Praćenje suđenja za ratne zločine

Zločin u Erveniku

Na Županijskom sudu u Šibeniku je 09. veljače 2009. godine u obnovljenom postupku protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, primjenom Zakona o općem oprostu donijeta odbijajuća presuda, nakon što je ŽDO izmijenilo činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog javnog tužiteljstva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, 30 osoba je optuženo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Osmorica optuženika terete se da su sredinom siječnja 1992. godine lišili života Dragu Čengića, njegovu suprugu Nevenku i malodobne sinove Slobodana i Gorana.
22 optuženika, među kojima se nalazi i Sreten Peslać, terete se da su kao pripadnici paravojnih jedinica tzv. Krajine u razdoblju od svibnja 1991. godine do siječnja 1992. godine na području mjesta Ervenik, u cilju da civilno stanovništvo napusti teritorij tzv. SAO Krajine, vršili terorističke akcije prema tom stanovništvu, prijetili im, vrijeđali ih, fizički ih maltretirali, pljačkali im i uništavali pokretnu imovinu, a nepokretnu palili, lišavali ih slobode i odvodili u zatvore u Knin gdje su bili fizički i psihički maltretirani, a zbog čega su mnogi mještani, da bi sačuvali goli život, morali pobjeći iz mjesta.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva Šibenik, broj KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine pogledajte ovdje (PDF, 529 KB), a presudu Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine pogledajte ovdje (PDF, 1,75 MB).

Na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine zamjenica ŽDO-a je promijenila činjenični i zakonski opis kaznenog djela, pa je optuženiku stavila na teret da se u razdoblju od svibnja 1991. godine pa do kraja 1992. godine u Erveniku, s ciljem nasilnog rušenja legalne vlasti RH, priključio paravojnim postrojbama tzv. SAO Krajine te naoružan automatskom puškom sa ostalim pripadnicima čuvao neprijateljske položaje, sudjelovao u pretragama kuća i lišavanju slobode mještana Ervenika i u drugim akcijama, dakle, sudjelovao u oružanoj pobuni, pa da je time počinio kazneno djelo protiv RH, oružanom pobunom, označenom u čl. 235. st. 1. KZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-59/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Branko Ivić, predsjednik Vijeća; sudac Ivo Vukelja, član Vijeća; sutkinja Jadranka Biga Milutin, članica Vijeća za ratne zločine

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine

Zastupnik optužbe: Sanda Pavlović Lučić, zamjenica ŽDO Šibenik

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, 09. veljače 2009. godine prekvalificirano na oružanu pobunu

Optuženik: Sreten Peslać

Braniteljica optuženika: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ERVENIK izvjestaji s rasprave

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku 01. prosinca 2008. godine započelo je suđenje opt. Sretenu Peslaću.

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine proglašen je krivim za kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Postupak je proveden u njegovoj odsutnosti.

18. veljače 2008. godine Sreten Peslać uhićen je u Veroni u Italiji prilikom odlaska na policiju. Tada ga je policijska službenica obavijestila da je za njim raspisana međunarodna tjeralica. Određen mu je pritvor i nakon što je dobio i pročitao optužnicu odlučio je podnijeti zahtjev za izručenje Hrvatskoj.

Na ročištu održanom 1. prosinca 2008. godine optuženik je izjavio da je optužnicu razumio i da se ne osjeća krivim. Svoju obranu iznio je na početku postupka.

Od pet pozvanih svjedoka trojica se nisu odazvala pozivu, dok su dvojica dali svoje iskaze.

Vijeće je odbilo prijedlog braniteljice za ukidanjem pritvora optuženiku kao neosnovan.

09. veljače 2009. godine ŽDO iz Šibenika izmijenilo je činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

PRESUDA

Temeljem izmjene činjeničnog i zakonskog opisa kaznenog djela i prekvalifikacije djela u oružanu pobunu, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je 9. veljače 2009. godine presudu kojom se, primjenom Zakona o općem oprostu, optužba odbija.
Protiv optuženika je ukinut pritvor, isti je pušten na slobodu te je povućena tjeralica.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA

Obnovljeni kazneni postupak protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, koji je u veljači 2008. godine uhićen u Italiji, a potom izručen Hrvatskoj, vođen pred Vijećem za ratne zločine ŽS u Šibeniku okončan je 9. veljače 2009. godine.

Nakon što je ŽDO u Šibeniku na posljednjem ročištu glavne rasprave izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela s kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu u kazneno djelo oružane pobune sud je, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donio presudu kojom se optužba odbija.

Ovaj je postupak još jedan primjer iz kojeg je vidljiva ranija praksa podizanja nedovoljno kvalitetnih i nedovoljno konkretnih optužnica prema većem broju okrivljenika. Potom su optuženici, gotovo u pravilu, u odsutnosti osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne.

U novije smo vrijeme svjedoci obnova postupaka protiv osoba koje su ranije u odsutnosti pravomoćno osuđene, u kojima tužiteljstvo, tijekom dokaznog postupka, odustaje od kaznenog progona ili mijenja pravnu kvalifikacija kaznenog djela na kazneno djelo oružane pobune pa sudovi, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donose odbijajuće presude ili rješenja o obustavi postupka.

Zbog takvog je postupanja tužiteljstva i sudova, uobičajenog devedesetih godina, Sreten Peslać proveo u pritvoru godinu dana, unatoč tome što se dokazi, kojima se raspolagalo pri prvome i u obnovljenom postupku, nisu bitno mijenjali.

Prateći postupak zabilježili smo situaciju na koju, iako ona u konačnici nije utjecala na ishod postupka i “sudbinu” optuženika, ukazujemo radi eventualnih budućih sličnih slučajeva obnova postupaka.

Naime, na prvom ročištu glavne rasprave, nakon što je pročitana optužnica i nakon što se optuženik očitovao o njoj, izjavivši da se ne smatra krivim niti za jednu radnju koja mu je optužnim aktom stavljena na teret, predsjednik Vijeća za ratne zločine izjavio je da se postupak vodi prema Zakonu o krivičnom postupku iz 1993. godine (NN 34/93), te nije udovoljio zahtjevu optuženika da svoju obranu iznese na kraju dokaznog postupka. [1]

Očito je da je uporište za takav stav imao o odredbama o obnovi postupka Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97), važećem u vrijeme trajanja obnovljenog postupka, u kojemu je propisano da za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste odredbe kao i za prvi postupak. [2] U prvome postupku, u kojemu je optuženiku suđeno u odstutnosti, primjenjivao se Zakon o krivičnom postupku koji je bio na snazi 1993. godine.

Smatramo da se u konkretnom slučaju u obnovljenom postupku vođenom protiv opt. Sretena Peslaća, trebao primjenjivati zakon koji je važio u vrijeme vođenja obnovljenog postupka, tj. ZKP iz 1997. godine. Mišljenja smo da se čl. 411. ZKP odnosi na primjenu materijalno pravnih odredbi pa je shodno tome trebalo primjenjivati kazneni zakon koji je važio u vrijeme vođenja prvog postupka, no ne i procesni zakon. I sam zakonodavac je u “najnovijem” Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08) precizirao tu odredbu navodeći kako će za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova postupka važiti iste materijalno pravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredbi o zastari.[3]

Da je obnovljeni postupak vođen po tada važećem zakonu, optuženik bi bio u mogućnosti svoju obranu iznijeti na kraju postupka, s obzirom da je propisano da će se optuženik, koji se očituje da se u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe ne smatra krivim, ispitati na završetku dokaznog postupka, osim ako optuženik drugačije ne zahtijeva.[4]

Ukazali bismo i na odredbu iz čl. 191. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (NN 58/02) prema kojoj, ukoliko glavna rasprava, u predmetu vođenom po dosadašnjim odredbama (dakle ranije važećem zakonu), treba započeti iznova, uzet će se očitovanje optuženika o optužbi u smislu čl. 320. st. 3. Zakona o kaznenom postupku i nastaviti s postupkom prema odredbama ovog Zakona, dakle Zakona o kaznenom postupku iz 1997. godine. Tako će sud postupiti i u slučaju kada je presuda povodom pravnog lijeka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. [5]

Ponavljamo da situacija nije bitno utjecala na ishod konkretnog postupka, no da tužiteljstvo nije prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice, smatramo da bi navedena situacija predstavljala bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 8. ZKP-a te da bi presuda bila ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.


[1] U članku 306. spomenutog Zakona propisano je da predsjednik vijeća, nakon što je optužnica ili privatna tužba pročitana ili je usmeno izložen njihov sadržaj, pristupa ispitivanju optuženika kao i da će se optuženik, nakon što se izjasni o svakoj točci optužbe, pozvati da izloži svoju obranu.

[2] Članak 411. stavak 1. ZKP-a (NN 110/97).

[3] Članak 508. stavak 1 ZKP-a (NN 152/08). Navedeni članak inačica je čl. 411. ZKP-a (NN 110/97).

[4] Članak 320. stavak 7. ZKP-a (NN 110/97).

[5] Sporno je da li se navedeni članak odnosi samo na situacije kada glavna raspravazapočinje iznova povodom redovnih pravnih lijekovi, kada se izmijenio sastav Vijeća ili jeodgoda trajala više od dva mjeseca ili se pak može primijeniti i u slučajevima obnovepostupka.

Zločin u Sremskoj Mitrovici

U siječnju 2009. godine ŽDO iz Vukovara odustalo je od optužbe da je Milovan Ždrnja počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA

Optuženiku se stavljalo na teret da je dana 20. studenog 1991. godine u ranim jutarnjim satima, u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica, kada su nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine doveženi autobusima zarobljeni i ranjeni civili, kao pripadnik vojne prometne policije tzv. JNA pratio autobuse, za vrijeme dok je Ivica Pavić bio u dvorištu zatvora postrojen na pisti s ostalim zarobljenicima, iako je vidio da je isti ranjen u stopala obje noge i da jedva stoji od iscrpljenosti, prišao mu i udario ga gumenom palicom u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest i pao na tlo, pa su ga u besvjesnom stanju odnijeli u prostorije zatvora Ivan Levačić i još jedan nepoznati zarobljenik,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civile mučio i nečovječno postupao prema njima, te im nanio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta,

čime je počinio krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Predmet : K 30/07

Vijeće za ratne zločine : sudac Slavko Teofilović, predsjednik Vijeća, sutkinja Zlata Sotirov, član Vijeća, sudac Berislav Matanović, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a Vukovar, broj K-DO-25/02 od 26. rujna 2002. godine, izmijenjena 09. srpnja 2004. godine

Zastupnik optužbe: Zdravko Babić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Vukovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH

Optuženik: Milovan Ždrnja, branio se sa slobode

Branitelj optuženika: odvjetnik Igor Plavšić, izabrani branitelj opt. Milovana Ždrnje

Žrtva:

– tučen: Ivica Pavić

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA

Sremska Mitrovica – izvjestaji s rasprava

Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je žalbu opt. Milovana Ždrnje i ukinuo prvostupanjsku presudu od 31. prosinca 2004. godine (kojom je opt. Ždrnja proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci) i predmet vratio sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Vrhovni sud RH je naložio da se u ponovljenom postupku temeljito i detaljno provjere svi dokazi i da se njihovom pažljivom analizom ocjeni ima li dokaza da je optuženik noću 19./20. studenog 1991. godine bio u zatvoru u Mitrovici i je li prema oštećeniku poduzeo inkriminirane radnje (radnju). Ako sud utvrdi da je optuženik gumenom palicom jednom udario oštećenika u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest, treba ocijeniti predstavlja li takva radnja mučenja civila nečovječno postupanje prema njemu, je li takvim postupkom oštećeniku nanijeta velika patnja, što predstavlja bitna obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, ili se, eventualno, radi o nekom drugom kaznenom djelu.

05. lipnja 2008. godine započeo je ponovljeni postupak protiv optuženog Milovana Ždrnje.

Optuženik je izjavio da se ne smatra krivim te da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Ispitan je svjedok Šimun Karlušić.

OBUSTAVA POSTUPKA

Povodom odustanka Županijskog državnog odvjetništva iz Vukovara od optužbe protiv optuženika Milovana Ždrnje, Županijski sud u Vukovaru je dana 23. siječnja 2009. godine temeljem čl. 291. st. 1. toč. 1. ZKP-a donio rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak protiv optuženika Milovana Ždrnje zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Bračni drug i djeca oštećenika Ivice Pavića upozoreni su na mogućnost nastavka kaznenog progona jer je oštećenik Ivica Pavić umro u tijeku postupka.

MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG POSTUPKA

Kazneni postupak protiv Milovana Ždrnje obustavljen je 23. siječnja 2009. na Županijskom sudu u Vukovaru zbog odustanka od optužbe županijskog državnog odvjetnika iz Vukovara.

Optuženiku se, izmijenjenom optužnicom iz srpnja 2004., stavljalo na teret da je 20. studenog 1991. godine u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica prišao Ivici Paviću i udario ga gumenom palicom u potiljak tako da je ovaj izgubio svijest i pao na tlo, te da je na taj način za vrijeme oružanog sukoba mučio civile i nečovječno postupao prema njima nanoseći im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, čime je počinio krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Do navedene izmjene optuženika se teretilo i za udaranje Šimuna Karlušića.

Dana 31. prosinca 2004. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru proglasilo je opt. Milovana Ždrnju krivim te ga je, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Vrhovni sud RH 20. ožujka 2007. ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjenim vijećem. VSRH utvrdio je da je činjenično stanje na kojem se temelji odluka o odgovornosti optuženika pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Budući da se presuda temeljila samo na iskazu oštećenika Ivice Pavića i svjedoka Šimuna Karlušića, u ponovljenom je postupku prvostupanjski sud, po nalogu Vrhovnog suda RH, trebao detaljnije, kritički i sveobuhvatnije ocijeniti njihove iskaze. Ukoliko bi utvrdio da je optuženik jednom udario gumenom palicom oštećenika u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest, trebao bi ocijeniti predstavlja li takva radnja mučenja civila nečovječno postupanje prema njemu, da li je takvim postupkom nanijeta velika patnja oštećeniku što predstavlja bitna obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, ili se, eventualno, radi o nekom drugom kaznenom djelu.

Izmjenom činjeničnog opisa optužnice u srpnju 2004., tijekom prvoga postupka, ŽDO je, nakon ispitivanja svjedoka Šimuna Karlušića, ispustio dio inkiriminacije koje su se odnosile na radnje poduzete na njegovu štetu.

U konačnici, optužba se temeljila samo na iskazu oštećenika Ivice Pavića koji je tijekom ponovljenog postupka umro.

Nakon sedmogodišnjeg sudskog postupka, tijekom kojih je donijeta i jedna nepravomoćna osuđujuća presuda, tužiteljstvo je odustalo od optužbe.

Mišljenja smo da bi u svakom kaznenom postupku optužnice trebale biti podizane nakon kvalitetno provedenih istraga i na temelju dokaza iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da je okrivljenik počinitelj kaznenog djela.

Sudski postupak koji je trajao sedam godina, a nakon kojeg je tužiteljstvo odustalo od optužbe ne govori u prilog tome.

Zločin na Veleprometu

Nakon što je Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 08. travnja 2009. godine dopisom Županijskom sudu u Vukovaru izjavilo da odustaje od kaznenog progona opt. Stanimira Avramovića, Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07, od 30. travnja 2009. godine, kazneni postupak protiv njega je obustavljen.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO iz Vukovara broj DO-K-12/99, od 9. siječnja 2003. godine, opt. Stanimiru Avramoviću je stavljeno na teret da je, zajedno sa ostalim optuženicima, nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine, od strane tzv. JNA i njoj pridruženih paravojnih postrojbi, kao pripadnik tih postrojbi, prilikom odvođenja zarobljenih pripadnika ZNG i civila iz vukovarske bolnice i drugih dijelova grada, a koji su prethodno istjerani iz svojih domova i skloništa u sabirni centar skladišta “Velepromet” u Vukovaru, u kojem je vršeno razdvajanje građana po nacionalnoj osnovi, pri čemu im je oduziman novac, zlato i druge osobne stvari, gdje su fizički maltretirani na razne načine, a veliki broj osoba i ubijen, te ostale zarobljenike i civile odvodio u zarobljeničke logore u SR Jugoslaviju – Stajićevo i Sremska Mitrovica, postupajući protivno čl. 3., 27., 31. i 33. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, u svezi s čl. 4. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, kojom je zabranjeno nečovječno postupanje, nasilje protiv života i tijela, osobito ubojstva, okrutno postupanje i mučenje, povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci, zastrašivanje, tjelesna prinuda da bi se dobila obavještenja, pljačka i druge represalije prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu iz bilo kojih razloga, pa je tako

– zarobljavao zarobljenike govoreći im: “Vjerovali smo vam 40 godina, a sada hoćete da nas koljete”, udarao ih kundakom puške i nogama,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme okupacije mučio i nečovječno postupao s civilnim stanovništvom, nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, primjenjivao mjere zastrašivanja,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud Vukovaru

Broj predmeta: K-66/07

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Stjepan Margić, član Vijeća, sudac Željko Marin, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, broj DO-K-12/99, od 9. siječnja 2003. godine

Zastupnik optužbe: Božidar Piljić, Županijski državni odvjetnik u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Stanimir Avramović, sudilo mu se u odsutnosti

Branitelj optuženika: Vojislav Ore, odvjetnik iz Vukovara

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

VELEPROMET izvjestaji s pracenja

Tijekom treće (druge ponovljene) glavne rasprave Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 08. travnja 2009. godine je dopisom Županijskom sudu u Vukovaru izjavilo da odustaje od kaznenog progona opt. Stanimira Avramovića, a potom je Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07, od 30. travnja 2009. godine, kazneni postupak protiv navedenog optuženika obustavljen.

Optuženom Stanimiru Avramoviću sudilo se u odsutnosti.

Ukratko o tijeku postupka za zločin na Veleprometu pročitajte ovdje.

Zločin u Dalju 3

Na Županijskom sudu u Osijeku 21. travnja 2008. optuženici Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Opt. Simić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, opt. Kikanović na pet godina i šest mjeseci, a opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 03. prosinca 2008. godine, preinačio je presudu u odluci o kazni pa je Simić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, Kikanović u trajanju od šest godina i šest mjeseci te Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

DALJ III optuznica_red.pdf

Optužnicom ŽDO-a u Osijeku, broj K-DO-20/07, od 06. lipnja 2007. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi 18. travnja 2008. godine, Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić se terete da su, nakon što su se uključili u VP tzv. Vojske RSK, u nakani zastrašivanja i zlostavljanja nesrpskog stanovništva, a suprotno odredbama čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata te suprotno odredbama čl. 4., 5. i 13. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), sudjelovali u privođenjima, ispitivanjima, premlaćivanjima i drugim oblicima zlostavljanja Hrvata i Mađara, da su :

1) dana 03. svibnja 1995. godine, nakon što je u zgradu VP tzv. Vojske RSK priveden ošt. Antun Kundić jer je napustio prisilne radove, ispitivali ga i udarali, pri čemu je ošt. Antun Kundić zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je preminuo,

2) u svibnju 1995. godine fizički zlostavljali ošt. Ivana Bodzu,

3) optuženici Novak Simić i Miodrag Kikanović se terete da su, zajedno sa drugim pripadnicima VP, fizički zlostavljali ošt. Karola Kremerenskog,

4) opt. Novak Simić se tereti da je u nekoliko navrata fizički zlostavljao ošt. Ivana Horvata, uslijed čega je ovaj zadobio više ozljeda,

5) opt. Novak Simić se tereti da je fizički zlostavljao ošt. Tomu Duvnjaka,

6) opt. Miodrag Kikanović da je u prostorije VP u Dalju priveo ošt. Emerika Huđika i fizički ga zlostavljao,

7) opt. Radovan Krstinić da je kao vojni policajac na Mišinom brdu, u blizini Dalja, udario metalnom šipkom po leđima i nogama civila Josipa Ledenčana,

dakle, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili mu ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i ubili civilnog stanovnika, pa da su time počinili k.d. protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Do izmjene optuženice opt. Miodrag Kikanović se teretio i za zlostavljanje Marija Lazara.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Predmet broj: Krz-42/07

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optužnica broj: K-DO-20/07, od 06. lipnja 2007. godine, izmijenjena na ročištu od 18. travnja 2008. godine

Optuženici:

Novak Simić (sudi mu se u odsutnosti), u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv.Vojske RSK

Miodrag Kikanović, u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv. Vojske RSK, u pritvoru od 22. veljače 2007. godine

Radovan Krstinić, u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv. Vojske RSK, u pritvoru od 22. veljače 2007. godine do objave presude 21. travnja 2008. godine

Žrtva – preminuo nakon zlostavljanja: Antun Kundić

Žrtve – zlostavljani: Ivan Bodza, Karol Kremerenski, Ivan Horvat, Tomo Duvnjak, Emerik Huđik, Marijo Lazar (izmjenom optužnice tužitelj je odustao od točke optužnice prema kojoj se opt. Kikanoviću stavljalo na teret zlostavljanje Marija Lazara) i Josip Ledenčan

Zastupnik optužnice: Dražen Križevac, zamjenik ŽDO-a u Osijeku

Branitelji:

odvjetnik Hrvoje Krivić, branitelj po službenoj dužnosti opt. Novaka Simića (kojemu se sudi u odsutnosti)

odvjetnik Dinko Matijašević, branitelj opt. Miodraga Kikanovića

odvjetnik Mihajlo Marušić, branitelj opt. Radoslava Krstinića

Vijeće za ratne zločine:

sudac Krunoslav Barkić – predsjednik Vijeća

sutkinja Branka Guljaš – članica Vijeća

sutkinja Dubravka Vučetić – članica Vijeća

DALJ III izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 21. travnja 2008. godine optuženici su proglašeni krivima. Opt. Simić osuđen je nadevet godinaopt. Kikanović na pet godina i šest mjeseci, a opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Optuženom Kikanoviću produljen je pritvor, a optuženom Krstiniću pritvor je ukinut (prilikom objave presude).

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 03. prosinca 2008. godine, preinačio je presudu u oluci o kazni pa je opt. Simić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, opt. Kikanović u trajanju od šest godina i šest mjeseci te opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje

Postupak protiv Novaka Simića, Miodraga Kikanovića i Radovana Krstinića optuženih da su u Dalju, kao pripadnici Vojne policije tzv. Vojske RSK, počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, korektno je proveden.

Postupak je proveden korektno.

Nepravomoćnom presudom optuženici su proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora: Simiću u trajanju od devet godina, Kikanoviću u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te Krstiniću u trajanju od četiri godine.

Opt. Simiću sudilo se u odsutnosti, dok su otpuženici Kikanović i Krstinić prisustvovali glavnoj raspravi. Iako se zalažemo da se ne sudi u odsutnosti optuženika, mislimo da je u ovome slučaju, s obzirom da se optuženike, pogotovo s obzirom na najtežu točku optužbe (zadavanje fizičkih ozljeda oštećenomu Antunu Kundiću uslijed kojih je preminuo), tereti kao supočinitelje, bilo opravdano suditi i odsutnome Novaku Simiću. Naime, činjenice koje su bile utvrđivane u odnosu na Kikanovića i Krstinića ionako su se u najvećoj mjeri odnosile i na Novaka Simića, a utvrđivanje činjenica u pogledu dvije točke optužnice u kojima se opt. Simića tereti kao pojedinačnoga počinitelja (fizička zlostavljanja oštećenih Ivana Horvata i Tome Duvnjaka) nije uzrokovalo bitan utrošak vremena, tj. postupak se zbog toga nije odužio.

Pitanje koje se postavlja je: Hoće li Vrhovni sud RH cijeniti olakotne i otegotne okolnosti onako kako ih je cijenilo Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku?

Naime, prvostupanjski Sud optuženima Kikanoviću i Krstiniću nije pronašao otegotnih okolnosti, a u odnosu na opt. Krstinića je olakotne okolnosti (primjereno držanje pred Sudom tijekom kaznenog postupka, neosuđivanost, dobru uklopljenost u socijalnu sredinu Dalja, dobre obiteljske relacije (oženjen i otac dvoje djece), te teško narušeno zdravstveno stanje (tuberkuloza pluća), s obzirom da otegotne okolnosti nije pronašao, cijenio kao osobito olakotne, što je i rezultiralo izricanjem kazne zatvora od četiri godine i šest mjeseci (manjom od minimuma propisanog za predmetno kazneno djelo).

Za razliku od navedene dvojice optuženika, Sud je optuženom Simiću kao otegotne okolnosti cijenio sudjelovanje u usmrćivanju jedne osobe, i nanošenje teških tjelesnih ozljeda četirima osobama, pretpostavljenost suoptuženicima u vojnoj hijerarhiji, osvetu kao djelomičan motiv počinjenja djela, zbog uspješno provedene vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, te bezobzirnost u njegovim radnjama. U obrazloženju presude se ne navodi iz kojeg je razloga neke od navedenih okolnosti (sudjelovanje u usmrćenju jedne osobe, osvetu kao djelomičan motiv) Sud cijenio kao otegotne za jednog od optuženika, dok za ostalu dvojicu nije.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Centar za suočavanje s prošlošću «Documenta», Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz postupka protiv opt. Simića i dr.

Zločin u Rašteviću

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskoga suda u Zadru provedeno je suđenje protiv optuženoga Nevena Pupovca za kazneno djelo ratnoga zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u mjestu Raštevići, od veljače do kolovoza 1992. godine. Dana 15. svibnja 2006. optuženi je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na 6 godina zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskoga državnoga odvjetništva (ŽDO) iz Zadra, br. KT-71/97, od 16. lipnja 2003. godine, preuređena je 7. studenoga 2005. godine, na način da je razdvojena u odnosu na optuženoga Nevena Pupovca, a 18. svibnja 2006. je zamjenik ŽDO-a iz Zadra uskladio optužnicu s utvrđenim činjeničnim stanjem.

Neven Pupovac je optužen da je, u razdoblju od veljače do kolovoza 1992. godine, u Rašteviću, kao pripadnik paravojnih formacija pobunjenih Srba, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, vršio nasilje nad civilima – Danicu Šopić je zastrašivao, nečovječno prema njoj postupao, teško je ozlijedio, te uništio njezinu imovinu.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Enka Moković (predsjednica Vijeća), sudac Ante Anić (član Vijeća) te sudac Boris Babić (član Vijeća), optužnicu zastupa Slobodan Denon – zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Zadra.

Nismo pratili ovaj slučaj.

R Opći podaci.doc

PRESUDA

Dana 19. svibnja 2006. godine, u 11.30, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zadru je objavilo presudu kojom je optuženi Neven Pupovac proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Vrhovni sud RH je 07. ožujka 2007. godine odbio žalbu Nevena Pupovca kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zadru.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Kazneni postupak protiv opt. Nevena Pupovca nismo pratili, osim jednog dana glavne rasprave. Stoga analizu suđenja nismo radili.

Zločin u Doljanima kod Daruvara

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskoga suda u Bjelovaru, od 05. do 07. studenog 2007. godine, održano je ponovljeno suđenje (naime, odlukom Vrhovnog suda broj I Kž 790/04-5 od 12. listopada 2006. g. prihvaćena je žalba Državnog odvjetnika te je ukinuta prvostupanjska oslobađajuća presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje) protiv optuženih Stojana Vujića i Dobrivoja Pavkovića za kazneno djelo ratnoga zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH, počinjenog u selu Doljani kod Daruvara, 01. rujna 1991.

OPTUŽNICA (SAŽETAK) 

I optuženog Stojana Vujića i II optuženog Dobrivoja Pavkovića optužnicom broj K-DO-81/03, od 05. veljače. 2004. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru tereti da su dana 01. rujna 1991. godine, u ranim jutarnjim satima, zajedno sa većim brojem naoružanih pripadnika srpske paravojne formacije tzv. „TO Pakrac“ izvršili minobacački napad na Doljane, nakon čega su, podijeljeni u nekoliko grupa, iz više smjerova izvršili pješački napad na Doljane. Po upadu u selo ulazili su u kuće i odvodili neke, od tamo zatečenih, civila i pripadnika seoske straže. II okr. Dobrivoje Pavković kundakom automatske puške je udario u leđa zarobljenog pripadnika seoske straže Vladimira Zimića te mu iz puške ispalio u noge dva kraća rafala ranivši ga u lijevo stopalo. Zatim su svi zajedno uz upotrebu ručnih bacača, tromblonskih mina i pušaka napali kuću Miroslava Polenusa u predjelu zvanom „Kopeček“ u kojem se nalazilo više pripadnika MUP-a RH i seoske straže koje su, prijetnjom da će ubiti prisilno dovedenog Zimić Vladimira, prisilili na predaju. Nakon što su svi odložili oružje i izašli iz kuće, bili su svučeni do gaća. Zarobljene su zatim udarcima kundaka pušaka oborili na cestu glavom prema dolje, te su im žicom vezali ruke te ih tako vezane udarali po cijelom tijelu i glavi. Potom su u tako vezane i nemoćne zarobljenike iz blizine pucali iz vatrenog oružja. Pri tome su su Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marijan Polenus zadobili teške tjelesne ozlijede, dok su Srećko Manđini, Željko Bublić i Eugen Lapčić zadobili mnogobrojne teške i po život opasne tjelesne ozlijede od kojih su preminuli, što je sve bilo u suprotnosti s odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. g.

dakle, na taj su način, kršeći pravila međunarodnog prava ratne zarobljenike mučili, prema njima nečovječno postupali i ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika koji je kao takav propisan i kažnjiv po članku 122. OKZRH.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Rasprava je vođena pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, u sastavu: sutkinja Antonija Bagarić – predsjednica Vijeća, sutkinja Milenka Slivar – članica Vijeća i sutkinja Ivanka Šarko – članica Vijeća. Optužnicu je zastupao Ivan Rahlicki, zamjenik ŽDO-a iz Bjelovara.

Branitelji:
– za I opt.: Momčilo Borčanin, odvjetnik iz Zagreba, branitelj po službenoj dužnosti
– za II opt.: Božica Jakšić, odvjetnica iz Bjelovara, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtve: Srećko Manđani, Željko Bublić i Eugen Lapčić(smrtno stradali); Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić i Vladimir Zimić (zadobili teške tjelesne ozlijede); Marijan Polenus (zadobio tjelesne ozljede)

Na roćištu održanom 05. studenog razdvojen je postupak, koji će se posebno dovršiti, u odnosu na opt. Stojana Vujića (ovaj optuženik nije pristupio na ovo roćište).

PRESUDA

Vijeće je 07. studenoga 2007. godine, nakon vijećanja i glasovanja, objavilo presudu kojom je opt. Dobrivoja Pavkovića oglasilo krivim za počinjenje k.d. iz čl. 122. OKZRH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. 
Temeljem čl. 122. st.1. ZKP-a optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, a temeljem čl. 102. st. 4. ZKP-a optuženiku je određen pritvor.

Optuženi Dobrivoje Pavković, koji se branio sa slobode, nije bio nazočan objavi presude.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 14. svibnja 2008. godine) potvrdio je presuduVijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru kojom je opt. Dobrivoje Pavković osuđen na kaznu zatvoru u trajanju od 15 godina.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Ponovljeni kazneni postupak je proveden korektno.

Analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze Sud je – donoseći osuđujuću presudu – utvrdio, da je dokazano, da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Osuđen je na kaznu zatvora u
trajanju od 15 godina. Pri donošenju presude Sud je povjerenje dao svjedočenju onih dvaju svjedoka koji su vidjeli i prepoznali optuženika.

Okrivljeni Pavković je bio prisutan tijekom glavne rasprave, branio se sa slobode. Neposredno prije objave presude napustio je Hrvatsku, te ga se smatra bijeguncem, i za njim je raspisana međunarodna tjeralica. Inače prebiva u Republici Srbiji, a pored hrvatskog posjeduje i državljanstvo Republike Srbije.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, u Vijeću sastavljenom od sutkinja Antonije Bagarić kao predsjednice Vijeća, te Milenke Slivar i Ivanke Škaro, kao članica Vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog  Pavkovića zbog kaznenog djela iz 122. čl. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj: K-DO-81/03 od 05. veljače 2004., a izmijenjene na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave, u prisutnosti  zamjenika Županijskog državnog odvjetnika, Ivana Rahlickog, braniteljice po službenoj dužnosti Božice Jakšić, dana 07. studenog 2007. godine donio je osuđujuću presudu. Sud je presudio, da je optuženik Dobrivoje Pavković počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika dana 1. rujna 1991. godine, kada je, zajedno s drugim naoružanim pripadnicima srpskih paravojnih formacija s kojima je bio povezan zajedničkom odlukom o djelu, bio svjestan da se muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, ali je usprkos tome sudjelovao u maltretiranju pripadnika seoske straže i hrvatske policije kojom prigodom su bili ranjeni Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marjan Polenus, dok su Srećko Manđini, Željko Bulić i Eugen Lapčić smrtno stradali. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

U prvotnom postupku prvooptuženik Stojan Vujić i drugooptuženik Dobrivoje Pavković su oslobođeni optužbe temeljem članka 354. točka 3. ZKP-a – zbog nedostatka dokaza.
Vrhovni sud vratio je predmet na ponovni postupak smatrajući da razlozi prvostupanjskog suda, o nedostatku dokaza da su optuženici ostvarili kazneno djelo zbog kojeg ih se tereti, nisu prihvatljivi, jer ti razlozi nisu takve prirode da bi mogli obezvrijediti iskaze prvenstveno onih svjedoka koji su vidjeli i prepoznali oba optuženika.
Ponovljeni postupak je proveden u odnosu na optuženog Dobrivoja Pavkovića, jer je kazneni postupak u odnosu na prvooptuženog Stojana Vujića, koji je bio nedostupan, iz razloga svrhovitosti  azdvojen.
U ponovljenom postupku od sedamnaest svjedoka optuženika su teretili: svjedok Vladimir Zimić, navodeći da je 100% siguran da mu je optuženi Pavković kritičnog dana pucao u noge, i svjedok Mirko Joščak ustvrdivši da je optuženik Pavković bio među onih 20-ak pripadnika srpskih paravojnih formacija koji su ih vezali, udarali kundacima i čizmama dok su ležali na cesti. Svjedok Zdravko Joščak naveo je, da je od drugih čuo, da je optuženik bio među srpskim paravojnim formacijama čiji su ih pripadnici tukli i zlostavljali. Sud je puno povjerenje poklonio i iskazima svjedoka Klimeša, Halupeckog, Mlinarića i Ružičke koji su, osporavajući alibi optuženika, istaknuli da kritičnog dana, na dan napada na Doljane, nisu vidjeli opt. Dobrivoja Pavkovića u selu, niti kod trgovine. Naime, tijekom kaznenog  postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi ukazivao na razloge zbog kojih bi navedeni svjedoci lažno teretili optuženika Pavkovića. Ovi svjedoci su, naime, u svojim svjedočenjima apostrofirali višenacionalni sastav mještana Doljana kao činjenicu koja je išla u prilog jačanju dobrosusjedskih odnosa. Iskaz svjedokinje Dušanke Pavković je doprinio rješavanju dvojbi o činjenicama u suštinskom, logičko-spoznajnom smislu. Ona je, naime, potvrdila da je s optuženikom razgovarala onog dana kada je MUP-ovo oklopno vozilo prolazilo kroz selo, a što je, prema iskazima pojedinih svjedoka i optuženikovoj obrani, bilo sutradan, dan nakon inkriminiranog događaja.
Sud je obrazložio na temelju čega je utvrdio da je optuženik, koji je bio povezan s ostalim počiniteljima međusobnom zajedničkom  odlukom o djelu, bio svjestan da se na ovakav način muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, od kojih su trojica ubijeni, a kako je i sam u tome sudjelovao, upravo je to i htio, postupao je s izravnom namjerom. Time je počinio kazneno djelo
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
Tijekom glavne rasprave nisu zabilježene povrede odredbi ZKP-a.
Predsjednica Vijeća upozorila je optuženika na sva njegova zakonska prava i obveze, profesionalno i koncentrirano je upravljala glavnom raspravom, brinula se da predmet postupka bude svestrano raspravljen, vodeći pri tom računa i o načelu ekonomičnosti postupka.

Također je korektno diktirala izjave svjedoka u zapisnik. Optuženiku je vrijeme provedeno u pritvoru od 16. do 19. prosinca 2003. godine, i od 07. studenog 2007. pa nadalje, uračunato u izrečenu kaznu.

Zločin u Petrinji

Ponovljerno suđenje protiv optuženoga Jove Begovića za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120., stavku 1., Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića vođen je pred Okružnim sudom u Sisku. Donesena je presuda br. K-10/93, od 27. travnja 1993. godine, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Uhićen je u Njemačkoj, i temeljem Interpolove tjeralice izručen Republici Hrvatskoj. Uložio je zahtjev za obnovu postupka. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku, na sjednici toga Vijeća, dana 17. ožujka 2006. godine, donijelo je Rješenje br. Kv-53/06, kojim je prihvatilo zahtjev Jove Begovića za obnovu kaznenog postupka, ukinuo je presudu te predmet vratilo u stanje istrage.

ŽDO iz Siska je dana 21. srpnja 2006. godine podigao optužnicu, br. K-DO-12/06, protiv opt. Jove Begovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog nad civilnim stanovništvom u Petrinji, 2, 16. i 21. rujna 1991. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je optužnicu br. K-DO-12/06, od 21. srpnja 2006. godine, protiv opt. Jove Begovića. Optuženiku se stavlja na teret da je, dana 2., 16. i 21. rujna 1991. godine, u Petrinji, tijekom artiljerijskih napada na Petrinju kojima je zapovijedao Slobodan Tarbuk, komandant 622. motorizirane brigade JNA, kao komandir 1. odjeljenja minobacača od 82 mm, 1. motoriziranog bataljuna 622. motorizirane brigade JNA, smještenog na poligonu vojarne „Vasilj Gaćeša“, u predjelu Gavrilović Kose, iako je znao da u Petrinji nema jedinica HV, ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarnu u Petrinji, niti jedinica koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada, primivši naredbu komandira minobacačkog voda, Đure Samardžije, da izvrši napad na grad Petrinju i njegovo civilnog stanovništvo, pristao provesti ovakvo naređenje i, suprotno odredbama čl. 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, i čl. 51. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, izdao zapovijed posluzi minobacača koja je bila u sastavu njegovog odjeljenja da otvore vatru po civilnom stanovništvu grada Petrinje i po stambenim, komunalnim i drugim značajnijim objektima u Petrinji. Njemu podređeni vojnici su izvršili njegovu zapovijed pa je u napadima ubijeno više stanovnika Petrinje. Poginuli su: Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milan i Mouča Alojz. Teške i lake povrede zadobili su: Halerić Ramiz, Đurinčić Rajko, Bunjan Mirko, Banadinović Angelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko, Ceković Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović Zvonko, Vidović Ivan i drugi. U tim napadima razrušeno je i uništeno više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

Optuženiku se stavlja na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubio civile, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo u čl. 120., st. 1., Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH.

Tijekom ponovljenog postupka optužnica je u činjeničnom opisu mjenjana u dva navrata, 23. travnja 2007. godine. Izmjenjenom optužnicom se okrivljeni tereti da je 2. rujna 1991. godine, kao poslužitelj na minobacaču kao poslužitelj minobacača, primivši naredbu od zapovjednika minobacačkog voda Đure Samardžije da izvrši napad na Petrinju i njegovo civilno stanovništvo, pristao je provesti ovakvo naređenje što je za posljedicu imalo smrt Bučar Štefa, ranjavanje više osoba te uništavanje više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća, sudac Danko Kovač, član Vijeća.

Prve dvije rasprave su održane 1. prosinca 2006. godine i 19. prosinca 2006. g. Dokazni postupak završen 23. travnja 2007. godine.

Izvještaj s rasprava nalazi se u pridruženomu dokumentu.

Izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 25. travnja 2007. godine opt. Jovo Begović proglašen je krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana je dana 30. siječnja 2008. godine) potvrdio je presudu Županijskog suda u Sisku  kojom je opt. Begović proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Prikaz i mišljenje predmet Begović .doc

Mišljenje

Suđenje koje je protiv Jove Begovića provedeno na Županijskom sudu u Sisku u njegovoj odsutnosti, 1993. godine, je primjer farsičnog sudskog postupka u kome je flagrantno prekršeno pravo optuženika na obranu. Jovo Begović je tada bez dokaza optužen i osuđen na dvadeset godina zatvora da je kao zapovjednik minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za granatiranje civilnog stanovništva u Petrinji. Branitelj po službenoj dužnosti nije uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ovu presudu.

Županijsko državno odvjetništvo je nakon ponovljene istrage podignulo optužnicu s identičnim činjeničnim opisom – zapovijedanje minobacačkim odjeljenjem i izdavanje zapovijedi za granatiranje civila u Petrinji, što nije moglo dokazati, te je od te inkriminacije na kraju dokaznog postupka odustalo.

U ponovljenom suđenju odluku o krivnji Jove Begovića da je inkriminiranog dana posluživao minobacač kojim je granatirana Petrinja Vijeće je donijelo na temelju povezanih indicija, a odbacujući dokaz obrane da je okrivljenik toga dana bio bolestan. Ostaje na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudi je li odluka o odbacivanju dokaza obrane donijeta na temelju zakonito utvrđenih činjenica.

Ovo suđenje upozorava da je ponavljanje farsično provedenih postupaka u odsutnosti optuženika pred istim županijskim pravosudnim tijelima u samom startu stigmatizirano prethodnom pristranošću i nastojanjem da se tijekom ponovljenog postupaka pokušaju, bar djelomice, „zataškati“ propusti i povrede pravila pravičnog suđenja u prethodnom postupku. Stoga smatramo da su to ozbiljni razlozi da se ponavljanje postupaka u takvim slučajevima delegira u istražne centre za ratne zločine.

Obrazloženje

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku na temelju ponovljenog postupka donijelo je presudu kojom je Jovo Begović proglašen krivim da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, što je kao član posluge odjeljenja minobacača od 82 mm pristao izvršiti naredbu zapovjednika Đure Samardžije i 2. rujna 1991. godine izvršio napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju, a posljedice čega su smrt Stjepana Bučara i teške tjelesne ozljede Ramiza Halerića, Angeline Banadinović, Đure Vujatovića i Zvonka Dumbovića, te je razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i sakralnih objekata, među kojima i stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine i crkva sv. Lovre. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića i još četvorice optuženih (Milorad Babić, Ranko Tarbuk, Šimo Podunavac i Budimir Jovanovski) proveden je pred Okružnim sudom u Sisku tijekom 1993. godine. Istraga i sudski postupak su vođeni u odsutnosti okrivljenika, jer su bili na okupiranom području, te nedostupni tijelima gonjenja Republike Hrvatske.

Presudom br. K-10/93 od 27. travnja 1993. godine je Jovo Begović proglašen krivim, što je kao komandir 1. minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za artiljerijski napad na Petrinju, odnosno zapovjedio neselektivno i prekomjerno granatiranje civilnih objekata u gradu Petrinji, što je za posljedicu imalo smrtna stradanja i ranjavanje više osoba, te materijalnu štetu velikih razmjera. Zajedno sa još četvoricom okrivljenika Begović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Postupak proveden tijekom 1993. godine na Okružnom sudu u Sisku po našem sudu karakteriziraju ove činjenice:

Optužnica protiv Jove Begovića za zapovjednu odgovornost podignuta je bez dokaza (jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je i u istrazi i na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Bez i jednog dokaza Sud je optuženoga Jovu Begovića proglasio krivim da je zapovjedio 1. minobacačkom odjeljenju da granatira Petrinju i odredio mu maksimalnu kaznu od 20 godina (isti i jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Branitelj po službenoj dužnosti, Hamdija Urlić, nije na prvostupanjsku presudu (maksimalna kazna od 20 godina zatvora) podnio žalbu Vrhovnom sudu RH te je ona postala pravomoćnom.

Nakon uhićenja, na temelju međunarodne tjeralice, Jovo Begović je izručen RH. Temeljem odredbe čl. 412. ZKP-a postupak je ponovljen od faze istrage.

Optužnica koja je nakon ponovljene istrage podignuta od strane Županijskog državnog odvjetništva je ponovno teretila Jovu Begovića za zapovijedanje 1. minobacačkom vodu da granatira civilne ciljeve u Petrinji. Kao dokaz za tu optužbu Državno odvjetništvo navodi, ponovno, samo jednog neposrednog svjedoka koji, međutim, tvrdi da je Jovo Begović bio poslužitelj na minobacaču, a ne komandir. Osobu, čiju pisanu izjavu, u kojoj stoji da je okrivljenik bio komandir minobacačke postrojbe Odvjetništvo predlaže kao dokaz, samo Odvjetništvo nije pozvalo kao svjedoka, odnosno nije pribavilo njegovu adresu! Tek nakon završetka sudbenoga dokaznog postupka Odvjetništvo odustaje od inkriminacije da je okrivljenik bio komandir.

Tijekom glavne rasprave pred Vijećem za ratne zločine nismo zamijetili povrede procesnih odredbi. Vijeće je uvažilo sve dokazne prijedloge stranaka u postupku. Osuđujuća presuda: da je okrivljenik primio i izvršio zapovijed, te kao poslužitelj na minobacaču granatirao civile i civilne ciljeve u Petrinji, donesena je (prema stavu Suda) na temelju povezanih indicija – da je okrivljenik bio u vodu u funkciji poslužitelja, da je 2. rujna 1991. godine minobacač koji je on posluživao djelovao i da je okrivljenik tada bio u kasarni. Dokazi o tomu da je okrivljenik primio zapovijed od komandanta Đure Samardžije i da su žrtve stradale baš od inkriminiranog minobacačanisu u ovom postupku izvedeni.

Smatramo, međutim, ključnim kako će VSRH procijeniti vjerodostojnost tvrdnje, kao i pisane potvrde, kojom okrivljenik dokazuje da je u vrijeme inkriminiranog događajabio bolestan te da, stoga, nije mogao posluživati minobacač.

Za ostale elemente na kojima je temeljena obrana branitelji nisu predlagali dodatne dokaze ni svjedoke.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Documenta, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb 

Zločin u Ravnom Rašću

U ponovljenom postupku pred Županijskom sudom u Sisku, Vijeće za ratne zločine je 26. rujna 2007. godine izreklo kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina opuženom Draganu Đokiću, zbog kaznenog djela ratnog zločina potiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st.1 OKZ-a RH.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 30. siječnja 2008. godine) je potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.


Raniji tijek postupka:

Na temelju optužnice K-DO-43/04 Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 8. studenog 2005. godine pred Županijskim sudom u Sisku je proveden prvostupanjski proces koji je okončan 29. lipnja 2006. Vijeće za ratne zločine donijelo je presudu kojom je Dragan Đokić proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljano na teret te mu je izrečena nepravomoćna kazna zatvora od 12 godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) je utvrdio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i donio rješenje I KŽ 897/06-6 kojim je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom je postupku, kako je već ranije navedeno, optuženik ponovno osuđen na 12 godina zatvora, a Vrhovni sud RH je takvu presudu potvrdio.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeni Dragan Đokić, zvan „Popizdeo“, državljanin SiCG optužen je da je dana 9. kolovoza 1991. godine u Ravnom Rašću kao pripadnik paravojnih formacija tzv. vojske „SAO Krajine“, koristeći okolnosti oružane pobune, nakon što je sa Zoranom Arbutinom došao do kuće Đure Vučićevića, iz puške M-48 pucao po kući, potom nasilno ušao u kuću te iz nje izveo Đuru Vučićevića i odveo ga na predio Bare kod izvora Točak nedaleko Dernovca Banskog, te mu iz iste puške iz neposredne blizine ispalio hitac u glavu , pa je od nastale povrede Đuro Vučićević na licu mjesta umro:
– dakle, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, protupravno počinivši ubojstvo civila, Dragan Đokić je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kažnjivo po čl. 120. OKZ-a RH.


IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Ponovljeni postupak je proveden pred Vijećem za ratne zločine, u sastavu:
Sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća
Sutkinja Melita Avedić, članica Vijeća
Sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Zastupnik optužnice:

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Ivan Petrkač

Braniteljica: 
odvjetnica Dušanka Nenadović

Žrtva-ubijeni civil:

Đuro Vučičević

Oštećena:
Janja Vučičević

Ponovljeni postupak je započeo 20. lipnja 2007. godine. Okrivljeni je izjavio da se ne osjeća krivim za djelo za koje ga se optužnicom tereti.

PRESUDA

Dana 26. rujna 2007. godine opt. Dragan Đokić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Vrhovni sud RH je potvrdio presudu Županijskog suda u Sisku kojom je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Zločin na Koranskom mostu

U trećem (drugom ponovljenom) suđenju opt. Mihajlo Hrastov je na Županijskom sudu u Karlovcu po treći puta oslobođen krivnje da je počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanje neprijatelja. Navedeno suđenje održano je 2004/05/06/07.

Nakon javne sjednice VSRH u rujnu 2008. godine, odlučeno je da se održi javna rasprava na VSRH.

Nakon provedene javne rasprave Sudsko vijeće VSRH opt. Hrastova proglasilo krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Prema navodima optužnice, Mihajlo Hrastov, pripadnik MUP-a Republike Hrvatske, dana 21. rujna 1991. godine, hicima iz automatske puške, ubio je 13 rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu, i time počinio kazneno djelo protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja, opisano u članku 124. Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva u Karlovcu broj KT-48/91 od 25. svibnja 1992. možete pogledati ovdje.

Izmjenu optužnice od 6. ožujka 2007. pogledajte ovdje.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Treći ponovljeni postupak vodio se od rujna 2004. do ožujka 2007. godine pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: Marijan Janjac (predsjednik), Ivan Perković i Denis Pancirov Percen (članovi).

Optužnicu zastupa Županijska državna odvjetnica iz Karlovca, Ljubica Fikuš-Šumonja.

Branitelji optuženog: Krešimir Vilajtović i Igor Meznarić

Žrtve:

-ubijeni: Jovan Sipić, Božo Kozlina, Nebojša Popović, Milić Savić, Milenko Lukač, Nikola Babić, Slobodan Milovanović, Svetozar Gojković, Miloš Srdić, Zoran Komadina, Mile Babić, Vaso Bižić i Mile Peurača

-ranjeni: Duško Mrkić, Svetozar Šarac, Nebojša Jasnić i Branko Mađarac

Punomoćnici oštećenih: Luka Šušak, Dražen Plavec i Slađana Čanković

Na raspravama u lipnju i srpnju 2006. godine iskaz su dali preživjeli. Rekonstrukcija događaja je održana 8. rujna 2006.

Na raspravi 6. ožujka 2007. g. izmjenjena je optužnica. Na raspravi 26. ožujka 07. optuženik je iznio svoju obranu te su održane završne riječi stranaka.

K Opći podaci.doc

K rujan 2004 – ožujak 2005.doc

K 12. listopad 2005.doc

K 17.svibanj 2006.doc

K- 27.-28.06.doc

K 12.7.06.doc

K rujan 06.doc

K -7.11.06.doc

K-30. 11.06.doc

Sažeti izvještaji 2004-07.doc

Javna sjednica na Vrhovnom sudu RH održana je 24. rujna 2008. godine. No žalbeno vijeće VSRH je odlučilo odlučilo da se, povodom žalbe ŽDO-a iz Karlovca održi rasprava pred Vrhovnim sudom.

Ročišta javne rasprave održana su 20. travnja i 04. svibnja 2009. godine.

Izvještaje s javne rasprave na VSRH pročitajte ovdje.

Javna sjednica VSRH povodom žalbi na osuđujuću presudu održana je 24. studenog 2009. godine. Izvještaj sa javne sjednice možete pogledati ovdje.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Izvještaje sa rasprave pogledajte ovdje.

Nepravomoćna presuda je objavljena 7. rujna 2012. Izvještaj s objave presude pogledajte ovdje.

IZJAVE ZA JAVNOST

Izjava 08. veljače 2005.

” ..neophodno je nakon četrnaest godina stvoriti uvjete za pravično, nepristrano i profesionalno suđenje Mihajlu Hrastovu…” , zajednička izjava organizacija za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije

PRESUDA

Dana 28. ožujka 2007. godine objavljena je presuda kojom je optuženi Mihajlo Hrastov oslobođen optužbe. Presudu možete pogledati ovdje.

Nakon provedene javne rasprave na Vrhovnom sudu Sudsko je vijeće VSRH proglasilo opt. Hrastova krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Određen je pritvor protiv optuženika.

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, o kojoj u trećem stupnju odlučuje Vrhovni sud RH.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Povodom žalbi javna sjednica VSRH održana je 24. studenog 2009. godine. Presuda je objavljena 26. siječnja 2010. godine. Djelomično je prihvaćena žalba optuženog Mihajla Hrastova i preinačena u odluci o kazni drugostupanjska presuda VSRH na način da je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Presudu VSRH od 24. studenog 2009. broj III Kž 12/09-10 pogledajte ovdje.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće. Odluku Ustavnog suda možete pogledati ovdje.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Na sjednici je odlučeno da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Mišljenje

Pred Županijskim sudom u Karlovcu se postupak protiv Mihajla Hrastova, optuženoga zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, iz čl. 124. OKZ RH vodi petnaest godina. Treći put ponovljeni postupak okončan je presudom K-7/04 objavljenoj 28. ožujka 2007. godine kojom se optuženi, temeljem čl. 354. točka 1. Zakona o kaznenom postupku u svezi s člankom 29. st. 1. Kaznenoga zakona, oslobađa optužbe da je 21. rujna 1991. godine na Koranskom mostu, kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme oružanoga sukoba, počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja trinaest i ranjavanja dviju osoba koje su se bezuvjetno predale. Sud je zaključio da je optuženi postupio u nužnoj obrani.

Vijeće za ratni zločin je postupovno korektno vodilo postupak izvodivši dokazne prijedloge i od strane optužbe i od strane obrane, kao i naputke Vrhovnoga suda Republike Hrvatske.

Po prvi puta u petnaest godina svjedočila su još tri preživjela svjedoka i ključni ljudi u zapovjednom lancu. Tijekom dokaznog postupka je provedeno balističko i sudsko-medicinsko vještačenje uzimajući u obzir obavljenu rekonstrukciju događaja na licu mjesta. Izvedenim materijalnim i personalnim dokazima su dobivene nove/detaljnije informacije/činjenice i mišljenja sudskih vještaka o kritičnom događaju.

S osnove provedenog dokaznog postupka smo očekivali da će Županijsko državno odvjetništvo iz Karlovca izmijeniti optužnicu, tako da pored Mihajla Hrastova bude optužena još najmanje jedna NN osoba, te da će pravnu kvalifikaciju djela izmijeniti u smislu optuživanja za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Naime, iz provedenog dokaznog kaznenog postupka, posebice iskaza preživjelih, vidljivo je da su zarobljeni rezervisti JA bili tučeni i fizički zlostavljani (uključujući nanošenje povreda nožem), što je radnja izvršenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Izostavljanjem ova dva elementa u optužnici, Odvjetništvo je indirektno podupiralo tezu obrane o postupanju optuženoga u nužnoj obrani.

Očekujemo da Državno odvjetništvo konačno reagira te pojača svoj tim u Karlovcu ili da zatraži od Vrhovnog suda delegaciju nadležnosti slučaja na jedan od istražnih centara za ratne zločine, i to od faze istrage, kako bi se utvrdile sve okolnosti pod kojima su ubijena trinaestorica rezervista JNA i ranjena dvojica na Koranskom mostu i ima li na Mihajlu Hrastovu, i eventualno na nekima drugima odgovornosti za kazneno djelo.

O izrečenoj presudi će svoj pravorjek donijeti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Ukazujemo na činjenicu da oslobađajuću presudu Sud nije donio radi nedostatka dokaza da bi okrivljeni sam, protupravno, ubio 13 a ranio 2 osobe, razoružane neprijatelje. Sud je, na temelju iskaza svjedoka čiju je vjerodostojnost, radi bitno drugačijeg iskazivanja u dijelu njegova svjedočenja nužno uzeti s oprezom, zauzeo stav da je napad razoružanih rezervista na svjedoka i na okrivljenoga neosporno utvrđena činjenica na kojoj temelji i presudu o postupanju okrivljenoga u nužnoj obrani i stav da oštećenici nisu predstavljali bezopasnu, potpuno pokorenu, razoružanu i u fizičkom smislu onemogućenu skupinu zarobljenika. Sud je nesuglasan kada u svojoj presudi istovremeno s obrazlaganjem nužne obrane uvažava ocjenu psihijatrijskog vještačenja o privremenoj psihičkoj poremećenosti okrivljenoga zbog čega je bio bitno smanjeno sposoban shvatiti značenje svog djela i bitno umanjenih mogućnosti za upravljanje vlastitim postupcima.

Zabrinjavaju nas formulacije koje je Sud koristio u obrazloženju presude a koje su neuobičajene za instituciju od koje se očekuje da nepristrano sudi i svoje odluke temelji na utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima, a koje mogu ukazivati na predrasude sudaca u odnosu na oštećene i na njihov stav o samom događaju. Tako se u presudi kaže: “…okrivljeni je iz svojih prethodnih iskustava i upozorenja da grupu treba pretresti vrlo dobro znao s kim ima posla”. Nadalje, da je okrivljeni, s punim opravdanjem, a “bila mu je to i dužnost, stao u obranu svog napadnutog suborca a od sebe je otklonio izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjera (upad neprijatelja u grad)”.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Documenta
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz i mišljenje o postupku protiv opt. M.Hrastova.doc

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENE RASPRAVE I DONOŠENJA PRESUDE VSRH

Vrhovni sud RH, kao drugostupanjski sud, presudom br. K-Kž-738/07 od 4. svibnja 2009. prihvatio je žabu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007., proglasio je opt. Mihajla Hrastova krivim da je počinio kazneno djelo protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Unatoč provedenoj raspravi pred Vrhovnim sudom RH ostaju neke činjenice koje mogu dovesti u pitanje odluku Suda o tome da je opt. Mihajlo Hrastov sam počinio navedeno kazneno djelo. Naime, Sud nije izrijekom rekao poklanja li vjeru onom dijelu pročitanih iskaza svjedoka Svetozara Šarca i Duška Mrkića, u kome su iskazivali da su na ratne zarobljenike pucale 3 osobe. Nadalje, u prvostupanjskom postupku vještak balističar je rekao da je vidio slike čahura oružja “Ultimax”, call. 5.56 mm te 5 čahura oružja call. 7,62 mm. Oružje “Ultimax”, kao i 59 komada čahura metaka call 5.56 mm, izuzetih sa lica mjesta i vještačenih, nesporni su. Za napomenuti je da od optuženika nisu uzeti otisci koji bi se usporedili s otiscima s oružja, čahure nisu uspoređivane sa zrnima izvađenim iz tijela žrtava. To ukazuje da nije utvrđeno jesu li iz vještačenog oružja ispaljeni projektili koji su usmrtili trinaest ratnih zarobljenika i teško ranili dvojicu ratnih zarobljenika te jesu li vještačene čahure u vezi s projektilima koji su ubili ili ranili žrtve Koranskog mosta.

VSRH je kao olakotnu cijenio “okolnost da se opt. M.H. u najtežem razdoblju Domovinskog rata borio na mnogim ratištima”. Smatramo da navedenu okolnost iz više razloga ne treba smatrati olakotnom. Naime, borba na mnogim ratištima u najtežem razdoblju Domovinskog rata uslijedila je nakon kritičnog događaja i sa tim događajem nema neposredne veze, a sudjelovanje u borbama ne može i ne smije biti opravdanje za činjenje konkretnog zločina pa niti okolnost o kojoj će ovisiti visina izrečene kazne. Pored navedenog i sam je izraz “najteže razdoblje Domovinskog rata” jezično, a i pravno, nejasan.

Osim toga, sam VSRH kao otegotnu okolnost nalazi “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”, i unatoč tome izriče kaznu zatvora ispod propisano minimuma za predmetno kazneno djelo.

Nakon završene glavne rasprave Vrhovni sud Republike Hrvatske nije javno objavio presudu, kojom je proglasio opt. Mihajla Hrastova krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Na temelju te presude protiv optuženika je određen pritvor.[1]

Ustavni je sud ocijenio da je nedopustivo da se rješenjem određuje pritor na temelju presude koja nije javno objavljena te da je podnositelju ustavne tužbe (Mihajlu Hrastovu) na taj način uskraćeno pravo da bude upoznat s izrekom i ukratko s razlozima presude. S obzirom da presuda proizvodi pravne učinke tek kad je izrečena i javno objavljena, što u konkretnom slučaju nije bila, ni pritvor se nije mogao odrediti na temelju čl. 102. st. 4. ZKP-a. Ustavni je sud utvrdio da su time Mihajlu Hrastovu povrijeđena ustavna prava te da mu pripada pravo na odštetu i javnu ispriku zbog nezakonitog uhićenja za razdoblje od 5. svibnja (kada je pritvoren) do 30. lipnja (kada su njegovi branitelji primili pisanu presudu). Ovom odlukom Ustavnog suda nije naloženo puštanje Mihajla Hrastova na slobodu, s obzirom da je do donošenja odluke Ustavnog suda pisana presuda Vrhovnog suda dostavljena strankama.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007. opt. Mihajlo Hrastov je nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) suđenja oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH, jer je postupao u nužnoj obrani.

U žalbi protiv navedene presude državno odvjetništvo je navelo da je prvostupanjski sud prilikom ocjene izvedenih dokaza uvažio samo one dokaze ili njihove dijelove koji idu u prilog stajališta da je optuženik postupao u nužnoj obrani. Ukazano je na nevjerodostojnost iskaza svjedoka Gorana Čerkeza, koji je tijekom kaznenog postupka mijenjao iskaz o odlučnim činjenicama. U žalbi je navedeno da su iskazi svjedoka Gorana Čerkeza i opt. Mihajla Hrastova u suprotnosti s izvedenim dokazima te da se opt. Mihajlo Hrastov nije nalazio u situaciji nužne obrane, jer napada na optuženika kritične zgode nije ni bilo.

Vrhovni sud RH je odlučivao u sjednici vijeća 24. rujna 2008. No, u nejavnom dijelu sjednice je, ex officio, odučeno da VSRH, kao drugostupanjski sud, treba donijeti odluku na temelju održane rasprave. Vijeće je utvrdilo da je činjenično stanje u pobijanoj prvostupanjskoj presudi pogrešno utvrđeno, da je, radi odlučivanja o činjeničnom stanju, potrebno na raspravi izvesti neke već ranije izvedene dokaze te da postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu glavnu raspravu.

Nakon provedene rasprave (20. travnja i 4. svibnja 2009.), i izvedenih dokaza (personalnih i materijalnih), VSRH je utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud.

VSRH nije prihvatilo iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića. “Ocjenom obrane opt. M.H. i iskaza svjedoka G.Č. više je nego očigledno da se ti iskazi ne razlikuju samo u detaljima, već se ti iskazi suštinski razlikuju: točno je da svjedok G.Č. od samog početka kaznenog postupka iskazuje da je napadnut u jednom trenutku na …. mostu, ali napad na sebe taj svjedok opisuje svaki put s toliko “dodatnih detalja” da to dovodi u ozbiljnu sumnju vjerodostojnost cjelokupnog njegovog iskaza”.[2]

VSRH je prihvatio iskaze svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića, koji su iskazali da nisu vidjeli da bilo tko od zarobljenih rezervista koga napada. Za Sud je neprihvatljiv uopćen i nejednak pristup ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda: “prilikom ocjene iskaza … navedenih svjedoka (Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića) posebno ističe da je njihove iskaze cijenio “s više opreza” i to iz razloga jer se njihovi iskazi razlikuju “u niz detalja”, a osim toga, ti svjedoci “sebe smatraju oštećenicima, pa je logično da su zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka”.[3] Sud nije prihvatio razloge prvostupanjskog suda o tome da navedeni svjedoci zbog mraka, napada na grad te planiranja bijega nisu uočili napad na Gorana Čerkeza. Čak štoviše, VSRH smatra da su mrak i napad na grad mogli utjecati i na druge svjedoke, neposredne očevice događaja, koji su tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka saslušani, a što prvostupanjski sud kod ocjene iskaza tih svjedoka nije smatrao važnim.

Pored pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu ocjene personalnih dokaza, VSRH je našao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio i materijalne dokaze. Za VSRH “nema dvojbe da je opt. M.H. dana 21. rujna 1991. godine, oko 21.00 sati, u K. kao pripadnik posebne jedinice policije PU…, po primitku zadatka da sa svojom grupom čuva i preprati u prostorije PU grupu vojnika koji su predali oružje, dolaskom na most preko rijeke K. u R. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike, pri čemu su uslijed mnogobrojnih strijelnih rana glave, trupa i udova smrtno stradali trinaestorica neprijateljskih vojnika – rezervista, dok su D.M. i S.Š. zadobili teške i po život opasne ozljede, ali su uslijed liječničke intervencije ostali na životu”.[4]

VSRH nije prihvatio obranu opt. Mihajla Hrastova iznijetu na raspravi pred tim Sudom. “Ova modifikacija iskaza (obrane) opt. M.H. neodoljivo podsjeća na iskaze svjedoka G.Č. i D.G. koji su oni dali na raspravi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske kao drugostupanjskim sudom”.[5] “Iz ovakvih iskaza svjedoka G.Č. i D.G., te izmjene obrane opt. M.H., evidentno je, da se radi o njihovom pokušaju da međusobnim usklađivanjem iskaza na svaki način pomognu opt. H., čime su samo dodatno doveli u pitanje i dotadašnju tezu obrane o postupanju optuženika u nužnoj obrani, jer od iste sada odstupaju”.[6]

“.. do, utvrđenja da je upravo opt. M.H. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u neprijateljske vojnike te trinaestero njih lišio života, a dvojicu teško tjelesno ozlijedio, Vrhovni sud Republike Hrvatske došao je na temelju ocjene priznanja opt. M.H. (iskaz dan na raspravi pred Županijskim sudom u Karlovcu), kada je isti iskazao: “Tada sam počeo pucati iz mitraljeza “Ultimax” call. 5.56 mm, s dobošem, napunjenog sa sto metaka i pucao sam rafalno, jer uopće nije moguće pucati pojedinačno, a radilo se o punjenju s tzv. NATO mecima koji su vrlo probojni… nakon što sam ispucao svih sto metaka i nakon što su pripadnici tzv. JNA popadali …”.[7]

Osim materijalnih dokaza VSRH je cijenio iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića: “… koji su izričito iskazali: “Opt. M.H., da mi spasi život, počeo je po tim rezervistima pucati iz “Ultimaxa” rafalnom paljbom, tako da su rezervisti popadali negdje pri kraju mosta” (G.Č. – str. 154. spisa), te: “… u tom momentu okr. M.H. počeo je pucati iz “Ultimaxa” po rezervistima koji su počeli padati nešto dalje od početka mosta gledajući prema M.” (D.G. – str. 156. spisa)”.[8] Dakle, za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nema nikakve dvojbe da je optuženik iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike.

Iz analize iskaza saslušanih vještaka: sudsko-medicinske i balističke struke, VSRH je zaključio “da opt. M.H. temporae criminis nije napadnut od strane rezervista niti “polukružno” niti “formacijski” – kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud na str. 27. odl. 1. pobijene presude”.[9] Također, VSRH “smatra da rezervisti nisu krenuli prema opt. M.H. … zbog čega nije ostvaren protupravni napad “koji izravno predstoji” koji bi dao pravo opt. M.H. na nužnu obranu od takvog napada”.[10] VSRH je zaključio da napada na svjedoka Gorana Čerkeza nije niti bilo, a svoj zaključak temelji na izmjenama iskaza o tom napadu i svjedoka Gorana Čerkeza i svjedoka Darka Grujića. Osim toga, svjedoci Svetozar Šarac, Branko Mađarac, Duško Mrkić i Nebojska Jasnić, preživjeli zarobljenici s mosta, iskazivali su da nisu vidjeli bilo kakav otpor zarobljenika. Iskazima ovih svjedoka VSRH je poklonio vjeru.

Iz iskaza vještaka sudsko-medicinske struke VSRH utvrdio je način na koji su zadobili rane preživjeli svjedoci Svetozar Šarac i Duško Mrkić.

U citiranoj presudi obrazložena je odluka VSRH glede povrede pravila međunarodnog prava, a što je pretpostavka za počinjenje kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH. VSRH se pozvao na praksu MKSJ “…. da oružani sukob postoji tamo gdje postoji duži period oružanog nasilja između vladinih snaga i organiziranih oružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države” (tužitelj /T.-IT-94-1-AR72 od 2. studenoga 1995. godine)”.[11] Osim toga, oružani sukob na području jedne države redovito predstavlja unutarnji sukob. Da bi počinitelj kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH ostvario radnju djela, on mora djelovati prema neprijatelju koji se bezuvjetno predao”.[12] VSRH je svoj zaključak da su se rezervisti bezuvjetno predali, da im je oduzeto i kratko i dugo naoružanje, i to na strani Mekušja, prije prelaska mosta preko rijeke Korane, temeljio na iskazima svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića, Branka Mađarca, Nebojše Jasnića i Josipa Ribara.

VSRH je glede statusa ratnog zarobljenika citirao praksu MKSJ: “u praksi MKSJ osoba koja pripada drugoj strani “smatra se ratnim zarobljenikom od trenutka kad su pali u vlast neprijatelja. U slučaju ako postoji sumnja u status vrijedi presumpcija statusa vojnog zarobljenika sve dok kompetentno sudsko tijelo ne odluči o statusu neprijatelja”.[13]

VSRH zaključio je da je opt. Mihajlo Hrastov počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH s izravnom namjerom. U vrijeme počinjenja djela bio je ubrojiv i svjestan protupravnosti svoga postupanja. No, isto tako prihvatio je nalaz i mišljenje vještaka psihijatra da je u kritično vrijeme optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv.

Odlučujući o olakotnim i otegotnim okolnostima, VSRH na strani optuženika je cijenio niz olakotnih okolnosti. Od otegotnih okolnosti VSRH na strani optuženika je cijenio “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”.[14]

[1] Članak 102. stavak 4. ZKP-a glasi:”Pri izricanju presude uvijek će se odrediti pritvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.”

[2] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 10 , odjeljak 7, i str. 11, odjeljak 1

[3] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 11, odjeljak 8

[4] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 13, odjeljak 5

[5] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 14, odjeljak 5

[6] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 4

[7] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 3

[8] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 16, odjeljak 2

[9] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 17, odjeljak 6, redak 3-5

[10]Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 19, odjeljak 2

[11] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 6, redak 3-5

[12] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 7, redak 3-8 i str. 22, odjeljak 1

[13] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 22, odjeljak 5 i str. 23, odjeljak 1

[14] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 25, odjeljak 2, redak 2-3

Zločin u Korenici

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci vođen je kazneni postupak protiv opt. Željka Šuputa i opt. Milana Panića, koji se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ-a RH. Dana 3. listopada 2008. godine objavljena je nepravomoćna presuda kojom su optuženici proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora (opt. Šuputu u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću od 3 godine i 6 mjeseci).

VSRH je na sjednici 8. lipnja 2011. g. prihvatio žalbe optuženika, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Županijskom sudu u Rijeci na ponovno suđenje.

Ponovljeni postupak započeo je 25. listopada 2011. godine. Dana 26. travnja tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

OPTUŽNICA

Izmjenjenom optužnicom ŽDO iz Rijeke od 02. listopada 2008. godine, optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. godine do kraja travnja mjeseca 1992. godine u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića i Milu Lukača koji su kao pripadnici PU Karlovačke zarobljeni dana 15. listopada 1991. godine, a isto tako i Pericu Bičanića zarobljenog 23. listopada 1991. godine, koji su zajedno sa ostalim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih, higijenskih i egzistencijalnih uvjeta, protivno čl. 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine, pa budući su imali pristup u navedenu zagradu u više navrata u grupama sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili imenovane zarobljenike pojedinačno izvan prostorija ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, dok je I. opt. Željko Šuput u najmanje dva navrata zapovjedio Mili Lukaču da stoji mirno uz zid te ga udarao uzastopno nogom gađajući ga pri tom u predjelu glave, da bi u jednom navratu kada su ih kao stražari izvodili na prisilni rad opt. Željko Šuput naredio Perici Bičaniću da pere osobno vozilo unatoč činjenici da se voda zbog vanjske temperature smrzavala, te je pri tome dopustio da imenovanog grupa vojnika koja je tu slučajno prolazila izudara nogama i rukama kroz koje vrijeme ga je vrijeđao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi prijeteći mu pri tom da ga svakog trenutka može nekažnjeno ubiti i da zbog toga neće nikome odgovarati, a kroz koje vrijeme boravka u navedenom zatvoru je Nikola Nikolić zadobio pored brojnih ozljeda i hematoma i ozljedu kralježnice i kontuziju glave s potresom mozga te posljedičnim posttraumatskim stresom, Mile Lukač brojne ozljede glave i tijela s posljedicom oslabljenja sluha, dok je Perica Bičanić uz brojne lake tjelesne ozljede zadobio i prijelom prstiju lijeve ruke i podlaktice,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava ratnim zarobljenicima nanosili velike patnje i povrede zdravlja, pa su time počinili kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Dana 26. travnja 2012. tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Predmet broj: K-54/07

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Đurđa Jovanić, Predsjednica Vijeća; sudac Duško Abramović, član Vijeća; sudac Vlado Skorup, član Vijeća

– u ponovljenom postupku: sutkinja Jasenka Kovačić, Predsjednica Vijeća, sutkinja Dina Brusić, članica Vijeća, sutkinja Ksenija Zorc, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO) iz Gospića K-DO-24/06 od 31. siječnja 2007. godine, ŽDO iz Rijeke izmjenilo 02. listopada 2008. i 26. travnja 2012. godine

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Rijeke

Kazneno djelo: Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH; nakon izmjene optužnice 26. travnja 2012. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici:

– Željko Šuput – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

– Milan Panić – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

Branitelji optuženika: Goran Crnković, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Željka Šuputa, u ponovljenom postupku Đuro Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj opt. Šuputa; Dragan Smolić-Ročak, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Milana Panića

Žrtve:

– protuzakonito zatvoreni: Nikola Nikolić, Mile Lukač i Perica Bičanić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

KORENICA – izvještaji s praćenja

Glavna rasprava je pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci započela 03. rujna 2007. godine, nakon što je Vrhovni sud RH nadležnost u ovome predmetu sa Županijskog suda u Gospiću (na prijedlog Predsjednice Suda u Gospiću, zbog nemogućnosti sastava Vijeća, a nakon pribavljenog mišljenja Državnog odvjetnika) nužno delegirao na Županijski sud u Rijeci. Istragu se vodilo na Županijskom sudu u Gospiću u odnosu na osumnjičenike Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no Državni odvjetnik je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Obrana je stavila primjedbu da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela. Predsjednica Vijeća objavila je da je sastav Vijeća u skladu sa zakonom (vidi Zapažanja).

Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivim, obranu su iznijeli na kraju dokaznog postupka.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 24 svjedoka (Perica Bičanić, Aldo Ivančić, Ranko Luketić, Marijan Luketić, Ivica Luketić, Mirko Luketić, Marko Luketić, Milan Pavlić, Jure Smolčić, Živko Matovina, Mile Lukač, Dražen Rendulić, Darko Holjevac, Ante Pleš, Jure Matovina, Milorad Žigić, Milan Mrle, Nikša Karamatić, Vojin Vukadinović, Mate Rendulić, Nikola Nikolić, Damir Mikec, Nikola Žigić i Jovica Žakula).

Pročitani su iskazi svjedoka Nikole Perkovića i Dane Perkovića.

Saslušana je stalna sudska vještakinja Renata Dobi-Babić o vremenu zadavanja ozljeda oštećenicima.

Tijekom suđenja 6 zakazanih ročišta glavne rasprave je bilo odgođeno.

Postupak je prolongiran (produživan) i od strane branitelja i od strane optuženika, pa je morao početi iz početka, radi odgode koja je trajala dulje od dva mjeseca. Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju, smatrajući da se optuženicima krše prava i da ih se onemogućava u obrani, jer su svi njihovi prijedlozi odbijeni, pa je rasprava odgođena radi postavljanja branitelja po službenoj dužnosti. Optuženicima su morali biti dodjeljeni branitelji po službenoj dužnosti, no ipak je izabrani odvjetnik Miloš Markiš nastavio braniti opt. Željka Šuputa. Zbog bolesti navedenog branitelja, na raspravi 30. 06. 2008. godine opt. Šuput poučen je o pravu na izbor branitelja, pored činjenice što ga zastupa i branitelj po službenoj dužnosti.

KORENICA -izvještaji s praćenja ponovljenog postupka

 

PRESUDA

Dana 03. listopada 2008. godine objavljena je presuda kojom su optuženici proglašeni krivima. Opt. Šuputu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, no prema njima su primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju i oduzimanje putnih isprava.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 8. lipnja 2011. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje i rješenje ovdje

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci Željko Šuput je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, s obzirom da ne postoje naročito teške okolnosti djela, zbog kojih je pritvor bio određen i produživan, no prema njima su primijenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju Korenica i oduzimanje putnih isprava, a koje mogu trajati najdulje do pravomoćnosti presude.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u zgradi milicije u Korenici ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića u više navrata sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili pojedinačno izvan ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, prisiljavali na rad te ih vrijeđali i prijetili, čime su počinili krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH.

Istraga na Županijskom sudu u Gospiću vođena je protiv okrivljenih Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no tužiteljstvo je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Predmet je Vrhovni sud RH, na prijedlog predsjednice Suda u Gopiću, zbog nemogućnosti sastava vijeća, delegirao na Županijski sud u Rijeci.

Primjedba obrane da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela, nije uvažen. Naime, u čl. 13. st. 2. navedenog zakona je propisano da Vijeće za ratne zločine čine “po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima”. S obzirom da Zakon nije izričit koji su to najsloženiji predmeti, želimo upozoriti na tu “slabost” navedenog zakona.

Smatramo da bi članovi Vijeća za ratne zločine morali biti suci kaznenog odjela koji se odlikuju iskustvom rada u kaznenim predmetima (zbog težine kaznenog djela i poznavanja materije kaznenog prava), a nikako suci građanskog odjela. [1]

Smatramo da bi Županijski sud u Rijeci, kao jedan od posebnih sudova[2] u suđenjima za ratne zločine morao u vijeća imanovati suce/sutkinje s iskustvom u kaznenim predmetima, inače, čemu na njega delegirati predmete iz drugih sudova?

Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju tvrdeći da se krše prava njihovih branjenika. Ne vidimo kakav su učinak odvjetnici očekivali od protesta otkazivanjem punomoći. Takav postupak nije u skladu s etičkim kodeksom branitelja, budući da branitelji ne smiju odbiti stranci pružanje pravne zaštite, zbog toga što bi položaj branjenika bio pogoršan.

Za napomenuti je da se strankama i sudionicima postupka nakon završenog raspravnog dana nije uručivao primjerak raspravnog zapisnika, što je u suprotnosti sa praksom ostalih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. Zapisnici se braniteljima i tužitelju dostavljaju tek po isteku minimalno dva tjedna od završenog ročišta, premda su branitelji tražili da im se nakon završenog ročišta odmah preda raspravni zapisnik. Sukladno odredbi članka 314. ZKP-a zapisnik mora biti završen sa zaključivanjem zasjedanja, a stranke imaju pravo pregledati završeni zapisnik, staviti primjedbu na sadržaj zapisnika ili zatražiti ispravak.

Sažeti prikaz postupka možete pogledati ovdje.


[1] Vijeće Vrhovnog suda RH (rješenje br. II 4 Kr 11/09-3 od 03. veljače 2009.) smatra da se vijeće za ratne zločine treba sastojati isključivo od sudaca sa iskustvom rada u kaznenim predmetima pa je prihvatilo prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti Županijskog suda u Virovitici, jer navedeni sud nije bio u mogućnosti sastaviti raspravno vijeće koje bi činili tri suca kaznenog odjela.

[2] U Zakonu o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03) u članku 12. st.1. navedeno je da su za vođenje kaznenog postupka za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona, uz sudove mjesno nadležne prema općim propisima, mjesno nadležni i županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka na Županijskom sudu u Rijeci 12. lipnja 2012. objavljena je presuda kojom su okrivljenici Željko Šuput i Milan Panić ponovno proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora, identične kao u ranije provedenom prvostupanjskom postupku: Šuputu 4 godine, a Paniću 3 godine i 6 mjeseci.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci teretilo je Šuputa i Panića da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića, koji su sa drugim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih egzistencijalnih higijenskih uvjeta, u više navrata sa drugim pripadnicima milicije tzv. SAO Krajine u hodniku zgrade i u dvorištu udarali, vrijeđali, maltretirali ih i nad njima se iživljavali.

U travnju 2012. tužiteljstvo je izvršilo prekvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice. Izmijenjenom optužnicom Šuputa i Panića tereti se da su kazneno djelo počinili na štetu civilnih osoba, a ne kao ranije, na štetu ratnih zarobljenika.

Tijek prijašnjeg postupka

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci okrivljenici su u listopadu 2008. proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i osuđeni su na zatvorske kazne u trajanju od 4 godine (Željko Šuput) i 3 godine i 6 mjeseci (Milan Panić). VSRH je prihvatio kao osnovane žalbe okrivljenika koje su uložili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo je prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno raspravljanje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je trebao utvrdi jesu li oštećenici imali status ratnih zarobljenika, s obzirom da su u trenutku zarobljavanja bili u civilnim odijelima i bez naoružanja i zarobljeni su izvan borbenih djelovanja. VSRH je ukazao i na određene nedosljednosti u iskazima svjedoka koji su teretili okrivljenike pa je ostalo dvojbeno jesu li u počinjenju ratnog zločina u Korenici sudjelovali optuženici i, ukoliko jesu, da li su ga počinili osobno ili su sudjelovali u grupi koja ga je počinila.

VSRH je smatrao da je ostalo upitno jesu li okrivljenici počinili ratni zločin nad oštećenim Nikolom Nikolićem. Naime, oštećeni Nikolić je izjavio da Šuputa ne prepoznaje kao osobu koja ga je tukla u zatvoru u Korenici. Oštećeni Nikolić je rekao i da je bilo lakše kada su optuženici, kao pripadnici tzv. 13. Garave brigade, preuzeli zatvor, da nisu dopustili da se zatvorenici tuku. Tvrdio je kako ga je upravo Milan Panić spasio od klanja, a pojasnio je da nije točno da je pred istražnim sucem izjavio da ga je Panić „razbio“ prvi dan kada je dospio u zatvor. Za VSRH ostalo je sporno da li su okrivljenici počinili kazneno djelo, s obzirom da su sa svojom postrojbom preuzeli zatvor tek 2-3 mjeseca nakon što su oštećenici ondje dovedeni. VSRH je ukazao i na proturječnosti u svjedočenjima Perice Bičanića u istrazi i na glavnoj raspravi. U istrazi je tvrdio da su ga okrivljenici tukli, a na glavnoj raspravi da ga nisu tukli već omalovažavali i vrijeđali. Nadalje, svjedok Dražen Rendulić je tvrdio da je Pericu Bičanića okr. Šuput jednom udario te da misli da je okr. Panić tukao i Bičanića i Nikolu Nikolića. Po VSRH, ostalo je neutvrđeno je li istinita tvrdnja Perice Bičanića da ga Panić nije tukao ili tvrdnja Rendulića da jest. Jedini svjedok koji je dosljedno teretio oba okrivljenika je Mile Lukač. Tvrdio je da su ga obojica tukli, a da je specijalnost Šuputa bila udarac nogom u glavu iz okreta. VSRH i u ovom je slučaju tražio od prvostupanjskog suda da u ponovljenom postupku dovede u vezu iskaz ovog svjedoka sa iskazima ostalih. Konačno, prema popisu pripadnika Policijske stanice Titova Korenica okrivljenici su od 3. prosinca 1990. evidentirani kao pripadnici rezervnog sastava, koji nisu svakodnevno obnašali dužnost, već samo u izvanrednim okolnostima, tako da je u ponovljenom postupku trebalo preispitati zaključak da su okrivljenici od navedenog datuma bili raspoređeni kao pripadnici posebne jedinice u Titovoj Korenici, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane, što su okrivljenici tijekom postupka i u žalbama osporavali.

O ponovljenom postupku

Ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. listopada 2011., a okončan je 12. lipnja 2012. Na sedam ročišta glavne rasprave izvedeni su brojni dokazi. Neposredno su saslušani svjedoci koji su svojim iskazima teretili okrivljenike, a na čije je nedosljednosti u iskazima upozoravao VSRH. Uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi trinaest svjedoka koji u ranijem postupku nisu teretili okrivljenike. Dana 19. i 20. ožujka 2012. u prisutnosti stranaka neposredno su u Korenici saslušana dvanaestorica svjedoka. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu.

Sud nije prihvatio dokazne prijedloge obrane jer je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno u odnosu na okolnosti na koje je predloženo izvođenje tih dokaza (npr. na okolnost ranjavanja prvookrivljenog, na okolnost uvjeta u zatvoru…).

Nakon provedenog prvostupanjskog postupka Vijeće je zaključilo da su zatvorenici u zatvoru u Korenici bili podvrgavani udarcima i zlostavljanju stražara, koji su to činili u grupama, tako što su zatvorenike izvodili iz ćelija na hodnik ili dvorište i skupno ih tukli palicama, nogama obuvenim u čizme i raznim predmetima. Zatvorenik koji je bio izložen zlostavljanju u pravilu nije smio gledati zlostavljače pa se neki svjedoci nisu mogli sa sigurnošću izjasniti o osobama koje su ih zlostavljale. Osim stražara, u prvo vrijeme boravka u zatvoru tukle su ih i osobe koje su izvana dolazile u zatvorske  prostorije. U dokaznom postupku sud je utvrdio da su među osobama koje su tukle i zlostavljale zatvorenike bili i okrivljenici.

Svjedok Nikolić pojasnio je da je u ranijem iskazu, navodeći da je bilo lakše kada su okrivljenici preuzeli zatvor, mislio reći da je zatvorenicima bilo lakše jer okrivljenici nisu više dozvoljavali civilima da dolaze u zatvor i zlostavljaju zatvorenike. Ponovio je da su ih okrivljenici više tukli u početku, dok su bili na položajima i dolazili u zatvor, a kasnije, kada su preuzeli zatvor, zlostavljanje se smanjilo. Potvrdio je da je istina da ga je Panić „razbio“ prvog dana kada je došao u zatvor. Pri tome je mislio na dan kada je Panić preuzeo nadzor nad njima, a ne na dan kada je svjedok dospio u zatvor. Iskaz ovog svjedoka Vijeću je bio dovoljan za zaključak da su baš okrivljenici tukli zatvorenike i to u prva dva mjeseca njihova boravka u zatvoru.

U ponovljenom postupku su i svjedoku Perici Bičaniću predočene nedosljednosti u njegovim iskazima. U istrazi je rekao da su ga okrivljenici tukli, dok je na prijašnjoj glavnoj raspravi izjavio da misli da ga okrivljenici nisu tukli već vrijeđali i omalovažavali. Pojasnio je kako su okrivljenici dolazili u skupini te nije mogao ocijeniti tko ga je koliko tukao, ali istina je da su ih svi iz grupe tukli.

Iskaz svjedoka Dražena  Rendulića, koji je izjavio da je Pericu Bičanića Šuput udario jednom, a da je Panić tukao i Bičanića i Nikolića, Vijeće je ocijenilo vjerodostojnim jer je potvrđen iskazima Nikolića i  Lukača.

Nadalje, Vijeće je utvrdilo da su u inkrimiranom razdoblju okrivljenci bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine. Od 3. prosinca 1990. bili su pripadnici posebne jedinice milicije u Policijskoj stanici Titova Korenica, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane. Sjedište tzv. 13. Garave brigade bilo je u zgradi milicije u Korenici. Okrivljenici su navedeni u spisku boraca i u spisku za plaću tzv. 13. Garave brigade, iz čega nedvojbeno proizlazi da su bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine.

Vijeće je utvrdilo da su oštećenici Nikola NIkolić, Mile Lukač i Perica Bičanić za vrijeme boravka u koreničkom zatvoru imali status civilnih osoba, budući da su u trenutku zarobljavanja imali civilnu odjeću, bili su bez oružja, a zarobljeni su izvan borbenih djelovanja.

Iako su okrivljenici poricali počinjene kaznenog djela, Vijeće je i u ponovljenom postupku okrivljenike iznova proglasilo krivima i izreklo iste zatvorske kazne kao i u prijašnjem postupku. Kao olakotnu okolnost Vijeće je okrivljenima Šuputu i Paniću cijenilo raniju neosuđivanost i obiteljske prilike, činjenicu da su se sa svojim obiteljima vratili u Republiku Hrvatsku smatrajući je svojom domovinom, kao i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Prvooptuženom Šuputu Vijeće je kao otegotnu okolnost ocijenilo upornost u počinjenju kaznenog djela, koja se očitovala u brutalnom postupanju prema zatvoreniku Mili Lukaču, kojem je zadavao udarce nogom u glavu, pričinjavajući mu veliku bol od koje je gubio svijest, a što za posljedicu ima ozljedu trajne naravi.