Praćenje suđenja za ratne zločine

Zločin u karlovačkom naselju Sajevac

 

Na Županijskom sudu u Zagrebu 17. prosinca 2010. započela je glavna rasprava u predmetu Željka Gojaka, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – ubojstvom troje članova obitelji Roknić.

Dana 28. veljače 2012. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu opt. Željko Gojak proglašen je krivim zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – počinjenog usmrćivanjem djevojčice Danijele Roknić i oštećene Dragice Ninković.

Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

VSRH je 16. svibnja 2013. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženom Željku Gojaku stavljeno je na teret da je 05. listopada 1991. u karlovačkom naselju Sajevac, za vrijeme ratnog sukoba na liniji razgraničenja s okupiranim teritorijem, gdje se nalazio kao djelatnik PU karlovačke sa zadaćom obrane Karlovca od napada paravojnih srpskih postrojbi i jedinica JNA, protivno čl. 3. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. g., zajedno s više nepoznatih pripadnika Zbora narodne garde ušao u obiteljsku kuću Marka Roknića te u prostoru kuhinje s više hitaca iz vatrenog oružja lišio života članove njegove obitelji Dragicu Ninković i Danijelu Roknić, dok su u hodniku kuće pucali u Marka Roknića i lišili ga života, dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Optužnica je izmijenjena na glavnoj raspravi 28. veljače 2012.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 4-K-rz-2/10

Vijeće za ratne zločine: sudac Siniša Pleše, predsjednik Vijeća, sutkinja Martina Maršić, članica Vijeća, sutkinja Gordana Mihela Grahovac, članica Vijeća – nakon ponovnog započinjanja postupka u lipnju 2011. izmijenjeno je vijeće: sudac Ivan Turudić, predsjednik Vijeća, sutkinja Lidija Vidjak, članica Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-188/10 od 22. studenoga 2010., izmijenjena na glavnoj raspravi 28. veljače 2012.

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik ŽDO-a u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Željko Gojak, u pritvoru od 22. listopada 2010.

Branitelj optuženika: Mijo Golub, odvjetnik iz Zagreba

Punomoćnica oštećenika: Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba

Žrtve: Marko Roknić, Dragica Ninković i mlt. Danijela Roknić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SAJEVAC izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 28. veljače 2012. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu opt. Željko Gojak proglašen je krivim zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – počinjenog usmrćivanjem djevojčice Danijele Roknić i oštećene Dragice Ninković. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.
VSRH je 16. svibnja 2013. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog te je potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH pogledajte ovdje. 

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Postupak je proveden u razumnom roku. Od uhićenja i pritvaranja (svibanj 2010.) do objave prvostupanjske presude (veljača 2012.) protekla je 1 godina i 9 mjeseci. Tijekom postupka uočili smo opterećenost Županijskog suda u Zagrebu zbog povećanog priliva kaznenih predmeta, što je rezultiralo izmjenom u sastavu raspravnog vijeća, zbog koje je rasprava morala iznova započeti. Nepravodobno dostavljanje strankama pojedinih dokumenata prouzrokovalo je odgodu jednog ročišta. No ročišta glavne rasprave zakazivana su u pravilnim intervalima pa postupak možemo ocijeniti efikasnim.

No uočili smo problem u pohrani i čuvanju materijalnih dokaza. Naime, tijekom postupka postalo je upitno gdje su pohranjeni materijalni dokazi izuzeti prilikom očevida te čuva li sud odjeću žrtava izuzetu prilikom ekshumacije. Navedeni dokazi naposljetku su pronađeni kod vještaka balističara, koji nakon izrade nalaza i mišljenja iste nije vratio sudu. Ovakvo ponašanje moglo je ugroziti dokazni postupak.

 

Tijek postupka

Optužnica i izmjene optužnice

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-188/10 od 22. studenoga 2010. Željka Gojaka se teretilo za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva likvidacijom Dragice Ninković, maloljetne Danijele Roknić i Marka Roknića. Na glavnoj raspravi održanoj 28. veljače 2012. ŽDO u Zagrebu je izmijenilo činjenični opis optužnice na način da je iz opisa izvršenja kaznenog djela izostavljen dio inkriminacije vezan uz usmrćenje Marka Roknića, s obrazloženjem da za isto protiv okrivljenog Gojaka nema dovoljno dokaza.

Dokazni postupak

Istražni postupak, pokrenut tek 2010., iniciran je izjavom oštećene Branke Roknić danom u vanparničnom postupku proglašenja nestale osobe (Danijele Roknić) umrlom pred Općinskim sudom u Karlovcu tijekom 2006. godine. Daljnji poticaj kaznenom procesuiranju bila je izjava Branke Roknić Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koju je Tužilaštvo proslijedilo DORH-u. Tijekom 2009. je Ana Gojak, očevidac događaja, dala iskaz istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu. Posmrtni ostaci Marka Roknića, Danijele Roknić i Dragice Ninković ekshumirani su 15. travnja 2010.

Tijekom dokaznog postupka saslušano je 15 svjedoka. Samo dvoje svjedoka su neposredni očevici izvršenja ratnog zločina: oštećena Branka Roknić i svjedokinja Ana Gojak (saslušana samo tijekom istrage, preminula prije glavne rasprave). Ostali svjedoci nisu imali izravnih saznanja o događanjima u kući Marka Roknića u Sajevcu. Iskazivali su o događajima koji su prethodili izvršenju ratnog zločina, koji, po stajalištu suda, nisu bili značajni za utvrđenje odlučnih činjenica. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedokinja očevidaca, koja su uvelike potvrđena vještačenjima liječnika patologa te balističara.

Odluka o kazni

Pri odluci o visini kazne sud je okrivljeniku kao olakotne okolnosti cijenio obiteljske prilike, raniju neosuđivanost, smanjenu ubrojivost, kao i kasniji razvoj PTSP-a.

Kao otegotne okolnosti cijenjene su okolnosti počinjenja djela: bezobzirnost, posebno iskazana surovost i potpuni izostanak humanosti (pucanje djevojčici u leđa u trenutku kada je majka pokušava zakloniti držeći je u krilu), čime je iskazan visok stupanj kriminalne volje za usmrćenjem osoba koja nisu na bilo kakav način pridonijele ratnim zbivanjima, kao i nanesenu patnju majci ubijene djevojčice koja je bila prisiljena ostaviti ranjeno dijete kako bi se pobrinula za prijevoz do bolnice, i sina/brata djevojčice (tada starog 15 godina) koji se cijelo vrijeme skrivao na tavanu kuće te pronašao mrtvog oca, sestru i tetu.

 

Zločin u Maji i Svračici

Na Županijskom sudu u Sisku 13. studenog 2009. optuženi Milan Španović je nakon provedenog obnovljenog postupka proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 5 mjeseci zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

1993. godine u odsutnosti je bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Dana 28. rujna 2010. održana je sjednica vijeća VSRH. Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2009. je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 14. ožujka 2013. godine objavilo je presudu kojom je stavilo u cijelosti izvan snage pravomoćnu presudu Županijskog suda u Siku od 17. studenoga 1993. godine kojom je optuženik oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina te je izreklo oslobađajuću presudu.

OPTUŽNICA

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva iz Siska br. KT-53/93 od 13. kolovoza 1993. Dušan Gavrilović, Milan Radaković, Milan Dabić, Mirko Dabić, Milan Sladović, Dušan Španović, Milan Španović, Stojan Jelić, Stanko Jelić, Milan Galjen, Momir Vukičević, Dragan Prusac, Nikola Janus, Jovica Vinčić, Dragan Jakovović, Stevo Varkaš, Đuro Pavlica, Milan Podunavac i Slavko Zrakić optuženi su da su 18. kolovoza 1991. godine, u Maji i Svračici, kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. “SAO Krajine”, u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, naoružani došavši u ta sela, po tim selima otvorili minobacačku i puščanu vatru, potom maltretirali na razne ponižavajuće načine nenaoružane mještane hrvatske nacionalnosti, pretraživali njih, njihove kuće i gospodarske zgrade, oduzimali im novac, hranu, stvari iz kuća i gospodarskih zgrada, palili i rušili kuće i gospodarske zgrade, društvene i sakralne objekte, od Katarine Brdarić silom oduzeli tadašnjih 600 dinara, iz podruma njezine kuće uzeli motornu pilu i suhomesnate proizvode, iz dvorišta njezine kuće kamion marke “Mercedes”, reg. oznake SI 807-61, vlasništvo njezina sina Ive Brdarića, tukli Ivu Matijevića, nanijevši mu tjelesne povrede, minirali i srušili seoski dom i trgovinu, zapalili kuću i sjenik vlasništvo Mirka Brdarića, štalu Marijana Nogića, kuću Marka Lamze, oduzeli mu berač kukuruza i ostale poljoprivredne strojeve, zapalili kuću i traktor Matije Davidovića, štalu Slavka Davidovića, kuću i štalu Mije Tonči, štalu, traktor i prikolicu Steve Davidovića, dvorišnu zgradu Milana Lončarića, od Mate Mladenovića uzeli traktor i motornu pilu, a iz ostalih kuća uzimali i otimali traktore i TV prijamnike, video-rekordere i ostale stvari pogodne za odnošenje,

dakle, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo mučili i nanosili mu povrede tjelesnog integriteta, pljačkali imovinu stanovništva, rušili i uništavali kuće i gospodarske zgrade, kulturne i sakralne objekte, pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva iz Siska br. KT-53/93 od 13. kolovoza 1993. godine možete pogledati ovdje (PDF, 2,23 MB).

Optužnica je precizirana na glavnoj raspravi 14. ožujka 2013.

TIJEK RANIJEG POSTUPKA

Presudom Okružnog suda u Sisku 17. studenog 1993. godine svih devetnaest optuženika su u odsutnosti proglašeni krivima te je svaki osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset godina). Presudu možete pogledati ovdje.

Na navedenu presudu branitelj po službenoj dužnosti nije uložio žalbu pa je istekom roka za žalbu presuda postala pravomoćna.

Milan Španović je 19. kolovoza 2009. iz Velike Britanije izručen Republici Hrvatskoj. On je živio u mjestu Carshalton u okrugu Surrey u Velikoj Britaniji, a nakon što je u listopadu 2006. počinio krađu u trgovini u Suttonu, britanska policija je otkrila da je Republika Hrvatska za njim raspisala međunarodnu tjeralicu. Od tada se pred britanskim pravosuđem vodio postupak za njegovo izručenje Republici Hrvatskoj.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sudac Željko Mlinarić, član Vijeća

Predmet: K-31/09

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska, br. KT-53/93, od 13. kolovoza 1993.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužitelj: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Optuženik: Milan Španović, od izručenja iz Velike Britanije 19. kolovoza 2009. nalazi se u zatvoru u Sisku

Branitelji: Antonio Kaleb, odvjetnik iz Siska i Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve:

– tučen: Ivo Matijević

– spaljeni gospodarski i/ili stambeni objekti i/ili oduzimane stvari: Katarini Brdarić, Ivi Brdariću, Mirku Brdariću, Marijanu Nogiću, Marku Lamzi, Matiji Davidoviću, Slavku Davidoviću, Miji Tonči, Stevi Davidoviću, Milanu Lončariću i Mati Mladenoviću

Ponovljeno suđenje

Broj predmeta: K-Rz-12/12

Vijeće: sudac Marijan Garac, predsjednik Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska br. KT-53/93 od 13. kolovoza 1993.; broj ŽDO Zagreb K-DO-192/12, izmijenjena na glavnoj raspravi 14. ožujka 2013.

Zastupnik optužbe: Marijan Zgurić, zamjenik ŽDO u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Milan Španović

Branitelj optuženika: Silvio Degen, odvjetnik iz Zagreba

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

Glavna rasprava u obnovljenom postupku započela je 05. listopada 2009. godine. Ročišta su održana i 06. i 07. listopada te 12. i 13. studenog.

Zločin u Maji i Svračici – izvještaj možete pogledati ovdje.

Zločin u Maji i Svračici – izvještaj sa ponovljenog suđenja možete pogledati ovdje.

PRESUDA

Dana 13. studenog 2009. Vijeće je djelomično stavilo izvan snage presudu iz 1993. kojom je opt. Milan Španović pravomoćno osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Presuda je stavljena izvan snage u dijelu odluke o kazni, tako da je optuženik novom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i pet mjeseci. Presudu možete pogledati ovdje.

Budući da je upravo tri godine i pet mjeseci proveo u ekstradicijskom pritvoru u UK te zatvoru i pritvoru u Sisku, doneseno je rješenje kojim se pritvor ukida i optuženik odmah pušta na slobodu.

Dana 28. rujna 2010. održana je sjednica vijeća VSRH. Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2009. je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Odluku VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 14. ožujka 2013. godine objavilo je presudu kojom je stavilo u cijelosti izvan snage pravomoćnu pressudu Županijskog suda u Siku od 17. studenoga 1993. godine kojom je optuženik oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina te je izreklo oslobađajuću presudu.

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Okrivljenog Milana Španovića, koji je 2009. godine iz Velike Britanije izručen Hrvatskoj, Raspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu 14. ožujka 2013. godine oslobodilo je optužbe primjenjujući čl. 354. toč. 1. ZKP-a (NN 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 56/02., 143/02), kojim je propisano da će okrivljenik biti oslobođen od optužbe ako djelo za koje je optužen nije kazneno djelo, što uključuje i slučajeve u kojima nisu ostvarena sva zakonska obilježja kaznenog djela.

Istovremeno je ovom presudom u cijelosti stavljena izvan snage pravomoćna presuda Županijskog suda u Sisku iz 1993. godine kojom je optuženik u odsutnosti bio oglašen krivim te osuđen na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu.

Nakon izručenja Španovića iz Velike Britanije, obnovljeni postupak je proveden na Županijskom sudu u Sisku, čiji je epilog bila zatvorska kazna u trajanju od 3 godine i 5 mjeseci, točno onoliko vremena koliko je Španović proveo u ekstradicijskom pritvoru u Velikoj Britaniji te zatvoru i pritvoru u Sisku. No Vrhovni sud u rujnu 2010. godine tu je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

Optužnica

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, Milana Španovića se teretilo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. S obzirom da zakonski opis ovog kaznenog djela predviđa više radnji kojima se kazneno djelo može počiniti, optuženiku je stavljeno na teret izazivanje osjećaja straha i nesigurnosti kod civila hrvatske nacionalnosti (pucanjem iz puške po kućama troje oštećenika), odnosno primjena mjera zastrašivanja i terora te pljačka imovine stanovništva (uzimanjem i odvoženjem jednog berača kukuruza).

O ponovljenom postupku i razlozima donošenja oslobađajuće presude

U ponovljenom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu, optuženik je porekao inkriminacije koje su mu stavljene na teret. Tijekom dokaznog postupka saslušana su trojica svjedoka te jedna svjedokinja. Pročitani su iskazi brojnih drugih svjedoka ispitanih tijekom prijašnjih glavnih rasprava.

Svjedok Stjepan Fabac vidio je optuženog Španovića kako puca po kućama, a svjedokinja Milka Mičija vidjela ga je za upravljačem džipa kojim je iz dvorišta Marka Lamze odvezen berač kukuruza. Drugi svjedoci svjedočili su po čuvenju.

Sud je ove iskaze ocijenio vjerodostojnima i istinitima. No unatoč ovako utvrđenim činjenicama, oslobađajuća presuda rezultat je uklanjanja opisanih modaliteta izvršenja kaznenog djela iz Kaznenog zakona koji je na snazi od siječnja 2013. godine, odnosno, od strane Vrhovnog suda određenog cenzusa vrijednosti uništene ili oduzete imovine (od 600.000,00 kn) potrebnog za ispunjenje obilježja ovoga kaznenog djela, što praktički znači da djelo za koje je optuženik optužen više ne ispunjava obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Vrijednost otuđenog berača kukuruza odlučna je činjenica, a svjedok Marko Lamza procijenio ju je na 45.000,00 kn.

Kazneno materijalno pravo brani retroaktivnu primjenu zakona. No obvezna primjena (naj)blažeg zakona na počinitelja (lex mitior), koji je donesen nakon počinjenja djela, iznimka je od zabrane ovoga načela.

Vrhovni sud je pravno shvaćanje temeljio na jurisprudenciji MKSJ, prema kojoj imovina mora biti „dovoljne novčane vrijednosti“ da bi njeno otuđenje proizvelo „teške posljedice“ za oštećenika.

PONOVLJENI POSTUPAK PRED VIJEĆEM ZA RATNE ZLOČINE ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU

Dana 14. ožujka 2013. godine Vijeće za ratne zločine oslobodilo je opt. Milana Španovića, presudom br. K-rz-12/12.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rješenjem br. I-Kž- 362/13, od 26. ožujka 2015. godine, ukinulo ne nepravomoćnu presudu zbog bine povrede odredbi kaznenog postupaka, te predmet vratilo na ponovni postupak.

Zločin u Dalju IV

Optuženi Čedo Jović je 08. travnja 2009. na Županijskom sudu u Osijeku oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dana 12. studenog 2009. VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. ponovno ga je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Sjednica VSRH održana je 13. listopada 2010. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet ponovno vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Dana 15. ožujka 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku optuženika je ponovno proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Dana 22. veljače 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH usvojio je žalbu optuženika zbog bitne povrede kaznenog postupka, koju je prvostupanjski sud počinio budući da optuženiku nije omogućeno da se izjasni o krivnji povodom izmijenjene optužnice. Stoga je prvostupanjska presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje.

Nakon provedenog četvrtog prvostupanjskog postupka 1. lipnja 2012. ponovno je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Dana 20. veljače 2013. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Presuda Županijskog suda u Osijeku od 1. lipnja 2012. je potvrđena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, br. K-DO-52/08, od 04. studenog 2008. godine, preciziranom podneskom od 31. ožujka 2009. godine i na raspravi 15. ožujka 2001. optuženiku se stavlja na teret da je u razdoblju od konca prosinca 1993. do lipnja 1995. godine u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. Slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik voda vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije ništa poduzeo da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristajući time da njemu podređeni nastave s takvim nedopuštenim radnjama, kao i posljedice istih, pa su tako vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, uslijed kojih je ubrzo preminuo, kao i da su navedeni vojni policajci udarali protupravno zatočene Ivana Horvata, Ivana Bodzu i Karola Kremerenskog, kao i Josipa Ledenčana i Emerika Huđika, da je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, nanošenje ozljeda tjelesnog integriteta i ubijanje, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO u Osijeku, br. K-DO-52/08, od 04. studenog 2008. godine, pogledajte ovdje (PDF, 2,21MB).

Izmijenjenu optužnicu od 31. ožujka 2009. godine pogledajte ovdje (PDF, 303 KB).

Optužnica je izmijenjena i na raspravi 14. ožujka 2011.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-80/08, 4 Krz-81/10

Vijeće za ratne zločine:

– u prvom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; suci Josip Frajlić i Nikola Sajter, članovi Vijeća

– u ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; suci Drago Grubeša i Miroslav Jukić, članovi Vijeća

– u drugom ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sutkinja Katica Krajnović, članica Vijeća; sudac Ante Kvesić, član Vijeća

– u trećem ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća; sudac Ante Kvesić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, K-DO-52/08, od 04. studenoga 2008. godine, izmijenjena (precizirana) 31. ožujka 2009. godine i na raspravi 14. ožujka 2011.

Zastupnik optužbe: Dragan Poljak, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženik: Čedo Jović, lišen slobode 7. srpnja 2008. godine, nalazi se u pritvoru

Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve:

– ubijen: Antun Kundić

– fizički zlostavljani: Ivan Horvat, Ivan Bodza, Karol Kremerenski, Josip Ledenčan i Emerik Huđik

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna rasprava započela je 11. ožujka 2009. godine. Presuda Županijskog suda u Osijeku objavljena je 08. travnja 2009.

DALJ IV – izvjestaji s pracenja

Sjednica VSRH održana je 12. studenog 2009. godine. Izvještaj sa VSRH pogledajte ovdje.

Nakon što je VSRH ukinuo prvostupanjsku presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. siječnja 2010.

DALJ IV – izvjestaji s ponovljenog sudjenja

Dana 13. listopada 2010. godine VSRH ponovno je ukinuo prvostupanjsku presudu. Treći (drugi ponovljeni) postupak započeo je 22. prosinca 2010.

DALJ IV – izvjestaji s treceg (drugog ponovljenog) sudjenja

Dana 22. veljače 2012. godine VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu. Četvrti (treći ponovljeni) prvostupanjski postupak započeo je 15. svibnja 2012. godine.

DALJ IV – izvjestaji s cetvrtog (treceg ponovljenog) sudjenja

 

PRESUDA

Opt. Čedo Jović proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina. Prema njemu je primjenjena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od 5 godina. Oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka. Pritvor prema njemu je produljen.

Presudu Županijskog suda u Osijeku Krz-80/08-100. od 08. travnja 2009. godine pogledajteovdje (PDF, 788 KB).

Dana 12. studenog 2009. godine održana je sjednica VSRH. Predsjednica Vijeća VSRH obavijestila je promatrače da je prvostupanjska presuda ukinuta zbog bitne povrede odredaba ZKP-a. Odluku VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. ponovno ga je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Pritvor prema optuženiku je produljen. Presudu Županijskog suda u Osijeku od 18. veljače 2010. možete pogledati ovdje.

Sjednica VSRH održana je 13. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet ponovno vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Dana 15. ožujka 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku optuženika je ponovno proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presudu možete pogledati ovdje.

Dana 22. veljače 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH usvojio je žalbu optuženika zbog bitne povrede kaznenog postupka, koju je prvostupanjski sud počinio budući da optuženiku nije omogućeno da se izjasni o krivnji povodom izmijenjene optužnice. Stoga je prvostupanjska presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje. Izvještaj sa sjednice žalbenog Vijeća VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog četvrtog prvostupanjskog postupka 1. lipnja 2012. ponovno je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presudu pogledajte ovdje.

Dana 20. veljače 2013. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Izvještaj sa sjednice žalbenog Vijeća VSRH pogledajte ovdje. 

Presuda Županijskog suda u Osijeku od 1. lipnja 2012. je potvrđena. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG (PRVOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

U travnju 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku je okr. Čedu Jovića proglasilo krivim da kao zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, iako je znao da njemu podređeni vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić u Dalju zlostavljaju pripadnike radnog voda nesrpske nacionalnosti, nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne, pristajući time da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji (pet fizički zlostavljanih osoba i jedna osoba preminula uslijed zlostavljanja). [1]

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od pet godina.

U postupku je bilo nesporno da je optuženik u inkriminiranom razdoblju (prosinac ’93. – lipanj ’95.) bio načelnik službe bezbjednosti 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, da je zapovjednik voda vojne policije u Dalju bio Novak Simić te da su Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić bili vojni policajci, da su Kikanović, Simić i Krstinić pretukli oštećenog Antuna Kundića koji je uslijed toga umro, da je optuženik znao za taj događaj kao i da je znao da je bilo maltretiranja pripadnika “radnog voda”, u koji su bili mobilizirani Mađari i Hrvati.

Sporno u postupku bilo je da li su oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u “radni vod”) imali status civilnog stanovništva te je li optuženik, pored funkcije načelnika bezbjednosti, bio i zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, nadređen zapovjedniku voda vojne policije Simiću te vojnim policajcima Kikanoviću i Krstiniću.

Iz sadržaja odredbi Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata Vijeće je zaključilo da mobilizirani pripadnici “radnog voda” imaju status civilnog stanovništva, s obzirom da nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima.

Obrana je tvrdila da okrivljenik kao načelnik bezbjednosti nije bio ni mogao biti i zapovjednik postrojbe vojne policije te da je neposredno nadređen zapovjedniku voda vojne policije Novaku Simiću bio zapovjednik brigade (u inkriminirano vrijeme to je bio potpukovnik Stojan Pralica).

Obrana je također isticala da se optužba ne zasniva na materijlnim dokazima, već isključivo na iskazima svjedoka laika, koji su o ulozi okrivljenog zaključili temeljem njegovog izgleda ili su od nekoga to čuli.

Brojne dokazne prijedloge obrane, među ostalima i prijedlog da se kao svjedok sasluša Imra Agotić, ili neka druga osoba koja raspolaže znanjima o strukturi vojnih službi, na okolnost tumačenja odredbi “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ”, kako bi se utvrdilo je li moguće istovremeno biti i načelnik sigurnosti i zapovjednik vojne policije, kao i prijedlog za pribavljanjem (putem međunarodne pravne pomoći) formacijskog ustroja 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, Vijeće je odbilo jer je smatralo da je izvođenje tih dokaza nepotrebno te da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

Vijeće je na osnovi iskaza svjedoka mještana Dalja koji su, većinom iz pogovora, čuli da je optuženik bio zapovjednik vojne policije u Dalju, te pripadnika vojne policije u inkriminirano vrijeme, koji su mahom izjavljivali da su smatrali da je optuženik bio “glavni” u vojnoj policiji u Dalju i nadređen zapovjedniku voda vojne policije Simiću, zaključilo da je okr. Jović bio zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi te nadređen Simiću, a time i Kikanoviću i Krstiniću.

U obrazloženju presude je navedeno i da iz “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ” proizlazi zaključak Suda da je vojna policija sredstvo u rukama starješine organa bezbjednosti, da on rukovodi vojnom policijom i da mu je vojna policija podređena.

Pitanje je hoće li i VSRH smatrati da je izvođenje svih odbijenih dokaznih prijedloga bilo nepotrebno, kako je to smatralo Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku.

Vijeće, naravno, samo odlučuje koje će dokazne prijedloge usvojiti i koje će dokaze izvesti, no smatramo da izvođenje nekih od predloženih dokaza ne bi znatno odužilo postupak, a doprinijelo bi većoj sigurnosti pri donošenju odluke.

No i sama glavna rasprava je, za hrvatsku pravosudnu praksu, trajala neuobičajeno kratko. Od otvaranja glavne rasprave do objave presude proteklo je manje od mjesec dana. U tom je razdoblju održano šest ročišta.

Ažurnost u procesuiranju kaznenih djela ratnih zločina je za pohvalu, no ne i ukoliko ide na štetu javnosti glavne rasprave i utvrđivanja činjeničnog stanja.

Naime, večini svjedoka na glavnoj raspravi samo su predočavani njihovi raniji iskazi te su upitivani ostaju li pri njima. Eventualno im je postavljeno poneko pitanje. Tako je na prvo ročište glavne rasprave pozvano čak 35 svjedoka, od kojih se 30 odazvalo pozivu. Na taj je način na spomenutom ročištu, koje je trajalo 3 sata i 10 minuta [2], otvorena glavna rasprava, pročitana optužnica, optuženik se očitovao o krivnji, a u dokaznom postupku mišljenje je dala vještakinja medicinske struke te iskaze čak trinaestero svjedoka. Smatramo da takvu praksu treba napustiti.


[1] Simić, Kikanović i Krstinić su ranije pravomoćno osuđeni za (neposredno) počinjenje djela za koje se sada, kao njihovog nadređenog, tereti opt. Čedu Jovića.
MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. je okr. Čedu Jovića proglasilo krivim da kao zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, iako je znao da njemu podređeni vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić u Dalju zlostavljaju pripadnike radnog voda nesrpske nacionalnosti, nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne te da je na taj način pristao da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama kao i na posljedice takvih radnji (pet fizički zlostavljanih osoba i jedna osoba preminula uslijed zlostavljanja).
Okrivljeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Pritvor, u kojemu se okrivljenik nalazi od 07. srpnja 2008. godine, je produljen.
Prethodno je VSRH ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku kojom je optuženik 08. travnja 2009. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. VSRH je presudu ukinuo jer je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je u postupku koristio iskaze svjedoka iz drugog kaznenog postupka (Kio-35/07, odnosno Krz-42/07, koji se vodio protiv Novaka Simića, Miodraga Kikanovića i Radovana Krstinića[1]). Točnije, u raspravnim zapisnicima je navedeno da je trinaestero svjedoka iskazivalo identično kao u istrazi, a u istražnim zapisnicima je navedeno da su svjedoci iskazivali identično kao u zapisnicima iz postupka protiv opt. Novaka Simića i dr. Dakle, na zapisnicima iz istrage i glavne rasprave uopće se ne nalaze iskazi trinaestero svjedoka, već su njima priloženi zapisnici sa iskazima tih svjedoka iz drugog kaznenog predmeta.
Kako je sud prvog stupnja ocjenjivao upravo te iskaze i na njima utemeljio presudu, VSRH je presudu ukinuo i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Sudu prvog stupnja je naloženo neposredno ispitivanje navedenih svjedoka te zapisničko konstatiranje njihovih iskaza.
S obzirom da je presuda ukinuta zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, VSRH se nije upuštao u ocjenjivanje činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskoj presudi.
U ponovljenom postupku Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku od navedenih trinaestero svjedoka, uopće nije saslušalo pet svjedoka, dok je prilikom ispitivanja dvojice svjedoka ponovno zapisnički konstatirano da iskazuju sukladno iskazu na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno iskazima iz postupka protiv Novaka Simića i ostalih. No, za razliku od presude od 08. travnja 2009., sud prvoga stupnja u obrazloženju presude od 18. veljače 2010., izuzev iskaza jednoga svjedoka (Mirka Kelave), ostale sporne iskaze nije niti koristio.
U postupku je sporno da li su oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u “radni vod”) imali status civilnog stanovništva te je li optuženik, pored funkcije načelnika bezbjednosti, bio i zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, nadređen pravomoćno osuđenima Simiću, Kikanoviću i Krstiniću.
Kao i ranije, Vijeće je zaključilo da su mobilizirani pripadnici “radnog voda” imali status civilnog stanovništva, s obzirom da nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima kao i da je okr. Jović bio stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi.
Brojne dokazne prijedloge obrane, među ostalima i prijedlog za stručnim tumačenjem odredbi “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ”, kako bi se utvrdilo je li moguće istovremeno biti i načelnik sigurnosti i zapovjednik vojne policije, prijedlog za pribavljanjem iz Republike Srbije formacijskog ustroja 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, prijedlog za pribavljanjem od PU osječko-baranjske ili PP Dalj eventualnih podataka o tome je li 1995. podnijeta kaznena prijava povodom smrtnog stradavanja Antuna Kundića, Vijeće je odbilo, smatrajući da je izvođenje tih dokaza nepotrebno.
Ne ulazeći u slobodnu ocjenu Vijeća koje je dokaze potrebno izvesti, mišljenja smo da izvođenje nekih od predloženih dokaza ne bi znatno odužilo postupak, a znatno bi doprinijelo vjerojatnosti potvrđivanja presude od strane VSRH, posebice imajući u vidu da se optuženik nalazi u pritvoru godinu i devet mjeseci, a VSRH još uvijek nije imao priliku ocijenjivati činjenice utvrđene od strane prvostupanjskog suda. travanj 2010.

[1] Vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić su 2008. godine pravomoćno osuđeni za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (zbog fizičkog zlostavljanja Ivana Horvata, Ivana Bodze, Karola Kremenerskog, Josipa Ledenčana i Emerika Huđika te Antuna Kundića, koji je preminuo uslijed zlostavljanja). Simić je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, Kikanović od šest godina i šest mjeseci te Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
[2] Zapisnik o glavnoj raspravi od 11. ožujka 2009. godine, Krz-80/08-82
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
I nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je opt. Čedu Jovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, u svezi s čl. 28. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.
Presudom, objavljenom 15. ožujka 2011. godine, opt. Jović proglašen je krivim što u razdoblju od konca prosinca 1993. do lipnja 1995. u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. Slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristao na taj način da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji, pa su tako Simić, Kikanović i Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, uslijed kojih je ubrzo preminuo, te su fizički zlostavljali još petoricu civila.
Pritvor, u kojemu se optuženi Jović nalazi od 7. srpnja 2008. godine, je prilikom objave presude produljen.
Dvije ranije donesene prvostupanjske presude u ovome predmetu, kojima je optuženi Jović također proglašavan krivim i osuđivan na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, VSRH je ukinuo: prvi puta zbog formalnih razloga (povreda odredaba kaznenog postupka), a drugi puta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.
U rješenju VSRH kojim je ukinuta druga presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na treće raspravljanje, VSRH je naložio prvostupanjskom sudu izvođenje dokaza kojima bi se raspravilo tko je u vojnoj formaciji ovlašten zapovijedati jedinicom vojne policije (zapovjednik voda vojne policije i/ili zapovjednik cijele vojne postrojbe i/ili zapovjednik organa bezbjednosti); je li optuženik, pored nesporne činjenice da je bio oficir bezbjednosti, bio formalno nadređen zapovjednik vojnoj policiji (što u konkretnom postupku zapravo i nije od presudnog značaja); je li to bio de facto; je li optuženik išta poduzeo nakon događaja od 3. svibnja 1995. godine u kojemu je smrtno stradao Antun Kundić.
U tom smislu prvostupanjskom sudu naloženo je saslušanje kompetentne osobe koja je stručnjak za vojno ustrojstvo i koja poznaje način zapovijedanja vojnom policijom u bivšoj JNA, prikupljanje podataka o tome je li ikada u vezi smrti Antuna Kundića došlo do kaznenog progona neke osobe i je li zbog propusta u vezi tog slučaja došlo do smjene tadašnjeg zapovjednika Stanice milicije u Dalju, prikupljanje podataka o formacijskom ustroju 35. Slavonske brigade te saslušavanje nekoliko svjedoka na okolnost optuženikovog statusa u vojsci, njegovog postupanja nakon događaja od 3. svibnja 1995. kao i na okolnost na čiju su inicijativu pokrenute predistražne radnje u vezi ovoga događaja.
Kao svjedoka stručnjaka sud je saslušao Slavka Kita, umirovljenog pukovnika HV-a, a do 1991. godine oficira JNA, no obrana je smatrala da u njegovom iskazu ima proturječnosti te je kao kompetentnog svjedoka, kao i na ranije održanim glavnim raspravama, predložila saslušanje Imru Agotića, generala u mirovini, no sud je taj dokazni prijedlog obrane odbio.
Nadalje, od nadležnih institucija dobiven je podatak da zbog smrtnog stradavanja Antuna Kundića nije pokrenut kazneni postupak protiv ijedne osobe.
O okolnostima optuženikovog statusa u brigadi i njegovog postupanja nakon smrtnog stradavanja Antuna Kundića sud je, između ostalih, saslušao i Dušana Grahovca (oficira bezbjednosti, u kritično vrijeme neposredno nadređenog opt. Joviću), no njegov iskaz, u kojemu je izjavio da ga je o događaju optuženik izvijestio i da je optuženik poduzeo potrebne mjere, sud je ocijenio neuvjerljivim, suprotnim drugim izvedenim dokazima i usmjerenim pogodovanju obrani optuženog. Sud je zaključio da optuženik nije poduzeo potrebne mjere kako bi došlo do sankcioniranja počinitelja jer nije izvijestio o imenima odgovornih za Kundićevu smrt, unatoč tome što je to znao.
Obrana je, za razliku od optužbe, ali i utvrđenja suda, smatrala kako pripadnici radnog voda ne mogu imati status civila jer su primali mobilizacijske pozive i imali formacijsko mjesto u brigadi, da optuženik nije imao niti formalnu niti stvarnu zapovjednu moć nad pripadnicima vojne policije te da su svjedoci, koji su iskazivali o optuženikovoj nadređenoj ulozi nad pripadnicima vojne policije, formirali svoje zaključke na temelju seoskih priča, no da niti jedan od njih nije vidio da bi optuženik išta zapovjedio bilo kojem pripadniku vojne policije.
U mišljenju nakon provedenog drugog (prvog ponovljenog) postupka ukazali smo na mogućnost da VSRH ukine prvostupanjsku presudu, posebno imajući u vidu brojne dokazne prijedloge obrane koje je vijeće prvostupanjskog suda tada odbilo izvesti. Iako je u trećem postupku prvostupanjski sud izveo većinu dokaza na koje je ukazao VSRH ili koje je predlagala obrana (nije usvojen prijedlog obrane za ispitivanjem kao svjedoka stručnjaka Imre Agotića), neizvjesno je hoće li VSRH smatrati da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.
Formalni propusti u prvom suđenju te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u drugome odužli su trajanje ovoga postupka. Optuženik se nalazi u pritvoru tijekom cijeloga postupka. Ukoliko VSRH ukine i posljednju prvostupanjsku presudu i vrati predmet na četvrto raspravljanje, vjerojatno je da će isteći i maksimalni rok u kojemu optuženik može biti pritvoren.
PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON ČETVRTOG (TREĆEG PONOVLJENOG) POSTUPKA

I nakon provedenog četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je opt. Čedu Jovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, u svezi s čl. 28. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudom, objavljenom 1. lipnja 2012. godine, opt. Jović proglašen je krivim što u razdoblju od kraja prosinca 1993. do lipnja 1995. u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristao na taj način da oni nastave s takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji, pa su tako Simić, Kikanović i Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, od kojih je ubrzo preminuo, te su fizički zlostavljali još petoricu civila.

Pritvor, u kojemu se optuženi Jović nalazi od 7. srpnja 2008. godine, je prilikom objave presude produljen.

U postupku je sporno jesu li oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u „radni vod“) imali status civilnog stanovništva, je li optuženik, pored nesporne funkcije načelnika bezbjednosti, bio i stvarni zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, a time i nadređen pravomoćno osuđenim neposrednim počiniteljima zločina, vojnim policajcima Simiću, Kikanoviću i Krstiniću, te je li optuženik poduzeo neophodne radnje kako bi spriječio neposredne počinitelje da počine djelo.

Vijeće je zaključilo da su pripadnici radnog voda civili, jer nisu neposredno sudjelovali u neprijateljstvima; da je optuženik, neupitno načelnik bezbjednosti, bio i stvarni zapovjednik vojne policije, jer je on na sebe preuzimao ulogu zapovjednika vojne policije, pa su ga pripadnici vojne policije tako i doživljavali; da optuženik nije poduzeo sve kako bi se spriječila maltretiranja pripadnika radnog voda i procesuirali počinitelji, s obzirom da nije podnio kaznenu prijavu protiv počinitelja, za razliku od slučaja silovanja jedne žene u Dalj Planini u kojemu je proveo izvide i podnio kaznenu prijavu.

Vijeće je zaključilo da je optuženik imao ovlasti pritvoriti neposredne počinitelje, no da to nije učinio. Izvijestio je pretpostavljene, ali je počinitelje, koji su mu priznali djelo, pustio. Vijeće je zaključilo da optuženik kod usmrćenja Antuna Kundića nije poduzeo radnje koje je poduzeo kod počinjenja ranije spomenutog kaznenog djela silovanja – nije podnio kaznenu prijavu, jer bi u tom slučaju policija počinitelje ispitala kao osumnjičenike, a ne kao građane u obavijesnom razgovoru. Suprugu preminulog se obavijestilo da je ošt. Kundić preminuo od infarkta. Navedeno ukazuje da je optuženik radio na prikrivanju događaja i pogodovao osobama koje su počinile kazneno djelo te da nije izvršio svoju garantnu obvezu.

 

Prigovori i stavovi obrane

Obrana je konstantno ulagala prigovore na iskaze svjedoka Slavka Kita, umirovljenog pukovnika HV-a, a do 1991. godine oficira JNA, koji je pozvan da kao stručnjak za vojno ustrojstvo i poznavatelj načina zapovijedanja vojnom policijom u bivšoj JNA svjedoči u predmetu, smatrajući svjedoka nekompetentnim, a njegov iskaz proturječnim. Tijekom ranijih prvostupanjskih postupaka obrana je predlagala saslušanje Imre Agotića, generala u mirovini. Zastupnik optužbe protivio se takvom dokaznom prijedlogu obrane, smatrajući da je obrana očito nezadovoljna iskazom Slavka Kita te da se predlaganjem novog svjedoka stručnjaka pokušava dobiti obrani prihvatljiv iskaz.

S obzirom da je u međuvremenu Imra Agotić preminuo, obrana je u posljednje provedenom prvostupanjskom postupku predložila da se kao svjedoka pozove i ispita Jordana Atanasoskog, koji je svjedočio u predmetu opt. Damira Kufnera i dr., Mate Laušića, koji je više puta svjedočio u postupcima pred domaćim sudovima i MKSJ, ili neke treće osobe za koju sud smatra da raspolaže potrebnim stručnim znanjem. Pored toga, branitelj je predložio da se u spis uvrsti i njegov dopis upućen generalu Imri Agotiću 21. ožujka 2011., u kojem je zamolio Agotića da se stručno očituje na okolnosti vezane za linije komandovanja, ulogu organa bezbjednosti u jedinici formacije brigade u bivšoj JNA te zadaće i uloge vojne policije, kao i odgovori generala Imre Agotića upućeni e-mailom 21. svibnja 2011., u kojima je Agotić dao opširna stručna tumačenja i objašnjenja. Nadalje, predložio je da se u spis uvrsti i materijalna dokumentacija: legitimacija vojne policije i legitimacija oficira organa bezbjednosti s ovlastima napisanima na njima, Priručnik za vojnike vojne policije, Metodika obuke vojne policije i Uputstva za primjenu pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ, iz čega, prema tvrdnji obrane, proizlazi da svjedok Slavko Kit nije govorio vjerodostojno te da ne raspolaže stručnim znanjem.

Navedene dokazne prijedloge branitelja sud je odbio, ocijenivši da su činjenice već dovoljno utvrđene.

Nadalje, obrana je, za razliku od optužbe, ali i utvrđenja suda, smatrala kako pripadnici radnog voda ne mogu imati status civila jer su primali mobilizacijske pozive i imali formacijsko mjesto u brigadi, da optuženik nije imao niti formalnu (za što ga se u početku postupka optužnicom teretilo) niti stvarnu zapovjednu moć nad pripadnicima vojne policije te da su svjedoci, koji su iskazivali o optuženikovoj nadređenoj ulozi nad pripadnicima vojne policije, formirali svoje zaključke na temelju seoskih priča, no da niti jedan od njih nije čuo niti vidio da bi optuženik išta zapovjedio bilo kojem pripadniku vojne policije.

 

Mišljenje o postupku

U mišljenju nakon provedenog drugog (prvog ponovljenog) postupka ukazali smo na mogućnost da VSRH ukine prvostupanjsku presudu, posebno imajući u vidu brojne dokazne prijedloge obrane koje je prvostupanjsko Vijeće tada odbilo izvesti. Iako je još u trećem postupku prvostupanjski sud izveo većinu dokaza na koje je u svom ukidbenom rješenju ukazao VSRH, neizvjesno je hoće li VSRH smatrati da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

Zbog propusta prvostupanjskog suda da provede formalno korektan postupak, ali i da potpuno i pravilo utvrdi činjenično stanje, postupak se nerazumno otegnuo. Okrivljenik se sve vrijeme trajanja kaznenog postupka nalazi u pritvoru. Lišen je slobode na graničnom prijelazu pri pokušaju ulaska u Republiku Hrvatsku 7. srpnja 2008. godine i od tada se nalazi u pritvoru. Za pretpostaviti je da bi opt. Jović, da je osuđujuća presuda na 5 godina zatvora postala pravomoćna, već bio prijevremeno otpušten sa izdržavanja kazne zatvora.

Dužina trajanja postupka, optuženikov pritvor te odbijanja dokaznih prijedloga obrane rezultirali su razmiricama između predsjednika Vijeća i branitelja optuženog, posebno vidljivima tijekom iznošenja završnih govora stranaka.

 

Zločin u Perušiću

Na Županijskom sudu u Zadru 17. siječnja 2011. započela je glavna rasprava u predmetu Nikole Munjesa, 1995. godine u odsutnosti osuđenog na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog u Perušiću u rujnu 1991. godine.

Okr. Nikola Munjes 04. veljače 2011. je na Županijskom sudu u Zadru nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora.

VSRH ukinuo je presudu Županijskog suda u Zadru. Predmet je potom delegiran Županijskom sudu u Splitu.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 30. studenoga 2012. godine Munjesa je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. veljače 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. optuženika se tereti da je 22. rujna 1991. u Perušiću kod Benkovca, kao pripadnik milicije tzv. Republike Srpske Krajine, protivno pravilima međunarodnog prava, prilikom vođenja dvojice mještana hrvatske nacionalnosti u “Stanicu milicije Benkovac” zbog sumnje da surađuju sa HV, tukao ih i prijetio im.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. godine možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K – 52/10

Vijeće za ratne zločine: sudac Boris Radman, predsjednik Vijeća, sutkinja Dijana Grancarić, članica Vijeća, sudac Ante Anić, član Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. godine

Zastupnik optužbe: Radovan Marjanović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Nikola Munjes, izručen iz Crne Gore, u pritvoru Zatvora u Zadru nalazi se od 20. listopada 2010.

Branitelj optuženog: Slaven Dmitrović, odvjetnik iz Zadra

Žrtve – zlostavljani: Duje Pešut i Grgo Pešut

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: Krz-7/11

Vijeće: sudac Bruno Klein, predsjednik Vijeća, sudac Damir Romac, član Vijeća, sudac Neven Cambi, član Vijeća

Optužnica Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. godine

Zastupnik optužbe: Radovan Marjanović, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zadru

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PERUSIC izvjestaji s pracenja sudjenja

PERUSIC izvjestaji s pracenja ponovljenog sudjenja

PRESUDA

Okr. Nikola Munjes presudom Županijskog suda u Zadru K-36/95 od 09. listopada 1995. pravomoćno je u odsutnosti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina. Povodom okrivljenikovog zahtjeva za obnovom postupka (nakon što je izručen iz Crne Gore), Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zadru broj Kv-280/10 (K-36/95) od 09. studenog 2010. dopuštena je obnova postupka.

Navedeno rješenje možete pogledati ovdje.

Okr. Nikola Munjes 04. veljače 2011. je na Županijskom sudu u Zadru nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora, čime mu je potvrđena presuda istog suda kojom je ranije osuđen u odsutnosti.

Presudu možete pogledati ovdje.

VSRH ukinuo je presudu Županijskog suda u Zadru. Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 30. studenoga 2012. godine Munjesa je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudu pogledajte ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. veljače 2013. godine. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Prvostupanjska presuda je potvrđena. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog (obnovljenog) kaznenog postupka Županijski sud u Splitu 30. studenoga 2012. godine stavio je van snage presudu Županijskog suda u Zadru od 9. listopada 1995. godine u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni. Umjesto 9 godina, izrečenih ranijom presudom, okrivljeni Nikola Munjez osuđen je na 5 godina zatvora.

O ranijem tijeku postupka

Presudom Županijskog suda u Zadru od 9. listopada 1995. godine okr. Munjez bio je osuđen jer je 22. rujna 1991. godine u Perušiću kod Benkovca, kao pripadnik milicije tzv. RSK, sudjelujući zajedno s više drugih pripadnika milicije u prijetnjama i fizičkom zlostavljanju mještana hrvatske nacionalnosti, prilikom susreta s Dujom Pešutom, kojeg su zajedno s Grgom Pešutom vodili u Stanicu milicije Benkovac zbog sumnje da surađuje s hrvatskom vojskom, bez ikakvog povoda Duju Pešuta stao tući nogama i kundakom puške, a potom ga ugrizao za vrat govoreći da će se napiti ustaške krvi, pa mu je zatim vojničkim bajunetom zarezao vrat i iz rane pio krv te ga nastavio udarati kundakom po glavi, a kada je Grgo Pešut prigovorio takvom postupanju, rekavši da će ubiti pravedna čovjeka, kazao Grgi Pešutu „da se ustaše i zmije mogu samo tako uništiti“ pa je potom jedan od pripadnika milicije i njega s cijevi puške udario u predio prsiju.

Postupak pred Županijskim sudom u Zadru vodio se u odsutnosti okrivljenoga. Nakon što je na temelju međunarodne tjeralice uhićen u Crnoj Gori i izručen Hrvatskoj, zatražio je obnovu kaznenog postupka.

Obnovljeni postupak, koji se također vodio na Županijskom sudu u Zadru, okončan je donošenjem presude 4. veljače 2011. godine. Presuda od 9. listopada 1995. godine u cijelosti je ostavljena na snazi. Sud nije utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono utvrđeno u postupku vođenom u odsutnosti.

Nakon što je VSRH u studenome 2011. godine ovu presudu ukinuo, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako se Županijski sud u Zadru oglasio stvarno nenadležnim, predmet je dostavljen Županijskom sudu u Splitu.

Ponovljeni postupak pred Županijskim sudom u Splitu

Nakon provedene glavne rasprave, Županijski sud u Splitu je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti. Sud je otklonio dvojbu o identitetu osobe koja je zlostavljala Duju Pešuta. Okrivljenik je, naime, u svojoj obrani tvrdio da nema veze sa počinjenjem djela, da je 22. rujna 1991. godine proveo u milicijskom stacionaru i po Benkovcu, a inkriminirano je ponašanje prebacivao na druge osobe. Zbog nedosljednosti i konfuznosti u iskazima okrivljenoga Sud nije njegovu obranu prihvatio kao vjerodostojnu.

U ponovljenom postupku ispitani su svjedoci Duje Pešut, Ante Pešut i Grgo Pešut. Svjedoci Duje i Grgo Pešut opisali su ponašanje Nikole Munjeza prema njima kritične zgode. Duje Pešut je na ponovljenoj raspravi ponovio kako mu je njegov brat Ante Pešut rekao da se osoba koja ga je zarezala bajunetom po vratu zove Nikola Munjez. Duje Pešut je izjavio da je prethodno mislio da se ta osoba preziva Cupač, jer je sestra okrivljenoga udana Cupač. Tim obrazloženjem u ponovljenom postupku otklonjena je dvojba oko prezimena počinitelja. Svjedok Grgo Pešut, koji je kritičnog dana sa bratom Dujom vožen u vozilu milicije tzv. SAO Krajine, rekao je da nije vidio lice osobe koja je tukla Duju i zarezala ga nožem, jer su i njega tukli i nije ih smio gledati. No Ante Pešut je odmah prepoznao okrivljenika na predočenim fotografijama.

Svjedoci Mirko Tokić i Zorka Tokić opisali su događaje u kojima su zlostavljani. Na predočenim fotografijama prepoznali su Nikolu Munjeza. Iako se njihovi iskazi nisu odnosili na inkriminirani događaj od 22. rujna 1991. godine, ipak su potvrdili devijantno ponašanje okrivljenoga.

Iskaze svjedoka Zorana Opačića, Boška Cupača, Slobodana Pupovca, Branka Alavanje i Dragiše Pupovca, koje je kao svjedoke predložila obrana, a ispitani su u Beogradu posredstvom video konferencijske veze, sud nije prihvatio kao vjerodostojne zbog odmaka vremena te očitog odlaska branitelja okrivljenoga u Srbiju kako bi kontaktirao sa svjedocima, uputio ih u predmet postupka i na određeni način pripremio ih za svjedočenje.

Okrivljeni Nikola Munjez u počinjenju kaznenog djela postupao je s izravnom namjerom. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je bio ubrojiv.

Obrazlažući odluku o kazni, istaknuto je kako u postupku koji je vođen u odsutnosti Sud nije raspolagao podacima potrebnim za ocjenu olakotnih i otegotnih okolnosti. One su utvrđene tek tijekom obnovljenog postupka, kojemu je okrivljenik prisustvovao. U postupku vođenom u odsutnosti okrivljenoga on nije bio u mogućnosti dati svoju obranu. Zbog činjenice da je prvostupanjska presuda iz 1995. godine postala pravomoćna bez mogućnosti da odluku o njoj donese VSRH (branitelj okrivljenoga imenovan po službenoj dužnosti nije uložio žalbu na presudu), činjenice da su ispitani i svjedoci koji nisu svjedočili u prvotnom postupku, činjenice da kaznenim djelom iz čl. 120. st. 1. OKZ RH okrivljeni Munjez nije prouzročio smrtnu posljedicu, tešku tjelesnu ozljedu ili se dugotrajno iživljavao nad oštećenim, smatramo ispravnom odluku Suda da djelomično stavi van snage raniju pravomoćnu presudu i okrivljeniku izrekne kraću zatvorsku kaznu.

Zločin u Baranji (opt. Tihomir Kašanin)

Postupak protiv Tihomira Kašanina, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-2/2012

Vijeće za ratne zločine: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća; sudac Nikola Sajter, član Vijeća; sudac Damir Krahulec, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-136/94, izmijenjena podneskom od 26. veljače 2013. godine

Zastupnik optužbe: Miroslav Dasović, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Tihomir Kašanin, prisutan, izručen iz Velike Britanije

Branitelj optuženika: Dubravko Marjanović, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve – zlostavljani: Mato Filipović i Franjo Verner

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine u Vardarcu i Belom Manastiru kao sudionik oružane pobune sudjelovao u zastrašivanju, okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnih stanovnika Baranje nesrpske nacionalnosti. Kao pripadnik SUP-a Beli Manastir lišavao ih je slobode, tukao ih pri uhićenju, privodio u zatvor SUP-a Beli Manastir, gdje su fizički zlostavljani, te ih je i sam tukao. Dana 29. kolovoza 1991. godine u Vardarcu, zajedno sa dvoje civila uhitio je Matu Filipovića te ga svezanog i potrbuške polegnutog u kamionu odvezao u zatvor, gdje ga je jedan pripadnik milicije nogama tukao po cijelom tijelu. U zatvoru, zajedno sa dvojicom milicionera, kundacima pušaka, rukama i nogama tukao je Franju Vernera, uhićenog 10. rujna 1991. godine, koji je tako zadobio više ozljeda.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BARANJA (Kasanin) – izvjestaji s pracenja glavne rasprave

 

PRESUDA

Nakon što je zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku izmijenio činjenični i pravni opis djela, te opt. Tihomiru Kašaninu stavio na teret počinjenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZ RH, Vijeće je, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donijelo presudu kojom se optužba odbija.

Optuženik je pušten iz pritvora.

Presudu pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon što je zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku izmijenio činjenični i zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice, sa ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na oružanu pobunu, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 11. ožujka 2013. godine, primijenivši Zakon o općem oprostu, odbilo je optužbu protiv Tihomira Kašanina.

Kašanin je uhićen je po međunarodnoj tjeralici u Velikoj Britaniji, čiji je i državljanin. Izručen je Republici Hrvatskoj. Glavna rasprava započela je 27. veljače 2013. godine te je nastavljena 11. ožujka, kada je i donesena odbijajuća presuda. Do donošenja presude u pritvoru je proveo osam mjeseci. Po izricanju presude pušten je na slobodu.

Postupak je korektno proveden. Mišljenja smo da je, s obzirom na tijek dokaznog postupka, bilo za očekivati da tužiteljstvo prekvalificira kazneno djelo iz optužnice.

Obrazloženje

U postupku nije bilo sporno da je okrivljenik pristupio tzv. Sekretarijatu za unutrašnje poslove Beli Manastir te da je bio zadužen pješačkim naoružanjem, jer je to proizlazilo i iz njegove obrane. Sporno je bilo je li sudjelovao u protupravnom uhićenju civila i njihovom fizičkom i psihičkom zlostavljanju u zatvoru u zgradi milicije. Kako je o optuženikovu sudjelovanju u protupravnom uhićenju govorio tek svjedok Mato Filipović, iskazujući o svom uhićenju, a o tome da ga je viđao u prostorijama zatvora, gdje su zlostavljani civili, tek svjedok Ivan Belaj, tužiteljstvo je izmijenilo optužnicu tereteći optuženika tek za počinjenje kaznenog djela oružane pobune.

Svjedoci Franjo Verner i Zoran Knežević, koji su u svojim iskazima danim pred istražnim sucem 1995. godine spominjali optuženika, pri čemu je svjedok Franjo Verner tvrdio da ga je opt. Kašanin zajedno s još dvije osobe tukao, na glavnoj raspravi nisu potvrdili svoje, u istrazi dane iskaze. Nisu mogli potvrditi da su u prostorijama zatvora viđali optuženoga. Franjo Verner je od drugih osoba čuo o tome da ga je zlostavljao Tihomir Kašanin, no osobu koju je vidio u sudnici (optuženog Kašanina) nije mogao povezati s osobama koje su ga zlostavljale.

Optužnica za zločine počinjene u Belom Manastiru i drugim mjestima Baranje

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 3. travnja 2001. godine optuženi su Svetislav Vranić i još 57 osoba zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dostupnim optuženicima, pripadnicima različitih paravojnih ili parapolicijskih snaga, suđeno je u razdvojenim postupcima. Tako je Stokan Sekanić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Nakon provedenog postupka i prekvalifikacije na oružanu pobunu, odbijena je optužba protiv Branka Mumleka, kao i Nikole Alaice, Drage Karagaće, Mile Bekića, Milana Prusca i Srete Jovandića. Nakon dugotrajnog postupka, koji je višekratno ponavljan, na 3 godine i 6 mjeseci zatvora osuđen je Petar Mamula.

Zoranu Vukšiću, Branku Hrnjaku i Slobodanu Strigiću, zbog protupravnih uhićenja, zlostavljanja te usmrćenja najmanje šest osoba, sudi se pred Višim sudom u Beogradu. Presudom istog suda, Velimir Bertić pravomoćno je osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora.

Protiv Dane Brankovića, Dragana Kovačevića, Milorada Lemića, Miroslava Morače, Nebojše Milovanovića, Jovana Mrđe, Branka Nikolića, Milorada Obradovića, Bogdana Radojčića, Mirka Stupara, Željka Sića, Dušana Šimunovića, Kolje Vujkovića, Jovana Vučenovića, Ilije Čelara, Save Đukića i Miodraga Ignjatovića optužnica je u međuvremenu prekvalificirana i postupak je obustavljen.

Ostali optuženici nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

 

Zločin u Baranji

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. ožujka 2009. godine započeo je treći (drugi ponovljeni) postupak protiv Petra Mamule, optuženog da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Presuda kojom je okrivljeniku izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci objavljena je 07. travnja 2009. godine.
Javna sjednica Vrhovnog suda RH održana je 03. kolovoza 2010. Vrhovni sud RH je ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku i vratio predmet na ponovno suđenje.
Glavna rasprava u četvrtom (trećem ponovljenom) postupku započela je 22. veljače 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je 23. ožujka 2011. optuženog Petra Mamula krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 12. listopada 2011. godine. VSRH po četvrti puta ukinuo je prvostupanjsku osuđujuću presudu.

Nakon provedene pete (četvrte ponovljene) glavne rasprave optuženik je 10. veljače 2012. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT -136/94, od 3. travnja 2001. godine, kojom je optužilo 58 optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

U listopadu 2001. godine razdvojen je postupak za optužene Nikolu Alaicu, Mileta Bekića, Dragu Karagaću, Petra Mamulu, Milana Prusca i Sretu Jovandića, u odnosu na optuženike koji su nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Dana 14. ožujka 2002. godine, nakon što je završio dokazni postupak, izmijenjena je optužnica. Navedenom izmjenom spomenutoj šestorici optuženika se stavljalo na teret počinjenje kazenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Nakon što je VSRH ukinuo osuđujuću presudu Županijskog suda u Osijeku, proveden je ponovljeni postupak, u kojemu je u tijeku glavne rasprave, dana 4. svibnja 2006. godine, izmijenjena optužnica. Optuženicima Nikoli Alaici, Mili Bekiću, Dragi Karagaći, Milanu Pruscu i Sreti Jovandiću stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela protiv RH – oružane pobune iz čl. 235. KZ RH. Navedenom izmjenom opt. Petru Mamuli se stavlja na teret da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, u Belom Manastiru, Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka RH, protivno odredbama čl. 3. st. 1. t. a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, te odredbama čl. 4. st. 2. t. a) i čl. 13. st. 2. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), sudjelovao u zastrašivanju, te okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnih stanovnika Baranje nesrpske nacionalnosti pa da je tako:

– početkom rujna 1991. godine, u podrumu SUP Beli Manastir, gdje su bili zatočeni uhićeni Hrvati, izveo više osoba iz ćelije, odveo u posebnu prostoriju i tamo tukao Pavu Zemljaka, pucao pored njega iz puške,

– dana 9. rujna 1991. godine u štabu TO u Batini ispitivao nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića, tukao ga rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, odvezao ga u Kneževe Vinograde, usput mu prijeteći ubojstvom, oduzeo mu ručni sat, u koji je pucao, te pored lijevog uha oštećenika ispalio jedan metak iz pištolja pa je uslijed detonacije oštećeniku pukao bubnjić, oštećenik je pao na pod, nakon čega su prišli pripadnici TO Kneževi Vinogradi i tukli ga nogama, a nakon premlaćivanja optuženik je odvezao oštećenika u SUP Beli Manastir, na portirnici ga tjerao da stane uz pult dežurnog te rašiori noge pa ga je nogom udario u genitalije i potom ga predao u zatvor,

da je na taj način kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i nanosio mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st.1. OKZ RH.

Potom je 08. svibnja 2006. godine objavljena presuda kojom je odbijena optužba protiv optuženih Nikole Alaice, Mile Bekića, Drage Karagaće, Milana Prusca i Srete Jovandića, dok je optuženi Petar Mamula proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Nakon što je VSRH ukinuo presudu u odnosu na opt. Petra Mamulu, u trećem (drugom ponovljenom) postupku, koji je započeo 18. ožujka 2009. godine, zastupnik optužbe ostao je pri optužnici izmijenjenoj 04. svibnja 2006. godine.

Optužnica je izmijenjena 23. ožujka 2011., tijekom četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz 88/08; Krz 76/10

Vijeće za ratne zločine u trećem (drugom ponovljenom) postupku: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća; sudac Drago Grubeša, član Vijeća; sutkinja Katica Krajnović, članica Vijeća

Vijeće za ratne zločine u četvrtom (trećem ponovljenom) postupku: sudac Zvonko Vrban, predsjednik Vijeća, sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća, sutkinja Dubravka Vučetić, članica Vijeća

Vijeće za ratne zločine u petom (četvrtom ponovljenom) postupku: sudac Zvonko Vrban, predsjednik Vijeća, Sudac Ante Kvesić, član Vijeća, sudac Mario Kovač, član Vijeća

Optužnica: KT-136/94 od 3. travnja 2001. godine, izmijenjena dana 14. ožujka 2002. godine, dana 4. svibnja 2006. godine i 23. ožujka 2011. godine

Zastupnik optužbe: Zlatko Bučević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku; Miroslav Dasović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženik: Petar Mamula, nalazi o se u privoru od 06. listopada 2000. godine do 7. svibnja 2003. godine

Branitelji optuženika: Lina Budak i Artur Fišbah

Žrtve – zlostavljani: Antun Knežević i Pavo Zemljak

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BARANJA izvjestaji s pracenja drugog postupka

BARANJA izvjestaji s pracenja treceg postupka

Treća (druga ponovljena) glavna rasprava započela je 18. ožujka 2009. godine. Zbog izmjene člana Vijeća (umjesto suca Josipa Frajlića imenovan je sudac Drago Grubeša) 31. ožujka krenula je iznova, a istoga je dana i završena.

BARANJA izvjestaji s pracenja cetvrtog postupka

BARANJA izvjestaji s pracenja petog postupka 

 

PRESUDE

Dana 05. travnja 2002. na Županijskom sudu u Osijeku objavljena je presuda kojom su optuženici oglašeni krivima i izrečene su im kazne zatvora. Nikoli Alaici izrečena je kazna zatvora u trajanju od 6 godina, Mili Bekiću od 3 godine, Dragi Karagaći od 2 godine, Petru Mamuli od 5 godina i 6 mjeseci, Milanu Pruscu od 2 godine i Sreti Jovandiću od 2 godine.

Vijeće VSRH je, na javnoj sjednici održanoj 6. i 7. svibnja 2003. godine, prihvatio žalbe optuženika kao osnovane, ukinulo pobijanu presudu i predmet vratilo sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Nakon provedenog ponovljenog postupka, dana 08. svibnja 2006. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je odbijena optužba protiv optuženih Alaice, Bekića, Karagaće, Prusca i Jovandića. Prethodno je tužitelj optužnicu u odnosu na njih izmijenio na način da ih je teretio za kazneno djelo oružane pobune. Opt. Petar Mamula proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Vijeće VSRH je, na javnoj sjednici održanoj dana 15. listopada 2008. godine, ukinulo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, u osuđujućem dijelu, i vratilo predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Dana 7. travnja 2009. godine predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavio je nepravomoćnu presudu br. Krz-88/08 kojom je opt. Petar Mamula proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH održana je 03. kolovoza 2010. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Vrhovni sud RH je ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku i vratio predmet na ponovno suđenje.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je 23. ožujka 2011. optuženog Petra Mamula krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 12. listopada 2011. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH po četvrti puta ukinuo je prvostupanjsku osuđujuću presudu. Navedeno rješenje VSRH-a možete pogledati ovdje.

Nakon provedene pete (četvrte ponovljene) glavne rasprave optuženik je 10. veljače 2012. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 15. svibnja 2013. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH odbio je kao neosnovanu žalbu opt. Petra Mamule i potvrdio je presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON DRUGOG (PRVOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku korektno je provelo ponovljeni kazneni postupak protiv optuženih Nikole Alaice, Mile Bekića, Drage Karagaće, Petra Mamule, Milana Prusca i Srete Jovandića, koji su terećeni za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva u Baranji, u periodu od 1991-1993. godine.

Odbijajuća presuda u odnosu na opt. Nikolu Alaicu, Mileta Bekića, Dragu Karagaću, Milana Prusca i Sretu Jovandića donesena je, međutim, nakon petogodišnjeg sudskog procesa koji je vođen na osnovu nedovoljno utemeljene optužnice. Naime, Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka je, 2001. godine, podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva, za ista opisana djela i s istim dokazima koje u ponovljenom postupku preinačuje u kazneno djelo oružane pobune. Pri tomu su Nikola Alaica i Mile Bekić optuženi za djelo oružane pobune iako su, po Zakonu o općem oprostu, za to isto djelo već jednom amnestirani, još 1997. godine. Optuženici su pri tomu bili po dvije godine u pritvoru.

Ono što posebno zabrinjava jest to da je optužnica uopćena, da se odnosi na vrlo dug vremenski period, da nije dovoljno konkretna, a ono što se optuženima stavlja na teret ne predstavlja biće kaznenoga djela ratnoga zločina. Na osnovu ovakve optužbe stječe se utisak da su optuženi (izuzev optuženog Petra Mamule) kazneno gonjeni zato što su se priključili “drugoj strani”.

Vijeće je optuženog Petra Mamulu proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora manju nego u prethodnom postupku, i to u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci. Vijeće je osuđujuću presudu donijelo navodeći da i dalje postoje dvojbe u dijelove iskaza bitnih svjedoka optužbe, Jovana Narandže i Veljka Salonje. Sud nije utvrđivao kojoj vojnoj ili paravojnoj postrojbi je optuženi pripadao.

Prikaz drugog (prvog ponovljenog) postupka protiv opt. Alaice i dr.

 

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Dana 7. travnja 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu br. Krz-88/08, kojom je opt. Petra Mamulu proglasilo krivim i osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Treći (drugi ponovljeni) postupak proveden je korektno, u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku.

Prvostupanjski je sud izveo dokaze čije je izvođenje naložio Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao i dokaze za koje je smatrao da su potrebni, a predloženi su od strane obrane.

Sukladno gore navedenom, prvostupanjski je sud izvršio uvid u spise Kio-30/97, Kio 29/97 te presudu Županijskog suda u Osijeku br. K-17/06, iz kojih je trebao utvrditi zbog kojeg je činjeničnog supstrata protiv opt. Petra Mamule obustavljena istraga te, sukladno tome, je li predmetno djelo već pravomoćno presuđeno. Ponovno su saslušani i svjedoci Jovan Narandža, Veljko Salonja i Antun Knežević.

Iz izvedenih materijalnih dokaza sud je utvrdio da radnje kaznenog djela koje se optuženiku stavljaju na teret u ovom kaznenom postupku nisu identične radnjama koje su bile predmet istrage koja je obustavljena rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kio-30/97, primjenom Zakona o općem oprostu.

Iz izvedenih personalnih dokaza, iskaza ponovno saslušanih svjedoka, pročitanih iskaza ranije saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da je opt. Petar Mamula počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH, kako mu je to izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret.

Odlučujući o visini i svrsi kazne sud je našao da će se izrečenom ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PRVEDENOG PETOG (ČETVRTOG PONOVLJENOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je dana 10. veljače 2012. godine nepravomoćnu presudu kojom je opt. Petar Mamula proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Odlučujući o visini kazne zatvora Vijeće za ratne zločine, primjenjujući odredbe o ublažavanju kazne, izreklo je kaznu zatvora u trajanju manjem od minimuma za predmetno kazneno djelo. Za očekivati je da će Vijeće obrazlažući odluku o visini kazne navesti koje su to “osobito olakotne okolnosti” koje je cijenilo primjenjujući odredbe o ublažavanju izrečene kazne.

U izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je optuženi Mamula tijekom istrage i glavne rasprave (u ranijem dijelu ovoga kaznenog postupka) proveo u pritvoru – od 6. listopada 2000. do 7. svibnja 2003. godine.

Presudom je opt. Petar Mamula proglašen krivim što je dana 9. rujna 1991. godine, u Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, sudjelovao u zastrašivanju te okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnih stanovnika Baranje nesrpske narodnosti, tako što je u tzv. Štabu TO u Batini, ispitujući nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića, tukao ga rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, a zatim ga odvezao osobnim vozilom u ambulantu u Kneževe Vinograde, prijeteći usput da će ga ubiti, u spomenutoj ambulanti oduzeo mu sat i pucao iz pištolja u taj sat, a potom naslonio pištolj pored njegovog lijevog uha i ispalio jedan metak, pa je od detonacije Antunu Kneževiću pukao bubnjić te je on pao na pod, nakon čega su prišli prisutni pripadnici tzv. TO Kneževi Vinogradi i tukli ga nogama, od kojih je batina bio sav krvav, te ga je nakon opisanog premlaćivanja odvezao osobnim vozilom u tzv. SUP Beli Manastir, na portirnici mu naredio da stane uz pult dežurnog te raširi noge, a onda ga nogom udario u genitalije, te predao u zatvor.

U ovome postupku, kao i u većini postupaka koje smo pratili, a koji su završili osuđujućom odlukom sudskog vijeća, optuženik je oslobođen plaćanja sudskih troškova.

 

Prijašnji tijek postupka

Ovoj presudi su prethodile četiri nepravomoćne prvostupanjske presude u kojima se opt. Petra Mamulu proglašavalo krivim i osuđivalo na kaznu zatvora , a koje je Vrhovni sud RH ukidao i predmet vraćao na ponovno suđenje na Županijski sud u Osijeku.

Žalbeno vijeće VSRH, na sjednici održanoj dana 12. listopada 2011. godine, zbog bitne povrede odredbe kaznenog postupka iz članka 367. st. 3. ZKP-a ukinulo je prvostupanjsku presudu donesenu u četvrtom (trećem ponovljenom) postupku i predmet ponovno vratilo Županijskom sudu u Osijeku. Žalbeno vijeće VSRH našlo je da je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane odbivši prijedloge obrane za izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka Stjepana Petreševa, Đure Molnara i Franje Joha.

Vrhovni sud je odlučio da se u ponovljenom postupku pred novim prvostupanjskim vijećem provede i sudsko-medicinsko vještačenje oštećenog Antuna Kneževića.

 

O petom (četvrtom ponovljenom) postupku

U ovom ponovljenom postupku Vijeće je ispitalo oštećenika Antuna Kneževića na okolnosti na koje je ukazao VSRH u svom ukidbenom rješenju. Oštećenik je detaljno opisao kritični događaj, postupanje optuženika, postupanje svjedoka Stjepana Petreševa, jednako konzistetno kao i u prijašnjim iskazima.

Vijeće za ratne zločine suočilo je oštećenika i svjedoka Stjepana Petreševa, kako bi otklonilo razlike u njihovim iskazima o kritičnom događaju u Batini. Tijekom suočenja, prema konstataciji sudskog vijeća , svjedok Antun Knežević mirno i staloženo je gledao u oči svjedoka Petreševa te je tako i iskazivao. Nasuprot tome vijeće je zaključilo da svjedok Stjepan Petrešev ne govori istinu, tijekom suočenja je bio nemiran, nije gledao u oštećenika, vrtio je prstima.

Svjedoci obrane Đuro Molnar i Franjo Joh svojim iskazima potvrdili su navode iz optužnice o postupanju optuženika kritične zgode.

Vijeće je saslušalo i sudsko-medicinskog vještaka, koji je u svom nalazu i mišljenju potvrdio da oštećenje Antuna Kneževića proizlazi kao posljedica prijeloma sljepoočne kosti, koji može nastupiti ili snažnim udarcem tupo-tvrdog sredstva po regiji lijevog uha ili padom na zatiljak.

Oštećenik Antun Knežević se odlučio (nakon ovog petog postupka) na ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u posebnoj (građanskoj) parnici.

Ponovljeni postupak pred ovim sudskim vijećem proveden je sukladno Zakonu o kaznenom postupku, vijeće je provelo one radnje i ispitalo svjedoke koje mu je naložio u svojoj odluci VSRH te se nije upuštalo u žalbene razloge optuženika koje je VSRH razmotrio i odbio kao neosnovane.

Vijeće za ratne zločine svoju odluku o krivici opt. Petra Mamule temeljilo je na izvedenim dokazima u ovom ponovljenom postupku, s posebnim naglaskom da su navode iz optužnice potvrdili svjedoci koje je predložila upravo obrana.

Sukladno naprijed navedenom Vijeće za ratne zločine zaključilo je da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Postupajući na način da je kritične zgode oštećeniku nanio teške tjelesne ozljede, maltretirao ga i omalovažavao, ostvario je biće kaznenog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret. Postupanje na opisani način, posebice jer se radilo o oštećeniku koji je svećenik, osim što je oštećenik trpio bol i poniženje, moglo je odaslati poruke kakav će se obrazac postupanja primijeniti na svakoga tko ne bude prihvatio ili ne bude podržavao političku opciju ustrojenu na području Batine i Baranje 1991. godine. Stoga je ovakvo ponašanje okarakterizirano kao kazneno djelo ratnog zločina.

 

Trajanje postupka

Mišljenja smo da je duljina trajanja ovoga postupka u suprotnosti s odredbom čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, koja propisuje pravo na suđenje u razumnom roku kako za optuženika tako i za žrtve. U ovom postupku prvostupanjska presuda je ukidana četiri puta. Optuženik je proveo u pritvoru dvije godine i sedam mjeseci, što je skoro godinu dana kraće od duljine kazne na koju je osuđen nepravomoćnom presudom. Postupak je neučinkovit, kako za oštećenika, koji se višekratnim davanjem iskaza retraumatizira, tako i za optuženika, koji ima pravo na završetak postupka u razumnom roku.

 

Zločin u Baćinu

 

Postupak protiv Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića, Milinka Janjetovića, Momčila Kovačevića, Steve Radunovića, Veljka Radunovića, Katice Pekić, Marina Krivošića i Stevana Dodoša za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Predmet je sa Županijskog suda u Sisku delegiran Županijskom sudu u Rijeci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima (od 1. do 4.) se stavlja na teret da su u cilju etničkog čišćenja tada okupiranog područja Hrvatske Dubice, Cerovljana i Baćina zajedno sa sada pok. Stevom Borojevićem zv. Gadafi od 18. do 21. listopada 1991. isplanirali i sastavili popis preostalog stanovništva u mjestima Cerovljani i Hrvatska Dubica i zapovijedili njihovo ubijanje, dok su okrivljenici (od 5. do 9.) temeljem navedene zapovijedi kao njima podređeni, i temeljem sastavljenog popisa u Vatrogasne domove u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici priveli i zatočili najmanje sedamdeset civilnih osoba hrvatske nacionalnosti. Od navedenog je broja zahvaljujući intervencijama rodbine i prijatelja pušteno na slobodu najmanje deset osoba, a nakon toga su preostali civili (najmanje 56) koji su bili zatočeni u Vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici 21. listopada 1991. autobusom uz oružanu pratnju odvezeni u Baćin gdje su ih pripadnici policijskih postrojbi “Milicije SAO Krajine” pod rukovodstvom sada pok. zapovjednika Milicije Steve Borojevića zv. Gadafi na predjelu zv. “Skelište” ubili automatskim vatrenim oružjem.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku KT-89/94 od dana 29. listopada 2010. godine možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K- 32/2010

Vijeće: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Sisku KT-89/94 od dana 29. listopada 2010. godine

Zastupnik optužbe: Stipe Vrdoljak, ŽDO u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Branko Dmitrović – 1. okrivljeni, Slobodan Borojević – 2. okrivljeni, Milinko Janjetović – 3. okrivljeni, Momčilo Kovačević – 4. okrivljeni, Stevo Radunović – 5. okrivljeni, Veljko Radunović – 6. okrivljeni, Katica Pekić – 7. okrivljena, Marin Krivošić – 8. okrivljeni i Stevan Dodoš – 9. okrivljeni

8. okrivljeni Marin Krivošić jedini je sudu dostupan optuženik. Izručen je iz Crne Gore i nalazi se u pritvoru.

Branitelji optuženika: Mersiha Mulalić, odvjetnica iz Siska – braniteljica po službenoj dužnosti 1. okr.; Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske, izabrani branitelj 2. okr.; Snježana Drvodelić, odvjetnica iz Petrinje, braniteljica po službenoj dužnosti 3. okr.; Vlasta Joksimović, odvjetnica iz Siska, braniteljica po službenoj dužnosti 4. okr.; Danko Kovač, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 6. okr.; Mario Milardović, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 7. okr.; Zorko Konstanjšek, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 8. okr.; Berislav Balenović, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 9. okr.

Punomoćnici oštećenika: nitko

Žrtve: Antun Švračić, Marija Švračić, Josip Antolović, Marija Batinović, Nikola Lončarić, Soka Pezo, Mijo Čović, Ana Ferić, Stjepan Sabljar, Terezija Kramarić, Filip Jukić, Antun Djukić, Marija Djukić, Ana Dikulić, Mijo Krnić, Antun Mucavac, Katarina Vladić, Marija Milašinović, Marija Jukić, Marija Šestić, Antun Krivaić, Ana Tepić, Veronika Jukić, Soka Volarević, Kata Lončar, Marija Antolović, Katarina Alavančić, Kata Ferić, Juraj Ferić, Terezija Alavančić, Barbara Kropf, Ana Piktija, Pavao Kropf, Ruža Dikulić, Veronika Stanković, Ivan Kulišić, Sofija Dikulić – svi iz Hrvatske Dubice; Ana Blinja, Andrija Likić, Ana Lončar, Josip Blinja, Kata Blinja – svi iz Cerovljana; Mara Čorić iz Predora i trinaest za sada još neidentificiranih osoba.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješanjem od 12. travnja 2011. prihvatio prijedlog DORH-a te izmjestio predmet sa Županijskog suda u Sisku na Županijski sud Rijeci.

 

Županijski sud u Rijeci

Broj predmeta: K-Rz-2/11

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Zastupnik optužbe: Doris Hrast, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Branitelji: – Anton Denona, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti prvookrivljenog Dmitrovića; – Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske, izabrani branitelj drugookrivljenog Borojevića; – Aris Šarunić, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti trećeokrivljenog Janjetovića; – Vesna Trifunović, odvjetnica iz Rijeke, braniteljica po službenoj dužnosti četvrtookrivljenog Kovačevića; – Ljubiša Drageljević, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti petookrivljenog Steve Radunovića; – Klaudio Dekleva, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti šestookrivljenog Veljka Radunovića; – Ružica Spasojević, odvjetnica iz Rijeke, braniteljica po službenoj dužnosti sedmookrivljene Katice Pekić; – Milenko Škrlec, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj osmookrivljenoga Marina Krivošića; – Ljubo Kostić, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti devetookrivljenoga Stevana Dodoša

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BAĆIN izvještaji s praćenja suđenja

Predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci. Glavna rasprava pred Županijskim sudom u Rijeci započela je 2. svibnja 2012. godine.

BAĆIN izvjestaji s praćenja rasprave na Žs Rijeka

PRESUDA

Dana 11. ožujka 2013. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su sedmorica okrivljenika proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: Branko Dmitrović na 15 godina, Slobodan Borojević na 15 godina, Milinko Janjetović na 20 godina, Momčilo Kovačević na 20 godina, Stevo Radunović na 20 godina, Veljko Radunović na 20 godina i Stevan Dodoš na 15 godina. Nijedan od navedenih optuženika nije dostupan hrvatskom pravosuđu. Optužba je odbijena u odnosu na Dragicu Pekić i Marina Krivošića, jedinog optuženika dostupnog hrvatskom pravosuđu, jer je prethodno optužba u odnosu na njih izmjenjena. Izmjenjenom optužnicom teretilo ih se za počinjenje kaznenog djela oružane pobune pa su na njih primjenjene odredbe Zakona o općem oprostu. Marin Krivošić pušten je iz pritvora.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Dana 11. ožujka 2013. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci četvoricu optuženika: Milinka Janjetovića, Momčila Kovačevića, Stevu Radunovića i Veljka Radunovića osudilo je na po 20 godina zatvora, a trojicu optuženika: Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića i Stevana Dodoša na po 15 godina. Sva sedmorica nedostupni su hrvatskom pravosuđu i suđeno im je u odsutnosti.

Nakon izmjene pravne kvalifikacije kaznenog djela u optužnici na oružanu pobunu, optužba za Katicu Pekić i Marina Krivošića, jedinog optuženika dostupnog sudu, je odbijena.

Visinu kazne Vijeće je obrazložilo brojem žrtava (ubijeno je najmanje 76 starijih osoba), njihovom ranjivošću te načinom izvršenja zločina i nedostatkom pijeteta. Utvrđeno je da su neka tijela ubijenih ležala na mjestu pogubljenja i do 15 dana te da su stražari čuvali to mjesto mjesecima nakon počinjenja zločina. Tijekom suđenja saslušano je 175 svjedoka. Još 50 svjedoka, koji su preminuli do glavne rasprave, dalo je iskaze u istrazi. Vijeće smatra dokazanim da su baš optuženici (3., 4., 5., 6., i 9.) neposredni počinitelji zločina te da je dokazana i odgovornost prvo i drugo okrivljenog.

Optužnica

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je 29. listopada 2010. godine optužnicu protiv devetero okrivljenika zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića, Milinka Janjetovića i Momčila Kovačevića teretilo se da su od 18. do 21. listopada 1991. godine, u cilju etničkog čišćenja za trajanja međunarodnog sukoba na području Republike Hrvatske, isplanirali i sastavili popis preostalog stanovništva hrvatske nacionalnosti u mjestima Cerovljani i Hrvatska Dubica i zapovjedili njihovo ubijanje, dok su ostali okrivljenici (Stevo Radunović, Veljko Radunović, Katica Pekić, Marin Krivošić i Stevan Dodoš) kao njima podređeni, temeljem navedene zapovijedi i temeljem sastavljenog popisa 19. i 20. listopada 1991. godine priveli i zatočili najmanje šezdeset i šest civilnih osoba hrvatske nacionalnosti u Vatrogasne domove u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici. Od navedenog je broja, zahvaljujući intervencijama rodbine i prijatelja, pušteno na slobodu deset osoba, dok je preostalih pedeset i šest osoba koje su bile zatočene u Vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici, 21. listopada 1991. godine autobusom uz oružanu pratnju odvezeno u Baćin gdje su ih pripadnici policijskih postrojbi „Milicije SAO Krajine“ pod rukovodstvom sada pok. zapovjednika Milicije Steve Borojevića na predjelu zv. Skelište ubili hicima iz automatskog vatrenog oružja.

Nakon provedenog dokaznog postupka, dana 7. ožujka 2013. godine, zastupnik optužbe izmijenio je činjenični, a za neke okrivljenike i pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Tako se prvookrivljenog Dmitrovića i drugookrivljenog Borojevića tereti da su, kao nositelji civilne i vojne vlasti, znali a nisu poduzeli sve potrebne mjere da spriječe izvršenje zločina, kao i da nakon izvršenja nisu poduzeli ništa da se počinitelji pronađu i kazne, te su na taj način počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. OKZ RH u svezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH), a sedmookrivljenu Katicu Pekić i osmookrivljenog Marina Krivošića da su svojim radnjama privođenja civila i čuvanja straže pred Vatrogasnim domom u Hrvatskoj Dubici počinili kazneno djelo oružane pobune (čl. 235. KZ RH).

O postupku pred Županijskim sudom u Rijeci

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 12. travnja 2011. godine prihvatio prijedlog DORH-a da se postupak vodi pred Županijskim sudom u Rijeci, koji je 20. prosinca 2011. godine riješio da se svim okrivljenicima, osim prisutnom Marinu Krivošiću, sudi u odsutnosti.

U iznimno složenom postupku protiv devetero okrivljenih, tijekom kojeg je ispitano 175 svjedoka, od kojih su mnogi ispitani vanraspravno, jer zbog bolesti ili starosti nisu mogli doći na Sud te ih je Vijeće saslušavalo na Općinskom sudu u Kostajnici (bližem njihovom prebivalištu od Županijskog suda u Rijeci) ili u njihovom domu ili prostoru gdje borave. Uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi svjedoka dani tijekom istrage, koji su u međuvremenu preminuli. Nekoliko svjedoka ispitano je zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu i u Tužilaštvu u Banja Luci, od koji su neki tijekom istrage bili osumnjičeni i uhićeni u razdoblju između 2007. i 2010. godine, ali je zbog nedostatka dokaza istraga protiv njih obustavljena. Oko 70 svjedoka saslušano je u svojstvu oštećenika. Mnogi od njih su po prvi put iznosili uglavnom indirektna saznanja o usmrćenju svojih srodnika. Najveći dio njih je postavio imovinsko-pravne zahtjeve. Iz postupka je razvidno da većina svjedoka koji su u inkriminirano vrijeme živjeli u selima u kojima je zločin počinjen, zbog nekih razloga (da li straha za vlastitu sigurnost, zaštite bliskih srodnika ili nečega trećeg) ne žele svjedočiti o svojim saznanjima o događajima koji su se odvijali od 18. do 21. listopada 1991. godine, kao i prije ili poslije tog razdoblja. Saslušana su četiri sudsko-medicinska vještaka koji su vršili pregled tijela tijekom i nakon ekshumacije u Baćinu od 13. ožujka 1997. do 4. travnja 1997. godine.

Izvršen je uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju sudskog spisa: popis nestalih osoba s područja općine Hrvatska Kostajnica, koju je sastavio djelatnik općine 1.3.2003. godine, na kojem je navedeno 104 nestale osobe iz Baćina, Cerovljana i Kostajnice; dokumentacija Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, pronađena nakon VRA „Oluja“, primjerice: službena bilješka UN-a „Norvežani pronašli kostur te dva para cipela i gumene čizme u Baćinu“, 6.8.1991. godine Milan Martić imenuje Branka Dmitrovića komandantom TO Kostajnice, 8.10.1991. godine naredba Branka Dmitrovića o postupanju s ratnim zarobljenicima (da se isti prevezu u logore u Glini, Vojniću i Dvoru na Uni), izvještaji o čišćenju ustaških uporišta u Stazama, Selištu, Majuru, Baćinu…, 12.10.1991. godine izvještaj Steve Borojevića Milanu Martiću o čišćenju Cerovljana, zatim Višnice, Jušnice, u kojima se spominje da je Slobodan Borojević tukao topovima, spisak pripadnika TO Kostajnica, dopis PP Glina o smrti Steve Borojevića 28.03.1993. na području BiH, sahranjen u Donjim Kukuruzarima, …

Prikazane su DVD snimke sa različitim sadržajima: snimak srpskih postrojbi u Posavini u ljeto 1992. godine, Glini 1992. godine, Medačkom džepu 1993. godine, Okučanima 1994. godine, govor Vojislava Šešelja u srpnju 1995. u Glini, govor Branka Dmitrovića 11. kolovoza 1995. godine, dolazak Milana Martića u Dubicu.

Prvostupanjski postupak je započeo 2. svibnja 2012. godine. Ročišta glavne rasprave ili vanraspravnih saslušanja zakazivana su u redovnim intervalima, dostatnim za pripremanje obrane. Okončan je osam mjeseci od započinjanja te je primjer razumnog trajanja sudskog postupka, tim više jer je prisutni okrivljenik bio u pritvoru.

Suđenje u odsutnosti

Županijski sud u Rijeci 20. prosinca 2011. godine donio je rješenje da se svim okrivljenicima, osim prisutnom Marinu Krivošiću, sudi u odsutnosti. Za svim nedostupnim okrivljenicima izdane su međunarodne tjeralice.

Nedostupni okrivljenici koji danas žive u Srbiji te Bosni i Hercegovini bili su upoznati s vođenjem ovog kaznenog postupka i dali su svoje obrane pred Višim sudom u Beogradu i Tužilaštvom u Banja Luci, dok trojica okrivljenika koji prebivaju u Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama nisu dali svoje obrane.

Tijekom postupka pročitane su obrane: prvookrivljenog Branka Dmitrovića, dana 1. srpnja 2008. godine pred Višim sudom u Beogradu; četvrtookrivljenog Momčila Kovačevića, dana 24. lipnja 2008. godine pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci, Podružnoj kancelariji Prijedor, u kojoj je naveo da je bio samo pisar pod zapovjedništvom Steve Radunovića i Branka Dmitrovića, da je RH tražila njegovo izručenje, što je BiH odbila; devetookrivljenog Stevana Dodoša, dana pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci.

Iz spisa su kao nezakonite izdvojene obrane drugookrivljenog Slobodana Borojevića i sedmookrivljene Katice Pekić, dane pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci, jer su obrane dali bez prisutnosti odvjetnika. Tijekom suđenja, iz spisa je izdvojen i iskaz/službena zabilješka razgovora Milinka Janjetovića s djelatnicima PU sisačko-moslavačke.

Osmookrivljeni Marin Krivošić je obranu danu tijekom istrage nadopunio navodima da kritičnih dana nije bio u Dubici, već na pogrebu svoga šogora. Nije mu poznato zbog čega ga Slavko Kuček spominje kao osobu koja ga je sprovela dan nakon puštanja iz Vatrogasnog doma, jer se to dogodilo 16. listopada 1991. godine. Nije mu poznato zbog čega ga svjedoci spominju kao osobu koja je skupljala civile u Vatrogasni dom. Nije mu poznato da je i nakon zločina mjesto počinjenja bilo čuvano i obilježeno žutim trakama.

Sagledavajući kompleksnost postupka, činjenicu da se radi o jednom od najtežih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata, protek vremena od počinjenja, nemogućnost očuvanja dokaza, ozbiljan pristup obrani branitelja postavljenih po službenoj dužnosti, nemogućnost da se dokazi ustupe i ovaj postupak provede u nekoj od država u regiji zbog prebivanja okrivljenih u različitim državama te potrebe oštećenih da se rasvijetle okolnosti usmrćenja njihovih bliskih srodnika, smatramo da je bilo opravdano suditi u odsutnosti osmero okrivljenih.

Ne bis in idem u odnosu na okrivljenog Milinka Janjetovića

Kao prethodno pravno pitanje ovom postupku pojavilo se pitanje dopustivosti optuženja trećeoptuženog Milinka Janjetovića.

Županijski sud u Rijeci 29. ožujka 2012. godine obustavio je kazneni postupak protiv optuženog Milinka Janjetovića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva po predmetnoj optužnici, smatrajući da se u konkretnom slučaju u odnosu na Milinka Janjetovića radi o presuđenoj stvari. Naime, Općinski sud u Hrvatskoj Kostajnici je primjenom Zakona o općem oprostu 15. lipnja 2005. godine obustavio postupak protiv Janjetovića i protiv Jovana Jerinića vođen zbog kaznenog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti iz članka 241. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske. Obrazlažući stav da se radi o presuđenoj stvari, Županijski sud u Rijeci je naveo da se u oba postupka radi o jednom te istom događaju koji se stavlja na teret opt. Janjetoviću.

No VSRH je 18. travnja 2012. godine prihvatio žalbu državnog odvjetnika, ukinuo rješenje Županijskog suda u Rijeci o obustavi postupka te odredio da se kazneni postupak protiv Janjetovića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 29. listopada 2010. godine ima nastaviti. VSRH je smatrao da između radnji opisanih u optužnicama postoji značajno podudaranje u vremenu i mjestima počinjenja (u optužnicama su poimence navedene iste trideset i četiri žrtve), no da je očigledno da radnje iz optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 29. listopada 2010. godine predstavljaju konkretizirane radnje počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, da je opis radnji individualiziran u odnosu na sve optuženike, da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrijekom izuzeto od primjene Zakona o općem oprostu pa da odluka kojom se kazneni postupak obustavlja nije valjan temelj za primjenu odredaba o zabrani ponovnog suđenja niti prava da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari.

Trajanje pritvora okrivljenom Marinu Krivošiću

Osmookrivljeni Marin Krivošić se tijekom suđenja nalazio u pritvoru. Uhićen je u Crnoj Gori 8. lipnja 2010. godine. Hrvatskoj je izručen 27. kolovoza 2010. godine. Nakon izmjene pravne kvalifikacije kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i obustave postupka, Marin Krivošić je nakon 2 i pol godine provedene u pritvoru pušten na slobodu.

Iako je nesporno da je prvostupanjski postupak proveden unutar razumnog roka, od uhićenja Marina Krivošića do početka suđenja prošlo je gotovo dvije godine, što bi mogla biti povreda prava na suđenje u razumom roku, propisana čl. 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Zločin u Novskoj II

 

Na Županijskom sudu u Sisku 08. ožujka 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, optuženih da su 21. studenog 1991. u Novskoj počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.

Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Damira Vidu Raguža i Željka Škledara optužnica tereti da su 21. studenog 1991. u Novskoj, kao pripadnici 1. brigade Hrvatske vojske, zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom i pokojnim Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, također pripadnicima 1. brigade, došli u kuću Miše Raškovića, u kojoj su zatekli Mišu i Sajku Rašković, a potom iz susjedne kuće doveli Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića, a nakon što je sada pok. Dubravko Leskovar počeo zlostavljati jednog od muškaraca, zbog čega su Kumić i Tutić napustili kuću ne slažući se sa takvim postupcima, zajedno sa sada pokojnima Leskovarom i Perkovićem mučili i hicima iz automatske puške usmrtili Mišu i Sajku Rašković, Mihajla Šeatović i Ljubana Vujića, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku br. K-DO-16/09 od 15. siječnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

 

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Vojno tužiteljstvo u Zagrebu podignulo je optužnicu br. KTV-517/92 od 23. ožujka 1992., protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su upućivali na odgovornost optuženika, sudsko je vijeće, pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića, 10. studenog 1992. donijelo Rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na navedeno rješenje Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.

Državno odvjetništvo RH je odlučilo pokušati ispraviti svoje i propuste sudova i ponovno iniciralo kazneni progon protiv počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je 30. srpnja 2009. podnijelo istražni zahtjev protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ostali potencijalni počinitelji zločina više nisu živi (Dubravko Leskovar i Ante Perković u međuvremenu su preminuli).

Istažna sutkinja Županijskog suda u Sisku donijela je rješenje o provođenju istrage, no izvanraspravno vijeće sisačkog županijskog suda je ukinulo rješenje u odnosu na Damira Raguža i vratilo predmet istražnoj sutkinji na ponovno odlučivanje, nakon čega je ona odbila zahtjev za provođenjem istrage obrazlažući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu.

Vrhovni sud RH je 03. prosinca 2009. prihvatio žalbu državnog odvjetnika, preinačio rješenje i prihvatio istražni zahtjev te odredio provođenje istrage. VSRH je smatrao da predmetni činjenični opis ima daljnju činjeničnu količinu, značajno širu od onog iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da se očito ne radi o presuđenoj stvari.

Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Sisku

Predmet: K-2/10

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska, br. K-DO -16/09, od 15. siječnja 2010., izmijenjena u travnju 2010.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Optuženici: I. opt. Damir Vide Raguž, nedostupan pravosudnim tijelima RH, sudi mu se u odsutnosti; II. opt. Željko Škledar

Branitelji: branitelj I. opt. Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba; braniteljica II. opt. Nataša Čučić, odvjetnica iz Siska

Zastpunik oštećenika: Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske

Žrtve – mučeni i usmrćeni: Sajka Rašković, Miša Rašković, Mihajlo Šeatović, Ljuban Vujić

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Zagrebu

Vijeće za ratne zločine: sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća; sudac Mirko Klinžić, član Vijeća; sudac Petar Šakić, član Vijeća

Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Branitelji: Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj I. optuženog; Josip Bilić-Prcić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. optuženog

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA II – izvjestaji s praćenja suđenja

NOVSKA II – izvjestaji s pracenja ponovljenog sudjenja

 

PRESUDA

Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Sisku od 16. travnja 2010. možete pogledati ovdje: – prvi dio (str. 1-7)

– drugi dio (str. 8-14)

Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Na Županijskom sudu u Sisku proveden je postupak zbog likvidacije četvoro srpskih civila (Miše Raškovića, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića) u kući obitelji Rašković u Novskoj u studenom 1991. godine.[1]

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku 16. travnja 2010. prvooptuženi Damir Vide Raguž proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, tako što je 21. studenoga 1991. u Novskoj, kao pripadnik I. voda I. gardijske brigade HV-a, zajedno s pripadnicima voda: sada pok. Dubravkom Leskovarom i pok. Antom Perkovićem, te Marijanom Kumićem, Borisom Tutićem i Željkom Škledarom, oko 22,00 sata ušao u kuću Miše Raškovića u kojoj su se nalazili civili Mišo Rašković i njegova supruga Sajka Rašković te njihovi susjedi Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, pa su, znajući da su po nacionalnosti Srbi, od njih zatražili da im predaju oružje, a nakon što su u kući pronašli pribor za čišćenje oružja i nakon što su Kumić, Tutić i Škledar napustili kuću, Raguž, Leskovar i Perković civile su zlostavljali, a potom su u muškarce ispalili više metaka tako da su Mišu Raškovića, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića usmrtili na mjestu, a Sajku Rašković odveli u spavaću sobu, natjerali ju da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu vrata, a potom u nju ispalili više hitaca usmrtivši ju na mjestu.

Izrečena mu je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina.

Drugooptuženi Željko Škledar oslobođen je optužbe, jer Vijeće nije smatralo dokazanim da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom. Svjedoci Boris Tutić i Marijan Kumić, koji su se kritične večeri nalazili u kući Raškovićevih, tvrdili su da je Škledar s njima izašao iz kuće prije počinjenja zločina.

Sudski je postupak proveden u odsutnosti prvoptuženog Damira Vide Raguža, na osnovi rješenja o suđenju u odsutnosti od 8. ožujka 2010. u kojem je navedeno da je okrivljenik nedostupan pravosudnim tijelima RH, jer se nalazi u Bosni i Hercegovini.[2] Važni razlozi da mu se sudi u odsutnosti obrazloženi su potrebom osiguranja brzog i učinkovitog okončanja kaznenog postupka protiv drugookrivljenog Škledara, koji se nalazio u pritvoru.

Vijeće za ratne zločine presudu je utemeljilo na provedenim dokazima: iskazima saslušanih svjedoka i vještaka saslušanih kao svjedoka te materijalnim dokazima pribavljenima u predkaznenom postupku.

Svi dokazni prijedlozi koji su se odnosili na čitanje pismena ili predočavanje svjedocima njihovih iskaza danih pred Vojnim sudom u Zagrebu u postupku K-42/92 odbijeni su jer je ocijenjeno da su nezakoniti. Vijeće nije obrazložilo takvu odluku pa smatramo da je ista nejasna, iako pretpostavljamo da razlog ocjene njihove nezakonitosti počiva na pravu na obranu drugookrivljenog Škledara, koji je u postupku pred Vojnim sudom sudjelovao samo kao svjedok, pa se na izvedene dokaze nije mogao očitovati.

Izravna posljedica ovakve odluke je ispuštanje iz činjeničnog opisa optužnice rezne rane desne strane grudnog koša nanijete Sajki Rašković, jer je navedeno ostalo nepotkrijepljeno dokazima, s obzirom da nisu pročitani nalaz i mišljenje vještaka dani u postupku pred Vojnim sudom.

Sam postupak proveden na Županijskom sudu u Sisku iniciran je kaznenom prijavom protiv poznatih i nepoznatih počinitelja, koju je rodbina žrtava podnijela u prosincu 2008., s pravnom kvalifikacijom djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Nakon što je na Županijskom sudu u Sisku odbijen zahtjev za provođenjem istrage protiv Damira Raguža Vide, s obrazloženjem da je u odnosu na njega već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu, Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da provođenje istrage protiv Raguža Vide ne predstavlja povredu njegovih prava (načela “ne bis in idem”), jer događaj opisan u zahtjevu za provođenjem istrage ima daljnju kriminalnu količinu, znatno širu od one iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da je očito da se ne radi o presuđenoj stvari.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Dana 4. ožujka 2013. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu objavilo je presudu kojom su (nedostupni) Damir Vid Raguž i (prisutni) Željko Škledar oslobođeni optužbe za počinjenje ratnog zločina u Novskoj 1991. godine usmrćenjem civila Miše Rašković, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića.

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, optuženike se tereti da su kao pripadnici 1. gardijske brigade Hrvatske vojske 21. studenoga 1991. godine, zajedno s pripadnicima iste brigade, danas pokojnima Dubravkom Leskovarom i Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, ušli u kuću Miše Raškovića u Novskoj, u kojoj su zatekli civile Mišu Raškovića, Sajku Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića. Od njih su zatražili da predaju skriveno oružje, a nakon što su pri pretrazi kuće pronašli pribor za čišćenje oružja te nakon što su Marijan Kumić i Boris Tutić napustili kuću, Raguž i Škledar su u dogovoru sa Leskovarom i Perkovićem civile zlostavljali, potom su u dnevnom boravku u prizemlju kuće iz automatske puške u muškarce rafalno ispalili više metaka i tako ih usmrtili, a Sajku Rašković su odveli u spavaću sobu na katu kuće, natjerali je da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu na vratu i potom je usmrtili hicima iz poluautomatske puške.

O postupku vođenom 1992. godine i primjeni oprosta na optužene

Vojno tužiteljstvo u Zagrebu u ožujku 1992. godine podiglo je optužnicu protiv Dubravka Leskovara i Damira Vida Raguža zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Glavna rasprava vođena je pred Vojnim sudom u Zagrebu, koji je 10. studenoga 1992. godine obustavio kazneni postupak pozivajući se na tada važeći Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na rješenje o obustavi postupka, Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.

Ponovno pokretanje kaznenog postupka

Tek 2009. godine ponovno je iniciran kazneni progon protiv eventualnih počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku u srpnju navedene godine podnijelo je istražni zahtjev protiv Damira Vida Raguža i Željka Škledara, ovoga puta kvalificirajući kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. No Županijski sud u Sisku odbio je provesti istragu smatrajući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu. VSRH je u prosincu 2009. godine prihvatio žalbu državnog odvjetnika te odredio provođenje istrage, smatrajući da se ne radi o ranije presuđenoj stvari.

Presudom Županijskog suda u Sisku, Damir Vid Raguž 16. travnja 2010. godine nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina, dok je Željko Škledar oslobođen optužbe. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku smatralo je kako nije dokazano da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom.

Vrhovni sud je u srpnju 2012. godine prihvatio žalbe i ukinuo prvostupanjsku presudu.

Ponovljeni prvostupanjski postupak

Ponovljeni postupak je, sukladno izmjenama Zakona o primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, proslijeđen Županijskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

U ponovljenom suđenju trebalo je utvrditi u čemu se ogledao doprinos opt. Raguža u počinjenju kaznenog djela, odnosno da li su i kada optuženi Raguž te pok. Leskovar i pok. Perković ostali u kući Raškovićevih. U tom dijelu su se razlikovali iskazi svjedoka Tutića i Kumića pa ih je bilo potrebno dodatno analizirati kako bi se stvorila vjerodostojna predodžba o događaju.

Na četiri održana ročišta, sukladno uputama Vrhovnog suda, saslušani su svjedoci: Marijan Kumić, Boris Tutić, Damir Pupić, Čedo Borojević, Vojislav Vlahović, Drago Pršo te oštećene Marica Šeatović i Ana Vujić. Pročitani su iskazi svjedoka dani u postupku pred Županijskim sudom u Sisku te materijalna dokumentacija iz spisa.

Tijekom postupka nesporno je bilo da su na mjestu i u vrijeme naznačenima u optužnom aktu nasilnom smrću ubijeni Mišo Rašković, Sajka Rašković, Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, no sporno je bilo da li su ih usmrtili optuženici Raguž i Škledar, ili drugi pripadnici postrojbe HV-a navedeni u činjeničnom opisu optužnice, ili pak netko treći.

U ponovljenom postupku trebalo je detaljnije ispitati svjedoke, posebno one koji su različito svjedočili tijekom istrage i na glavnoj raspravi pred Županijskim sudom u Sisku.

Iz iskaza svjedoka Kumića proizašlo je da su zajedno napustili kuću, a potom i ulicu, Tutić, Škledar i Kumić. Njegov iskaz razlikovao se od Tutićevog iskaza, koji je tvrdio da su otišli svi zajedno nakon što su Leskovar, Perković i Raguž izašli iz kuće. No svjedok Tutić se niti u istrazi nije mogao precizno izjasniti o vremenu koje su proveli pred kućom, a niti kasnije na raspravi o tome tko je sve napustio kuću. Za razliku od njega, Kumić je precizno i dosljedno iskazivao o svim detaljima pa ga je Sud ocijenio vjerodostojnim svjedokom. Iz rezultata dokaznog postupka Sud je zaključio da optuženi Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zlostavljanju i ubojstvu civila. Nakon događanja na katu kuće i usmrćenja Sajke Rašković, u kojem također nije sudjelovao, izašao je iz kuće, kao što su to prethodno učinili Kumić, Tutić i Škledar.

Slijedeće sporno pitanje, na koje je ukazao VSRH, bilo je da li su civile ubili pripadnici HV-a ili netko treći. Naime, iz spisa je proizlazilo da su tijela pronađena dan nakon ubojstva pa je bilo moguće da su civili ubijeni od strane trećih osoba, nakon što su Leskovar, Raguž, Perković, Škledar i Tutić napustili mjesto događaja. To je pitanje razriješeno iskazom svjedoka Drage Prše.

Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka Dade Prše. Iako je u ranijim fazama, u istrazi i na glavnoj raspravi, ovaj svjedok rekao da nema saznanja tko su počinitelji zločina, u ovom postupku je drugačije iskazivao. Iz njegova iskaza proizašlo je da je počinitelj ovog zločina zapravo pok. Dubravko Leskovar, moguće i pok. Perković, a da Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zločinu jer je nakon maltretiranja na katu kuće izašao iz kuće, jer više nije mogao gledati što se događa. Svjedoku Prši upravo je pok. Leskovar jednom prilikom priznao da je on osobno počinio zločin. Ovaj svjedok je objasnio kako mu je Leskovar na dubrovačkom ratištu spasio život te zbog toga, iz zahvalnosti, nije o njegovom priznanju želio ranije govoriti. Ovakvo obrazloženje o razlikama u iskazivanju,Sud je procijenio uvjerljivim i dojmljivim.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i presudu kojom su optuženici oslobođeni optužbe, činjenica jesu li civili bili zlostavljani prije usmrćenja ili su rane nanesene post mortem nije bila od odlučnog značaja. Ta je činjenica mogla biti utvrđena samo iskazima svjedoka ili obdukcijskim nalazom, čime Sud nije raspolagao.

U ponovljenom postupku Sud je, prema naputcima Vrhovnog suda, trebao pozvati i ispitati kao svjedoka Damira Pupića, iz čije puške su ispaljene čahure pronađene na mjestu usmrćenja Sajke Rašković, no iz izvedenih dokaza Sud je utvrdio da on nije bio na mjestu događaja. To nije bilo sporno niti za tužiteljstvo, jer Damira Pupića uopće ne spominje u optužnom aktu. Tijekom postupka nije utvrđeno tko je pucao iz puške koju je dužio Damir Pupić, no vjerojatno je da je to bio Perković, jer su na mjestu događaja pronađene čahure ispaljene iz automatske puške koju je dužio Leskovar.

Ovaj postupak je proveden bez bitnih materijalnih dokaza: foto-elaborat sačinjen tijekom uviđaja nestao je tijekom postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu, nije izvršena obdukcija tijela žrtava, a nisu mogli biti pročitani niti iskazi svjedoka i okrivljenih dani pred Vojnim sudom u Zagrebu 1992. godine.

 


[1] Vojno tužiteljstvo u Zagrebu za navedeni je zločin 23. ožujka 1992. podignulo optužnicu br. KTV-517/92 protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu (postupak se vodio pod brojem K-42/92) izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su upućivali na odgovornost optuženih, sudsko je vijeće, pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića, 10. studenoga 1992. donijelo rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na navedeno rješenje Vojno tužiteljstvo u Zagrebu nije uložilo žalbu. Pravna kvalifikacija kaznenog djela u navedenoj optužnici (ubojstvo, a ne ratni zločin), kao i obustavljanje kaznenog postupka amnestiranjem počinitelja, posljedica su tada prevladavajućeg mišljenja u hrvatskom pravosuđu “kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin”.
[2] Tijekom glavne rasprave predsjednica Vijeća napomenula je da je protiv okr. Vide Raguža raspisana domicilna tjeralica, dok je raspisivanje međunarodne tjeralice u tijeku.

Zločin u Saborskom

 

Postupak protiv Zdravka Pejića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civlnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je 12. studenoga 1991. kao pripadnik tzv. TO Plaški, nakon što su srpske postrojbe napadom na Saborski i okolne zaseoke zauzele ta mjesta, kad su prilikom pretrage kuća iz podruma jedne kuća u zaseoku Šolaje izvedene četiri civilne osobe, u dvorištu te kuće muža i ženu Nikolu i Katu Dumančić, oboje hrvatske nacionalnosti, izdvojio i odmaknuo u stranu te ih usmrtio hicima iz automatske puške.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-4/03 od 22. prosinca 2011. pogledajte ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Predmet:

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-4/02 od 22. prosinca 2011.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. stavak 1. OKZ RH

Tužitelj: Nenad Bogosavljev, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Optuženik: Zdravko Pejić, nedostupan

Braniteljica: Ružica Spasojević, odvjetnica po službenoj dužnosti

Žrtve – ubijeni: Nikola i Kata Dumančić

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

SABORSKO izvještaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. rujna 2013. godine proglasilo je krivim opt. Zdravka Pejića i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. rujna 2013. godine objavilo je (nepravomoćnu) presudu kojom je optuženi Zdravko Pejić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Proglašen je krivim što je 12. studenoga 1991. godine kao pripadnik tzv. Teritorijalne obrane Plaški, nakon što su srpske postrojbe napadom na Saborsko i okolne zaseoke zauzele ta mjesta, kad su prilikom pretrage kuća iz podruma jedne kuće u zaseoku Šolaje izvedene četiri civilne osobe, u dvorištu te kuće muža i ženu Nikolu i Katu Dumančić, oboje hrvatske nacionalnosti, izdvojio i odmaknuo u stranu te ih usmrtio hicima iz automatske puške.

Optuženom Zdravku Pejiću suđeno je u odsutnosti na temelju rješenja Županijskog suda u Rijeci od 12. rujna 2012. godine. Mjesto njegovog prebivanja je nepoznato.

Oštećena Jelena Benić, kćerka pokojnog Nikole Dumančića, s imovinsko-pravnim zahtjevom upućena je u parnicu.

 

Tijek postupka

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu za predmetno kazneno djelo optužilo je Zdravka Pejića 22. prosinca 2011. godine. Nakon što se Županijski sud u Karlovcu oglasio stvarno nenadležnim, spis je ustupljen Županijskom sudu u Rijeci. ŽDO u Rijeci preuzelo je i preciziralo optužnicu. Glavna rasprava započela je 2012. godine.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 16 svjedoka. Duje i Naranča Šolaja, koji su svjedočili ubojstvu Kate i Nikole Dumančića, nisu ispitani kao svjedoci u istrazi ili na glavnoj raspravi, jer su oboje u međuvremenu preminuli. Supruga opt. Zdravka Pejića iskoristila je blagodat nesvjedočenja.

Vijeće je poklonilo vjeru iskazu svjedoka Predraga Kneževića. Svjedok, jedan od pripadnika rezervnog sastava milicije tzv. SAO Krajine, pred istražnim sucem u Karlovcu iskazivao je o okolnostima stradavanja Kate i Nikole Dumančić, kao i o napadu na Saborsko, koji je prethodio stradavanju Dumančićevih. Svjedok Knežević je na raspravi djelomično odstupio od iskaza u istrazi, tvrdeći da nije siguran da je opt. Pejić kritičnog dana bio u akciji „čišćenja“ terena i u grupi koja je došla pred kuću Duje i Naranče Šolaje, u čijem podrumu se skrivao bračni par Dumančić, pa mu je predočen iskaz iz istrage. Vijeće je poklonilo vjeru svjedokovom iskazu jer je smatralo kako nema razloga lažno teretiti opt. Pejića.

Kako bi provjerilo navode svjedoka Kneževića, Vijeće je odlučilo ispitati još nekoliko članova rezervnog sastava milicije tzv. SAO Krajine i pripadnika TO Plaški. Predsjednica vijeća i zamjenik županijskog državnog odvjetnika ispitali su ih u Beogradu. Neki od tih svjedoka ranije su bili saslušani zamolbenim putem. Vijeće je utvrdilo da je jedan od svjedoka, pripadnik rezervnog sastava milicije koji se nalazio pred kućom Šolaje, poznavao bračni par Dumančić, te je zaključilo da je vjerojatno on naveo opt. Pejića na njihovo usmrćenje prokazivanjem da se radi o Hrvatima. Vijeće smatra da su pojedini svjedoci znali mnogo više nego što su iskazali, a prešućivali su okolnosti događaja i/ili govorili suprotno kako bi od sebe otklonili mogućnost kaznenog progona.

Vijeće je zaključilo da su iskazi drugih svjedoka potkrijepili iskaz ključnog svjedoka o nacionalnoj pripadnosti pokojnih, njihovom civilnom statusu, o njihovom skrivanju u podrumu kuće obitelji Šolaja, koji su bili srpske nacionalnosti, o stanju u Saborskom i okolici u razdoblju koje je prethodilo inkriminiranom događaju. Većina svjedoka ispitanih u Beogradu potvrdili su da je opt. Pejić usmrtio Katu i Nikolu Dumančić, odnosno da su o tome čuli priče po selima, ali i da se pričalo kako je optuženi počinio i neka druga ubojstva.

S obzirom da se sudsko-medicinski vještaci nisu mogli izjasniti o točnom uzroku smrti, jer nisu raspolagali cijelim skeletima pokojnih, da na njima nije bilo mekih tkiva, a da na kostima kojima su raspolagali nisu pronašli ozljede, Vijeće je, uzimajući u obzir činjenice koje je utvrdilo tijekom postupka, zaključilo da su pokojni usmrćeni upravo rafalima ispaljenima iz automatske puške opt. Pejića.

Tijekom dokaznog postupka Vijeće je izvršilo uvid u velik broj materijalnih dokaza, poput zapisnika o sekciji s lokacije Popov Šanac, dokumentaciju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dopise MUP-a, izvještaje Štaba civilne zaštite, pravomoćnu presudu Županijskog suda u Karlovcu za opt. Nikolu Medakovića, …

Na strani opt. Zdravka Pejića Vijeće nije našlo niti jednu olakotnu okolnost koja bi utjecala na odluku o visini kazne, dok su ranija osuđivanost, razlog i način usmrćenja civila Kate i Nikole Dumančić cijenjene kao otegotne okolnosti pri određivanju visine kazne.

 

Mišljenje o provedenom postupku

Protek vremena i različiti iskazi svjedoka otežali su utvrđivanje činjeničnog stanja. Kako bi sa sigurnošću utvrdilo okolnosti usmrćenja bračnog para Dumančić, Vijeće je odlučilo neposredno ispitati pojedine svjedoke u Beogradu. Iako je ta okolnost pridonijela da prvostupanjski postupak traje duže, mišljenja smo da se ipak, s obzirom da je riječ o jednom događaju i jednom optuženiku, postupak mogao brže okončati.

Uz ostale postupke provedene za zločine počinjene u Saborskom (protiv Milana Ogrizovića i protiv Nikole Medakovića i dr.), ovaj postupak pridonio je dodatnom rasvjetljavanju događaja u Saborskom u studenome 1991. godine.

Ne niječući žrtve, smatramo da ova presuda visinom kazne bitno odskače od presude Boži Bačeliću, pripadniku hrvatskih postrojbi 2013. godine na Županijskom sudu u Splitu nepravomoćno osuđenom na 5 godina i 10 mjeseci za zločin koji je po načinu počinjenja (pucajući iz automatske puške) i posljedicama (usmrćenje starijeg bračnog para te jednog ratnog zarobljenika) usporediv sa zločinom za koji je osuđen Zdravko Pejić.

 

 

 

Zločin u Podvožiću

 

Postupak protiv Marka Bolića, optuženog za počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ-a RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeniku se stavlja na teret da je 4. studenog 1991. kao pripadnik “Skradske čete”, oružane postrojbe tzv. SAO Krajine, nakon što je Boro Ercegovac, zapovjednik postrojbi smejštenih u vojarni Logorište naredio proboj iz vojarne, naišavši u mjestu Podvožić na pripadnike hrvatske vojske Marijana Jakšića i Darka Tuškana, koji su vidjevši neprijateljsku vojsku zaustavili osobno vozilo kojim su se kretali, izišli iz njega te na haubu vozila spustili jedan karabin i jednu ručnu bombu i podigli ruke u znak predaje, iako nije bio neposredno ugrožen njegov život i život drugih pripadnika njegove postrojbe, zajedno sa Radom Bolićem iz osobnog vatrenog oružja pucao u Marijana Jakšića i Darka Tuškana, koji su od zadobivenih ozljeda preminuli na mjestu događaja.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-33/10 od 18. travnja 2011. možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K-38/2011

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević, predsjednik Vijeća, sutkinja Alenka Laptalo, članica Vijeća, sudac Denis Pancirov, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-33/10 od 18. travnja 2011.

Zastupnik optužbe: Gordana Križanić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ-a RH

Optuženik: Marko Bolić; prisutan; početkom 2013., nakon 2 i pol godine provedenih u protvoru, pritvor protiv njega je ukinut

Branitelj optuženika: Nenad Mamula, odvjetnik iz Karlovca

Žrtve – ubijeni: Marijan Jakšić i Darko Tuškan

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PODVOZIC izvjestaji s pracenja

 

PRESUDA

Dana 7. studenoga 2013. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu opt. Marko Bolić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Dana 7. studenoga 2013. godine, Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim Marka Bolića što je 4. studenoga 1991. godine, kao pripadnik postrojbi tzv. SAO Krajine, zajedno sa svojim sinom Radom Bolićem, koji je nedostupan hrvatskom pravosuđu, hicima iz osobnog oružja usmrtio Marijana Jakšića i Darka Tuškana, pripadnike hrvatskih postrojbi koji su neposredno prije toga, vidjevši vojnike tzv. SAO Krajine, odložili svoje oružje i podigli ruke u znak predaje. Time je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva – ratni zločin, označen u čl. 91. st. 2. t. 6 KZ RH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Tijek postupka

Iako su izmjene Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kojima je propisano da su županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu isključivo nadležni za postupanje u predmetima ratnih zločina, stupile na snagu 2011. godine, postupak je proveden pred Županijskim sudom u Karlovcu. Radi se o posljednjem postupku za ratni zločin vođenim pred jednim od sudova koji više nisu nadležni postupati u predmetima ratnih zločina, no time navedeni Zakon nije povrijeđen, jer je bilo moguće dovršiti postupak pred sudom pred kojim je postupak i započeo. Kazneni postupak pokretanjem istrage započeo je u listopadu 2010. godine. Optužnica je podignuta u travnju, a glavna rasprava započela je u rujnu 2011. godine. Održano je ukupno pet ročišta glavne rasprave, a na svakom ročištu rasprava je započinjala iznova, jer je između pojedinih ročišta prolazilo više od dva mjeseca. Tijekom dokaznog postupka saslušano je 14 svjedoka, a zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu saslušano je daljnjih 7 svjedoka.

Neopremljenost karlovačkog suda video-linkom i nužnost saslušanja svjedoka zamolbenim putem znatno je produljilo trajanje ovog postupka. Između dvaju ročišta glavne rasprave prolazilo je i po više od godinu dana. Time je potvrđena potpuna opravdanost propisivanja isključive nadležnosti četiri najveća i najopremljenija županijska suda za postupanje u predmetima ratnih zločina.

Zamijetili smo da je predsjednik Vijeća svjedoke, koji su u inkriminirano vrijeme bili pripadnici srpskih postrojbi, samo djelomično upoznavao s njihovim pravima i obvezama. Upozoravao ih je da su dužni govoriti istinu i upoznavao ih je sa mogućim posljedicama davanja lažnog iskaza, no nije ih upoznavao s njihovim pravom da ne odgovaraju na postavljena pitanja ukoliko bi time sebe ili svog bliskog srodnika izložili kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Pritvor

Marko Bolić uhićen je i pritvoren u listopadu 2010. godine. Pritvor protiv njega ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u veljači 2013. godine, jer je istekao maksimalni rok trajanja pritvora do donošenja nepravomoćne presude.

Pri izricanju presude optuženom Boliću nije izrečen obvezni pritvor, koji se uvijek određuje ukoliko je pri izricanju presude optuženiku odmjerena kazna zatvora u trajanju od 5 godina ili viša, uz obrazloženje da je tijekom veljače 2013. godine isteklo najdulje vrijeme njegovog trajanja.

Primjena blažeg zakona

Nakon izricanja presude, predsjednik Vijeća je obrazložio da je primijenjen novi Kazneni zakon, jer je blaži za počinitelja. Člankom 91. st. 2. t. 6 (Ratni zločin) navedenog zakona donja granica propisane kazne niža je od kazne zatvora propisane čl. 124. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske pa je kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124. stavka 1. i 2. OKZ RH, za koje je Bolić optužen, u presudi pravno označeno kao kazneno djelo ratnog zločina iz članka 91. stavak 2. točka 6. (novoga) Kaznenog zakona.

Odmjeravanje kazne

Visina odmjerene kazne još je jedan primjer neujednačene sudske prakse u odmjeravanju kazni za činjenično slična djela ovisno o pripadnosti okrivljenika hrvatskim ili srpskim postrojbama. Zadatak VSRH je korigiranje izrečenih kazni, odnosno usklađivanje sudske prakse u odmjeravanju kazni počiniteljima zločina.

S obzirom na mali broj održanih ročišta, nevelik broj ispitanih svjedoka, velike razmake između svakog pojedinog ročišta zbog nužnosti ispitivanja svjedoka zamolbenim putem, što se moglo predvidjeti i prevenirati delegacijom predmeta na jedan od četiri “specijalizirana” suda, te dužine trajanja pritvora, moramo konstatirati da je u ovome postupku dovedeno u pitanje suđenje u razumnom roku zajamčeno člankom 29. Ustava RH i člankom 6. (Pravo na pošteno suđenje) (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP).