Praćenje suđenja za ratne zločine

Zločin u Perušiću Benkovačkom (opt. Momir Pupovac i dr.)

 

Postupak protiv Momira Pupovca i Branka Bote, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZ RH.

 

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Vojno tužiteljstvo u Splitu je pod brojem KT-612/92 od 23. srpnja 1992. podiglo optužnicu protiv 17 optuženih, a kao XVI-opt. je optužen Momir Pupovac, a kao XVII-opt. Branko Bota, i to zbog najtežeg oblika terorizma iz čl. 236.o/st.1. i 2. u vezi s čl. 236. g/ Kaznenog zakona RH.

Spis Vojnog suda u Splitu broj K.327/92 po prestanku rada vojnih sudova ustupljen je u rad Županijskom sudu u Zadru, a Županijsko državno odvjetništvo Zadar izmijenilo je optužnicu Vojnog tužiteljstva u Splitu u odnosu na kazneno djelo protiv optuženih Momira Pupovca i Branka Bote, te je 6. ožujka 2001. godine, pod brojem KT-166/97, optuženike teretilo za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Opći podaci

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K.315/97

Raspravno vijeće: sutkinja Enka Moković, predsjednica Vijeća, sudac Vladimir Mikolčević, član Vijeća, suci porotnici Davorka Volarević, Mladen Rendić i Zvonko Buljat, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Zadru, broj KT-166/97, od 6. ožujka 2001. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Momir Pupovac i Branko Bota, nedostupni

Branitelji optuženika: Filip Brdar, odvjetnik iz Zadra, za prvooptuženog; Lovorko Sinovčić, odvjetnik iz Zadra, za drugooptuženog

 

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K.315/97 od 9. srpnja 2003. godine optuženici Momir Pupovac i Branko Bota proglašeni su krivima što su 26. travnja u Perušiću Benkovačkom, kao pripadnici postrojbi pobunjenih Srba, naoružani i u vojnoj odori, došli u kuću Ante i Peke Zrilić, osoba hrvatske nacionalnosti, te prijeteći pištoljem iznudili ključeve garaže, iz koje su izvezli motokultivator s prikolicom, dvije bačve s 15-ak litara goriva, lovačku pušku, te sve odvezli u kuću Momira Pupovca, a potom se ponovno vratili u kuću Zrilićevih s namjerom da otuđe i drugi motokultivator, pa dok je Momir Pupovac pretraživao kuću tražeći predmete koje bi otuđio, Branko Bota je, u namjeri da je ubije, u konobi hicem iz pištolja pogodio u oko Peku Zrilić, staru 73 godine, od čega je nastupila njena trenutna smrt.

Momiru Pupovcu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a Branku Boti kazna zatvora u trajanju od 20 godina.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

ODLUKA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj I Kž 1112/03-3 od 12. listopada 2006. godine, prihvatio je žalbe optuženih Pupovca i Bote, ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet je vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Rješenje VSRH pogledajte ovdje.

 

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Presudom Županijskog suda u Zadru br. K-79/06 od 15. listopada 2008. godine Momir Pupovac osuđen je zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, dok je opt. Branku Boti za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 godina te mu je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina koja mu je zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zadru br. K-36/95 od 9. listopada 1995. godine, pa je primjenom odredaba o stjecaju ovaj optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

 

ODLUKA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž 1101/08-3 od 5. studenog 2009. godine djelomično je prihvatio žalbu opt. Momira Pupovca te je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni tako da je tog optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

U ostalom djelu prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

Zločin u kninskoj tvrđavi i staroj bolnici u Kninu (opt. Nikola Mišina)

 

Postupak protiv Nikole Mišine, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-1/95

Raspravno vijeće: sudac Milan Petričić, predsjednik Vijeća, sudac Milivoj Lasan, član Vijeća, suci porotnici Ivan Matek, Anđelko Pestić i Mate Škaro, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetnika u Šibeniku KT-15/92 od 2. lipnja 1992. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH

Optuženik: Nikola Mišina, nedostupan

Branitelj optuženog: Vladimir Mikolčević, odvjetnik iz Zadra

Žrtve – zlostavljani: Ante Topić, Denis Delić, Tomislav Grubišić, Ivica Matić i Ante Cvitković

 

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K-1/95 od 20. siječnja 1995. godine optuženik Nikola Mišina proglašen je krivim što je od početka rujna do sredine listopada 1991. u Kninu, kao pripadnik tzv. Martićeve milicije SAO Krajine, obavljajući poslove stražara u kninskoj tvrđavi i prostorima stare bolnice, zajedno sa ostalim stražarima, najčešće u noćnim satima, učestalo tukao Antu Topića, Denisa Delića, Tomislava Grubišića, Ivicu Matića i Antu Cvitkovića, vojnike 4. gardijske brigade HV-a zarobljene prilikom napada na Kijevo.

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 7 godina.

Presudu pogledajte ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-185/1995-3 od 15. svibnja 1996. potvrdio je presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u Mraovcima i Štikovu (opt. Ilija Eraković i dr.)

 

Postupak protiv Ilije Erakovića, Milana Graovca, Rajka Vudragovića, Jovice Kneževića, Dušana Erakovića, Milana Bure, Vase Graovca i Save Bure.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: K-3/96

Rapravno vijeće: sutkinja Arijana Bolanča, predsjednica Vijeća; sudac Damir Mratović, član Vijeća, suci porotnici Jordana Bolanča, Jovan Stojanov i Mladen Raspović, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, KT-125/95 od 16. siječnja 1996. godine, izmijenjena 16. ožujka 1998. i 24. lipnja 1998.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Ilija Eraković (prisutan), Milan Graovac (prisutan), Rajko Vudragović (odsutan), Jovica Knežević (odsutan), Dušan Eraković (prisutan), Milan Bura (prisutan), Vaso Graovac (prisutan) i Savo Bura (odsutan)

Branitelji optuženika: odvjetnik Dragan Mijoć, odvjetnik po službenoj dužnosti opt. Ilije Erakovića; odvjetnik Goran Matešić, branitelj po službenoj dužnosti opt. Milana Graovca; odvjetnik Ante Romac, branitelj po službenoj duženosti opt. Rajka Vudragovića; odvjetnik Toni Vukičević, branitelj po službenoj dužnosti opt. Jovice Kneževića; odvjetnik Dragan Mijoć, branitelj po službenoj dužnosti opt. Dušana Erakovića; odvjetnik Željko Gulišija, branitelj po službenoj dužnosti opt. Milana Bure; odvjetnik Mišo Miroslav, izabrani branitelj opt. Vase Graovca; odvjetnik Vinko Samardžić, branitelj po službenoj dužnosti opt. Save Bure

Žrtve:

– fizički i/ili duševno zlostavljani: Božo Kujundžić, Mara Kujundžić, Kata Vujević, Cvita Kujundžić, Ana Skorup, Mara Režić, Petar Škalić, Mara Zečević, Ana Režić, Luca Režić, Ilija Vujević, Anica Vujević, Božica Vujević, Marta Vujević, Duje Vujević, Stipe Vujević, Kata Režić, Šimun Režić, Ivan Režić, Tomica Režić

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj K-3/96 od 2. srpnja 1998. godine sva osmorica okrivljenika proglašena su krivima što su u razdoblju od 25. kolovoza 1991. do 4. kolovoza 1995. godine u Mraovcima i Štikovu, koja su bila privremeno zaposjednuta, prvooptuženi Ilija Eraković kao zapovjednik tzv. štikovačkog voda vojske RSK, a ostali optuženici kao pripadnici te skupine, djelujući zajedno s postrojbama tzv. JNA, u cilju protjerivanja hrvatskog pučanstva iz njihovih domova, ulazili u Mraovce i zaseok Vujići u Štikovu, pa su sustavno palili kuće i gospodarske objekte, oduzimali stoku i drugu imovinu, protjeravši na taj način većinu civilnog pučanstva na slobodno područje Republike Hrvatske, a zatečeno civilno pučanstvo mahom starije životne dobi tjelesno su i duševno zlostavljali.

Optuženi Rajko Vudragović i Jovica Knežević osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 20 godina svaki, optuženi Ilija Eraković, Milan Graovac i Milan Bura na kazne zatvora od 15 godina svaki, optuženi Dušan Eraković i Savo Bura na 12 godina svaki te opt. Vaso Graovac na 8 godina zatvora.

Cijelu presudu pogledajte ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž-634/1998-11 od 16. prosinca 1999. godine djelomično je prihvatio žalbe opt. Milana Graovaca, Rajka Vudragovića, Jovice Kneževića, Dušana Erakovića, Milana Bure, Vase Graovca i Save Bure i preinačio presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni u odnosu na te optuženike, pa ih je osudio: Rajka Vudragovića i Jovicu Kneževića na kazne zatvora u trajanju od po petnaest godina svaki, opt. Milana Buru na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina, opt. Milana Graovca na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. Dušana Erakovića i opt. Savu Buru na kazne zatvora u trajanju od po deset godina i opt. Vasu Graovca na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u Potravlju (opt. Slobodan Stanić i dr.)

Postupak protiv Slobodana Stanića, Milana Babića i Nebojše Radusine.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: 10 K-68/96

Raspravno vijeće: sutkinja Arijana Bolanča, predsjednica Vijeća, sudac Vinko Cuzzi, član Vijeća, suci porotnici Smilja Babić, Damir Mužić i Velimir Lojpur, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj KT-99/96 od 25. listopada 1996., izmijenjena na glavnoj raspravi od 26. lipnja 1997. u odnosu na opt. Nebojšu Radusinu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. u vezi s čl. 20. OKZ RH, nakon izmjene optužnice u odnosu na opt. Nebojšu Radusinu organiziranje grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnih zločina, iz čl. 123. st. 2. uvezi st. 1. OKZ RH, a kažnjivo po st. 2. istog čl.

Optuženici: Slobodan Stanić, Milan Babić, nedostupni, i Nebojša Radusina, prisutan

Branitelji optuženika: Željko Gulišija, odvjetnik iz Splita, za provooptuženog Stanića; Tomo Dragičević, odvjetnik iz Splita, za drugooptuženog Babića; Josip Paić, odvjetnik iz Splita, za trećeoptuženog Radusinu

Žrtva – ubijen: Mirko Hrgović

Presudom Županijskog suda u Splitu broj K-68/96 od 4. srpnja 1997. godine optuženici su proglašeni krivima što su između 11. i 13. studenoga 1991. godine u Potravlju, zajedno sa Radovanom Tojagićem, Brankom Jakšićem, Brankom Miokovićem, Nedeljkom Sedlanom, Đorđem Isailovićem, Nebojšom Plećašem, Vukomirom Grubišićem, Nikolom Šepom i Milanom Radusinom, kao pripadnici izviđačko-diverzantske terorističke skupine tzv. TO Gračac – SAO Krajina, a prvooptuženi Stanić i kao njen zapovjednik, iz skupine od 10 zarobljenih hrvatskih vojnika izdvojili zarobljenog Mirka Hrgovića, udarali ga i od njega tražili da im po okolnim brdima pokazuje mjesta gdje se nalazi hrvatska vojska i policija te naselja sa hrvatskim stanovništvom, a kada nisu dobili podatke, po zapovjedi opt. Stanića odveli ga u planinu Svilaju i na predjelu “Orlove stijene” ga usmrtili, na način da su optuženici Stanić i Babić prema njemu ispalili više hitaca iz automatskog oružja, od kojih je najmanje jedno ošt. Hrgovića pogodilo u glavu, nanijevši mu ozljedu od koje je nastupila trenutna smrt, a potom su njegovo tijelo bacili u provaliju.

Staniću i Babiću izrečene su kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, a Radusini kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudu možete pogledati ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž-309/1998-8 od 25. svibnja 2000. godine djelomično je prihvatio žalbu opt. Nebojše Radusine. Preinačio je prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te je opt. Radusini za počinjenje kaznenog djela udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv vrijednosti zaštičenih međunarodnim pravom iz čl. 187. st. 2. KZ izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

Žalbe ostalih optuženika i državnog odvjetnika su odbijene i prvostupanjska presuda u preostalom dijelu je potvrđena.

PRESUDA  VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE:

REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: I Kž-309/1998-8
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića, mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću – sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženih i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 4. srpnja 1997. godine br. K-68/96, u sjednici održanoj 25. svibnja 2000., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,
presudio je:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. N.R., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te izriče da je optuženik djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo iz čl. 187. st. 2. KZ za koje se po čl. 187. st. 2. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci i u koju kaznu mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. rujna 1996. godine, pa nadalje.

II. U ostalom se dijelu žalba opt. N.R. a žalbe opt. S.S. i opt. M.B. te žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje

Pobijanom presudom, donijetom u odnosu na opt. S.S. i M.B., na temelju čl. 290. st. 3. ZKP u odsutnosti ovih optuženika, opt. S.S. i M.B. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. u svezi čl. 20. OKZRH za koje su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina, svaki, dok je opt. N.R. proglašen krivim zbog kaznenog djela organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. rujna 1996. godine, pa nadalje.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici i državni odvjetnik.

Opt. S.S. u žalbi podnijetoj po branitelju D.M., odvjetniku iz S., se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže, da se pobijana presuda ukine ili preinači i on za terećeno kazneno djelo oslobodi od optužbe.

Opt. M.B. u žalbi podnijetoj po branitelju T.D., odvjetniku iz S., se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. N.R., u osobno podnijetoj žalbi i u žalbi podnijetoj po branitelju L.Š., odvjetniku iz Z., se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se žali zbog odluke o kazni u odnosu na opt. N.R. te predlaže, da se pobijana presuda u odnosu na ovog optuženika preinači na način da mu se izrekne kazna zatvora u znatno duljem trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeno je predložio da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane a da se prihvati žalba državnog odvjetnika i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

Kod takovog je prijedloga državni odvjetnik ostao i na sjednici vijeća kojoj nije pristupio uredno pozvani branitelj opt. N.R., L.Š., odvjetnik iz Z., pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti, dok nazočnost opt. N.R. koji je u pritvoru nije osigurana, jer vijeće nije našlo da je to svrhovito (čl. 361. st. 2. i 4. ZKP/93).

Žalba opt. N.R. je djelomično osnovana, dok žalbe opt. S.S. i opt. M.B. te državnog odvjetnika nisu osnovane.

Na žalbe opt. S.S. i opt. M.B.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbama optuženih S.S. i M.B. istaknut je osnovni prigovor manjkavosti utvrđenog činjeničnog stanja kao posljedici nedostupnosti ovih optuženika i s tim u svezi nepostojanja njihovih obrana. Obrana pak opt. N.R. iznijeta u istrazi a koju je sud prvog stupnja nekritički prihvatio, istina predstavlja terećenje ovih optuženika, ali ona nije i ne može sama za sebe predstavljati dovoljan dokaz za nedvojben zaključak o počinjenju terećenog kaznenog djela od strane ovih optuženika i o njihovoj kaznenoj odgovornosti. Ovo tim prije kada se ima u vidu da je opt. N.R. na glavnoj raspravi izmijenio svoju obranu tvrdeći da su djelatnici policije, pri njegovoj obradi u stvari njegovu obranu sami unaprijed osmislili i pripremili koju je onda on pod njihovim pritiskom i u strahu iznio istražnom sucu.

Međutim, nasuprot takovim prigovorima ovih žalitelja, kada je pravomoćnim rješenjem odlučeno da se optuženicima ima suditi u odsutnosti, unatoč nedostupnim obranama, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te s pravom zaključio da su optuženici na način opisan u izreci presude počinili terećeno kazneno djelo i za takovo svoje stajalište u obrazloženju presude iznio je valjane i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Prije svega, ispravna je prosudba suda prvog stupnja da nema govora o tomu da bi obrana opt. N.R. koju je on iznio istražnom sucu bila unaprijed pripremljena i optuženiku naturena ili data u strahu, budući da to najočitije demantira zapisnik o ispitivanju ovog optuženika od dana 18. rujna 1996. godine na listu 31-34 spisa.

Naime, njegova obrana sadrži takove okolnosti i detalje koji su mogli biti poznati samo osobi koja o događaju ima neposrednih saznanja a po načinu iznošenja evidentno je da je data u slobodnom iznošenju i u nazočnosti optuženikovog branitelja, koju je konačno optuženik kao svoju bez ikakovih primjedbi na sadržaj zapisnika i potpisao.

Prema tomu, kada je opt. N.R. na način gore iznesen iznio svoju obranu istražnom sucu i između ostalog za opt. S.S. kazao da je upravo od njega čuo kako je i zašto ubio hrvatskog zarobljenog vojnika, i da je od opt. M.B. također osobno čuo kako je i on u istog vojnika pucao, onda je s obzirom da su optuženici dobro poznati opt. N.R. jer su njegovi mještani tako da je svaka zabuna u osobi isključena, te povezano s objektivnom činjenicom proizišlom iz nalaza liječnika obducenta o načinu i sredstvu usmrćenja hrvatskog vojnika M.H., čiji je leš u jednoj provaliji planine S. poslije četiri mjeseca od događaja stvarno i nađen, te povezano s uvjerljivim iskazima svjedoka, kako A.S. i M.K. iz iste grupe zarobljenih vojnika, tako i svjedoka B.K. i A.K., mještana P. sa kojima je oštećenik M.H. kao zarobljenik neko vrijeme proveo, prije nego što je od strane optuženih kao vodič odveden i kasnije usmrćen, bilo osnova za nedvojben zaključak da su optuženici kao pripadnici izviđačko-diverzantsko terorističke skupine počinili terećeno kazneno djelo na način na koji je to opisano u izreci pobijane presude.

Nema naime nikakove dvojbe, da se radi o skupini koja je formirana radi vršenja u zakonu navedenih kaznenih djela iz čl. 119. do 122. OKZRH, odnosno genocida i tri ratna zločina budući da je o tomu, o poimence navedenim pripadnicima takove skupine, o ciljevima iste i konkretnim akcijama obuhvaćenim njezinim planom vrlo određeno i konkretno iskazivao upravo opt. N.R. izričito navodeći “cilj je akcije bio da se obiđu hrvatska sela na ovom području, popale, razore, a stanovništvo uništiti, poklati.”

Prema tomu, očito je, da su optuženici bili svjesni da pripadaju upravo takovoj skupini, pri čemu za utvrđivanje postojanja skupine nije bitno je li skupina ima mogućnost poduzeti baš sve akcije predviđene planom odnosno je li u mogućnosti da ih izvrši.

Međutim, kada je istovremeno utvrđeno, kao što je to baš u konkretnom slučaju u odnosu na opt. S.S. i M.B., da su oni kao pripadnici zločinačke skupine koja je imala u planu vršenje u zakonu taksativno navedenih kaznenih djela, naprijed spomenutih, izvršili jedno od tih kaznenih djela proizišlo iz zločinačkog plana, ovdje ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH, onda je sud prvog stupnja nadalje ispravno postupio kada je optuženike proglasio krivim za samostalno kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH, neovisno o tomu što oni još nisu proglašeni krivima i za samu pripadnost takovoj skupini.

Slijedom iznijetog proizlazi, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje pa žalbe ovih optuženih iz tog žalbenog osnova nisu mogle biti prihvaćene.

Na žalbu opt. N.R.

Tvrdnje ovog optuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93, jer da presuda nema uopće razloga i da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude u odnosu na sadržaj izreke presude, nije ničim konkretizirana.

Naprotiv, sud prvog stupnja je dostatno i bez ikakve proturječnosti obrazložio u čemu nalazi element počinjenog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. OKZRH od strane ovog optuženika.

Istina, optuženik je izmijenjenom optužnicom terećen i proglašen krivim za samu pripadnost skupini, zajednici više lica čija je djelatnost usmjerena na vršenje kaznenog djela genocida i ratnih zločina i koji zna (a dovoljno je i da s osnovom samo pretpostavlja) da ta skupina ima u planu vršenje tih kaznenih djela. Pri tomu čak i ne mora znati koje će konkretne akcije u tom pravcu skupina poduzeti i kako će se one odvijati, niti koliko će dugo trajati djelatnost skupine. Također nije bitno ni ime skupine, niti eventualno javno deklariranje njezinog imena i sadržaja djelatnosti, već je odlučujuća njezina prava namjena, i da je njezin pripadnik svjestan postojanja takove zajednice više lica koja je usmjerena na vršenje navedenih kaznenih djela te da on izražava svoju volju da učestvuje u akcijama takove skupine. Također nije bitno kako je ta volja izražena, to može biti izričito pristajanje ali i faktično uključivanje u djelatnost. A da je opt. N.R. znao o kakovoj se skupini radi i da je bio njezin pripadnik, više nego je očito, imajući upravo u vidu sve ono što je ovaj optuženik iznio u svojoj obrani istražnom sucu, o čemu je već naprijed bilo govora, kao i iz faktičnog postupanja kada je skupinu dovezao na mjesto događaja radi činjenja tih djela i kasnije vratio na početni položaj u G.

Prema tomu, u čl. 123. st. 1. i st. 2. OKZRH radi se o kaznenim odredbama za organiziranje radi počinjenja kaznenih djela genocida i tri kaznena djela ratnog zločina (st. 1.) i pripadnost toj grupi (st. 2.), pa su pripremne radnje podignute na razinu samostalnog kaznenog djela.

Druga je stvar što se iz daljnjeg faktičnog postupanja optuženika na mjestu događaja, opisanog u izreci, može i dalje zaključivati o njegovom aktivnom učešću u konkretnoj akciji, što bi prelazilo okvire kaznenog djela za koje je proglašen krivim, odnosno, o učešću u izvršenju kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH, međutim takovo faktično sudjelovanje ovog optuženika u konkretnoj akciji, s obzirom na izmijenjenu, povoljniju pravnu kvalifikaciju djela od strane državnog odvjetnika za ovog optuženika, moglo je samo imati odraza u odluci o kazni, kao što je to sud prvog stupnja već uzeo u obzir i obrazložio, pa zbog toga, što se u izreci i obrazloženju navodi i takova njegova aktivnost, ne čini izreku presude i obrazloženje proturječnim već upravo suprotno.

Slijedom izloženog, nije osnovana žalba opt. N.R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da se žalbeni razlozi iz tih osnova međusobno isprepliću, dok se povreda kaznenog zakona i ne obrazlaže.

Međutim, ovaj je sud, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe optuženika a po službenoj dužnosti našao, da djelatnost optuženika činjenično opisanu u izreci presude sada treba pravno označiti po čl. 187. st. 2. KZ koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine (“Narodne novine”, br. 110/97).

Naime, s obzirom na zaprijećenu kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora za ovo kazneno djelo, Kazneni zakon kojeg je primijenio ovaj Vrhovni sud ukazuje se blažim od Kaznenog zakona Republike Hrvatske (“Narodne novine”, br. 32/93) koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno odnosno, u vrijeme izricanja prvostupanjske presude, pa je stoga, sukladno čl. 3. st. 2. KZ kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim trebalo pravno označiti po blažem kaznenom zakonu i, nakon razmatranja žalbi (optuženih i državnog odvjetnika) i stanja stvari, što će biti nastavno obrazloženo, po tom propisu mu izreći kaznu, kao što je to učinjeno pod toč. I. izreke ove presude.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

Kako optuženici nisu istakli ni obrazložili žalbeni osnov zbog odluke o kazni, to je ovaj sud razmotrio odluku o kazni u smislu čl. 369. ZKP/93 i povodom žalbe državnog odvjetnika glede opt. N.R., pa je prije svega našao, da je optuženicima S.S. i M.B. izrečena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina u svemu primjerena.

Nedvojbeno je da se radi o iznimno teškom kaznenom djelu pri čijem su izvršenju optuženici ispoljili i iznimno visok stupanj surovosti i bezdušnosti kada su oštećenika dva dana tjerali, rukama vezanim lisicama, po planini kako bi im radi ostvarenja njihovih zločinačkih ciljeva, pokazivao mjesta s nehrvatskim stanovništvom, te ga nakon svega pucajući iz automatskih pušaka ustrijelili, te i dalje rukama svezanim lisicama, bacili niz provaliju, kako je i pronađen.

Stoga izricanje blaže kazne ne bi bilo opravdano s obzirom na potrebu adekvatne društvene osude počinjenog djela i pravednosti kažnjavanja njegovih počinitelja.

S druge pak strane, nije potrebita preocjena okolnosti relevantnih za odmjeru kazne glede opt. N.R. u pravcu njegovog težeg kažnjavanja, kako se to predlaže u žalbi državnog odvjetnika, budući da je sud prvog stupnja činjenici da je ovaj optuženik svojim postupkom i radnjama prešao okvire same pripadnosti zločinačkoj grupi, već dao dovoljan značaj.

Suprotno tomu, a jer je optuženikovo djelo sada po zakonu blaže kazneno djelo, za koje je zaprijećena i blaža kazna (prije najmanje jedna godina, znači do petnaest godina, a sada kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina) trebalo je, imajući u vidu i činjenicu da je optuženik svojom obranom doprinio otkrivanju grupe i počinjenog zločina, prvostupanjsku presudu preinačiti u odluci o kazni u korist optuženika te mu sukladno svemu navedenom izreći nešto blažu kaznu, smatrajući da će tako odmjerena kazna od četiri godine i šest mjeseci u dovoljnoj mjeri utjecati na svijest ostalih građana o pogibeljnosti vršenja ovakovih kaznenih djela ali i na samog optuženika.

Zbog svega naprijed izloženog, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci, na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97.

U Zagrebu, 25. svibnja 2000.

Zapisničar                                                        : Predsjednik vijeća:
Sanja Katušić-Jergović v.r.                              Katica Jelić v.r.

Zločin u staroj bolnici u Kninu (opt. Željko Cupać)

 

Postupak protiv Željka Cupaća, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

 

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-17/95

Raspravno vijeće: sudac Milivoj Lasan, predsjednik Vijeća, sudac Dubravko Krpina, član Vijeća, suci porotnici Marko Šarić, Mirko Šarić i Nenad Bulić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva u Zadru broj KT-53/94 od 21. ožujka 1995. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženik: Željko Cupać, nedostupan

Branitelj optuženog: Marin Zekanović, odvjetnik iz Zadra

Žrtva – zlostavljan: Branko Župan

 

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K-17/95 od 30. lipnja 1995. opt. Željko Cupać proglašen je krivim što je od 11. rujna do 2. studenoga 1991. u Kninu, obavljajući poslove stražara u prostoru stare bolnice, zajedno sa ostalim stražarima stakodnevno maltretirao i tukao zarobljenike, pa je tako više puta nogama, palicom i drugim predmetima tukao zarobljenog Branka Župana.

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 10 godina.

 

Presudu možete pogledati ovdje.

 

Zločin u Zemuniku Donjem (opt. Neven Repaja i dr.)

 

Postupak protiv Nevena Repaje, Branka Škopelje, Pavla Vranića, Aleksandra Vranića, Save Vranića, Nikole Vranića i Ilije Maričića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-35/01

Vijeće: sudac Milivoj Lasan, predsjednik Vijeća, sudac Dubravko Krpina, član Vijeća, suci porotnici Mladen Rendić, Jerolim Šimunić i Mirko Šarić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-57/94 od 27. lipnja 1995. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Neven Repaja, Branko Škopelja, Pavle Vranić, Aleksandar Vranić, Savo Vranić, Nikola Vranić, nedostupni, i Ilija Maričić, prisutan

Branitelji optuženih: Goran Nižić, odvjetnik iz Zadra, branitelj po službenoj dužnosti 1. do 6. optuženih; Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba, branitelj opt. Ilije Maričića

 

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K-35/01 od 18. lipnja 2002. godine optuženici Neven Repaja, Branko Škopelja, Pavle Vranić, Aleksandar Vranić, Sava Vranić i Nikola Vranić u odsutnosti su proglašeni krivima što su točno neutvrđenog dana u veljači i ožujku 1992., u Zemuniku Donjem, zaseoku Senj, priključivši se naoružanim postrojbama milicije tzv. RSK, nakon što su osobe hrvatske nacionalnosti zbog terora napustili svoje kuće, kako bi onemogućili povratak odbjeglog stanovništva, odnosili pokretnu imovinu iz njihovih kuća pa potom kuće palili, pa su tako Neven Repaja i Nikola Vranić iz konobe Josipa Brcanije odvezli vino, a Nikola Vranić podmetnuo požar i zapalio kuću i stogove sijena Vladimira Brcanije, dok su Pavle Vranić, Sava Vranić i Nikola Vranić prijetili Kati Čavlini, tada staroj 65 godina, govoreći joj da će je ubiti ako ne napusti kuću, pa se ona preselila kod svoje kćerke u Smoković, da bi potom 1. do 6. optuženici iz njezine kuće i kuće njezinog sina Marka Čavline uzeli i odnijeli pokretne stvari, a potom podmetnuli požar i tako zapalili obje kuće.

Nikoli Vraniću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a Nevenu Repaji, Branku Škopelji, Pavlu Vraniću, Aleksandru Vraniću i Savi Vraniću svakom u trajanju od po 9 godina.

Sedmooptuženi Ilija Maričić oslobođen je optužbe da je nakon priključenja miliciji tzv. RSK iz kuće Vinka i Vladimira Brcanije odnio posteljinu i druge kućanske predmete te zatim, zajedno sa ostalim optuženicima, iz kuće Kate Čavline i iz kuće njezinog sina Marka Čavline odnio pokretne stvari, a potom zapalio obje kuće.

Presudu Županijskog suda u Zadru pogledajte ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 15. studenoga 2006. godine presudu i rješenje broj I Kž 912/02-4 kojom je prihvatio žalbu državnog odvjetnika te ukinuo prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu u odnosu na opt. Iliju Maričića i u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba optuženih Nevena Repaje, Branka Škopelje, Pavla Vranića, Aleksandra Vranića, Saše Vranića i Nikole Vranića odbijena je kao neosnovana te je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

 

 

 

 

 

 

Zločin u Petrinji (opt. Milorad Babić i dr.)

 

Postupak protiv Milorada Babića, Ranka Tarbuka, Budimira Jovanovskog, Jove Begovića i Sime Podunavca, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Okružni sud u Sisku

Broj predmeta: K-10/93

Raspravno vijeće: sudac Željko Barać, predsjednik Vijeća, sutkinja Alemka Sladić, članica Vijeća, suci porotnici Ivan Zlovolić, Đuro Sertić i Ante Jakić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-161/92 od 16. veljače 1993. godine

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH

Optuženici: Milorad Babić, Ranko Tarbuk, Budimir Jovanovski, Jovo Begović i Simo Podunavac, odsutni

Branitelj: Hamdija Unkić, odvjetnik iz Siska

Žrtve:

– ubijeni: Nikola Lokner, Štef Bučar, Đuro Marković, Milan Klarić i Alojz Mouća

– tjelesno ozljeđeni: Ramiz Herelić, Rajko Đuričić, Miko Banjan, Anđelina Banadinović, Nikola Drakulić, Đuro Vujatović, Rajko Vujaković, Branko Sekulić, Ljubica Ceković, Janko Kovačević, Marijan Popović, Zvonko Dumbović i Ivan Vidović

 

Presudom Okružnog suda u Sisku broj K-10/93 od 27. travnja 1993. godine okrivljenici su proglašeni krivima što su 2., 16. i 21. rujna 1991. godine u Petrinji, po zapovjedi Slobodana Tarbuka, zapovjednika garnizona u Petrinji, iako su znali da u Petrinji nema jedinica HV-a ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarne u Petrinji, izdali zapovjed jedinicama kojima su komandirali: Milorad Babić i Ranko Tarbuk vodovima tenkova T-55, Budimir Jovanovski minobacačkom vodu 120 mm, Jovo Begović minobacačkom vodu 82 mm i Simo Podunavac bateriji haubica 105 i 155 mm, da otvore vatru po gradu Petrinji, što su njihovi podređeni i učinili, pa je u tim napadima ubijeno više stanovnika grada Petrinje, više stanovnika zadobilo je tjelesne povrede, razrušeno je i uništeno više stambenih, komunalnih i sakralnih objekata.

Svaki od optuženih osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku pogledajte ovdje.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK PROTIV OPT. JOVE BEGOVIĆA

Nakon što je Jovo Begović uhićen 18. travnja 2005. godine u Hanau, SR Njemačka, 24. studenog 2005. godine izručen je Republici Hrvatskoj. Odobrena mu je obnova kaznenog postupka. Više o obnovljenom postupku pogledajte ovdje.

Zločin u Cerovljanima (opt. Nikola Begović i dr.)

 

Postupak protiv Nikole Begovića, Steve Džakule, Nenada Dmitrovića, Steve Kokrlje, Srete Kokrlje, Duška Gligorića, Drage Radišića, Steve Gvozdena, Boška Poljaka, Steve Poljaka, Ranka Brdarića, Nenada Novakovića, Nikole Rendića, Martina Brnada, Milisava Tepića, Rajka Paukovića, Dubravka Paukovića, Željka Vuksana, Ilije Ratkovića, Željka Tulekovića, Mileta Velimira i Sretena Tomaševića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Sisak broj KT-50/93 od 30. srpnja 1993. tereti se Nikolu Begovića, Stevu Džakulu, Nenada Dmitrovića, Stevu Kokrlju, Sretu Kokrlju, Duška Gligorića, Dragu Radišića, Stevu Gvozdena, Boška Poljaka, Stevu Poljaka, Ranka Brdarića, Nenada Novakovića, Nikolu Rendića, Martina Brnada, Milisava Tepića, Rajka Paukovića, Dubravka Paukovića, Željka Vuksana, Iliju Ratkovića, Željka Tulekovića, Mileta Velimira i Sretena Tomaševića da su kao pripadnici paravojne formacije tzv. SAO Krajine, s ciljem odcjepljenja područja Općine Kostajnica od Republike Hrvatske i pripojenja paradržavi SAO Krajini, dana 21. rujna 1991. ušli u selo Cerovljani te ničim izazvani od lokalnog stanovništva pljačkali i palili kuće osoba hrvatske nacionalnosti, ubijali i zlostavljali civilno stanovništvo. Pri tome su zapaljene kuće: Mije Lončara, Mate Krznara i njegove majke, Steve Naukovića, Milana Radočajca, Želje Plinje, Anke Barišić, Jagice Barišić i Tome Ercegovca, ubijeni su s leđa Nikola Likić, star 75 godina, i Barica Plinja, stara 73 godine, a Asim Bradina je vođen kroz selo vezan užetom oko vrata.

 

RAZDVOJENI POSTUPAK PROTIV OPT. MILETA VELIMIRA

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-12/96

Raspravno vijeće: sudac Željko Mlinarić, predsjednik Vijeća, sutkinja Alica Freiberger, članica Vijeća, suci porotnici Ante Jukić, Ivan Blažinić i Đuro Sertić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-50/93 od 30. srpnja 1993. godine, izmijenjena u odnosu na okr. Mileta Velimira na glavnoj raspravi od 24. lipnja 1996. godine

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH, nakon izmjene optužnice kazneno djelo organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnog zločina iz iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZ RH

Optuženik: Mile Velimir, prisutan

Branitelj: Josip Sladić, odvjetnik iz Siska

 

Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-12/96 od 24. lipnja 1996. godine opt. Mile Velimir proglašen je krivim što je od listopada 1991. do 1995. godine pristupio paravojnim formacijama tzv. Krajine radeći na odcjepljenju područja Općine Kostajnica i šire od RH i pripajanju paradržavi SAO Krajini, u sastavu navedenih formacija sa drugim pripadnicima tih formacija kroz čitavo navedeno vrijeme vršeno napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i nepokretne imovine civilnog stanovništva, nezakonito lišavanje slobode isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, prije svega mještana iz sela Cerovljana, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, pokretna imovina otuđena, a pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prinuđeno na iseljenje.

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

Presudu Županijskog suda u Sisku pogledajte ovdje.

 

RAZDVOJENI POSTUPAK PROTIV OPT. MARTINA BRNADA

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-12/01

Raspravno vijeće: sudac Željko Barać, predsjednik Vijeća, sutkinja Lucijana Vukelić, članica Vijeća, suci porotnici Vera Sever, Ante Bazina i Nikola Kričković, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-50/93 od 30. srpnja 1993. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 29. svibnja 2001. godine

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH, nakon izmjene optužnice kazneno djelo oružane pobune iz čl. 236 F st. 1. KZ RH

Optuženik: Martin Brnad, prisutan

Branitelj: Hamdija Unkić, odvjetnik iz Siska

 

Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-12/01 od 29. svibnja 2001. godine u odnosu na optuženog Martina Brnada je uz primjenu Zakona o općem oprostu odbijena optužba da je u rujnu 1991. godine pristupio paravojnoj formaciji tzv. SAO Krajine, u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, s kojim je očito bio nezadovoljan, pa je u okviru takvog plana zajedno sa drugim pripadnicima paravojnih formacija nastojao odcijepiti područje Općine Hrvatska Kostajnica i pripojiti ga području SAO Krajine, pa da je time počinio kazneno djelo oružane pobune iz čl. 236 F st. 1. KZ RH.

Presudu Županijskog suda u Sisku pogleda ovdje.

 

RAZDVOJENI POSTUPAK PROTIV OPT. ŽELJKA TULEKOVIĆA

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-13/01

Raspravno vijeće: sudac Željko Barać, predsjednik Vijeća, sutkinja Lucijana Vukelić, članica Vijeća, suci porotnici Vera Sever, Ante Bazina i Nikola Kričković, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-50/93 od 30. srpnja 1993. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 29. svibnja 2001. godine

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH, nakon izmjene optužnice kazneno djelo oružane pobune iz čl. 236 f st. 1. KZ RH

Optuženik: Željko Tuleković, prisutan

Branitelj: Josip Sladić, odvjetnik iz Siska

 

Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-13/01 od 29. svibnja 2001. godine protiv optuženog Željka Tulekovića je uz primjenu Zakona o općem oprostu odbijena optužba da je u rujnu 1991. godine pristupio paravojnoj formaciji tzv. SAO Krajine, u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, s kojim je očito bio nezadovoljan, pa je u okviru takvog plana zajedno sa drugim pripadnicima paravojnih formacija nastojao odcijepiti područje Općine Hrvatska Kostajnica i pripojiti ga području SAO Krajine, pa da je time počinio kazneno djelo oružane pobune iz čl. 236 f st. 1. KZ RH.

Presudu pogledajte ovdje.

 

OBUSTAVA POSTUPKA PROTIV OPT. NIKOLE BEGOVIĆA

Rješenjem Županijskog suda u Sisku od 28. rujna 2009. godine zbog smrti je obustavljen postupak protiv okr. Nikole Begovića. Uvidom u izvadak iz matice umrlih Ureda državne uprave Sisačko-moslavačke županije – Hrvatska Kostajnica, vidljivo je da je okrivljenik umro 25. studenog 1992. godine, a činjenica smrti upisana je 13. studenoga 2002. godine.

Rješenje o obustavi pogledajte  ovdje.

Zločin u Jasenovcu i Demirovcu (opt. Branko Bosanac)

 

Postupak protiv Branka Bosanca, za kazneno djelo surovog postupanja prema ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Okružni sud u Sisku

Sud: sudac Željko Barać

Kazneno djelo: surovog postupanja prema ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZ RH (ranije čl. 150. OKZ RH)

Optuženik: Branko Bosanac, odsutan

Žrtve – zlostavljani: Željko Šabić, Zdenko Šimičić i Mario Vidaković

 

Presudom Okružnog suda u Sisku od 8. lipnja 1993. godine opt. Branko Bosanac proglašen je krivim što je tijekom 1991. i 1992. godine u Jasenovcu i Demirovcu, kao funkcioner i oficir tzv. TO SAO Zapadne Slavonije, prilikom ispitivanja zarobljenih pripadnika MUP-a RH, naredio svojim podčinjenima da ih tuku, što su oni i učinili, nanijevši im tjelesne povrede.

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku pogledajte ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž 672/1993-3 od 3. veljače 1994. djelomično je uvažio žalbu opt. Branka Bosanca te je u odluci o kazni preinačio prvostupanjsku presudu tako da je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

Zločin u Stublju, Graboštanima i Kostajničkom Majuru (opt. Nikola Begović i dr.)

 

Postupak protiv Nikole Begovića i Stevana Vučinića.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-25/94-28

Raspravno vijeće: sudac Željko Mlinarić, predsjednik Vijeća, sutkinja Zdenka Gajšek, članica Vijeća, suci porotnici Ivan Zlovolić, Ivan Kasaić i Đuro Sertić, članovi Vijeća

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Nikola Begović i Stevan Vučinić, odsutni

Braniteljica: Danica Demonja, odvjetnica iz Siska

Žrtve:

– ubijeni: Marijan Medić, Ana Medić, Marija Letić, Zvonko Živković, Stjepan Živković, Petar Vujčić, Stjepan Karanović, Roza Karanović, Ivo Švaga, Antun Mateković i Nikola Švaga

– teško ozlijeđena: Slavka Vujčić

 

Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-25/94-28 od 3. studenog 1994. godine optuženici su proglašeni krivima što su kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. TO – SAO Krajina:

– u noći 14/15. studenog 1991. u Stublju hicima iz automatskog naoružanja lišili života Marijana Medića, Anu Medić i Mariju Letić;

– dana 15. studenoga u Stublju hicima iz automatskog oružja lišili života Zvonka Živkovića i Stjepana Živkovića;

– 26./27. studenoga 1991. u Stublju iz automatskog oružja pucali u Petra Vujčića i Slavku Vujčić, nanijevši im teške povrede, od kojih je Stjepan Vujčić umro, dok je Slavki Vujčić život spašen u bolnici.

Nikola Begović proglašen je krivim i što je:

– dana 5. siječnja 1992. u Graboštanima hicima iz automatskog oružja lišio života Stjepana i Rozu Karanović, a potom iz njihove staje odveo jednu kravu i jedno tele;

– dana 14. listopada u Kostajničkom Majuru lišio života Ivu Švagu i Antuna Matekovića;

– dana 15. listopada u Kostajničkom Majuru lišio života Nikolu Švagu.

Svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Presudu Županijskog suda u Sisku pogledajte ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž 67/1995-3 od 22. studenog 1995. odbio je kao neosnovane žalbe optuženih te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.