Praćenje suđenja za ratne zločine

U POVODU 26. GODIŠNJICE OD IZVRŠENOG RATNOG ZLOČINA U LOVASU

Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih dijela

U povodu 26. godišnjice od izvršenog ratnog zločina u Lovasu

Navršava se 26 godina od zločina izvršenog nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom Lovasa, u kojem je od dana okupacije 10. listopada 1991. te tijekom studenog i prosinaca 1991. ubijeno 70 osoba. Stanovništvo Lovasa je u navedenom periodu zastrašivano, tjerano na prisilni rad, prisiljavano da kao znak obilježja nesrpske nacionalnosti nosi bijele trake, njihovi domovi su opljačkani, velik broj civila i zarobljenika je zlostavljan, silovan te je preostalo stanovništvo krajem prosinca napustilo selo.
Jedan od najtežih zločina dogodio se 18. listopada 1991, kada je 50 Hrvata i drugih mještana nesrpske nacionalnosti zatočeno, a potom natjerano u minsko polje. Na putu do minskog polja jedan od zatočenika je ubijen. Došavši na minsko polje zatočenici su se morali držati za ruke i hodajući kroz minsko polje nogama čistiti tlo pred sobom kako bi očistili tlo od mina. Nakon što je najmanje jedna mina eksplodirala pripadnici srpskih snaga počeli su pucati po zatočenicima. Ubijeno je 24 hrvatskih i drugih nesrpskih zatočenika, 15 zatočenika je ranjeno. Satima kasnije je onima koji su preživjeli pokolj u minskom polju dozvoljeno da izvuku ranjene. Ranjenici su privatnim vozilima prebačeni u Šid, gdje ih je osoblje ambulante, potpisnici Hipokratove zakletve odbilo liječiti.
Pripadnici bivše JNA i srpske dobrovoljačke jedinice „Dušan Silni“ su izvršen zločin pokušali prikriti. Na Katoličkom groblju u Lovasu obilježeno je mjesto masovne grobnice, u kojoj su bila pokopana tijela ubijenih mještana Lovasa, a koja je otkrivena nakon povratka hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva na prijeratna ognjišta.
Za ovaj ratni zločin vođeni su, i još uvijek se vode, kazneni postupci pred pravosudnim tijelima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv nekih od počinitelja/optuženika.
Okružno državno odvjetništvo u Osijeku (danas ŽDO Osijek) je 19. prosinca 1994. podiglo optužnicu protiv 18 optuženika koje se teretilo da su tijekom listopada, studenog i prosinca 1991. u Lovasu kao pripadnici Teritorijalne obrane i četničkog odreda “Dušan Silni” za krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava genocid i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Nakon potpisivanja Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, Državno odvjetništvo RH je kazneni predmet ustupilo Tužilaštvu za ratne zločine u Srbiji, jer većina optuženika nije ni danas dostupna hrvatskom pravosuđu.
Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je dana 28. studenoga 2007. godine optužnicu protiv četrnaest okrivljenika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dana 26. lipnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu donijelo je presudu kojom je sve okrivljenike proglasilo krivima i osudilo na bezuvjetne kaznen zatvora. Dana 9. prosinca 2013. godine rečena presuda je ukinuta i postupak je vraćen na ponovno raspravljanje. Dana 24. travnja 2015. godine kazneni postupak u odnosu na okr. Milana Radojčića je razdvojen, zbog zdravstvenog stanja okrivljenika. Do danas prvostupanjski postupak nije završen.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) dodao je zločin u Lovasu na popis optužbe protiv okrivljenih Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića uništavanja kuća i kulturnih spomenika, ubojstva civila i zatočeničkih objekata u Lovasu. Obojica okrivljenika su preminuli prije izricanja presude.
26 godina nakon izvršnog zločina koji je svojom svirepošću obilježio Europu krajem 20. stoljeća još nitko nije pravomoćno osuđen što žrtve, njihove srodnike kao i društvo u cjelini zbog nedostatka pravnog epiloga ostavlja bez perspektive, povjerenja u pravosuđe i pravdu.

Pripremila Veselinka Kastratović, Centar za mir, nenasilja i ljudska prava Osijek

DRAGAN VASILJKOVIĆ, ZVANI “KAPETAN DRAGA” NEPRAVOMOĆNO OSUĐEN NA 15 GODINA ZATVORA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu objavilo je dana 26. rujna 2017. godine neprvomoćnu presudu kojom je okr. Dragana Vasiljkovića, zvanog “kapetan Dragan” proglasilo krivim i osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Okrivljeniku je nepravomoćno osuđen temeljem indivudalne i zapovjedne kaznene odgovornosti, nespriječavanje podređenih pripadnika jedinice za posebne namjene tzv. SAO Krajina, u mučenju i zlostavljanju ratnih zarobljenika i civila tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u improviziranom zatvoru na Kninskoj tvrđavi, kao i za sudjelovanje u izradi plana napada na Policijsku postaju u Glini i okolici, što je rezultiralo ubojstvom dvojice civila, ranjavanjem i protjerivanjem civila, uništenjem tridesetak kuća i gospodarskih objekata pri čemu je većina građana hrvatske nacionalnosti bila prinuđena napustiti svoje domove.

Dakle, osuđen je zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl.122. OKZ RH:

podaci o predmetu:

Suđenje Draganu Vasiljkoviću – zločin u Kninu, Glini i Bruskoj

Dana 20. rujna pred Županijskim sudom u Splitu započelo je suđenje protiv okrivljenog Dragana Vasiljkovića, kojeg se tereti za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.

Nakon jednogodišnjeg suđenja, tijekom kojeg je održano gotovo trideset ročišta i ispitano šezdesetak svjedoka., opt. Dragan Vasiljković 26. rujna 2017. osuđen je za ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima na jedinstvenu kaznu od petnaest (15) godina zatvora. U ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru proveo je više od 11 godina.

Kazneni postupak protiv Vasiljkovića započeo je još u prosincu 2005. godine, a optužnicu je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podignulo deset godina kasnije, krajem prosinca 2015. godine. Ekstradicijski postupak protiv Vasiljkovića, srpskog i australskog državljanina, započeo je u siječnju 2006. godine, dok je Hrvatskoj izrucen u srpnju 2015. godine.

Dragan Vasiljković je nepravomoćno osuđen temeljem indivudalne i zapovjedne kaznene odgovornosti, za nespriječavanje podređenih pripadnika jedinice za posebne namjene tzv. SAO Krajina, u mučenju i zlostavljanju ratnih zarobljenika i civila tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u improviziranom zatvoru na Kninskoj tvrđavi, kao i za sudjelovanje u izradi plana napada na policijsku postaju u Glini i okolici, što je rezultiralo ubojstvom dvojice civila, ranjavanjem i protjerivanjem civila, uništenjem tridesetak kuća i gospodarskih objekata pri čemu je većina građana hrvatske nacionalnosti bila prinuđena napustiti svoje domove.

Za dva kaznena djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, nespriječavanje podređenih u protupravnom postupanju ta za neposredno počiniteljstvo (ratnog zarobljenika udario nogom u predjelu rebara i leđa i rukom po tjemenu, a drugog snažno zamahnuvši u vis nogom na kojoj je bila vojnička čizma pogodio u glavu), odmjerena mu je kazna zatvora u trajanju od po 5 (pet) godina. Za dva kaznena djela ratnog zločina nad civilima kazna mu je odmjerana u trajanju od 5 (pet) godina – nespriječavaje podređenih u zlostavljanju civila zatočenih u Kninskoj tvrđavi, i u trajanju od 8 (osam) godina – za sudjelovnje u izradi plana i izdavanju zapovijedi za napad na Glinu i okolicu.

S obzirom na činjenične nedostatke optužnice, sud ga je u današnjoj presudi oslobodio odgovornosti za ubojstvo dvojice neidentificiranih zarobljenih hrvatskih vojnika, u Bruškoj kod Benkovca 24./25. veljače 1993. godine.

Podsjećamo, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u predmetu Stanišić i Simatović, nesporno je utvrdio da je u improviziranom zatvoru na Kninskoj tvrđavi, u periodu od svibnja do kolovoza 1991., bilo zatočeno preko 300 osoba i da su držani u nehumanim uvjetima, pri cemu su bili mučeni, ubijani i silovani.

Opći podaci:

Optužnica broj: K-DO-148/10, od 31. prosinca 2015.

Optužnicu zastupaju:

Živana Beros Dodig, županijska državna odvjetnica u Šibeniku
Sanda Pavlović Lucic, zamjenica Županijske državne odvjetnice u Šibeniku, obje upućene na rad u ZDO Split rješenjem Glavnog državnog odvjetnika RH

Županijski sud Split
Predmet broj: K-Rz-3/16
Vijeće u sastavu:
Damir Romac, predsjednik
Maria Majić i Bruno Klein, članovi vijeća

Obrana:
Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba
Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Kaznena djela:
Ratni zločina protiv ratnih zarobljenika, članak 122. OKZRH;
Ratni zločin protiv civila, članak 120. stavak 1. i 2. OKZRH;

Žrtve i ostecenici:

Smrtno stradali:
-dvojica neidentificirana pripadnika HV-a;
– Egon Scotland, njemački novinar
– Nikola Regić

Zlostavljani civili: Vjekoslav Hoić, Mile Luketić, Nikola Luketić, Tomislav Ceranja

Ratni zarobljenici: Velibor Bracić, Nikica Plivelić, Zvonko Magdić, Ivan Krizmanić, Marko Mijić, Osman Vikić

Matarijana šteta: 30 ostecenih kuća i gospodarske zgrade u vlasništvu 32 osobe

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA ZA ZLOČIN U BARANJI

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je i objavilo oslobađajuću presudu u predmetu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, okr. Milenko Marić.

Izmijenjenom optužnicom okrivljeniku Milenku Mariću se stavljalo na teret da je u ljeto i jesen 1991. godine, kao pripadnik paramilicijskih snaga (stanica milicije Beli Manastir), privodio civile u stanicu milicije u zatvor i na saslušanja, tukao ih i maltretirao. U optužnici se navode imena i radnje u odnosu na 6 civilnih osoba, koje je okrivljenik tukao i maltretirao.

Nakon provedenog dokaznog postupka, u kome su saslušani brojni svjedoci optužbe i obrane, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je rečenu presudu.

Okr. Milenko Marić izručen je u siječnju 2017. godine iz Londona, temeljem europskog uhidbenog naloga. Protiv njega proveo se razdvojeni postupak. Cijelo vrijeme rasprave okrivljenik se nalazio u istražnom zatvoru.

SASTANAK S MLADIMA IZ REGIJE U VUKOVARU

Veselinka Kastatović, monitorica suđenja za ratne zločine Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, sudjelovala je dana 14. rujna 2017. godine na sastanku s mladima iz regije (Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore).

Inicijativa mladih za ljudska prava pozvala je Veselinku na razgovor s mladima, koji su u posjetu Hrvatskoj u sklopu projekta:”Suočavanje s prošlošću- perspektiva mlade generacije”.

Sastanak je održan u prostorijama Europskog doma u Vukovaru.

Veselinka je govorila o osnivanju Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, radu na suočavanju s prošlošću, radu na ratnim zločinima, radu sa žrtvama kaznenih djela.

NEPRAVOMOĆNA PESUDA ZA ZLOČIN U LORI II

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu, u kaznenom predmetu za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, počinjen u Vojno istražnom centru u Lori (II),  izreklo je nepravomoćnu presudu, kojom je osudilo trojicu okrivljenika na zatvorske kazne.

Okrivljenici su bivši vojni policajaci, optuženi za kazneno djelo ratnog zločina počinjenog nad ratnim zarobljenicima, dovedenima i zlostavljanima u VIC Lora.

Zločini koji su im stavljeni na teret uključuju ponižavanje, fizičko, psihičko  i seksualno zlostavljanje, mučenje i tjelesno kažnjavanje 37 zatočenih ratnih zarobljenika, od kojih su trojica umrla od posljedica zadobivenih ozljeda.

Okr. Tonči Vrkić, tadašnji zamjenik zapovjednika Vojno istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije Hratske vojske, nepravomoćno je osuđen na 6 (šest) godina zatvora.

Okr. Ante Gudić i okr Anđelko Botić, temore criminis zatvorski čuvari, nepravomoćno su osuđeni svaki na kazne zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

Trojici okrivljenika su 2007. godine osuđeni za ratni zločin počinjen u VIC Lora, ali nad civilnim stanovništvom, čl.120.st.1. OKZ RH (predmet Lora I).  Za navedeno kazneno djelo Tonči Vrkić pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora  trajanju od 8 godina;  Ante Gudić i Anđelko Botić pravomoćno su osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od 6 godina.

S obzirom na pravomoćnu osuđujuću presudu u slučaju Lora 1, okr. Tončiju Vrkiću izrečena je jedinstena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, okr. Anti Gudiću i okr. Anđelku Botiću jedinstvena kazna svakom u trajanju od 8 godina.

Spojeni za Loru I i Loru II protiv petorice okrivljenika započeo je, ali je razdvojen za navedenu trojicu okrivljenika.

Okr. Tomislavu Duiću, bivšem zapovjedniku VIC Lora i okr. Emiliju Bunguru, zatvorskom čuvaru, sudi se u drugom razdvojenom postupku.

PRESUDA VRHOVNOG SUDA O ZLOČINU U KERESTINCU I GAJEVOJ ULICI

Dana 15. veljače 2017. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je po žalbama DORH i svih okrivljenika presudio da se preinačuje pobijana presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. ožujka 2016. u pravnoj oznaci, na način da se iz inkriminacija izuzima ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Naime u ovom kaznenom predmetu je podignuta optužnica 18. studenog 2011. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika (čl. 122 OKZRH). Na temelju te optužnice je Županijski sud u Zagrebu presudom od 31. listopada 2012. proglasio krivim sve optuženike. Ta je presuda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukinuta rješenjem VSRH od 16. travnja 2014. godine i postupak je vraćen na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku ŽDO Zagreb je podneskom od 8. veljače 2016. godine izmijenilo optužnicu te okrivljenike uz ratni zločin protiv ratnih zarobljenika optužio i za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koji su po izmijenjenoj optužnici proglašeni krivima u ponovljenom postupku.

Stoga je sud prvog stupanja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka – zabrane “reformacije in peius“, jer kada postoji žalba optuženika (a DORH se žalilo samo po pitanju visine kazne) presuda u ponovljenom postupku se ne može izmijeniti na štetu okrivljenika.

Iz naprijed navedenih razloga, VSRH je svojom Presudom ujedno preinačio pobijanu presudu u pogledu visine kazni pa je:

okr. Stjepana Klarića za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika osudio na zatvorsku kaznu od 4 godine i 6 mjeseci, okr. Dražena Pavlovića na 2 godine, okr. Viktora Ivančana 3 godine, Željak Živeca na 2 godine i okr. Gorana Štrukelja na jednu godinu i 5 mjeseci zatvora.

Svim okrivljenicima se u zatvorske kazne uračunava vrijeme uhićenja i pritvora.

RAZDVOJENI KAZNENI POSTUPAK ZA ZLOČIN U BARANJI

skraćeno iz optužnice:

Izmijenjenom optužnicom okrivljeniku Milenku Mariću se stavlja na teret da je u ljeto i jesen 1991. godine, kao pripadnik paramilicijskih snaga (stanica milicije Beli Manastir), privodio civile u stanicu milicije u zatvor i na saslušanja, tukao ih i maltretirao. U optužnici se navode imena i radnje u odnosu na 6 civilnih osoba, koje je okrivljenik tukao i maltretirao.

Rasprava:

 Pripremno ročište provedeno je dana 28. ožujka 2017. godine, kada je okrivljenik poricao da je počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom (iz 2001. i izmijenjenom iz 2017. godine) stavlja na teret.

U uvodnim govorima Zamjenik ŽDO iz Osijeka rekao je da će optužba predloženim dokazima, personalnim i materijalnim, dokazati da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Branitelj okrivljenika je rekao da je njegov branjenik izručen temeljem optužnice iz 2001. godine. Nakon što je izručen ŽDO iz Osijeka izmijenilo je optužnicu. Stoga je prigovarao zakonitosti postupka koji se provodi protiv njegova branjenika. Rekao je da izmijenjena optužnica nije potvrđena, stoga smatra da se protiv njegova branjenika vodi nepošteno suđenje, i to stoga što su od strane zastupnika optužbe predloženi svjedoci na okolnosti kojih nema u izmijenjenoj optužnici, što znači da se vodi prikrivena istraga. No, ako Sud i nadalje smatra da ima mjesta voditi ovaj postupak, njegov branjenik će aktivno sudjelovati u raspravi, predlagat će svoje svjedoke.

Dokazni postupak:

U dokaznom postupku saslušano je 5 svjedoka.

Svjedok F.J. je iskazao da misli da je među osobama koje su došle u uniformama i maskirane u njegovu kuću bio i okrivljenik, te da ga je okrivljenik odvodio na obavijesne razgovore u stanici milicije i pri tome povremeno tukao. Osim okrivljenika tu su bile i druge osobe koje su ga tukle, kao i druge zatočenike iz zatvora u stanici milicije u Belom Manastiru.

Ostali saslušani svjedoci nemaju neposrednih saznanja o tome što je u kritično vrijeme radio okrivljenik.

Dvjema svjedokinjama ispričali su očevi, koji su bili zatočeni u zatvoru u Belom Manastiru, što je radio okrivljenik. Obje poznaju od ranije okrivljenika, nemaju neposrednih saznanja, očevi su umrli.

Jedan svjedok je čuo da mu je okrivljenik, nakon svjedokova odlaska iz Baranje, opljačkao kuću. Podnio je kaznenu prijavu po uputi jedne osobe. Naknada je otišla u zastaru, jer je okrivljenik dugo bio nedostupan hrvatskom pravosuđu. Neposrednih saznanja taj svjedok nema.

Jedan svjedok je u kritično vrijeme zarobljen i odveden iz svoje kuće u Duboševici. Nije poznavao osobe koje su došle po njega. Ne poznaje okrivljenika, ne zna ništa što je okrivljenik radio u kritično vrijeme.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka i Branitelj okrivljenika suglasni su da se pozove na sljedeće ročište za raspravu svjedok J.Ć.

Novo ročište za raspravu zakazano je za dan 15. svibnja 2017. godine u 9,00 sati.

 

 

 Nastavak rasprave dana 15. svibnja 2017. godine

Nastavak dokaznog postupka:

Na današnjem ročištu za raspravu ispitan je svjedok, koga je predložilo ŽDO iz Osijeka.

Svjedok je iskazivao da je zatočen 20. (ili 21. ili 22.) kolovoza 1991. godine na ulazu u mjesto Novo Nevesinje, pri povratku iz Belišća. Nakon što je četiri sata držan na cesti na visokoj ljetnoj temperaturi, odveden je u stanicu milicije u Beli Manastir. Pri ulasku svjedok i još jedna osoba su morali proći stepenice, na kojima je bila hrvatska zastava stavljena i preko koje se moralo prijeći  i obrisati noge u nju. Osoba koja je išla prva pokušala je zaobići zastavu, i nakon toga je bila tučena. Svjedok je prešao preko zastave, no, osjetio je udarac nogom u predjelu desnog bubrega. Kad se okrenuo vidio je Okr. Milenka Marića, koga je poznavao iz srednje škole i s rukometa. Stoga zna da ga je okrivljenik udario nogom. Potom je zadobio još udaraca, ali ne zna točno od koga, jer je tu bilo više osoba. Predvečer je odveden iz podruma, gdje je bio s ostalim mještanima Baranje zatočen, na prizemlje na ispitivanje. No, nije bilo ispitivanja već samo zlostavljanje, tuča i maltretiranje.

U podrumu, gdje su bili zatočeni, svjedok je vidio prof. Zemljaka i njegova sina, Željka Hodaka, koji je sjedio u uglu i koji je, na svjedokovo pitanje što mu je, rekao: „Ubili su Boga u meni“. Svjedok je rekao da je nakon desetak dana prevezen u Borovo Selo.

Branitelj okrivljenika prigovarao je iskazu svjedoka, jer tijekom istrage 1999. godine, kada je iskazivao nije spominjao događaje o kojima danas priča.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka pročitao je  iskaze dva umrla svjedoka, koje je predložilo ŽDO iz Osijeka, a koje su svjedoci dali u istrazi.

ŽDO iz Osijeka predložilo je da se izvrši uvid u osnovni kazneni predmet, koji se vodio za zločine počinjene u kritično vrijeme u Baranji, a koji je u nekoliko razdvojenih postupaka vođen pred Županijskim sudom u Osijeku.

Branitelj okrivljenika je predložio da se ispita pet svjedoka na okolnosti postupanja njegova branjenika tijekom rata prema ljudima nesrpske nacionalnosti.

Kako se radi o suglasnim prijedlozima Vijeće je donijelo Rješenje kojim se prihvaćaju svi predloženi dokazi.

Novo ročište za raspravu zakazano je za dan 1. lipnja 2017. godine u 9,00 sati.

Nastavak dokaznog postupka 1. lipnja 2017. godine

U nastavku dokaznog postupka saslušano je 6 svjedoka obrane. Radi se o ljudima nesrpske nacionalnosti, koji su tijekom privremene okupacije Baranje ostali živjeti u Baranji, ili su bili zatočeni. Iskazivali su o okrivljeniku, njegovim aktivnostima. Nekima je pomagao živjeti u Baranji, a neke od svjedoka, prema njihovom iskazu, je čuvao i pomogao im izaći iz okupirane Baranje.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka stavio je primjedbe na iskaz troje svjedoka, prigovarajući da se radi o iskazima kojima se pokušava pogodovati okrivljeniku.

Nastavak dokaznog postupka zakazan je za dan 3. srpnja 2017. godine u 8,30 sati, kada će biti pročitani iskazi u međuvremenu umrlih svjedoka, te će se ponovo pozvati jedan svjedok na raspravu.

 

 

ODRŽANA SJEDNICA APALACIJSKOG VIJEĆA U PREDMETU ZLOČINA U SOTINU

IZVJEŠTAJ S RASPRAVE ODRŽANE PRED APELACIJSKIM VIJEĆEM

Za dane 17. i 18. studenoga 2016. godine Apelacijski sud u Beogradu zakazao je otvaranje glavne rasprave u kaznenom predmetu protiv opt. Žarka Miloševića i dr, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila, počinjen 27. prosinca 1991. godine u Sotinu[1].

Rasprava je održana u zgradi Višeg suda u Beogradu, u sudnici br. 2, na I katu. Vijeće Apelacijskog suda se sastojalo od 5 sudaca profesionalaca, predsjedavajući je bio sudac Srećko Janković.

Optužnicu je zastupao Dušan Knežević, zamjenik Tužitelja za ratne zločine.

Punomoćnica je bila kolegica Marina Kljajić, odvjetnica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.

Branitelji su bili odvjetnici koji su branili optuženike tijekom prvostupanjskog postupka pred Vijećem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.

Raspravi su, u prostoru za publiku, nazočili članovi obitelji žrtava iz Sotina, te Veselinka Kastatović, monitorica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, koju su pozvali članovi obitelji žrtava da bude s njima nazočna.

Predsjednik Apelacijskog vijeća izvijestio je stranke kaznenog postupka da je Vijeće održalo javnu sjednicu dana 21. i 22. siječnja 2016. godine, kada je odlučilo da će saslušati dva svjedoka Milana Vučenovića i Radomira Nestorovića, vezano za točku III nepravomoćne prvostupanjske presude, kojom su okrivljenici Mirko Opačić, Dragan Lončar i Miroslava Milinkovića.

Svi optuženici su pozvani da se izjasne ostaju li pri svojim obranama, koje su dali tijekom prvostupanjskog postupka. Svi su ostali kod svojih obrana.

Okrivljeni suradnik Žarko Milošević ponovio je da je okr. Miroslav Milinković, zapovjednik Sotina, pripadnik kragujevačke brigade JNA, odobrio kamion za odvoz ljudi na strijeljanje. Ponovio je da je nakon sastanka, koji je održan u MZ, otišao kod okr. Milinkovića tražiti kamion, koji je ovaj odobrio, jer je znao u koju svrhu taj kamion daje.

U odnosu na ulogu okr. Mirka Opačića, okr. suradnik je rekao da je okr. Opačić bio predsjednik MZ, imao je savjet MZ. Održan je sastanak koji je okr. Opačić vodio. Na sastanku se odlučivalo tko će od Hrvata iz Sotina morati odseliti, a tko će biti strijeljan. Bio je spisak, na kome se zaokruživalo imena ljudi koji će biti strijeljani. Poimence su čitana imena svih sa spiska i glasalo se o tome tko će biti iseljen a tko strijeljan. Tijekom glasanja za neke ljude je netko rekao da ga ne treba iseliti, da ga se ne dira. Odluku o iseljavanju Hrvata iz sela u okolici donijela je SAO Krajina.

Nadalje, okr. Milošević je rekao da je spisak s imenima osoba koje treba strijeljati odnio u stanicu milicije. Ne sjeća se je li spisak bio potpisan. Znali su i u stanici milicije da je to spisak osoba koje će biti strijeljane. Razlog odluke o strijeljanju okrivljenik nalazi u revoltu Srba zbog prethodnog stanja u selu, zbog bacanja bombi po srpskim kućama, zbog ubojstava Srba.

Za opt. Dragana Lončara okr. Milošević je rekao da ga je on pozvao da idu u vinograde, da je okr. Lončar došao tamo i stao u vrstu koja je pucala u civile. Svi u vrsti su pucali, osim vozača kamiona. Je li netko pojedinačno pucao, da li netko nije pucao, okr. Milošević ne zna.

Svjedok Milan Vučenović je osao kod svog iskaza. Rekao je da nije vidio glasanje u MZ, gdje je bio nakon što je odvezao kukuruz u Šid. Nije mu poznato da je održan neki sastanak. Vidi je da su kroz prostoriju MZ prolazili neki ljudi. Rekao je da nije postojao spisak mještana Sotina, da je to bila jedna bilježnica s imenima svih koji su bili u Sotinu. U prostoriji MZ bili su Jovanka Martić (sada pokojna), Mirko Opačić i Žarko Milošević. Svjedok je rekao da je čuo da sve Hrvate iz Sotina treba iseliti. Ljudi u miješanim brakovima nisu bili iseljavani iz Sotina.

Svjedok Radomir Nestorović ostao je kod iskaza danog tijekom prvostupanjskog kaznenog postupka. Rekao je da nije imao nikakvih saznanja da bi radnom mašinom „ultom“ trebao zatrpati leševe. Zvao ga je Trkulja da ide radnom mašinom zatrpati put. Dočekao ga je okr. Milošević. Kako je bila noć nije vidio iz stroja što točno zatrpava. Od seljana je čuo da su strijeljani civili.

Punomoćnica oštećenih predložila je kao dokaz ponovno saslušanje svjedoka Ivana Dondora, na okolnost nazočnosti okr. Milinkovića u Sotinu u kritično vrijeme.

Branitelj okr. Milinkovića protivio se izvođenju toga dokaza, jer se iz spisa predmeta vidi da postoji pisana potvrda komande kragujevačke brigade da je okr. Milinković u kritično vrijeme bio na odmoru, stoga se ništa novo ne bi dobilo izvođenje predloženog dokaza.

Vijeće apelacijskog suda odbilo je prijedlog Punomoćnice oštećenih.

Stranke postupka, kao i Punomoćnica oštećenih, ostale su kod svojih završnih riječi.

Branitelji okr. Mirka Opačića pozivali su se na praksu domaćih sudova, kao i na praksu MKSJ, slučaj Kupreškić i dr, gdje iskaz jednog svjedoka koji tereti optuženika ne može biti dokaz za osuđujuću presudu. Osim toga, u svojoj završnoj riječi, branitelji su izuzetno naglasili patnju i tragediju žrtava, te pokazali primjer kako se može braniti svoga branjenika, a da se žrtva ne dovodi u pitanje, niti se žrtvu poništava.

Braniteljica okrivljenika suradnika okr. Žarka Miloševića je rekla da je njezin branjenik priznao krivicu i rekao sve što je znao o zločinu, te pomogao pronaći posmrtne ostatke žrtava, te je pitala može li jedan čovjek počiniti, u konkretnim okolnostima, sam zločin.

Odluka Apelacijskog vijeća bit će strankama dostavljena putem Višeg suda u Beogradu (prvostupanjskog suda).

[1] Optužnica Tužilaštva za ratne zločine Srbije podignuta je protiv okr. Žarka Miloševića, okr. Dragana Lončara, okr. Mirka Opačića, okr. Dragana Mitrovića i okr. Miroslava Milinkovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Optužnica je potvrđena u lipnju 2014. godine. Prvostupanjska presuda, objavljenom 26. linja 2015. godine, nepravomoćno su proglašeni krivima i osuđeni okr. Žarko Milošević na 9 godina (nakon sporazuma s Tužiteljstvom), okr. Dragan Mitrović na 15 godina. Nepravomoćno su oslobođeni okr. Mirko Opačić, okr. Dragan Lončar i okr. Miroslav Milinković

RADOVAN KARADŽIĆ PROGLAŠEN KRIVIM I OSUĐEN NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 40 GODINA

Dana 24. ožujka 2016. godine Raspravno vijeće MKSJ objavilo je nepravomoćnu presudu kojom je Radovan Karadžić proglašen krivim i osuđen, sukladno pravilima MKSJ o kumulativnim osudama, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od od 40 godina zatvora.

Proglašen je krivim za 10 od 11 točaka optužnice.

Odluka Raspravnog vijeća (neprvomoćna presuda):

– jedna točka optužbe:

oslobođenje od optužbe za genocid u sedam općina (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornnik) u kojima je po navodima optužbe razina zločina eskalirala do genocida. Istu odluku  MKSJ je donio u pravomoćno završenom predmetu Stakić i Brđanin.

– deset točaka optužbe:
osuda
temeljem individualne kaznene odgovornosti, u kontekstu četiri povezana udružena zločinačka pothvata (u daljem tekstu UZP) , za genocid, zločine protiv čovječnosti (po svim točkama optužnice) i kršenje zakona i običaja ratovanja (po svim točkama optužnice) i to:

genocid počinjen nad srebreničkim muškarcima

trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo putem prislinog raseljavanja nesrba, organiziranjem sustava za zlostavljanje i zatočenje u 50 zatočeničkih objekata kontituirano, ubijanja masovnih razmjera, velika pljačka nesrpske imovine, korišćenje zatočenika kao živog štita, razaranje više džemija, sakralnih objekata i kulturnih spomenika, stalno davanje lažnih informacija u kontekst stvaranja okruženja za sustavno činjenje zločina čime se ostvarivao cilj  – sveobuhvatnog UZP-a

pokretanja i provedba kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom

uzimanja pripadnika Ujedinjenih naroda kao talaca kako bi se NATO prisilio na prekid zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.

Radovan Karadžić, pored Ratka Mladića, djelovao je i u dogovoru s drugim sudionicima zločinačkih pothvata, uključujući: Momčila Krajišnika, Slobodana Miloševića, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Miću Stanišića, Momčila Mandića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Željka Ražnatovića, Vojislava Šešelja, Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, koristeći se, prije svega za neposredno počiniteljstvo, političkom i državnom strukturom bosanskih Srba, pripadnicima MUP-a, VRS-e JNA, VJ-e, TO-e, MUP-a Srbije, srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne, kao i lokalnim bosanskim Srbima, što je Sud utvrdio izvan razumne sumnje.

PRAVOMOĆNA PRESUDA ZA ZLOČIN U BELOM MANASTIRU

Žalbeni sud u Beogradu pravomoćno je osudio okr. Zorana Vukšića na 20 godina zatvora, okr. Slobodana Strigića na 10 godina zatvora, okr. Branka Hrnjaka na pet godina zatvora. Navedeni okrivljenici su osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog protiv civilnog stanovništva u Belom Manastiru i drugim mjestima Baranje 1991. godine.

Odlukom Žalbenog suda odbijene su žalbe Tužilaštva za ratne zločine Srbije i obrane okrivljenika. Potvrđena je prvostupanjska presuda Vijeća Odjeljenja  za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.

Prvostupanjskom presudom okr. Zoran Vukšić je bio osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, okr. Slobodan Strigić na 10 godina zatvora, okr. Branko Hrnjak na pet godina zatvora.  Oštećenici svoja potraživanja mogu ostvariti u parničnom postupku.

Za isto kazneno djelo na godinu i šest mjeseci zatvora ranije je pravomoćno osuđen okr. Velimir Bertić.

Navedenim okrivljenicima optužnicom se stavljalo na teret da su kao pripadnici postrojbe za posebne namjene iz sustava milicijskih snaga tzv.  SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem ubili ili sudjelovali u ubojstvu najmanje šestero hrvatskih civila, “uz protuzakonita zatvaranja, ozlijeđivanja, zastraživanja, teror, mučenja i nečovječna postupanja”.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ustupilo je ovaj predmet srbijanskom Tužilaštvu za ratne zločine Srbije,  temeljem Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.