Izjave

PRIOPĆENJE POVODOM MEĐUNARODNOG DANA NESTALIH OSOBA

B.a.B.e. — Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek — Centar za mirovne studije — Centar za građanske inicijative — CESI — Delfin — Documenta — Građanski odbor za ljudska prava — Homo — Kuća ljudskih prava — MIRamiDA Centar — Srpski demokratski forum — UPIM
—————————————————————————————————————–

Grožnjan, Osijek, Pakrac, Poreč, Pula, Zagreb, Vukovar, 29. kolovoza 2011.

PRIOPĆENJE POVODOM MEĐUNARODNOG DANA NESTALIH OSOBA

Svaka obitelj ima pravo saznati gdje su njihovi najbliži. Međunarodni dan nestalih osoba je svjetski godišnji događaj kojim se 30. kolovoza svijet prisjeća osoba koje su nestale kao posljedica oružanih sukoba, zločina protiv čovječnosti ili kršenja ljudskih prava, a čije su sudbine i mjesta ukopa nepoznati.

Za obitelji nestalih u ratu prolaze godine nadanja i očekivanja te nastojanja da se putem pokrenutih postupaka traženja nestalih ili traženja posmrtnih ostataka, ostvari osnovno humanitarno pravo svake obitelji da sazna sudbinu svojih članova.

Iako je poduzetim mjerama i aktivnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske (Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti) i međunarodnih organizacija (Hrvatski Crveni križ, Međunarodna komisija za nestale osobe) riješena većina slučajeva nestalih i nasilno odvedenih osoba tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata (u posljednjih pet godina iz 143 masovne i 1.200 pojedinačnih grobnica ekshumirano je 4.678, a identificirano 3.748 posmrtnih ostataka), pitanje nestalih i nasilno odvedenih osoba i danas je najaktualnije humanitarno pitanje ratnih posljedica u Republici Hrvatskoj.

Naime, još se 1.804 osobe vode kao nestale, dok je za više od 400 osoba još uvijek otvoren zahtjev za traženje posmrtnih ostataka. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe u regiji se još uvijek traži oko 13.800 osoba. Njihovi posmrtni ostaci leže razbacani po masovnim grobnicama, grobovima i jamama širom post-jugoslavenskih zemalja, dok članovi/ice njihovih obitelji već dva desetljeća traže istinu o sudbini svojih najmilijih.

Zato još jednom pozivamo nadležne institucije u Hrvatskoj i susjednim zemljama da intenziviraju potragu za svim nestalim osobama te ubrzaju lociranje potencijalnih grobišta, ekshumaciju evidentiranih grobnica i lokacija sahrane te identifikaciju pronađenih posmrtnih ostataka.

Smatramo nužnim istražiti, utvrditi i javno iznijeti činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i sudbinu nestalih. Svi društveni akteri trebali bi posvećeno raditi na vraćanju dostojanstva žrtava, uspostavljanju odgovornosti i pravde, izgradnji povijesnog pamćenja na temelju činjenica, i sprječavanju ponavljanja zločina u budućnosti. Važno je i nužno javno priznati štetu koja je nanesena žrtvama i utvrditi odgovarajuću naknadu, kao i podići memorijale kojima se priznaje patnje i odaje počast svim žrtavama.

Sve osobe koje su preživjele mučenja, silovanja, premlaćivanja, nezakonita zatvaranja i njihove obitelji, kao i obitelji nasilno odvedenih i nestalih građana i građanki trebaju dodatne mehanizme kojima će se barem približiti pravednijem ishodu za žrtve i stradalnike. Stoga i ovom prilikom upozoravamo na značaj i ulogu buduće regionalne komisije (REKOM) koja nepristranim istraživanjem povijesnih izvora može biti važan iskorak u rasvjetljavanju sudbine nestalih i vraćanju dostojanstva svim žrtvama.

Za organizacije civilnog društva:

Vesna Teršelič, Documenta, Zagreb

Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb

Mirjana Bilopavlović, Delfin, Pakrac

Iva Zenzerović, Centar za mirovne studije, Zagreb

Sanja Sarnavka, B.a.B.e., Zagreb

Sandra Benčić, Kuća ljudskih prava, Zagreb

Mirjana Galo, Homo, Pula

Ljubo Manojlović, Srpski Demokratski Forum, Zagreb

Goran Božičević, MIRamiDA Center, Grožnjan

Biserka Momčinović, Centar za građanske inicijative, Poreč

Gordana Obradović, CESI, Zagreb

Mirjana Dobranović, UPIM, Zagreb

Ljiljana Gehrecke, Vukovar

Drago Pilsel, Zagreb

Miroslav Varga, Osijek

Sven Milekić, Zagreb

Priopćenje povodom procesuiranja zločina u Marinom Selu

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Građanski odbor za ljudska prava

                                                             

Zagreb, Osijek 20. srpnja 2011.

Priopćenje u vezi kaznenog postupka za zločin u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu

Dana 13. lipnja 2011. pred Županijskim sudom u Osijeku završen je ponovljeni prvostupanjski kazneni postupak vođen protiv šestorice pripadnika HV, Voda vojne policije 76. bataljuna, optuženih za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu.

U studenom 1991. u Ribarsku kolibu, koja je tada bila baza interventnog voda 76. bataljuna Pakrac, privedeno je i zatočeno je 24 stanovnika sela Kip i Klisa.  Sedamnaest žrtava mučeno je, zlostavljano, ponižavano na najsvirepiji način, od kojih je petnaest na kraju ubijeno vatrenim oružjem, dok su dvije žrtve preminule od posljedica mučenja i nečovječnog postupanja. Tijela šest žrtava su pronađena, dok se za posmrtnim ostacima drugih traga još danas.

Nepravomoćnom presudom trojica optuženika oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, protiv drugooptuženog, nakon prekvalificije optužbe tijekom sudskog postupka, odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protupravnog zarobljavanja (čl. 46 st. 4 KZRH) zbog zastare kaznenog progona, te su dva optuženika proglašeni krivim da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 12 i 15 godina. Nakon izricanja prvostupanjske nepravomoćne presude, o kojoj će svoje mišljenje dati VSRH (najavljena je žalba tužiteljstva), otvaraju se brojna pitanja. Nažalost dokazni postupak u ponovljenom suđenju bio je ograničen stavom VSRH o valjanosti dokaza prikupljenih od istražitelja Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Monitoring tim koji prati suđenja za ratne zločine upozoravao je u svojim izvještajima da će se nakon ovakve odluke VSRH pojaviti problemi u procesuiranju ratnih zločina i to u slučajevima gdje se pojavljuju dokazi prikupljeni od Tužiteljstva MKSJ koji se nalaze u kategorijama 2 i 3, a koje našem pravosuđu ustupi MKSJ.

Kazneni progon iniciran je nakon ustupanja dokaza Tužiteljstva MKSJ Državnom odvjetništvu RH, točnije izjave troje svjedoka koji su bili zatočeni u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu, iako su kaznena prijava i pojedine predistražne radnja uslijedile neposredno nakon događaja. Ti dokazi, djelomično potvrđeni ponovljenim svjedočenjem, kao i izvedeni materijalni dokazi bili su osnov osuđujuće presude Županijskog suda u Požegi proglašene u ožujku 2009., koju je po žalbi okrivljenika Vrhovni sud RH ukinuo iz proceduralnih razloga te vratio postupak na ponovno suđenje. Žalbeno vijeće VSRH ustvrdilo je da je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonitim dokazima  –  zapisnicima s iskazima preživjelih žrtava iz Marinog Sela danih pred istražiteljima Tužiteljstva MKSJ. Ponovljeni postupak je delegiran na Županijski sud u Osijeku.

Kako su u svibnju 2011., usvojene izmjene Zakona o primjeni Statuta MKS(J) na način da se dokazi koje su prikupila tijela MKSJ mogu koristiti u kaznenom postupku u RH, ŽDO iz Osijeka predložio je izvođenje dokaza koji su ranije proglašeni nezakonitim, što je Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku odbilo pozvavši se na rješenje VSRH.

Suđenje za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjenog u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu otvorilo je brojne nedoumice vezane uz: korištenje dokaza prikupljenih od istražitelja MKSJ u sudskom postupku pred nacionalnim sudovima, spremnost svjedoka da svjedoče bez straha od osude ili odmazde u svojim malim životnim sredinama, zaštićenost svjedoka/preživjelih žrtava, te daljnju neistraženost počinitelja zločina koji se kroz dosadašnju istragu i suđenje i dalje vode kao neidentificirani, osim po nadimcima.

Gotovo nevjerojatno zvuče iskazi svjedoka da nisu imali saznanja o postojanju zatočenih civila u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu. Pakrac, Lipik i okolna mjesta, tako su mali prostor da se ljudi međusobno dobro poznaju i stoga odvođenje više civila iz sela ne može ostati nezamijećeno. Osim toga, kada su civili konačno izvedeni iz podruma Ribarske kolibe (24. studenoga 1991. godine), i nadalje su ostali na toj lokaciji, koja je bila baza Vojne policije. U jednoj takvoj bazi civili nemaju što tražiti. Neuvjerljive su priče pripadnika Vojne policije iz Bjelovara da su vidjeli neke civile, pri tome 2 žene, ali da nisu znali što oni tu rade. Neuvjerljive su priče da su za mučenja, zlostavljanja i ubijanja zatočenika saznavali iz novinskih članaka.  Nažalost, dvadeset godina od kritičnog događaja svjedoci svojim iskazima o neznanju za žrtve te žrtve ponovo ubijaju. Na sudu je da valjano obrazloži svoju presudu, osobito u dijelu gdje ocjenjuje izvedene dokaze, posebice personalne dokaze, gdje je bilo najviše odstupanja u iskazima svjedoka u odnosu na iskaze dane u istrazi, tijekom prvog suđenja i to baš glede uloge prvooptuženika, optuženog kao stvarnog (de facto) zapovjednika navedenog voda vojne policije.

Pravosudni postupak nije dao odgovor na pitanje: tko je bio zapovjednik voda VP pri 76. samostalnom bataljunu HV u kritično vrijeme, u studenom 1991. godine? Pripadnici toga voda sigurno nisu samovoljno određivali svoje zadatke te ostaje upitno kako su naoružavani, tko ih je slao na punktove, tko ih je opskrbljivao hranom, streljivom i drugom vojnom opremom, kome su podnosili izvješća. Konačno, zašto su vodili uhićene osobe u Marino Selo i kome su ih tamo predavali. Jedan težak zločin doveden je, iako je ŽDO iz Požege uložilo puno truda u slaganje mozaika optužnice, do apsurda.

Iz cjelokupnog postupka pažljivom promatraču postaje jasno da se za zločin u Marinom Selu znalo, i to već u trenutku kada su iz Daruvara vojni policajci krenuli u Kip i saznali da su iz sela odvedeni civili, kada civilna policija u Daruvaru privodi pripadnika postrojbe iz Marinog Sela koji potvrđuje da su kuće u Kipu pretraživane i da su civili odvedeni u Marino Selo, kada odvođenje oca i brata prijavljuje građanka Daruvara. Znalo se i onda kada su iz podruma Ribarske kolibe izvedena trojica zatočenika te izmučeni odvedeni u Daruvar. Znalo se nakon što su četvoro preživjelih civila konačno pušteni iz Ribarske kolibe u Marinom Selu i kada su stigli u svoja sela. O tim događajima sastavljena su službena izvješća, ali se, nažalost, ništa dalje nije uradilo što je moglo spriječiti počinjenje zločina ili bar omogućiti djelotvorno procesuiranje njegovih počinitelja.

Ostaje pitanje što je sa žrtvama i njihovim dostojanstvom. Zašto pravosudni organi nisu pravovremeno pokrenuli istragu, zašto se čekalo da MKSJ istraži zločine koji su se dogodili na području Republike Hrvatske. Odluka VSRH kojom se prikupljeni dokazi od tijela Tužiteljstva MKSJ proglašavaju nezakonitim dokazima, samo je nastavak jedne tužne priče, ovaj puta zapakiran u formu tumačenja jednog članka zakona, koji je u međuvremenu izmijenjen. Osudom dvojice optuženika forma je zadovoljena kao i u slučaju zločina u Paulin Dvoru, u Medačkom džepu, na Koranskom mostu, jer je ipak netko osuđen. O novim istragama i pronalaženju ostalih počinitelja za sada nema niti govora. Od DORH-a tražimo pokretanje nove istrage, a od VSRH primjenu izmijenjenog zakona koji omogućava korištenje iskaza preživjelih u kaznenom postupku u RH.

Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Vesna Teršelič, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava
Žrtve logora u Marinom Selu (prema podacima iz dispozitiva optužnice):

zlostavljani i mučeni: Branko Stanković, Krajnović Mijo i Jovo (mještani sela Kip), Bunčić Milka, Jeka Žestić i Nikola Ivanović (mještani sela Klisa)

zlostavljani, mučeni i ubijeni iz sela Kip:
Pero Novković – tijelo nije pronađeno
Mijo Danojević – tijelo pronađeno
Gojko Gojković – tijelo pronađeno
Savo Gojković – odveden iz zatvora, sahranili ga preživjeli civili
Branko Bunčić – tijelo pronađeno
Nikola Gojković – tijelo pronađeno
Mijo Gojković – tijelo pronađeno
Filip Gojković – odveden u smjeru Ilove, gdje mu se gubi svaki trag
Jovo Popović – Tein – tijelo pronađeno  na području između Pakračke Poljane i Marinog Sela Petar Popović – odveden iz zatvora, sahranili ga preživjeli civili
Nikola Krajnović – tijelo nije pronađeno

zlostavljani, mučeni i ubijeni iz sela Klisa:
Jovo Žestić – preminuo od polijevanja hladnom vodom
Jovo Popović Simin – tijelo nije pronađeno
Slobodan Kukić – odveden u smjeru Ilove, gdje mu se gubi svaki trag
Rade Gojković – tijelo nije pronađeno
Savo Maksimović – tijelo nije pronađeno
Josip Cicvara – tijelo pronađeno 

Zakašnjeli kazneni progon za neriješene zločine u Sisku 1991. – 1992. godine

Mnoga od ubojstava civila počinjena na početku ratnih sukoba, u drugoj polovici 1991. i tijekom 1992. godine na području Siska, sve do danas nisu riješena. Neriješena kaznena djela ratnih zločina između ostalog obuhvaćaju prisilna odvođenja, pritvaranja, zlostavljanja i ubojstva srpskih civila.

Sramotno je da obitelji žrtava čekaju pravdu već gotovo dvadeset godina iako su u parničnim postupcima mnogi svojim iskazima svjedočili o načinu odvođenja svojih najbližih i osobama koji su ih priveli. Krajnje je vrijeme za rasvjetljivanje zločina kroz kazneni progon! Uz to Vlada RH treba hitno donijeti odluku o otpisivanju parničnih troškova svima koji su podigli tužbe protiv Republike Hrvatske zbog usmrćenja bliske osobe u razdoblju od 1991. – 1995. te osnovati Fond za obeštećenje svih žrtava rata.

Cijelo priopćenje možete pročitati ovdje.

Priopćenje povodom uhićenja Ratka Mladića

Povodom uhićenja Ratka Mladića, nakon njegovog dugogodišnjeg bijega i skrivanja od pravosudnih tijela, Građanski odbor za ljudska prava, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek žele naglasiti važnost ovog događaja za sve ljude koji smatraju da zločin ne smije ostati bez kazne i izraziti svoju nadu da će njegovo uhićenje i privođenje pred lice pravde omogućiti bar djelomičnu satisfakciju žrtvama. Žalimo što je do uhićenja došlo devetnaest godina od počinjenja zločina za koje se Ratko Mladić tereti te se nadamo skorom uhićenju posljednjeg haaškog bjegunca Gorana Hadžića.

Želimo podsjetiti da je Ratko Mladić, još 1995. godine, optužen pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (dalje: MKSJ) za kaznena djela genocida (genocid, supočiniteljstvo u genocidu – čl. 4. Statuta MKSJ), zločine protiv čovječnosti (progon, istrjebljenje, ubojstvo, deportacija, druga nehumana djela (prisilno premještanje) definirana čl. 5. Statuta MKSJ-a) te za kršenje zakona i običaja ratovanja (ubojstva, okrutno postupanje, napadi na civile, uzimanje talaca) počinjeni na teritoriju Bosne i Hercegovine najkasnije od 12. svibnja 1992. pa do najmanje 22. prosinca 1996. Optužnicom ga se tereti da je kao neposredni počinitelj sudjelovao u udruženom zločinačkom podhvatu u BiH s ciljem da se eliminiraju ili trajno uklone, silom ili drugim sredstvima bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugo nesrpsko stanovništvo s velikih djelova BiH i to skupa s generalima Miloradom Talićem, Stanislavom Galićem (Stanislav Galić pravomoćno je 30. studenog 2006. osuđen pred MKSJ na doživotni zatvor za kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja na Sarajevo), Dragomirom Krstićem (19. travnja 2004. godine pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora, između ostalog, i za pomaganje i podržavanje u genocidu), Momčilom Krajišnikom (pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora) i drugim članovima rukovodstva bosanskih Srba te Slobodanom Miloševićem i drugim vojnim i političkom ličnostima iz tadašnje SFRJ, odnosno Republike Srbije.

Haaški sud (MKSJ) je u presudi kojom je Milan Martić pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora za zločine počinjene u Hrvatskoj, utvrdio da je Ratko Mladić, zajedno sa drugim osobama, sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, čija je zajednička svrha bila počinjenje zločina deportacije i prisilnog premještanja: “prisilno uklanjanje većeg dijela hrvatskog, muslimanskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorija Hrvatske i velikih dijelova Bosne i Hercegovine, s ciljem da ta područja postanu dio nove države pod srpskom dominacijom”. Tom presudom obuhvaćeni su zločini počinjeni u Hrvatskoj Kostajnici, Cerovljanima, Hrvatskoj Dubici, Baćinu, Saborskom, Poljanku, Lipovači, Škabrnji, Nadinu i Zagrebu. Ovakvo izričito navođenje Ratka Mladića u kontekstu navedenog udruženog zločinačkog poduhvata ne povlači direktno njegovu kaznenu odgovornost, ali svakako predstavlja utvrđenje činjenica.

Ratko Mladić osuđen je (u odsutnosti) i procesuiran i od strane pravosudnih tijela RH.
1. Za napade na selo Kijevo, područja općina Sinj, Vrlika, sela Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar, područje Šibenika Županijski sud u Šibeniku proglasio je Ratka Mladića krivim za planiranje i izdavanja naredbi za napade na selo Kijevo, područja općina Sinj, Vrlika, sela Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar, područje Šibenika te osudio u odsutnosti na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
2. Protiv istoga je pred ŽS u Splitu podignuta optužnica zbog planiranja i organiziranja rušenja brane i hidroelektrane Peruča.
3. Protiv R. Mladića se vode i istražne radnje od strane ŽDO Zadar, zbog napada na civilne i druge objekte u gradu Zadru, napade na Donji Zemunik, Zadar, Posedarje, Slivnicu Donju i Gornju, Pridragu, Rupalj, Galovac, Kali na otoku Ugljanu.
4. Istražne radnje protiv R. Mladića provodi i ŽDO Slavonski Brod zbog izravne zapovijedi raketiranja Požege.

Iz gore navedenih razloga pozdravljamo njegovo uhićenje, kojim se osigurava nazočnost optuženika u kaznenom postupku radi početka suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, a potom i pred sudovima Republike Hrvatske, što predstavlja bitan korak prema ostvarivanju pravde za žrtve, postizanju pomirenja i veliki doprinos dokidanju nekažnjivosti počinitelja najtežih zločina protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Vesna Teršelič, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću

Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Reagiranja aktivistica civilnog društva na ubojstva Bin Ladena i članova obitelji Gadafi

KRŠĆANSKI KAUBOJI

Hvala Bogu da smo ga ubili
Mi nismo imali sve dokaze –
Mi ga nismo našli naoružanog –
Mi nismo znali kako bismo ga i gdje zatvorili –
Mi ga nismo našli na našoj teritoriji –

Zato smo ga ubili
Imali smo imali pravo
Jer smo se jako razljutili
Ubili smo ga jer smo čuli glas
Koji je bio najglasniji od svih drugih glasova
Glas OSVETE

A kako nije fino
Reći da se osvećujemo
Ponavljamo stalno
Na svim ekranima kojima vladamo
Da je to pravda

Umjesto savjesti, ponudili smo obrede
Dijelom
Drugim dijelom smo odlučili
Baciti ga u more

Jer smo se bojali
Da će njegovo mjesto okupljati
One kojih se bojimo toliko
Da smo zaboravili
Vrijednosti u koje su nas krstili (Osveta)

Kada bi se moglo iskreno podijeliti u javnosti ono što se desilo od ubojstva Osama Bin Ladena u njegovom obiteljskom skrovištu u
Pakistanu, onda bi naša molitva danas bila priznanje naše osvete. Jer da se ne radi o jednom, kako mi mislimo, islamskom fundamentalistu da li bismo tek tako primili na znanje da je jedna zemlja bez poteškoće spustila svoje helikoptere napunjene specijalcima u drugu i likvidirala pred cijelom njegovom obitelji jednog nenaoružanog muškarca kojeg se iznad svega bojimo jer ga vidimo kao inicijalnu kapsulu svakog budućeg terorističkog napada u našoj (zapadnoj) hemisferi.
Namjesto priznanja slušamo i gledamo, primamo u sebe legitimacije i glorifikacije osvete koju smo, da bismo je prikrili, prozvali pravdom.

Nema u osveti ni pravde ni mira. I ako su u ičemu prijetnje Al Quaide točne, onda je istina da će naše današnje likovanje nad ubojstvom njihove vođe, zato jer je u suštini nepravedno likvidirati čovjeka, uroditi našim suzama u budućnosti. Nema nikakvog opravdanja, niti u prethodnim žrtavma ni u 11. rujna, nema demokracije ni ljudskih prava koji bi u bilo kojoj svojoj fus noti dozvolilo osvetu. Mi nemamo Boga na našoj strani ako se osvećujemo. Ta pisano je: ” Osveta će biti moja” Samo je Bog taj koji ima pravo na taj posljednji sud, samo on ima ulogu Suca koju je upravo uzurpirala američka administracija likvidacijom lika od kojeg premire od straha toliko da ga ne može ni pokopati. Upravo zato što nije na njoj konačan sud, ona to ne umije te djeluje nemušto i sramotno.

Neuvjerljivo zvuče razlozi zašto se nenaoružanog Bin Ladena nije moglo suditi, kao što s pravom traži njegova obitelj. A za budućnost me brine što se širi ozračje mržnje i netrpeljivosti. Grijeh je ovako likvidirati čovjeka, bilo kojeg pa i “najljućeg” neprijatelja. Osobni grijeh i grijeh struktura. Mi ćemo na tom grijehu struktura ispaštati, naša djeca također. Ovim potezom uplatili smo si buduće godine nemira i nesigurnosti – s kamatama. Nismo mi, ovdje u Europi, Hrvatskoj, mi katolici neki drugi za arapski svijet. Svi smo mi za njih kršćani, kao što su oni svi za nas muslimani.

Mi kršćani još se nismo uspjeli složiti, da li bi Isus, naš uzor zbog kojeg uopće jesmo kršćani, odobrio sve naše dosadašnje ratove. Malo nam je 2000 godina, treba nam vremena. Ali smo se složili da nam je zabranjena osveta. I to ne samo u izvršenju nego i u želji, namjeri.
Mi smo pozvani na drugačije ponašanje od onog koje slijedi kaubojsku logiku. Koja sudeći po ovom činu ovako izgleda: kada mene, kako ja mislim, nedužnoga netko napadne, jako se razljutim i imam samim tim pravo neograničeno vraćati većim zlom na zlo sve se sjećajući sa samozadovoljstvom prvotne povrede koju nisam uspio iscijeliti.

Kršćani nisu kršteni u tu logiku. Naprotiv, nešto drugo nas uči vjera. Već u Starom zavjetu je protiv osvete smišljeno pravilo “oko za oko, zub za zub” kako bi spriječio naplatu iznad načinjene štete. A Novi zavjet ga je usavršio uputom da na udarac okreneš drugi obraz ili na traženje jedne haljine dadneš i drugu, posljednju. Pravilo je usavršeno time što ima povjerenja u kreativnost kršćana i potiče ih na transformaciji sukoba u kojoj će svaka strana voditi računa o čuvanju obraza svog protivnika umjesto da ga raznese sačmaricom.

Zato, tko god sebe smatra dostojnim kršćanskog imena, neće ni pomisliti na zadovoljstvo što je likvidiran terorist, a pogotovo ovim načinom. Međureligijski suživot uključuje i sukobe. Ali se oni nikako ne mogu uskladiti s likvidacijom protivnika i njenom legitimacijom Na tom putu neka nam je vodilja misao Martin Luther Kinga ml., koji mi je upravo povodom ovog događaja proslijedio fra Ivo Marković, mirotvorac iz Sarajeva : “Oplakivat ću gubitak tisuća dragocjenih života, ali se neću radovati ničijoj smrti makar bila neprijateljeva. Uzvraćanjem mržnje na mržnju mržnja se umnaža produbljujući tminu noći u kojoj se već ne vide zvijezde. Tmina se ne može osloboditi svoga mraka, to može samo svjetlost učiniti. Mržnja ne može dokinuti mržnju, to može samo ljubav”

Ubojstvo Bin Ladena i prateća legitimacija osvete povlači za sobom za nas vrlo opasnu kulturu mržnje i predrasuda. Mi ne možemo kao građani i građanke neposredno utjecati na politiku velikih sila, ali možemo prepoznati u svom govoru i mišljenju predrasude. Pitanje koliko sam sama kliconoša nasilja nije moralno nego praktično pitanje. Čim više sebe vidim, to više ću moći djelovati protiv širenja kulture osvete i nasilja.
..
Ovo je šansa da se pitamo, što mi možemo učiniti da izrazimo to uvjerenje? Kako možemo otvarati mostove između pojedinaca i grupa konkretno kršćanskih i islamskih identiteta, između ljudi koje će ova osveta i te kako razdvajati?
Na nama kao kršćanima je da priznamo kako je osveta grijeh, a ne kršćansko ponašanje i da konkretno djelujemo tako da svojim koracima budemo poput protuotrova ovom otrovu.

Ana Raffai

 

 
PONUKANA TEKSTOM ANE RAFFAI

Iako već duže ne dajem glasa od sebe (ali čitam sve što tko napiše i dobijem preko IZMIR-a), ponukao me je ovaj tekst da napišem ono što već danima osjećam i sa čim se patim. Ja doduše jesam kršćanka ali ne aktivna, deklariram se kao ateista (ne znam kako bih to stavila u rodno spolni oblik, valjda ateistkinja), ali temeljne vrijednosti humanosti, poštenja, čestitosti, dobrote,… prihvaćam i pokušavam živjeti.

Od dana kada su izvršeni zračni napadi u kojima je stradao sin i unuci Gadafija, od dana kada je ubijen Bin Laden, doslovce mi je muka. Ne zato što se bojim osvete. Odgajana sam na kulturi osvete i poznato mi je koliko se ljudi koji baštine osvetu muče s tim. Mučan je osjećaj kada živiš tugu koja ti se gomila u srcu i kada sebe prisiljavaš tražiti razloge zašto nekome učiniti nešto. Iako ta pravila nikada nisam prihvatila, a bila je to teška borba, ne bojim se u ovom trenutku osvete. Bojim se naše pasivnosti i nespremnosti da javno osudimo i kažemo da rečena ubojstva nisu ništa drugo do zločin. Nitko doista nema pravo uzeti sebi za pravo i posegnuti za nečijim životom.

Prešutjeti takvo ponašanje znači pristajanje na jedan takav obrazac ponašanje i “dijeljenja pravde”. Posebno mi je mučno pomisliti da je netko posegnuo za životima troje djece i da nitko za to neće odgovarati. Mučno je i to što sam gledajući prilog na TV osjetila likovanje izvjestitelja. Zgrozila sam se nad takvim ponašanjem. Nitko se niti u jednom trenutku nije sjetio da su ljudski životi bespovratno uništeni, da je počinjen zločin prema nevinoj djeci.

Ubojstvo Bin Ladena na žalost je smjerokaz za nove zločine, a samo po sebi je zločin. Upadanje specijalaca i ubojstvo čovjeka, bez mogućnosti da mu se u nepristranom i poštenom sudskom postupku sudi, na žalost je poništenje svih žrtava koje mu se stavljaju na teret. Žrtva tim činim ubojstva nije dobila satisfakciju, nije dobila zasluženo priznanje. Jer učinjeno je isto što je učinjeno i tim žrtvama, ubojstvo je ubojstvo kako ga god tko htio zvati. Mučna mi je izjava našeg Predsjednika koji se “našao na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Moj strah ima ishodište u sveopćoj šutnji običnih ljudi kojom su popraćena ubojstva o kojima govorim. Pitam se jesu li građani naše zemlje doista zaboravili strašno iskustvo rata koje smo okusili u zadnjem desetljeću 20. stoljeća? Koje smo lekcije naučili ili nismo ništa naučili? Koji obrazac prenosimo našoj djeci, što im imamo reći kako se ponašati? Osim toga, bojim se da spirala smrti može ponovo zaplesati svoj ubojiti ples nad ovim prostorima, za koje sigurno znam da još uvijek nisu razriješene traume Drugog svjetkog rata. Povrede iz Domovinskog rata tek trebamo razumjeti, prihvatiti pa tek onda vidjeti što s njima. Cijenim sve one koji iskreno rade na saniranju povreda. Kroz ove duge godine bivanja u NVO (ili kako se to dana voli reći OCD), naslušala sam se i nagledala traumatiziranih ljudi. Usput sam lizala i vlastite povrede i rane. Kada vidim ravnodušnost spram patnje doista se uplašim.

Tekst koji me je ponukao da se oglasim poklonio mi je vjeru i nadu, ohrabrio me da se oglasim i kažem ono što me ovih dana duboko kao čovjeka ojađuje i tjera na vrištanje. Sviđa mi se što čitam razum i iskrenost.

Veselinka Kastratović