Praćenje suđenja za ratne zločine

ODRŽANA SJEDNICA APALACIJSKOG VIJEĆA U PREDMETU ZLOČINA U SOTINU

IZVJEŠTAJ S RASPRAVE ODRŽANE PRED APELACIJSKIM VIJEĆEM

Za dane 17. i 18. studenoga 2016. godine Apelacijski sud u Beogradu zakazao je otvaranje glavne rasprave u kaznenom predmetu protiv opt. Žarka Miloševića i dr, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila, počinjen 27. prosinca 1991. godine u Sotinu[1].

Rasprava je održana u zgradi Višeg suda u Beogradu, u sudnici br. 2, na I katu. Vijeće Apelacijskog suda se sastojalo od 5 sudaca profesionalaca, predsjedavajući je bio sudac Srećko Janković.

Optužnicu je zastupao Dušan Knežević, zamjenik Tužitelja za ratne zločine.

Punomoćnica je bila kolegica Marina Kljajić, odvjetnica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.

Branitelji su bili odvjetnici koji su branili optuženike tijekom prvostupanjskog postupka pred Vijećem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.

Raspravi su, u prostoru za publiku, nazočili članovi obitelji žrtava iz Sotina, te Veselinka Kastatović, monitorica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, koju su pozvali članovi obitelji žrtava da bude s njima nazočna.

Predsjednik Apelacijskog vijeća izvijestio je stranke kaznenog postupka da je Vijeće održalo javnu sjednicu dana 21. i 22. siječnja 2016. godine, kada je odlučilo da će saslušati dva svjedoka Milana Vučenovića i Radomira Nestorovića, vezano za točku III nepravomoćne prvostupanjske presude, kojom su okrivljenici Mirko Opačić, Dragan Lončar i Miroslava Milinkovića.

Svi optuženici su pozvani da se izjasne ostaju li pri svojim obranama, koje su dali tijekom prvostupanjskog postupka. Svi su ostali kod svojih obrana.

Okrivljeni suradnik Žarko Milošević ponovio je da je okr. Miroslav Milinković, zapovjednik Sotina, pripadnik kragujevačke brigade JNA, odobrio kamion za odvoz ljudi na strijeljanje. Ponovio je da je nakon sastanka, koji je održan u MZ, otišao kod okr. Milinkovića tražiti kamion, koji je ovaj odobrio, jer je znao u koju svrhu taj kamion daje.

U odnosu na ulogu okr. Mirka Opačića, okr. suradnik je rekao da je okr. Opačić bio predsjednik MZ, imao je savjet MZ. Održan je sastanak koji je okr. Opačić vodio. Na sastanku se odlučivalo tko će od Hrvata iz Sotina morati odseliti, a tko će biti strijeljan. Bio je spisak, na kome se zaokruživalo imena ljudi koji će biti strijeljani. Poimence su čitana imena svih sa spiska i glasalo se o tome tko će biti iseljen a tko strijeljan. Tijekom glasanja za neke ljude je netko rekao da ga ne treba iseliti, da ga se ne dira. Odluku o iseljavanju Hrvata iz sela u okolici donijela je SAO Krajina.

Nadalje, okr. Milošević je rekao da je spisak s imenima osoba koje treba strijeljati odnio u stanicu milicije. Ne sjeća se je li spisak bio potpisan. Znali su i u stanici milicije da je to spisak osoba koje će biti strijeljane. Razlog odluke o strijeljanju okrivljenik nalazi u revoltu Srba zbog prethodnog stanja u selu, zbog bacanja bombi po srpskim kućama, zbog ubojstava Srba.

Za opt. Dragana Lončara okr. Milošević je rekao da ga je on pozvao da idu u vinograde, da je okr. Lončar došao tamo i stao u vrstu koja je pucala u civile. Svi u vrsti su pucali, osim vozača kamiona. Je li netko pojedinačno pucao, da li netko nije pucao, okr. Milošević ne zna.

Svjedok Milan Vučenović je osao kod svog iskaza. Rekao je da nije vidio glasanje u MZ, gdje je bio nakon što je odvezao kukuruz u Šid. Nije mu poznato da je održan neki sastanak. Vidi je da su kroz prostoriju MZ prolazili neki ljudi. Rekao je da nije postojao spisak mještana Sotina, da je to bila jedna bilježnica s imenima svih koji su bili u Sotinu. U prostoriji MZ bili su Jovanka Martić (sada pokojna), Mirko Opačić i Žarko Milošević. Svjedok je rekao da je čuo da sve Hrvate iz Sotina treba iseliti. Ljudi u miješanim brakovima nisu bili iseljavani iz Sotina.

Svjedok Radomir Nestorović ostao je kod iskaza danog tijekom prvostupanjskog kaznenog postupka. Rekao je da nije imao nikakvih saznanja da bi radnom mašinom „ultom“ trebao zatrpati leševe. Zvao ga je Trkulja da ide radnom mašinom zatrpati put. Dočekao ga je okr. Milošević. Kako je bila noć nije vidio iz stroja što točno zatrpava. Od seljana je čuo da su strijeljani civili.

Punomoćnica oštećenih predložila je kao dokaz ponovno saslušanje svjedoka Ivana Dondora, na okolnost nazočnosti okr. Milinkovića u Sotinu u kritično vrijeme.

Branitelj okr. Milinkovića protivio se izvođenju toga dokaza, jer se iz spisa predmeta vidi da postoji pisana potvrda komande kragujevačke brigade da je okr. Milinković u kritično vrijeme bio na odmoru, stoga se ništa novo ne bi dobilo izvođenje predloženog dokaza.

Vijeće apelacijskog suda odbilo je prijedlog Punomoćnice oštećenih.

Stranke postupka, kao i Punomoćnica oštećenih, ostale su kod svojih završnih riječi.

Branitelji okr. Mirka Opačića pozivali su se na praksu domaćih sudova, kao i na praksu MKSJ, slučaj Kupreškić i dr, gdje iskaz jednog svjedoka koji tereti optuženika ne može biti dokaz za osuđujuću presudu. Osim toga, u svojoj završnoj riječi, branitelji su izuzetno naglasili patnju i tragediju žrtava, te pokazali primjer kako se može braniti svoga branjenika, a da se žrtva ne dovodi u pitanje, niti se žrtvu poništava.

Braniteljica okrivljenika suradnika okr. Žarka Miloševića je rekla da je njezin branjenik priznao krivicu i rekao sve što je znao o zločinu, te pomogao pronaći posmrtne ostatke žrtava, te je pitala može li jedan čovjek počiniti, u konkretnim okolnostima, sam zločin.

Odluka Apelacijskog vijeća bit će strankama dostavljena putem Višeg suda u Beogradu (prvostupanjskog suda).

[1] Optužnica Tužilaštva za ratne zločine Srbije podignuta je protiv okr. Žarka Miloševića, okr. Dragana Lončara, okr. Mirka Opačića, okr. Dragana Mitrovića i okr. Miroslava Milinkovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Optužnica je potvrđena u lipnju 2014. godine. Prvostupanjska presuda, objavljenom 26. linja 2015. godine, nepravomoćno su proglašeni krivima i osuđeni okr. Žarko Milošević na 9 godina (nakon sporazuma s Tužiteljstvom), okr. Dragan Mitrović na 15 godina. Nepravomoćno su oslobođeni okr. Mirko Opačić, okr. Dragan Lončar i okr. Miroslav Milinković

RADOVAN KARADŽIĆ PROGLAŠEN KRIVIM I OSUĐEN NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 40 GODINA

Dana 24. ožujka 2016. godine Raspravno vijeće MKSJ objavilo je nepravomoćnu presudu kojom je Radovan Karadžić proglašen krivim i osuđen, sukladno pravilima MKSJ o kumulativnim osudama, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od od 40 godina zatvora.

Proglašen je krivim za 10 od 11 točaka optužnice.

Odluka Raspravnog vijeća (neprvomoćna presuda):

– jedna točka optužbe:

oslobođenje od optužbe za genocid u sedam općina (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornnik) u kojima je po navodima optužbe razina zločina eskalirala do genocida. Istu odluku  MKSJ je donio u pravomoćno završenom predmetu Stakić i Brđanin.

– deset točaka optužbe:
osuda
temeljem individualne kaznene odgovornosti, u kontekstu četiri povezana udružena zločinačka pothvata (u daljem tekstu UZP) , za genocid, zločine protiv čovječnosti (po svim točkama optužnice) i kršenje zakona i običaja ratovanja (po svim točkama optužnice) i to:

genocid počinjen nad srebreničkim muškarcima

trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo putem prislinog raseljavanja nesrba, organiziranjem sustava za zlostavljanje i zatočenje u 50 zatočeničkih objekata kontituirano, ubijanja masovnih razmjera, velika pljačka nesrpske imovine, korišćenje zatočenika kao živog štita, razaranje više džemija, sakralnih objekata i kulturnih spomenika, stalno davanje lažnih informacija u kontekst stvaranja okruženja za sustavno činjenje zločina čime se ostvarivao cilj  – sveobuhvatnog UZP-a

pokretanja i provedba kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom

uzimanja pripadnika Ujedinjenih naroda kao talaca kako bi se NATO prisilio na prekid zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.

Radovan Karadžić, pored Ratka Mladića, djelovao je i u dogovoru s drugim sudionicima zločinačkih pothvata, uključujući: Momčila Krajišnika, Slobodana Miloševića, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Miću Stanišića, Momčila Mandića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Željka Ražnatovića, Vojislava Šešelja, Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, koristeći se, prije svega za neposredno počiniteljstvo, političkom i državnom strukturom bosanskih Srba, pripadnicima MUP-a, VRS-e JNA, VJ-e, TO-e, MUP-a Srbije, srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne, kao i lokalnim bosanskim Srbima, što je Sud utvrdio izvan razumne sumnje.

PRAVOMOĆNA PRESUDA ZA ZLOČIN U BELOM MANASTIRU

Žalbeni sud u Beogradu pravomoćno je osudio okr. Zorana Vukšića na 20 godina zatvora, okr. Slobodana Strigića na 10 godina zatvora, okr. Branka Hrnjaka na pet godina zatvora. Navedeni okrivljenici su osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog protiv civilnog stanovništva u Belom Manastiru i drugim mjestima Baranje 1991. godine.

Odlukom Žalbenog suda odbijene su žalbe Tužilaštva za ratne zločine Srbije i obrane okrivljenika. Potvrđena je prvostupanjska presuda Vijeća Odjeljenja  za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.

Prvostupanjskom presudom okr. Zoran Vukšić je bio osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, okr. Slobodan Strigić na 10 godina zatvora, okr. Branko Hrnjak na pet godina zatvora.  Oštećenici svoja potraživanja mogu ostvariti u parničnom postupku.

Za isto kazneno djelo na godinu i šest mjeseci zatvora ranije je pravomoćno osuđen okr. Velimir Bertić.

Navedenim okrivljenicima optužnicom se stavljalo na teret da su kao pripadnici postrojbe za posebne namjene iz sustava milicijskih snaga tzv.  SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem ubili ili sudjelovali u ubojstvu najmanje šestero hrvatskih civila, “uz protuzakonita zatvaranja, ozlijeđivanja, zastraživanja, teror, mučenja i nečovječna postupanja”.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ustupilo je ovaj predmet srbijanskom Tužilaštvu za ratne zločine Srbije,  temeljem Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.

Nepravomoćna presuda za zločin u selu Trusini (Bosna i Hercegovina)

Državi sud u Sarajevu, dana 1. rujna 2015. godine, donio je nepravomoćnu presudu kojom je proglasilo krivima i osudilo okivljenike Nihada Bojadžića, Nedžada Hodžića i Mensura Memića zbog učešća u napadu na selo Trusina kod Konjica, dana 16. travnja 1993. godine. Tada je u Trusini ubijeno 15 civila i 7 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO),  4 osoba su ranjene (dvoje djece).

Nihad Bojadžić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, Nedžad Hodžić na 12 godina, Mensur Memić na 10 godina.

Okrivljenici Dževad Salčin i Senad Hakalović, oslobođeni su zbog nedostatka dokaza.

dvotjedni izvještaj kolovoz 2015.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 21. kolovoz 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata
Govor mržnje u Rijeci zasjenio javna svjedočenja žena o ratu
Dana 05. kolovoza 2015. godine javni razgovor pod nazivom »Drugi rat« zasjenila je eksplicitna pojava govora mržnje, koji je uz uvredljive povike rezultirao i fizičkim napadom na neke od posjetitelja predstave.
Uz velike mjere osiguranja na pozornici HNK Ivana pl. Zajca održana je tribina »Žene u ratu«, odnosno »Drugi rat«, u povodu 20. godišnjice VRA Oluje. U ovom događaju – u organizaciji riječkog HNK-a i Srpskog narodnog vijeća u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću – pet žena različitih nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričalo je svoja sjećanja na ratne događaje, priče koje mogu otvoriti javnu debatu o položaju žena i djece u ratu. Zbog svoje su nacionalnosti, ili nacionalnosti svojih muževa, bile iseljene ili protjerane iz svojih domova, a nekima su muževi ubijeni. Sudbina oca jedne od sudionica još uvijek nije riješena.
Posjetitelji predstave, kao i same sudionice, prilikom izlaska iz kazališta obasuti su uvredama koje su zadirale u njihovu etničku pripadnost, politička uvjerenja te spol. Prilikom prosvjeda korištena je ustaška ikonografija iz Drugog svjetskog rata. Uvrede i psovke prerasle su i u fizički napad na grupu posjetitelja koja je čekala organizirani prijevoz za Zagreb, prilikom kojeg je novinar Hrvoje Šimičević lakše ozlijeđen, dobivši dva udarca šakom u glavu.
Policijski službenici Policijske uprave primorsko-goranske , koji su osiguravali javna okupljanja na navedeni datum (mimohod od Mosta hrvatskih branitelja do zgrade Gradskog poglavarstva, održavanje predstave u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka te prosvjed organiziran ispred spomenutog kazališta povodom održavanja predstave), evidentirali su deset osoba koje su počinile ukupno 11 prekršaja iz domene Zakona o prekršajima javnog reda i mira, iz članka 6. (naročito drsko i nepristojno ponašanje) i članka 13. (tuča, svađa i vika) te su podnijeti optužni prijedlozi protiv deset osoba, starosti od 22 do 61 godine. Također, protiv sedmorice od njih podnijeti su optužni prijedlozi zbog počinjenja prekršaja iz članka 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Prema procjenama policije predstavi je nazočilo oko stotinu posjetitelja, u mimohodu je sudjelovalo oko 300 sudionika, a u prosvjedu ispred kazališta oko 70-ak osoba.

Utjecaj govora mržnje na mlade
Na isti dan u Kninu, prema informacijama Policijske uprave šibensko-kninske , tijekom održavanja javnog okupljanja povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te obljetnice VRO „Oluja“, gdje je na trgu Ante Starčevića bilo prisutno oko 25 000 posjetitelja nije zabilježeno narušavanje javnog reda i mira, niti su evidentirani prekršaji druge naravi. Ujedno je medijski prenesen snimak tijekom kojeg novinarka RTL televizije u direktnom prijenosu iz Knina oštro reagira na povike okupljenih ljudi, koji su iza nje počeli skandirati “Za dom spremni!”, uz fašistički pozdrav. Ono što je dodatno zabrinjavajuće jest prisutnost djece i mladih koji pozdravljaju ispruženom desnicom, što je također vidljivo na snimci. Policijska uprava šibensko-kninska je na navedeni dan u Kninu zabilježila ukupno 10 prekršaja po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira (remećenje javnog reda i mira svađom, tučom; vrijeđanja službenih osoba; isticanje simbola kojim se remeti javni red i mir), 2 prekršaja iz članka 18. stavak 2. Zakona o javnom okupljanju (nošenje odore, oznaka ili drugih obilježja kojima se poziva na rat ili upotrebu nasilja, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti) tijekom koncerta Marka Perkovića Thompsona, na kojem je bilo prisutno oko 90 000 posjetitelja.
Dana 08. kolovoza 2015. godine fotoreporter Nikola Škorić svjedočio je skupini dječaka koje je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu na rasnoj osnovi vrijeđala i fizički prijetila turistu. Dok mladim turistima, koji su mirno sjedili na trgu, nije bilo jasno što se događa nasilnici su prijeteći vikali prema tamnoputom dječaku. Fotoreporter koji ih je u vrijeđanju zaustavio, kao odgovor od nasilnika je dobio izjavu „Ti si neki četnik!“. Iako su snimke događaja dostupne na raznim medijskim portalima, nismo pronašli informacije da su nadležne policijske uprave registrirale događanja te po njima postupale.
Novi Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine (KZ), regulira govor mržnje kao javno poticanje na nasilje ili mržnju (članak 325.), a isti je inkriminiran prema širim osnovama, čime hrvatski pravni sustav širi zaštitu od govora mržnje i na druge tradicionalno ranjive skupine . Kazneno djelo u st. 1. jasno ističe kažnjivost ne samo poticanja na nasilje nego i na mržnju. Iako kažnjivost govora mržnje nije ograničena samo na onaj govor koji može poremetiti javni red i mir ili koji je ugrožavajući, pogrdan i uvredljiv, trebalo bi ga smatrati kaznenim djelom samo kada je riječ o govoru koji može poremetiti javni red i mir, jer takvo (restriktivno) tumačenje djela je u skladu s dominantno zaštićenim pravnim dobrom – javnim redom i mirom – glava XXX KZ. Takvo tumačenje služi i jasnijem razgraničenju ovog kaznenog djela od analognih prekršaja protiv javnog reda i mira te prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
Iz navedenih podataka, kao i statističkih podataka Ministarstva pravosuđa za 2014. godinu u svezi procesuiranja govora mržnje razvidno je da ne postoji znatna sudska praksa, kao ni iniciranje kaznenih progona aktera govora mržnje, već se pribjegava prekršajnim postupcima. Time se, po našem mišljenju, umanjuje opasnost navedenih pojava po društvo, osobito mlade.
Javni red i mir smatra se narušenim ponajprije kada je stvorena otvorena ili latentna opasnost od nasilja, kada zajednički život više nije moguć bez straha za život, tijelo ili imovinu i kada je zbog toga narušeno povjerenje u pravni poredak i sigurnost. Ujedno je pri procjeni narušenosti javnog reda i mira od velikog značenja i predispozicija javnosti, osobito mladih, za nasilje, te prethodna ugroženost skupine protiv koje je govor mržnje u određenom društvu usmjeren.
Smatramo da su u opisanim događajima, osobito onima u Rijeci, prilikom kojih je govor mržnje prerastao i u fizički napad na pojedince drugačijih stavova, ostvareni svi elementi kaznenog djela iz čl. 325. te da je radi prevencije kao i isticanja važnosti tolerancije nužno oštro osuditi počinitelje, kao dio kaznene represije, ali i generalno preventivnog učinka propisanih kazni.

Poziv Vladi RH na uključivanje sjećanja na žrtve u obilježavanje VRA „Oluja“
Organizacije za ljudska prava u Republici Hrvatskoj upozorile su da je dvadeseta godišnjica VRA „Oluja“ protekla u znaku slavljenja oslobođenja bez organiziranog spomena na žrtve. Pozvale su Vladu RH da na tragu riječi premijera Milanovića “…žalimo za svakim izgubljenim životom, za svakom žrtvom, svakom ljudskom i obiteljskom tragedijom” pronađe način uključivanja sjećanja na žrtve u obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“. Sam naziv državnog praznika Dan domovinske zahvalnosti pruža priliku za to. Zato predlažu pokretanje dijaloga o primjerenom načinu budućih obilježavanja na forumu poput Povjerenstva za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske. Dijalog bi svakako trebao uključiti predstavnike obitelji stradalih, okupljene u Udruženje “Protiv zaborava”, Zajednicu udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, koje imaju sjedište u Zagrebu, te Koordinaciju srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije koja ima sjedište u Beogradu.

(Ne)poštivanje pravomoćnih presuda za ratne zločine
U sklopu obilježavanja 20. godišnjice VRA „Oluja“ 5. kolovoza 2015. godine ulica u Kninu dobila je ime Ulica 72. bojne. Obilježavanju u Kninu prisustvovali su i Mihael Budimir, Dalibor Banić i Josip Bikić. Organizacije za ljudska prava pozvale su Vladu RH da provjeri radi li se o istim osobama koje su kao pripadnici 72. bojne pravomoćno osuđeni za zločin u Lori. Podsjetile su da su pripadnici 72. bojne Vojne policije HV-a, Tomislav Duić, zapovjednik Vojnog zatvora Lora, Tonči Vrkić, Anđelko Botić, Emilijo Bungur i Ante Gudić te Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, u tzv. sudskom predmetu Lora 1 osuđeni, jer je Sud na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu, bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavajući ih, fizički i psihički zlostavljajući ih te su ih pri tom mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Presuda je potvrđena od strane Vrhovnog suda RH-a i postala je pravomoćnom 6. veljače 2007. godine. Josip Bikić bio je u bijegu te je u odsutnosti osuđen na 6 godina zatvora. Nakon dragovoljne predaje, u obnovljenom postupku, priznao je krivnju. Osuđen je na 4 godine zatvora.

Uoči Sinjske Alke organizacije za ljudska prava upozorile su da je osuđeni ratni zločinac Mirko Norac i dalje član Viteškog alkarskog društva mada je osuđen, u dva sudska postupka, na ukupno 15 godina zatvora zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Norac koji je, uz ostalo, osuđen i zbog toga što je na stratištu blizu Gospića osobno usmrtio nepoznatu žensku osobu, nije – kako to konstatira prvostupanjska presuda – iskazao ni „pijetet prema poginulima i suosjećanje s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“. Vlada RH nije, ni na koji način, reagirala na opetovane upite medija i organizacija za ljudska prava.

Paljenja državnih zastava Republike Hrvatske
Dana 4. kolovoza 2015. godine, ispred hrvatskog veleposlanstva u Beogradu, vođa Srpske Radikalne Stranke Vojislav Šešelj zapalio je hrvatsku zastavu. Šešelju je to bilo drugo paljenje hrvatske zastave od izlaska iz zatvora u studenom 2014. godine.
U jutarnjim satima 5. kolovoza 2015., na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nepoznati počinitelj zapalio je zastavu Republike Hrvatske izvješenu na obiteljskoj kući 52-godišnjaka u Vukovaru, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska.
U Vinkovcima je nepoznati počinitelj u noći između ponedjeljka i utorka 10. i 11. kolovoza 2015, zapalio državnu zastavu Republike Hrvatske, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska. Zastava je zapaljena na travnatoj površini pored dječjeg igrališta na Trgu Josipa Runjanina.Policijski službenici provode kriminalistička istraživanja s ciljem utvrđivanja počinitelja i svih okolnosti vezanih uz događaj, navodi policija .
Odluka Gradskog vijeća Vukovara o (ne)postavljanju dvopismenih ploča
Gradsko vijeće Vukovara 17. kolovoza 2015. izglasalo je većinom glasova izmjene gradskog Statuta po kojima nisu predviđene dvojezične table na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukovaru. Izmjenama Statuta trebala se poštivati odluka Ustavnog suda RH od 12. kolovoza 2014. da Gradsko vijeće Vukovara u roku godine dana riješi pitanje dvojezičnosti u tome gradu.
Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, smatra kako je odluka Gradskog vijeća Vukovara o izmjeni Statuta kojom se ne predviđa postavljanje dvojezičnih ploča na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama, a u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i sukobu s obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela kao članica Europske Unije, ali i u sukobu s obvezama Republike Hrvatske prema drugim međunarodnim organizacijama. Naglasio je i da pitanje dvojezičnosti nije problem samo za Vukovar, već je to problem za srpsku zajednicu u cijeloj zemlji, odnosno za toleranciju u Hrvatskoj .
Pitanje ćirilice u Vukovaru otvorilo se nakon što su rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali da građani i građanke srpske nacionalnosti čine 34,87 posto vukovarskog stanovništva, na što je tamošnja organizacija SDSS-a zatražila ravnopravnu službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
Odgođeno osnivanje specijalnog suda za ratne zločine počinjene na Kosovu
Dana 3. kolovoza 2015. Parlament Republike Kosova izglasao je osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju Kosova od strane pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u periodu od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2000. godine. Neophodne izmjene Ustava za osnivanje suda podržalo je 82 zastupnika, 5 zastupnika je glasalo protiv, a 1 je ostao suzdržan. Iako se radi o nacionalnom sudu, planirano sjedište suda biti će u Nizozemskoj radi izbjegavanja mogućeg zastrašivanja ili utjecaja na svjedoke. Osnivanje specijalnog suda potaknuo je izvještaj iz prosinca 2010. Vijeću Europe, koji je potpisao Dick Marty, o krijumčarenju ljudskih organa na Kosovu (zarobljenika pritvorenih u zatvorima na sjeveru Albanije), u kojem je prozvao neke od tadašnjih vodećih političara. Donošenje zakona izazvalo je burne reakcije, vezane uz negiranje zločina, narušavanje digniteta oslobodilačkog rata, te na kraju i osporavanje ustavnosti odluke o osnivanju specijalnog suda.
Dana 11. kolovoza, tri opozicijske stranke predale su Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti navedene odluke o osnivanju specijalnog suda sa tvrdnjama da bi isti ugrozio suverenitet Kosova, te da su kršene procedure tijekom glasanja u parlamentu. Tako je potpisivanje ukaza o proglašenju tog zakona, koje je predsjednica Kosova Atifete Jahjaga trebala učiniti do ponoći istoga dana, odloženo do donošenja odluke Ustavnog suda.
Suđenja za ratne zločine u odsutnosti okrivljenika
Pred specijalnim sudovima za ratne zločine u RH trenutno su u tijeku 3 suđenja za ratne zločine čiji okrivljenici nisu dostupni pravosudnim tijelima te im se sudi u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u tijeku je kazneni postupak protiv četvorice nedostupnih optuženika za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u Popovcu u periodu od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine. Pred Županijskim sudom u Osijeku već je provedeno jedno suđenje protiv četvorice prisutnih optuženika, za ratni zločin počinjen u Popovcu, u istom vremenu, ali ne i za posve iste radnje počinjenja kaznenog djela . Svjedoci koji su dali iskaze tijekom toga postupka iz 2009. ponovno su ispitani i tijekom rasprave koja je u tijeku. Svi svjedoci, od kojih su najveći broj preživjele žrtve mučenja i zlostavljanja, iskazali su nezadovoljstvo suđenjem u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu u tijeku je obnovljeni kazneni postupak protiv trojice optuženika (opt. V. Trifunović i dr. ) – za zločin u Varaždinu počinjen raketiranjem i bombardiranjem grada koje je za posljedicu imalo ranjavanje i usmrćenje civila te znatnu materijalnu štetu. Isti su u odsutnosti osuđeni pred Okružnim sudom u Varaždinu u ožujku 1993. godine na kaznu zatvora od 15 godina zatvora, dok je trećeokrivljeni osuđen na 10 godina zatvora. Do obnove kaznenog postupka došlo je na zahtjev prvo-osuđenog.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci u tijeku je kazneni postupak protiv sedmorice optuženika (opt. Dane Radočaj i dr.) – za zločin u Udbini; ubojstvo dvojice civila muslimanske nacionalnosti.
O suđenjima u odsutnosti u predmetima ratnih zločina koja su, prije desetak godina , bila učestala, monitoring tim suđenja za ratne zločine, višekratno je pisao u svojim godišnjim izvještajima . Analizirani su provedeni postupci, prigovori branitelja, svjedoka i žrtava tijekom rasprava. Već i tada se vidjelo da su preživjele žrtve, srodnici ubijenih ili nestalih, svjedoci, razočarani činjenicom da u sudnici nije/su prisutan/ni optuženik/ci. Pokazivali su zamor i nelagodu ponavljanim, višestrukim ispitivanjem; od djelatnika policije, istražnih sudaca, tužitelja te tijekom javnih rasprava. Javno su iskazivali nevjericu u dostižnost pravde s obzirom na odsutnost optuženika.
Zakon o kaznenom postupku, u svom čl. 402. st. 3. propisao je mogućnost suđenja u odsutnosti , čijom analizom se vidi da se moraju ispuniti posebni, propisani, uvjeti da bi se sudilo u odsutnosti. Ujedno su i sporazumi o suradnji između tužiteljstava u regiji , gdje danas boravi većina nedostupnih optuženika (Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori), ostvarili mogućnost bolje suradnje i razmjene dokaza. Ustupanjem dokaza otvaraju se zakonski uvjeti za vođenje kaznenog postupka protiv optuženika pred pravosuđem zemlje čiji je isti državljanin te dokidanje nekažnjivosti počinitelja ratnih zločina.
Iako je u postupcima u tijeku odsutnim optuženicima osigurana profesionalna obrana, dva su razloga koja ovakva suđenja čine dvojbenim. Prvi je nemogućnost priznanja i izvršenja u inozemstvu sudske odluke donesene u odsutnosti optuženika. Drugi je pojednostavljena zakonska mogućnost obnove kaznenog postupka. Odredbe ZKP (čl. 497.st.3., čl.501.st.1.t.3.) propisuju mogućnost obnove postupka u korist osuđenika kome se sudilo u odsutnosti, kada postoji mogućnost da mu se sudi u nazočnosti ili ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi.
Razmatranjem svih navedenih činjenica apeliramo na izbjegavanje suđenja u odsutnosti, veću razmjenu dokaza i ustupanje predmeta tužilaštvima u regiji prema boravištu okrivljenika, jer u protivnom suđenja u odsutnosti postaju nelogična, neekonomična, ne donose pravdu za žrtve, a otvaraju pitanja moguće povrede prava okrivljenika.

Obilježavanje 5. godišnjice Konvencije o kazetnom streljivu, s naglaskom na pružanje pomoći žrtvama mina i poticanje njihove efikasne rehabilitacije i reintegracije u društvo
U Rovinju je 1. kolovoza 2015. godine obilježena peta godišnjica stupanja na snagu Konvencije o kazetnom streljivu u organizaciji udruge Mine Aid, u suradnji s Centrom M.A.R.E., Zakladom “Hrvatska bez mina“, Invalidskim odbojkaškim klubom “Zagreb”, Hrvatskim centrom za razminiranje i Uredom za razminiranje Vlade RH. U tu svrhu, Invalidski odbojkaški klub “Zagreb”, čiji su članovi ujedno osobe stradale od mina i kazetnog streljiva, odigrao je pokaznu utakmicu sjedeće odbojke s ciljem promicanja pozitivne percepcije i važnosti socijalne integracije stradalnika, odnosno osoba s invaliditetom općenito. U Centru M.A.R.E. održan je okrugli stol na temu: “Obveze, postignuća i utjecaj Konvencije o kazetnom streljivu” s ciljem podizanja svijesti o problematici minskoeksplozivnih sredstava (MES-a) i neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a), obveza i povezanosti Konvencije s drugim srodnim konvencijama. Predstavnici nevladinog i vladinog sektora zaključili su kako još uvije postoje brojni izazovi kada je u pitanju potpuno razminiranje Hrvatske te puno ostvarenje svih ljudskih prava osoba s invaliditetom bez diskriminacije civilnih i vojnih invalida, ili žrtava kazetnog streljiva i onih koji su pretrpjeli ozljede ili su postali invalidi zbog drugih uzroka; a razlike u tretmanu trebaju se temeljiti isključivo na medicinskim, rehabilitacijskim, psihološkim ili socijalno-ekonomskim potrebama; shodno odredbama Konvencije (čl. 5. st. 2.) . Još jednom je istaknuto da i druge obveze iz Konvencije nisu izvršene, jer Republika Hrvatska ne posjeduje konzistentnu i ažuriranu bazu podataka o osobama stradalim od mina i ostalih eksplozivnih ostataka Domovinskog rata.
Od 6. do 11. rujna 2015. u Dubrovniku će se održati UN-ova Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu, u organizaciji Ureda za razminiranje, te će tako zemlja koja ima problem zagađenosti minsko-eksplozivnim i ubojnim sredstvima ujedno biti i domaćin međunarodne konferencije.
Prava civilnih žrtava rata, u koje spadaju i žrtve MES-a i NUS-a, u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.) ili od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka ratnih operacija regulira Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Izmjene navedenog zakona najavljene su za jesen 2015.

Prilog: Obljetnica neprocesuiranih zločina u Dalju i Saravašu

1. GODIŠNJICA NAPADA NA POLICIJSKU POSTAJU DALJ
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja ispred policijske postaje u Dalju, dana 1. kolovoza 2015. godine obilježena je 24. obljetnica pogibije 39 branitelja (pripadnika policije, Zbora narodne garde te Civilne zaštite) poginulih ili ubijenih u napadu bivše JNA i Teritorijalne obrane na Policijsku postaju Dalj.
Za napad na Policijsku postaju u Dalju, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu K-DO-39/09, od 11. svibnja 2010. godine , protiv okr. Enesa Tase, nedostupnog hrvatskom pravosuđu, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, i ratnih zarobljenika iz čl. 122., u svezi s čl. 28. OKZ RH, kao časnika bivše JNA, koji je u kritično vrijeme bio zapovjednik 51. motorizirane brigade bivše JNA. Optužnicom je, pored ostalih zločina, inkriminiran i za napad na Policijsku postaju u Dalju, izvršen 1. kolovoza 1991. godine, odnosno ubojstvo hrvatskih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde,. U citiranoj optužnici kao žrtve navedeni su policajci ubijeni tijekom toga napada: Dario Dujmović, Antun Mihaljev, Josip Glibušić, Mijo Džanko, Đuro Butorac, Josip Kemenji, pripadnici ZNG ubijeni tijekom toga napada: Đuro Lončarek, Tunica Belečetić, Dražen Kiš, Ivan Dizdar i Darko Sekulić.
Prema informacijama Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj u obrani Policijske postaje Dalj, 1. kolovoza 1991. godine, život su izgubili:
Pripadnici policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.
Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić, Marko Poplašen.
Pripadnici civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću je, uz navedene žrtve, evidentirala i žrtve koje se poimenično ne nalaze na spomeniku u Dalju, a bili su pripadnici Civilne zaštite ili civili poginuli ili ubijeni navedenog dana u Dalju: Nikola Tadijan, pripadnik Civilne zaštite, usmrćen 01. kolovoza 1991. u pekari u Dalju, zajedno s vlasnikom pekare Pjeterom Djeveljekajem, također pripadnikom CZ-a, Kojić Veljko i Katica sa kćerkom Biljanom, civili, svo troje ubijeni su ispred kuće u Dalju 01. kolovoza 1991. te Ivan Sabo – Janoš, civil, ubijen u dvorištu kuće 01. kolovoza 1991.

2. NEPROCESUIRAN ZLOČIN U SARVAŠU
Dana 1. i 2. kolovoza 1991. godine u dvorištima i obiteljskim kućama u Sarvašu , pronađeni su leševi civila srpske nacionalnosti. Do danas nisu otkriveni niti procesuirani počinitelji toga zločina. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen, a uključujući i dvojicu naknadno usmrćenih hrvatskih policajaca srpske nacionalnosti, pretpostavlja se da se radi o najmanje 12 žrtava.
U tjedniku „Nacional“, u članku „Pokolj policajaca i civila u Sarvašu: Slučaj o kojem je Šeks morao znati“ , uz imena ubijenih civila, navodi se da su, u kritičnom vremenu, u Sarvašu bili stacionirani hrvatski vojnici iz nepoznate postrojbe. Došli su par dana prije kritičnog događaja, s nekoliko kamiona registarskih oznaka Slavonskog Broda. Kritičnog dana, 1. kolovoza 1991. godine, nakon što je stigla vijest o padu Dalja i Aljmaša, vojnici su krenuli, prema pisanju navedenog članka, u odmazdu. Dana 1. kolovoza 1991. godine nestaju i dvojica hrvatskih policajaca, pripadnici Policijske uprave Osječko baranjske, Zdravko Pokrajac i Milorad Đekić. Upućeni su u redovnu ophodnju u Sarvaš, odakle se nisu vratili. Prema iskazima svjedoka, kako je napisano u navedenom članku, posljednji put su viđeni u Sarvašu. Tijelo Milorada Đekića isplivalo je u Dunavu u veljači 1992. godine, a tijelo Zdravka Pokrajca isplivalo je u Dravi u ožujku 1992. godine.
Srodnici žrtva iz Sarvaša podnijeli su kaznenu prijavu 1996. godine. Četiri godine nije bilo nikakvih informacija o istrazi. Potom su Općinsko državno odvjetništvo i Županijski sud u Vukovaru, dana 11. srpnja 2000. kompletni spis ustupili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, gdje je taj predmet zaveden pod brojem DO-K-49/2000. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, dana 22. listopada 2001. godine, odbacilo je kaznenu prijavu u vezi s masakrom u Sarvašu.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću evidentirala je deset žrtava, od kojih osam civila, te dvije žrtve neutvrđenog statusa: Bojanić Melanija (1927.), Bojanić Dušan (1950.), Bojanić Branka (1952.), tijelo nije pronađeno, Adamović Veselin (1944.), tijelo nije pronađeno, Adamović Gospava (1949.), Jerenić Lazar (1954.), Petrović Zorka (1926.), u Knjizi umrlih Srpske pravoslavne crkve navodi se godina rođenja 1929., Sandić Svetislav (1939.), Milojević Dušan (1964.), Andrašek Nedeljko (1960.). Svi podaci za navedene žrtve te okolnosti stradavanja provjereni su kroz tri različita izvora, kao i izjave obitelji i svjedoka tijekom terenskog rada.

U Dalju obilježena 24-ta obljetnica pogibije hrvatskih branitelja i policajaca

Dana 1. kolovoza 1991. godine pripadnici bivše JNA i teritorijalne obrane izvršili su napad na Policijsku postaju Dalj. U tom napadu poginuli su, ili su ubijeni, hrvatski policajci, pripadnici Zbora narodne garde i pripadnici Civilne zaštite.

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja ispred policijske postaje, u Dalju, dana 1. kolovoza 2015. godine obilježena je 24. obljetnica pogibije 39 branitelja u poginulih ili ubijenih u tom napadu.

Za napad na Policijsku postaju u Dalju, ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu protiv okr. Enesa Tase, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH. Optužnicom je obuhvaćen i napad na Policijsku postaju u Dalju, odnosno ubojstva hrvatskih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde, izvršena 1. kolovoza 1991. godine.

predstavljanje interaktivne prezentacije “Oluja u Haagu”

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Srpsko narodno vijeće SNV i SENSE Centar za tranzicijsku pravdu Pula organiziraju konferenciju za novinare u petak, 31. srpnja 2015., Novinarski dom, Perkovčeva 2, 11.00 h, na kojoj će se javnosti predstaviti interaktivna prezentacija “OLUJA U HAAGU”, pregled ključnih činjenica te argumenata i dokaza optužbe i obrane iznijetih tijekom suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u predmetu Gotovina i drugi (IT-06-90) “Operacija Oluja”.

Na konferenciji će govorit Mirko Klarin, Milorad Pupovac i Vesna Teršelič, a najavit će se i ostale aktivnosti Srpskog narodnog vijeća i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću povodom sjećanja na sve nestale i ubijene tijekom i nakon VRA “Oluja”.
Na konferenciji će biti riječ i o javnom razgovoru „Drugi rat“ koji će se održati u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, na 20. obljetnicu Oluje, u srijedu, 5. kolovoza 2015. u 20 sati, dok bude trajala središnja proslava u Kninu. Pet protjeranih žena različite nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričati svoja sjećanja na ratne dane.

u povodu godišnjice usvajanja Rimskog statuta

Predsjednik MKSJ, g. Theodor Merona, u povodu Dana međunarodnog pravosuđa, te obilježvanja godišnjice usvajanja Rimskog statuta, rekao je da se odaje počast viziji i posvećenosti svih onih ljudi koji su se zalagali, i koji se i dalje zalažu za to da pravda bude više od apstraktnog ideala, da nacionalni i međunarodni sudovi pred lice pravde dovedu osobe za koje se osnovano sumnja da snose najveću odgovornost za teške povrede međunarodnog prava, kao i za to da države zaštite svoje građane.

Gospodin Meron je rekao da je obilježavanje Dana mešunardnog pravosuđa i godišnjice usvajanja Rimskog statuta prilika da se svu podsjete koliko je revolucionarno zvučala ideja da se osnuje jedan nezavisan međunarodni krivični sud. OBilježavanje je prigoda da se proslave sva dostignuća međunarodnih kaznenih sudova u borbi protiv nekažnjivosti, unapređenju razvoja međunarodnog prava i ostvarivanju pravde za žrtve.

Kao prva dva međunarodna kaznena suda osnovana nakon Drugog svjetskog rata, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni kazneni sud za Ruandu (MKSR) imali su pionirsku ulogu na polju međunarodnog pravosuđa. Stotinama odluka i presuda izrečenim tijekom dva desetljeća rada MKSJ i MKSR su utvrdile su odgovornost pojedinaca za najstrašnije zločine koji se mogu zamisliti, a svojim presuđenjem definirali konture međunarodnog humanitarnog prava. Ta dva suda su, između ostalog, potvrdila da silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja mogu predstavljati djelo genocida, da ne samo visoki vojni oficiri, već i civilni i politički rukovoditelji, mogu biti pozvani na odgovornost za djela koja su počinili njima podređeni, i da šefovi država mogu biti izvedeni pred lice pravde za teške zločine za koje se smatra da su počinjeni pod njihovim pokroviteljstvom.