Prava žrtava

PAMTIMO UBIJENE U ZLOČINIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Danas je dvadesetpeta godišnjica zločina u Ahmićima. U tome srednjobosanskom mjestu su pripadnici Četvrte bojne Vojne policije HVO-a i Jockeri, postrojba za posebne namjene navedene policije, ujutro 16. travnja 1993. godine pobile 116 civila, od kojih 32 žena i 11-ero djece Najmanja beba imala je samo tri mjeseca. Neki počinitelji, ponajprije zapovjednici, zločina u Ahmićima osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne, a pojedini od njih su u zatvor dospjeli tek nakon dugotrajnoga skrivanja u kojemu su imali logističku i drugu pomoć izvjesnih državnih organa.
U Ahmićima i u Sarajevu danas se javnosti po prvi put predstavlja izložba „48 sati pepela i krvi“ u organizaciji Historijskog muzeja BiH i SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu iz Pule, uz podršku Udruženja 16. April – Ahmići, s fotografijama Gilesa Penfounda, tadašnjeg fotografa Britanskog bataljona UN, koji je među prvima ušao u Ahmiće nakon masakra i svojom kamerom ovjekovječio prizore pakla koje je zatekao. Ove fotografije su korištene u procesuiranju ratnih zločina i imaju dokumentarnu vrijednost a ujedno odaju počast žrtvama i preživjelima. Izložba će kasnije biti otvorena u Zagrebu i Puli.
———————————————————————————–
U mjestu Trusina, koje se nalazi 20-ak kilometara od Konjica, 16. travnja 1993. ubijeno je 19 civila i trojica zarobljenih pripadnika HVO-a. Za ovaj ratni zločin pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđeno je više osoba, a suđenje jednom od optuženih je u tijeku. Na poziv Udruge obitelji poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic, kao organizatora komemoracije, ratni veterani prisustvovat će komemoraciji stradalim. Organizatori dolaska veterana iz Centra za nenasilnu akciju ističu da će prisutnošću na komemoraciji bivši pripadnici HV-a, HVO-a, Armije BiH, VRS-a, VJ i JNA pokloniti žrtvama i poslat poziv nadležnim da se i preostali odgovorni za počinjene zločine procesuiraju.
U siječnju 2018. predstavnici organizacija civilnog društva iz Hrvatske i drugih zemalja okupljeni u Koaliciji za REKOM poklonili su se žrtvama u Ahmićima i Trusini.

PRIRUČNIK ZA ŽRTVE KAZNENIH DJELA

Documenta – centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, Centar za mir, nenasilje i ljudkska prava Osijek, Bijeli krug Hrvatske iz Splita i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara izdale su Priručnik za žrtve kaznenih djela.

Cilj izdavanja ovoga Priručnika je olakšati žrtvama kaznenih djela ostvarivanje prava zajamčenih nacionalnim zakonima.

Priručnik će pomoći u odgovorim ana pitanja: kome se obratiti, od koga zatražiti pomoć i koja prava žrtva može ostvariti.

Priručnik je dio aktivnosti projekta “Prava, podrška, zaštita i naknada žrtvama kaznenih djela”, kojeg provode nabrojene četiri partnerske organizacije civilnog društva. Projekt je financiran iz sredstava Justice programa Europske unije, sufinanciran sredstvima Ureda za udruge Republike Hrvatske, te raaliziran uz podršku Grada Zagreba.

25 GODINA OD ZLOČINA U ŠTRPCIMA

Zločin u Štrpcima – 25 godina bez pravde za žrtve

U utorak, 27. veljače 2018. godine, navršit će se 25 godina od zločina počinjenog u Štrpcima. Toga dana su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), na željezničkoj postaji u Štrpcima (BiH), iz vlaka, koji je vozio na relaciji Beograd–Bar, izveli i ubili 20 putnika, civila nesrpske nacionalnosti.

Kolege iz Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Žene u crnom iz Beogradai Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda uporno godinama podsjećaju da obitelji žrtava 25 godina čekaju na sudsku pravdu u Srbiji i na priznanje statusa obitelji civilnih žrtava rata.

Žrtve ovog zločina su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Toma Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedna NN osoba.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.

Za ovaj zločin do sada su pravomoćno osuđeni samo Nebojša Ranisavljević i Mićo Jovičić. U sudskom postupku koji je protiv Nebojše Ranisavljevića vođen pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora) utvrđeno je da je grupa pripadnika Višegradske brigade VRS, koju je predvodio Milan Lukić, nasilno zaustavila vlak u željezničkoj postaji Štrpci i iz njega izvela 18 putnika Bošnjaka, jednog Hrvata i jednu NN osobu, koje su potom vojnim kamionom odvezli u prostorije Osnovne škole u mjestu Prelovo kod Višegrada. Nakon što su im oduzeli sve vrijedne stvari i pretukli ih, vezali su ih žicom i odvezli u napuštenu kuću u obližnje selo Mušići, gde su im naredili da legnu, a zatim su ih Milan Lukić i Boban Inđić ubili. Za to vrijeme Nebojša Ranisavljević je čuvao stražu ispred kuće. Kada je jedan od otetih putnika pokušao pobjeći, Nebojša Ranisavljević ga je ranio, a potom je ranjenog putnika ubio Milan Lukić.

Nebojša Ranisavljević je 2003. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
Tijekom suđenja Nebojši Ranisavljeviću, na temelju dokumentacije ŽTP „Beograd”, utvrđeno je da je otmica bila unaprijed planirana, da su predstavnici državnih organa Srbije i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) bili upoznati s postojanjem plana da se na željezničkoj postaji Štrpci izvrši otmica putnika muslimanske nacionalnosti. ŽTP je o tom planu obavijestio Ministarstvo obrane SRJ, Užički korpus Vojske Jugoslavije i Državnu sigurnost, ali ništa nije preduzeto da se otmica spriječi.

Mićo Jovičić, protiv koga je vođen postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine, priznao je da je sudjelovao u premlaćivanju civila i da je čuvao stražu tijekom njihove otmice iz vlaka i likvidacije. Okrivljenik je s Tužilaštvom Bosne i Hercegovine 2016. godine zaključio Sporazum o priznanju krivice, temeljem koga je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Za zločin u Štrpcima pred sudom Bosne i Hercegovine u tijeku je suđenje desetorici optuženih, među kojima su Luka Dragičević, komandant Višegradske brigade i Boban Inđić, komandant Interventne čete u Višegradskoj brigadi.

U Srbiji je zbog zločina počinjenog u Štrpcima Tužilaštvo za ratne zločine (TRZ) podiglo optužnicu u ožujku 2015. godine protiv pet osoba. Optužnicu sud do danas nije potvrdio. Optužnica je nekoliko puta vraćana TRZ-u na dopunu.

ODJECI KONFERENCIJE U POVODU EUROPSKOG DANA ŽRTAVA KAZNENIH DJELA

Obilježen Europski dana žrtava kaznenih djela

ZAGREB, 22. veljače 2018. (Hina) – Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Bijeli krug Hrvatske iz Splita i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara, održale su u četvrtak okrugli stol u povodu Europskog dana žrtava kaznenih djela na kojem su mnogi stručnjaci govorili o svojim iskustvima u radu sa žrtvama kaznenih i prekršajnih djela.
Konferenciju je podržalo i Ministarstvo pravosuđa, a zamjenica ministra Vedrana Šimundža-Nikolić upoznala je javnost s novim projektom koji podržava Ministarstvo, a kojem je cilj realizacija mreže organizacija civilnog društva kao pružatelja podrške žrtvama i svjedocima u županijama gdje nisu osnovani odjeli za podršku pri sudovima.
Voditeljica Documente Vesna Teršelič upozorila je da žrtva ima pravo na podršku od trenutka počinjenja kaznenog djela i treba biti ravnopravna stranka u sudskom postupku.

Podsjetila je da je riječ o procesu započetom još 1985. usvajanjem Deklaracije Ujedinjenih naroda o temeljnim načelima pravde za žrtve kaznenih djela i zlouporabe moći, nastavljen europskom Direktivom o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te zadnjim izdanjem Zakona o kazanom postupku iz srpnja 2017. Zatražila je širenje mreže podrške na sudove, državna odvjetništva i policiju.
Na konferenciji su sudjelovali i Anita Matijević i Marija Goatti iz MUP-a, sutkinja Dijana Rizvić, županijska državna odvjetnica Gordana Križanić, predstavnici organizacija civilnog društva uključeni u provedbu projekta kao i Ana Ergović Kuzmanović s Odjela za podršku žrtvama i svjedocima na Županijskom sudu u Zagrebu.
Jedan od važnijih dokumenata razvoja podrške je i Nacionalna strategija razvoja sustava podrške žrtvama i svjedocima u RH za razdoblje od 2016. do 2020. čiji se akcijski plan još uvijek čeka.

Također, odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić je kroz svoje dugogodišnje iskustvo u radu i zastupanju žrtava upozorila na propuste u primjeni prilikom podnošenja kaznenih prijava protiv počinitelja, ali i žrtve, neuvažavajući nužnu obranu, nepostojanje podrške van kaznenog postupka kao što je na primjer u upravnom i građanskom postupku prilikom ostvarivanja prava na reparacije.

Naglasila je važnost zagovaranja neophodnih zakonskih izmjena kao što su ukidanje zastranih rokova rodno uvjetovanog nasilja i spolnog zlostavljanja djece te hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Nesporni zaključak svih sudionika je da razvoj podrške doprinosi humanizaciji kaznenog postupka s jedne strane, a s druge strane i njegovoj učinkovitosti, ali da je neophodno više edukacija, razmjena iskustva vezano uz novitete u pravima žrtava kaznenih djela radi bolje i potpunije implementacije, priopćila je Documenta.

(Hina)

KONFERENCIJA U POVODU OBILJEŽANJA EUROPSKOG DANA ŽRTAVA 22. VELJAČE 2018. GODINE

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Bijeli krug Hrvatske iz Splita i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara organiziraju Konferenciju povodom obilježavanja Europskog dana žrtava kaznenih djela koja će se održati 22. veljače 2018. godine u Novinarskom domu, Zagreb, Perkovčeva 2 s početkom u 11:00 sati.

Ovom konferencijom želimo ukazati na važnost razvoja kaznenopravnog sustava u Republici Hrvatskoj te promicanja prava žrtava kaznenih djela.

Osnovni cilj Konferencije je podsjetiti javnost na ostvarivanje cijelog niza temeljnih prava žrtava kaznenih djela (da se sa žrtvama postupa s poštovanjem te da policija, državni odvjetnici i suci budu prikladno osposobljeni za rad sa žrtvama; da se žrtvama pruže razumljive informacije o njihovim pravima i slučaju; da se žrtvama jamči potpora u svim državama članicama EU, da žrtve mogu sudjelovati u postupku ako to žele te da im se pruži pomoć za sudjelovanje na suđenju; da se ranjive žrtve, kao što su djeca, žrtve silovanja ili žrtve s invaliditetom, identificiraju i na odgovarajući način zaštite; da su žrtve tijekom policijskih istraga i sudskih postupaka zaštićene); kao i razvijanje povjerenja u pravosudni sustav.

Na Konferenciji će se uz obraćanje stručnjaka u radu sa žrtvama kaznenih/prekršajnih djela predstaviti i preliminarno istraživanje potreba žrtava kaznenih djela te priručnik namijenjen žrtvama kojim želimo na jednostavan način informirati o pravima kao i postupku za ostvarivanje tih prava.

Simultani prijevod konferencije na engleski jezik bit će osiguran, a sve one koji nisu u mogućnosti prisustvovati događaju obavještavamo da će ju moći pratiti uživo pute

IZVJEŠTAJ O POLOŽAJU NESTALIH OSOBA U RATU PRED SUDOVIMA

Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih djela

Položaj nestalih u ratu pred sudovima

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Bijeli krug Hrvatske iz Splita i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara od 1. siječnja 2017. provode projekt pod nazivom Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih dijela u svrhu doprinosa implementaciji Direktive 2012/29/EU o minimalnim standardima prava, podrške i zaštite žrtava kaznenih djela i Direktive 2004/80/EC o kompenzaciji žrtava kaznenih djela. Projektom želimo povećati svijest o pravima i zaštiti žrtava te ojačati mrežu različitih dionika čije područje djelovanja uključuje pružanje podrške žrtava kaznenih djela.
Ovim izvještajem želimo pokazati položaj srodnika nestalih tijekom rata, koji i kada su uključeni u kazneni postupak često nisu informirani o pravima žrtve, a ujedno većina njih nije ostvarila niti jedan vidi oštećenja vezan uz uhićenja, prisilno odvođenja i nestanak svojih voljenih.
“Pravo na istinu je kolektivno i individualno pravo. Svaka žrtva ima pravo znati istinu o kršenjima prava koja je pretrpjela, ali istina se također mora reći na razini društva”. Izvješće Radne skupine o prisilnim ili nedobrovoljnim nestancima – Misija u Hrvatskoj.
Ovaj izvještaj bavi se žrtvama prisilnih nestanaka u periodu 1991. – 1995., povezanih s ratom u Republici Hrvatskoj te njihovim položajem pred sudom u kaznenom i građanskom postupku.

Položaj nestalih u suđenjima za ratne zločine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek od 2005. prate suđenja za ratne zločine, gdje su u brojnim sudskim postupcima kao žrtve zločina, bile obuhvaćene i nestale osobe, ujedno žrtve prisilnih odvođenja nakon kojih im se gubi svaki trag.
Tako smo pratili suđenje za zločin u Baćinu, počinjen tijekom rata u Hrvatskoj. Zločin je počinjen na predjelu Skelište kraj Baćina, između ceste i rijeke Une, gdje je 21. listopada 1991. dovedeno 76 osoba starije životne dobi, većinom hrvatske nacionalnosti te ubijeno automatskih vatrenim oružjem. Iz iskaza svjedoka, kao i materijalnih dokaza, u sudskom spisu utvrđeno je da je u ožujku 1997. iz masovne grobnice Baćin ekshumirano 56 osoba od kojih je 45 identificirano kao mještani Hrvatske Dubice, Cerovljana i okolnih sela. Otkrivanju masovne grobnice prethodila je anonimna dojava iz Bosne i Hercegovine. Pojedini svjedoci iskazivali su koliko je strašan bio ovaj zločin u kojem su se i nakon rafalne paljbe čuli jauci i zapomaganja ljudi. Njihova tijela su nakon nekoliko dana bez ikakvog pijeteta bagerom zgurana u plitku jamu, a neka tijela je odnijela rijeka Una. Nakon provedenog iscrpnog suđenja, 21 godinu nakon zločina, ostale su nerazjašnjene mnoge okolnosti počinjenja zločina, skrivane ljudskim osjećajem srama, ignoriranja i zatomljivanja istine. Najmanje 14 osoba i danas se vode kao nestale u 3. izdanju Knjige osoba nestalih na području Republike Hrvatske.
Suđenje za zločin na Ovčari pred sudovima za ratne zločine u Srbiji, čija je kronologija opisana u prilogu ovog izvještaja, okrivljenicima stavlja na teret zarobljavanje, zlostavljanje i ubijanje 200 ratnih zarobljenika na poljoprivrednom dobru na Ovčari dana 20./21. studenoga 1991. godine, čl. 144. u vezi čl. 22. KZ SRJ. Masovna grobnica opisana je u Završnom izvješću Komisije stručnjaka UN – Dodatak X.B. Masovne grobnice – Ovčara. U rujnu i listopadu 1996. godine, započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje su trajale 40 dana, a do početka kaznenog postupka 2004. godine bile su identificirane 193 žrtve. U međuvremenu je identificirano svih 200 žrtava toga zločina. U Hrvatskoj se još uvijek traži druga masovna grobnica na Ovčari, gdje je, pretpostavlja se, najmanje 50 žrtava pokopano.
Nakon medijskih objava o masovnoj grobnici u selu Kukunjevac, te ekshumacije 19 tijela u Kukunjevcu 8.- 9. srpnja 2010., opisanih u Završnom izvješću Komisije stručnjaka UN – Dodatak X.B. Masovne grobnice – Pakračka Poljana, započeo je kazneni postupak protiv Tomislava Merčepa. U veljači 2017., Tomislav Merčep je osuđen da, kao de facto (stvarni) zapovjednik jedinice rezervnog sastava MUP RH/pričuvne postrojbe stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu te savjetnik u MUP-u Republike Hrvatske, od listopada do prosinca 1991., nije spriječio sebi podređene, da vrše nezakonita uhićenja, zlostavljanje i ubijanja 31 civila dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane, od kojih je 23 usmrćeno. Optužnicom se Tomislavu Merčepu stavljalo na teret da su njegovi podređeni na području Kutine, Pakraca i Zagreba nezakonito lišili slobode 57 osobe, od kojih su 43 ubijene, četiri se vode kao nestale., a činjeničnim opisom presude su izostavljene do danas neidentificirane (25) žrtve. Neidentificirane žrtve (neke od njih ekshumirane u Kukunjevcu 2010., druge čija su tijela pronađena u selu Bujavica 28. studenog 1991.) izostavljena su iz presude jer nema saznanja o njima, njihovom odvođenju pa prema tome ni dokaza o zapovjednoj odgovornosti.
Obitelji ubijenih Sotinčana, u potrazi za posmrtnim ostacima svojih nestalih članova, a nezadovoljni procesuiranjem toga zločina u Republici Hrvatskoj, zahtijevali su pokretanje postupka pred pravosudnim tijelima u Republici Srbiji, jer većina optuženika i živi u Srbiji. U lipnju 2014. Viši sud u Beogradu je potvrdio optužnicu za ratni zločin protiv petorice pripadnika srpskih paravojnih postrojbi zbog ubojstva hrvatskih civila u Sotinu krajem 1991. godine. Godinu dana poslije, Vijeće Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je objavilo prvostupanjsku nepravomoćnu presudu kojom su dvojica okrivljenika (suradnik Žarko Milošević i okr. Dragan Mitrović) proglašeni krivima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Posmrtni ostaci 13 ubijenih civila pronađeni su u travnju 2014. godine u masovnoj grobnici u napuštenoj klaonici kraj Sotina. Do saznanja o lokaciji na kojoj se grobnica nalazi Tužilaštvo za ratne zločine u Republici Srbiji je došlo tijekom istražnog postupka od jednog od osumnjičenih. O tome je informirano hrvatsko pravosuđe, kao i Uprava za zatočene i nestale te su posmrtni ostaci nedugo potom ekshumirani i identificirani.
Velik broj ratnih zločina, često protiv nepoznatih počinitelja, čije se žrtve do danas vode kao nestale, su u fazi istrage.
Tako još uvijek ne raspolažemo vjerodostojnim, provjerljivim podacima o broju zatočenih u logoru Bučje. Pretpostavlja se da je kroz logor Bučje u periodu od kolovoza 1991. do siječnja 1992. prošlo oko 200 do 300 logoraša. Još uvijek se ne zna sudbina 21 nestalog logoraša. Za ratne zločine počinjene u periodu od kolovoza 1991. do siječnja 1992. u logoru Bučje, Županijski sud u Požegi donio je osam presuda. Šest počinitelja pravomoćno je osuđeno, jedna presuda nikad nije potvrđena zbog obustave kaznenog postupka radi smrti optuženog, a jedna je presuda oslobađajuća. U tijeku je još nekoliko istražnih postupaka.
Tijekom okupacije Bogdanovaca od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi, 84 civila hrvatske i albanske nacionalne pripadnosti su ubijena ili nestala, i do siječnja 2000. godine sudbina njih 38 je još uvijek bila nepoznata. U listopadu/studenom 1997. izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka 22 osobe, od kojih je 21 identificirano. U Knjige osoba nestalih na području Republike Hrvatske još uvijek se 16 osoba vodi kao nestalo. Kako bi ubrzala procesuiranje Documenta je na godišnjicu zločina podnijela kaznenu prijavu.
Samo u jednom danu, 10. prosinca 1991., u Šnjegaviću i Čečavačkom Vučjaku ubijeno je 36 ljudi, prosječne starosti 60 godina. Većina tijela do danas nije pronađena. Iz jedne zajedničke grobnice na rubu Šnjegavića u prosincu 2000. godine ekshumirano je 13 tijela, od kojih je tek nekoliko do danas identificirano. I ovaj zločin je u stadiju istrage.
Prioriteti u provođenju ekshumacija na pojedinim lokalitetima ovise ponajprije o potrebama kaznenih postupaka pred pravosudnim tijelima, točnije o tome je li pojedina ekshumacija potrebna radi prikupljanja dokaza u pojedinim kaznenim postupcima. Tužitelji i suci trebaju biti osjetljiviji na potrebe žrtava i trebali bi uspostaviti, i dosljedno se pridržavati, pravila koja se odnose na njihovu interakciju s javnošću, osobito s rođacima nestalih osoba. Obitelji nestalih trebaju biti redovito obavještavane o istragama i njihovim rezultatima prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, kao i Direktivi 2012/29/EU o minimalnim standardima prava, podrške i zaštite žrtava kaznenih djela.

Nestali u odštetnim postupcima
„Sve države članice dužne su žrtvama prisilnog nestanka zajamčiti pravo na učinkovitu odštetu tijekom trajanja postupka.“ Čl. 8. st. 2. Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka.
Analizom odštetnih postupaka, izdvojili smo presudu kojom je dosuđena pravična naknada za patnju prouzročenu uhićenjem i naknadnim nestankom njima bliskog srodnika, za patnje prouzročene neizvjesnošću oko njegove sudbine, kao i priznanje da je država odgovorna za nestanak M.S. Na žalost, sudovi nisu pratili ovakvu sudsku praksu te su u ostalim postupcima donošene odbijajuće odluke.
Tijekom 2017. zabilježili smo i nemogućnost ostvarivanja prava srodnika nestalih – žrtava prisilnih nestanaka tijekom rata, u pogledu ostvarivanja prava majke dvojice sinova koji su odvedeni po djelatnicima hrvatskih vojnih redarstvenih snaga u Sisku, 25. kolovoza 1991., koji se i danas vode kao nestali, a koji su kao žrtve pravomoćne osuđujuće presude za ratni zločin protiv Vladimira Milankovića. U građanskom postupku za naknadu štete protiv Republike Hrvatske sud je odbio zahtjev tužiteljice s obrazloženjem „da tužiteljica nije sa dostatnom sigurnošću dokazala uzročnu vezu između postupanja, odnosno propusta postupanja osuđenika Vladimira Milankovića i nastale štete, smrti njenih sinova, pri čemu treba dodati da nisu pronađena niti tijela niti bilo kakvi dokazi ili tragovi iz kojih bi se moglo zaključiti da li je i kako nastupila smrt sinova tužiteljice.“ Ovakvom sudskom praksom isti sud je odstupio od usvojenih tužbenih zahtjeva i dosuđene naknade štete u građanskim predmetima gdje su tijela ubijenih pronađena i dostojno sahranjena.
Odštetni postupak srodnika nestalog J.B., odvedenog od strane pripadnika srpskih paravojnih postrojbi u kolovozu 1991. traje od 2011. godine, danas je ponovo u žalbenom postupku. Predmet je prvo odbijen zbog zastare, potom ratne štete, nedovršenog kaznenog postupka. Kao civil, J.B. je zaustavljen na cesti u svom selu, vezan žicom i odveden, i danas zaveden pod rednim brojem u Knjige osoba nestalih na području Republike Hrvatske. Također, odštetni zahtjev supruge nestalog L.D. sudovi su odbili jer tužiteljica (supruga nestalog) nije prvotno pokrenula vanparnično proglašenja nestale osobe umrlom.
Većina analiziranih odštetnih zahtjeva srodnika nestalih u ratu je odbijena zbog prigovora zastare ili ratne štete, nepostojanja pravomoćnih presuda u kaznenom postupku te nedostatka dokaza vezanih uz usmrćenje nakon prisilnog uhićenja i odvođenja.
Ujedno, želimo podsjetiti da su srodnici nestalih prema praksi Europskog suda za ljudska prava često smatrani i sami žrtvama povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – zabrane mučenja.
„Fenomen nestanka stavlja posebice veliko breme na rodbinu nestale osobe koja ništa ne zna o sudbini njihovih voljenih i koja pati zbog te neizvjesnosti. Stoga je praksa Suda veoma rano prepoznala da situacija u kojoj se rodbina nestalih osoba nalazi može ukazati na nečovječno i ponižavajuće postupanje u suprotnosti s člankom 3. Srž povrede nije u tome što je došlo do ozbiljne povrede ljudskih prava koja se odnose na nestalu osobu; ona leži u reakcijama i stavovima vlasti na svaku predmetnu situaciju onda kada ih se upozori na nju (vidi, između drugih izvora prava, Orhan v. Turkey, br. 25656/94, st. 358., 18. lipnja 2002. i predmet Imakayeva, naprijed citirano, st. 164.). Drugi mjerodavni čimbenici uključuju bliskost srodstva, posebne okolnosti njihovog odnosa, u kojoj su mjeri članovi obitelji svjedočili predmetnom događaju, uključenost članova obitelji u pokušaje dobivanja informacija o nestaloj osobi (predmet Tanış, naprijed citirano, st. 219.). Utvrđivanje takve povrede nije ograničeno na predmete u kojima se tužena država smatra odgovornom za nestanak (vidi Osmanoğlu, citirano naprijed, st. 96), već se može pojaviti i u slučajevima kada se neodgovaranje vlasti na upit za informacijama od strane rodbine ili postavljanje prepreka pred njih, prepuštajući njima da ponesu najveći teret napora za otkrivanjem bilo kakvih činjenica, može promatrati kao pokazatelj flagrantnog, kontinuiranog i bešćutnog zanemarivanja obveze preuzimanja odgovornosti za sudbinu nestale osobe.“

ZAKLJUČAK I PREPORUKE

Dana 6. veljače 2007. Republika Hrvatska je potpisala Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (CPED), ali je do danas nije ratificirala. Do kolovoza 2017., 57 država je ratificiralo navedenu konvenciju te bi zbog još uvijek velikog broja nestalih tijekom rata 1991.-95. trebali biti 58. država koja ju je ratificirala te na taj način iskazala svoju volju za preuzimanjem prava i obveza Konvencije još tijekom ove godine.
Prisilni nestanci nisu zločin prošlosti. To je praksa prisutna diljem svijeta, stoga je Ured za ljudska prava UN-a pokrenuo inicijativu kojom žele postići jačanje svjesnosti o važnosti ovog pitanja te ratifikaciju Konvencije svih država članica: Stand up for the disappeared.
Kako je Vlada Republike Hrvatske u svom planu zakonodavnih aktivnosti za 2017.1, u nadležnosti Ministarstva hrvatskih branitelja najavila donošenje Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu, a prema informacijama nadležnog ministarstva u ovom trenutku još uvijek se traga za 1.533 nestalih, dok je nepoznato mjesto ukopa 419 osoba, što sveukupno čini 1.952 nerasvijetljene sudbine, smatramo neophodnim ratificirati Konvenciju kao temelj najavljenog nacionalnog zakona
Već godinama zagovaramo usvajanje Nacionalnog programa za obeštećenje i Zakona o osnivanju fonda za obeštećenje svih žrtava rata te Zakona o obeštećenju svih civilnih žrtava rata kao i izradu sveobuhvatne evidencije civilnih žrtava rata i sustavno praćenje potreba kako bi se osiguralo unapređenje sustava dodjele socijalnih prava koji se temelji na načelima društvene solidarnosti te upravni postupak ostvarenja statusa civilne žrtve rata koji bi obuhvatio veći broj korisnika i biti djelotvornija.
Sve institucije Republike Hrvatske trebale bi srodnike nestalih ili njihove štićenike smatrati žrtvama povrede t.j. kaznenog djela, jer su preživjeli duševne povrede i emotivnu patnju putem teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. Priznajući prava srodnika uvažile bi praksu Europskog suda za ljudska prava i međunarodne standarde iz Rezolucije Opće skupštine Ujedinjenih naroda 60/147 pod naslovom Temeljna načela i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava.

U građanskim postupcima u kojima se tužbeni zahtjevi temelje na osuđujućim presudama za ratne zločine sudovi ne bi smjeli razlikovati postupke u kojima još nisu pronađeni posmrtni ostaci od građanskih predmeta gdje su tijela ubijenih pronađena i dostojno sahranjena.
Nužno je unaprijediti regionalnu suradnju među pravosudnim tijelima, tužiteljima i sudovima u predmetima koji iziskuju zajednički/koordinirani rad u više država, oživljavanjem sada usporene suradnje između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, ponovnim organiziranjem Brijunskih susreta tužitelja, te formiranjem zajedničkih istražnih timova. O tome ovisi ne samo učinkovit progon počinitelja nego i doznavanje novih informacija o lokacijama ukopa posmrtnih ostataka nestalih osoba.

PRILOG – KRONOLOGIJA SUĐENJA ZA ZLOČIN NA OVČARI

U nastavku donosimo kronologiju suđenja za zločin na Ovčari pred sudovima za ratne zločine u Srbiji u kojem se okrivljenicima stavlja na teret zarobljavanje, zlostavljanje i ubijanje 200 ratnih zarobljenika na poljoprivrednom dobru na Ovčari dana 20./21. studenoga 1991. godine.
Također, Fond za humanitarno pravo iz Beograda je objavilo priopćenje za javnost povodom pravomoćne presude za zločine na Ovčari. Nakon 14 godina okončan je prvi predmet za ratne zločine pokrenut pred specijaliziranim vijećima u Srbiji.

Zločin na Ovčari
Sudovi:
Okružni sud Beograd – Odjeljenje za ratne zločine
Apelacioni sud Beograd – Odjeljenje za ratne zločine
Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije
Ustavni sud Republike Srbije

Optužnica:
Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je optužnicu KT RZ 3/03 od 4. prosinca 2003. godine
Okrivljenici:
Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Ivan Atanosijević, Predrag Milojevuić Đorđe Šošić, Miroslav Đanković, Saša Radak, Milan Vojnović, Jovica Perić, Nada Kalaba, Milan Lančužanin, Goran Mugoša, Predrag Dragović, Predrag Madžarac, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Slobodan Katić, Milorad Pejić
Okrivljenici Milorad Pejić i Saša Radak naknadno su pronađeni i stavljeni na optužnicu.
Tijekom prvog suđenja 2004.i 205. godine postupak u odnosu na okr. Milana Bulića je razdvojen zbog bolesti. Protiv njega je prerađena optužnica KT RZ 4/03 od 24. svibnja 2005. godine. Prvostupanjska presuda Okružnog suda Beograd od 30. siječnja 2006. godine proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina (zlostavljanje ratnih zarobljenika pred hangarom i u hangaru na Ovčari). Drugostupanjska presuda Apelacionog suda Beograd od 1. ožujka 2007. godine umanjena kazna na 2 godine zbog teške bolesti. Okrivljenik je je umro.
Nakon što je Damir Sireta izručen iz Norveške (2008. godine), tužilaštvo je podiglo optužnicu br. KT RZ 4/03 od 17. listopada 2008. godine. Prvostupanjskom presudom Okružnog suda Beograd od 23. lipnja 2009. godine proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina (zlostavljanje i sudjelovanje u ubijanju ratnih zarobljenika s Ovčare). Drugostupanjskom presudom Apelacionog suda Beograd d 24. lipnja 2010. godine umanjena mu je kazna na 15 godina zatvora.
Okrivljenici su tijekom prvostupanjskog postupka bili u pritvoru.

Optužba:
Okrivljenicima se stavlja na teret zarobljavanje, zlostavljanje i ubijanje 200 ratnih zarobljenika na poljoprivrednom dobru na Ovčari dana 20/21. studenoga 1991. godine, čl. 144. u vezi čl. 22. KZ SRJ. Do početka kaznenog postupka 2004. godine bile su identificirane 193 žrtve. U međuvremenu je identificirano svih 200 žrtava toga zločina.

Presude:

1) Presuda Okružnog suda u Beogradu, Odjeljenja za ratne zločine br. K.V. 1/2003 od 12. prosinca 2005. godine
Okrivljenici: Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Ivan Atanasijević, Predrag Dragović, Miroslav Đanković, Đorđe Šošić i Milan Lančužanin proglašeni su krivima i osuđeni na svaki na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina
Okrivljenici: Jovica Perić, Milan Vojnović i Vujo Zlatar proglašeni su krivima i svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
Okrivljenik Predrag Mađarac proglašen je krivim, a kako je u vrijeme izvršenja djela bio mlađa punoljetna osoba, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.
Okrivljenica Nada Kalaba proglašena je krivom i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.
Okrivljenik Goran Mugoša proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.
Okrivljenici Marko Ljuboja i Slobodan Katić oslobođeni su optužbe da bi počinili navedeno kazneno djelo.

2) Presuda Apelacionog suda u Beogradu od 14. prosinca 2006. godine prvostupanjska nepravomoćna presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje

3) Presuda Okružnog suda u Beogradu, br. Kv 4/2006. od 12. ožujka 2009. godine
Okrivljenici: Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Ivan Atanasijević, Predrag Milojević, Đorđe Šošić, Saša Radak proglašeni su krivima i svaki osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
Okrivljenik Milan Vojnović proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
Okrivljenik Jovica Perić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.
Okrivljenica Nada Kalaba proglašena je krivom i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.
Okrivljenik Milan Lančužanin proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina (uzeta je u obzir činjenica da je u međuvremenu obolio od moždanog udara i da je osoba s invaliditetom).
Okrivljenici Goran Mugoša i Predrag Dragović proglašeni su krivima i svaki osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.
Okrivljenici: Predrag Mađarac, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Slobodan Katić i Milorad Pejić oslobođeni su optužbe da bi počinili rečeno kazneno djelo.

4) Presuda Apelacionog suda u Beogradu – Odjeljenje za ratne zločine, br. Kz1 Po2 – 1/2010 od 23. lipnja 2010. godine
Uvažena je žalba Tužilaštva za ratne zločine Srbije u odnosu na kaznu okrivljenice Nade Kalabe, kojoj je kazna povećana na 11 godina.
Uvažena je žalba okrivljenika Ivana Atanasijevića, te mu je smanjena kazna zatvora na 15 godina.

5) Odluka Ustavnog suda Republike Srbije br. Uz 4461/2010 od 30. siječnja 2014. godine
Uvažena je ustavna žalba okr. Saše Radaka protiv presude Apelacionog suda u Beogradu br. Kz1 Po2 1/10 od 23. lipnja 2010. godine. Utvrđeno je da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud kao sastavni dio prava na pravično suđenje. Naloženo je Apelacionom sudu da ponovo odlučuje o žalbi na prvostupanjsku presudu iz 2009. godine. Učinci ove Odluke odnosili su se na sve okrivljenike.

6) Presuda Vrhovnog kasacionog suda Republike Srbije br. Kzz K3 2/2014 od 19. lipnja 2014. godine
Sud je odlučivao o zahtjevu za zaštitu zakonitosti okrivljenika Miroslav Đankovića, Miroljuba Vujovića, Stanka Vujanovića, Nade Klabe, Đorđa Šošića, Predraga Milojevića, Saše Radaka, Milana Vojnovića, Predraga Dragovića i Milana Lančužanina, koji su uložili protiv presude Okružnog suda u Beogradu br. Kv 4/06 od 12. ožujka 2009. godine i Apelacionog suda u Beogradu br. Kz1 Po2 1/10 od 23. lipnja 2010. godine.
Svi okrivljenici su uložili izvanredni pravni lijek pobijajući navedene presude zbog sudjelovanja i višestruke uloge suca u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, te moguće pristranosti.
Presudom je ukinuta presuda Apelacionog suda u Beogradu u odnosu na osuđujući dio. U odnosu na oslobađajući dio te presude utvrđena je povreda zakona, ali Sud nije dirao u pravomoćnost presude.

7) Odluka Apelacionog suda u Beogradu od 10. svibnja 2016. godine
Nakon niza izvanrednih pravih lijekova okrivljenika i njihovih branitelja, predmet je vraćen u žalbeni postupak. Sud je odlučio od Mehanizma za kaznene sudove zatražiti transkripte s iskazima svjedoka insajdera, koji je dao iskaz pred MKSJ u kaznenom predmetu protiv okrivljenika Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića. Iskaz je dao i pred Okružnim sudom u Beogradu u predmetu za zločina počinjen na Ovčari. Sud je zatražio transkripte kako bi mogao usporediti iskaze svjedoka o istom događaju, zločinu počinjenom na Ovčari.

8) Presuda Apelacionog suda u Beogradu, Odjeljenje za ratne zločine, br. Kz1 Po2 2/2014 od 24. studenoga 2017. godine
O ovoj presudi javnost je pisala u siječnju 2018. godine.
Presudom je potvrđena prvostupanjska osuđujuća presuda Okružnog suda u Beogradu br. Kv 4/06 od 12. ožujka 2009. godine.
U odnosu na okrivljenike: Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević – osuđeni na 20 godina zatvora.
U odnosu na okr. Gorana Mugošu – osuđen na 5 godina zatvora.
Usvojena je žalba okrivljenika Miroslava Đankovića i Saše Radaka, te im je smanjena kazna zatvora svakom na 5 godina.
Usvojena je žalba Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, povećana je kazna zatvora za okr. Nadu Kalabu na 11 godina zatvora.
Usvojena je žalba okr. Ivana Atanasijevića, te mu je smanjena kazna zatvora na 15 godina.
Usvojena je žalba okrivljenika Jovice Perića, Milana Vojnovića, Milana Lančužanina i Predraga Dragovića, preinačena je citirana prvostupanjska presuda, oslobođeni su optužbe da bi počinili navedeno kazneno djelo.
Okr. Đorđe Šošić u međuvremenu je umro i protiv njega je postupak pravomoćno obustavljen.

ZAKLJUČNO:
Za zločin počinjen 20/21. studenoga 1991. godine do danas su pravomoćno osuđeni okrivljenici:
Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević – 20 godina
Damir Sireta, Ivan Atanasijević – 15 godina
Nada Kalaba – 11 godina
Miroslav Đanković, Saša Radak, Goran Mugoša – 5
Milan Bulić – 2 godine
Pravomoćno su oslobođeni optužbe okrivljenici:
Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin, Predrag Dragović, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Milorad Pejić, Predrag Mađarac, Slobodan Katić.

IZMJENE ZKP KAO USKLAĐIVANJE NACIONALNIH PROPISA S EU DIREKTIVAMA – PRAVA ŽRTAVA KAZNENIH DJELA

Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih dijela

Izmjene ZKP kao usklađivanje nacionalnih propisa s EU direktivama
– prava žrtava kaznenih djela –

U srpnju 2017. Hrvatski sabor je izglasao izmjene Zakona o kaznenom postupku kojima se u nacionalni zakon implementiraju odredbe Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. godine o uspostavi minimalnim standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. godine o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i postupku na temelju europskog uhidbenog naloga, te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osoba i konzularnim tijelima, Direktive 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. godine o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u EU, Direktive 2014/62/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. godine o kaznenopravnoj zaštiti eura i drugih valuta od krivotvorenja, kojom se zamjenjuje Okvirnu odluku Vijeća 2000/383/PUP.

Kao organizacije koje provode aktivnosti vezane uz realizaciju prava žrtava kaznenih djela predviđenih Direktivom 2012/29/EU o uspostavi minimalnim standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, ovim izvještajem donosimo analizu zakonskih izmjena i dopuna koje se odnosi na žrtve kaznenih djela.

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda koji su izravna posljedica kaznenog djela. Žrtvom kaznenog djela smatraju se i bračni i izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te potomak, a ako njih nema, predak, brat i sestra one osobe čija je smrt izravno prouzročena kaznenim djelom te osoba koju je ona na temelju zakona bila dužna uzdržavati.- definicija ZKP čl. 202. st. 11.

Najvažnije izmjene prava žrtava kaznenih djlea sadržana su u glavi V Žrtva, oštećenik, privatni tužitelj, koja u u čl. 43. uz već do tada utvrđena prava žrtava kaznenih djela dodaje i druga prava normirana Direktivom te ih daje u slijedu
1) pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela, 2) pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom, 3) pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde,
4) pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka, 5) pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, 6) pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje, 7) pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni za potrebe kaznenog postupka, 8) pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave (članak 206. stavak 3. ovoga Zakona) i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te pravo preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika, 9) pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave (članak 206.a ovoga Zakona) i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku (članak 206.b ovoga Zakona), 10) pravo da na njezin zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite, 11) pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak, te druga prava propisana specijalnih zakonima.
Iznimno je važno naglasiti da je izmjena uz već do tada prepoznate posebno ranjive kategorije žrtava, kao što su djeca, žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i žrtve trgovanja ljudima, uvrštene i žrtve u odnosu na koju su utvrđene posebne potrebe zaštite (čl. 44.) te im zakon daje još posebna prava kao opunomoćenika ili savjetnika na teret proračunskih sredstva, mjere zaštite osobnog života i integriteta, posebni načini ispitivanja uz primjenu zaštitnih mjera od re-traumatizacije kroz izbjegavanja više ispitivanja, korištenje video-linka, ispitivanje od strane osobe istog spola ili posredstvom psihologa te isključenje javnosti.

Tako članak 292. propisuje da ako drukčije nije propisano posebnim zakonom, ispitivanje djeteta koje nije navršilo četrnaest godina kao svjedoka provodi sudac istrage. Ispitivanje će se provesti bez prisutnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi putem audio-video uređaja kojima rukuje stručni pomoćnik. Ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe, a osim kad to nije protivno interesima postupka ili djeteta, ispitivanju prisustvuje roditelj ili skrbnik. Stranke mogu postavljati pitanja djetetu – svjedoku prema odobrenju suca istrage putem stručne osobe. Ispitivanje će se snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. Dijete se može samo iznimno ponovno ispitati, i to na isti način.
Ispitivanje djeteta s navršenih četrnaest, a nenavršenih osamnaest godina kao svjedoka provodi sudac istrage. Pri ispitivanju djeteta osobito ako je oštećeno kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje djeteta.
Ujedno, svjedoci koji se zbog starosti, zdravstvenog stanja ili invaliditeta, ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojemu borave. Te svjedoke se može ispitati putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba. Ako to zahtijeva stanje svjedoka, ispitivanje će se provesti tako da mu stranke mogu postavljati pitanja bez prisutnosti u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Ispitivanje će se prema potrebi snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. Na isti način, temljem zahtjeva žrtve, provest će se ispitivanje kao svjedoka žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode, kaznenog djela trgovanja ljudima, ako je kazneno djelo počinjeno u obitelji kao i žrtva u odnosu na koju su utvrđene posebne potrebe zaštite.
Ti svjedoci mogu se samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim.

Pojedinačna procjena žrtve najveći je novitet ZKP propisan čl. 43.a, kojom se obvezuju tijela koja provode ispitivanja, da prije ispitivanja žrtve, u suradnji s tijelima, organizacijama ili ustanovama za pomoć i podršku žrtvama kaznenih djela provedu pojedinačnu procjenu žrtve radi utvrđivanja postoji li potreba za primjenom posebnih mjera zaštite te koje posebne mjere zaštite bi se trebale primijeniti (poseban način ispitivanja žrtve, uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem i druge mjere propisane zakonom). Pojedinačna procjena žrtve na odgovarajući način uključuje osobito žrtve terorizma, organiziranog kriminala, trgovanja ljudima, rodno uvjetovanog nasilja, nasilja u bliskim odnosima, spolnog nasilja i spolnog iskorištavanja ili zločina iz mržnje te žrtve s invalidnošću, ili šire tumačeći pri poduzimanju pojedinačne procjene žrtve osobito se uzimaju u obzir osobne značajke žrtve, vrsta ili narav kaznenog djela i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Pri tome se posebna pažnja posvećuje žrtvama koje su pretrpjele značajnu štetu zbog težine kaznenog djela, žrtvama kaznenog djela počinjenog zbog nekog osobnog svojstva žrtve, te žrtvama koje njihov odnos s počiniteljem čini osobito ranjivima.

Ujedno je važno napomenuti da se pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve i uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom.

Ministarstvo pravosuđa RH je sukladno čl. 133, st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku od 7. srpnja 2017. godine, putem Ureda za udruge objavilo poziv za dostavu prijedloga kandidata dva predstavnika organizacija civilnoga društva, za članove radne skupine za izradu Nacrta prijedloga Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve. Zadaća radne skupine je izraditi Nacrt prijedloga Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve kojim će se utvrditi nadležna tijela i propisati način postupanja tijela koja provode pojedinačnu procjenu žrtve, a kako bi se utvrdilo postoji li potreba za primjenom posebnih mjera zaštite u odnosu na žrtvu, te ukoliko postoje koje posebne mjere zaštite bi se trebale primijeniti.

Podrška žrtvama kaznenih djela, odnosno institucionalizacija te djelatnosti, sasvim je novi proces u hrvatskom društvu koji se intenzivno razvija u posljednjih desetak godina. Taj sustav trenutno je kombinacija različitih tijela, općih i specijaliziranih, državnih i nevladinih, koja su u cjelini ili u dijelu djelatnosti posvećena zaštiti prava i interesa žrtava kaznenih djela. Kako do zadnjih izmjena pojednična procjena i nije bila formalizirana zakonom, tek Pravilnik će odrediti koja tijela ili dužnosnici pojedinih tijela će provoditi postupak pojedinačne procjene, standardizirani postupak i obrazac u koji bi unosili podatke dobivene pojedinačnom procjenom radi praćenja daljnjeg stanja žrtve kroz i nakon kaznenog postupka.

Kako bi sustav podrške žrtvama bio što učinkovitiji nužno je uključiti sva tijela kaznenog/prekršajnog postupka, institucija podrške i pomoći ali i organizacija civilnog društva, te osnažiti međusektorsku suradnju radi koordiniranja aktivnosti svih tijela koje dolaze u kontakt sa žrtvama.

Osijek, Split, Vukovar, Zagreb, kolovoz 2017.

POZIV VLADI RH I MINISTARSTVU BRANITELJA DA RATIFICIRAJU MEĐUNARODNO KONVENCIJU O ZAŠTITI SVIH OSOBA OD PRISILNOG NESTANKA (CPED)

DOCUMENTA – Centar za suočavanje s prošlošću uputio je poziv Vladi RH i Ministarstvu branitelja na ratifikaciju Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (CPED)

Poziv na ratifikaciju Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (CPED)
“Veliki broj osoba nestalih uslijed oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava su snažan podsjetnik neuspješnog očuvanja individualnih prava i održavanja vladavine prava; oni su duh bolne prošlosti. Oni doprinose krhkosti mira i pomirenja i prepreka su razvoju demokratskog društva kroz institucije koje su učinkovite, odgovorne i poštene.” – Međunarodna komisija za nestale osobe

Ujedinjeni narodi 30. kolovoza proglasili su Međunarodnim danom nestalih osoba te stoga opetovano pozivamo nadležna tijela kao i građanstvo na rasvjetljavanje slučajeva nestalih osoba, senzibilizaciju javnosti kako je svaka informacija o nestaloj osobi neprocjenjiva, osobito obiteljima nestalih osoba koje imaju pravo saznati istinu o sudbini svojih najmilijih, a društvo u cjelini ima pravnu i moralnu obvezu pomoći im u njihovom traganju. U ratovima na području bivše Jugoslavije nestalo je 40 tisuća osoba.

Na Međunarodni dan žrtava prisilnih nestanaka – 30. kolovoza, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, poziva Vladu Republike Hrvatske da tijekom ove godine ratificira Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka.
Dana 6. veljače 2007. Republika Hrvatska je potpisala Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (CPED), ali je do danas nije ratificirala. Do kolovoza 2017., 57 država je ratificiralo navedenu konvenciju te bi zbog još uvijek velikog broja nestalih tijekom rata 1991.-95. trebali biti 58. država koja ju je ratificirala te na taj način iskazala svoju volju za preuzimanjem prava i obveza Konvencije još tijekom ove godine.

Prisilni nestanci nisu zločin prošlosti. To je praksa prisutna diljem svijeta, stoga je Ured za ljudska prava UN-a pokrenuo inicijativu kojom žele postići jačanje svjesnosti o važnosti ovog pitanja te ratifikaciju Konvencije svih država članica: Stand up for the disappeared.

Kako je Vlada Republike Hrvatske u svom planu zakonodavnih aktivnosti za 2017.1, u nadležnosti Ministarstva hrvatskih branitelja najavila donošenje Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu, a prema informacijama nadležnog ministarstva u ovom trenutku još uvijek se traga za 1.533 nestalih, dok je nepoznato mjesto ukopa 419 osoba, što sveukupno čini 1.952 nerasvijetljene sudbine, smatramo neophodnim ratificirati Konvenciju kao temelj najvljenog nacionalnog zakona.

KONFERENCIJA OBILJEŽVANJA EUROPSKOG DANA ŽRTAVA KAZNENIH DJELA

Obilježavanje Europskog dana žrtava kaznenih djela
Izvještaj s konferencije

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek,
Bijeli krug Hrvatske iz Splita, Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara

Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih dijela

Izvještaj s konferencije
Obilježavanje Europskog dana žrtava kaznenih djela
Novinarski dom, Zagreb, Perkovčeva 2, 22. veljače 2017.
11.00 – 14.00h

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Bijeli krug Hrvatske iz Splita i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara od 1. siječnja 2017. provode projekt pod nazivom Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih djela u svrhu doprinosa implementaciji Direktive 2012/29/EU o o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela i Direktive 2004/80/EC o naknadama žrtvama kaznenih djela.
Cilj projekta je prvenstveno upoznati šire građanstvo s pravima žrtava kako bi se osigurala informiranost postojećih žrtava kaznenih djela o zajamčenim pravima, a i senzibilizirala javnost. Uz to, kroz aktivnost prikupljanja podataka i analize provedbe istraživanja, cilj je utjecati na potpunu implementaciju postojećih zakona i drugih propisa, kao i zagovarati za izmjene zakona. Ciljevi projekta obuhvaćaju i daljnji rad na educiranju, kako predstavnika civilnog društva i institucija, tako i sve druge stručnjake koji se u radu susreću sa žrtvama kaznenih djela te posredno ojačati međusektorsku suradnju.

U godinama iza nas napravljeni su neki važni koraci za humanizaciju pravosudnog postupka, posebno kroz organiziranu podršku svjedocima i žrtvama pri županijskim, pa i općinskim sudovima. No, ta mreža nije se još proširila ni na sve sudove, ni u potpunosti na Državno odvjetništvo i policiju. Projektom smo najavili i sve naše podržavajuće, istraživačke aktivnosti u ovoj i idućoj godini, čiji je cilj doprinijeti razvoju i povećanju učinkovitosti sustava podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela, a za koje su presudni rad i suradnja Ministarstva pravosuđa i sudova, kako županijskih, tako i općinskih.

U sklopu projekta je na Europski dan žrtava kaznenih djela organizirana Konferencija, uz pokroviteljstvo Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, i okupila je predstavnike pravosuđa (predsjednike i suce županijskih sudova, općinskih sudova, odvjetnike, predsjednicu i sutkinju Visokog prekršajnog suda), Pučku pravobraniteljicu, Pravobraniteljicu za djecu, predstavnike specijalnih ureda pravobranitelja – za ravnopravnost spolova i osobe sa invaliditetom, predstavnike Ministarstva pravosuđa, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, organizacije civilnog društva za ljudska prava iz Zagreba, Rijeke, Splita, Pakraca i Osijeka koje godinama rade na podršci žrtvama. Svim sudionicima konferencije je zajedničko da se u svom radu bave žrtvama kaznenih djela, neki kroz sudske postupke, kaznene, građanske, upravne, neki se bave podrškom žrtvama pojedinih kaznenih djela, poput zločina iz mržnje, obiteljskog nasilja, ratnim zločinima, terorističkim aktima, ili prema individualnim karakteristikama žrtve – djecom, osobama s invaliditetom, nacionalnim manjinama, ženama, ranjivim skupinama, a neke od organizacija pružaju opću podršku, neovisno o kategoriji počinjenog kaznenog djela i karakteristikama osobe u ulozi žrtve.

Na konferenciji je istaknuto da postoji potreba za snažnijom provedbom zaštite prava ranjivih skupina, za jačanjem svih pružatelja sustava podrške, kako bismo zajedno doprinijeli boljem i sigurnijem položaju žrtve, uklanjanju sekundarne viktimizacije, te da žrtva nikada ne smije biti dovedena u poziciju, i u pomisao, da je ostala sama.

Ovim izvještajem želimo prenijeti najvažnije dijelove obraćanja naših govornika/ica na konferenciji:

Pomoćnica ministra pravosuđa Vedrana Šimundža-Nikolić je istaknula da je Ministarstvo pravosuđa u posljednjih deset godina ulagalo u razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima, kao i u ostvarivanje pravnog institucionalnog okvira potrebnog za ostvarivanje ovih prava. Ministarstvo je uskladilo domaće kazneno i prekršajno zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije, što se posebno odnosi na uspostavu minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela; kroz odredbe glave V Zakona o kaznenom postupku (ZKP) i odjeljak koji uređuje prava žrtava, ali i samu definiciju žrtve, koja se razlikuje u samom pojmu i sadržaju od definicije oštećenika, koji predstavlja žrtvu u užem procesno-pravnom smislu. Novim člankom 43, stavkom 1., ZKP-a propisuje se takozvani opći katalog prava žrtve kojim se u odnosu na važeći katalog dodatno proširuju ta prava, sukladno zahtjevima iz Direktive o žrtvi (2012/29/EU). Jedna od važnih novina koje se uvode predloženim izmjenama i dopunama je i pojedinačna procjena žrtve, koja nastoji osigurati individualan pristup nadležnih tijela prema svakoj žrtvi, kojim je krajnji cilj utvrditi, postoji li rizik od sekundarne viktimizacije žrtve te rizik od zastrašivanja i odmazde tijekom kaznenog postupka. Ukoliko se navedeni rizici utvrde, treba se utvrditi da li postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite žrtve. Direktiva također ističe da se u odnosu na djecu žrtve kaznenih djela presumira da postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite. Također, novim člankom 44 ZKP-a uređuju se posebni katalozi prava za određene kategorije žrtava kojima se uz osnovna prava daju i dodatna prava, a to su djeca-žrtve kaznenih djela, žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i žrtve trgovanja ljudima, te žrtve sa posebnim potrebama zaštite. Pošto same izmjene relevantnih zakona i propisa ne garantiraju njihovu primjenu i osiguranje prava žrtava u punom obliku, potrebno je osigurati primjenu navedenih prava u praksi, za što Ministarstvo pravosuđa provodi različite aktivnosti. To se odnosi na ostvarivanje pravovremenog informiranja žrtava o njihovim pravima, međusobnu suradnju nadležnih tijela i službi, adekvatnu izobrazbu svih stručnjaka koji dolaze u kontakt sa žrtvama, i njihovu senzibilizaciju za pitanja, probleme i situacije s kojima se nose žrtve. U tu svrhu su osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima na sedam županijskih sudova koji žrtvama i svjedocima pružaju podršku i na općinskim i prekršajnim sudovima, zatim Samostalna služba za podršku žrtvama i svjedocima koja ima zadaću koordiniranja sustava podrške žrtvama i svjedocima, te provodi direktnu podršku i informiranje žrtava, na primjer informiranje žrtava o redovitom i uvjetnom otpustu osuđenika s izdržavanja kazne zatvora, za posebne kategorije kaznenih djela te Odbor za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela. Ukoliko se ispune pretpostavke propisane Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, država će neposrednim žrtvama isplaćivati naknade za troškove liječenja i izgubljenu zaradu, posrednim žrtvama naknadu za gubitak uzdržavanja, a osobi koja je imala trošak pogreba neposredne žrtve isplaćivati naknadu za taj trošak. Ministarstvo pravosuđa je donijelo 2015. godine Nacionalnu strategiju razvoja sustava podrške žrtvama i svjedocima za razdoblje od 2016. do 2020. godine. čiji se ciljevi i mjere posebno odnose na jačanje međunarodne suradnje i izobrazbu stručnjaka koji dolaze u kontakt sa žrtvama i svjedocima, te na daljnje uključivanje organizacija civilnog društva u sustav podrške žrtvama i svjedocima. Ministarstvo pravosuđa je 2016. godine po prvi put uvršteno u sustav financiranja projekata udruga iz javnih izvora, te je osiguralo sredstva igara na sreću za financiranje projekata organizacija civilnog društva, te je u tu svrhu objavilo 2016. godine dva javna poziva za sljedeća prioritetna područja: prvo područje je osiguravanje pružanja podrške žrtvama i svjedocima u županijama u kojima nisu osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima od strane postojećih organizacija civilnog društva, a drugo područje je osnaživanje organizacija civilnog društva u kroz provođenje edukacija u svrhu prijenosa znanja i vještina potrebnih za rad sa žrtvama kaznenih djela. Organizacije će žrtvama koje im se obrate ujedno osigurati i stručnu psiho-socijalnu i savjetodavnu pomoć u svojim prostorijama.

Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda, osvrnula se na odnos zakonodavca prema žrtvama i okrivljenicima. Istaknula je da je pravo žrtve po direktivama podijeljeno u tri osnovna procesa: pravo na informaciju i podršku, pravo sudjelovanja žrtava u kaznenom postupku i zaštitu žrtava. Kazneno zakonodavstvo 2013. godine prvi put uvodi definiciju žrtve kaznenog djela kao, između ostalog, fizičku osobu kojoj se štiti od bitnih povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda. Jedno od osnovnih ljudskih prava koja se mogu poštivati su ona koja se mogu ostvariti pri institucijama, a s kojima žrtve nisu upoznate. Žrtve su napokon stavljene u fokus zaštite propisujući zakonima širi obim prava. Međutim, zakon se više bavio pravima osumnjičenika, na kojeg se odnosi pet termina dok prolazi kroz kazneni postupak, a novčane naknade za žrtve su malene osobito u odnosu na naknade okrivljenicima koji su bili bezrazložno, nezakonito bili u istražnom zatvoru ili u zatvoru. Šira prava koja su data posebno ranjivim žrtvama (djeci, žrtvama kaznenih djela protiv spolne slobode, žrtvama trgovanja ljudima i žrtvama s posebnim potrebama) odnose se na to da sud, državno odvjetništvo, istražitelji i policija imaju obvezu obavijestiti žrtvu o njenim pravima. Branka Žigante Živković je istaknula da, sudeći iz kontakta sa žrtvama i određenim radnim skupinama, postoje vrlo dobra iskustva, ali i još uvijek da ima slučajeva kada se žrtve jednim dijelom osjećaju nemoćno u našem pravosudnom sustavu. Kao najučinkovitiju kariku u sustavu ističe Samostalnu službu za podršku žrtvama. Kao novina je nedavno uvedena i zaštita žrtve nasilja obitelji od strane interventne policije, Nacionalni tim za prevenciju i suzbijanje nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, besplatna 116 006 linija- Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja, na koji se mogu obratiti. Zaključno je istakla da se moraju izdvojiti financijska sredstva za potrebe provođenja Direktive, da se financijski ojačaju organizacije civilnog društva i da se omogući što više uključivanja volontera, te je obavezno voditi statistiku da bi vidjelo na koji se način implementirala direktiva u naš sustav.

Anita Matijević iz Ministarstva unutarnjih poslova govorila je o pravima koja žrtve konzumiraju u policiji, te je izrazila zadovoljstvo prepoznavanjem važnosti suradnje organizacija civilnog društva i policije u zaštiti prava žrtava, jer je policija najčešće prva s kojom žrtva dolazi u kontakt. Zbog potrebe da se potpuno promijeni odnos policije prema žrtvama u Ravnateljstvu policije je organizirana grupa koja se bavi problematikom statusa žrtve u policijskim postupcima i iznalaženjem standardiziranih rješenja kako bi u svim policijskim upravama žrtve dobile isti standard prava. Na razinama policijskih uprava imenovani su koordinatori, na razini zamjenika načelnika policijske uprave, kako bi se osigurala odgovornost za primjenu postupaka u zaštiti žrtava. Policijski službenici su dužni svim žrtvama kaznenih djela uručiti obavijest o pravima žrtvi kaznenog djela, uz koju se uručuje i tzv. treća stranica s kontaktima institucija i organizacija civilnog društva koje se bave podrškom žrtvama i svjedocima, prilagođena županiji u kojoj je kazneno djelo prijavljeno.

Kao najveći iskorak u policijskom postupanju sa žrtvom kaznenog djela protiv spolne slobode i trgovine ljudima izdvojila je pravo da osoba od povjerenja može biti nazočna tijekom razgovora u policiji. Do sada je 60 prostorija u Hrvatskoj posebno opremljen i prilagođene za razgovore s djecom. Uz edukacije koje se provode žrtva se više ne tretira isključivo kao sredstvo za dokazivanje kaznenog djela, a jedan od ciljeva edukacije je da postupanje policijskog službenika ili službenice ne doprinese sekundarnoj viktimizaciji, bilo postavljanjem neprimjerenih i irelevantnih pitanja, ili u neprimjereno namještenom prostoru ispitivanja koji može biti uvredljiv samoj žrtvi. Kroz nadzore se također pazi da li se konkretne obavijesti žrtvama uručuju. Na internetskim stranicama policije postavljene su informacije o pravima koja imaju stranci, migranti, pravima žrtve na novčanu naknadu.

Marija Goatti iz Službe prevencije Ravnateljstva policije je rekla da cijeli sustav ima korist od potpore i zaštite žrtve jer je rezultat učinkovitije i brže procesuiranje kroz prekršajni, odnosno kazneni postupak. Naglasila je kako je iznimno bitno kvalitetno informirati žrtvu o postojećim pravima i podršci, imajući u vidu kako je glavni uzrok straha upravo nepoznavanje samog postupka. Pri tome je bitno osvijestiti kako je moguće da žrtva u trenutku prijave nema kapaciteta shvatiti važnost dostupne podrške i pomoći te u tome vidi prednost uručivanja pisane pouke o pravima. Upoznavanjem žrtve sa koracima koji se očekuju od nje, kroz koji će proći, i dajući podršku i potporu, njima se pomaže na emocionalnoj razini, što pomaže i učinkovitosti procesa. Žrtve u pet koraka dobijaju informacije o pomoći: prilikom dolaska u policiju, na Državnom odvjetništvu, u centrima za socijalnu skrb, u organizacijama civilnog društva, i na kraju prilikom poziva na sud. Bitno je da se na minimum svede mogućnost da tokom cijelog tog postupka žrtva ne dobije informaciju. Žrtve na području svih policijskih uprava dobijaju informacije o Samostalnoj službi za podršku žrtvama i svjedocima, o Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela, o centrima za socijalnu skrb, uz popis određenih organizacija civilnog društva koje pružaju određeni oblik potpore i podrške.
Obrazac s informacijama je pak preveden na dvadeset jezika. Istaknuto je da je za pristup žrtvama od 2014. do danas educirano, i senzibilizirano, preko 23 500 policijskih službenika. Istaknuto je da policija, iz aspekta prevencije, ima odličnu suradnju na regionalnoj razini upravo s organizacijama civilnog društva.

Maja Bukovac Puvača, profesorica na Pravnom fakultetu u Rijeci, je govorila o Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela koji je donesen 2008. godine, a stupio je na snagu 1. 7. 2013., danom pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji. Konvencija koja je bila temelj za taj zakon je zasnovana na teoriji državne solidarnosti sa žrtvama a ne državne odgovornosti prema žrtvi. Država daje naknadu ne zato što je odgovorna, nego zato što je solidarna i jer je to pravično. Direktiva je propisala ne samo da država mora imati sustav naknađivanja, mora imati tijela, i mora informirati žrtvu o tim pravima. To je minimum koji se uspio usuglasiti na razini Europske unije. Kolika će biti naknada žrtvi i koji će biti opseg njenih prava zakonodavac je utemeljio na Europskoj konvenciji o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja, koja je donesena u okviru Vijeća Europe 1983. godine, na standardima starim trideset godina. Stoga je novčani doprinos žrtvama skroman. Pravo na naknadu troškove zdravstvene zaštite je vrlo ograničeno, a maksimalan iznos naknade za izgubljenu zaradu je 35 000 kuna. Razlikuju se neposredne žrtve, žrtve koje su doživjele teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja, i posredne žrtve, članovi obitelji, oni koji su izgubili uzdržavanje uslijed smrti neposredne žrtve (maksimalni iznos naknade je 70 000 kuna za sve uzdržavane članove). S tim da je ovo pravo na naknadu za izgubljeno uzdržavanje mnogo uže postavljeno od onog koje je postavljeno Zakonom o obveznim odnosima za gubitak uzdržavanja, a šire je postavljeno tamo gdje se to pravo priznaje partnerima iz istospolne zajednice. Ovlaštenici naknade su državljani i osobe koje imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, kao i državljani i osobe koje imaju prebivalište u članici Europske unije. Postoji mogućnost da se naknada odbije i da se umanji s obzirom na doprinos oštećenika, odnosno ponašanje neposredne žrtve prije, tijekom i nakon kaznenog djela, na primjer ako se radi o osobi koja je bila sudionik kriminalnih radnji. Upitno je na što se odnosi jedna opća odredba koja kaže da se naknada može odbiti i umanjiti kada bi to bilo suprotno načelu pravednosti, moralu ili javnom poretku. Direktiva je polučila skroman uspjeh pošto je sama rekla da je glavno postignuće postojanje baza kontakata da se zna gdje se žrtva može obratiti. Dakle, i u drugim državama je bilo malo je primjene Direktive. Činjenica je da se u ovom financijskom dijelu zaštite na području Europske unije nisu ostvarila očekivanja koja su postojala kad se krenulo na donošenje Direktive, a oštećenici ističu kompliciranost postupka, dugotrajnost, probleme jezičnih barijera, nedostatke pravne pomoći i probleme sustava naknađivanja. Također je istaknuto da imamo veliku neravnopravnost žrtava terorizma i drugih nasilnih kaznenih djela na javnom mjestu jer se na njih primjenjuje drugi zakon, te je taj proces duži i kompliciraniji, a s druge strane je iznos naknade puno viši – 350 000 kuna. Isplata naknada je vrlo malo koštala državu. U dvije i pol godine primjene zakona isplaćeno je manje od 180 000 kuna. Ono što je dodatno zabrinjavajuće su sljedeći podaci: ukupno je za tih sedam vrsta kaznenih djela (ubojstvo, teško ubojstvo, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda s posljedicom smrti, silovanje i razbojništvo) prijavljeno 6 668 kaznenih djela, a zahtjeva je bilo 78. Znači jedan posto oštećenika se obratio sa zahtjevom, dok je 19 zahtjeva bilo usvojeno, ili djelomično ili u cijelosti. Brojevi govore da su žrtve, s obzirom na broj postavljenih zahtjeva koji je strašno malen, vjerojatno slabo informirane.

Lora Vidović, Pučka pravobraniteljica Republike Hrvatske, govorila je o dvostrukoj viktimizaciji žrtava kaznenih djela i žrtvama sustava. Na početku izlaganja je napomenula da je zadnjih nekoliko godina došlo do određenih poboljšanja u normativnom uređenju, kroz Kazneni zakon, ZKP, Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu i Nacionalnu strategiju od 2016. do 2020. godine. Izvori informacija koje Ured pučke pravobraniteljice ima su prvenstveno pritužbe građana, a dolaze i iz suradnje s organizacijama civilnog društva. Ono što se vidi iz pritužbi je da su policija, državno odvjetništvo i sudovi još uvijek primarno usmjereni na okrivljenika i njegova prava, a manje na žrtvu i svjedoka. Tijekom prolaska kroz sustav dolazi do njihove sekundarne traumatizacije, žrtve i svjedoci su često potpuno nepripremljeni za svjedočenje, ne poznaju okolnosti sudskog postupka, a sustav je postavljen tako da obeshrabruje prijavljivanje, umjesto da ohrabruje ne bi li se imalo više informacija i više provedenih postupaka. Po okončanju sudskih postupaka, trebalo bi se raditi na rehabilitaciji, kako okrivljenika, tako i žrtava, a trenutno takva jednakost u pravima i dostupnoj stručnoj podršci ne postoji.

Upozorila je da tijekom 2016. Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela uopće nije primjenjivao, nije bilo isplata žrtvama, jer je nekim članovima odbora završio mandat, a vlada nije imenovala nove. Sustav podrške je ustrojen na premalenom broju sudova (sedam županijskih, sedam općinskih i pet prekršajnih), i to s nedostatnim kapacitetima, te se dosta oslanja na volontere. Ured Pučke pravobraniteljice ovu tematiku promatra kroz dva područja: kao žrtve i svjedoke kaznenih djela, te kao civilne žrtve rata. Najavljeno je donošenje zakona o civilnim žrtvama rata za koji bi bilo važno da prođe adekvatnu javnu raspravu te da se uzmu u obzir mišljenja svih zainteresiranih dionika. Naglasila je da bi za taj zakon bilo važno da je antidiskriminacijski formuliran, da bi trebao obuhvatiti različite skupine građana, sve moguće načine stradavanja, i priznati prava civilnih žrtava rata neovisno o tome kojeg su nacionalnog ili etničkog podrijetla, ili političke pripadnosti. Istaknula je da dalje je i dalje velik broj neistraženih slučajeva stradanja u ratu, te da mnogi članovi obitelji, seksualno zlostavljani civili i ratni stradalnici čekaju na procesuiranje zločina. Oni pojedinci koji unutar ovih postojećih okvira pokušaju nešto ostvariti za sebe, radilo se o žrtvama kaznenih djela, ili o civilnim žrtvama rata, suočeni su jako velikim teškoćama, kao što je problem otpisa dugova parničnih troškova. Zaključila je da je briga za one koji su direktno pretrpjeli posljedice, ili koji danas trpe posljedice, bilo rata i ratnih zločina, bilo kaznenih djela kao žrtve i svjedoci, i kažnjavanje odgovornih, pitanje ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih prava.

Marijana Senjak, feministička psihologinja i terapeutkinju sa iznimno dugim stažem u radu sa žrtvama, osobito seksualnog nasilja tijekom rata, govorila je o važnosti psihološke podrške žrtvama kaznenih djela, te o iskustvima održavanja Ženskog suda. Iz navedenih primjera istaknuta je važnost podrške žrtvama ne samo do trajanja kaznenog postupka, već i nakon, koliko je žrtvi potrebno, kao što i Direktiva nalaže da se treba postupati. Kao primjer, za razliku od institucionalnog sustava koji se vodi retributivnom pravdom (sustavom kažnjavanja počinitelja kaznenog djela), navela je ženski sud, koji se bave restorativnom pravdom (obnavljajućom pravdom koja znači oporavak i iscjeljivanje pojedinaca i pojedinki i cijelog društva, kao i mijenjanjem uvjeta u društvu u kojem se desilo nasilje ili rat) kao i distributivnom pravdom (pravednom raspodjelom bogatstva i ravnopravnim pristupom svim resursima i uslugama jednog društva). Ženski sudovi se, za razliku od institucionalnih, ne bave samo utvrđivanjem “objektivnih činjenica” između žrtve i počinitelja (i ne samo privatnih motiva počinitelja, kako se to radi u institucionalnom sudu), već ženski sud utvrđuje i društvenu stvarnost u kojoj se zločin dogodio. Također, utvrđivanje društvene stvarnosti temelji na jasnom vrijednosnom sustavu vođenom idejom pravde koja će važiti za sve pripadnice i pripadnike jedne zajednice, a ne samo za određenu klasu, naciju, spol, itd.

U diskusiji je Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije upozorila nadležne iz Ministarstva pravosuđa da natječaj za pružatelje besplatne pravne pomoći, koju pružaju udruge civilnoga društva i pravne klinike, još nije raspisan čime se krši zakon. Veselinka Kastratović iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek izdvojila je probleme pasivnosti tužiteljstava za ratne zločine, nedostatak podrške žrtvama koje žive u blizini osuđenika koji su odradili kaznu, i na to da sustav, i to često u slučaju kaznenih djela zločina iz mržnje, zbog needuciranih kadrova ne prepoznaje kazneno djelo pa odgovaraju i žrtva i počinitelj. Time je upozorila na postojanje sustavnih problema koji stvaraju nove žrtve – žrtve postupanja. Na veliku potkapacitiranost državnih službi i civilnog sektora za pružanje besplatne pravne pomoći građanstvu upozorio je Miren Špek iz Udruge za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara. Izrazio je bojazan da individualna procjena žrtve neće polučiti dobre rezultate ukoliko izostane edukacija policijskih službenika i drugih nadležnih za procjenu. Naime, izazov je procijeniti psihofizičko stanje osoba u ulozi žrtve. Također upozorava na neprepoznatljivost udruga za podršku žrtava i svjedoka unutar institucija te na to da su pouke o pravima nedovoljno razumljive. Ono što je pohvalio je vrlo vrijedan kadar u Samostalne službe za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstva pravosuđa.

Zaključno:
Zahvaljujemo svim sudionicima i govornicima konferencije, te se nadamo da je ista doprinijela osvještavanju problemima s kojim se susreću žrtve kaznenih djela prije, za vrijeme i nakon njihove “obrade” u državnom sustavu (ili ne-obrade), te se jasnije vidi na koje načine se taj sustav može poboljšati da ne bi došlo do sekundarne viktimizacije žrtve od strane sustava.

Zalažemo se za podržavajuću kritiku, usmjerenu ka poboljšanju društva kroz kreiranje zakona i zakonskih izmjena, kroz jačanje tehničkih i ljudskih kapaciteta sudske i izvršne vlasti uz kontinuirane edukacije. Nadležna državna tijela, u suradnji s organizacijama civilnog društva, imaju obavezu poduzimati preventivne mjere s ciljem podizanja svijesti građana o pravima žrtava. Europska unija svojim direktivama nam daje dodatni poticaj, a razvojem sustava podrške nekima u Europskoj uniji Hrvatska je postala i inspiracija i motivacija. Stoga je neophodno nastaviti dijalog koji će ujedno povećati znanje i razumijevanje svih prisutnih, te pridonijeti jačanju povjerenja građana u pravosuđe i organe izvršne vlasti.

Zalažemo se za poštivanje prava žrtava kaznenih djela, kroz uspostavljanje i razvoj službi za potporu žrtvama kaznenih djela u svim stadijima kaznenog postupka, što je ključno za ostvarenje pravde za žrtve i omogućava žrtvama zahtijevanje vlastitih prava. Zalažemo se za cjeloživotnu podršku – potporu žrtvama koja obuhvaća pomoć prije, tijekom i poslije kaznenih postupaka, a uključuje emocionalnu, psihološku potporu i savjete koji se odnose na pravna, financijska i praktična pitanja. Sudski postupak treba stremiti tome da ne uzrokuje sekundarnu traumatiziranju i viktimizaciju, već vraćanje digniteta i poticanja prijavljivanja
kaznenih djela. Zalažemo se punu primjenu Direktive o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela (Direktiva 2012/29/EU), što je veliki korak naprijed za žrtve kaznenih djela, kroz jasno definiranje svih zajamčenih procesnih prava žrtve/oštećenika te uključenih sudionika, kao npr. uloge savjetnika, ili osobe od povjerenja.

Nadamo da će i ovaj izvještaj pridonijeti boljem razumijevanju i jačanju prava žrtava kaznenih djela te rješavanju prepreka pri ostvarivanju tih prava.

Osijek, Split, Vukovar, Zagreb, travanj 2017.

TRENING ZA PROFESIONALCE O PRAVIMA, PODRŠCI, ZAŠTITI I NAKNADI ŽRTVAMA KAZNENIH DJELA

Documenta – crentar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Udruga za pomoć žrtvama kaznenih djela “Bijeli krug” iz Splita i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz VUkovara, u suradnji s Pravosdnom akademijom i Uredom Pučke pravobranitlejce RH, provela je trening za profesionalce.

Trenitng je održan u Vukovaru, Muzej Grada Vukovara, Dvorac Eltz, 10. i 11. srpnja 2017. godine.

Teme treninga su bile:
Predstavljanje Nacionalnog pozivnog centra;
Žrtve diskriminacije u kaznenom i prekršajnom postupku;
Posljedice žrtava kaznenih djela;
Žrtve u kaznenom postupku;
Praksa nacionalnih sudova i Europskog suda za ljudska prava;
Metodologija istraživanja