Izjave

Prenosimo: Izjava za javnost Centra za mirovne studije povodom fizičkog napada na bogoslove iz Manastira Krka i ponovnog dizanja tenzija u međuetničkim odnosima

 

Centar za mirovne studije osuđuje jučerašnji fizički napad od strane maloljetnika na bogoslove iz manastira Krka.

Ovaj događaj jedan je u nizu ponovnog dizanja tenzija u našem društvukoje se temelje na mržnji prema osobama srpske nacionalnosti. Ponovno nažalost svjedočimo nizu događaja koji se mogu interpretirati kao nezavisnima jednih od drugih, ali po nama posljedica su stvaranja ponovne klime netolerancije i mržnje u našem društvu i međusobno su povezani. Počevši sa otporom prema uvođenju ćiriličnog pisma u Vukovaru, do ksenofobičnih izjava Zdravka Mamića, preko rasističkih izjava saborske zastupnice Ruže Tomašić pa sve do fizičkog napada na bogoslove. Spirala nasilja ponovno uzima maha. Upravo iz ovih slučaja važno je još jednom naglasiti kolika je odgovornost svih onih koji nacionalističku isključivu retoriku koriste za ostvarivanje svojih ciljeva, a pogotovo ukoliko se ta metoda koristi za ostvarenje političkih ciljeva.

Političke stranke ne smiju koristiti platformu govora mržnje i ksenofobije kao svoj način rada. Fizičko nasilje samo je jedan korak udaljen od govora mržnje kojim nažalost sve češće svjedočimo od strane javnih osoba u Hrvatskoj. Za ovaj akt fizičkog nasilja nad bogoslovima suodgovorni su i svi oni koji posljednjih tjedana verbalnim nasiljem, govorom mržnje i vrlo primitivnim nacionalističkim floskulama potpiruju atmosferu etničke mržnje. Dobar je pomak da su institucije države počele predanije raditi na sankcioniranju takvih pojava (i zato napad na bogoslove treba nazvati svojim pravim imenom: zločin iz mržnje), ali moramo biti svjesni da ti mehanizmi neće u konačnici biti dovoljni da stanu u potpunosti na kraj govoru i zločinu iz mržnje.

Centar za mirovne studije želi još jednom apelirati na sve građane i građanke RH da se odupru bilo kojim oblicima nasilja (bilo verbalnim bilo fizičkim), da se za njim ne povode te da u svom domu, svom susjedstvu, u školi, na svom radnom mjestu ili u javnom prostoru osobno reagiraju na pojave nasilja na način da ga osude, od njega se ograde te ga pokušaju spriječiti, tj. ne dati mu nikakav oblik podrške. Dokle god sustavno i zajedno ne počnemo iskreno raditi na procesima suočavanja s prošlošću i razumijevanju uzroka nasilja ovakvi ispadi stalno će se vraćati u javni prostor. Odgovornost za te procese leži ne samo na Vladi RH, već i na svima nama.

Želimo vjerovati kako našem društvu nasilje ne može biti legitimno sredstvo djelovanja. Kroz to smo već svi zajedno prošli, te se nadamo da smo zajedno nešto i naučili.

Centar za mirovne studije

Izjava Kuće ljudskih prava povodom izjave predsjednika Vlade Zorana Milanovića o prosvjedu Centra za mirovne studije i Kuće ljudskih prava

 

Čestitamo premijeru na ingenioznoj izjavi koju je dao povodom prosvjeda koji su tijekom boravka Ilhama Alijeva, predsjednika Azerbejdžana, organizirali Centar za mirovne studije i Kuća ljudskih prava. Čelnik jedne socijal-demokratske stranke i premijer države koja tvrdi da je demokratska i poštovateljica ljudskih prava uistinu je pokazao da razumije što razvijena demokracija i odgovorno građanstvo jesu.

Imamo samo nekoliko pitanja i komentar:

Gospodine Milanoviću,

1.) Tko Vas je ovlastio da određujete crtu iznad ili ispod koje je neka država kad se ocjenjuje njezin nedemokratski režim?

2.) Na osnovi čega tvrdite da Azerbajdžan nikad neće biti demokratska država; sjetite se da je prije samo 15 tak godina Hrvatska imala slične probleme, ali smo se protiv njih borili, a u toj borbi, ste nekada, i vi i vaša stranka sudjelovali i tada ste potporu civilnog društva za demokratske promjene smatrali poželjnom!

3.) Jeste li možda čuli za Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe i kako ćete komentirati njezinu Rezoluciju o Azerbejdžanu donesenu 23. siječnja 2013.? Hoćete li i njima poručiti da nemaju pojma o čemu pričaju i gdje trebaju postaviti crtu?

4.) Da li znate koja je u razvijenim demokracijama uloga organizacija koje štite ljudska prava?

5.) Znate li da je našoj partnerskoj organizaciji, Kući ljudskih prava u Azerbejdažnu zabranjen rad od 2011.? Poslat ćemo im Vašu izjavu.

6.) Hoćete li možda slijediti primjer Muasira Musafata, vođe azerbejdžanske stranke koja je uz Alijeva? On je, naime, javno obznanio da će platiti nagradu od 12000 dolara osobi koja odreže uho spisatelju Akramu Aylisliju kojem su, nezadovoljni romanom o sukobu Armenije i Azerbejdžana, oduzeli naslov “Narodnog pisca”, oduzeli mu mirovinu i naredili da ga se izbaci iz Društva književnika? Postoji li neko uho koje biste Vi rado vidjeli odrezano?

7.) Hoćete li uoči izbora zabraniti rad GONG-u, ako je u redu to što se u Azerbejdžanu ne dozvoljava rad Centru za praćenje izbora i analizu demokracije?

8.) Da li znate na koji način se udrugama u RH, dakle državi kojoj ste vi premijer, dodijeljuju sredstva iz državnog proračuna: sigurno ne tako da netko u Vladu dolazi po novce, već putem natječaja sa vrlo strogim kriterijima odabira!

I još nešto, je li novac koji nam navodno dajete vaš ili dolazi od svih poreznih obveznika? Mi smo znači Vama na teret, a ne organizacije koje odrađuju posao jer ga Vlada i njezine insitucije na svim razinama nisu u stanju sami odraditi pa “podižemo cijenu” države u kojoj svi živimo?

S obzirom da se u svom “govoru” pozivate na zaštitu predsjednika RH, moramo vas obavijestiti da za razliku od Vas, predsjednikovi komentari odražavaju razumijevanje uloge i cilja organizacija za zaštitu ljudskih prava, te razloge zbog kojih smo reagirali.

Za Kuću ljudskih prava:

Sanja Sarnavka

Predsjednica Upravnog odbora Kuće ljudskih prava

Priopćenje: Zakašnjela pravda za žrtve ratnih zločina u Novskoj

 

Priopćenje Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Građanskog odbora za ljudska prava i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek povodom dvije ovotjedne presude Županijskog suda u Zagrebu kojima su procesuirani pripadnici Prve gardijske brigade Hrvatske vojske za ratni zločin počinjen nad srpskim civilima Novske, u studenome i prosincu 1991. godine.

Priopćenje pod nazivom Zakašnjela pravda za žrtve ratnih zločina protiv srpskih civila počinjenih od strane pripadnika Hrvatske vojske (HV) u Novskoj 1991. godine, donosi činjenični slijed počinjenih zločina, imena žrtava i komentar obiju presuda.

Zakasnjelapravda_za__zrtve_ratnih_zlocina_protiv_srpskih_civila_u_Novskoj_1991.g.

Prenosimo: Izjava Documente – Centra za suočavanje s prošlošću

-MEDIJIMA-

Izjava Documente – Centra za suočavanje s prošlošću povodom današnjeg Izvještaja Europske komisije

Povodom današnjeg Izvještaja Europske komisije o praćenju pripremljenosti Hrvatske za članstvo u EU, još jednom se ukazuje od strane Komisije na predstojeće zadaće od presudne važnosti za vjerodostojnost reformi i uspješno funkcioniranje Hrvatske u uvjetima punopravnog članstva.

Želimo skrenuti Vašu pozornost je dio Izvještaja u kojem se naglašava potreba za dodatnim naporima koje Hrvatska mora poduzeti u procesuiranju svih ratnih zločina, uključujući i one počinjene tijekom VRA Oluja. Nakon presude Vrhovnog suda a vezano uz obeštećenja postolujnih žrtava ratnih zločina u Varivodama, Komisija naglašava da upravo na tragu spomenute presude treba u buduće sustavno rješavati problematiku obeštećenja svih civilnih žrtava rata.

Današnji Izvještaj je još jedna prilika da istaknemo kako je počinitelje ratnih zločina u Republici Hrvatskoj sve teže procesuirati. Kvaliteta dokaznog materijala se zbog nepravovremeno i nekvalitetno provedenih istraga smanjuje, a u društvu još uvijek nije stvoreno ozračje u kojemu bi se svjedočilo protiv počinitelja zločina s vlastite strane. Manjka spremnosti za svjedočenjem, javni interes za suđenja otpada, a naročito je teško procesuirati zločine u vrhu zapovjedne hijerarhije.

Pred ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju ponovno ukazujemo na nužnost rasvjetljavanja okolnosti počinjenja svih ratnih zločina i kažnjavanja počinitelja što smo nedavno istaknuli i u Godišnjem izvještaju o praćenju suđenja za ratne zločine u 2012., kojeg zajednički uređuju Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek i Građanski odbor za ljudska prava, predstavljen na konferenciji za tisak koja je održana 21. ožujka 2013. u Kući ljudskih prava Zagreb.

O spomenutom Godišnjem izvještaju govorit će se i na ovotjednom Okruglom stolu, kojeg organiziramo 28. ožujka 2013. u Novinarskom domu s početkom u 10.00 h.

Otvoreno pismo Ministarstvu branitelja i Vladi Republike Hrvatske

Otvoreno pismo Ministarstvu branitelja i Vladi Republike Hrvatske u povodu najave donošenja Zakona o žrtvama ratnog zločina počinjenog silovanjem možete pročitati u dokumentu u prilogu.

20130121_Otvoreno_pismo_Ministarstvu_branitelja.

Više o pravima civilnih žrtava, projektu koji provodi i Centar za mir Osijek vidi ovdje.

Više o projektu, pravima civilnih žrtava, problemima i potrebama kao i preporukama vidi na stranicama Documente – Zagreb.

Više o kampanji za prava civilnih stradalnika ….http://www.civilnezrtve.hr/

Priopćenje za medije povodom dvadesete i prve obljetnice stradanja na području Grada Dubrovnika i šireg dubrovačkog područja

Na današnji dan, 06. prosinca, dvadeset i jednu godinu od najrazornijeg napada u dubrovačkoj povijesti, želimo podsjetiti javnost na teška stradanja koja je pretrpjelo stanovništvo grada Dubrovnika i šireg dubrovačkog područja te na ratna razaranja povijesne jezgre Grada koja su nastala kao rezultat višemjesečnih napada JNA.

Gotovo 240 dana građani i građanke Dubrovnika živjeli su u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima. Na području Konavala, Župe Dubrovačke i primorja u blizini Dubrovnika, snage JNA uništavale su selo za selom, rušeći, pljačkajući i paleći civilne objekte. Dio stanovništva izbjegao je u u Dubrovnik, sjevernu Dalmaciju i na otoke, a u selima su ostali uglavnom stariji mještani od kojih su mnogi ubijeni ili odvedeni u JNA logore u Morinju u Crnoj Gori ili u Bileći u BIH. U ratu na dubrovačkom području ubijeno je 116 civila, a više stotina ranjeno; poginulo je 430 hrvatskih branitelja, 443 osobe zatočene su u logorima Morinj i Bileća, prognano je 33 tisuće osoba i uništena su 2.071 stambena objekta. Kako su u svom priopćenju iz listopada ove godine naglasile naše kolegice iz podgoričke Akcije za ljudska prava u Crnoj Gori još uvijek nije donijeta niti jedna pravomoćna presuda zbog počinjenih kaznenih djela ratnog zločina tijekom napada na Dubrovnik, http://www.hraction.org/?p=2190.

Kompletno priopćenje možete pogledati ovdje ovdje.

Priopćenje za javnost povodom Međunarodnih dana aktivizma protiv nasilja nad ženama

Povodom Međunarodnih dana aktivizma protiv nasilja nad ženama (od 25. studenog do 10. prosinca) želimo podsjetiti javnost na proživljene traume žrtava seksualnog nasilja u ratu, ukazati na nedostatak podrške od strane državnih institucija te na neprepoznavanje i nepriznavanje njihove patnje u društvu.

Prvostupanjski postupci vođeni tijekom 2012. godine, svaki na specifičan način, ukazuju na institucionalne nedostatke koji utječu na slabo prijavljivanje i efikasno procesuiranje zločina: izostanak psihološke potpore žrtvama, neupućenost istih sa mogućnostima svjedočenja pod pseudonimom, iz druge prostorije sa izmjenom slike i glasa u prijenosu, ili na zatvorenoj sjednici, nesposobnost tijela progona da počinitelje privede pravdi i/ili neadekvatno kažnjavanje počinitelja.

Cjelovito priopćenje pogledajte ovdje.

Priopćenje povodom obljetnice pada i zločina u Vukovaru i Škabrnji

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE POVODOM DVADESETE I PRVE OBLJETNICE OPSADE, PADA I ZLOČINA U VUKOVARU TE STRADANJA CIVILA U ŠKABRNJI

 

 

Zagreb i Osijek, 18.studenoga 2012. godine

 

Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. Tog se dana prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Tijekom ta tri mjeseca usmrćeno je u Vukovaru više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tijekom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu i Nišu).

Tijekom posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, nakon zauzimanja bolnice od strane JNA, major Šljivančanin je proveo trijažu nakon koje je 20. studenoga 1991. godine izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga maltretirali te tijekom poslijepodneva i noći ubili. Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba, dok za 65 osoba posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

Za zločine počinjene nad civilima i zarobljenicima za vrijeme opsade Vukovara, nakon njegova pada te za zločine u okolini Vukovara, podignuto je niz opužnica: pred MKSJ u 6 predmeta; Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je 6 optužnica (u tri postupka pravomoćno je osuđeno 15 osoba za zločin na Ovčari, a postupak protiv Petra Ćirića, pripadnika TO Vukovar je u tijeku. Za zločin u Ćelijama pravomoćno je osuđena jedna osoba i jedna za ubojstva u kući obitelji Sever dok su za zločin u Lovasu, pred Višim sudom u Beogradu nepravomoćno osuđena četrnaestorica optuženika); Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je optužnice u 28 predmeta protiv 252 osobe od kojih je 77 osuđeno; Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice u 14 predmeta.

Međutim, suđenja u MKSJ-u provedena su desetak i više godina nakon počinjenja zločina i samo je u jednom predmetu donesena pravomoćna presuda, dok su u tijeku postupci protiv Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića. Veliki dio postupaka pred sudovima u Hrvatskoj provedeni su u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni pravosuđu RH-a, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni otpočela. Prema posljednjim podacima DORH-a Županijsko odvjetništvo u Vukovaru radi na još 62 predmeta za zločine počinjene na području grada Vukovara za koje su, za sada, počinitelji još uvijek nepoznati. Tijekom 2011. godine podignute su optužnice protiv odgovornih zapovjednih osoba za ratne zločine nad zarobljenicima koji su počinjeni u logorima i zatvorima u Srbiji.

Tog istog 18. studenoga 1991., na drugom kraju Hrvatske, dogodio se još jedan težak zločin.

Jugoslavenska narodna armija pod zapovjedništvom Ratka Mladića, potpomognuta paravojnim jedinicama, probila je hrvatske obrambene položaje i ušla u selo Škabrnja. Krećući se od kuće do kuće, pripadnici srpskih snaga mučili su i ubili 43 civila i 15 branitelja. Sljedećeg dana srpske paravojne formacije uz pomoć JNA ulaze u susjedno selo Nadin, gdje su ubili 14 hrvatskih civila. Preživjeli seljani su protjerani, a njihova imovina zapaljena ili opljačkana. Pogubljenja onih koji nisu uspjeli pobjeći iz Škabrnje i okolice su nastavljena sve do veljače 1992. godine, a ukupno je do oslobođenja mjesta u Oluji 1995. godine u Škabrnji ubijeno 86 osoba.

U jednoj od pravomoćnih presuda haaškog suda za zločine u Škabrnji stoji: “JNA je zajedno sa snagama MUP-a SAO Krajine i TO izvršila napade na veći broj većinsko hrvatskih sela i područja, uključujući Škabrnju i Nadin te su tijekom tih napada nad nesrpskim stanovništvom počinili kaznena djela ubojstva, razaranja, pljačke, zatočenja, mučenja i okrutnog postupanja”.

Pravosuđe Republike Hrvatske je do sada donijelo samo jednu osuđujuću presudu protiv 26 okrivljenika od kojih je samo jedan bio prisutan tijekom suđenja pred Županijskim sudom u Zadru 1994. godine a za zločine u Škabrnji. Tijekom 2007. osuđena Edita Rađen je zatražila obnovu postupka te nakon ponovljenog suđenja, oslobođena je optužbi. Nakon izručenja jedne od 25 osoba koje su osuđene u odsutnosti, te ponovljenog suđenja u 2012., Renato Petrov je nepravomoćno oslobođen optužbi i to zbog nedostatka dokaza.

Zbog ovog je zločina vođeno više kaznenih postupaka pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u pa je tako u odnosu na dvojicu optuženika donijeta osuđujuća presuda i to protiv Milana Babića, u svojstvu Predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine, koji je bio osuđen na 11 godina zatvora, te Milana Martića, u svojstvu Načelnika policije u Kninu, Sekretara za unutarnje poslove RSK, ministra obrane SAO Krajine, ministra unutarnjih poslova SAO Krajine i konačno predsjednika RSK, koji izvršava kaznu zatvora u trajanju od 35 godina.

Ured tužiteljstva MKSJ teretio je zbog Škabrnje i Slobodana Miloševića, kao i Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, bivše šefove Državne sigurnosti Srbije, kojima je u aktualnom haaškom predmetu u tijeku iznošenje završnih riječi.

Haška optužnica protiv Mladića ne obuhvaća zločin u Škabrnji.

Obilježavanje dvadesete i prve obljetnice stradanja u Vukovaru i u Škabrnji okuplja nas oko sjećanja na žrtve kao i na nesebične, solidarne i hrabre muškarce i žene koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe zločine. Ono također obavezuje na trajne napore da se utvrde činjenice o svim stradanjima, da se čini više i bolje na utvrđivanju kaznene odgovornosti počinitelja tih zločina i da se učinkovitom regionalnom suradnjom pravosuđa onemogući da počinitelji prođu nekažnjeno. Obitelji stradalih i preživjele žrtve zločina imaju pravo da o svom stradanju progovore te da dobiju javno priznanje i pravednu reparaciju. Na taj način društvo iskazuje svoju solidarnost i stvara ozračje u kome je moguć oporavak od trauma, opraštanje, obnova povjerenja i suživot u trajnom miru.

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Mladen Stojanović, Centar za mir. nenasilje i ljudska prava Osijek

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Priopćenje povodom obljetnice pada i zločina u Vukovaru i Škabrnji

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE POVODOM DVADESETE I PRVE OBLJETNICE OPSADE, PADA I ZLOČINA U VUKOVARU TE STRADANJA CIVILA U ŠKABRNJI

Zagreb i Osijek, 18.studenoga 2012. godine

Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. Tog se dana prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Tijekom ta tri mjeseca usmrćeno je u Vukovaru više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tijekom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu i Nišu).

Tijekom posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, nakon zauzimanja bolnice od strane JNA, major Šljivančanin je proveo trijažu nakon koje je 20. studenoga 1991. godine izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga maltretirali te tijekom poslijepodneva i noći ubili. Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba, dok za 65 osoba posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

Za zločine počinjene nad civilima i zarobljenicima za vrijeme opsade Vukovara, nakon njegova pada te za zločine u okolini Vukovara, podignuto je niz opužnica: pred MKSJ u 6 predmeta; Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je 6 optužnica (u tri postupka pravomoćno je osuđeno 15 osoba za zločin na Ovčari, a postupak protiv Petra Ćirića, pripadnika TO Vukovar je u tijeku. Za zločin u Ćelijama pravomoćno je osuđena jedna osoba i jedna za ubojstva u kući obitelji Sever dok su za zločin u Lovasu, pred Višim sudom u Beogradu nepravomoćno osuđena četrnaestorica optuženika); Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je optužnice u 28 predmeta protiv 252 osobe od kojih je 77 osuđeno; Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice u 14 predmeta.

Međutim, suđenja u MKSJ-u provedena su desetak i više godina nakon počinjenja zločina i samo je u jednom predmetu donesena pravomoćna presuda, dok su u tijeku postupci protiv Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića. Veliki dio postupaka pred sudovima u Hrvatskoj provedeni su u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni pravosuđu RH-a, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni otpočela. Prema posljednjim podacima DORH-a Županijsko odvjetništvo u Vukovaru radi na još 62 predmeta za zločine počinjene na području grada Vukovara za koje su, za sada, počinitelji još uvijek nepoznati. Tijekom 2011. godine podignute su optužnice protiv odgovornih zapovjednih osoba za ratne zločine nad zarobljenicima koji su počinjeni u logorima i zatvorima u Srbiji.

Tog istog 18. studenoga 1991., na drugom kraju Hrvatske, dogodio se još jedan težak zločin.

Jugoslavenska narodna armija pod zapovjedništvom Ratka Mladića, potpomognuta paravojnim jedinicama, probila je hrvatske obrambene položaje i ušla u selo Škabrnja. Krećući se od kuće do kuće, pripadnici srpskih snaga mučili su i ubili 43 civila i 15 branitelja. Sljedećeg dana srpske paravojne formacije uz pomoć JNA ulaze u susjedno selo Nadin, gdje su ubili 14 hrvatskih civila. Preživjeli seljani su protjerani, a njihova imovina zapaljena ili opljačkana. Pogubljenja onih koji nisu uspjeli pobjeći iz Škabrnje i okolice su nastavljena sve do veljače 1992. godine, a ukupno je do oslobođenja mjesta u Oluji 1995. godine u Škabrnji ubijeno 86 osoba.

U jednoj od pravomoćnih presuda haaškog suda za zločine u Škabrnji stoji: “JNA je zajedno sa snagama MUP-a SAO Krajine i TO izvršila napade na veći broj većinsko hrvatskih sela i područja, uključujući Škabrnju i Nadin te su tijekom tih napada nad nesrpskim stanovništvom počinili kaznena djela ubojstva, razaranja, pljačke, zatočenja, mučenja i okrutnog postupanja”.

Pravosuđe Republike Hrvatske je do sada donijelo samo jednu osuđujuću presudu protiv 26 okrivljenika od kojih je samo jedan bio prisutan tijekom suđenja pred Županijskim sudom u Zadru 1994. godine a za zločine u Škabrnji. Tijekom 2007. osuđena Edita Rađen je zatražila obnovu postupka te nakon ponovljenog suđenja, oslobođena je optužbi. Nakon izručenja jedne od 25 osoba koje su osuđene u odsutnosti, te ponovljenog suđenja u 2012., Renato Petrov je nepravomoćno oslobođen optužbi i to zbog nedostatka dokaza.

Zbog ovog je zločina vođeno više kaznenih postupaka pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u pa je tako u odnosu na dvojicu optuženika donijeta osuđujuća presuda i to protiv Milana Babića, u svojstvu Predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine, koji je bio osuđen na 11 godina zatvora, te Milana Martića, u svojstvu Načelnika policije u Kninu, Sekretara za unutarnje poslove RSK, ministra obrane SAO Krajine, ministra unutarnjih poslova SAO Krajine i konačno predsjednika RSK, koji izvršava kaznu zatvora u trajanju od 35 godina.

Ured tužiteljstva MKSJ teretio je zbog Škabrnje i Slobodana Miloševića, kao i Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, bivše šefove Državne sigurnosti Srbije, kojima je u aktualnom haaškom predmetu u tijeku iznošenje završnih riječi.

Haška optužnica protiv Mladića ne obuhvaća zločin u Škabrnji.

Obilježavanje dvadesete i prve obljetnice stradanja u Vukovaru i u Škabrnji okuplja nas oko sjećanja na žrtve kao i na nesebične, solidarne i hrabre muškarce i žene koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe zločine. Ono također obavezuje na trajne napore da se utvrde činjenice o svim stradanjima, da se čini više i bolje na utvrđivanju kaznene odgovornosti počinitelja tih zločina i da se učinkovitom regionalnom suradnjom pravosuđa onemogući da počinitelji prođu nekažnjeno. Obitelji stradalih i preživjele žrtve zločina imaju pravo da o svom stradanju progovore te da dobiju javno priznanje i pravednu reparaciju. Na taj način društvo iskazuje svoju solidarnost i stvara ozračje u kome je moguć oporavak od trauma, opraštanje, obnova povjerenja i suživot u trajnom miru.

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Mladen Stojanović, Centar za mir. nenasilje i ljudska prava Osijek

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava