Praćenje suđenja za ratne zločine

Zločin u Baćinu

 

Postupak protiv Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića, Milinka Janjetovića, Momčila Kovačevića, Steve Radunovića, Veljka Radunovića, Katice Pekić, Marina Krivošića i Stevana Dodoša za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Predmet je sa Županijskog suda u Sisku delegiran Županijskom sudu u Rijeci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima (od 1. do 4.) se stavlja na teret da su u cilju etničkog čišćenja tada okupiranog područja Hrvatske Dubice, Cerovljana i Baćina zajedno sa sada pok. Stevom Borojevićem zv. Gadafi od 18. do 21. listopada 1991. isplanirali i sastavili popis preostalog stanovništva u mjestima Cerovljani i Hrvatska Dubica i zapovijedili njihovo ubijanje, dok su okrivljenici (od 5. do 9.) temeljem navedene zapovijedi kao njima podređeni, i temeljem sastavljenog popisa u Vatrogasne domove u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici priveli i zatočili najmanje sedamdeset civilnih osoba hrvatske nacionalnosti. Od navedenog je broja zahvaljujući intervencijama rodbine i prijatelja pušteno na slobodu najmanje deset osoba, a nakon toga su preostali civili (najmanje 56) koji su bili zatočeni u Vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici 21. listopada 1991. autobusom uz oružanu pratnju odvezeni u Baćin gdje su ih pripadnici policijskih postrojbi “Milicije SAO Krajine” pod rukovodstvom sada pok. zapovjednika Milicije Steve Borojevića zv. Gadafi na predjelu zv. “Skelište” ubili automatskim vatrenim oružjem.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku KT-89/94 od dana 29. listopada 2010. godine možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K- 32/2010

Vijeće: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Sisku KT-89/94 od dana 29. listopada 2010. godine

Zastupnik optužbe: Stipe Vrdoljak, ŽDO u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Branko Dmitrović – 1. okrivljeni, Slobodan Borojević – 2. okrivljeni, Milinko Janjetović – 3. okrivljeni, Momčilo Kovačević – 4. okrivljeni, Stevo Radunović – 5. okrivljeni, Veljko Radunović – 6. okrivljeni, Katica Pekić – 7. okrivljena, Marin Krivošić – 8. okrivljeni i Stevan Dodoš – 9. okrivljeni

8. okrivljeni Marin Krivošić jedini je sudu dostupan optuženik. Izručen je iz Crne Gore i nalazi se u pritvoru.

Branitelji optuženika: Mersiha Mulalić, odvjetnica iz Siska – braniteljica po službenoj dužnosti 1. okr.; Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske, izabrani branitelj 2. okr.; Snježana Drvodelić, odvjetnica iz Petrinje, braniteljica po službenoj dužnosti 3. okr.; Vlasta Joksimović, odvjetnica iz Siska, braniteljica po službenoj dužnosti 4. okr.; Danko Kovač, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 6. okr.; Mario Milardović, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 7. okr.; Zorko Konstanjšek, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 8. okr.; Berislav Balenović, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 9. okr.

Punomoćnici oštećenika: nitko

Žrtve: Antun Švračić, Marija Švračić, Josip Antolović, Marija Batinović, Nikola Lončarić, Soka Pezo, Mijo Čović, Ana Ferić, Stjepan Sabljar, Terezija Kramarić, Filip Jukić, Antun Djukić, Marija Djukić, Ana Dikulić, Mijo Krnić, Antun Mucavac, Katarina Vladić, Marija Milašinović, Marija Jukić, Marija Šestić, Antun Krivaić, Ana Tepić, Veronika Jukić, Soka Volarević, Kata Lončar, Marija Antolović, Katarina Alavančić, Kata Ferić, Juraj Ferić, Terezija Alavančić, Barbara Kropf, Ana Piktija, Pavao Kropf, Ruža Dikulić, Veronika Stanković, Ivan Kulišić, Sofija Dikulić – svi iz Hrvatske Dubice; Ana Blinja, Andrija Likić, Ana Lončar, Josip Blinja, Kata Blinja – svi iz Cerovljana; Mara Čorić iz Predora i trinaest za sada još neidentificiranih osoba.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješanjem od 12. travnja 2011. prihvatio prijedlog DORH-a te izmjestio predmet sa Županijskog suda u Sisku na Županijski sud Rijeci.

 

Županijski sud u Rijeci

Broj predmeta: K-Rz-2/11

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Zastupnik optužbe: Doris Hrast, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Branitelji: – Anton Denona, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti prvookrivljenog Dmitrovića; – Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske, izabrani branitelj drugookrivljenog Borojevića; – Aris Šarunić, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti trećeokrivljenog Janjetovića; – Vesna Trifunović, odvjetnica iz Rijeke, braniteljica po službenoj dužnosti četvrtookrivljenog Kovačevića; – Ljubiša Drageljević, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti petookrivljenog Steve Radunovića; – Klaudio Dekleva, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti šestookrivljenog Veljka Radunovića; – Ružica Spasojević, odvjetnica iz Rijeke, braniteljica po službenoj dužnosti sedmookrivljene Katice Pekić; – Milenko Škrlec, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj osmookrivljenoga Marina Krivošića; – Ljubo Kostić, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti devetookrivljenoga Stevana Dodoša

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BAĆIN izvještaji s praćenja suđenja

Predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci. Glavna rasprava pred Županijskim sudom u Rijeci započela je 2. svibnja 2012. godine.

BAĆIN izvjestaji s praćenja rasprave na Žs Rijeka

PRESUDA

Dana 11. ožujka 2013. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su sedmorica okrivljenika proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: Branko Dmitrović na 15 godina, Slobodan Borojević na 15 godina, Milinko Janjetović na 20 godina, Momčilo Kovačević na 20 godina, Stevo Radunović na 20 godina, Veljko Radunović na 20 godina i Stevan Dodoš na 15 godina. Nijedan od navedenih optuženika nije dostupan hrvatskom pravosuđu. Optužba je odbijena u odnosu na Dragicu Pekić i Marina Krivošića, jedinog optuženika dostupnog hrvatskom pravosuđu, jer je prethodno optužba u odnosu na njih izmjenjena. Izmjenjenom optužnicom teretilo ih se za počinjenje kaznenog djela oružane pobune pa su na njih primjenjene odredbe Zakona o općem oprostu. Marin Krivošić pušten je iz pritvora.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Dana 11. ožujka 2013. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci četvoricu optuženika: Milinka Janjetovića, Momčila Kovačevića, Stevu Radunovića i Veljka Radunovića osudilo je na po 20 godina zatvora, a trojicu optuženika: Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića i Stevana Dodoša na po 15 godina. Sva sedmorica nedostupni su hrvatskom pravosuđu i suđeno im je u odsutnosti.

Nakon izmjene pravne kvalifikacije kaznenog djela u optužnici na oružanu pobunu, optužba za Katicu Pekić i Marina Krivošića, jedinog optuženika dostupnog sudu, je odbijena.

Visinu kazne Vijeće je obrazložilo brojem žrtava (ubijeno je najmanje 76 starijih osoba), njihovom ranjivošću te načinom izvršenja zločina i nedostatkom pijeteta. Utvrđeno je da su neka tijela ubijenih ležala na mjestu pogubljenja i do 15 dana te da su stražari čuvali to mjesto mjesecima nakon počinjenja zločina. Tijekom suđenja saslušano je 175 svjedoka. Još 50 svjedoka, koji su preminuli do glavne rasprave, dalo je iskaze u istrazi. Vijeće smatra dokazanim da su baš optuženici (3., 4., 5., 6., i 9.) neposredni počinitelji zločina te da je dokazana i odgovornost prvo i drugo okrivljenog.

Optužnica

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je 29. listopada 2010. godine optužnicu protiv devetero okrivljenika zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića, Milinka Janjetovića i Momčila Kovačevića teretilo se da su od 18. do 21. listopada 1991. godine, u cilju etničkog čišćenja za trajanja međunarodnog sukoba na području Republike Hrvatske, isplanirali i sastavili popis preostalog stanovništva hrvatske nacionalnosti u mjestima Cerovljani i Hrvatska Dubica i zapovjedili njihovo ubijanje, dok su ostali okrivljenici (Stevo Radunović, Veljko Radunović, Katica Pekić, Marin Krivošić i Stevan Dodoš) kao njima podređeni, temeljem navedene zapovijedi i temeljem sastavljenog popisa 19. i 20. listopada 1991. godine priveli i zatočili najmanje šezdeset i šest civilnih osoba hrvatske nacionalnosti u Vatrogasne domove u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici. Od navedenog je broja, zahvaljujući intervencijama rodbine i prijatelja, pušteno na slobodu deset osoba, dok je preostalih pedeset i šest osoba koje su bile zatočene u Vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici, 21. listopada 1991. godine autobusom uz oružanu pratnju odvezeno u Baćin gdje su ih pripadnici policijskih postrojbi „Milicije SAO Krajine“ pod rukovodstvom sada pok. zapovjednika Milicije Steve Borojevića na predjelu zv. Skelište ubili hicima iz automatskog vatrenog oružja.

Nakon provedenog dokaznog postupka, dana 7. ožujka 2013. godine, zastupnik optužbe izmijenio je činjenični, a za neke okrivljenike i pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Tako se prvookrivljenog Dmitrovića i drugookrivljenog Borojevića tereti da su, kao nositelji civilne i vojne vlasti, znali a nisu poduzeli sve potrebne mjere da spriječe izvršenje zločina, kao i da nakon izvršenja nisu poduzeli ništa da se počinitelji pronađu i kazne, te su na taj način počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. OKZ RH u svezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH), a sedmookrivljenu Katicu Pekić i osmookrivljenog Marina Krivošića da su svojim radnjama privođenja civila i čuvanja straže pred Vatrogasnim domom u Hrvatskoj Dubici počinili kazneno djelo oružane pobune (čl. 235. KZ RH).

O postupku pred Županijskim sudom u Rijeci

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 12. travnja 2011. godine prihvatio prijedlog DORH-a da se postupak vodi pred Županijskim sudom u Rijeci, koji je 20. prosinca 2011. godine riješio da se svim okrivljenicima, osim prisutnom Marinu Krivošiću, sudi u odsutnosti.

U iznimno složenom postupku protiv devetero okrivljenih, tijekom kojeg je ispitano 175 svjedoka, od kojih su mnogi ispitani vanraspravno, jer zbog bolesti ili starosti nisu mogli doći na Sud te ih je Vijeće saslušavalo na Općinskom sudu u Kostajnici (bližem njihovom prebivalištu od Županijskog suda u Rijeci) ili u njihovom domu ili prostoru gdje borave. Uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi svjedoka dani tijekom istrage, koji su u međuvremenu preminuli. Nekoliko svjedoka ispitano je zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu i u Tužilaštvu u Banja Luci, od koji su neki tijekom istrage bili osumnjičeni i uhićeni u razdoblju između 2007. i 2010. godine, ali je zbog nedostatka dokaza istraga protiv njih obustavljena. Oko 70 svjedoka saslušano je u svojstvu oštećenika. Mnogi od njih su po prvi put iznosili uglavnom indirektna saznanja o usmrćenju svojih srodnika. Najveći dio njih je postavio imovinsko-pravne zahtjeve. Iz postupka je razvidno da većina svjedoka koji su u inkriminirano vrijeme živjeli u selima u kojima je zločin počinjen, zbog nekih razloga (da li straha za vlastitu sigurnost, zaštite bliskih srodnika ili nečega trećeg) ne žele svjedočiti o svojim saznanjima o događajima koji su se odvijali od 18. do 21. listopada 1991. godine, kao i prije ili poslije tog razdoblja. Saslušana su četiri sudsko-medicinska vještaka koji su vršili pregled tijela tijekom i nakon ekshumacije u Baćinu od 13. ožujka 1997. do 4. travnja 1997. godine.

Izvršen je uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju sudskog spisa: popis nestalih osoba s područja općine Hrvatska Kostajnica, koju je sastavio djelatnik općine 1.3.2003. godine, na kojem je navedeno 104 nestale osobe iz Baćina, Cerovljana i Kostajnice; dokumentacija Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, pronađena nakon VRA „Oluja“, primjerice: službena bilješka UN-a „Norvežani pronašli kostur te dva para cipela i gumene čizme u Baćinu“, 6.8.1991. godine Milan Martić imenuje Branka Dmitrovića komandantom TO Kostajnice, 8.10.1991. godine naredba Branka Dmitrovića o postupanju s ratnim zarobljenicima (da se isti prevezu u logore u Glini, Vojniću i Dvoru na Uni), izvještaji o čišćenju ustaških uporišta u Stazama, Selištu, Majuru, Baćinu…, 12.10.1991. godine izvještaj Steve Borojevića Milanu Martiću o čišćenju Cerovljana, zatim Višnice, Jušnice, u kojima se spominje da je Slobodan Borojević tukao topovima, spisak pripadnika TO Kostajnica, dopis PP Glina o smrti Steve Borojevića 28.03.1993. na području BiH, sahranjen u Donjim Kukuruzarima, …

Prikazane su DVD snimke sa različitim sadržajima: snimak srpskih postrojbi u Posavini u ljeto 1992. godine, Glini 1992. godine, Medačkom džepu 1993. godine, Okučanima 1994. godine, govor Vojislava Šešelja u srpnju 1995. u Glini, govor Branka Dmitrovića 11. kolovoza 1995. godine, dolazak Milana Martića u Dubicu.

Prvostupanjski postupak je započeo 2. svibnja 2012. godine. Ročišta glavne rasprave ili vanraspravnih saslušanja zakazivana su u redovnim intervalima, dostatnim za pripremanje obrane. Okončan je osam mjeseci od započinjanja te je primjer razumnog trajanja sudskog postupka, tim više jer je prisutni okrivljenik bio u pritvoru.

Suđenje u odsutnosti

Županijski sud u Rijeci 20. prosinca 2011. godine donio je rješenje da se svim okrivljenicima, osim prisutnom Marinu Krivošiću, sudi u odsutnosti. Za svim nedostupnim okrivljenicima izdane su međunarodne tjeralice.

Nedostupni okrivljenici koji danas žive u Srbiji te Bosni i Hercegovini bili su upoznati s vođenjem ovog kaznenog postupka i dali su svoje obrane pred Višim sudom u Beogradu i Tužilaštvom u Banja Luci, dok trojica okrivljenika koji prebivaju u Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama nisu dali svoje obrane.

Tijekom postupka pročitane su obrane: prvookrivljenog Branka Dmitrovića, dana 1. srpnja 2008. godine pred Višim sudom u Beogradu; četvrtookrivljenog Momčila Kovačevića, dana 24. lipnja 2008. godine pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci, Podružnoj kancelariji Prijedor, u kojoj je naveo da je bio samo pisar pod zapovjedništvom Steve Radunovića i Branka Dmitrovića, da je RH tražila njegovo izručenje, što je BiH odbila; devetookrivljenog Stevana Dodoša, dana pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci.

Iz spisa su kao nezakonite izdvojene obrane drugookrivljenog Slobodana Borojevića i sedmookrivljene Katice Pekić, dane pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci, jer su obrane dali bez prisutnosti odvjetnika. Tijekom suđenja, iz spisa je izdvojen i iskaz/službena zabilješka razgovora Milinka Janjetovića s djelatnicima PU sisačko-moslavačke.

Osmookrivljeni Marin Krivošić je obranu danu tijekom istrage nadopunio navodima da kritičnih dana nije bio u Dubici, već na pogrebu svoga šogora. Nije mu poznato zbog čega ga Slavko Kuček spominje kao osobu koja ga je sprovela dan nakon puštanja iz Vatrogasnog doma, jer se to dogodilo 16. listopada 1991. godine. Nije mu poznato zbog čega ga svjedoci spominju kao osobu koja je skupljala civile u Vatrogasni dom. Nije mu poznato da je i nakon zločina mjesto počinjenja bilo čuvano i obilježeno žutim trakama.

Sagledavajući kompleksnost postupka, činjenicu da se radi o jednom od najtežih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata, protek vremena od počinjenja, nemogućnost očuvanja dokaza, ozbiljan pristup obrani branitelja postavljenih po službenoj dužnosti, nemogućnost da se dokazi ustupe i ovaj postupak provede u nekoj od država u regiji zbog prebivanja okrivljenih u različitim državama te potrebe oštećenih da se rasvijetle okolnosti usmrćenja njihovih bliskih srodnika, smatramo da je bilo opravdano suditi u odsutnosti osmero okrivljenih.

Ne bis in idem u odnosu na okrivljenog Milinka Janjetovića

Kao prethodno pravno pitanje ovom postupku pojavilo se pitanje dopustivosti optuženja trećeoptuženog Milinka Janjetovića.

Županijski sud u Rijeci 29. ožujka 2012. godine obustavio je kazneni postupak protiv optuženog Milinka Janjetovića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva po predmetnoj optužnici, smatrajući da se u konkretnom slučaju u odnosu na Milinka Janjetovića radi o presuđenoj stvari. Naime, Općinski sud u Hrvatskoj Kostajnici je primjenom Zakona o općem oprostu 15. lipnja 2005. godine obustavio postupak protiv Janjetovića i protiv Jovana Jerinića vođen zbog kaznenog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti iz članka 241. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske. Obrazlažući stav da se radi o presuđenoj stvari, Županijski sud u Rijeci je naveo da se u oba postupka radi o jednom te istom događaju koji se stavlja na teret opt. Janjetoviću.

No VSRH je 18. travnja 2012. godine prihvatio žalbu državnog odvjetnika, ukinuo rješenje Županijskog suda u Rijeci o obustavi postupka te odredio da se kazneni postupak protiv Janjetovića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 29. listopada 2010. godine ima nastaviti. VSRH je smatrao da između radnji opisanih u optužnicama postoji značajno podudaranje u vremenu i mjestima počinjenja (u optužnicama su poimence navedene iste trideset i četiri žrtve), no da je očigledno da radnje iz optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 29. listopada 2010. godine predstavljaju konkretizirane radnje počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, da je opis radnji individualiziran u odnosu na sve optuženike, da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrijekom izuzeto od primjene Zakona o općem oprostu pa da odluka kojom se kazneni postupak obustavlja nije valjan temelj za primjenu odredaba o zabrani ponovnog suđenja niti prava da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari.

Trajanje pritvora okrivljenom Marinu Krivošiću

Osmookrivljeni Marin Krivošić se tijekom suđenja nalazio u pritvoru. Uhićen je u Crnoj Gori 8. lipnja 2010. godine. Hrvatskoj je izručen 27. kolovoza 2010. godine. Nakon izmjene pravne kvalifikacije kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i obustave postupka, Marin Krivošić je nakon 2 i pol godine provedene u pritvoru pušten na slobodu.

Iako je nesporno da je prvostupanjski postupak proveden unutar razumnog roka, od uhićenja Marina Krivošića do početka suđenja prošlo je gotovo dvije godine, što bi mogla biti povreda prava na suđenje u razumom roku, propisana čl. 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Zločin u Novskoj II

 

Na Županijskom sudu u Sisku 08. ožujka 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, optuženih da su 21. studenog 1991. u Novskoj počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.

Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Damira Vidu Raguža i Željka Škledara optužnica tereti da su 21. studenog 1991. u Novskoj, kao pripadnici 1. brigade Hrvatske vojske, zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom i pokojnim Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, također pripadnicima 1. brigade, došli u kuću Miše Raškovića, u kojoj su zatekli Mišu i Sajku Rašković, a potom iz susjedne kuće doveli Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića, a nakon što je sada pok. Dubravko Leskovar počeo zlostavljati jednog od muškaraca, zbog čega su Kumić i Tutić napustili kuću ne slažući se sa takvim postupcima, zajedno sa sada pokojnima Leskovarom i Perkovićem mučili i hicima iz automatske puške usmrtili Mišu i Sajku Rašković, Mihajla Šeatović i Ljubana Vujića, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku br. K-DO-16/09 od 15. siječnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

 

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Vojno tužiteljstvo u Zagrebu podignulo je optužnicu br. KTV-517/92 od 23. ožujka 1992., protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su upućivali na odgovornost optuženika, sudsko je vijeće, pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića, 10. studenog 1992. donijelo Rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na navedeno rješenje Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.

Državno odvjetništvo RH je odlučilo pokušati ispraviti svoje i propuste sudova i ponovno iniciralo kazneni progon protiv počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je 30. srpnja 2009. podnijelo istražni zahtjev protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ostali potencijalni počinitelji zločina više nisu živi (Dubravko Leskovar i Ante Perković u međuvremenu su preminuli).

Istažna sutkinja Županijskog suda u Sisku donijela je rješenje o provođenju istrage, no izvanraspravno vijeće sisačkog županijskog suda je ukinulo rješenje u odnosu na Damira Raguža i vratilo predmet istražnoj sutkinji na ponovno odlučivanje, nakon čega je ona odbila zahtjev za provođenjem istrage obrazlažući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu.

Vrhovni sud RH je 03. prosinca 2009. prihvatio žalbu državnog odvjetnika, preinačio rješenje i prihvatio istražni zahtjev te odredio provođenje istrage. VSRH je smatrao da predmetni činjenični opis ima daljnju činjeničnu količinu, značajno širu od onog iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da se očito ne radi o presuđenoj stvari.

Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Sisku

Predmet: K-2/10

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska, br. K-DO -16/09, od 15. siječnja 2010., izmijenjena u travnju 2010.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Optuženici: I. opt. Damir Vide Raguž, nedostupan pravosudnim tijelima RH, sudi mu se u odsutnosti; II. opt. Željko Škledar

Branitelji: branitelj I. opt. Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba; braniteljica II. opt. Nataša Čučić, odvjetnica iz Siska

Zastpunik oštećenika: Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske

Žrtve – mučeni i usmrćeni: Sajka Rašković, Miša Rašković, Mihajlo Šeatović, Ljuban Vujić

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Zagrebu

Vijeće za ratne zločine: sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća; sudac Mirko Klinžić, član Vijeća; sudac Petar Šakić, član Vijeća

Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Branitelji: Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj I. optuženog; Josip Bilić-Prcić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. optuženog

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA II – izvjestaji s praćenja suđenja

NOVSKA II – izvjestaji s pracenja ponovljenog sudjenja

 

PRESUDA

Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Sisku od 16. travnja 2010. možete pogledati ovdje: – prvi dio (str. 1-7)

– drugi dio (str. 8-14)

Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Na Županijskom sudu u Sisku proveden je postupak zbog likvidacije četvoro srpskih civila (Miše Raškovića, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića) u kući obitelji Rašković u Novskoj u studenom 1991. godine.[1]

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku 16. travnja 2010. prvooptuženi Damir Vide Raguž proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, tako što je 21. studenoga 1991. u Novskoj, kao pripadnik I. voda I. gardijske brigade HV-a, zajedno s pripadnicima voda: sada pok. Dubravkom Leskovarom i pok. Antom Perkovićem, te Marijanom Kumićem, Borisom Tutićem i Željkom Škledarom, oko 22,00 sata ušao u kuću Miše Raškovića u kojoj su se nalazili civili Mišo Rašković i njegova supruga Sajka Rašković te njihovi susjedi Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, pa su, znajući da su po nacionalnosti Srbi, od njih zatražili da im predaju oružje, a nakon što su u kući pronašli pribor za čišćenje oružja i nakon što su Kumić, Tutić i Škledar napustili kuću, Raguž, Leskovar i Perković civile su zlostavljali, a potom su u muškarce ispalili više metaka tako da su Mišu Raškovića, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića usmrtili na mjestu, a Sajku Rašković odveli u spavaću sobu, natjerali ju da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu vrata, a potom u nju ispalili više hitaca usmrtivši ju na mjestu.

Izrečena mu je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina.

Drugooptuženi Željko Škledar oslobođen je optužbe, jer Vijeće nije smatralo dokazanim da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom. Svjedoci Boris Tutić i Marijan Kumić, koji su se kritične večeri nalazili u kući Raškovićevih, tvrdili su da je Škledar s njima izašao iz kuće prije počinjenja zločina.

Sudski je postupak proveden u odsutnosti prvoptuženog Damira Vide Raguža, na osnovi rješenja o suđenju u odsutnosti od 8. ožujka 2010. u kojem je navedeno da je okrivljenik nedostupan pravosudnim tijelima RH, jer se nalazi u Bosni i Hercegovini.[2] Važni razlozi da mu se sudi u odsutnosti obrazloženi su potrebom osiguranja brzog i učinkovitog okončanja kaznenog postupka protiv drugookrivljenog Škledara, koji se nalazio u pritvoru.

Vijeće za ratne zločine presudu je utemeljilo na provedenim dokazima: iskazima saslušanih svjedoka i vještaka saslušanih kao svjedoka te materijalnim dokazima pribavljenima u predkaznenom postupku.

Svi dokazni prijedlozi koji su se odnosili na čitanje pismena ili predočavanje svjedocima njihovih iskaza danih pred Vojnim sudom u Zagrebu u postupku K-42/92 odbijeni su jer je ocijenjeno da su nezakoniti. Vijeće nije obrazložilo takvu odluku pa smatramo da je ista nejasna, iako pretpostavljamo da razlog ocjene njihove nezakonitosti počiva na pravu na obranu drugookrivljenog Škledara, koji je u postupku pred Vojnim sudom sudjelovao samo kao svjedok, pa se na izvedene dokaze nije mogao očitovati.

Izravna posljedica ovakve odluke je ispuštanje iz činjeničnog opisa optužnice rezne rane desne strane grudnog koša nanijete Sajki Rašković, jer je navedeno ostalo nepotkrijepljeno dokazima, s obzirom da nisu pročitani nalaz i mišljenje vještaka dani u postupku pred Vojnim sudom.

Sam postupak proveden na Županijskom sudu u Sisku iniciran je kaznenom prijavom protiv poznatih i nepoznatih počinitelja, koju je rodbina žrtava podnijela u prosincu 2008., s pravnom kvalifikacijom djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Nakon što je na Županijskom sudu u Sisku odbijen zahtjev za provođenjem istrage protiv Damira Raguža Vide, s obrazloženjem da je u odnosu na njega već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu, Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da provođenje istrage protiv Raguža Vide ne predstavlja povredu njegovih prava (načela “ne bis in idem”), jer događaj opisan u zahtjevu za provođenjem istrage ima daljnju kriminalnu količinu, znatno širu od one iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da je očito da se ne radi o presuđenoj stvari.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Dana 4. ožujka 2013. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu objavilo je presudu kojom su (nedostupni) Damir Vid Raguž i (prisutni) Željko Škledar oslobođeni optužbe za počinjenje ratnog zločina u Novskoj 1991. godine usmrćenjem civila Miše Rašković, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića.

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, optuženike se tereti da su kao pripadnici 1. gardijske brigade Hrvatske vojske 21. studenoga 1991. godine, zajedno s pripadnicima iste brigade, danas pokojnima Dubravkom Leskovarom i Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, ušli u kuću Miše Raškovića u Novskoj, u kojoj su zatekli civile Mišu Raškovića, Sajku Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića. Od njih su zatražili da predaju skriveno oružje, a nakon što su pri pretrazi kuće pronašli pribor za čišćenje oružja te nakon što su Marijan Kumić i Boris Tutić napustili kuću, Raguž i Škledar su u dogovoru sa Leskovarom i Perkovićem civile zlostavljali, potom su u dnevnom boravku u prizemlju kuće iz automatske puške u muškarce rafalno ispalili više metaka i tako ih usmrtili, a Sajku Rašković su odveli u spavaću sobu na katu kuće, natjerali je da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu na vratu i potom je usmrtili hicima iz poluautomatske puške.

O postupku vođenom 1992. godine i primjeni oprosta na optužene

Vojno tužiteljstvo u Zagrebu u ožujku 1992. godine podiglo je optužnicu protiv Dubravka Leskovara i Damira Vida Raguža zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Glavna rasprava vođena je pred Vojnim sudom u Zagrebu, koji je 10. studenoga 1992. godine obustavio kazneni postupak pozivajući se na tada važeći Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na rješenje o obustavi postupka, Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.

Ponovno pokretanje kaznenog postupka

Tek 2009. godine ponovno je iniciran kazneni progon protiv eventualnih počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku u srpnju navedene godine podnijelo je istražni zahtjev protiv Damira Vida Raguža i Željka Škledara, ovoga puta kvalificirajući kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. No Županijski sud u Sisku odbio je provesti istragu smatrajući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu. VSRH je u prosincu 2009. godine prihvatio žalbu državnog odvjetnika te odredio provođenje istrage, smatrajući da se ne radi o ranije presuđenoj stvari.

Presudom Županijskog suda u Sisku, Damir Vid Raguž 16. travnja 2010. godine nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina, dok je Željko Škledar oslobođen optužbe. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku smatralo je kako nije dokazano da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom.

Vrhovni sud je u srpnju 2012. godine prihvatio žalbe i ukinuo prvostupanjsku presudu.

Ponovljeni prvostupanjski postupak

Ponovljeni postupak je, sukladno izmjenama Zakona o primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, proslijeđen Županijskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

U ponovljenom suđenju trebalo je utvrditi u čemu se ogledao doprinos opt. Raguža u počinjenju kaznenog djela, odnosno da li su i kada optuženi Raguž te pok. Leskovar i pok. Perković ostali u kući Raškovićevih. U tom dijelu su se razlikovali iskazi svjedoka Tutića i Kumića pa ih je bilo potrebno dodatno analizirati kako bi se stvorila vjerodostojna predodžba o događaju.

Na četiri održana ročišta, sukladno uputama Vrhovnog suda, saslušani su svjedoci: Marijan Kumić, Boris Tutić, Damir Pupić, Čedo Borojević, Vojislav Vlahović, Drago Pršo te oštećene Marica Šeatović i Ana Vujić. Pročitani su iskazi svjedoka dani u postupku pred Županijskim sudom u Sisku te materijalna dokumentacija iz spisa.

Tijekom postupka nesporno je bilo da su na mjestu i u vrijeme naznačenima u optužnom aktu nasilnom smrću ubijeni Mišo Rašković, Sajka Rašković, Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, no sporno je bilo da li su ih usmrtili optuženici Raguž i Škledar, ili drugi pripadnici postrojbe HV-a navedeni u činjeničnom opisu optužnice, ili pak netko treći.

U ponovljenom postupku trebalo je detaljnije ispitati svjedoke, posebno one koji su različito svjedočili tijekom istrage i na glavnoj raspravi pred Županijskim sudom u Sisku.

Iz iskaza svjedoka Kumića proizašlo je da su zajedno napustili kuću, a potom i ulicu, Tutić, Škledar i Kumić. Njegov iskaz razlikovao se od Tutićevog iskaza, koji je tvrdio da su otišli svi zajedno nakon što su Leskovar, Perković i Raguž izašli iz kuće. No svjedok Tutić se niti u istrazi nije mogao precizno izjasniti o vremenu koje su proveli pred kućom, a niti kasnije na raspravi o tome tko je sve napustio kuću. Za razliku od njega, Kumić je precizno i dosljedno iskazivao o svim detaljima pa ga je Sud ocijenio vjerodostojnim svjedokom. Iz rezultata dokaznog postupka Sud je zaključio da optuženi Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zlostavljanju i ubojstvu civila. Nakon događanja na katu kuće i usmrćenja Sajke Rašković, u kojem također nije sudjelovao, izašao je iz kuće, kao što su to prethodno učinili Kumić, Tutić i Škledar.

Slijedeće sporno pitanje, na koje je ukazao VSRH, bilo je da li su civile ubili pripadnici HV-a ili netko treći. Naime, iz spisa je proizlazilo da su tijela pronađena dan nakon ubojstva pa je bilo moguće da su civili ubijeni od strane trećih osoba, nakon što su Leskovar, Raguž, Perković, Škledar i Tutić napustili mjesto događaja. To je pitanje razriješeno iskazom svjedoka Drage Prše.

Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka Dade Prše. Iako je u ranijim fazama, u istrazi i na glavnoj raspravi, ovaj svjedok rekao da nema saznanja tko su počinitelji zločina, u ovom postupku je drugačije iskazivao. Iz njegova iskaza proizašlo je da je počinitelj ovog zločina zapravo pok. Dubravko Leskovar, moguće i pok. Perković, a da Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zločinu jer je nakon maltretiranja na katu kuće izašao iz kuće, jer više nije mogao gledati što se događa. Svjedoku Prši upravo je pok. Leskovar jednom prilikom priznao da je on osobno počinio zločin. Ovaj svjedok je objasnio kako mu je Leskovar na dubrovačkom ratištu spasio život te zbog toga, iz zahvalnosti, nije o njegovom priznanju želio ranije govoriti. Ovakvo obrazloženje o razlikama u iskazivanju,Sud je procijenio uvjerljivim i dojmljivim.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i presudu kojom su optuženici oslobođeni optužbe, činjenica jesu li civili bili zlostavljani prije usmrćenja ili su rane nanesene post mortem nije bila od odlučnog značaja. Ta je činjenica mogla biti utvrđena samo iskazima svjedoka ili obdukcijskim nalazom, čime Sud nije raspolagao.

U ponovljenom postupku Sud je, prema naputcima Vrhovnog suda, trebao pozvati i ispitati kao svjedoka Damira Pupića, iz čije puške su ispaljene čahure pronađene na mjestu usmrćenja Sajke Rašković, no iz izvedenih dokaza Sud je utvrdio da on nije bio na mjestu događaja. To nije bilo sporno niti za tužiteljstvo, jer Damira Pupića uopće ne spominje u optužnom aktu. Tijekom postupka nije utvrđeno tko je pucao iz puške koju je dužio Damir Pupić, no vjerojatno je da je to bio Perković, jer su na mjestu događaja pronađene čahure ispaljene iz automatske puške koju je dužio Leskovar.

Ovaj postupak je proveden bez bitnih materijalnih dokaza: foto-elaborat sačinjen tijekom uviđaja nestao je tijekom postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu, nije izvršena obdukcija tijela žrtava, a nisu mogli biti pročitani niti iskazi svjedoka i okrivljenih dani pred Vojnim sudom u Zagrebu 1992. godine.

 


[1] Vojno tužiteljstvo u Zagrebu za navedeni je zločin 23. ožujka 1992. podignulo optužnicu br. KTV-517/92 protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu (postupak se vodio pod brojem K-42/92) izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su upućivali na odgovornost optuženih, sudsko je vijeće, pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića, 10. studenoga 1992. donijelo rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na navedeno rješenje Vojno tužiteljstvo u Zagrebu nije uložilo žalbu. Pravna kvalifikacija kaznenog djela u navedenoj optužnici (ubojstvo, a ne ratni zločin), kao i obustavljanje kaznenog postupka amnestiranjem počinitelja, posljedica su tada prevladavajućeg mišljenja u hrvatskom pravosuđu “kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin”.
[2] Tijekom glavne rasprave predsjednica Vijeća napomenula je da je protiv okr. Vide Raguža raspisana domicilna tjeralica, dok je raspisivanje međunarodne tjeralice u tijeku.

Zločin u Saborskom

 

Postupak protiv Zdravka Pejića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civlnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je 12. studenoga 1991. kao pripadnik tzv. TO Plaški, nakon što su srpske postrojbe napadom na Saborski i okolne zaseoke zauzele ta mjesta, kad su prilikom pretrage kuća iz podruma jedne kuća u zaseoku Šolaje izvedene četiri civilne osobe, u dvorištu te kuće muža i ženu Nikolu i Katu Dumančić, oboje hrvatske nacionalnosti, izdvojio i odmaknuo u stranu te ih usmrtio hicima iz automatske puške.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-4/03 od 22. prosinca 2011. pogledajte ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Predmet:

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-4/02 od 22. prosinca 2011.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. stavak 1. OKZ RH

Tužitelj: Nenad Bogosavljev, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Optuženik: Zdravko Pejić, nedostupan

Braniteljica: Ružica Spasojević, odvjetnica po službenoj dužnosti

Žrtve – ubijeni: Nikola i Kata Dumančić

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

SABORSKO izvještaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. rujna 2013. godine proglasilo je krivim opt. Zdravka Pejića i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. rujna 2013. godine objavilo je (nepravomoćnu) presudu kojom je optuženi Zdravko Pejić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Proglašen je krivim što je 12. studenoga 1991. godine kao pripadnik tzv. Teritorijalne obrane Plaški, nakon što su srpske postrojbe napadom na Saborsko i okolne zaseoke zauzele ta mjesta, kad su prilikom pretrage kuća iz podruma jedne kuće u zaseoku Šolaje izvedene četiri civilne osobe, u dvorištu te kuće muža i ženu Nikolu i Katu Dumančić, oboje hrvatske nacionalnosti, izdvojio i odmaknuo u stranu te ih usmrtio hicima iz automatske puške.

Optuženom Zdravku Pejiću suđeno je u odsutnosti na temelju rješenja Županijskog suda u Rijeci od 12. rujna 2012. godine. Mjesto njegovog prebivanja je nepoznato.

Oštećena Jelena Benić, kćerka pokojnog Nikole Dumančića, s imovinsko-pravnim zahtjevom upućena je u parnicu.

 

Tijek postupka

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu za predmetno kazneno djelo optužilo je Zdravka Pejića 22. prosinca 2011. godine. Nakon što se Županijski sud u Karlovcu oglasio stvarno nenadležnim, spis je ustupljen Županijskom sudu u Rijeci. ŽDO u Rijeci preuzelo je i preciziralo optužnicu. Glavna rasprava započela je 2012. godine.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 16 svjedoka. Duje i Naranča Šolaja, koji su svjedočili ubojstvu Kate i Nikole Dumančića, nisu ispitani kao svjedoci u istrazi ili na glavnoj raspravi, jer su oboje u međuvremenu preminuli. Supruga opt. Zdravka Pejića iskoristila je blagodat nesvjedočenja.

Vijeće je poklonilo vjeru iskazu svjedoka Predraga Kneževića. Svjedok, jedan od pripadnika rezervnog sastava milicije tzv. SAO Krajine, pred istražnim sucem u Karlovcu iskazivao je o okolnostima stradavanja Kate i Nikole Dumančić, kao i o napadu na Saborsko, koji je prethodio stradavanju Dumančićevih. Svjedok Knežević je na raspravi djelomično odstupio od iskaza u istrazi, tvrdeći da nije siguran da je opt. Pejić kritičnog dana bio u akciji „čišćenja“ terena i u grupi koja je došla pred kuću Duje i Naranče Šolaje, u čijem podrumu se skrivao bračni par Dumančić, pa mu je predočen iskaz iz istrage. Vijeće je poklonilo vjeru svjedokovom iskazu jer je smatralo kako nema razloga lažno teretiti opt. Pejića.

Kako bi provjerilo navode svjedoka Kneževića, Vijeće je odlučilo ispitati još nekoliko članova rezervnog sastava milicije tzv. SAO Krajine i pripadnika TO Plaški. Predsjednica vijeća i zamjenik županijskog državnog odvjetnika ispitali su ih u Beogradu. Neki od tih svjedoka ranije su bili saslušani zamolbenim putem. Vijeće je utvrdilo da je jedan od svjedoka, pripadnik rezervnog sastava milicije koji se nalazio pred kućom Šolaje, poznavao bračni par Dumančić, te je zaključilo da je vjerojatno on naveo opt. Pejića na njihovo usmrćenje prokazivanjem da se radi o Hrvatima. Vijeće smatra da su pojedini svjedoci znali mnogo više nego što su iskazali, a prešućivali su okolnosti događaja i/ili govorili suprotno kako bi od sebe otklonili mogućnost kaznenog progona.

Vijeće je zaključilo da su iskazi drugih svjedoka potkrijepili iskaz ključnog svjedoka o nacionalnoj pripadnosti pokojnih, njihovom civilnom statusu, o njihovom skrivanju u podrumu kuće obitelji Šolaja, koji su bili srpske nacionalnosti, o stanju u Saborskom i okolici u razdoblju koje je prethodilo inkriminiranom događaju. Većina svjedoka ispitanih u Beogradu potvrdili su da je opt. Pejić usmrtio Katu i Nikolu Dumančić, odnosno da su o tome čuli priče po selima, ali i da se pričalo kako je optuženi počinio i neka druga ubojstva.

S obzirom da se sudsko-medicinski vještaci nisu mogli izjasniti o točnom uzroku smrti, jer nisu raspolagali cijelim skeletima pokojnih, da na njima nije bilo mekih tkiva, a da na kostima kojima su raspolagali nisu pronašli ozljede, Vijeće je, uzimajući u obzir činjenice koje je utvrdilo tijekom postupka, zaključilo da su pokojni usmrćeni upravo rafalima ispaljenima iz automatske puške opt. Pejića.

Tijekom dokaznog postupka Vijeće je izvršilo uvid u velik broj materijalnih dokaza, poput zapisnika o sekciji s lokacije Popov Šanac, dokumentaciju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dopise MUP-a, izvještaje Štaba civilne zaštite, pravomoćnu presudu Županijskog suda u Karlovcu za opt. Nikolu Medakovića, …

Na strani opt. Zdravka Pejića Vijeće nije našlo niti jednu olakotnu okolnost koja bi utjecala na odluku o visini kazne, dok su ranija osuđivanost, razlog i način usmrćenja civila Kate i Nikole Dumančić cijenjene kao otegotne okolnosti pri određivanju visine kazne.

 

Mišljenje o provedenom postupku

Protek vremena i različiti iskazi svjedoka otežali su utvrđivanje činjeničnog stanja. Kako bi sa sigurnošću utvrdilo okolnosti usmrćenja bračnog para Dumančić, Vijeće je odlučilo neposredno ispitati pojedine svjedoke u Beogradu. Iako je ta okolnost pridonijela da prvostupanjski postupak traje duže, mišljenja smo da se ipak, s obzirom da je riječ o jednom događaju i jednom optuženiku, postupak mogao brže okončati.

Uz ostale postupke provedene za zločine počinjene u Saborskom (protiv Milana Ogrizovića i protiv Nikole Medakovića i dr.), ovaj postupak pridonio je dodatnom rasvjetljavanju događaja u Saborskom u studenome 1991. godine.

Ne niječući žrtve, smatramo da ova presuda visinom kazne bitno odskače od presude Boži Bačeliću, pripadniku hrvatskih postrojbi 2013. godine na Županijskom sudu u Splitu nepravomoćno osuđenom na 5 godina i 10 mjeseci za zločin koji je po načinu počinjenja (pucajući iz automatske puške) i posljedicama (usmrćenje starijeg bračnog para te jednog ratnog zarobljenika) usporediv sa zločinom za koji je osuđen Zdravko Pejić.

 

 

 

Zločin u Podvožiću

 

Postupak protiv Marka Bolića, optuženog za počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ-a RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeniku se stavlja na teret da je 4. studenog 1991. kao pripadnik “Skradske čete”, oružane postrojbe tzv. SAO Krajine, nakon što je Boro Ercegovac, zapovjednik postrojbi smejštenih u vojarni Logorište naredio proboj iz vojarne, naišavši u mjestu Podvožić na pripadnike hrvatske vojske Marijana Jakšića i Darka Tuškana, koji su vidjevši neprijateljsku vojsku zaustavili osobno vozilo kojim su se kretali, izišli iz njega te na haubu vozila spustili jedan karabin i jednu ručnu bombu i podigli ruke u znak predaje, iako nije bio neposredno ugrožen njegov život i život drugih pripadnika njegove postrojbe, zajedno sa Radom Bolićem iz osobnog vatrenog oružja pucao u Marijana Jakšića i Darka Tuškana, koji su od zadobivenih ozljeda preminuli na mjestu događaja.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-33/10 od 18. travnja 2011. možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K-38/2011

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević, predsjednik Vijeća, sutkinja Alenka Laptalo, članica Vijeća, sudac Denis Pancirov, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-33/10 od 18. travnja 2011.

Zastupnik optužbe: Gordana Križanić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ-a RH

Optuženik: Marko Bolić; prisutan; početkom 2013., nakon 2 i pol godine provedenih u protvoru, pritvor protiv njega je ukinut

Branitelj optuženika: Nenad Mamula, odvjetnik iz Karlovca

Žrtve – ubijeni: Marijan Jakšić i Darko Tuškan

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PODVOZIC izvjestaji s pracenja

 

PRESUDA

Dana 7. studenoga 2013. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu opt. Marko Bolić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Dana 7. studenoga 2013. godine, Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim Marka Bolića što je 4. studenoga 1991. godine, kao pripadnik postrojbi tzv. SAO Krajine, zajedno sa svojim sinom Radom Bolićem, koji je nedostupan hrvatskom pravosuđu, hicima iz osobnog oružja usmrtio Marijana Jakšića i Darka Tuškana, pripadnike hrvatskih postrojbi koji su neposredno prije toga, vidjevši vojnike tzv. SAO Krajine, odložili svoje oružje i podigli ruke u znak predaje. Time je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva – ratni zločin, označen u čl. 91. st. 2. t. 6 KZ RH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Tijek postupka

Iako su izmjene Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kojima je propisano da su županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu isključivo nadležni za postupanje u predmetima ratnih zločina, stupile na snagu 2011. godine, postupak je proveden pred Županijskim sudom u Karlovcu. Radi se o posljednjem postupku za ratni zločin vođenim pred jednim od sudova koji više nisu nadležni postupati u predmetima ratnih zločina, no time navedeni Zakon nije povrijeđen, jer je bilo moguće dovršiti postupak pred sudom pred kojim je postupak i započeo. Kazneni postupak pokretanjem istrage započeo je u listopadu 2010. godine. Optužnica je podignuta u travnju, a glavna rasprava započela je u rujnu 2011. godine. Održano je ukupno pet ročišta glavne rasprave, a na svakom ročištu rasprava je započinjala iznova, jer je između pojedinih ročišta prolazilo više od dva mjeseca. Tijekom dokaznog postupka saslušano je 14 svjedoka, a zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu saslušano je daljnjih 7 svjedoka.

Neopremljenost karlovačkog suda video-linkom i nužnost saslušanja svjedoka zamolbenim putem znatno je produljilo trajanje ovog postupka. Između dvaju ročišta glavne rasprave prolazilo je i po više od godinu dana. Time je potvrđena potpuna opravdanost propisivanja isključive nadležnosti četiri najveća i najopremljenija županijska suda za postupanje u predmetima ratnih zločina.

Zamijetili smo da je predsjednik Vijeća svjedoke, koji su u inkriminirano vrijeme bili pripadnici srpskih postrojbi, samo djelomično upoznavao s njihovim pravima i obvezama. Upozoravao ih je da su dužni govoriti istinu i upoznavao ih je sa mogućim posljedicama davanja lažnog iskaza, no nije ih upoznavao s njihovim pravom da ne odgovaraju na postavljena pitanja ukoliko bi time sebe ili svog bliskog srodnika izložili kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Pritvor

Marko Bolić uhićen je i pritvoren u listopadu 2010. godine. Pritvor protiv njega ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u veljači 2013. godine, jer je istekao maksimalni rok trajanja pritvora do donošenja nepravomoćne presude.

Pri izricanju presude optuženom Boliću nije izrečen obvezni pritvor, koji se uvijek određuje ukoliko je pri izricanju presude optuženiku odmjerena kazna zatvora u trajanju od 5 godina ili viša, uz obrazloženje da je tijekom veljače 2013. godine isteklo najdulje vrijeme njegovog trajanja.

Primjena blažeg zakona

Nakon izricanja presude, predsjednik Vijeća je obrazložio da je primijenjen novi Kazneni zakon, jer je blaži za počinitelja. Člankom 91. st. 2. t. 6 (Ratni zločin) navedenog zakona donja granica propisane kazne niža je od kazne zatvora propisane čl. 124. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske pa je kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124. stavka 1. i 2. OKZ RH, za koje je Bolić optužen, u presudi pravno označeno kao kazneno djelo ratnog zločina iz članka 91. stavak 2. točka 6. (novoga) Kaznenog zakona.

Odmjeravanje kazne

Visina odmjerene kazne još je jedan primjer neujednačene sudske prakse u odmjeravanju kazni za činjenično slična djela ovisno o pripadnosti okrivljenika hrvatskim ili srpskim postrojbama. Zadatak VSRH je korigiranje izrečenih kazni, odnosno usklađivanje sudske prakse u odmjeravanju kazni počiniteljima zločina.

S obzirom na mali broj održanih ročišta, nevelik broj ispitanih svjedoka, velike razmake između svakog pojedinog ročišta zbog nužnosti ispitivanja svjedoka zamolbenim putem, što se moglo predvidjeti i prevenirati delegacijom predmeta na jedan od četiri “specijalizirana” suda, te dužine trajanja pritvora, moramo konstatirati da je u ovome postupku dovedeno u pitanje suđenje u razumnom roku zajamčeno člankom 29. Ustava RH i člankom 6. (Pravo na pošteno suđenje) (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP).

ZLOČIN NA OVČARI (okr. SAŠA RADAK)

 

Suđenje protiv optuženoga Saše Radaka, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, počinjenog na poljoprivrednom dobru Ovčara 1991. godine, pred Vijećem za ratne zločine Specijalnog odjela Okružnog suda u Beogradu, trajalo je od 7. srpnja 2005. do 7. rujna 2006. godine. Donesena je nepravomoćna presuda kojom je optuženik osuđen na kaznu zatvora od 20 godina.

Nakon što je Vrhovni sud Republike Srbije ukinuo navedenu presudu, predmet opt. Saše Radaka spojen je sa predmetom protiv opt. Miroljuba Vujovića i dr., koji se na Specijalnom odjelu Okružnog suda u Beogradu vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu u sastavu Veselin Krstajić (predsjednik), te Gordana Božilović-Petrović i Vinka Beraha-Nikičević (članice vijeća).

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica stavlja na teret optuženomu Radak Saši da je 20. i 21. studenoga 1991. godine, na poljoprivrednom dobru Ovčara u Vukovaru, kao pripadnik dobrovoljačke jedinice koja je bila u sastavu bivše JNA, zajedno s pripadnicima TO Vukovara, kao i pripadnicima dobrovoljačke jedinice “Leva Supoderica”, kojima je suđeno u odvojenom sudskom procesu, tjelesno povređivao, nečovječno postupao i vršio ubojstva ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice. U špaliru i u hangaru je udarao ratne zarobljenike. U formiranom streljačkom vodu, na Grabovu, je strijeljao zarobljenike, kao i grupu zarobljenika ispred hangara na Ovčari. Na taj način sudjelovao je u lišavanju života 200 osoba, od kojih su 192 osobe identificirane.

Optužnicu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije možete pogledati ovdje.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je optužnicu br. KTRZ 4/03, od 13. travnja 2005. godine. Kazneni postupak započeo je 7. srpnja 2005. godine. U tijeku dokaznog postupka su pregledani video-zapisi pristigli iz MKSJ iz Hagga.

U prilogu su izvještaji sa svih rasprava u prvome postupku. Postupak je pratio regionalni tim monitora.

 

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine u sastavu: sudac Vesko Krstajić, predsjednik Vijeća, sutkinja Vinka Beraha Nikičević, sutkinja Gordana Petrović Božilović je dana 7. rujna 2006. objavilo presudu kojom je optuženi Saša Radak proglašen krivim te osuđen na kaznu zatvora od 20 godina.

Vrhovni sud Republike Srbije, dana 10. travnja 2007. godine, ukinuo je presudu kojom je Saša Radak proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U ponovljenom postupku, spojenim sa predmetom ostalih optuženika za zločin na Ovčari, opt. Radak 12. ožujka 2009. godine proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Apelacioni sud je 23. lipnja 2010. godine potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

ODLUKA USTAVNOG SUDA

Ustavni sud Srbije 12. prosinca 2013. godine donio je odluku kojom je usvojio ustavnu žalbu Saše Radaka protiv presude Apelacionog suda u Beogradu iz lipnja 2010. godine i utvrdio je da je podnositelju ustavne žalbe povrijeđeno pravo na nepristran sud kao sastavni dio prava na pravično suđenje.

Ustavni je sud naložio Apelacionom sudu u Beogradu da ponovno odluči o žalbi Saše Radaka protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Vijeće za ratne zločine od 12. ožujka 2009. godine.

Ova odluka Ustavnog suda ima pravno djelovanje i prema svim ostalim osobama iz predmeta Kv. 4/06, koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji kao i Saša Radak, odnosno na sve okrivljene iz predmetnog kaznenog postupka.

Odluku Ustavnog suda Srbije pogledajte ovdje.

ZLOČIN NA OVČARI (opt.MIROLJUB VUJOVIĆ i dr.)

 

Nakon provedenog ponovljenog postupka protiv optuženih Miroljuba Vujovića i dr. za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, počinjenog na poljoprivrednom dobru Ovčara 1991. godine, pred neizmijenjenim Vijećem za ratne zločine Okružnog suda Beograd, Specijalnog odjela za ratne zločine, dana 12. ožujka 2009. godine objavljena je presuda. 

Ponovljeni postupak smo samo djelomično pratili.

U rujnu 2010. objavljeno je da je Prizivni sud potvrdio presude za 11 osuđenih i 5 oslobođenih okrivljenika. Prvostupanjska je presuda preinačena u pogledu odluka o visini kazne u odnosu na dvoje osuđenika.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

U optužnici se navodi da su optuženi na poljoprivrednom dobru Ovčara, kod Vukovara, u Republici Hrvatskoj, kao pripadnici Teritorijalne obrane Vukovara koja je bila u sastavu tadašnje JNA, odnosno dobrovoljačkog odreda “Leva supoderica”, u vremenu od 20. studenog do 21. studenog 1991. godine, od popodnevnih do ranih jutarnjih sati, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji nije imao karakter oružanog sukoba, protivno članku 3 stavka 1 točke A i C i članka 4 stavka 1. 2 i 4 III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1945. godine, ratificirane od strane Narodne Skupštine FNRJ 1950. godine i Dopunskog Protokola iz Ženevske konvencije iz 1977. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, organizirali i naredili, odnosno izvršili, prema pripadnicima oružanih snaga i drugim osobama koje spadaju u oružane snage, odnosno prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav – ubojstva i nečovječna postupanja, kojima se vrijeđa osobno dostojanstvo 192 osobe i time, direktnim predumišljajem, lišili života i zakopali na poljoprivrednom dobru Ovčara, kod Vukovara. Time su izvršili krivično djelo zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZ SFRJ.

 

ŽRTVE

Popis žrtava ekshumiranih i identificiranih iz masovne grobnice Grabovo na Ovčari možete vidjeti  ovdje.
Popis svih žrtava odvedenih iz bolnice u hangar na Ovčaru, identificiranih iz masovne grobnice Grabovo, ali i osoba čija tijela do danas nisu pronađena i koji se vode kao nestali možete vidjeti ovdje.
KRONOLOGIJA POSTUPKA

 

2005. godine, tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, zbog bolesti je razdvojen postupak u odnosu na opt. Milana Bulića, zvanog Bulidža. Postupak u odnosu na njega je posebno dovršen.

Dana 30. siječnja 2006. godine objavljena je prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu kojom je okr. Milan Bulić proglašen krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, koje je tukao i maltretirao u špaliru na Ovčari i u hangaru u kojem su bili smješteni. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 8 godina. No Vrhovni sud Srbije je kasnije preinačio presudu Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu u pogledu odluke o kazni te je okr. Bulića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.

Više o razdvojenom postupku protiv Milana Bulića možete vidjeti ovdje.

Optužnica Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije br. K-TRZ-4/03 u odnosu na preostale optuženike (Miroljuba Vujovića, Stanka Vujanovića, Jovicu Perića, Ivana Atanasijevića, Predraga Madžarca, Milana Vojnovića, Milana Lančužanina, Marka Ljuboju, Predraga Milojevića, Vuju Zlatara, Gorana Mugošu, Đorđa Šošića, Miroslava Đankovića, Slobodana Katića, Nadu Kalaba i Predraga Dragovića) precizirana je 16. rujna 2005. godine. Možete ju vidjeti ovdje.

Optužnica je 24. studenog 2005. godine ponovno precizirana, no u manjoj mjeri.

Dana 12. prosinca 2005. godine predsjednik Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, sudac Veselin Krstajić, objavio je presudu br. K.V. 01/2003 kojom je završen prvostupanjski postupak.

Presudom su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora:

Miroljub Vujović u trajanju od 20 godina;

Stanko Vujanović u trajanju od 20 godina;

Milan Lančužanin u trajanju od 20 godina;

Predrag Milojević u trajanju od 20 godina;

Predrag Dragović u trajanju od 20 godina;

Đorđe Šošić u trajanju od 20 godina;

Ivan Atanasijević u trajanju od 20 godina;

Miroslav Đanković u trajanju od 20 godina;

Jovica Perić u trajanju od 15 godina;

Milan Vojnović u trajanju od 15 godina;

Vujo Zlatar u trajanju od 15 godina;

Predrag Mađarac u trajanju od 12 godina;

Nada Kalaba u trajanju od 9 godina;

Goran Mugoša u trajanju od 5 godina.

Navedenim optuženicima produžen je pritvor.

Presudom su zbog nedostatka dokaza oslobođeni i pušteni iz pritvora optuženici Marko Ljuboja i Slobodan Katić.

Obrazlažući oslobađajući dio presude, predsjednik Vijeća je rekao da je dokazano da su Ljuboja i Katić bili na Ovčari, kod hangara, no da nisu viđeni kod jame gdje su zarobljenici likvidirani.

Vrhovni sud Republike Srbije ukinuo je 18. listopada 2006. godine Rješenjem br. Kž-IR.Z.1/06 presudu Okružnog suda Beograd od 12. prosinca 2005. godine te predmet vratio na ponovni postupak. Presuda je ukinuta zbog bitne povrede odredaba kazenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dio oslobađajuće presude također je ukinut zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ponovljeni postupak započeo je 13. ožujka 2007. godine. Trojica optuženika (Marko Ljuboja, Slobodan Katić i Goran Mugoša) su se branili sa slobode, a ostali su se nalazili u pritvoru. Ponovljeni se postupak vodio i protiv optuženih Saše Radaka i Milorada Pejića. Naime, osnovni predmet je spojen sa predmetima vođenim po optužnici od 13. travnja 2005. godine (protiv opt. Saše Radaka) i optužnici br. 4/03, od 08. travnja 2008. godine (protiv opt. Milorada Pejića). Predmet protiv opt. Saše Radaka spojen je sa osnovnim predmetom nakon što je Vrhovni sud Srbije ukinuo prvostupanjsku presudu kojom je ovaj optuženik nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Više o predmetu protiv opt. Radaka možete pogledati ovdje.

Za razliku od optuženih iz osnovnog predmeta i opt. Radaka, postupak protiv opt. Milorada Pejića vođen je prvi put, jer je on naknadno pronađen i optužen. Optužnicu protiv njega možete vidjeti ovdje.

Dana 12. veljače 2009. godine objavljena je presuda. Trinaestero optuženih proglašeno je krivima i izrečene su im kazne zatvora:

– u trajanju od 20 godina: Miroljubu Vujoviću, Stanku Vujanoviću, Predragu Milojeviću, Đorđu Šošiću, Miroslavu Đankoviću, Ivanu Atanasijeviću, Saši Radaku;

– u trajanju od 15 godina: Milanu Vojinoviću;

– u trajanju od 13 godina: Jovici Periću;

– u trajanju od 9 godina: Nadi Kalaba;

– u trajanju od 6 godina: Milanu Lančužaninu;

– u trajanju od 5 godina: Goranu Mugoši, Predragu Dragoviću.

Oslobođeni su optužbe: Vujo Zlatar, Predrag Mađarac, Slobodan Katić, Marko Ljuboja i Milorad Pejić.

Vijeće za ratne zločine Prizivnog suda Srbije potvrdilo je presude za 11 osuđenih i petero oslobođenih. Prvostupanjska presuda preinačena je tako što je kazna osuđenoj Nadi Kalaba pooštrena s devet na jedanaest godina zatvora, a Ivanu Atanasijeviću, prvobitno osuđenom na 20, kazna je smanjena na 15 godina zatvora.

Pored navedenih postupaka, za zločin na Ovčari u posebnom postupku sudilo se i okrivljenom Damiru Sireti, koji je srbijanskom pravosuđu izručen iz Norveške u svibnju 2008. godine.

Više o postupku protiv opt. Sirete možete vidjeti ovdje.

Inače, Damir Sireta je za zločine u Vukovaru (no ne i za zločin na Ovčari) na Županijskom sudu u Vukovaru, u odsutnosti, osuđen na 12 godina zatvora.

 

ODLUKA USTAVNOG SUDA

Ustavni sud Srbije 12. prosinca 2013. godine donio je odluku kojom je usvojio ustavnu žalbu Saše Radaka protiv presude Apelacionog suda u Beogradu iz lipnja 2010. godine i utvrdio je da je podnositelju ustavne žalbe povrijeđeno pravo na nepristran sud kao sastavni dio prava na pravično suđenje.

Ustavni je sud naložio Apelacionom sudu u Beogradu da ponovno odluči o žalbi Saše Radaka protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Vijeće za ratne zločine od 12. ožujka 2009. godine.

Ova odluka Ustavnog suda ima pravno djelovanje i prema svim ostalim osobama iz predmeta Kv. 4/06, koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji kao i Saša Radak, odnosno na sve okrivljene iz predmetnog kaznenog postupka.

Odluku Ustavnog suda Srbije pogledajte ovdje.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Monitorica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek pratila je glavnu raspravu u prvom prvostupanjskom postupku, tijekom 2004. i 2005. godine.

Rasprava je održana pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, u sastavu Veselin Krstajić (predsjednik Vijeća) te Gordana Božilović-Petrović i Vinka Beraha-Nikičević (članice vijeća).

Optužnicu je zastupao Dušan Knežević, zamjenik Tužitelja za ratne zločine.

Branitelji optuženih bili su: Milan Zaklan, Miroslav Perković, Zoran Jevrić, Vojislav Vukotić, Slavko Pereski, Milan Vujin, Slaviša Prodanović, Đorđe Kalan, Milan Stanić, Savo Štrbac, Đorđe Dozet, Rajko Jelušić, Vladimir Đurđević, Vladimir Beljanski, Aleksandar Bojkov, Bojan Stanojević, Ilija Radulović, Slobodan Stašević, Ljubomir Apro i Zoran Levajac

U pridruženim dokumentima su sažeci izvještaja sa ročišta glavne rasprave održane 2004. i 2005. godine.

Raspravu u ponovljenom postupku samo smo djelomično pratili. Izvještaje sa praćenih ročišta također možete pogledati u pridruženim dokumentima.

Zlocin_na_Ovcari_izvjestaji

Ovcara_sazeti_izvjestaji_sa_sudjenja

Zločin nad obitelji Grgić u Novskoj (opt. Jure Šajatović i dr.)

 

Postupak protiv Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića, Ljubinka Bijelića i Dragana Kneževića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženike se tereti da su 19. ožujka 1993. godine u popodnevnim satima, na privremeno okupiranom području Novske zvanom Novsko brdo, Šajatović kao načelnik obavještajno bezbjednosnog organa i zapovjednik izviđačko diverzantskog odreda 18. Korpusa tzv. Srpske Vojske Krajine, Bajić kao načelnik bezbjednosti 54. pješačke brigade tzv. Srpske Vojske Krajine, Kragujević kao načelnik organa bezbjednosti 98. pješačke brigade tzv. Srpske Vojske Krajine, naredili Bijeliću i Kneževiću, pripadnicima izviđačko diverzantske grupe Branislava Miščevića, da zajedno sa Branislavom Miščevićem i Željkom Vrljanovićem, maskirani u odore pripadnika HV-a i naoružani automatskim pištoljima “Škorpion” s prigušivačima, istog dana sa okupiranog područja uđu u grad Novsku i likvidiraju Stjepana Grgića, dozapovjednika privremene formacije novljanske domobranske satnije te članove njegove obitelji, pa su na temelju naredbe došli do kuće obitelji Grgić, hicima iz navedenog naoružanja usmrtili Stjepana Grgića, njegovu suprugu Tomislavu Grgić, sina Ivana Grgića i kćerku Anamariju Grgić, nakon čega su, pretražujući stvari po kući, pronašli ključeve automobile marke “Isuzu” te ga odvezli.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 5K-RZ-13/12

Vijeće za ratne zločine: sudac Ratko Šćekić, predsjednik Vijeća, suci Vladimir Vinja i Zdenko Posavec, članovi Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-15/06, od 30. lipnja 2009. godine; novi broj K-DO-330/12

Zastupnik optužbe: Robert Petrovečki, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Jure Šajatović, Milenko Bajić, Živko Kragujević, Ljubinko Bijelić i Dragan Knežević; nedostupni, prebivaju na području Republike Srbije

Branitelji optuženih: odvjetnica Lea Čavić, za prvooptuženoga; odvjetnica Ljiljana Bilbija, za drugooptuženoga; odvjetnica Sandra Hančić, za trećeoptuženoga; odvjetnica Slađana Čanković, za četvrtooptuženoga; odvjetnik Davor Drugović, za petooptuženoga

Žrtve – ubijeni: Stjepan Grgić, Tomislava Grgić, Ivan Grgić i Anamarija Grgić

Zločin u Drinovcima (opt. Boban Arsić)

Postupak protiv Bobana Arsića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj K-DO-103/11 od 14. studenoga 2012. opt. Bobana Arsića tereti se da je 12. siječnja 1992. u Drinovcima, zaseoku Bačići, kod Drniša, kao dragovoljac srpske garde iz SR Jugoslavije uključene u sastav tzv. Teritorijalne obrane Drniš pod jedinstvenim zapovjedništvom tzv. JNA, ubio dvije civilne osobe – bračni par Matu i Mariju Bačić, te da je istog dana maltretirao  i zastrašivao preostale civile u mjestu pa je tako tri civilne osobe postrojio uz jedan zid i iz automatske puške ispalio rafal metaka tek koji centimetar iznad njihovih glava.

Optužnicu pogledajte ovdje.

Napomena:

Tzv. Okružno javno tužilaštvo Knin Republike Srpske Krajine 7. travnja 1995. godine podiglo je optužnicu broj KT-19/95 protiv opt. Bobana Arsića, tereteći ga za usmrćenje Mate i Marije Bačić te zastrašivanje jedne starice. Kazna djela bila su kvalificirana kao ubojstva iz čl. 47. st. 2. t. 5. i izazivanja opće opasnosti iz čl. 184. KZ RSK.

Navedenu optužnicu možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: K-Rz-8/12

Vijeće za ratne zločine: sudac Zoran Kežić, predsjednik Vijeća, sudac Mlađan Prvan, član Vijeća, sudac Davor Svalina, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj K- DO-103/11 od 14. studenoga 2012.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku upućen u rad u Županijsko državno odvjetništvo u Splitu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH

Optuženik: Boban Arsić, nedostupan

Braniteljica optuženog: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

Žrtve:

– ubijeni: Mate Bačić i Marija Bačić

– zlostavljani: Ana Bačić pok. Jakova, Milka Bačić pok. Ante i Ana Bačić pok. Pavla

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

DRINOVCI izvjestaji s glavne rasprave

PRESUDA

Dana 12. ožujka 2014. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu optuženog Bobana Arsića proglasilo je krivim i osudilo ga na 20 godina zatvora.

Zločin u Berku (opt. Milorad Momić)

Postupak protiv Milorada Momića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Opt. Miloradu Momiću stavljeno je na teret da je u razdoblju od 2. rujna 1991. godine do kraja jeseni 1991. godine, kao pripadnik TO, sa ostalim pripadnicima TO, u zajedničkom cilju da preostalo civilno stanovništvo nesprske narodnosti natjeraju na napuštanje sela i područja Berka učine srpskim etničkim područjem, dio nesrpskog stanovništva, oko 120 civila, koji su ostali u selu zatvorili u halama poljoprivrednog kombinata VUPIK-a u selu i potom odveli u za to predviđeni i osnovani logor u kućama Marice i Petra Penavića i Mate Mitrovića, sudjelovao u svim aktivnostima kojima je cjelokupno civilno stanovništvo izvrgnuto sustavnom psihičkom i fizičkom zlostavljanju, sve do usmrćenja nekih od njih, nekima su prijetili da će ih ubiti, psihički ih zlostavljali često im pucajući iznad glave, dovodili zatvorenike u logor i tukli, odvodili na ispitivanje u podrum kuće Mate Mitrovića, gdje su ih tukli. U cilju ostvarivanja navedenih ciljeva:

– točno neutvrđenog dana u jesen 1991. godine u logoru u Berku tukao rukama Anđu Rušnov, Danicu Rušnov i Maru Kujundžić,

– dana 5. rujna 1991. godine u Berku, sa Ilijom Čučkovićem i u dogovoru sa njim, s vojnog transportera, ispred njezine kuće ubio jednim rafalom iz oružja Katu Garvanović, pa da je time počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Preciziranu optužnicu od 12. listopada 2011. godine možete pogledati ovdje.

Optužnica je izmijenjena podneskom od 31. kolovoza 2012. Izmjenom se Momiću stavlja na teret da je 2. rujna 1991. u selu Orolik, kao pripadnik Teritorijalne obrane Berak, zajedno sa više pripadnika paravojnih postrojbi zadao više udaraca rukama i nogama Stanku Penaviću, mještaninu Berka prethodno zarobljenom i dovedenom u Orolik, uslijed čega je Stanko Penavić izgubio svijest i zadobio prijelome više kostiju, te mu je izbijeno 8 zuba.

Optuženika se više ne tereti za ranije inkriminacije (zlostavljanje Anđe i Danice Rušnov i Mare Kujundžić te usmrćenje Kate Garvanović). Izmijenjenu optužnicu možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K -53/11

Optuženik: Milorad Momić (nalazi se u pritvoru u Osijeku, iz Francuske izručen 2. rujna 2011. godine, tvrdi da je samo francuski državljanin – francusko državljanstvo primljen je 2006. godine – na temelju podataka iz tiska sadašnje ime mu je Guy Monier)

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120/1 OKZ RH

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Milan Kojić, član Vijeća; sutkinja Irena Lenić, članica Vijeća

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik županijskog državnog odjetnika u Vukovaru

Optužnica: ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-42/01 od 5. travnja 2006. godine, precizirana u odnosu na optuženika podneskom br. K-DO-42/01 od 12. listopada 2011. godine te izmijenjena 31. kolovoza 2012. godine

Branitelj: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka (izabrani branitelj)

Žrtve:

– po prvotnoj optužnici:

– ubijena: Kata Garvanović;

– tučene: Anđa Rušnov, Danica Rušnov, Mara Kujundžić

– po optužnici izmijenjenoj 31. kolovoza 2012.:

– zlostavljan: Stanko Penavić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BERAK (opt. Milorad Momić) – izvještaji s praćenja glavne rasprave

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru dana 21. prosinca 2013. godine proglasilo je opt. Momića krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Presudu pogledajte ovdje.

Dana 11. ožujka 2014. godine održana je sjednica Žalbenog  vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno raspravljanje.

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PRPVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 21. prosinca 2013. godine opt. Milorada Momića proglasilo je krivim i osudilo na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Opt. Milorad Momić jedan je od 35 osoba optuženih optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru br. K-DO-42/01 od 5. travnja 2006. godine. S obzirom da je bio nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, za njim je bila raspisana međunarodna tjeralica zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila izvršenog 1991. godine u Berku. Osim Republike Hrvatske, međunarodnu tjeralicu za njim je raspisala i Republika Srbija, zbog ratnog zločina počinjenog ubojstvom šestorice Bošnjaka sredinom srpnja 1995. godine u Godinjskoj Bari, kod Trnova, u blizini Srebrenice.

Milorad Momić uhićen je 31. siječnja 2011. godine u francuskim Alpama. Do uhićenja je živio pod imenom Guy Monier. U ožujku 2011. godine, Sud u Grenobleu donio je odluku o njegovom izručenju Republici Hrvatskoj. Dana 2. rujna 2011. godine je izručen. Od uhićenja do izručenja bio je u ekstradicijskom pritvoru. Tijekom glavne rasprave pred Županijskim sudom u Vukovaru nalazio se u pritvoru u Osijeku. Vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru i pritvoru za vrijeme glavne rasprave uračunato je u izrečenu kaznu zatvora, temeljem odredbi čl. 45. OKZ RH.

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru br. Kv-169/11 od 6. listopada 2011. godine, kazneni postupak protiv Milorada Momića razdvojen je od postupka protiv ostalih optuženih ranije spomenutom optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, podignutom 2006. godine. Njome je Momiću stavljeno na teret da je s dvojicom pripadnika srpskih paravojnih formacija ubio Zlatka Mitrovića, njegovog oca (ime nije navedeno) i Katu Garvanović, te da je u logoru tukao zatočene stanovnice Berka Anđu Rušnov, Danicu Rušnov i Maru Kujundžić.

Na početku glavne rasprave, dana 3. studenoga 2011. godine, pročitana je optužnica precizirana 12. listopada 2011. godine. Njome mu se stavljalo na teret da je od 2. rujna pa do kraja 1991. godine sudjelovao, s poimence navedenim pripadnicima TO Berak, u zatočenju 120 civila nesrpske nacionalnosti u logor u Berku, gdje su bili fizički i psihički zlostavljani. Stavljeno mu je na teret da je u podrumu kuće Mate Mitrovića tukao Anđu Rušnov, Danicu Rušnov i Maru Kujundžić te da je, zajedno s još jednim pripadnikom TO Berak, dana 5. rujna 1991. godine, pucajući s vojnog transportera ubio Katu Garvanović.

Optužnica je ponovo izmijenjena 31. kolovoza 2012. godine. Opt. Miloradu Momiću stavljeno je na teret da je 2. rujna 1991. godine, kao pripadnik TO Berak, u Oroliku, zajedno s još 11 pripadnika TO, zarobljenom Stanku Penaviću zadao veći broj udaraca rukama i nogama, na kojima je imao obuvene vojničke čizme. Oštećeni Stanko Penavić je pri tom izgubio svijest te zadobio prijelom VII. – IX. rebra lijevo, prijelom lijeve zigmatične kosti i izbijanje 8 zubi.

Kod svake izmjene optužnice, opt. Milorad Momić se izjasnio da razumije što mu se stavlja na teret te da se ne osjeća krivim.

Za ovaj je predmet karakteristično da je opt. Milorad Momić izručen zbog ubojstva tri osobe i premlaćivanje tri stanovnice Berka – inkriminacije od kojih je tužiteljstvo odustalo tijekom trajanja postupka. Pri njegovu izručenju, zlostavljanje zarobljenog oštećenika Stanka Penavića nije se spominjalo niti mu se stavljalo na teret.

Nepravomoćna osuđujuća presuda temelji se na iskazima svjedoka, preživjelih zarobljenih hrvatskih vojnika, koji su zajedno s oštećenim Stankom Penavićem kritičnog dana, 2. rujna 1991. godine, bili u Oroliku i vidjeli opt. Milorada Momića. U presudi se naglašava da je opt. Milorad Momić postupao nečovječno i činio nasilje protiv života i tijela, jer je zajedno s poimenično navedenim pripadnicima srpskih paravojnih formacija tukao oštećenog Stanka Penavića i nanio mu ozljede. Time je postupio suprotno odredbi čl. 3. st. 1. i 2. t. a Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine. Jedan svjedok je iskazao da je vidio opt. Milorada Momića kako tuče oštećenog Stanka Penavića. Vijeće za ratne zločine zaključilo je da je oštećeni Stanko Penavić u kritično vrijeme bio „mještanin Berka koji je nakon zarobljavanja odveden u Orolik ….“. Vijeće je zaključilo da oštećenik nije imao svojstvo ratnog zarobljenika u kritično vrijeme, jer „nije uhićen u „direktnom“ oružanom sukobu između mještana Berka i mještana Orolika“.

Nadalje, u presudi se navodi da je opt. Milorad Momić svojim činjenjem povrijedio odredbe čl. 27. st. 1. i čl. 32. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, te odredbe čl. 4. st. 1. i 2. t. a Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije (Protokola II – nemeđunarodni oružani sukob).

Vijeće za ratne zločine je u citiranoj nepravomoćnoj presudi zaključilo da je opt. Milorad Momić postupao kao supočinitelj s poimenično nabrojanim pripadnicima srpskih paravojnih formacija. Vijeće je ispustilo iz optužnice navod da je optuženik pripadnik TO Berak, jer nije sa sigurnošću moglo utvrditi njegovu pripadnost točno određenoj paravojnoj formaciji. Vijeće je smatralo da to nije od značaja za utvrđivanje njegove odgovornosti za počinjeno djelo. „Naime, navedeno djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) može počiniti osoba koja kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredi ili u konkretnom slučaju počini djelo…“

Kao olakotne okolnosti, cijenjene su optuženikova ranija neosuđivanost te činjenica da je otac jednog djeteta. Vijeće nije pronašlo otegotne okolnosti.

U izvršenju djela opt. Milorad Momić je postupao kao supočinitelj, što podrazumijeva „blaži oblik“ počinjenja kaznenog djela.

„U srpnju 2012. godine, ŽDO iz Osijeka je, temeljem odredbi Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima od Tužiteljstva za ratne zločine Republike Srbije, preuzelo kazneni progon Milorada Momića (državljanina Republike Hrvatske i Republike Francuske), te je protiv njega donijelo nalog o provođenju istrage zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

Postoji osnova sumnje da je osumnjičenik 16. ili 17. srpnja 1995. u mjestu Godinjske Bare u blizini Trnova (Republika Bosna i Hercegovina), kao pripadnik postrojbe „Škorpioni“ koja je bila pridružena Vojsci Republike Srpske u oružanom sukobu protiv Armije BiH; protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava; zajedno s još nekoliko pripadnika iste postrojbe, pucanjem iz vatrenog oružja u leđa usmrtio šest uhićenih pripadnika bošnjačke narodnosti. Nakon usmrćenja mlt. D.S. (1979.), mlt. S.F. (1978.), mlt. A.A. (1978.), J.D. (1970.), S.I. (1960.) i S.S. (1959.) njihova su tijela polivena benzinom i zapaljena.

Osumnjičenik se nalazi u pritvoru zbog kaznenog postupka koji se protiv njega vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru, također zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH, a nakon izručenja od strane Ministarstva pravosuđa Republike Francuske. Stoga će se, radi vođenja ovog postupka, a zbog načela specijaliteta, zatražiti dodatna zamolba za izručenjem i za navedeno kazneno djelo.“ – Priopćenje Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 6. srpnja 2012. godine.

PONOVLJENI POSTUPAK

Dana 3. veljače 2015. godine započela je rasprava u ponovljenom postupku protiv opt. Milorada Momića , kojemu optužnica ŽDO iz Osijeka br. K-DO-35/14, od 10. listopada 2014. godine , stavlja na teret daje počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120.st.1. OKH RH.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku:
Zvonko Vrbar, predsjednik Vijeća, sudac za ratne zločine
Ružica Šamota, članica Vijeća, sutkinja za ratne zločine
Ante Kvesić, član Vijeća, sudac za ratne zločine

Odvjetnik Tomislav Filaković, postavljeni branitelj

Oštećenik Stanko Penavić

Nakon što je Predsjednik Vijeća otvorio zasjedanje, objavio predmet rasprave i sastav Vijeća, utvrđena je istovjetnost Optuženika. Opt. Milorad Momić je rekao da je primio i razumio pouku o pravima.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka pročitao je optužnicu.

Optuženik je izjavio da je optužbu razumio, te se ne smatra krivim za djelo koje mu se stavlja na teret. Predsjednik Vijeća upozorio je Optuženika, uskladno odredbi čl. 418.st.3. ZKP, da će se sve što kaže prilikom izvođenja dokaza smatrati njegovom obranom.

Zamjneik ŽDO iz Osijeka održao je uvodni govor, navodeći da će izvođenjem dokaza, kako ispitivanjem svjedoka, tako i izvođenjem materijalnih dokaza, dokazati da je opt. Milorad Momić, kao pripadnik TO Berak, u kritično vrijeme oštećeniku Stanku Penaviću nanio tjelesne ozljede opisane u optužnici, te je na taj način svojim radnjama ostvario bina obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Branitelj Optuženika izjavio je da će sukladno zakonskim ovlastima svoj uvodni govor održati nakon što optužba u ovom postupku izvede svoje dokaze.

U dokaznom postupku saslušani su:

Oštećenik Stanko Penavić ostao je kod svojih iskaza, danih tijekom istage, na djelomičnoj rekonstrukciji, kao i tijekom ranijih glavnih rasprava u ovom predmetu. Danas je ponovio da je bio zarobljen 2. rujna 1991. godine, tijekom napada srpskih paravojnih jedinica i bivše JNA na Berak. Zarobljen je na leniji od tri osobe, među kojima je bio Optuženik. Sve tri osobe bile su naoružane. Opt. Milorad Momić imao je mitraljez M-53. Optuženik je bio naoružan puškom, koja je ostala na mjestu gdje je zarobljen. Optuženik je oštećenom Stanku Penaviću oduzeo pištolj. Osobe koje su zarobile, stavile su Oštećenika u automobil i odvezle u Orolik. Odmah po dolasku u Orolik, Ošećenik je izvučen iz automobila, oko njega je bilo desetak osoba. Osjetio je udarac u glavu, ali ne zna točno je li udaren kundakom puške, šakom ili nečim drugim. Oštećenik je od udarca pokleknuo, osobe koje su bile oko njega su ga nastavile tući. Od udaraca je imao slomljenu zagmatičnu kost, izbjeno mu je nekoliko zubi, bol u prsnom košu i u glavi. Oštećenik je izgubio svijest. Probudio se iz nesvjestice pod orahom, gdje je ležao sa ostalim zarobljenicima iz Berka. Vitomir Garvanović je bio ranjen u lijevu nadlakticu, curila mu je krv, gubio je svijest. Zbog toga je Oštećenik zatražio da Vitomiru Garvanoviću netko pruži prvu pomoć.

Oštećenik je rekao da su nakon zaustavljanja automobila, kojim je dovezen u Orolik, iz automobila izašli vozač i suvozač, potom je izašla osoba s njegove desne strane, a potom je on izvučen iz automobila. «Ja u osom svom događanju nisam primijetio da bi mi udarce zadao Milorad Mimić, iako je nedvojbeno da je on u tom trenutku bio tu» .

Svjedok Zvonko Štibić ostao je kod svojih iskaza izistrage, kao i s glavne rasprave. Danas je rekao da nije vidio nanošenje povreda oštećenom Stanku Penaviću, no, čuo je događaj, budući je bio ispod oraha, sa ostalim zarobljenicima iz Berka. Čuo je viku da je dovezen Stanko Penavić, čuo je da tuku Stanka Penavića, no, kako nije smio podizati glavu, nije vidio tko tuče Stanka Penavića. Zna da je opt. Milora Mimić budo tamo, sve ih je obišao i pogledao ih. U trenutku kada ih gleda, opt. Milorad Momić bio je naoružan puškomitraljezom tzv. «garonjom». Vitomir Garvanović je bio ranjen, no, cijelo vrijeme je bio pri svijesti. Za opt. Milorada Momića Svjedok je rekao da je bio obučen u civilnu odjeću, ne zna što je imao na nogama. Nadalje, rekao je da su on i ostali mještani Berka bili zarobljenik oko 9,00 sati ujutro, u Orolik su dovedeni oko 15,30 sati. Opt. Milorad Momić ih je obišao i pogledao nako što je doveden Stanko Penavić.

Svjedok Vitomir Garvanović, ostao je kod svojih iskaza iz istrage, djelomične rekonstrukcije i glavnih rasprava. Danas je rekao da je bio ranjen u desnu ruku dana 2. rujna 1991. godine. Nakon toga je bio zarobljen sa grupom od 13 pripadnika ZNG. Zarobili su ih Dimitrije Stupkin, osoba nadimkom «Luks», osoba prezimenom Šoljić, Milan Martić i druge osobe iz Orolika, koje sve poznaje, jer je išao u osnovnu školu u Orolik. Nakon zarobljavanja u Orolik su dovedeni oko 10,00 sati prije podne. Smješteni su u dvorište ambulante u Oroliku, svi zarobljenici su morali ležati potrbuške, osim njega, koji je ležao na leđima, jer je bio ranjen. «Nakon toga, u prijepodnevnim satima, j sam primijetio da je u dvorište ambulante došao Milorad Momić, naoruđan puškomitraljezom koje je naslonio na stepenište ambulante, anakon toga sam primijetio da je doveden i Stanko Penavić, te da su ga osobe počele tući. Vidio sam da su ga počeli tući Pribičević, Grcić i opt. Milorad Momić. Ovo udaranje Stanka Penavića trajalo je oko 10 – 15 minuta, nakon čega su mu ove osobe naredile da skine maskirne hlače koje su oni bacili na dvorište, a Penavića su bacili među nas koji smo ležali tu pod orahom. Nakon toga su nas tjerali da oodemo do nogometnog igrališta, gdje smo bili zatvoreni u svlačionici.»

«Na upit zamjenika ŽDO u Osijeku, svjedok iskazuje: Ja sam vidio kada su dovezli u vozilu Stanka Penavića, jer je to vozilo stalo na cesti, nakon čega su ih tog vozila izveli Stanaka Penavića. U tom trenutku kada se to vozilo zaustavilo, oko tog vozila nije bilo drugih osoba, jer su sve naoružane osobe bile u dvorištu, gdje smo se mi nalazili i gdje su kasnije doveli Stanaka Penavića, gdje su Stanka Penavića ove osobe počele tući, kako sam već prethodno rekao. Ja sam vidio da su ih tog vozila izašli Pribičević, Grčić i opt. Momić, dakle, osobe koje su kasnije tukle Stanka Penavića.»

Branitelj opt. Milorada Momića stavio je primjedbu na istinitost iskaza ovoga Svjedoka, budući da je u suprotnosti s iskazom oštećenika Stanka Penavića.
Svjedok Predrag Kegelj, ostao je kod svog iskaza sglavne rasprave. Danas je rekao da nije vidio kada su doveli Stanka Penavića. Čuo je da je Stanko Penavić došao kad su ga doveli kod ostalih zarobljenika, «a čuo sam da je došao i opt. Milorad Momić, a kada su ga doveli do nas, vidio sam da je Penavić pretučen. Ja se sada ne mogu sjetiti je li Stanko Penavić, kad su ga doveli kod nas, bio pri svijesti ili nije bio pri svijesti.»

Svjedok Mladen Kegelj, ostao je kod svog iskaza s glavne rasprave. Danas je rekao da nije mogao točno vidjeti tko je sve bio u automobilu kojim je dovezen Stanko Penavić. Vidio je da je iz toga automobila, s mjesta suvozača, izašao opt. Milorad Momić. Sa zadnjeg sjedala je izašao Stanko Penavić. Svjedok je vidio da su odmah nakon što je Oštećenik izašao iz automobila bio tučen. Okolo je bilo puno ljudi. Svjedok je vidio Veljka Grčića i osoba nadimkom «Pampur» i Radoslav Jovanović, puno drugih, koji su odmah počeli tući Stanka Penavića. «Kako su ga svi počeli tući kada je izašao ih automobila, ja nisam vidio na koji način i kkako ga je tukao opt. Milorad Momić. Kada je Stanko Penavić pao na zemlju, onda su ga tukli nogama»… «Nakon što su pretukli Stanka Penavića, Momić je došao do našeg kruga u kojem smo ležali po proteku od 15 min i tada nas je nogom kvrcnuo da provjeri tko je tko od nas koji smo ležali.» … «Ja sam vidio da je Milorad Momić po izlasku iz automobila otišao do stepenica ambulante, ostavio tamo puškomitraljez i vratio se prema mjestu gdje su tukli Stanka Penavića, no, međutim, ja nisam vidio je li on i na koji način također udario i tukao Stanka Penavića.»

Svjedok Ivica Juratovac ostao je kod svog iskaza s glavne rasprave. Danas je rekao da su oštećenika Stanka Penavića dovezli u dvorište u Oroliku sat ili sat i pol nakon što su on i ostali zarobljenici iz Berka dovedeni. Nije mu poznat način dovođenja Stanka Penavića, budući da je ležao potrbuške, nije smio dizati glavu. Nije vidio niti čuo tko je doveo Stanka Penavića u krug ispod drveta, gdje su ležali ostali zarobljenici. Ne može se sjetiti kako je bio odjeven opt. Milorad Momić, ali se sjeća da je bio naoružan puškomitraljezom. Vidio je Optuženika u dvorištu ambulante u Oroliku (dvorištu gdje su ležali zarobljenici)

Svjedok Tomislav Mrkonjić je ostao kod svog iskaza s glavne rsprave. Danas je rekao: «Ja opt. Milorada Momića u tom trenutku nisam vidio među osoba koje su tukle Stanka Penavića, jer smo morali glavu držati pognutu, no, međutim ja sam čuo njegov glas, a isti glas sam poznavao od ranije. Ja sam čuo u tom trenutku da se Momić pojedincima među nama obraća psovkama, a Predragu u Mladenu (Kegelj) je govoo da ih neće spasiti ni pancirka. Kad su Stanka Penavića izvukli iz automobila,on je sav bio krvav, i nije davao znakove da može hodati i miati se, a to je sve trajalo od 3 – 5 minuta. Prvi puta sam čuo glas Milorada Mimića kada je došao automobil.»

Branitelj je stavio primjedbu na iskaz ovoga svjedoka u cijelosti, budući da se njegov današnji iskaz razlikuje od prijašnjeg iskaza.
Sljedeće ročište za raspravu određeno je za dan 18. veljače 2015. godine u 9,00 sati.

Zločin u Gruborima

 

Postupak protiv Frane Drlje, Bože Krajine i Igora Benete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Stavlja im se na teret da su 25. kolovoza 1995. za vrijeme trajanja akcije pretrage terena pod nazivom “Oluja obruč”, kao pripadnici ATJ Lučko, nakon što su grupe pod zapovjedništvom Drlje i Krajine ušle u Grubore, Drljo osobno i njemu podređeni Beneta pucali u civile, a drugi neidentificirani pripadnici njegove grupe pucali u civile i palili kuće, a Drljo, vidjevši isto, nije poduzeo ništa da spriječi sebi podređene da to čine, dok Krajina, vidjevši da i pripadnici njemu podređene grupe zajedno sa navedenima ubijaju civile i pale kuće, nije poduzeo dužne radnje kako bi pripadnike svoje grupe u tome spriječio, pa su tom prilikom Milica Grubor, Marija Grubor, Jovo Grubor, Jovan Grubor pok. Damjana, Miloš Grubor i Đuro Karanović zadobili strijelne ozljede od kojih su preminuli, a većina objekata i gospodarskih zgrada u zaseoku Grubori je zapaljena.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-3/10

Vijeće za ratne zločine: sudac Zdravko Majerović, predsjednik Vijeća, sudac Mirko Klinžić, član Vijeća, sudac Marjan Garac, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, broj K-DO-358/09 od 15. prosinca 2010. godine

Zastupnik optužbe: Robert Petrovečki, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz 120. st. 1. OKZRH

Optuženici:
1.-opt. Frano Drljo, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio do 29. kolovoza 2012.
2.-opt. Božo Krajina, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio do 3. srpnja 2012.
3.-opt. Igor Beneta, bio je u bijegu, donijeto je rješenje o suđenju u odsutnosti, no 27. studenog 2011. mediji su objavili da je izvršio samoubojstvo. Na raspravi 1. ožujka 2012. godine priopćeno je da je postupak protiv njega obustavljen.

Branitelji optuženika:
za 1.-opt. Ljubo Pavasović Visković, odvjetnik iz Zagreba, Ivan Stanić, odvjetnik iz Zagreba
za 2.-opt. Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba
za 3.-opt. Ksenija Gržin, odvjetnica iz Zagreba

Žrtve – ubijeni: Milica Grubor, Marija Grubor, Jovo Grubor, Jovan Grubor pok. Damjana, Miloš Grubor i Đuro Karanović

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

O zločinu u Gruborima i njegovom istraživanju možete pročitati u pridruženom dokumentu. Dokument možete pogledati ovdje.

GRUBORI izvjestaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 6. lipnja 2014. godine objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su obojica optuženika oslobođena optužbe.