Praćenje suđenja za ratne zločine

Zločin u Popovcu

Na Županijskom sudu u Osijeku završen je ponovljeni postupak protiv Stojana Pavlovića, Đure Urukala i Branka Berberovića. Dana 07. srpnja 2009.g. objavljena je nepravomoćna presuda kojom je okr. Stojan Pavlović osuđen na 3 godine zatvora, okr. Đuro Urukalo na 2 godine zatvora i okr. Branko Berberović na 1 godinu i 6 mjeseci zatvora za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u baranjskom selu Popovac u razdoblju od kolovoza 1991. do kraja 1996. godine.
VSRH je na sjednici vijeća održanoj 09. veljače 2010. godine potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO-a u Osijeku broj K-DO-8/2003, od 12. svibnja 2003., Stojan Pavlović, Đuro Urukalo, Branko Berberović i Milan Šarić optuženi su da su u razdoblju od kolovoza 1991. godine do 1996. godine u baranjskom selu Popovac počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a Đuro Urukalo je optužen i da je nedozvoljeno posjedovao eksplozivne tvari te da je počinio i kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. Kaznenog zakona.

Optužnicu ŽDO-a u Osijeku br. K-DO-8/2003, od 12. svibnja 2003. godine možete pogledatiovdje (PDF, 808 KB).

Podneskom od 19. ožujka 2004. godine izmijenjen je činjenični opis, zakonski opis te pravna kvalifikacija optužnice.

Okrivljenike Pavlovića, Urukala i Berberovića se tereti da su u razdoblju od kolovoza 1991. do kraja 1996. godine u baranjskom selu Popovac, Pavlović kao član Štaba TO Popovac, a i kao neformalni zapovjednik svih vlasti u Popovcu, Urukalo kao član Štaba i komandant civilne zaštite, a Berberović kao pripadnik TO, u nakani da selo Popovac učine etnički čistim srpskim područjem, sudjelovali u radu Štaba u kojem su se donosile i izvršavale odluke kojima je civilno nesrpsko stanovništvo izvrgnuto fizičkom i psihičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, tjeranju na prisilni rad te raznim drugim oblicima zastrašivanja, uslijed čega je najveći dio nesrpskog stanovništva Popovca morao napustiti svoje kuće i prijeći na slobodni dio RH.

Tereti ih se da su se nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili im ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, provodili raseljavanje, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, uzimali taoce, prinuđivali na službu u oruženim snagama neprijateljske sile, provodili protuzakonita zatvaranja i prinuđivali na prinudni rad, pa da su time počinili k.d. ratnog zločina protiv civilnog stanovnika iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Okr. Urukalo optužen je i da je 04. ožujka 2003. godine u svojoj obiteljskoj kući u Popovcu držao jednu ručnu bombu, jedan upaljač za ručnu bombu te šest tromblonskih mina te da je time počinio k.d. nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 235. KZ RH.

Okr. Šarić je optužen da je prihvatio oružje i pridružio se pobunjenicima protiv ustavnopravnog poretka RH postavši najprije pripadnikom tzv. TO Popovca, a naknadno i Milicije RSK te da je sudjelovao u različitim aktivnostima navedenih formacija pa da je na taj način počinio kazneno djelo protiv RH – oružanu pobunu iz čl. 235. KZ RH.

Izmijenjenu optužnicu od 19. ožujka 2004. godine pogledajte ovdje (PDF, 133 KB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-39/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Damir Krahulec, predsjednik Vijeća; suci Drago Grubeša i Mario Kovač, članovi Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, K-DO-8/2003, od 12. svibnja 2003. godine, izmijenjena 19. ožujka 2004. godine

Zastupnik optužbe: Dražen Križevac, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

I.-optuženik: Stojan Pavlović, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio od 05. ožujka 2003. godine do 08. travnja 2004. godine

II.-optuženik: Đuro Urukalo, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio od 05. ožujka 2003. godine do 08. travnja 2004. godine

III.-optuženik: Branko Berberović, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio od 05. ožujka 2003. godine do 08. travnja 2004. godine

Izabrani branitelj I.-optuženika: Dubravko Marjanović, odvjetnik iz Osijeka

Izabrana braniteljica II.-optuženika: Sibila Jagar, odvjetnica iz Osijeka

Izabrana braniteljica III.-optuženika: Dubravka Pešo, odvjetnica iz Osijeka

Žrtve:

– fizički i psihički zlostavljani: Milan Kramar, Josip Mikec, Stjepan Šumiga, Zvonko Arlav, Zvonko Geto, Goran Knez, Dragutin Posavec, Slavica Gudlin, Dragica Žganjer, Stjepan Hertarić, Ivan Blešć

-nezakonito privođen : Proka Radivojević

-prinuđivan na prisilni rad: Ivan Plešć, Stjepan Šumiga, Željko Jurčec, Robert Gajšek, Franjo Androić, Stjepan Jug, Valent Žganjer, Dragica Žganjer, Josip Kunović i Stevan Čizmar

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

POPOVAC izvjestaji s pracenja

Glavna rasprava u ponovljenom postupku započela je 20. travnja 2009. godine.

Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivima za djelo koje im se optužnicom stavlja na teret.

Nepravomoćna presuda objavljena je 07. srpnja 2009.

PRESUDE

Vijeće Županijskog suda u Osijeku je donijelo 08. travnja 2004. godine presudu kojom je, temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP-a, u svezi čl. 1. Zakona o općem oprostu, prema IV-opt. Milanu Šariću optužba odbijena.

Optuženi Pavlović oslobođen je optužbe da je nadgledao ispitivanje mještana Kramara i Mikeca, pri kojem su ovi bili tučeni, te da je naredio privođenje Zvonka Geta, a potom nadgledao ispitivanje Zvonka Geta i Gorana Kneza, pri kojemu su oni bili tučeni.

Optuženci Pavlović, Urukalo i Berberović proglašeni su krivima za počinjenje kaznenih djela iz ostalih točaka optužnice.

Opt. Pavloviću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

Opt. Urukalu za učin k.d. iz čl. 120. st. 1. OKZ RH utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 2 godine, a za učin k.d. iz čl. 335. st. 1. KZ u trajanju od 6 mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 2 mjeseca.

Opt. Berberoviću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci.

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 18. ožujka 2008. godine, preinačio je prvostupanjsku presudu u odluci u kazni, u odnosu na opt. Urukala i k.d. nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplouivnih tvari iz čl. 335. st. 1. KZ, te ga je u odnosu na to djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

U ostalom osuđujućem i oslobađajućem dijelu presuda je ukinuta i vraćena sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer je prvostupanjski sud za isto djelo donio i osuđujuću i oslobađajuću presudu, što, u odnosu na to djelo, izreku presude čini nerazumljivom i proturječnom samoj sebi.

U ostalim dijelovima prvostupanjska je presuda potvrđena.

Presudu i rješenje VSRH od 18. ožujka 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 184 KB).

Nakon provedenog ponovljenog postupka, na Županijskom sudu u Osijeku je dana 07. srpnja 2009. objavljena nepravomoćna presuda kojom su okrivljenici Pavlović, Urukalo i Berberović proglašeni krivima. Okr. Stojan Pavlović osuđen je na 3 godine zatvora, okr. Đuro Urukalo na 2 godine zatvora i okr. Branko Berberović na 1 godinu i 6 mjeseci zatvora.

Navedenu presudu od 07. srpnja 2009. god. pogledajte ovdje.

VSRH je na sjednici vijeća održanoj 09. veljače 2010. godine potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka na Županijskom sudu u Osijeku 07. srpnja 2009. objavljena je nepravomoćna presuda kojom su okrivljenici Pavlović, Urukalo i Berberović proglašeni krivima. Primjenom odredbi o ublažavanu kazne, okr. Pavlović osuđen je na 3 godine zatvora, okr. Urukalo na 2 godine i okr. Berberović na 1 godinu i 6 mjeseci.

Sud je presudio da su optuženici Pavlović, Urukalo i Berberović počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u razdoblju od kolovoza 1991. do kraja 1996. godine u baranjskom selu Popovac, opt. Pavlović kao član Štaba TO Popovac i predsjednik odbora za zbrinjavanje izbjeglih osoba pri Mjesnoj zajednici Popovac, opt. Urukalo kao član Štaba i načelnik civilne zaštite, a opt. Berberović kao pripadnik TO, u nakani da selo Popovac učine etnički čistim srpskim područjem, sudjelovali u radu Štaba u cilju ostvarenja odluka kojima je civilno stanovništvo bilo izvrgnuto fizičkom i psihičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, tjeranju na prisilni rad, držanju u svojstvu talaca te raznim drugim oblicima zastrašivanja, uslijed čega je najveći dio nesrpskog stanovništva Popovca morao napustiti svoje kuće i prijeći na slobodni dio RH.

Prvo suđenje provedeno je 2004. godine.[1] Postupak je vođen protiv četvorice okrivljenika. Presudom je optužba, nakon prekvalifikacije djela na kazneno djelo oružane pobune, odbijena u odnosu na IV-okr. Milana Šarića. I-okr. Stojan Pavlović oslobođen je optužbe u odnosu na dvije točke optužnice, a proglašen je krivim u odnosu na ostale točke optužnice te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci. Za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva II-okr. Đuri Urukalu utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 2 godine, a za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari u trajanju od 6 mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna u trajanju od 2 godine i 2 mjeseca. III-okr. Branku Berberoviću za učin kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrečena je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci.

VSRH je 18. ožujka 2008. godine preinačio prvostupanjsku presudu u odluci u kazni u odnosu na opt. Urukala. Za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

U ostalim (osuđujućim i oslobađajućim) dijelovima presuda prvostupanjskog suda je ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer je prvostupanjski sud za isto djelo donio i osuđujuću i oslobađajuću presudu.[2]

U ponovljnom postupku dokazi nisu ponovno izvođeni, već je, uz suglasnost stranaka, samo konstatirano njihovo čitanje. S obzirom da prvo suđenje (2004. godine) nismo pratili i s obzirom na navedeno u prethodnoj rečenici, nije nam poznato da li su oštećenici tada upozoravani na mogućnost postavljanja imovinskopravnog zahtjeva i kako su se o toj mogućnosti očitovali, no u izreci presude od 07. srpnja 2009. o (eventualnim) imovinskopravnim zahtjevima nije odlučeno.

Nadalje, Sud u obrazloženju presude nije dovoljno pojasnio oblik krivnje. Navedeno je samo da su optuženici svjesno poduzeli radnje i aktivnosti koje su usmjerene u cilju kršenja odredaba Ženevskih konvencija. Naime, s obzirom da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva moguće počiniti samo s namjerom (izravnom ili neizravnom), a da je stupanj kaznene odgovornosti okolnost koja se uzima u obzir pri odmjeravanju kazne, mišljenja smo da je potrebno više pažnje posvetiti okolnostima koje utječu na to da kazna bude veća ili manja, posebno imajući u vidu da su prilikom odmjeravanja kazne primjenjene odredbe o ublažavanju kazne, zbog posebno izraženih olakotnih okolnosti. Okrivljenicima Urukalu i Berberoviću je, između ostalih, kao olakotne okolnosti cijenio i socijalno stanje i nezaposlenost, no unatoč tome, obvezao ih je na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna, na koliko je obvezan i opt. Pavlović, koji je znatno boljeg imovnog stanja od navedene dvojice optuženika.

Prikaz postupka pogledajte ovdje 


[1] To suđenje nismo pratili.

[2] VSRH je obrazložio da nije pravno moguće u izreci presude postojanje osude i oslobađanja za isti činjenični opis djelatnosti, jer sve radnje jednog produljenog kaznenog djela čine jedno jedinstveno kazneno djelo i predstavljaju jedinstven događaj, a jedinstveno kazneno djelo mora se u cjelini presuditi.

Zločin u Medačkom Džepu

Suđenje protiv optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika počinjenoga u Medačkom džepu 1993. godine. Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu. Započeo je 18. lipnja 2007. godine. Nepravomoćna presuda objavljena je 30. svibnja 2008.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH održana je 16., 17. i 18. studenog 2009. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

M. DŽEP skraćena optuznica.doc

Optužnica po zapovjednoj odgovornosti tereti prvoopuženoga Rahima Ademija, i drugooptuženoga Mirka Norca da su, kao visoki časnici HV tijekom i nakon vojne operacije «Džep ′93», koja je provedena u razdoblju od 09. do 17. rujna 1993. godine u okolici Gospića u predjelu zvanom Medački džep, jugoistočno od Gospića, za trajanja međunarodnog oružanog sukoba na teritoriju RH između regularnih oružanih snaga HV-a i postrojbi Specijalne policije MUP-a s jedne strane, te naoružanih vojnih i paravojnih formacija pobunjenih Srba potpomognutih snagama i logistikom bivše JNA i dragovoljcima iz Srbije i Crne Gore s druge strane, izazvanog njihovom agresijom, postupajući protivno odredbama članaka 3., 16., 27., 32. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., čl. 3. stavka 1. točka a i c Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., a napose protivno odredbama čl. 51. st. 2. i st. 5.b, čl. 54. st. 2., čl. 57. st. 1. i st. 2., ali. III., te čl. 86. i 87. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 08. lipnja 1977.), počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, i kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Snage HV-a i Specijalne postrojbe MUP-a su operaciju “Džep ′′93” proveli iz vojno-strateških i sigurnosnih razloga s nakanom da oslobode dio okupiranog teritorija RH u širem području Divosela, Čitluka i Počitelja, koje je činilo Medački džep, kako bi se zaustavilo kontinuirano topničko teroriziranje žitelja Gospića od okupacijskih snaga.

Rahim Ademi je kao visoki časnik HV-a s činom brigadira bio na položaju vršitelja dužnosti zapovjednika Zbornog područja Gospić, a Mirko Norac je kao časnik HV-a s činom pukovnika bio na položaju zapovjednika 9. motorizirane brigade unutar Zbornog područja Gospić te zapovjednika Sektora 1, posebne operativno-taktičke grupe formirane upravo za potrebe operacije “Džep ′′93” koju su činile 9. motorizirana gardijska brigada, Domobranska bojna Gospić, Domobranska bojna Lovinac, postrojbe 111. brigade i postrojbe Specijalnih snaga MUP-a. Imali su zapovjednu ovlast nad svim podređenim i pridodanim vojnim postrojbama i formacijama tog zbornog područja i, stoga, biliodgovorni za primjenu propisa međunarodnog prava o ratnim zarobljenicima, sigurnosti i zaštiti civila i njihove imovine.

Optužnica okrivljenima stavlja na teret: 1. zapovjednu odgovornost za pretjerano i neselektivno topničko-raketno-minobacačko djelovanje što je izazvalo stradanja civila i njihove imovine; 2. da, iako su znali, nisu poduzeli ništa da spriječe, suzbiju i kazne ubijanje, okrutno zlostavljanje i masakriranje civila srpske narodnosti, paljenje i rušenje kuća i gospodarskih zgrada te pljačkanje i uništavanje njihove imovine što su dijelovi njima podređenih postrojbi činili nakon završetka operacije „Džep ’93“, tijekom obustave vatre i nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja; 3) da, iako su znali, nisu poduzeli ništa da spriječe, suzbiju i kazne ubijanje i mučenje ratnih zarobljenika srpske narodnosti, pristajući da njima podređene postrojbe nastave s takvim postupanjima i pristajući na njihove posljedice.

Tako su optuženi, znajući da u selima i zaseocima na crtama topničkih napada (Čitluk, Divoselo, Jovići) prebiva i civilno stanovništvo srpske narodnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati nepotrebnu pogibiju, ranjavanje i bijeg tih civila u smjerovima napadnih djelovanja, razaranje njihovih kuća, gospodarskih zgrada i ostale imovine, i iako su imali moć i ovlast zaustaviti takav topnički napad, to nisu učinili, već su izdali zapovjedi i provedbom istih pristali na takve posljedice, pa je zbog pretjeranog i neselektivnog topničko-raketno-minobacačkog djelovanja smrtno stradalo 5 civila i uništeno sedam kuća.

Tako, nadalje, optužnica tereti okrivljene za zločine počinjene nakon završetka operativno-taktičkog dijela operacije „Džep ′′93“, nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja na početne položaje, od 15. rujna 1993., odnosno tijekom obustave vatre kada je okrutno zlostavljano, ubijeno i masakrirano 22 civila i 2 vojnika, a teško ranjeno 2 civila i zlostavljano 6 ratnih zarobljenika te uništeno 32 kuće u Rajčevićima, 20 u Krajnovićima, 6 kuća u Potkonjacima, 5 kuća u Drljićima, 20 kuća u Strunićima, 11 kuća u Velikom Kraju, 7 kuća u Donjem Selu, neutvrđen broj kuća u Divoselu, te niz gospodarskih objekata (41 u Rajčevićima; 28 u Krajnovićima pri čemu su još onečišćena 4 bunara; 10 u Potkonjacima; 10 u Drljićima; 17 u Strunićima gdje su još i onečišćena 3 bunara; 8 u Velikom Kraju; 9 u Donjem Selu i neutvrđen broj u Divoselu). Iz svih je spomenutih mjesta, kao i iz mjesta Čitluk, Sitnik, Počitelj i Rogići, uz pomoć civila kojima je dopušten ulazak na bojište, civilima koji su napustili to područje otuđena vrednija pokretna imovina, a stoka djelomično ubijena.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

M. DŽEP opći podaci.doc

M. DŽEP lipanj 07.doc

M. DŽEP srpanj 07.doc

M. DŽEP rujan 07.doc

M. DŽEP listopad 07.doc

M. DŽEP studeni 07.doc

M. DŽEP prosinac 07.doc

M. DŽEP siječanj 08.doc

M. DŽEP veljača 08.doc

M. DŽEP ožujak 08.doc

M. DŽEP travanj 08.doc

M. DŽEP svibanj 08.doc

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, u sastavu: sudac Marin Mrčela, Predsjednik Vijeća, te suci Siniša Pleše i Jasna Pavičić, članovi Vijeća. Za dopunskog suca bio je određen sudac Zdenko Posavec.

Optužnicu zastupa Antun Kvakan, zamjenik GDO RH, te Jasmina Dolmagić, zamjenica ŽDO iz Zagreba.

Branitelji opt. Ademija: odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković Glumac. Branitelji opt. Norca: odvjetnici Željko Olujić i Vlatko Nuić.

Punomoćnici oštećenih su odvjetnici Dragan Jovanić i Renata Dozet Daska.

Žrtve: – ubijeni civili: Pera Krajnović, Bora Vujnović, Marko Potkonjak, Janko Potkonjak, Nikola Vujnović, Bosiljka Bjegović, Ankica Vujnović, Ljubica Kričković-Živčić, Sara Kričković, Đuro Krajnović, Mile Sava Rajčević, Momčilo Vujnović, Ljiljana Jelača, Milan Matić, Nikola Jerković, Anđa Jović, Nedeljka Krajnović, Stana Krajnović, Milka Bjegović, Mile Pejnović, Dmitar Jović, Mara Jović, Đuro Vujnović, Stevo Vujnović, Boja Pjevač, Milan Rajčević, Branko Vujnović; ubijeni zarobljenici: Stanko Despić, Nikola Stojisavljević, Milan Jović, Dane Krivokuća i Dragan Pavlica ; civili preživjeli pokušaj ubojstva: Anka i Ivanka Rajčević; zlostavljani zarobljeni vojnici: Vladimir Divjak, zaštičeni svjedok br. 4, Nikola Bulj.

Glavna rasprava započela 18. lipnja 2007. godine.

Suđenje prati Veselinka Kastratović, Centar za mir Osijek, Marija Zebić i Darko Balać, Centar za humanitarno pravo, Beograd.

PRESUDA

Dana 30. svibnja 2008. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, objavilo je presudu br. K-rz-1/06.

Opt. Rahim Ademi oslobođen je optužbe da bi počinio kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Opt. Mirko Norac oslobođen je optužbe da bi naredio napad bez izbora cilja (točka IV optužnice) i da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Opt. Mirko Norac proglašen je krivim da je propustio spriječiti i time podržavao i ohrabrivao da se civilno stanovništvo ubija ili da se nečovječno prema njemu postupa, da se pljačka imovina stanovništva, te protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina što nije opravdano vojnim potrebama (točka V optuženice), pa je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st.1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Opt. Mirko Norac proglašen je krivim da je, iako je bio dužan, propustio spriječiti te podržavao i ohrabrivao da se ratni zarobljenici ubijaju, muče i da se prema njima nečovječno postupa (točka VI optužnice), pa je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Temeljem odredbe čl. 43. st. 2. t. 2. OKZ RH opt. Mirko Norac osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

PRESUDA Ademi i Norac
Preuzmite ovdje (PDF, 1,80 MB)

VSRH je, na sjednici vijeća održanoj 16. – 18. studenog 2009., djelomično prihvatio žalbu opt. Mirka Norca Keve te preinačio presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da je uzeo od prvostupanjskog suda utvrđene kazne zatvora u trajanju od 5 godina za oba kaznena djela (iz čl. 120. st. 1. u vezi sa čl. 28. i iz čl. 122. u vezi sa čl. 28. OKZ RH), no opt. Norca je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

U ostalom dijelu žalba opt. Norca, kao i žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijene su kao neosnovane.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

IZJAVE ZA JAVNOST

Zapažanje monitora

DORH ima određeni broj pitanja koja postavlja svakom svjedoku, a koja se odnose na

a) angažiranje pripadnika Vojne policije tijekom operacije «Džep 93»;

b) jesu li svjedoci čuli eksplozije od miniranja;

c) jesu li svjedoci vidjeli dim, pljačku imovine?

U tijeku je dokazni postupak, izvode se dokazi saslušavanjem svjedoka predloženih od DORH-a. Na raspravama zakazanim od 24. do 27. rujna 2007. godine iskaz su trebali dati svjedoci: Nikola Bulj, Đuro Dmitrović,Vladimir Divjak, Žarko Vojvodić, Željko Popović, Stevo Uzelac, Dušan Lučić, Milan Pavlica, Mile Drča, Milka Radaković, Nikola Vidović. Za predložene svjedoke Sud je dobio sljedeće podatke:

– za svjedoka Nikolu Bulja poziv se vratio Sudu neuručen, s napomenom da je osoba na naznačenoj adresi nepoznata, Sud je izvršio provjeru u Policijskoj postaji Gračac, utvrđeno je da svjedok na adresi, koju je Sudu dostavilo Državno odvjetništvo, ne boravi a policija nema spoznaja gdje se svjedok nalazi.

– za svjedoka Đuru Dmitrovića poziv se vratio s oznakom «otputovao», Sud je izvršio provjeru u Policijskoj postaji u Gospiću, utvrđeno je da je svjedok dana 31. prosinca 1988. godine odjavio prebivalište iz Rijeke u Divoselo, no tamo nije prijavio prebivalište, Policija nema saznanja o mjestu njegova prebivališta u RH, svjedok nije ishodio hrvatsku osobnu iskaznicu i putnu ispravu.

– svjedok Vladimir Divjaka uputio je Sudu dopis, fotokopiju putne isprave, koju je izdala Kraljevina Norveška. Svjedok je ispričao svoj nedolazak navodeći da u navedenoj putnoj ispravi ima upisanu zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku. Naveo je da ne želi sudjelovati u postupku.

– za svjedoka Žarka Vojvodića poziv se vratio s oznakom «odselio», Sud je od Policijske postaje Donji Lapac dobio podatak da Žarko Vojvodić ne živi na adresi koju je Sud dobio od Državnog odvjetništva, živi u Srbiji na nepoznatoj adresi.

– za svjedoka Stevu Uzelca poziv se vratio s oznakom «odselio».

– za svjedoka Željka Popovića Sud je od policije doznao da je odselio na Island.

– za Dušana Lučića Sud je dobio izvadak iz matica umrlih, utvrđeno je da je svjedok umro 24. prosinca 1996. godine.

– za Milana Pavlicu Sud je dobio izvod iz matice umrlih, utvrđeno je da je umro.

– što se tiče Mile Drče, Sudu nije vraćena dostavnica.

– Milka Radaković je pozvana zamolbenim putem, preko Ministarstva pravde Republike Srbije

– za Nikolu Vidovića Sud je od Policijske postaje Donji Srb dobio informaciju da se nalazi u Bačkom Brestovcu u Republici Srbiji.

S obzirom da se radi o svjedocima koje je predložio DORH očekivalo se da DORH ima podatke o adresama i mjestu prebivališta svjedoka. No, DORH se ne protivi da adrese tih svjedoka utvrdi Sud zamolbenim putem, kao što se ne protivi da svjedoci budu pozvani uz osiguranje mjera potpore, ili da ih se sasluša uz pomoć uređaja za prijenos slike i zvuka.

Na današnjoj raspravi Predsjednik Vijeća odredio je datume glavne rasprave za koje su zamolbenim putem pozvani navedeni svjedoci. Očekivalo bi se da onaj tko predlaže svjedoke korektno navede i njihove adrese, što u konkretnom slučaju za navedene svjedoke DORH nije učinio. To navodi na zaključak da DORH sa tim svjedocima nikada nije bio u komunikaciji. DORH je od dostavljanja ustupljenog predmeta (optužnice i dokaznog materijala iz MKSJ) dvije godine prilagođavao optužnicu našem pravnom sustavu, nakon čega je podignuta neposredna optužnica. DORH u obrazloženju optužnice navodi: „Nema dvojbe da su dokazi na kojima se temelji ova optužnica podobni za podizanje tzv. neposredne optužnice budući da dokazni materijal koji je proslijeđen od Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ispunjava sve kriterije za takvu uporabu propisane u čl. 28. st. 4. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnoga kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Jednako tako dokazi na kojima se temelji ova optužnica svojom su visokom razinom i kvalitetom informativnosti, dakle u kvalitativnom, ali i u kvantitativnom smislu, dostatni da se na osnovi njih podigne optužnica bez provođenja istrage već i u smislu nužne dokazne informativnosti propisane odredbama čl. 191. st. 1. i st. 6. Zakona o kaznenom postupku, što će biti pobliže argumentirano meritornom dokaznom analizom u nastavku ovog obrazloženja.“

Zabilježeno je da zastupnik optužbe ne postavlja pitanja koja se nameću, nakon što svjedok u slobodnom izlaganju iznese svoja saznanja. Vijeće ispituje svjedoka o onim okolnostima kojima je zastupnik optužbe obrazložio svoje predlaganje svjedoka. Osim toga, na što ima i zakonsko pravo, Vijeće svjedoka ispituje o okolnostima vezanima za operaciju „Džep 93“, a koje imaju veze s inkriminiranim događajem. Često i branitelji postavljaju pitanja za koja bi se moglo očekivati da će ih postaviti zastupnik optužbe.

9. listopada 2007. godine

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Suđenje za zločine počinjene u Medačkom džepu je test sposobnosti hrvatskog pravosuđa da u skladu sa standardima pravičnog suđenja provede kazneni postupak protiv visoko rangiranih pripadnika Hrvatske vojske, kao i njegove neovisnosti pri utvrđivanju i interpretiranju činjenica o kaznenom djelu u odnosu na političke stavove o karakteru rata i karakteru same operacije Džep 93’. Suđenje može značajno pridonijeti procesima suočavanja s negativnim naslijeđem prošlosti i reafirmirati vrijednosti urušene zločinom, potaknuti društvenu osudu zločina tako da negiranje zločina počinjenih od pripadnika svog naroda i podržavanje njihove nekažnjivosti mijenja u korist solidarnosti sa žrtvama. Presuda i sankcija presude imati će utjecaj u području opće prevencije kršenja humanitarnog prava.

Nakon provedenog postupka i donošenja prvostupanjske presude iskazujemo svoju zabrinutost u odnosu na navedena očekivanja.

Mišljenja smo da je Državno odvjetništvo predmetu pristupilo nevoljko čineći samo ono što su mislili da se mora učiniti kako bi ispunili obavezu prema međunarodnoj zajednici, a bez istinske volje da se činjenice o zločinu rasvijetle i odgovorni kazne. Propusti Državnog odvjetništva imali su značajan utjecaj na ishod presude. Osuđujućim dijelom presude obuhvaćeno je tek 5 od 32 žrtve iz optužnice.

Preuzimajući optužnicu od Haškog tribunala Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je procijenilo da su „dokazi na kojima se temelji ova optužnica svojom su visokom razinom i kvalitetom informativnosti, dakle u kvalitativnom, ali i u kvantitativnom smislu, dostatni da se na osnovi njih podigne optužnica bez provođenja istrage već i u smislu nužne dokazne informativnosti propisane odredbama čl. 191. st. 1. i st. 6. Zakona o kaznenom postupku“[1]. Nasuprot tome, pokazalo se da je bilo nužno da Državno odvjetništvo provede istragu kako bi se utvrdile zone odgovornosti postrojbi koje su bile angažirane u akciji „Džep 93“, zapovjedni lanac i zapovjedne ovlasti. Time bi DO, sebi prije svega, razjasnilo ulogu optuženih, ali i drugih osoba koja su kao zapovjednici sudjelovali u planiranju i provedbi akcije Džep 93’ (prvenstveno sadašnjeg admirala Davora Domazeta Loše, pukovnika specijalne policije Željka Sačića i generala Mladena Markača). Za pretpostaviti je da se u tom slučaju ne bi dogodilo da se izvođenjem dokaza utvrdi da je dio zločina na koje se optužnica odnosi počinjen u području za koje su bile odgovorne snage Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske kojima, za vrijeme i neposredno nakon operacije „Džep 93“, nije zapovijedao opt. Rahim Ademi niti opt. Mirko Norac. Nadalje, tijek dokaznog postupka ukazivao je na nužnost izmjene optužnice i usklađivanje s činjeničnim stanjem utvrđenim tijekom dokaznog postupka. Izmjene koje su uslijedile nisu optužnicu kvalitativno osnažile, a zbog izostanka izmjena činjeničnog opisa još je 5 žrtava ostalo izvan osuđujućeg dijela presude, a dvije civilne žrtve, o čijem su stradanju iskazivali svjedoci, nisu u optužnicu uvrštene.[2] Osim toga, već u dokaznom materijalu, a i tijekom dokaznog postupka, je utvrđeno da su zapovjednici neposredno podčinjeni drugooptuženiku izdali zapovjed da se vojnicima da eksploziv kojim mogu minirati kuće te da se 40 leševa organizirano preveze, baci i zatrpa u septičku jamu kuće u predgrađu Gospića. Te činjenice nisu našle ikakvo mjesto u optužnici.

Zastupnik optužnice je u nizu situacija bio pasivan (predlaganje dokaza, postavljanje pitanja, stavljanje primjedbi, pri odabiru svjedoka nije provjereno jesu li živi i koje su im adrese i sl.), prepuštajući inicijativu obranama optuženih, nastojeći, možda, da kroz njihovu suprotstavljenost, ostvari cilj optužbe.

Iako je dokaznim postupkom utvrđen i onaj dio zločina koji su počinjeni izvan zone zapovjedne odgovornosti optuženika te je na taj način jasno ukazano na smjer za buduće istrage, zabrinuti smo hoće li, i s kakvom učinkovitošću Državno odvjetništvo, provesti nove istrage protiv odgovornih zapovjednika, i protiv onih koje je ugroženi svjedok br. 6 imenovao kao izravne izvršitelje zločina u Medačkom džepu. Smatramo da su nove optužnice već morale biti podignute.

Predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, sudac Marin Mrčela, je postupak proveo u skladu sa zakonom, učinkovito i uz uvažavanje dostojanstva žrtava. Primijenjene su odredbe čl. 238 a do čl. 238 d ZKP o posebnom načinu sudjelovanja i ispitivanja ugroženih svjedoka u postupku. Primijenjene su odredbe Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ s izmjenama i dopunama, te odredbe čl. 28. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Korištena je međunarodna pravna pomoć pri izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka u Kanadi, SAD, Srbiji, Norveškoj.

Vrhovi sud Republike Hrvatske odlučit će po žalbama stranaka. Mi smatramo da su zaključci Suda u nekoliko elemenata dvojbeni, a da učinci izrečene minimalne kazne i način na koji je ona obrazložena mogu biti pogubni za individualne i društvene procese uspostavljanja pravde iza rata i u pogledu opće prevencije ratnih zločina.

Smatramo upitnom pravnu ocjenu da optuženik koji je optužen i proglašen krivim što nije spriječio, suzbio i kaznio počinjenje zločina protiv muđunarodnog humanitarnog prava (dakle, za nečinjenje) ne može biti krivično odgovoran za zločine počinjene prvog dana operacije jer te zločine nije zapovijedio. Na temelju takve ocjene Sud je iz osuđujućeg dijela presude protiv okrivljenog Mirka Norca izostavio sve civilne žrtve (sedam) koje su stradale protupravnim djelovanjem njemu podređenih vojnika prvog dana operacije Džep 93’[3]Navedena pravna ocjena, naime, ne uzima u obzir krivičnu odgovornost zapovjednika za nekažnjavanje počinitelja zločina protiv međunarodnog prava, iako je u konkretnom slučaju Sud utvrdio da opt. Mirko Norac nikada nije sankcionirao niti prijavio počinitelje mada je za zločine počinjene prvog dana operacije znao (vidi obrazloženje).

Nadalje, mišljenja smo da izricanje minimalne kazne zapovjedniku, okr. Mirku Norcu, koji nije učinio sve što je trebao, i mogao, da spriječi, suzbije i kazni svoje podčinjene za teške zločine kao što je masakriranje zarobljenog vojnika razapinjanjem na drvo i ne uzimanje u obzir da je potpuno uništavanje kuća i imovine pridonijelo teškoj posljedici – trajnom iseljenju cijelih zaseoka, te uzimanje za olakotnu okolnost optuženikovu „mladost i životno neiskustvom u ozračju domoljubnog zanosa“ daje nedvojbenu poruku da će zločin, ako doprinosi nekim „višim“ ciljevima, biti dopušten i „pokriven“ i zatvara obzor nadi (a kamoli očekivanjima) žrtava zločina i njihovih obitelji da putem pravosudnog postupka njihova stradanja budu priznata (vidi obrazloženje).

Obrazloženje

Sud je našao da je II optuženi Mirko Norac-Kevo krivično odgovoran za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi s člankom 28. OKZRH i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u svezi s člankom 28. OKZRH, ali u smanjenom opsegu negoli mu je to optuženjem stavljeno na teret. Sud je utvrdio da drugookrivljeni nije kriv za zločine prema civilnom stanovništvu i zločine prema ratnim razobljenicima koji su počinjeni u zoni odgovornosti Specijalne policije MUP-a RH jer nije zapovijedao tim postrojbama[4], te za pojedine žrtve za koje je ustanovljeno da su stradali kao vojni zarobljenici (a u optužnici navedeni kao civili, a tužiteljstvo to nije izmijenilo u optužnici) ili su poginuli kao vojnici u borbama.

Međutim, smatramo upitnom odluku Suda da drugoopuženik Mirko Norac nije krivično odgovoran za civilne žrtve koje su stradale protupravnim djelovanjem njemu podređenih vojnika prvog dana operacije Džep 93’. Takvu presudu Sud temelji na pravnoj ocjeni da optuženik koji je optužen i proglašen krivim što nije spriječio, suzbio i kaznio počinjenje zločina protiv međunarodnog humanitarnog prava (dakle, za nečinjenje) ne može biti krivično odgovoran za zločine počinjene prvog dana operacije jer te zločine nije zapovijedio. Sud obrazlaže da, kada je saznao za protupravna postupanja pripadnika njemu podređenih postrojbi, drugooptuženik je propustio kao zapovjednik poduzeti potrebno da se takve protupravnosti spriječe, da se ne ponove, da se pronađu neposredni počinitelji i da oni budu kažnjeni te da je, stoga, krivično odgovoran za protupravna postupanja prema civilima koja su bila idućih dana u zoni njegove odgovornosti[5]. Na temelju takve pravne procjene i odluke o krivnji Sud je u tom segmentu učinio izmjenu činjeničnog opisa optužnice (radi se o preciziranju i smanjenju kriminalne količine) izostavljajući sve civilne žrtve stradale od protupravnog djelovanja hrvatskih vojnika 9. rujna 1993. godine (sud je utvrdio da su 09.09.1993. u zoni odgovornosti okr. Mirka Norca protupravno ubijeni civili: slijepa 84-godišnja starica Bosiljka Bjegovic, Mile Sava Rajčević, Ankica Vujnović i Milan Rajčević, Đuro Krajnović, sestre Ljubica i Sara Kričković, ali ih je primjenjujući gore navedenu pravnu ocjenu izostavio iz optužnice).

Smatramo da navedena pravna ocjena ne uzima u obzir krivičnu odgovornost zapovjednika za nekažnjavanje počinitelja zločina protiv međunarodnog prava. Sud je utvrdio da opt. Mirko Norac nije nikada proveo sankciju niti prijavio nezakonito djelovanje njegovih vojnika iako je o tom djelovanju imao saznanja već prvog dana operacije “Džep 93’”.

Dužnost zapovjednika tijekom rata ili oružanog sukoba je onemogućiti postupke suprotne međunarodnom humanitarnom pravu njemu podređenih, a koji bi za posljedicu imali u zakonu naznačene posljedice u odnosu na neprijateljsku stranu, bilo za njezine civile, zarobljenike, imovinu, kulturna dobra ili slično. Upravo prema tim zaštićenim objektima zapovjednik se pojavljuje u ulozi garanta, osobe koja ima funkcionalnu moć zapovijedanja njemu podčinjenim na način da njihovi postupci u ostvarenju ciljeva rata ili oružanog sukoba ne budu suprotni odredbama međunarodnog prava. Pojedini pripadnici vojnih postrojbi, rukovodeći se osnovnim ciljem uporabe oružane sile u koju su uključeni, poduzimaju i radnje koje nisu bile izrijekom naznačene u zapovijedima, a sve radi ostvarenja ranije naznačenog planiranog cilja. Kada oni takvim radnjama uđu u sferu izvršenja kaznenog djela ratnog zločina, a njihov zapovjednik, znajući za takvo njihovo postupanje ništa ne poduzme u odnosu na počinitelje takvog djela, on u naravi proširuje svoju sferu zapovjedi, tolerirajući takvo ponašanje njemu podčinjenih. Upravo tu nastaje odgovornost zapovjednika i za nekažnjavanje, odnosno neprocesuiranje počinitelja nedopuštenih radnji, što je po samoj biti zapovijedanja aktivni dio njegove funkcije zapovijedanja. Naime, u ratnim situacijama zadaća je zapovjednika i sprečavanje zabranjenih postupanja. Ovo sprečavanje može biti u odnosu na radnju koja još nije poduzeta, ali jednako tako i u odnosu na radnju koja je ostvarena, te radi budućih postupaka njemu podčinjenih, a zadaća je zapovjednika da u odnosu na nedopušteno ponašanje izrazi svoj jasan stav zapovjedivši određeno kažnjavanje ili procesuiranje počinitelja. Ne poduzimanje radnje kojom bi spriječio nastupanje posljedica nastalih kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, a koje su rezultat djelovanja njemu vojno podčinjenih, predstavlja takvo nepravo koje je jednako vrijedno kao i samo činjenje od strane njemu vojno podčinjenih u okvirima kaznenog djela ratnog zločina.

Nadalje, Sud nije našao dokazanim da bi postrojbe podređene drugooptuženiku Mirku Norcu protupravno postupale kako bi se opisanom uporabom sile postiglo trajno iseljenje civilnoga (stanovništva), što se doista i dogodilo, kako ga tereti optužnica. Sud obrazlaže da ovaj motiv hrvatske vojske nije dokazan jer je utvrđeno da nije planiran, a da su formalno i stvarno provedene pripreme kojima je trebalo biti osigurano da se povrede međunarodnog humanitarnog prava prema zarobljenicima spriječe i suzbiju ev. protupravna djelovanja. No, ovaj dio optuženja se okrivljenom stavalja na teret u točki 5. optužnice koja se odnosi na protupravna djelovanja “nakon završetka operativno-taktičkog dijela operacije „Džep ‘93“, kao i nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja na početne položaje, od 15. rujna 1993., tijekom obustave vatre“ te nije u strogo zavisnom odnosu s planiranjem i pripremama akcije Džep. Drugo, takvo tumačenje prejudicira da se uporaba sile (ubojstva, namjerno rušenje kuća, ubijanje stoke i zagađivanje bunara) ne može dogoditi kao neposredna reakcija osvete (nakon što je došla naredba o povlačenju), ali upravo s tim motivom – namjerom da se onemogući stanovništvu da se tamo vrati. Sud nije našao nikakav drugi motiv takvog ponašanja vojnika Norcu podređenih postrojbi. Osim toga, životno je da zapovjednik koji vidi da se kuće masovno uništavaju miniranjem i ne reagira sa zapovjedi kojom to zabranjuje, niti sa stegovnim mjerama, pristaje na posljedicu – da se ljudi neće imati kuda vratiti! A ta se posljedica i dogodila.

U svakom slučaju smatramo da posljedicu „sveopćeg uništenja imovine u Medačkom koje je utvrđena u ovom postupku“[6], a to je da se preko stotinu obitelji nije moglo vratiti i živjeti u svojim domovina, Sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne.

Naime, Vijeće je drugooptuženiku Mirku Norcu izreklo minimalne kazne za djela za koje ga je osudilo[7] uz obrazloženje da je postupao s blažim oblikom krivnje (eventualni umišljaj) – zločine nije naredio nego ih nije spriječio, suzbio i sankcionirao te da opseg povreda zaštićenih dobara u odnosu na osobe nije maksimalan. Sud pri tome ima na umu područje operacije (oko 100 km), broj vojnika koji su sudjelovali u operaciji na obje strane (više stotina) i broj civila na tom području uključujući starije osobe i žene (nekoliko stotina) – te da je u konkretnoj situaciji II optuženik propustio učiniti zbog čega su smrtno stradale četiri civilne osobe, smrtno je stradao jedan ratni zarobljenik (vojnik), jedan ratni zarobljenik je mučen, a prema obojici je nečovječno postupano. Sud navodi da je „Druga stvar s imovinom koja je gotovo u cijelosti uništena“, ali ne navodi da uzima u obzir broj ljudi i njihovu patnju uzrokovanu potpunim uništenjem njihovih domova i nemogućnošću da se vrate živjeti u svoja sela.

Nadalje, Sud navodi da je svjestan da je optuženi Mirko Norac već pravomoćno osuđen zbog istovrsnog krivičnog djela (iz članka 120. stavak 1. OKZRH na kaznu zatvora u trajanju 12 godina), ali to ne uzima kao otegotnu okolnost u smislu (ne)usklađenosti okrivljenikovog ponašanja u skladu sa zakonom prije počinjenja. Nasuprot tomu Sud navodi da je vodio računa da je optuženik bio vrlo mlada osoba (nenavršenih 26 godina) te „očito je njegova mladost i životno neiskustvo u ozračju domoljubnog zanosa pridonijelo njegovoj ravnodušnosti pri mogućnosti nastupanja zabranjenih posljedica i propuštanja korištenja zapovjednih ovlasti u sprječavanju i kažnjavanju protupravnih radnji“.

Sud uzima u obzir moralne i ljudske odlike okrivljenog Mirka Norca koje zaslužuju brojna odlikovanja za zasluge u Domovinskom ratu. Nasuprot tomu, nije vidljivo koju važnost Sud pridaje konstataciji koju navodi u obrazloženju: “Doduše, izostao je izraz pijeteta prema poginulima i suosjećanja s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“, jer se radi o okolnosti (ponašanju optuženika nakon počinjenog kaznenog djela, a posebno odnosu prema oštećenicima) koja se također treba vrednovati pri odmjeravanju kazne.

Nismo još zabilježili da bi osuđenik imovinskog statusa kao što ga ima Mirko Norac (umirovljenik HV-a – mirovina 6000 kn, vlasnik automobila „Passat“ proizvedenog 2007. i stana površine 100 m2 na adresi stanovanja, neoženjen, nema djece)[8], na temelju članka 122. stavak 4. ZKP-a u odnosu na osuđujući dio izreke presude bio u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka. Svoju odluku sud obrazlaže time što troškovi ovog kaznenog postupka (iznad 200.000,00 kuna) višestruko nadmašuju njegova primanja te Sud smatra da bi plaćanjem i dijela troškova bila dovedena u pitanje njegova egzistencija[9]. Odluka je posebice začudna kad je sagledamo u kontekstu sudske prakse u građanskim postupcima u kojima članovi obitelji žrtava zločina tuže Republiku Hrvatsku[10] i redovito bivaju odbijani te im se unatoč skromnom imovinskom statusu dosuđuje pokrivanje svih troškova parničnog postupka.

[1] Optužnica, str. 17

[2] Budući da su nastradale u zoni odgovornosti Specijalne policije, a u dokaznom postupku (još nepravomoćno) je utvrđeno da optuženici nisu zapovijedali tim postrojbama, šest civilnih žrtava (Anđa Jović, Milka Bjegović, Boja Pjevač, Dmitar i Mara Jović, Mile Pejnović) našlo se izvan osuđujućeg djela presude, a nitko odgovoran za te zločine nije optužen. Zbog izostanka izmjena činjeničnog opisa je više žrtava ostalo izvan osuđujućeg dijela presude. To su Pera Krajnović, Boja Vujnović i Janko Potkonjak, za koje se dokaznim postupkom utvrdilo da nisu smrtno stradali od granatiranja (kako je navedeno u optužnici) nego neposrednim djelovanjem hrvatskih vojnika, što u optužnici nije izmijenjeno. Također, tužiteljstvo nije u optužnici izmijenilo da su Nikola Jerković i Branko Vujnović smrtno stradali protupravnim djelovanjem hrvatskih vojnika kao vojnici, a ne kao civili kako je stajalo u činjeničnom opisu optužnice. U optužnicu nisu stavljene žrtve za koje su svjedoci navodili da su ubijeni od pripadnika HV (civili Štefica Krajnović i Milan Radaković).

[3] Sud je utvrdio da su 09.09.1993. u zoni odgovornosti okr. Mirka Norca protupravno ubijeni civili: slijepa 84-godišnja starica Bosiljka Bjegovic, Mile Sava Rajčević, Ankica Vujnović i Milan Rajčević, Đuro Krajnović, sestre Ljubica i Sara Kričković.

[4] Za zamijetiti je kako nije jednostavno na tako, relativno malom zemljopisnom području, zaključivati o odgovornosti za počinjen zločin samo na temelju podataka gdje je žrtva stradala. Tako je, primjerice Anđa Jović u zbijeg otišla 9. 09. 1993. iz Divosela – zona na koju je izvršen pripremni topničko-raketni-minobacački napad. Utvrđeno je da je ubijena 11. 09. 93. na polju Drenjac koje se nalazi u području odgovornosti Specijalne policije (stoga nije uračunata kao žrtva za koju odgovornost ima opt. Mirko Norac, ali njezin je leš pronađen u septičkoj jami u Gospiću gdje je dovezen, bačen i zatrpan od strane pripadnika postrojbi podređenih Mirku Norcu!

[5] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 262 i 266

[6] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 264

[7] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 282-283

[8] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str.6

[9] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 284

[10] Šeatović protiv Republike Hrvatske, Mileusnić protiv Republike Hrvatske

Zločin u zatvoru u Glini II

Na Županijskom sudu u Sisku obnovljen je postupak protiv Ranka Pralice i Stanka Palančana, 1993. godine u odsutnosti pravomoćno osuđenih na kazne zatvora u trajanju od 20 godina, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Nakon obnove postupka tužitelj je odustao od kaznenog progona.

Tijek postupka

Optužnicom broj KT-167/92 od 25. studenog 1992. Okružno javno tužilaštvo Sisak teretilo je Ranka Pralicu i Stanka Palančana za počinjenje kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Navedenu optužnicu možete pogledati ovdje.

Optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Presudom Okružnog suda u Sisku broj K-23/92 od 05. veljače 1993. optuženici su proglašeni krivima da su u vremenskom razdoblju od kolovoza 1991. do 31. ožujka 1992. u Glini, opt. Pralica kao inspektor tzv. Vojne milicije SAO Krajine, i opt. Palančan kao kapetan četničko-terorističkih formacija, naredili čuvarima u zatvoru i nepoznatim pripadnicima četničko-terorističih postojbi da zarobljene civile i u oružanom sukobu zarobljene pripadnike ZNG RH zatvore u samice, muče i tuku, što su ovi i prihvatili te ih potom gotovo svakodnevno tukli, a od udaraca su civili Ivica Pereković, Pavao Štajduhar i Branko Žilić te pripadnik ZNG RH Joso Kaurić zadobili teške tjelesne povrede, nestali su civili Milan Litrić i Ante Žužić, civil Ivan Palajić je od zadobivenih povreda umro, kao i pripadnici ZNG RH Borislav Litrić, Stjepan Šmisl i Ivan Gregurić.

Zbog počinjenja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od po 20 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku pogledajte ovdje.

No Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je 06. veljače 2009. zatražilo obnovu postupka.

U zahtjevu za obnovom postupka je navedeno da su Janko Pralica i Stanko Palančan oglašeni krivima i osuđeni u odsutnosti samo na temelju iskaza jednog svjedoka (Pavla Štajduhara).

Zahjev se temelji na činjenici da je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih.

Naime, u kaznenom predmetu ŽS u Sisku K-22/06 optuženog Radu Miljevića se tereti da je da je 20. rujna 1991. iz zatvora u Glini izveo zatočene civile Janka Kaurića, Milana Litrića, Borislava Litrića i Antu Žužića i radi likvidacije ih predao nepoznatim osobama, da bi oštećenici bili usmrćeni hicima iz vatrenog oružja na brdu Pogledić iznad Gline. [1] Dakle, Pralica i Palančan osuđeni su i za nestanak (Milana Litrića i Ante Žužića) ili ubojstvo (Borislava Litrića) za koje se tereti opt. Radu Miljevića, i za koja je navedeni optuženik već dva puta proglašavan krivim presudama Županijskog suda u Sisku.

Osim toga, presudom Okružnog suda u Sisku broj K-25/92 od 22. siječnja 1993. osuđeni su Đuro Birač i još 11 osoba za ratni zločin ubojstvom Ive Palaića, Stjepana Šmisla i Ive Gregurića, dakle istih osoba za čije ubojstvo su osuđeni i Pralica i Palančan.[2] Đuro Birač osuđen je da je kao upravitelj zatvora naredio zlostavljanje Ive Palaića, Stjepana Šmisla i Ive Gregurića, a uslijed zadobivenih ozljeda oni su preminuli.

Pralica i Palančan su osuđeni da su su naredili zlostavljanje (usmrćenje) istih oštećenika.[3]

U zahtjevu za obnovom postupka navedeno je i da je u predmetu K-25/92 svjedok Pavao Štajduhar 22. siječnja 1993. iskazao da je Đuro Birač sa svojim ljudima dolazio u sobe i izdvajao ljude, a potom ih zlostavljao, da je nakon jednog takvog premlačivanja preminuo Ivo Palaić, a nakon drugog Stjepan Šmisl.

ŽDO je navelo da iz toga proizlazi da su za stradavanje navedenih odgovorani Đuro Birač i njegovi ljudi.

Zahtjev se temelji i na naknadno utvrđenim činjenicama u postupku protiv opt. Miljevića. Naime, utvrđeno je da su Milan Litrić, Borislav Litrić, Janko Kaurić i Ante Žužić usmrćeni hicima iz vatrenog oružja, a ne uslijed zadobivenih tjelesnih povreda.

Zahtjev za obnovom postupka pogledajte ovdje.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Sisku broj Kv-134/09 od 06. veljače 2009. prihvaćen je zahtjev za obnovom postupka ŽDO iz Siska.

Navedeno rješenje o obnovi pogledajte ovdje.

Glavna rasprava zakazana je za 29. rujna 2009., no prije njenog početka zamjenik ŽDO u Sisku Ivan Petrkač dostavio je u spis podnesak u kojem je izjavio da odustaje od kaznenog progona protiv okrivljenih Pralice i Palančana.

Rješenje o obustavi postupka protiv Pralice i Palančana pogledajte ovdje.


[1] Rade Miljević je presudama Županijskog suda u Sisku u dva navrata (2007. i 2008. godine) proglašavan krivim, no Vrhovni sud RH je oba puta ukidao osuđujuće prvostupanjske presude. Treća (druga ponovljena) glavna rasprava trebala je započeti 15. listopada 2009., ali je odgođena zbog bolesti opt. Miljevića.

[2] Na Županijskom sudu u Sisku u tijeku je glavna rasprava u obnovljenom postupku u ovome predmetu. Obnova je zatražena i kazneni postupak je obnovljen u odnosu na sve osuđene u ovome predmetu izuzev I-osuđenog Đure Birača.

[3] Za primjetiti je da je u oba predmeta (K-23/92 i K-25/92) predsjednik raspravnog vijeća bio sudac Željko Barać. Presude su donijete u razmaku od samo nekoliko tjedana (22. siječnja i 05. veljače 1993. godine). U oba predmeta optužnicu je zastupao Ivan Petrkač, zamjenik tada okružnog javnog tužitelja u Sisku. U obrazloženju osuđujuće presude Pralici i Palančanu je doslovno navedeno: “Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili krivična djela, kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolonosti u obzir prilikom odmjeravanja kazne”.

Gore navedeno govori o ogromnoj količini neprofesionalnosti i/ili pristranosti navedenih aktera ovih postupaka.

Zločin u Mikluševcima

Dana 05. veljače 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu kojom je dvojicu optuženika oslobodilo optužbe, a 12-oricu oglasilo krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (a ne genocida iz čl. 119. OKZ RH, kako ih se tereti optužnicom) te im je izreklo kazne zatvora. Objavi presude nazočila su trojica optuženika. Ostali su u bijegu, a sudilo im se u odsutnosti.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 17. studenog 2009. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

OPTUŽNICA

ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-37/93 od 29. travnja 1996. protiv 35 optuženika kojom ih je optužilo da su počinili kazneno djelo genocida, opisano i kažnjivo po čl. 119. OKZ RH.

optuznica ZDO u Osijeku od 29. travnja 1996.

ŽDO iz Vukovara svojim podneskom br. K-DO-71/01, od 15. travnja 2005. godine, “uslijed bitno izmijenjenih okolnosti (obustavljen postupak protiv osam umrlih okrivljenika: Momira Anđelića, Janka Kiša, Milenka Kovačevića, Rade Jeremića, Joakima Lenđera, Kirila Buila i Dušana Anđelića) i radi izmjene vremena izvršnja pojedinih inkriminiranih radnji, sukladno prikupljenoj dokumentaciji (datum okupacije sela i donošenje odluke o protjerivanju)” izmijenilo je činjenični opis optužnice, osim u odnosu na optuženike koji su u međuvremenu umrli.

izmjenjena optuznica od 15. travnja 2005. godine

Na raspravi održanoj 26. ožujka 2007. godine Predsjednik vijeća izvijestio je stranke i sudionike postupka da je Sud zaprimio preciziranu optužnicu ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-71/01 od 20. ožujka 2007. godine. Citiranom optužnicom izmijenjen je činjenični i zakonski opis te pravna kvalifikacija djela. Prema ovoj izmjeni optuženici se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

izmjenjena optuznica od 20. ozujka 2007. godine

ŽDO iz Vukovara je dostavio Sudu novi podnesak kojim je ponovno izmijenilo optužnicu, br. K-DO-71/01, od 13. travnja 2007. godine. Navedena izmjena optužnice dostavljena je Sudu, iako od prošle izmjene (20. ožujka 2007. godine) nije održano niti jedno roćište glavne rasprave. Ponovno su izmijenjeni zakonski opis i pravna kvalifikacija, pa se optuženicima ponovno na teret stavlja izvršenje kaznenog djela genocida.

izmjenjena optuznica od 13. travnja 2007. godine

Na ročištu za glavnu raspravu, dana 18. lipnja 2008. godine, ŽDO iz Vukovara ponovno je izmijenilo optužnicu.

izmjena optuznice od 18. lipnja 2008. godine

Podneskom od 25. kolovoza 2008. tužilaštvo je izmijenilo optužnicu i odustalo je od optužbe u odnosu na Aleksandra Anđelića, Stanislava Simića i Srđana Anđelića.

izmjena optužnice od 25. kolovoza 2008. godine

Optužnica je ponovno izmjenjena 14. siječnja 2009. godine. Tom je prilikom ŽDO odustalo od kaznenog progona Milana Bojanića, Jaroslava Mudrog, Nikole Vlajnića, Čede Stankovića i Saše Hudaka.

izmjena optužnice od 14. siječnja 2009. godine

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-7/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Slavko Teofilović, član vijeća, i sutkinja Nevenka Zeko, član vijeća

Optužnica br. KT-37/93, od 29. travnja 1996. godine, podignuta od ŽDO iz Osijeka, preuzeta i izmijenjena od ŽDO iz Vukovara br. K-DO-71/01, od 15. travnja 2005. godine, izmijenjena dopisom 26. ožujka 2007. godine, dopisom 13. travnja 2007. godine, na raspravi 18. lipnja 2008. godine, podneskom od 25. kolovoza 2008. godine i 14. siječnja 2009. godine.

Zastupnik optužbe: Zdravko Babić, zamjenik ŽDO iz Vukovara

Kazneno djelo: genocid, čl. 119. OKZ RH

Žrtve – ubijeni: Julijan Holik, Veronika Holik, Mihajlo Holik, Slavko Hajduk

Žrtve – protjerani: 98 mještana Mikluševaca

Popis optuženika

Branitelji optuženika

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

MIKLUSEVCI izvjestaji s pracenja

Policijska uprava Vukovar podnijela je kaznenu prijavu (u to vrijeme krivičnu prijavu), br. KU-06/93, od 19. siječnja 1993. godine, te posebno izviješće PU Vukovarsko – srijemske, br. KU-06/93, od 14. lipnja 1995. Uz prijavu je priložen popis protjeranih mještana Mikluševaca, sačinjen od Hrvatskog crvenog križa – Općinske organizacije iz Vinkovaca. Priložen je i popis stvari, pokretnih i nepokretnih, koje su protjerani mještani Mikluševaca morali predati vlastima tzv. “SAO Krajine”.

Tijekom provođenja istrage osumnjićenici nisu ispitani, jer su bili nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-46/97, od 21. veljače 1997. godine, riješeno je da se optuženicima sudi u odsutnosti.

Županijski sud u Vukovaru preuzeo je predmet od Županijskog suda u Osijeku. Postupak se vodio pod br. K-7/01, pred velikim vijećem Županijskog suda u Vukovaru, kojim je predsjedao sudac Nikola Bešenski. Na raspravi su bili nazočni optuženici: Milan Stanković, Živadin Ćirić, Joakim Bučko, Slobodan Mišljenović, Jaroslav Mudri, Zdenko Magoč, Dušanka Mišljenović, Darko Hudak, Saša Hudak i Jovan Cico.

Dana 31. svibnja 2004. godine odloženo je ročište za glavnu raspravu. Na raspravi se nije pojavio opt. Jovan Cico, za koga je policija izvijestila da je dana 31. svibnja 2004. godine napustio mjesto boravka i otišao u Srbiju, negdje kod Mladenovca.

Rješenjima iz ožujka 2003. i travnja 2004. godine obustavljen je postupak u odnosu na preminule optuženike: Momira Anđelića, Slobodana Anđelića, Radu Jeremića, Joakima Lenđera, Kirila Buila, Janka Kiša, Milenka Kovačevića i Dušana Anđelića.

Postupak je iznova krenuo dana 25. travnja 2005. godine, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru.

Na raspravi je bilo prisutno 9 optuženika, ostalima se sudilo se u odsutnosti.

Branitelji optuženika predložili su ukidanje pritvora nazočnim optuženicima. Kako je ŽDO iz Vukovara bilo suglasno sa prijedlozima branitelja, Vijeće je donijelo Rješenje kojim je pritvor ukinut te su prema optuženicima primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta, obveza javljanja predsjedniku Vijeća i privremeno oduzimanja putnih i drugih isprava za prijelaz državne granice.

Protiv opt. Ljubice Anđelić kazneni postupak je obustavljen rješenjem Županijskog suda u Vukovaru od 20. listopada 2005., a protiv opt. Živana Ćirića rješenjem od 9. ožujka 2006. godine.

Rješenjem br. K-7/01, od 2. travnja 2008. godine, obustavljen je kazneni postupak protiv opt. Dragice Anđelić, uslijed odustanka ŽDO u Vukovaru od optužbe.

Također, ŽDO je odustalo i od optužbe protiv optuženih Slobodana i Dušanke Mišljenović.

18. lipnja 2008. godine predsjednik Vijeća objavio je da je glavna rasprava završena te da će presuda biti objavljena dana 20. lipnja 2008. godine u 13.30 sati.

No dana 20. lipnja 2008. godine preotvorena je glavna rasprava.

Podneskom od 25. kolovoza tužilaštvo je izmijenilo optužnicu i odustalo je od optužbe u odnosu na Aleksandra Anđelića, Stanislava Simića i Srđana Anđelića.

Glavna rasprava krenula je iznova 24. listopada 2008. godine, s obzirom da je od posljednjeg održanog ročišta prošlo više od dva mjeseca. Zamjenik ŽDO-a je pročitao optužnicu, svi optuženici su izjavili da se ne osjećaju krivim za kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret, a opt. Bučko je iznio svoju obranu. Između ostalog rekao je i: “Ja sam mislio da u tijeku postupka će i neke druge osobe reći istinu o ubojstvu obitelji Holik, ali ja više ne želim skrivati tu činjenicu I ja ću danas reći istinu pa kako bude neka bude”….. “Istina je da sam ja čuo da je Anđelić Momir Anđelić Bogdanu rekao da su s njim, kad je na Jelašu ubijena obitelj Holik, bili Vladisavljević Ljubinko, Torbica Zdravko, Jovo Cico i Pero Lenđer, i sjećam se baš riječi a da je natjerao Magoč Zdenka i Ljikar Janka, šogora Magoč Zdenka, koji živi u Ruskom Krsturu, da ih odvezu automobilima. Osim Anđelić Bogdana i mene, kad je Anđelić Momir naprijed rečeno govorio, bio je prisutan i Rade Jeremić, ali isti je kao i Anđelić Bogdan u međuvremenu preminuo”.

Na ročištu održanom 05. prosinca 2008. godine postupak je ponovno krenuo iznova.

Nakon odustanka zastupnika optužbe od kaznenog progona Milana Bojanića, Jaroslava Mudrog, Nikole Vlajnića, Čede Stankovića i Saše Hudaka, 16. siječnja 2009. godine obustavljen je kazneni postupak u odnosu na njih.

PRESUDA

Dana O5. veljače 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu br. K-7/01, od 2. veljače 2009. godine, kojom su oslobođeni kaznene odgovornosti za kazneno djelo genocida, čl. 119. OKZ RH, opt. Zlatan Nikolić i opt. Darko Hudak.

Istom presudom, ali za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH, optuženici Jugoslav Mišljenović, Milan Stanković, Dušan Stanković, Petar Lenđer, Zdravko Simić, Joakim Bučko, Mirko Ždinjak, Dragan Ćirić, Zdenko Magoč, Jovan Cico, Đuro Krošnjar i Janko Ljikar proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od:

Jugoslav Mišljenović 6 godina,

Milan Stanković 6 godina,

Dušan Stanković 6 godina,

Petar Lenđer 15 godina,

Zdravko Simić 4 godine,

Joakim Bučko 4 godine,

Mirko Ždinjak 6 godina,

Dragan Ćirić 6 godina,

Zdenko Magoč 4 godine i 6 mjeseci,

Jovan Cico 15 godina,

Đuro Krošnjar 6 godina,

Janko Ljikar 4 godine i 6 mjeseci.

Objavi presude nazočili su optuženici Joakim Bučko, Zdenko Magoč i Darko Hudak. Ostali optuženici su u bijegu, sudilo im se u odsutnosti.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 17. studenog 2009. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Optužnicom ŽDO iz Osijeka, br. KT-37/93 od 29. travnja 1996., optuženo je 35 optuženika za krivično djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH. Godine 2005. ŽDO iz Vukovara preuzelo je kazneni progon protiv 27 optuženika za isto krivično djelo. Protiv 8 optuženika zbog smrti obustavljen je kazneni postupak. Do kraja prvostupanjskog kaznenog postupka, koji je završen 5. veljače 2009. godine, na optužnici je ostalo 14 optuženika. Optužnica je mijenjana sedam puta.

Dana 5. veljače 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu kojom je 12 optuženika proglašeno krivima za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a dva su optuženika oslobođena optužbe počinjenja krivičnog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Ovaj je kazneni postupak obilježilo nekoliko važnih činjenica:

– optužnica je podignuta 1996. godine protiv 35 optuženika,

– u trenutku podizanja optužnice svi optuženici bili su nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, a rješenjem Županijskog suda u Osijeku, br. Kv 46/97, od 21. veljače 1997. odlučeno je da će se optuženicima suditi u odsutnosti,

– istraga je provedena 1993. godine, u vrijeme kada su Mikluševci i veliki dio Vukovarsko-srijemske županije bili okupirani i nedostupni pravosudnim i policijskim tijelima Republike Hrvatske, a veliki broj svjedoka i oštećenika bio je u progonstvu širom Hrvatske ili se nalazio na okupiranom području,

– nakon što je ŽDO iz Vukovara preuzelo optužnicu, nije zatražena dopuna istrage, već su tijekom glavne rasprave saslušavani svjedoci i prema njihovim je iskazima u više navrata precizirana i mijenjana optužnica,

– neki svjedoci saslušavani su pet ili više puta, što je tijekom glavne rasprave ukazivalo da je istraga manjkavo provedena i da je bilo nužno provesti dopunu istrage,

– tijekom dokaznog postupka postupak je zbog smrti obustavljen u odnosu na 13 optuženika, a ŽDO iz Vukovara tijekom 2008. i 2009. godine odustalo je od kaznenog progona 8 optuženika zbog nedostatka dokaza,

– preuzimajući optužnicu od ŽDO iz Osijeka, ŽDO iz Vukovara izmijenilo je optužnicu, obrazlažući to bitno izmijenjenim okolnostima i vremenu izvršenja pojedinih inkriminiranih radnji te dokazima iz prikupljene dokumentacije,

– izmjenom optužnice od 20. ožujka 2007. izmijenjen je činjenični i zakonski opis te pravna kvalifikacija djela, optuženicima je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Ubrzo nakon toga, dana 13. travnja 2007. godine, optužnica je izmijenjena na način da se optuženicima stavlja na teret krivično djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH, no radnje koje se optuženicima stavljaju na teret ostale su iste kao i kod izmjene od 20. ožujka 2007., dok je pravna kvalifikacija djela vraćena na prvotno optuženje – genocid,

– rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kv-115/97 od 21. ožujka 1997. protiv optuženika bio je određen pritvor. Na glavnoj su raspravi branitelji nazočnih optuženika predložili ukidanje pritvora i određivanje mjera opreza, s čime se nazočni zamjenik ŽDO iz Vukovara suglasio.[1] Vijeće je rješenjem nazočnim optuženicima ukinulo pritvor i naložilo im mjere opreza zabrane napuštanja boravišta, obvezu javljanja Predsjedniku vijeća svakog drugog mjeseca te oduzimanje putnih isprava i drugih isprava za prijelaz državne granice.

Žrtvama i oštećenima, a i široj javnosti, obrana je nazočnih optuženika sa slobode nerazumljiva, jer se radi o optužbi za najteže kazneno djelo za koje bi bilo primjereno da optuženici tijekom postupka budu u pritvoru,

– duljina prvostupanjskog kaznenog postupka kod svjedoka i oštećenika može izazvati osjećaj beskorisnosti toga kaznenog postupka,

– interes je medija s vremenom postajao sve slabiji, unatoč činjenici da se vodio kazneni postupak za krivično djelo genocida,

– pravo optuženika na pravično suđenje, propisano odredbom čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda[2], povrijeđeno je dugotrajnošću prvostupanjskog postupka[3] i čestim izmjenama optužnice.

Dokazi izvedeni tijekom dokaznog postupka ukazivali su na to da je u konkretnom predmetu počinjeno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZ RH. ŽDO iz Vukovara podiglo je optužnicu zbog kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Članak II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida glasi: “U smislu ove Konvencije kao genocid smatra se bilo koje od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelomičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve: a) ubojstvo članova grupe; b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima koji će dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja; d) mjere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe; e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.”

“Načelno, genocid može počiniti svatko bez obzira na položaj u vojnoj ili političkoj hijerarhiji. Međutim, s obzirom na prirodu tog zločina (povijesni okviri nastanka vezani za holokaust) koja pretpostavlja masovnost žrtava i sposobnost počinitelja da prouzroči masovna i teška stradanja, po prirodi stvari počinitelji genocida bit će najviše rangirane osobe u vojnoj i/ili političkoj hijerarhiji. Praksa MKSJ i Međunarodnog suda za Ruandu to potvrđuje.”[4] Specifičnost genocida kao zločina jeste njegova posebna namjera, mens rea, tzv. genocidna namjera, želja da se zločinom fizički uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili druga skupina, ili njezin značajan dio, i to baš stoga što se radi o toj određenoj skupini. Odluka da se djelo počini mora biti svjesna, da se djeluje u pravcu uništenja te grupe. U konkretnom predmetu optuženici su pripadnici srpske i rusinske nacionalne manjine, a žrtve većim dijelom Rusini i drugi nesrbi. Optuženici su bili pripadnici lokalne teritorijalne obrane. Navodeći ove činjenice ne želimo umanjiti značaj inkriminiranih radnji, no smatramo da se u konkretnom predmetu trebalo optužiti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnica je mijenjana osam puta. U jednom trenutku promijenjena je i pravna kvalifikacija djela iz genocida u ratni zločin protiv civilnog stanovništva, da bi se vrlo brzo ponovno optuženicima stavilo na teret kazneno djelo genocida. Navedeno otvara niz pravnih pitanja, između ostalog i pitanje povrede odredbe čl. 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda na štetu optuženika (pravo na pravično suđenje[5]). Žrtva obitelji Holik i obitelji Slavka Hajduka gotovo da je tijekom postupka zaboravljena. To svakako nije posljedica rada Vijeća za ratne zločine koje se trudilo postupak provesti korektno i u skladu s odredbama ZKP-a. Mislimo da je zbog težine zločina počinjenog u Mikluševcima ŽDO iz Vukovara trebalo zatražiti dopunu istrage u trenutku kada su preuzeli predmet od ŽDO iz Osijeka. Nakon dopune istrage, mnoge bi stvari bile jasnije. Bez toga, ŽDO iz Vukovara tijekom dokaznog postupka provodilo je “prikrivenu istragu”, a što se vidi iz prilagođavanja i mijenjanja optužnice nakon iskaza pojedinih svjedoka.

Vijeće za ratne zločine našlo je dokazanim da je dvanaest optuženika počinilo kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Nesumnjivo je da će u presudi biti nužno obrazložiti tu odluku. Iako Vijeće nije vezano pravnom kvalifikacijom djela, ovdje se može otvoriti pitanje objektivnog identiteta optužnice i presude. Izgledno je da će ŽDO iz Vukovara, a i branitelji osuđenih optuženika, u žalbama upravo postavljati pitanje identiteta optužnice i presude. Iako se čini da je Vijeće postupilo sukladno odredbi čl. 350. st. 1. ZKP, utvrdivši da su osuđeni optuženici svojim radnjama ostvarili biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što u odnosu na optuženje za genocid predstavlja lakše kazneno djelo, istovremeno ta odluka otvara niz pravnih pitanja. Prije svega otvara se pitanje je li zaštićeno dobro isto kod ova dva kaznena djela.

Pred kraj dokaznog postupka, temeljem odredbe čl. 63. st. 1. OKZ RH, sud je imenovao branitelje po službenoj dužnosti svakom optuženiku. Do tada je više optuženika imalo jednog branitelja. S obzirom da je formalno rasprava krenula iznova, optuženici su formalno tijekom glavne rasprave imali posebnog branitelja.

No, postupak se vodio dvanaest godina. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su brojni dokazi u vrijeme kada je jedan branitelj branio više optuženika. Postavlja se pitanje da li je takva situacija bila u suprotnosti s probicima njihove obrane.[6]


[1] “Na upit predsjednika vijeća o eventualnim primjedbama, branitelji optuženih odvjetnik Biserka Treneski, odvjetnik Stjepan Šporčić, odvjetnik Vojislav Ore i odvjetnik Andrej Georgievski sukladno čl. 107a Zakona o kaznenom postupku predlažu da se prema nazočnim optuženicima Milanu Stankoviću, Živanu Ćiriću, Joakimu Bučku, Slobodanu Mišljenoviću, Jaroslavu Mudriju, Zdenku Magoču, Dušanki Mišljenović, Darku Hudaku i Saši Hudaku ukine pritvor i odredi mjere opreza iz čl. 90. st. 1. i 2. t. 1. i t.3. Zakona o kaznenom postupku, pojašnjavajući da u odnosu na naprijed navedene optuženike postoji pravomoćno rješenje o određivanju pritvora KV-115/97 Županijskog suda u Osijeku od 21. ožujka 1997.

Nazočni zamjenik ŽDO Vukovar suglasan je s prijedlogom branitelja optuženih, s tim što smatra da pored navedenih mjera opreza iz čl. 90. st. 2. t. 1. i 3. ZKP-a treba primijeniti i mjeru opreza iz t.6. navedenog članka ZKP-a” (zapisnik od 25. travnja 2005. godine Županijskog suda u Vukovaru, str. 8).

[2] “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj….

[3] Postupak se vodi od 1996. godine, prvostupanjska nepravomoćna presuda je donesena 5. veljače 2009. godine

[4] Prof. dr. sc. Ivo Josipović, “Ratni zločini” Priručnik za praćenje suđenja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, 2007. godine.

[5] Članak 6 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

Pravo na pravično suđenje

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obavješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane;

c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se osigura njegova nazočnost ispitivanju svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;

[6] čl. 63. st. 1. OKZ RH: “Više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako se protiv njih ne vodi kazneni postupak za isto kazneno djelo ili ako to nije u suprotnosti s probicima njihove obrane.”

Zločin u Glini

Dana 20. svibnja 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku je u obnovljenom postupku protiv odsutnih optuženika Dragana Roksandića i Milana Korača, nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Sisku izmijenilo optužnicu, ne tereteći više optuženike za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva već za kazneno djelo oružane pobune, donijelo presudu kojom je izvan snage stavilo pravomoćnu presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. godine, kojom su oba optuženika proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, te je temeljem Zakona o općem oprostu odbilo optužbu.

TIJEK POSTUPKA

Optužnicom ŽDO-a u Sisku broj KT-175/92 od 14. travnja 1993. godine teretilo se I-okr. Dragana Roksandića, kao tajnika Općine Glina, a II-okr. Milana Korača, kao predsjednika izvršnog vijeća Općine Glina, da su tijekom 1991. godine i 1992. godine počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civillnog stanovništva iz čl. 120. st.. 1. OKZ RH.
Optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Dana 26. svibnja 1993. godine na Okružnom sudu u Sisku objavljena je presuda kojom su okrivljenici Roksandić i Korač proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po 20 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. godine pogledajte ovdje (PDF, 936 KB).

ŽDO u Sisku je 04. ožujka 2009. godine podnijelo Zahjev za obnovom kaznenog postupkabroj KT-175/92, a temeljilo ga je na novim dokazima.

Zahtjev za obnovom kaznenog postupka ŽDO-a u Sisku broj KT-175/92 od 04. ožujka 2009. pogledajte ovdje (PDF 831 KB).

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku je 09. ožujka 2009. godine prihvatilo zahtjev Županijskog državnog odvjetnika iz Siska za obnovom postupka.

Rješenje izvanraspravnog vijeća pogledajte ovdje (PDF 233 KB).

Glavna rasprava, u odsutnosti okrivljenih, održana je 20. svibnja 2009. godine.

Izvještaj sa glavne rasprave od 20. svibnja 2009. godine pogledajte ovdje.

Nakon provedenog dokazanog postupka i nakon što je zastupnik optužbe izmijenio činjenični i zakonski opis djela te pravnu kvalifikaciju, ne tereteći optuženike više za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva već za kazneno djelo oružane pobune, Vijeće je donijelo presudu kojom je u cijelosti stavilo izvan snage pravomoćnu presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. godine te je temeljem Zakona o općem oprostu odbilo optužbu protiv okrivljenih Dragana Roksandića i Milana Korača.

Presudu Županijskog suda u Sisku od 20. svibnja 2009. pogledajte ovdje (PDF, 741 KB).

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku obnovljeni kazneni postupak provelo je korektno, izuzev propusta za kojeg smo saznali od odvjetnice Dušanke Nenadović, braniteljice po službenoj dužnosti okr. Korača.

Naime, prema tvrdnji braniteljice, njoj nije uručeno rješenje kojim je postavljena za branitelja po službenoj dužnosti, već samo poziv za glavnu raspravu, pa je zaključila da se radi o obveznoj obrani.

No s obzirom da je u nastavku optužnica izmijenjena i optužba odbijena, značajnih posljedica ovoga propusta nije bilo.

Obrazloženje

Okružni sud u Sisku je 26. svibnja 1993. u odsutnosti okrivljenih donio presudu broj K-21/93 kojom su okrivljenici Roksandić i Korač proglašeni krivima što su kao tajnik općine Glina (okr. Roksandić) i kao predsjednik Izvršnog vijeća Općine Glina (okr. Korač), u dogovoru sa Dušanom Jovićem, predsjednikom Općine Glina, tijekom 1991. i 1992. u Glini, u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, u selu Šibinima kraj Gline formirali ratni štab, planirali i koordinirali oružane akcije nelegalnih četničkih formacija, izdali naređenje da se izvrši napad na Policijsku postaju Glina, naređivali da se vrši otuđenje pokretne imovine kao i uništenje pokretne i nepokretne imovine i gospodarskih objekata koji su pripadali stanovnicima hrvatske nacionalnosti, lišenje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji su bili bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju, uslijed čega su Stjepan Šmicl, Ivan Palarić i Ivan Gregurić preminuli od zadobivenih povreda u zatvoru. pa da su time počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Na navedenu presudu nije uložena žalba pa je protekom roka za žalbu presuda postala pravomoćna. [1]

To se dogodilo unatoč činjenici što je branitelj po službenoj dužnosti obvezan zastupati okrivljenika do pravomoćnosti presude, dakle i uložiti žalbu na presudu.

ŽDO u Sisku podnijelo je 04. ožujka 2009. zahtjev za obnovom postupka.

Zahtjev je obrazložilo novim činjenicama i novim dokazima sadržanim u spisu Istražnog odjela Županijskog suda u Sisku broj Kio-25/07, protiv okr. Dušana Jovića i dr. zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, tvrdeći da funkcije tajnika i predsjednika Izvršnog vijeća Općine Glina nisu omogućavale izdavanje naredbi za koje su Roksandić i Korač pravomoćno osuđeni.
Navedeno je da iz spisa Kio-25/07 proizlazi da je ovlaštenja za izdavanje naredbi imao upravo okr. Dušan Jović, kao predsjednik Ratnog predsjedništva i komandant Regionalnog štaba TO Banije i Korduna, te vodeći ljudi TO i JNA u Glini, i to Stanko Divjakinja, Vlado Ćupović i Marko Vrcelj, protiv kojih se i vodi istražni postupak, kao i da iz pribavljenih dokaza proizlazi da su upravo navedene osobe bile u lancu zapovijedanja postrojbi koje su počinile zločine na području Gline.
Istaknuto je da novi dokaz predstavlja i uvid u spis Istražnog odjela Županijskog suda Sisku Kio-27/02, u kojemu je ispitano 30 svjedoka logoraša, koji kao naredbodavca za događaje u zatvoru navode Milu Paspalja, tadašnjeg pomoćnika komandanta TO za moralno-politički rad, te da niti jedan svjedok ne navodi Dragana Roksandića i Milana Korača.

U zahtjevu je istaknuto i da pojedine radnje kojima je prema presudi ostvareno biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva niti ne predstavljaju obilježja toga djela, nego obilježja kaznenog djela oružane pobune (formiranje štaba, planiranje i koordiniranje oružanih akcija te naređenje za napad na PP Glina).

Rješenjem izvanraspravnog Vijeća Županijskog suda u Sisku broj Kv-54/09 od 09.ožujka 2009. prihvaćen je zahtjev za obnovom postupka te je postupak vraćen u stadij glavne rasprave.

U obnovljenom postupku pročitani su svi ranije izvedeni dokazi, a zamjenik ŽDO u Sisku je izjavio kako do ročišta u obnovljenom postupku nisu prikupljene nove činjenice i dokazi koji bi teretili okrivljene za djelo koje im je prethodno stavljeno na teret optužnicom broj KT-175/92 od 14. travnja 1993. te je promijenio djelomično činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju djela, tereteći okrivljenike za kazneno djelo oružane pobune.

Vijeće je potom donijelo i objavilo presudu kojom je u cijelosti stavilo van snage pravomoćnu presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. te je temeljem čl. 353. t. 6. ZKP-a u vezi čl. 2. st. 2. Zakona o Općem oprostu odbilo optužbu.


[1] Iako nismo izvršili uvid u spis, iz Zahtjeva za obnovom kaznenog postupka ŽDO iz Siska br. KT-175/92 od 04. ožujka 2009. i Rješenja o obnovi postupka izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Sisku br. Kv-54/09 od 09. ožujka 2009. vidljivo je da je postupak okončan presudom Okružnog suda u Sisku br. K-21/93 od 26. svibnja 1993.

Zločin u Bučju

U obnovljenom postupku protiv odsutnih osuđenika Luke Ponorca, Luke Nikodinovića, Miodraga Simeunovića i Rajka Drekovića dana 13. srpnja 2009. godine doneseno je rješenje kojim je, temeljem Zakona o općem oprostu, obustavljen kazneni postupak protiv navedenih osoba.

OPTUŽNICA I TIJEK POSTUPKA

Optužnicom broj KT-82/92 od 27. siječnja 1993. optuženicima se stavljalo na teret da su dana 28. kolovoza 1991. oko 13 sati u selu Lučinci, općina Požega, kao pripadnici srbo-četničkih formacija koje su bile locirane na Bučju, naoružani došli u skladište prodavaonice PPK Kutjevo u kojem je radio Makarun Željko, te uzeli od istog razne robe, a zatim pod prijetnjom oružja natjerali ga da pođe sa njima, te ga odveli na Bučje gdje je bio zatočen 42 dana, a zatim su ga psihički i fizički maltretirali, kao i druge zatočenike – civile sa područja Slavonije, izgladnjivali ih i tukli da bi ga nakon 42 dana zatočeništva razmjenili, te su time protivno 4. Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba mučili civilno stanovništvo te nečovječno postupali prema njemu, pa su time počinli krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH.

Optužnicu od 27. siječnja 1993. pogledajte ovdje.

Optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Dana 26. travnja 1993. na Okružnom sudu u Požegi objavljena je presuda broj K-6/93 kojom su okrivljenici Luka Ponorac, Luka Nikodinović, Miodrag Simeunović i Rajko Dreković proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora u trajanju od 8 godina svakom.

Presudu Okružnog suda u Požegi od 26. travnja 1993. pogledajte ovdje (pdf, 1.303 KB).

VSRH je (presuda broj KŽ-542/93 od 29. srpnja 1993.) odbio žalbe branitelja optuženika i okružnog javnog tužitelja kao neosnovane te je presuda Okružnog suda u Požegi postala pravomoćna.

ŽDO u Požegi je dana 11. veljače 2009. podnijelo zahtjev za obnovom postupka, kojeg je prihvatilo izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Požegi.

Zahtjev za obnovom postupka pogledajte ovdje.

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Požegi rješenjem je doputilo obnovu kaznenog postupka. Pogledajte Rješenje (pdf, 566 KB).

Glavna rasprava je zakazana za dan 08. srpnja 2009. godine. Navedenog dana glavna rasprava nije započela, ali je istoga dana izvanraspravno ispitan oštećenik Željko Makarun, a potom je i ŽDO izmijenilo optužnicu. Njome se optuženike tereti da su dana 28. kolovoza 1991. oko 13 sati u selu Lučinci, općina Požega, kao pripadnici srbo-četničkih formacija koje su bile locirane na Bučju, naoružani došli u skladište prodavaonice PPK Kutjevo u kojem je radio Makarun Željko, te uzeli od istog razne robe, a zatim pod prijetnjom oružja natjerali ga da pođe sa njima, te ga odveli na Bučje, dakle da su sudjelovali u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske, pa da su time počinili kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, oružane pobune, označeno i kažnjivo po čl. 236. f. KZ RH.

Izmijenjenu optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Požegi od 08. srpnja 2009. možete pogledati ovdje.

Županijski sud u Požegi je 13. srpnja 2009. godine, temeljem Zakona o općem oprostu, donio rješenje kojim je obustavio kazneni postupak protiv Ponorca, Nikodinovića, Simeunovića i Drekovića.

Navedeno rješenje možete pročitati ovdje (pdf, 715 KB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Požegi

Vijeće za ratne zločine: sudac Predrag Dragičević, predsjednik Vijeća, sudac Žarko Kralj, član Vijeća, sutkinja Jasna Zubčić, članica Vijeća

Predmet: K-6/09

Optužnica: ŽDO-a u Požegi, br. KT-82/92 od 27. siječnja 1993. godine, izmijenjena 08. srpnja 2009.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. OKZ RH, nakon izmjene optužnice oružana pobuna iz čl. 236. f. KZ RH.

Tužitelj: Krešimir Babić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Požegi

Osuđenici: Luka Ponorac, Luka Nikodinović, Miodrag Simeunović i Rajko Dreković

Branitelj: Karlo Gregurić, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva : Željko Makarun

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BUCJE – izvjestaji s pracenja sudjenja

MIŠLJENJE

Županijski sud u Požegi je nakon provedenog obnovljenog postupka 13. srpnja 2009. donio rješenje kojim je temeljem Zakona o općem oprostu obustavio kazneni postupak protiv Luke Ponorca, Luke Nikodinovića, Miodraga Simeunovića i Rajka Drekovića, koji su 1993. u odsutnosti pravomoćno osuđeni na po 8 godina zatvora.

Okružno javno tužilaštvo u Požegi podiglo je 1993. optužnicu protiv Luke Ponorca, Luke Nikodinovića, Miodraga Simeunovića i Rajka Drekovića, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Stavljeno im je na teret da su u kolovozu 1991. kao pripadnici srbočetničkih formacija naoružani došli u skladište prodavaonice u kojem je radio Željko Makarun, od istog uzeli razne robe, a zatim ga pod prijetnjom oružja odvezli u Bučje gdje je bio zatočen 42 dana, te da su ga ondje, kao i druge zatočenike, fizički i psihički maltretirali, izgladnjivali ih i tukli, da bi ga nakon 42 dana zatočeništva razmjenili.

Iz iskaza oštećenog Makaruna navedenog u obrazloženju optužnice proizlazi da su ga upravo okrivljenici prisilno odveli u navedeni logor te da je ondje bio više puta ispitivan. No nije navedeno tko ga je ispitivao i fizički maltretirao.

U nastavku obrazloženja optužnice tužiteljstvo je zaključilo da su oštećenika Željka Makaruna okrivljenici oteli i odveli u Bučje te da su ga sa nekoliko drugih nepoznatih osoba upravo okrivljenici fizički i psihički maltretirali.

Prilikom prvog suđenja oštećenik je iskazao da je prilikom saslušavanja u Bučju imao povez preko očiju, a s obzirom na postavljena pitanja, zaključio je da ga ispituju osobe koje ga poznaju te da su ga i optuženici mogli fizički napadati i maltretirati.

Okružni sud u Požegi proveo je postupak i u travnju 1993. donio presudu kojom su optuženici u odsutnosti proglašeni krivima te je svaki osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Prvostupanjska presuda je u srpnju 1993. potvrđena presudom Vrhovnog suda RH.

Optužnicom i presudom djelo je kvalificirano ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, iako je Tomislav Makarun naveo da je u kritično vrijeme bio pripadnik rezervnog sastava MUP-a. Naveo je i da su optuženici to znali te da je u Bučju ispitivan o oružju koje je zadužio kao rezervni policajac.

Iz navedenog proizlazi zaključak da oštećenik u inkriminirano vrijeme nije bio civilna osoba, iako je zarobljen u skladištu prodavaonice u kojoj je radio. Smatramo da je kao zarobljeni pripadnik rezervnog sastava MUP-a podlijegao odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.[1]

Iz iskaza oštećenog očito je da je protiv njega počinjeno kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, s obzirom da je prilikom ispitivanja fizički zlostavljan, no on nije naveo tko ga je točno zlostavljao niti je naveo da su to činili upravo okrivljenici.

Okrivljenici su, sudjelujući u oružanoj pobuni, zarobili oštećenika, no nijednim dokazom nije potkrijepljeno da su počinili bilo koju radnju kojom bi počinili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

No, u veljači 2009. ŽDO iz Požege je podnijelo zahtjev za obnovom kaznenog postupka, koji je temeljilo na izvješću i službenoj zabilješci o obavljenom razgovoru sa oštećenikom Željkom Makarunom.[2]

Županijski sud u Požegi dozvolio je obnovu kaznenog postupka.

U srpnju je (izvanraspravno) ispitan oštećenik Željko Makarun. U svom je iskazu naveo da su optuženici, koje je poznavao od ranije, vjerojatno ciljano došli po njega i odveli ga u Bučje i da nisu imali zapreku da osim njega odvedu i još bilo koga drugoga. Posebno je naveo da optuženici nisu bili stražari u Bučju i da ih ondje uopće nije vidio.

Potom je ŽDO iz Požege izmijenilo optužnicu. Optuženicima je stavljeno na teret da su kao pripadnici srbočetničkih formacija koje su bile locirane na Bučju naoružani došli u skladište prodavaonice u kojem je radio Željko Makarun, uzeli od njega razne robe, a zatim ga pod prijetnjom oružja natjerali da pođe s njima i odveli ga u Bučje te da su time sudjelujući u oružanoj pobuni počinili kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, oružanu pobunu iz čl. 236. f. KZ RH.

Mišljenja smo da je 1993. godine protiv navedenih okrivljenika olako podignuta optužnica, da je sudski postupak koji je uslijedio proveden bez težnje za potpunim i pravilnim utvrđivanjem činjeničnog stanja, što je dovelo do osude zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

S obzirom da je DORH najavio podnošenje zahtjeva za obnovama postupaka u odnosu na čak 90 osoba u odsutnosti osuđenih za kaznena djela ratnih zločina, ovaj je postupak očito samo jedan primjer ranije neprofesionalno vođenih i etničko pristranih suđenja.

No niti obnovljeni postupak nije bio lišen pogrešnog postupanja suda, ovaj puta procesnopravne prirode. Naime, nakon što je tužiteljstvo izmjenilo optužnicu, vijeće je temeljem Zakona o općem oprostu obustavilo kazneni postupak protiv okrivljenih, ali je propustilo ukinuti i ranije (osuđujuće) presude Okružnog suda u Požegi i VSRH. [3]

Stoga trenutno u odnosu na okrivljenike egzistiraju različite odluke, ranija osuđujuća presuda Okružnog suda u Požegi potvrđena presudom VSRH i rješenje o obustavi postupka od 13. srpnja 2009. godine.


[1] Ratni zarobljenici, u smislu Ženevske konvencije jesu “1. pripadnici oružanih snaga stranke sukoba, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga; 2. pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih odreda…”.
[2] Od 01. siječnja 2009. u pogledu izvanrednog pravnog lijeka obnove kaznenog postupka primjenjuju se odredbe novoga Zakona o kaznenom postupku (NN, 152/08). Novost je da i državno odvjetništvo može u korist osuđenika zahtijevati obnovu kaznenog postupka završenog pravomoćnom presudom, bez obzira je li osuđenik prisutan.
[3] Stavak 2. članka 508. ZKP-a (NN 152/08) glasi: “Ako se novi postupak obustavi do početka rasprave, sud će rješenjem o obustavi postupka ukinuti i prijašnju presudu.”

Zločin u Koprivni kod Požege

Na Županijskom sudu u Požegi je proveden obnovljeni postupak protiv odsutnih Bogdana Delića i Stevana Štekovića, 1993. godine u odsutnosti osuđenih na kazne zatvora u trajanju od 8 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
U obnovljenom je postupku, nakon prekvalifikacije optužnice na kazneno djelo oružane pobune, kazneni postupak protiv navedenih optuženika obustavljen.

TIJEK POSTUPKA

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Požega, br. KT-81/92, od 25. ožujka 1993. godine, optuženima Bogdanu Deliću i Stevanu Štekoviću stavljeno je na teret da su dana 29. kolovoza 1991. godine, u prijepodnevnim satima u mjestu Koprivna, općina Požega, kao pripadnici tzv.”Teritorijalne obrane SAO Zapadna Slavonija”, za vrijeme oružanih sukoba na području sjevernozapadnog dijela općine Požega i općine Pakrac, protivno odredbama čl. 31. i 34. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, zaustavili Dubravka Klanfara koji je svojim traktorom i prikolicom prolazio cestom Striježevica – Milivojevci, sakupljajući mlijeko. Uperili su u Dubravka Klanfara automatsku pušku, pretresli ga, a zatim ga stavili u prikolicu i odvezli do sela Cikote. Pod prijetnjom oružja tražili su od njega podatke o postrojbama Hrvatske vojske i policije, o njihovu razmještaju i naoružanju. Nakon toga odvezli su ga u mjesto Bučje, općina Pakrac, gdje se nalazio sabirni logor. U logoru su ga zadržali kao taoca 46 dana, do 13. listopada 1991. godine, kada je razmijenjen. Dubravko Klanfar razmijenjen je sa više osoba hrvatske nacionalnosti, koji su na isti ili sličan način bili zatočeni. Razmijenjeni su za osobe lišene slobode zbog počinjenih krivičnih djela protiv Republike Hrvatske.

Dakle, optuženi su da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba uzeli civilu osobu za taoca i protuzakonito ga zatvorili te da su time počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Požega br. KT-81/92 od 25. ožujka 1993. pogledajte ovdje.

Optuženicima je suđeno u odsutnosti.

Presudom Okružnog suda u Požegi br. K-31/93, od 20. svibnja 1993. godine, optuženici Bogdan Delić i Stevan Šteković proglašeni su krivima da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba uzeli civilu osobu za taoca i protuzakonito ga zatvorili, čime su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Svaki optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Presudu Okružnog suda u Požegi broj K-31/93 od 20. svibnja 1993. pogledajte ovdje.

Protiv navedene presude nije ulagana žalba.

Dana 9. veljače 2009. godine Policijska uprava požeško-slavonska dostavila je ŽDO-u iz Požege Posebno izviješće br. KU-851/92 i službenu zabilješku o obavljenom obavijesnom razgovoru sa oštećenikom Dubravkom Klanfarom.

ŽDO iz Požege je dana 10. veljače 2009. godine podnijelo po službenoj dužnosti zahtjev za obnovom postupka, jer smatra da su činjenice navedene u spomenutom izvješću i zabilježbi prikladne za osudu optuženika po blažem zakonu.

Rješenjem Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Požegi, br. Kv-20/09, od 17. veljače 2009. godine, dozvoljena je obnova kaznenog postupka protiv opt. Bogdna Delića i opt. Stevana Štekovića, temeljem odredbi čl. 500. i čl. 501. st. 1. t. 3. ZKP u svezi s čl. 504. st. 2. ZKP.

Rješenje Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Požegi br. Kv-20/09 od 17. veljače 2009. godine pogledajte ovdje.

Dana 9. srpnja 2009. godine vanraspravno je saslušan svjedok Dubravko Klanfar. ŽDO iz Požege zatražilo je dostavljanje spisa ŽDO-u u Požegu radi eventualne izmjene optužnice.

Izvještaj od 9. srpnja 2009. pročitajte ovdje.

Nakon što je ŽDO iz Požege izmijenilo optužnicu (pogledajte izmjenu optužnice) te optuženicima Bogdanu Deliću i Stevanu Štekoviću stavilo na teret izvršenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. 236.f. KZ RH, Rješenjem Županijskog suda u Požegi, br. Kv-64/09, od 13. srpnja 2009. godine, temeljem čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu protiv optuženih jeobustavljen kazneni postupak.

Možete vidjeti Rješenje o obustavi postupka.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Požegi

Broj predmeta: K-5/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Predrag Dragičević, predsjednik Vijeća, sudac Tihomir Božić, član Vijeća, sudac Žarko Kralj, član Vijeća

Zastupnik optužbe: Božena Jurković, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Požege

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, nakon prekvalifikacije oružane pobune iz iz čl. 236.f. KZ RH

Optuženici: Bogdan Delić i Stevan Šteković (u oba postupka sudilo im se u odsutnosti)

Braniteljica optuženih: Julka Lučić – Prša, odvjetnica iz Požege, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtva: Dubravko Klanfar

MIŠLJENJE

Prikaz postupka i mišljenje promatračkog tima o postupku možete pročitati ovdje.

Zločin u Zamlači, Strugi i Kozibrodu

Na Županijskom sudu u Sisku, u veljači 2009. godine, održana je glavna rasprava u predmetu Đure Đurića, optuženog da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Nakon izmjene činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije djela iz optužnice (prekvalifikacija na oružanu pobunu), 11. veljače 2009. Vijeće je donijelo presudu kojom je optužba odbijena.

OPTUŽNICA

Optuženiku Đuru Đuriću, zajedno s prvooptuženim Predragom Orlovićem i ostalima, stavlja se na teret da su, dana 26. srpnja 1991., u selima Zamlača, Struga i Kozibrod, kao članovi paravojnih formacija tzv. «Milicije Krajine», a svi naoružani dugim pješačkim oružjem i teškim naoružanjem, sve u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog državnog poretka RH te pripajanje općina Kostajnica i Dvor para-državi «SAO Krajini», u sklopu svog zločinačkog plana, protjerivali hrvatsko stanovništvo iz navedenih sela, vodili ga ispred sebe kao živi zid, palili i minirali kuće, te ubili nekolicinu, a teško ranili veći broj njih, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba vršili ubojstva civilnog stanovništva, pljačkali i uništavali imovinu u velikim razmjerima i time počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kažnjiv po čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Sisak broj KT-61/93 od 04. studenog 1994. godine protiv Predraga Orlovića i dr. pogledajte ovdje (2.523 KB).

Na glavnoj raspravi 11. veljače 2009. godine zamjenica ŽDO-a izmijenila je činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice te je ista sada glasila da je optuženik Đuro Đurić:

“točno neutvrđenog dana u tijeku 1991. godine pristupio u paravojne postrojbe tzv. SAO Krajina zaduživši oružje, a sve u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog demokratskog društvenog poretka u RH, sa kojim je očito bio nezadovoljan pa je u okviru takvog plana, zajedno sa drugim pripadnicima paravojnih postrojbi, dana 26. srpnja 1991. godine sudjelovao u napadu na sela Zamlača, Struga i Kozibrod, u cilju odcjepljenja tog područja od RH i njegova pripojenja paradržavi SAO Krajina,

dakle, sudjelovao u oružanoj pobuni upravljenoj na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti RH,

pa je time počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – oružanom pobunom – označeno i kažnjivo po čl. 236. f. st. 1. KZRH.”

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Predmet: K 29/01

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljubica Rendulić Holzer, članica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a Sisak, broj KT-61/93 od 04. studenoga 1994. godine, protiv Predraga Orlovića i ostalih (još 34 optuženika, među kojima je Đuro Đuirć XI-optuženi), izmijenjena na glavnoj raspravi 11. veljače 2009. godine

Zastupnik optužbe: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Siska

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH, nakon izmjene optužnice oružana pobuna iz čl. 236. f. st. 1. KZRH

Optuženik : Đuro Đurić, do 03. veljače 2009. nedostupan, za njim je bila raspisana tjeralica, od 03. veljače 2009. nalazio se u pritvoru

Izabrani branitelji optuženika: Zdravko Baburak, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: – ubijeni: Mile Blažević, Pajo Žuljevac, Pajo Knežević, Mile Begić, Mile Pušić, Manda Begić, Pero Španičić, Milan Bartolović, Žarko Gundić, Goran Faljević, Ivica Perić, Mladen Halapa, Branko Vuk, Zoran Šaronja, Davor Vukas, Željko Filipović

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ZAMLAČA, STRUGA I KOZIBROD – izvjestaji s praćenja

Prema riječima zamjenice ŽDO-a postupak je razdvojen u odnosu na ostale opuženike, iz razloga jer je većina njih nedostupna pravosudnim tijelima RH, te je nekima od njih već suđeno ponaosob, kako bi već koji postao dostupan. Do sada je osuđen samo X-optuženi Dragan Vranešević i to na kaznu zatvora od 15 godina. Optuženici Tošo Sundać, Slavko Tadić, Goran Barač, Dušan Badić, Dalibor Borota i Rade Lukač su navodno umrli ili poginuli, ali kako nema službenih dokumenta relevantnih institucija o tome, postupak protiv ovih osoba još nije obustavljen.

Optuženom Đuri Đuriću suđeno je 2001. godine. On je tada bio u pritvoru, međutim, kad mu je pritvor ukinut, prestao se odazivati pozivima suda. Ponovno mu je određen privor i izdana je tjeralica, a na koncu se dragovoljno predao.

PRESUDA

Nakom prekvalifikacije djela iz optužnice, temeljem čl. 353. t. 6. ZKP-a, a u vezi čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, Vijeće je donijelo presudu kojom se optužba odbija.

Optuženik je po čl. 123. st. 1. ZKP-a oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

Vijeće je također donijelo rješenje kojim je primjenom čl. 107. ZKP-a ukinulo optuženiku pritvor.

Presudu Županijskog suda u Sisku od 11. veljače 2009. godine pogledajte ovdje (pdf, 466 KB).

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG POSTUPKA

Kazneni postupak protiv Đura Đurića, vođen pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku, korektno je proveden te, unatoč manjim postupovnim propustima koje smo primijetili izvještavajući s glavne rasprave, nemamo zamjerki na postupanje suda, kao ni na donesenu sudsku odluku.

Spomenuti propusti odnose se na činjenicu da svjedoci nisu propisano upozoreni u smislu čl. 324. i čl. 236. ZKP-a, iako su propisana upozorenja unesena u zapisnik kao izvršena.

Ipak, smatramo potrebnim primjetiti da prilikom izmjene optužnog akta i prekvalifikacije optužnice iz kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ RH) u kazneno djelo oružane pobune (iz čl. 236. f. st. 1. KZRH), Županijsko državno odvjetništvo nije uzelo u obzir iskazivanje svjedokinje Marije Stipić, koja je jedina teretila optuženika, u smislu eventualnog proširivanja optužnog akta u tom smjeru i daljnjeg rasvjetljavanja dotičnih okolnosti.

Naime, ova svjedokinja iskazala je da ju je optuženi Đuro Đurić odvezao u Dvor, u prostorije policijske postaje, da je tuku, gdje je zadobila teške tjelesne ozljede.

Budući da se taj događaj zbio u vremenu nakon inkriminiranog razdoblja, on nije ni mogao biti predmet ocjene suda u ovom kaznenom predmetu.

Mišljenja smo da je izmjena i nadopuna optužnice u tom smjeru, te eventualno proširenje istrage, mogla rasvijetliti taj događaj te provjeriti informaciju, kojom ista svjedokinja raspolaže po čuvenju, da je optuženik Đuro Đurić odvezao njezine pokojne majku i brata na obalu Une, gdje joj je majka zaklana i bačena u rijeku, a brat s lisičinama također bačen u rijeku.

Praksu podizanja zajedničkih optužnica za više počinitelja istog kaznenog djela, koja se često primjenjivala u odnosu na nedostupne počinitelje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i drugih srodnih kaznenih djela, te naknadnog razdvajanja postupka protiv pojedinog optuženika koji bi u određenom trenutku postao dostupan pravosuđu, uz zadržavanje iste, vrlo općenite optužnice, smatramo vrlo suspektnom praksom.

U odnosu na optužnicu, a u skladu s akuzatornom naravi našeg kaznenog postupka, provedeni postupak i donesenu presudu ocjenjujemo korektnima.

Zločin u zatvoru u Glini

Na Županijskom sudu u Sisku, u obnovljenom postupku protiv Petra Baltića i još deset osoba, 1993. godine u odsutnosti pravomoćno osuđenih na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, nakon odustanka tužiteljstva od optužbe, stavljena je izvan snage ranija (osuđujuća) presuda i donijeta je odbijajuća presuda.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-168/92 od 26. studenog 1992. optuženima Đuri Biraču, kao upravitelju zatvora u Glini, i ostaloj jedanaestorici optuženika, kao čuvarima u zatvoru, stavljeno je na teret da su od 26. lipnja do 31. ožujka 1992. godine u Glini, kao pripadnici četničko-terorističkih postrojbi tzv. SAO Krajine, opt. Birač naredio, a ostali optuženici prihvatili naredbu da se privedeni civili i zarobljeni pripadnici ZNG-a zatvore u ćelije-samice, muče i tuku, od čega su brojni civili i zarobljeni pripadnici ZNG-a zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede, a jedan civil (Ivo Palajić) i dvojica zarobljenih pripadnika ZNG-a (Stjepan Šmisl i Ivo Gregurić) od zadobivenih povreda preminuli, pa da su na taj način počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Navedenu optužnicu možete pogledati ovdje.

Tijek postupka

Optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Presudom Okružnog suda u Sisku br. K-25/92 od 22. siječnja 1993. optuženici su proglašeni krivima za oba kaznena djela, za svako kazneno djelo svakom optuženiku su utvrđene kazne zatvora u trajanju od 20 godina te je svaki optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku pogledajte ovdje.

VSRH je 7. prosinca 1993. odbio žalbe branitelja okrivljenih Milana Ljubičića i Dragana Matijevića te je u cijelosti potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

No 6. veljače 2009. ŽDO iz Siska je podnijelo zahtjev za obnovom kaznenog postupka u odnosu na II-XII osuđene (Petra Baltića, Stevana Bjelajca, Đuku Bogunovića, Milana Ljubičića, Vladu Ćordaša, Dragana Tintora, Petra Vladića, Dragana Matijevića, Iliju Baždara i Radeta Baždara). Zahjev nije podnijet jedino u odnosu na I-osuđenog Đuru Birača.

Zahtjev za obnovom postupka ŽDO u Sisku br. KT-168/92 od 6. veljače 2009. pogledajte ovdje.

Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Kv 135/09 (K-25/92) od 8. srpnja 2009. prihvaćen je zahtjev ŽDO iz Siska i dopuštena je obnova kaznenog postupka.

Navedeno rješenje pogledajte ovdje.

U obnovljenom postupku, nakon odustanka tužitelja od optužbe, stavljena je izvan snage ranija osuđujuća presude te je odbijena optužba.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Predmet broj: K- 33/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljubica Baldar, članica Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-168/92 od 26. studenog 1992.

Zastupnik optužnice: Ivan Petrkač, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva I ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Okrivljenici (obnovljeni postupak): Petar Baltić, Stevan Bjelajac, Đuka Bogunović, Milan Ljubičić, Vlado Ćordaš, Dragan Tintor, Petar Vladić, Ilija Đaković, Dragan Matijević, Ilija Baždar i Rade Baždar, sudilo im se u odsutnosti

Branitelji: Domagoj Rupčić, Danko Kovač, Zorko Kostanjšek, Mario Milardović, Željko Andrijević, Željko Stanković, Nada Kovačević, Dragan Crnković, Nataša Čučić, Irena Periček, Dinko Ocvarek

Žrtve:

– civilne osobe:

– zlostavljani (zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede): Stjepan Milošić, Joso Mlađenović, Ivo Kocmanić, Pavao Štajduhar, Stjepan Benković, Branko Žilić, Vojislav Skendžić, Ivica Pereković i Željko Ponižić

– preminuo uslijed zadobivenih povreda: Ivo Palajić

– ratni zarobljenici :

– zlostavljani (zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede): Josip Čačić, Željko Grbić, Đuro Kovačević i Boris Prišek

– preminuli uslijed zadobivenih povreda: Stjepan Šmisl i Ivo Gregurić

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

Zatvor u Glini – izvjestaji sa sudjenja

PRESUDA

Dana 24. studenog 2009.godine, nakon odustanka tužitelja od optužbe, Vijeće za ratne zločine donijelo je presudu kojom je izvan snage stavljena ranija osuđujuća presude te je odbijena optužba.

Zločin u Borovo Commerce-u

Rješenjem br. K-58/05 od 04. prosinca 2008. godine obustavljen je kazneni postupak br. K-58/05, koji se na Županijskom sudu u Vukovaru vodio protiv opt. Vlade Tepavca, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Prethodno je podneskom od 21. studenoga 2008. godine ŽDO iz Vukovara promijenilo činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela (na kazneno djelo oružane pobune). Primjenom odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu postupak protiv optuženika je obustavljen.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženom Vladi Tepavcu stavljalo se na teret da je dana 19. studenoga 1991. godine, u Borovom Naselju, nakon što su tzv. JNA i četničke paravojne postrojbe, slomivši otpor branitelja, ušli u Borovo Naselje, kao pripadnik paravojnih postrojbi, kod zgrade pogona Borovo Commerce, suprotno čl. 3. st. 1. t. 1a Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, prišao grupi već izdvojenih civila, te uhvativši rukama za prsa Petra Drejića, izvukao ga iz grupe i šakama ga pretukao, te da je na taj način, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, nanosio mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-58/05

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Slavko Teofilović, član Vijeća; sudac Stjepan Margić, član Vijeća

Optužnica: br. DT-298/92, od 28. prosinca 1995. godine (ŽDO iz Osijeka), predmet preuzet od ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-37/04, od 19. srpnja 2004. godine

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Vlado Tepavac

Branitelj: Vojislav Ore, odvjetnik iz Vukovara

Žrtva – pretučen: Petar Drejić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-298/92, od 28. prosinca 1995. godine, protiv Milana Gojkovića, Dragana Lapčevića, Vlade Tepavca i Vese Praće, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog dana 19. studenoga 1991. godine u Borovom Naselju.

Županijski sud u Osijeku donio je presudu br. K-6/96, od 4. prosinca 1996. godine, kojom je proglasio krivim Milana Gojkovića, Dragana Lapčevića, Vladu Tepavca i Vesu Praću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Opt. Milan Gojković osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a optuženici Dragan Lapčević, Vlado Tepavac i Veso Praća osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po pet godina.

Presudu možete pogledati ovdje.

Presuda je postala pravomoćna 27. veljače 1997. godine.

Rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kv-447/99, od 10. prosinca 1999. godine, protiv opt. Dragana Lapčevića je obustavljen kazneni postupak, nakon što je ŽDO iz Osijeka u obnovljenom postupku, a prije započinjanja glavne rasprave, podneskom broj KT-298/92 od 9. srpnja 1999. odustalo od njegovog kaznenog progona. Navedenim Rješenjem ukinuta je presuda Županijskog suda u Osijeku br. K-6/96 od 4. prosinca 1996. u dijelu koji se odnosi na Dragana Lapčevića, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Rješenje izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku o obustavi postupka protiv Dragana Lapčevića možete pogledati ovdje.

Nakon povratka u Republiku Hrvatsku Vlado Tepavac je uhićen. Postupak protiv njega je obnovljen.

Rješenje o obnovi postupka možete pročitati ovdje.

U obnovljenom postupku Županijski sud u Vukovaru presudom br. 36/04 od 28. rujna 2004. godine, je presudu Županijskog suda u Osijeku, br. K6/96 od 4. prosinca 1996. godine, djelomično stavio van snage u odnosu na opt. Vladu Tepavca. Citiranom presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženik je oslobođen krivnje
ŽDO iz Vukovara žalilo se na tu presudu.

Vrhovni sud RH ukinuo je oslobađajuću presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

Drugi put ponovljeni postupak trebao je započeti dana 18. prosinca 2006. godine, no, optuženik nije došao na raspravu. Djelatnicima policije izdan je nalog za privođenje optuženika na novo ročište za raspravu, koje je zakazano za dan 15. siječnja 2007. godine.

Dana 15. siječnja 2007. godine optuženik nije došao na glavnu raspravu. Odlučeno je da se od policije zatraži izvješće o razlozima zbog čega optuženik nije prepraćen na glavnu raspravu.

Nakon toga ročišta za glavnu raspravu uopće nisu bila zakazivana.

Rješenjem br. K-58/05 od 04. prosinca 2008. godine, nakon što je ŽDO iz Vukovara izmijenilo činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela (na kazneno djelo oružane pobune), primjenom odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, kazneni postupak protiv optuženika je obustavljen.