Praćenje suđenja za ratne zločine

Zločin u Petrinji

Ponovljerno suđenje protiv optuženoga Jove Begovića za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120., stavku 1., Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića vođen je pred Okružnim sudom u Sisku. Donesena je presuda br. K-10/93, od 27. travnja 1993. godine, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Uhićen je u Njemačkoj, i temeljem Interpolove tjeralice izručen Republici Hrvatskoj. Uložio je zahtjev za obnovu postupka. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku, na sjednici toga Vijeća, dana 17. ožujka 2006. godine, donijelo je Rješenje br. Kv-53/06, kojim je prihvatilo zahtjev Jove Begovića za obnovu kaznenog postupka, ukinuo je presudu te predmet vratilo u stanje istrage.

ŽDO iz Siska je dana 21. srpnja 2006. godine podigao optužnicu, br. K-DO-12/06, protiv opt. Jove Begovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog nad civilnim stanovništvom u Petrinji, 2, 16. i 21. rujna 1991. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je optužnicu br. K-DO-12/06, od 21. srpnja 2006. godine, protiv opt. Jove Begovića. Optuženiku se stavlja na teret da je, dana 2., 16. i 21. rujna 1991. godine, u Petrinji, tijekom artiljerijskih napada na Petrinju kojima je zapovijedao Slobodan Tarbuk, komandant 622. motorizirane brigade JNA, kao komandir 1. odjeljenja minobacača od 82 mm, 1. motoriziranog bataljuna 622. motorizirane brigade JNA, smještenog na poligonu vojarne „Vasilj Gaćeša“, u predjelu Gavrilović Kose, iako je znao da u Petrinji nema jedinica HV, ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarnu u Petrinji, niti jedinica koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada, primivši naredbu komandira minobacačkog voda, Đure Samardžije, da izvrši napad na grad Petrinju i njegovo civilnog stanovništvo, pristao provesti ovakvo naređenje i, suprotno odredbama čl. 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, i čl. 51. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, izdao zapovijed posluzi minobacača koja je bila u sastavu njegovog odjeljenja da otvore vatru po civilnom stanovništvu grada Petrinje i po stambenim, komunalnim i drugim značajnijim objektima u Petrinji. Njemu podređeni vojnici su izvršili njegovu zapovijed pa je u napadima ubijeno više stanovnika Petrinje. Poginuli su: Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milan i Mouča Alojz. Teške i lake povrede zadobili su: Halerić Ramiz, Đurinčić Rajko, Bunjan Mirko, Banadinović Angelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko, Ceković Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović Zvonko, Vidović Ivan i drugi. U tim napadima razrušeno je i uništeno više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

Optuženiku se stavlja na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubio civile, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo u čl. 120., st. 1., Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH.

Tijekom ponovljenog postupka optužnica je u činjeničnom opisu mjenjana u dva navrata, 23. travnja 2007. godine. Izmjenjenom optužnicom se okrivljeni tereti da je 2. rujna 1991. godine, kao poslužitelj na minobacaču kao poslužitelj minobacača, primivši naredbu od zapovjednika minobacačkog voda Đure Samardžije da izvrši napad na Petrinju i njegovo civilno stanovništvo, pristao je provesti ovakvo naređenje što je za posljedicu imalo smrt Bučar Štefa, ranjavanje više osoba te uništavanje više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća, sudac Danko Kovač, član Vijeća.

Prve dvije rasprave su održane 1. prosinca 2006. godine i 19. prosinca 2006. g. Dokazni postupak završen 23. travnja 2007. godine.

Izvještaj s rasprava nalazi se u pridruženomu dokumentu.

Izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 25. travnja 2007. godine opt. Jovo Begović proglašen je krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana je dana 30. siječnja 2008. godine) potvrdio je presudu Županijskog suda u Sisku  kojom je opt. Begović proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Prikaz i mišljenje predmet Begović .doc

Mišljenje

Suđenje koje je protiv Jove Begovića provedeno na Županijskom sudu u Sisku u njegovoj odsutnosti, 1993. godine, je primjer farsičnog sudskog postupka u kome je flagrantno prekršeno pravo optuženika na obranu. Jovo Begović je tada bez dokaza optužen i osuđen na dvadeset godina zatvora da je kao zapovjednik minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za granatiranje civilnog stanovništva u Petrinji. Branitelj po službenoj dužnosti nije uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ovu presudu.

Županijsko državno odvjetništvo je nakon ponovljene istrage podignulo optužnicu s identičnim činjeničnim opisom – zapovijedanje minobacačkim odjeljenjem i izdavanje zapovijedi za granatiranje civila u Petrinji, što nije moglo dokazati, te je od te inkriminacije na kraju dokaznog postupka odustalo.

U ponovljenom suđenju odluku o krivnji Jove Begovića da je inkriminiranog dana posluživao minobacač kojim je granatirana Petrinja Vijeće je donijelo na temelju povezanih indicija, a odbacujući dokaz obrane da je okrivljenik toga dana bio bolestan. Ostaje na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudi je li odluka o odbacivanju dokaza obrane donijeta na temelju zakonito utvrđenih činjenica.

Ovo suđenje upozorava da je ponavljanje farsično provedenih postupaka u odsutnosti optuženika pred istim županijskim pravosudnim tijelima u samom startu stigmatizirano prethodnom pristranošću i nastojanjem da se tijekom ponovljenog postupaka pokušaju, bar djelomice, „zataškati“ propusti i povrede pravila pravičnog suđenja u prethodnom postupku. Stoga smatramo da su to ozbiljni razlozi da se ponavljanje postupaka u takvim slučajevima delegira u istražne centre za ratne zločine.

Obrazloženje

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku na temelju ponovljenog postupka donijelo je presudu kojom je Jovo Begović proglašen krivim da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, što je kao član posluge odjeljenja minobacača od 82 mm pristao izvršiti naredbu zapovjednika Đure Samardžije i 2. rujna 1991. godine izvršio napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju, a posljedice čega su smrt Stjepana Bučara i teške tjelesne ozljede Ramiza Halerića, Angeline Banadinović, Đure Vujatovića i Zvonka Dumbovića, te je razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i sakralnih objekata, među kojima i stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine i crkva sv. Lovre. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića i još četvorice optuženih (Milorad Babić, Ranko Tarbuk, Šimo Podunavac i Budimir Jovanovski) proveden je pred Okružnim sudom u Sisku tijekom 1993. godine. Istraga i sudski postupak su vođeni u odsutnosti okrivljenika, jer su bili na okupiranom području, te nedostupni tijelima gonjenja Republike Hrvatske.

Presudom br. K-10/93 od 27. travnja 1993. godine je Jovo Begović proglašen krivim, što je kao komandir 1. minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za artiljerijski napad na Petrinju, odnosno zapovjedio neselektivno i prekomjerno granatiranje civilnih objekata u gradu Petrinji, što je za posljedicu imalo smrtna stradanja i ranjavanje više osoba, te materijalnu štetu velikih razmjera. Zajedno sa još četvoricom okrivljenika Begović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Postupak proveden tijekom 1993. godine na Okružnom sudu u Sisku po našem sudu karakteriziraju ove činjenice:

Optužnica protiv Jove Begovića za zapovjednu odgovornost podignuta je bez dokaza (jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je i u istrazi i na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Bez i jednog dokaza Sud je optuženoga Jovu Begovića proglasio krivim da je zapovjedio 1. minobacačkom odjeljenju da granatira Petrinju i odredio mu maksimalnu kaznu od 20 godina (isti i jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Branitelj po službenoj dužnosti, Hamdija Urlić, nije na prvostupanjsku presudu (maksimalna kazna od 20 godina zatvora) podnio žalbu Vrhovnom sudu RH te je ona postala pravomoćnom.

Nakon uhićenja, na temelju međunarodne tjeralice, Jovo Begović je izručen RH. Temeljem odredbe čl. 412. ZKP-a postupak je ponovljen od faze istrage.

Optužnica koja je nakon ponovljene istrage podignuta od strane Županijskog državnog odvjetništva je ponovno teretila Jovu Begovića za zapovijedanje 1. minobacačkom vodu da granatira civilne ciljeve u Petrinji. Kao dokaz za tu optužbu Državno odvjetništvo navodi, ponovno, samo jednog neposrednog svjedoka koji, međutim, tvrdi da je Jovo Begović bio poslužitelj na minobacaču, a ne komandir. Osobu, čiju pisanu izjavu, u kojoj stoji da je okrivljenik bio komandir minobacačke postrojbe Odvjetništvo predlaže kao dokaz, samo Odvjetništvo nije pozvalo kao svjedoka, odnosno nije pribavilo njegovu adresu! Tek nakon završetka sudbenoga dokaznog postupka Odvjetništvo odustaje od inkriminacije da je okrivljenik bio komandir.

Tijekom glavne rasprave pred Vijećem za ratne zločine nismo zamijetili povrede procesnih odredbi. Vijeće je uvažilo sve dokazne prijedloge stranaka u postupku. Osuđujuća presuda: da je okrivljenik primio i izvršio zapovijed, te kao poslužitelj na minobacaču granatirao civile i civilne ciljeve u Petrinji, donesena je (prema stavu Suda) na temelju povezanih indicija – da je okrivljenik bio u vodu u funkciji poslužitelja, da je 2. rujna 1991. godine minobacač koji je on posluživao djelovao i da je okrivljenik tada bio u kasarni. Dokazi o tomu da je okrivljenik primio zapovijed od komandanta Đure Samardžije i da su žrtve stradale baš od inkriminiranog minobacačanisu u ovom postupku izvedeni.

Smatramo, međutim, ključnim kako će VSRH procijeniti vjerodostojnost tvrdnje, kao i pisane potvrde, kojom okrivljenik dokazuje da je u vrijeme inkriminiranog događajabio bolestan te da, stoga, nije mogao posluživati minobacač.

Za ostale elemente na kojima je temeljena obrana branitelji nisu predlagali dodatne dokaze ni svjedoke.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Documenta, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb 

Zločin u Ravnom Rašću

U ponovljenom postupku pred Županijskom sudom u Sisku, Vijeće za ratne zločine je 26. rujna 2007. godine izreklo kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina opuženom Draganu Đokiću, zbog kaznenog djela ratnog zločina potiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st.1 OKZ-a RH.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 30. siječnja 2008. godine) je potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.


Raniji tijek postupka:

Na temelju optužnice K-DO-43/04 Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 8. studenog 2005. godine pred Županijskim sudom u Sisku je proveden prvostupanjski proces koji je okončan 29. lipnja 2006. Vijeće za ratne zločine donijelo je presudu kojom je Dragan Đokić proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljano na teret te mu je izrečena nepravomoćna kazna zatvora od 12 godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) je utvrdio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i donio rješenje I KŽ 897/06-6 kojim je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom je postupku, kako je već ranije navedeno, optuženik ponovno osuđen na 12 godina zatvora, a Vrhovni sud RH je takvu presudu potvrdio.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeni Dragan Đokić, zvan „Popizdeo“, državljanin SiCG optužen je da je dana 9. kolovoza 1991. godine u Ravnom Rašću kao pripadnik paravojnih formacija tzv. vojske „SAO Krajine“, koristeći okolnosti oružane pobune, nakon što je sa Zoranom Arbutinom došao do kuće Đure Vučićevića, iz puške M-48 pucao po kući, potom nasilno ušao u kuću te iz nje izveo Đuru Vučićevića i odveo ga na predio Bare kod izvora Točak nedaleko Dernovca Banskog, te mu iz iste puške iz neposredne blizine ispalio hitac u glavu , pa je od nastale povrede Đuro Vučićević na licu mjesta umro:
– dakle, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, protupravno počinivši ubojstvo civila, Dragan Đokić je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kažnjivo po čl. 120. OKZ-a RH.


IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Ponovljeni postupak je proveden pred Vijećem za ratne zločine, u sastavu:
Sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća
Sutkinja Melita Avedić, članica Vijeća
Sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Zastupnik optužnice:

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Ivan Petrkač

Braniteljica: 
odvjetnica Dušanka Nenadović

Žrtva-ubijeni civil:

Đuro Vučičević

Oštećena:
Janja Vučičević

Ponovljeni postupak je započeo 20. lipnja 2007. godine. Okrivljeni je izjavio da se ne osjeća krivim za djelo za koje ga se optužnicom tereti.

PRESUDA

Dana 26. rujna 2007. godine opt. Dragan Đokić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Vrhovni sud RH je potvrdio presudu Županijskog suda u Sisku kojom je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Zločin na Koranskom mostu

U trećem (drugom ponovljenom) suđenju opt. Mihajlo Hrastov je na Županijskom sudu u Karlovcu po treći puta oslobođen krivnje da je počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanje neprijatelja. Navedeno suđenje održano je 2004/05/06/07.

Nakon javne sjednice VSRH u rujnu 2008. godine, odlučeno je da se održi javna rasprava na VSRH.

Nakon provedene javne rasprave Sudsko vijeće VSRH opt. Hrastova proglasilo krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Prema navodima optužnice, Mihajlo Hrastov, pripadnik MUP-a Republike Hrvatske, dana 21. rujna 1991. godine, hicima iz automatske puške, ubio je 13 rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu, i time počinio kazneno djelo protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja, opisano u članku 124. Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva u Karlovcu broj KT-48/91 od 25. svibnja 1992. možete pogledati ovdje.

Izmjenu optužnice od 6. ožujka 2007. pogledajte ovdje.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Treći ponovljeni postupak vodio se od rujna 2004. do ožujka 2007. godine pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: Marijan Janjac (predsjednik), Ivan Perković i Denis Pancirov Percen (članovi).

Optužnicu zastupa Županijska državna odvjetnica iz Karlovca, Ljubica Fikuš-Šumonja.

Branitelji optuženog: Krešimir Vilajtović i Igor Meznarić

Žrtve:

-ubijeni: Jovan Sipić, Božo Kozlina, Nebojša Popović, Milić Savić, Milenko Lukač, Nikola Babić, Slobodan Milovanović, Svetozar Gojković, Miloš Srdić, Zoran Komadina, Mile Babić, Vaso Bižić i Mile Peurača

-ranjeni: Duško Mrkić, Svetozar Šarac, Nebojša Jasnić i Branko Mađarac

Punomoćnici oštećenih: Luka Šušak, Dražen Plavec i Slađana Čanković

Na raspravama u lipnju i srpnju 2006. godine iskaz su dali preživjeli. Rekonstrukcija događaja je održana 8. rujna 2006.

Na raspravi 6. ožujka 2007. g. izmjenjena je optužnica. Na raspravi 26. ožujka 07. optuženik je iznio svoju obranu te su održane završne riječi stranaka.

K Opći podaci.doc

K rujan 2004 – ožujak 2005.doc

K 12. listopad 2005.doc

K 17.svibanj 2006.doc

K- 27.-28.06.doc

K 12.7.06.doc

K rujan 06.doc

K -7.11.06.doc

K-30. 11.06.doc

Sažeti izvještaji 2004-07.doc

Javna sjednica na Vrhovnom sudu RH održana je 24. rujna 2008. godine. No žalbeno vijeće VSRH je odlučilo odlučilo da se, povodom žalbe ŽDO-a iz Karlovca održi rasprava pred Vrhovnim sudom.

Ročišta javne rasprave održana su 20. travnja i 04. svibnja 2009. godine.

Izvještaje s javne rasprave na VSRH pročitajte ovdje.

Javna sjednica VSRH povodom žalbi na osuđujuću presudu održana je 24. studenog 2009. godine. Izvještaj sa javne sjednice možete pogledati ovdje.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Izvještaje sa rasprave pogledajte ovdje.

Nepravomoćna presuda je objavljena 7. rujna 2012. Izvještaj s objave presude pogledajte ovdje.

IZJAVE ZA JAVNOST

Izjava 08. veljače 2005.

” ..neophodno je nakon četrnaest godina stvoriti uvjete za pravično, nepristrano i profesionalno suđenje Mihajlu Hrastovu…” , zajednička izjava organizacija za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije

PRESUDA

Dana 28. ožujka 2007. godine objavljena je presuda kojom je optuženi Mihajlo Hrastov oslobođen optužbe. Presudu možete pogledati ovdje.

Nakon provedene javne rasprave na Vrhovnom sudu Sudsko je vijeće VSRH proglasilo opt. Hrastova krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Određen je pritvor protiv optuženika.

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, o kojoj u trećem stupnju odlučuje Vrhovni sud RH.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Povodom žalbi javna sjednica VSRH održana je 24. studenog 2009. godine. Presuda je objavljena 26. siječnja 2010. godine. Djelomično je prihvaćena žalba optuženog Mihajla Hrastova i preinačena u odluci o kazni drugostupanjska presuda VSRH na način da je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Presudu VSRH od 24. studenog 2009. broj III Kž 12/09-10 pogledajte ovdje.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće. Odluku Ustavnog suda možete pogledati ovdje.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Na sjednici je odlučeno da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Mišljenje

Pred Županijskim sudom u Karlovcu se postupak protiv Mihajla Hrastova, optuženoga zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, iz čl. 124. OKZ RH vodi petnaest godina. Treći put ponovljeni postupak okončan je presudom K-7/04 objavljenoj 28. ožujka 2007. godine kojom se optuženi, temeljem čl. 354. točka 1. Zakona o kaznenom postupku u svezi s člankom 29. st. 1. Kaznenoga zakona, oslobađa optužbe da je 21. rujna 1991. godine na Koranskom mostu, kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme oružanoga sukoba, počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja trinaest i ranjavanja dviju osoba koje su se bezuvjetno predale. Sud je zaključio da je optuženi postupio u nužnoj obrani.

Vijeće za ratni zločin je postupovno korektno vodilo postupak izvodivši dokazne prijedloge i od strane optužbe i od strane obrane, kao i naputke Vrhovnoga suda Republike Hrvatske.

Po prvi puta u petnaest godina svjedočila su još tri preživjela svjedoka i ključni ljudi u zapovjednom lancu. Tijekom dokaznog postupka je provedeno balističko i sudsko-medicinsko vještačenje uzimajući u obzir obavljenu rekonstrukciju događaja na licu mjesta. Izvedenim materijalnim i personalnim dokazima su dobivene nove/detaljnije informacije/činjenice i mišljenja sudskih vještaka o kritičnom događaju.

S osnove provedenog dokaznog postupka smo očekivali da će Županijsko državno odvjetništvo iz Karlovca izmijeniti optužnicu, tako da pored Mihajla Hrastova bude optužena još najmanje jedna NN osoba, te da će pravnu kvalifikaciju djela izmijeniti u smislu optuživanja za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Naime, iz provedenog dokaznog kaznenog postupka, posebice iskaza preživjelih, vidljivo je da su zarobljeni rezervisti JA bili tučeni i fizički zlostavljani (uključujući nanošenje povreda nožem), što je radnja izvršenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Izostavljanjem ova dva elementa u optužnici, Odvjetništvo je indirektno podupiralo tezu obrane o postupanju optuženoga u nužnoj obrani.

Očekujemo da Državno odvjetništvo konačno reagira te pojača svoj tim u Karlovcu ili da zatraži od Vrhovnog suda delegaciju nadležnosti slučaja na jedan od istražnih centara za ratne zločine, i to od faze istrage, kako bi se utvrdile sve okolnosti pod kojima su ubijena trinaestorica rezervista JNA i ranjena dvojica na Koranskom mostu i ima li na Mihajlu Hrastovu, i eventualno na nekima drugima odgovornosti za kazneno djelo.

O izrečenoj presudi će svoj pravorjek donijeti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Ukazujemo na činjenicu da oslobađajuću presudu Sud nije donio radi nedostatka dokaza da bi okrivljeni sam, protupravno, ubio 13 a ranio 2 osobe, razoružane neprijatelje. Sud je, na temelju iskaza svjedoka čiju je vjerodostojnost, radi bitno drugačijeg iskazivanja u dijelu njegova svjedočenja nužno uzeti s oprezom, zauzeo stav da je napad razoružanih rezervista na svjedoka i na okrivljenoga neosporno utvrđena činjenica na kojoj temelji i presudu o postupanju okrivljenoga u nužnoj obrani i stav da oštećenici nisu predstavljali bezopasnu, potpuno pokorenu, razoružanu i u fizičkom smislu onemogućenu skupinu zarobljenika. Sud je nesuglasan kada u svojoj presudi istovremeno s obrazlaganjem nužne obrane uvažava ocjenu psihijatrijskog vještačenja o privremenoj psihičkoj poremećenosti okrivljenoga zbog čega je bio bitno smanjeno sposoban shvatiti značenje svog djela i bitno umanjenih mogućnosti za upravljanje vlastitim postupcima.

Zabrinjavaju nas formulacije koje je Sud koristio u obrazloženju presude a koje su neuobičajene za instituciju od koje se očekuje da nepristrano sudi i svoje odluke temelji na utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima, a koje mogu ukazivati na predrasude sudaca u odnosu na oštećene i na njihov stav o samom događaju. Tako se u presudi kaže: “…okrivljeni je iz svojih prethodnih iskustava i upozorenja da grupu treba pretresti vrlo dobro znao s kim ima posla”. Nadalje, da je okrivljeni, s punim opravdanjem, a “bila mu je to i dužnost, stao u obranu svog napadnutog suborca a od sebe je otklonio izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjera (upad neprijatelja u grad)”.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Documenta
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz i mišljenje o postupku protiv opt. M.Hrastova.doc

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENE RASPRAVE I DONOŠENJA PRESUDE VSRH

Vrhovni sud RH, kao drugostupanjski sud, presudom br. K-Kž-738/07 od 4. svibnja 2009. prihvatio je žabu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007., proglasio je opt. Mihajla Hrastova krivim da je počinio kazneno djelo protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Unatoč provedenoj raspravi pred Vrhovnim sudom RH ostaju neke činjenice koje mogu dovesti u pitanje odluku Suda o tome da je opt. Mihajlo Hrastov sam počinio navedeno kazneno djelo. Naime, Sud nije izrijekom rekao poklanja li vjeru onom dijelu pročitanih iskaza svjedoka Svetozara Šarca i Duška Mrkića, u kome su iskazivali da su na ratne zarobljenike pucale 3 osobe. Nadalje, u prvostupanjskom postupku vještak balističar je rekao da je vidio slike čahura oružja “Ultimax”, call. 5.56 mm te 5 čahura oružja call. 7,62 mm. Oružje “Ultimax”, kao i 59 komada čahura metaka call 5.56 mm, izuzetih sa lica mjesta i vještačenih, nesporni su. Za napomenuti je da od optuženika nisu uzeti otisci koji bi se usporedili s otiscima s oružja, čahure nisu uspoređivane sa zrnima izvađenim iz tijela žrtava. To ukazuje da nije utvrđeno jesu li iz vještačenog oružja ispaljeni projektili koji su usmrtili trinaest ratnih zarobljenika i teško ranili dvojicu ratnih zarobljenika te jesu li vještačene čahure u vezi s projektilima koji su ubili ili ranili žrtve Koranskog mosta.

VSRH je kao olakotnu cijenio “okolnost da se opt. M.H. u najtežem razdoblju Domovinskog rata borio na mnogim ratištima”. Smatramo da navedenu okolnost iz više razloga ne treba smatrati olakotnom. Naime, borba na mnogim ratištima u najtežem razdoblju Domovinskog rata uslijedila je nakon kritičnog događaja i sa tim događajem nema neposredne veze, a sudjelovanje u borbama ne može i ne smije biti opravdanje za činjenje konkretnog zločina pa niti okolnost o kojoj će ovisiti visina izrečene kazne. Pored navedenog i sam je izraz “najteže razdoblje Domovinskog rata” jezično, a i pravno, nejasan.

Osim toga, sam VSRH kao otegotnu okolnost nalazi “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”, i unatoč tome izriče kaznu zatvora ispod propisano minimuma za predmetno kazneno djelo.

Nakon završene glavne rasprave Vrhovni sud Republike Hrvatske nije javno objavio presudu, kojom je proglasio opt. Mihajla Hrastova krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Na temelju te presude protiv optuženika je određen pritvor.[1]

Ustavni je sud ocijenio da je nedopustivo da se rješenjem određuje pritor na temelju presude koja nije javno objavljena te da je podnositelju ustavne tužbe (Mihajlu Hrastovu) na taj način uskraćeno pravo da bude upoznat s izrekom i ukratko s razlozima presude. S obzirom da presuda proizvodi pravne učinke tek kad je izrečena i javno objavljena, što u konkretnom slučaju nije bila, ni pritvor se nije mogao odrediti na temelju čl. 102. st. 4. ZKP-a. Ustavni je sud utvrdio da su time Mihajlu Hrastovu povrijeđena ustavna prava te da mu pripada pravo na odštetu i javnu ispriku zbog nezakonitog uhićenja za razdoblje od 5. svibnja (kada je pritvoren) do 30. lipnja (kada su njegovi branitelji primili pisanu presudu). Ovom odlukom Ustavnog suda nije naloženo puštanje Mihajla Hrastova na slobodu, s obzirom da je do donošenja odluke Ustavnog suda pisana presuda Vrhovnog suda dostavljena strankama.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007. opt. Mihajlo Hrastov je nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) suđenja oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH, jer je postupao u nužnoj obrani.

U žalbi protiv navedene presude državno odvjetništvo je navelo da je prvostupanjski sud prilikom ocjene izvedenih dokaza uvažio samo one dokaze ili njihove dijelove koji idu u prilog stajališta da je optuženik postupao u nužnoj obrani. Ukazano je na nevjerodostojnost iskaza svjedoka Gorana Čerkeza, koji je tijekom kaznenog postupka mijenjao iskaz o odlučnim činjenicama. U žalbi je navedeno da su iskazi svjedoka Gorana Čerkeza i opt. Mihajla Hrastova u suprotnosti s izvedenim dokazima te da se opt. Mihajlo Hrastov nije nalazio u situaciji nužne obrane, jer napada na optuženika kritične zgode nije ni bilo.

Vrhovni sud RH je odlučivao u sjednici vijeća 24. rujna 2008. No, u nejavnom dijelu sjednice je, ex officio, odučeno da VSRH, kao drugostupanjski sud, treba donijeti odluku na temelju održane rasprave. Vijeće je utvrdilo da je činjenično stanje u pobijanoj prvostupanjskoj presudi pogrešno utvrđeno, da je, radi odlučivanja o činjeničnom stanju, potrebno na raspravi izvesti neke već ranije izvedene dokaze te da postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu glavnu raspravu.

Nakon provedene rasprave (20. travnja i 4. svibnja 2009.), i izvedenih dokaza (personalnih i materijalnih), VSRH je utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud.

VSRH nije prihvatilo iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića. “Ocjenom obrane opt. M.H. i iskaza svjedoka G.Č. više je nego očigledno da se ti iskazi ne razlikuju samo u detaljima, već se ti iskazi suštinski razlikuju: točno je da svjedok G.Č. od samog početka kaznenog postupka iskazuje da je napadnut u jednom trenutku na …. mostu, ali napad na sebe taj svjedok opisuje svaki put s toliko “dodatnih detalja” da to dovodi u ozbiljnu sumnju vjerodostojnost cjelokupnog njegovog iskaza”.[2]

VSRH je prihvatio iskaze svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića, koji su iskazali da nisu vidjeli da bilo tko od zarobljenih rezervista koga napada. Za Sud je neprihvatljiv uopćen i nejednak pristup ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda: “prilikom ocjene iskaza … navedenih svjedoka (Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića) posebno ističe da je njihove iskaze cijenio “s više opreza” i to iz razloga jer se njihovi iskazi razlikuju “u niz detalja”, a osim toga, ti svjedoci “sebe smatraju oštećenicima, pa je logično da su zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka”.[3] Sud nije prihvatio razloge prvostupanjskog suda o tome da navedeni svjedoci zbog mraka, napada na grad te planiranja bijega nisu uočili napad na Gorana Čerkeza. Čak štoviše, VSRH smatra da su mrak i napad na grad mogli utjecati i na druge svjedoke, neposredne očevice događaja, koji su tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka saslušani, a što prvostupanjski sud kod ocjene iskaza tih svjedoka nije smatrao važnim.

Pored pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu ocjene personalnih dokaza, VSRH je našao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio i materijalne dokaze. Za VSRH “nema dvojbe da je opt. M.H. dana 21. rujna 1991. godine, oko 21.00 sati, u K. kao pripadnik posebne jedinice policije PU…, po primitku zadatka da sa svojom grupom čuva i preprati u prostorije PU grupu vojnika koji su predali oružje, dolaskom na most preko rijeke K. u R. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike, pri čemu su uslijed mnogobrojnih strijelnih rana glave, trupa i udova smrtno stradali trinaestorica neprijateljskih vojnika – rezervista, dok su D.M. i S.Š. zadobili teške i po život opasne ozljede, ali su uslijed liječničke intervencije ostali na životu”.[4]

VSRH nije prihvatio obranu opt. Mihajla Hrastova iznijetu na raspravi pred tim Sudom. “Ova modifikacija iskaza (obrane) opt. M.H. neodoljivo podsjeća na iskaze svjedoka G.Č. i D.G. koji su oni dali na raspravi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske kao drugostupanjskim sudom”.[5] “Iz ovakvih iskaza svjedoka G.Č. i D.G., te izmjene obrane opt. M.H., evidentno je, da se radi o njihovom pokušaju da međusobnim usklađivanjem iskaza na svaki način pomognu opt. H., čime su samo dodatno doveli u pitanje i dotadašnju tezu obrane o postupanju optuženika u nužnoj obrani, jer od iste sada odstupaju”.[6]

“.. do, utvrđenja da je upravo opt. M.H. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u neprijateljske vojnike te trinaestero njih lišio života, a dvojicu teško tjelesno ozlijedio, Vrhovni sud Republike Hrvatske došao je na temelju ocjene priznanja opt. M.H. (iskaz dan na raspravi pred Županijskim sudom u Karlovcu), kada je isti iskazao: “Tada sam počeo pucati iz mitraljeza “Ultimax” call. 5.56 mm, s dobošem, napunjenog sa sto metaka i pucao sam rafalno, jer uopće nije moguće pucati pojedinačno, a radilo se o punjenju s tzv. NATO mecima koji su vrlo probojni… nakon što sam ispucao svih sto metaka i nakon što su pripadnici tzv. JNA popadali …”.[7]

Osim materijalnih dokaza VSRH je cijenio iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića: “… koji su izričito iskazali: “Opt. M.H., da mi spasi život, počeo je po tim rezervistima pucati iz “Ultimaxa” rafalnom paljbom, tako da su rezervisti popadali negdje pri kraju mosta” (G.Č. – str. 154. spisa), te: “… u tom momentu okr. M.H. počeo je pucati iz “Ultimaxa” po rezervistima koji su počeli padati nešto dalje od početka mosta gledajući prema M.” (D.G. – str. 156. spisa)”.[8] Dakle, za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nema nikakve dvojbe da je optuženik iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike.

Iz analize iskaza saslušanih vještaka: sudsko-medicinske i balističke struke, VSRH je zaključio “da opt. M.H. temporae criminis nije napadnut od strane rezervista niti “polukružno” niti “formacijski” – kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud na str. 27. odl. 1. pobijene presude”.[9] Također, VSRH “smatra da rezervisti nisu krenuli prema opt. M.H. … zbog čega nije ostvaren protupravni napad “koji izravno predstoji” koji bi dao pravo opt. M.H. na nužnu obranu od takvog napada”.[10] VSRH je zaključio da napada na svjedoka Gorana Čerkeza nije niti bilo, a svoj zaključak temelji na izmjenama iskaza o tom napadu i svjedoka Gorana Čerkeza i svjedoka Darka Grujića. Osim toga, svjedoci Svetozar Šarac, Branko Mađarac, Duško Mrkić i Nebojska Jasnić, preživjeli zarobljenici s mosta, iskazivali su da nisu vidjeli bilo kakav otpor zarobljenika. Iskazima ovih svjedoka VSRH je poklonio vjeru.

Iz iskaza vještaka sudsko-medicinske struke VSRH utvrdio je način na koji su zadobili rane preživjeli svjedoci Svetozar Šarac i Duško Mrkić.

U citiranoj presudi obrazložena je odluka VSRH glede povrede pravila međunarodnog prava, a što je pretpostavka za počinjenje kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH. VSRH se pozvao na praksu MKSJ “…. da oružani sukob postoji tamo gdje postoji duži period oružanog nasilja između vladinih snaga i organiziranih oružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države” (tužitelj /T.-IT-94-1-AR72 od 2. studenoga 1995. godine)”.[11] Osim toga, oružani sukob na području jedne države redovito predstavlja unutarnji sukob. Da bi počinitelj kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH ostvario radnju djela, on mora djelovati prema neprijatelju koji se bezuvjetno predao”.[12] VSRH je svoj zaključak da su se rezervisti bezuvjetno predali, da im je oduzeto i kratko i dugo naoružanje, i to na strani Mekušja, prije prelaska mosta preko rijeke Korane, temeljio na iskazima svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića, Branka Mađarca, Nebojše Jasnića i Josipa Ribara.

VSRH je glede statusa ratnog zarobljenika citirao praksu MKSJ: “u praksi MKSJ osoba koja pripada drugoj strani “smatra se ratnim zarobljenikom od trenutka kad su pali u vlast neprijatelja. U slučaju ako postoji sumnja u status vrijedi presumpcija statusa vojnog zarobljenika sve dok kompetentno sudsko tijelo ne odluči o statusu neprijatelja”.[13]

VSRH zaključio je da je opt. Mihajlo Hrastov počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH s izravnom namjerom. U vrijeme počinjenja djela bio je ubrojiv i svjestan protupravnosti svoga postupanja. No, isto tako prihvatio je nalaz i mišljenje vještaka psihijatra da je u kritično vrijeme optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv.

Odlučujući o olakotnim i otegotnim okolnostima, VSRH na strani optuženika je cijenio niz olakotnih okolnosti. Od otegotnih okolnosti VSRH na strani optuženika je cijenio “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”.[14]

[1] Članak 102. stavak 4. ZKP-a glasi:”Pri izricanju presude uvijek će se odrediti pritvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.”

[2] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 10 , odjeljak 7, i str. 11, odjeljak 1

[3] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 11, odjeljak 8

[4] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 13, odjeljak 5

[5] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 14, odjeljak 5

[6] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 4

[7] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 3

[8] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 16, odjeljak 2

[9] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 17, odjeljak 6, redak 3-5

[10]Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 19, odjeljak 2

[11] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 6, redak 3-5

[12] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 7, redak 3-8 i str. 22, odjeljak 1

[13] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 22, odjeljak 5 i str. 23, odjeljak 1

[14] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 25, odjeljak 2, redak 2-3

Zločin u Korenici

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci vođen je kazneni postupak protiv opt. Željka Šuputa i opt. Milana Panića, koji se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ-a RH. Dana 3. listopada 2008. godine objavljena je nepravomoćna presuda kojom su optuženici proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora (opt. Šuputu u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću od 3 godine i 6 mjeseci).

VSRH je na sjednici 8. lipnja 2011. g. prihvatio žalbe optuženika, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Županijskom sudu u Rijeci na ponovno suđenje.

Ponovljeni postupak započeo je 25. listopada 2011. godine. Dana 26. travnja tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

OPTUŽNICA

Izmjenjenom optužnicom ŽDO iz Rijeke od 02. listopada 2008. godine, optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. godine do kraja travnja mjeseca 1992. godine u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića i Milu Lukača koji su kao pripadnici PU Karlovačke zarobljeni dana 15. listopada 1991. godine, a isto tako i Pericu Bičanića zarobljenog 23. listopada 1991. godine, koji su zajedno sa ostalim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih, higijenskih i egzistencijalnih uvjeta, protivno čl. 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine, pa budući su imali pristup u navedenu zagradu u više navrata u grupama sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili imenovane zarobljenike pojedinačno izvan prostorija ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, dok je I. opt. Željko Šuput u najmanje dva navrata zapovjedio Mili Lukaču da stoji mirno uz zid te ga udarao uzastopno nogom gađajući ga pri tom u predjelu glave, da bi u jednom navratu kada su ih kao stražari izvodili na prisilni rad opt. Željko Šuput naredio Perici Bičaniću da pere osobno vozilo unatoč činjenici da se voda zbog vanjske temperature smrzavala, te je pri tome dopustio da imenovanog grupa vojnika koja je tu slučajno prolazila izudara nogama i rukama kroz koje vrijeme ga je vrijeđao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi prijeteći mu pri tom da ga svakog trenutka može nekažnjeno ubiti i da zbog toga neće nikome odgovarati, a kroz koje vrijeme boravka u navedenom zatvoru je Nikola Nikolić zadobio pored brojnih ozljeda i hematoma i ozljedu kralježnice i kontuziju glave s potresom mozga te posljedičnim posttraumatskim stresom, Mile Lukač brojne ozljede glave i tijela s posljedicom oslabljenja sluha, dok je Perica Bičanić uz brojne lake tjelesne ozljede zadobio i prijelom prstiju lijeve ruke i podlaktice,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava ratnim zarobljenicima nanosili velike patnje i povrede zdravlja, pa su time počinili kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Dana 26. travnja 2012. tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Predmet broj: K-54/07

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Đurđa Jovanić, Predsjednica Vijeća; sudac Duško Abramović, član Vijeća; sudac Vlado Skorup, član Vijeća

– u ponovljenom postupku: sutkinja Jasenka Kovačić, Predsjednica Vijeća, sutkinja Dina Brusić, članica Vijeća, sutkinja Ksenija Zorc, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO) iz Gospića K-DO-24/06 od 31. siječnja 2007. godine, ŽDO iz Rijeke izmjenilo 02. listopada 2008. i 26. travnja 2012. godine

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Rijeke

Kazneno djelo: Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH; nakon izmjene optužnice 26. travnja 2012. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici:

– Željko Šuput – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

– Milan Panić – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

Branitelji optuženika: Goran Crnković, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Željka Šuputa, u ponovljenom postupku Đuro Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj opt. Šuputa; Dragan Smolić-Ročak, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Milana Panića

Žrtve:

– protuzakonito zatvoreni: Nikola Nikolić, Mile Lukač i Perica Bičanić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

KORENICA – izvještaji s praćenja

Glavna rasprava je pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci započela 03. rujna 2007. godine, nakon što je Vrhovni sud RH nadležnost u ovome predmetu sa Županijskog suda u Gospiću (na prijedlog Predsjednice Suda u Gospiću, zbog nemogućnosti sastava Vijeća, a nakon pribavljenog mišljenja Državnog odvjetnika) nužno delegirao na Županijski sud u Rijeci. Istragu se vodilo na Županijskom sudu u Gospiću u odnosu na osumnjičenike Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no Državni odvjetnik je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Obrana je stavila primjedbu da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela. Predsjednica Vijeća objavila je da je sastav Vijeća u skladu sa zakonom (vidi Zapažanja).

Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivim, obranu su iznijeli na kraju dokaznog postupka.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 24 svjedoka (Perica Bičanić, Aldo Ivančić, Ranko Luketić, Marijan Luketić, Ivica Luketić, Mirko Luketić, Marko Luketić, Milan Pavlić, Jure Smolčić, Živko Matovina, Mile Lukač, Dražen Rendulić, Darko Holjevac, Ante Pleš, Jure Matovina, Milorad Žigić, Milan Mrle, Nikša Karamatić, Vojin Vukadinović, Mate Rendulić, Nikola Nikolić, Damir Mikec, Nikola Žigić i Jovica Žakula).

Pročitani su iskazi svjedoka Nikole Perkovića i Dane Perkovića.

Saslušana je stalna sudska vještakinja Renata Dobi-Babić o vremenu zadavanja ozljeda oštećenicima.

Tijekom suđenja 6 zakazanih ročišta glavne rasprave je bilo odgođeno.

Postupak je prolongiran (produživan) i od strane branitelja i od strane optuženika, pa je morao početi iz početka, radi odgode koja je trajala dulje od dva mjeseca. Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju, smatrajući da se optuženicima krše prava i da ih se onemogućava u obrani, jer su svi njihovi prijedlozi odbijeni, pa je rasprava odgođena radi postavljanja branitelja po službenoj dužnosti. Optuženicima su morali biti dodjeljeni branitelji po službenoj dužnosti, no ipak je izabrani odvjetnik Miloš Markiš nastavio braniti opt. Željka Šuputa. Zbog bolesti navedenog branitelja, na raspravi 30. 06. 2008. godine opt. Šuput poučen je o pravu na izbor branitelja, pored činjenice što ga zastupa i branitelj po službenoj dužnosti.

KORENICA -izvještaji s praćenja ponovljenog postupka

 

PRESUDA

Dana 03. listopada 2008. godine objavljena je presuda kojom su optuženici proglašeni krivima. Opt. Šuputu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, no prema njima su primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju i oduzimanje putnih isprava.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 8. lipnja 2011. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje i rješenje ovdje

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci Željko Šuput je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, s obzirom da ne postoje naročito teške okolnosti djela, zbog kojih je pritvor bio određen i produživan, no prema njima su primijenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju Korenica i oduzimanje putnih isprava, a koje mogu trajati najdulje do pravomoćnosti presude.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u zgradi milicije u Korenici ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića u više navrata sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili pojedinačno izvan ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, prisiljavali na rad te ih vrijeđali i prijetili, čime su počinili krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH.

Istraga na Županijskom sudu u Gospiću vođena je protiv okrivljenih Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no tužiteljstvo je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Predmet je Vrhovni sud RH, na prijedlog predsjednice Suda u Gopiću, zbog nemogućnosti sastava vijeća, delegirao na Županijski sud u Rijeci.

Primjedba obrane da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela, nije uvažen. Naime, u čl. 13. st. 2. navedenog zakona je propisano da Vijeće za ratne zločine čine “po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima”. S obzirom da Zakon nije izričit koji su to najsloženiji predmeti, želimo upozoriti na tu “slabost” navedenog zakona.

Smatramo da bi članovi Vijeća za ratne zločine morali biti suci kaznenog odjela koji se odlikuju iskustvom rada u kaznenim predmetima (zbog težine kaznenog djela i poznavanja materije kaznenog prava), a nikako suci građanskog odjela. [1]

Smatramo da bi Županijski sud u Rijeci, kao jedan od posebnih sudova[2] u suđenjima za ratne zločine morao u vijeća imanovati suce/sutkinje s iskustvom u kaznenim predmetima, inače, čemu na njega delegirati predmete iz drugih sudova?

Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju tvrdeći da se krše prava njihovih branjenika. Ne vidimo kakav su učinak odvjetnici očekivali od protesta otkazivanjem punomoći. Takav postupak nije u skladu s etičkim kodeksom branitelja, budući da branitelji ne smiju odbiti stranci pružanje pravne zaštite, zbog toga što bi položaj branjenika bio pogoršan.

Za napomenuti je da se strankama i sudionicima postupka nakon završenog raspravnog dana nije uručivao primjerak raspravnog zapisnika, što je u suprotnosti sa praksom ostalih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. Zapisnici se braniteljima i tužitelju dostavljaju tek po isteku minimalno dva tjedna od završenog ročišta, premda su branitelji tražili da im se nakon završenog ročišta odmah preda raspravni zapisnik. Sukladno odredbi članka 314. ZKP-a zapisnik mora biti završen sa zaključivanjem zasjedanja, a stranke imaju pravo pregledati završeni zapisnik, staviti primjedbu na sadržaj zapisnika ili zatražiti ispravak.

Sažeti prikaz postupka možete pogledati ovdje.


[1] Vijeće Vrhovnog suda RH (rješenje br. II 4 Kr 11/09-3 od 03. veljače 2009.) smatra da se vijeće za ratne zločine treba sastojati isključivo od sudaca sa iskustvom rada u kaznenim predmetima pa je prihvatilo prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti Županijskog suda u Virovitici, jer navedeni sud nije bio u mogućnosti sastaviti raspravno vijeće koje bi činili tri suca kaznenog odjela.

[2] U Zakonu o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03) u članku 12. st.1. navedeno je da su za vođenje kaznenog postupka za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona, uz sudove mjesno nadležne prema općim propisima, mjesno nadležni i županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka na Županijskom sudu u Rijeci 12. lipnja 2012. objavljena je presuda kojom su okrivljenici Željko Šuput i Milan Panić ponovno proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora, identične kao u ranije provedenom prvostupanjskom postupku: Šuputu 4 godine, a Paniću 3 godine i 6 mjeseci.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci teretilo je Šuputa i Panića da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića, koji su sa drugim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih egzistencijalnih higijenskih uvjeta, u više navrata sa drugim pripadnicima milicije tzv. SAO Krajine u hodniku zgrade i u dvorištu udarali, vrijeđali, maltretirali ih i nad njima se iživljavali.

U travnju 2012. tužiteljstvo je izvršilo prekvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice. Izmijenjenom optužnicom Šuputa i Panića tereti se da su kazneno djelo počinili na štetu civilnih osoba, a ne kao ranije, na štetu ratnih zarobljenika.

Tijek prijašnjeg postupka

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci okrivljenici su u listopadu 2008. proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i osuđeni su na zatvorske kazne u trajanju od 4 godine (Željko Šuput) i 3 godine i 6 mjeseci (Milan Panić). VSRH je prihvatio kao osnovane žalbe okrivljenika koje su uložili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo je prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno raspravljanje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je trebao utvrdi jesu li oštećenici imali status ratnih zarobljenika, s obzirom da su u trenutku zarobljavanja bili u civilnim odijelima i bez naoružanja i zarobljeni su izvan borbenih djelovanja. VSRH je ukazao i na određene nedosljednosti u iskazima svjedoka koji su teretili okrivljenike pa je ostalo dvojbeno jesu li u počinjenju ratnog zločina u Korenici sudjelovali optuženici i, ukoliko jesu, da li su ga počinili osobno ili su sudjelovali u grupi koja ga je počinila.

VSRH je smatrao da je ostalo upitno jesu li okrivljenici počinili ratni zločin nad oštećenim Nikolom Nikolićem. Naime, oštećeni Nikolić je izjavio da Šuputa ne prepoznaje kao osobu koja ga je tukla u zatvoru u Korenici. Oštećeni Nikolić je rekao i da je bilo lakše kada su optuženici, kao pripadnici tzv. 13. Garave brigade, preuzeli zatvor, da nisu dopustili da se zatvorenici tuku. Tvrdio je kako ga je upravo Milan Panić spasio od klanja, a pojasnio je da nije točno da je pred istražnim sucem izjavio da ga je Panić „razbio“ prvi dan kada je dospio u zatvor. Za VSRH ostalo je sporno da li su okrivljenici počinili kazneno djelo, s obzirom da su sa svojom postrojbom preuzeli zatvor tek 2-3 mjeseca nakon što su oštećenici ondje dovedeni. VSRH je ukazao i na proturječnosti u svjedočenjima Perice Bičanića u istrazi i na glavnoj raspravi. U istrazi je tvrdio da su ga okrivljenici tukli, a na glavnoj raspravi da ga nisu tukli već omalovažavali i vrijeđali. Nadalje, svjedok Dražen Rendulić je tvrdio da je Pericu Bičanića okr. Šuput jednom udario te da misli da je okr. Panić tukao i Bičanića i Nikolu Nikolića. Po VSRH, ostalo je neutvrđeno je li istinita tvrdnja Perice Bičanića da ga Panić nije tukao ili tvrdnja Rendulića da jest. Jedini svjedok koji je dosljedno teretio oba okrivljenika je Mile Lukač. Tvrdio je da su ga obojica tukli, a da je specijalnost Šuputa bila udarac nogom u glavu iz okreta. VSRH i u ovom je slučaju tražio od prvostupanjskog suda da u ponovljenom postupku dovede u vezu iskaz ovog svjedoka sa iskazima ostalih. Konačno, prema popisu pripadnika Policijske stanice Titova Korenica okrivljenici su od 3. prosinca 1990. evidentirani kao pripadnici rezervnog sastava, koji nisu svakodnevno obnašali dužnost, već samo u izvanrednim okolnostima, tako da je u ponovljenom postupku trebalo preispitati zaključak da su okrivljenici od navedenog datuma bili raspoređeni kao pripadnici posebne jedinice u Titovoj Korenici, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane, što su okrivljenici tijekom postupka i u žalbama osporavali.

O ponovljenom postupku

Ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. listopada 2011., a okončan je 12. lipnja 2012. Na sedam ročišta glavne rasprave izvedeni su brojni dokazi. Neposredno su saslušani svjedoci koji su svojim iskazima teretili okrivljenike, a na čije je nedosljednosti u iskazima upozoravao VSRH. Uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi trinaest svjedoka koji u ranijem postupku nisu teretili okrivljenike. Dana 19. i 20. ožujka 2012. u prisutnosti stranaka neposredno su u Korenici saslušana dvanaestorica svjedoka. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu.

Sud nije prihvatio dokazne prijedloge obrane jer je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno u odnosu na okolnosti na koje je predloženo izvođenje tih dokaza (npr. na okolnost ranjavanja prvookrivljenog, na okolnost uvjeta u zatvoru…).

Nakon provedenog prvostupanjskog postupka Vijeće je zaključilo da su zatvorenici u zatvoru u Korenici bili podvrgavani udarcima i zlostavljanju stražara, koji su to činili u grupama, tako što su zatvorenike izvodili iz ćelija na hodnik ili dvorište i skupno ih tukli palicama, nogama obuvenim u čizme i raznim predmetima. Zatvorenik koji je bio izložen zlostavljanju u pravilu nije smio gledati zlostavljače pa se neki svjedoci nisu mogli sa sigurnošću izjasniti o osobama koje su ih zlostavljale. Osim stražara, u prvo vrijeme boravka u zatvoru tukle su ih i osobe koje su izvana dolazile u zatvorske  prostorije. U dokaznom postupku sud je utvrdio da su među osobama koje su tukle i zlostavljale zatvorenike bili i okrivljenici.

Svjedok Nikolić pojasnio je da je u ranijem iskazu, navodeći da je bilo lakše kada su okrivljenici preuzeli zatvor, mislio reći da je zatvorenicima bilo lakše jer okrivljenici nisu više dozvoljavali civilima da dolaze u zatvor i zlostavljaju zatvorenike. Ponovio je da su ih okrivljenici više tukli u početku, dok su bili na položajima i dolazili u zatvor, a kasnije, kada su preuzeli zatvor, zlostavljanje se smanjilo. Potvrdio je da je istina da ga je Panić „razbio“ prvog dana kada je došao u zatvor. Pri tome je mislio na dan kada je Panić preuzeo nadzor nad njima, a ne na dan kada je svjedok dospio u zatvor. Iskaz ovog svjedoka Vijeću je bio dovoljan za zaključak da su baš okrivljenici tukli zatvorenike i to u prva dva mjeseca njihova boravka u zatvoru.

U ponovljenom postupku su i svjedoku Perici Bičaniću predočene nedosljednosti u njegovim iskazima. U istrazi je rekao da su ga okrivljenici tukli, dok je na prijašnjoj glavnoj raspravi izjavio da misli da ga okrivljenici nisu tukli već vrijeđali i omalovažavali. Pojasnio je kako su okrivljenici dolazili u skupini te nije mogao ocijeniti tko ga je koliko tukao, ali istina je da su ih svi iz grupe tukli.

Iskaz svjedoka Dražena  Rendulića, koji je izjavio da je Pericu Bičanića Šuput udario jednom, a da je Panić tukao i Bičanića i Nikolića, Vijeće je ocijenilo vjerodostojnim jer je potvrđen iskazima Nikolića i  Lukača.

Nadalje, Vijeće je utvrdilo da su u inkrimiranom razdoblju okrivljenci bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine. Od 3. prosinca 1990. bili su pripadnici posebne jedinice milicije u Policijskoj stanici Titova Korenica, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane. Sjedište tzv. 13. Garave brigade bilo je u zgradi milicije u Korenici. Okrivljenici su navedeni u spisku boraca i u spisku za plaću tzv. 13. Garave brigade, iz čega nedvojbeno proizlazi da su bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine.

Vijeće je utvrdilo da su oštećenici Nikola NIkolić, Mile Lukač i Perica Bičanić za vrijeme boravka u koreničkom zatvoru imali status civilnih osoba, budući da su u trenutku zarobljavanja imali civilnu odjeću, bili su bez oružja, a zarobljeni su izvan borbenih djelovanja.

Iako su okrivljenici poricali počinjene kaznenog djela, Vijeće je i u ponovljenom postupku okrivljenike iznova proglasilo krivima i izreklo iste zatvorske kazne kao i u prijašnjem postupku. Kao olakotnu okolnost Vijeće je okrivljenima Šuputu i Paniću cijenilo raniju neosuđivanost i obiteljske prilike, činjenicu da su se sa svojim obiteljima vratili u Republiku Hrvatsku smatrajući je svojom domovinom, kao i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Prvooptuženom Šuputu Vijeće je kao otegotnu okolnost ocijenilo upornost u počinjenju kaznenog djela, koja se očitovala u brutalnom postupanju prema zatvoreniku Mili Lukaču, kojem je zadavao udarce nogom u glavu, pričinjavajući mu veliku bol od koje je gubio svijest, a što za posljedicu ima ozljedu trajne naravi.

Zločin u Ilovčaku kod Gline

Suđenje Vladimiru Bekiću, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Vladimira Bekića se tereti da je dana 4. listopada 1991. godine, oko 12:30 sati na području sela Ilovačak, kod Gline, usmrtio civila Milana Kapca, koji je, za vrijeme neprijateljskog napada srpskih paravojnih formacija, sjedio u dvorištu svoje kuće. Optuženik je kao pripadnik vojnih postrojbi SAO Krajine hicima iz vatrenog oružja usmrtio oštećenika, kojega je od ranije dobro poznavao, čime je počinio kazneno djelo iz čl. 120. st 1. OKZ RH, ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Rijeci

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sudac Saša Cvijetić, predsjednik Vijeća

Optužnica: optužnica ŽDO Sisak K-DO-38/2005

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužitelj: Igor Bijelić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Optuženik: Vladimir Bekić – nedostupan pravosudnim tijelima RH, sudi mu se u odsutnosti

Braniteljica: odvjetnica Gordana Lovrić, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtva – ubijen: Milan Kapac

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

ILOVČAK KOD GLINE izvještaji s praćenja suđenja

PRESUDA

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, budući da iz utvrđenih činjenica nije neprijeporno proizlazilo da je upravo optuženik počinio utuženo kazneno djelo, a nesporno je da je isti sudjelovao u sklopu nelegalnih paravojnih formacija u napadu na RH, njezinu sigurnost i ustavni poredak, izmijenio je činjenični opis i pravnu kvalifikaciju optužnice, na način da se optuženika tereti za kazneno djelo oružane pobune iz čl. 236. (1) KZRH.

Temeljem čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu vijeće je po sili zakona donijelo odbijajuću presudu i obustavilo kazneni postupak. Troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračuna, a oštećenici imaju pravo u zakonskom roku preuzeti kazneni progon.

Zločin u Sunjskoj Gredi

Na Županijskom sudu u Sisku 08. studenog 2010. započela je glavna rasprava u predmetu Milenka Vidaka, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ubojstvom civila Stjepana Sučića.

Dana 20. prosinca 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku optuženika je proglasilo krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Dana 12. srpnja 2011. Žalbeno vijeće VSRH zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ukinulo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Sisku i predmet vratilo na ponovni postupak.

Dana 17. travnja 2012. godine nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Dana 12. studenoga 2013. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu kojom je opt. Milenko Vidak osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i predmet je vratio prvostupanjkom sudu na ponovno suđenje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-14/10

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, Predsjednica vijeća, sudac građanskog odjela Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja građanskog odjela Alenka Lešić, članica Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-36/08, od 20. rujna 2010. godine

Zastupnik optužbe: Ivan Petrkač, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Milenko Vidak, Hrvatskoj izručen na temelju odluke Suda za teška kaznena djela u Trabzonu, Republika Turska, od 04. kolovoza 2009., nalazi se u pritvoru sisačkog zatvora

Branitelj optuženog: Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva: Stjepan Sučić, smrtno stradao

Ponovljeni prvostupanjski postupak

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sudac Marijan Garac, Predsjednik vijeća,

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-36/08, od 20. rujna 2010. godine

Zastupnik optužbe:

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SUNJSKA GREDA – izvještaji s praćenja glavne rasprave

SUNJSKA GREDA – izvještaji s praćenja glavne rasprave u ponovljenom prvostupanjskom postupku

PRESUDA

Dana 20. prosinca 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku optuženika je proglasilo krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Dana 12. srpnja 2011. Žalbeno vijeće VSRH zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ukinulo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Sisku i predmet vratilo na ponovni postupak.

Dana 17. travnja 2012. godine nakon provedenog ponovljenog prvostupanjeskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Dana 12. studenoga 2013. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu kojom je opt. Milenko Vidak osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i predmet je vratio prvostupanjkom sudu na ponovno suđenje.

Zločin u Novom Selištu

Rješenjem VSRH od 01. prosinca 2010. odlučeno je da će se okrivljenom Stojanu Letici suditi u odsutnosti.

Rješenje možete vidjeti ovdje.

Dana 9. prosinca 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku okrivljenog Leticu proglasilo je krivim. U odsutnosti je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom je Stojanu Letici stavljeno na teret da je kao pripadnik neregularne vojske tzv. SAO Krajine 30. studenoga 1991. oko 19,00 sati u Novom Selištu prilikom ophodnje, znajući da je Stjepan Šubić, civilna osoba hrvatske nacionalnosti, ostao sam u svojoj kući, iz puške “M-70” kroz otvoreni prozor njegove kuće ispalio više hitaca u leđa Stjepana Šubića, koji je od zadobivenih rana na licu mjesta umro, te da je time počinio kazneno ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Optužnicu možete pročitati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-43/08

Vijeće: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Ljubica Rendulić Holzer, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj K-DO-44/06 od dana 26. studenoga 2008.

Zastupnik optužbe: zamjenica ŽDO Sisak Sonja Rapić

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Stojan Letica, pripadnik vojske tzv. “SAO Krajine”, nije nazočan suđenju

Branitelj optuženika: Antonio Kaleb, odvjetnik iz Siska

Žrtva: Stjepan Šubić – civilna osoba, ubijen

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

NOVO SELIŠTE izvještaji sa suđenja

PRESUDA

Dana 9. prosinca 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku okrivljenog Leticu proglasilo je krivim. U odsutnosti je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Presudom VSRH od 17. travnja 2012. odbijena je žalba optuženog Stojana Letice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin granatiranjem Slavonskog Broda

Obnovljeni postupak protiv Janka Radmanovića i Radisava Stojanovića, ranije u odsutnosti osuđenih zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se Janku Radmanoviću i Radisavu Stojanoviću stavlja na teret da su 15. i 16. rujna 1991. godine, kao komandanti kasarne “Ivan Senjug Ujak” u Slavonskom brodu, kršeći pravila međunarodnog prava izdavali naredbe da se bez obzira na djelovanje redovnih oružanih snaga RH i bez odabira ciljeva otvara vatra iz svog raspoloživog naoružanja na pojedine dijelove grada, koje naredbe su podređeni oficiri i vojnici izvršavali otvarajući vatru, a kojom prilikom su uništeni i u znatnoj mjeri oštećeni brojni objekti, šestoro civilnih osoba zadobilo je lake, jedna civilna osoba teške tjelesne povrede,
pa da su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva u Požegi broj KT-72/91 od 6. prosinca 1991. godine pogledajte ovdje.

PRESUDE

Presudom Okružnog suda u Požegi broj K-82/91 od 25. listopada 1993. optuženici su u odsutnosti proglašeni krivima. Svakom je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina.

Presudom VSRH broj IKž 157/1994-3 od 4. svibnja 1995. odbijene su kao neosnovane žalbe optuženih Radmanovića i Stojanovića i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

OBNOVLJENI POSTUPAK

Županijsko državno odvjetništvo iz Požege podnijelo je Zahtjev za obnovu kaznenog postupka br. KT-72/91 od 11. veljače 2009. godine.

Sud je dopustio obnovu postupka.

PRESUDA

Dana 1. lipnja 2011. objavljena je presuda kojom je ostavljena na snazi ranija presuda kojom optuženici proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 15 godina.

Presudu pogledajte ovdje

OPĆI PODACI

Županijski sud u Slavonskom Brodu

Broj predmeta: K- 12/01

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Đaković, predsjednica Vijeća, sudac Mirko Svirčević, član Vijeća, sudac Zlatko Pirc, član Vijeća

Optužnica Okružnog javnog tužilaštva u Požegi broj KT-72/91 od 6. prosinca 1991. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi dana 25. listopada 1993. godine – sada Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO-8/10

Optužnicu zastupa: Stjepan Haramustek, zamjenik ŽDO iz Slavonskog Broda

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Janko Radmanović i Radisav Stojanović, odsutni

Branitelji optuženih: odvjetnica Ivanka Dugandžić (po službenoj dužnosti), odvjetnik Tomislav Skutari (po službenoj dužnosti)

Žrtve:

– teško tjelesno povrijeđen: Ivan Babić

– lako tjelesno povrijeđeni: Marica Miloš, Konstantin Bašić, Marija Kovačević i Drago Vidaković

Razoreno ili oštećeno: Spomen dom “Ivana Brlić Mažuranić”, robne kuće “Vesna” i “Bamby”, dječji vrtić “Pčelica”, bolnica “Plavo polje”, hoteli “Park” i “Brod”, sportska dvorana “Klasije”, osnovna škola “Mika Babić”, samostan časnih sestara bazilijanskih, katolička crkva “sv. Nikola Tavelić”, veliki broj privatnih, društvenih i stambenih objekata
Izvještaji s praćenja rasprave

GRANATIRANJE SLAVONSKOG BRODA izjestaji s pracenja

Zločin u Frkašiću II

Dana 25. veljače 2010. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću proglasilo je opt. Gorana Zjačića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Sjednica vijeća VSRH bila je zakazana za 11. svibnja 2011. godine. Zbog proceduralnih pogrešaka VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Gospiću.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću) dana 8. rujna 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je od početka svibnja 1994. do 5. kolovoza 1995., kao pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. Vojske RSK, u zatvoru za ratne zarobljenike koji se nalazio u zgradi osnovne škole u Frkašiću, gdje su bili zatvoreni ratni zarobljenici pripadnici HV, HVO te Armije BiH, na dane kada je vršio stražarsku službu ratne zarobljenike, kršeći pravila međunarodnog prava, mučio i prema njima nečovječno postupao i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. pogledajte ovdje (PDF, 362 KB).

Optužnica je izmijenjena na raspravi 7. rujna 2011.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-11/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, sutkinja Matilda Rukavina, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 7. rujna 2011.

Zastupnik optužbe: Željko Brkljačić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, čl. 122. OKZ RH

Optuženik: Goran Zjačić, u pritvoru u Zatvoru u Gospiću od 28. rujna 2008. godine

Branitelj optuženika: Ljubiša Drageljević, odvjetnik iz Rijeke

Žrtve:
– fizički zlostavljani: Johannes Tilder, Ivan Čaić, Ivan Dadić (pripadnici HV); Marko Tomić (pripadnik HVO); Kadir Bećirspahić (pripadnik Armije BiH)

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću)

Broj predmeta: K-43/2011

Vijeće za ratne zločine: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, sutkinja Matilda Rukavina, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. godine

Zastupnik optužbe: Željko Brkljačić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna rasprava započela je 03. lipnja 2009. godine.
Prva dva ročišta glavne rasprave nismo pratili. Izvještaji sa tih ročišta napisani su na temelju raspravnih zapisnika.

Zjacic – izvjestaji s rasprave

Zjacic – izvjestaji s rasprave u ponovljenom postupku 

PRESUDA

Dana 25. veljače 2010. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću proglasilo je opt. Gorana Zjačića krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.
Pritvor protiv optuženika je produžen.

Sjednica vijeća VSRH bila je zakazana za 11. svibnja 2011. godine. Zbog proceduralnih pogrešaka VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Gospiću.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću) dana 8. rujna 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

VSRH je 28. prosinca 2011. odbio žalbu opt. Gorana Zjačića i potvrdio presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću je 25. veljače 2010. donijelo presudu kojom je optuženog Gorana Zjačića proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Sud je u izreci presude pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je pogrešno naveo ime oštećenog, zamijenivši ga imenom jednog svjedoka.

Optužnicom se optuženika tereti da je od početka svibnja 1994. do 5. kolovoza 1995. kao pripadnik čete “Vojne policije 15. korpusa” tzv. Vojske RSK u zatvoru za ratne zarobljenike smještenom u zgradi Osnovne škole u Frkašiću, gdje su bili ratni zarobljenici pripadnici HV-a, HVO-a te Armije BiH, na dane kad je vršio službu ratne zarobljenike tukao, maltretirao te im nanio niz ozljeda, što je za posljedicu imalo teško narušavanje njihovog psihičkog i fizičkog zdravlja i trajnu invalidnost.

Sud je obranu optuženika, koji je tvrdio da je bio pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. Vojske RSK i da se nalazio u zatvoru u Frkašiću, no da nije počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, ocijenio kao proizvoljnu i proturječnu samu sebi te je poklonio vjeru ispitanim svjedocima-oštećenicima. Štoviše, i sam optuženik je prilikom prvog ispitivanja iskazao da je istukao zarobljenog Johannesa Tildera, smatrajući ga odgovornim za stradanje svog rođaka, te da je znao zarobljenike udariti.

Sud je utvrdio da je optuženike tukao šakama, nogama, vojničkom lopaticom, drvenim kolcima i palicama, a naročito zarobljene pripadnike HV-a Johannesa Tildera, Ivana Čaića i Ivana Dadića, da je tukao i maltretirao zarobljenog pripadnika Armije BiH Kadira Bećirspahića te zarobljenog pripadnika HVO-a Marka Tomića.

Optužnicom se optuženika teretilo, a presudom je utvrđeno, da je zarobljenog Marka Tomića maltretirao i tukao po leđima vojničkom palicom. No, tijekom dokaznog postupka ispitani su svjedoci Marko Tomić i Mate Tomić, koji su svoje iskaze dali i tijekom istrage. Iz njihovih iskaza je vidljivo da optuženik nije zlostavljao Marka, kako je utvrđeno presudom, već Matu Tomića. Svjedok Marko Tomić iskazao je kako mu optuženi Goran Zjačić nije osobno naudio, ali jest zarobljenicima Dadiću i Čaiću.

Ovakvom greškom suda očito je da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je došlo do greške u navođenju osobe oštećene ponašanjem optuženika, odnosno jer utvrđenja u presudi (u pogledu osobe oštećenika) nisu u skladu sa sadržajem zapisnika o iskazima svjedoka koji su iskazivali o odlučnim činjenicama.

U dijelu presude u kojem sud obrazlaže odluku o kaznenoj sankciji navodi se da je Vijeće imalo u vidu težinu počinjenog kaznenog djela, činjenicu da se radi o najtežim kaznenim djelima predviđenim u kaznenom zakonu i upornost u izvršenju. No, s druge strane, Vijeće je procijenilo da je “jedina olakotna okolnost prema optuženiku donekle protek vremena, s obzirom da je od događaja prošlo više od 15 godina”.

Mišljenja smo da “protek vremena”, pogotovo kad uz isti pojam stoji i riječ “donekle”, u kaznenom zakonu nije navedena kao okolnost koja bi utjecala da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te da je nejasno zbog čega je Vijeće navedeno ocijenilo olakotnom okolnošću, tim više što je riječ o kaznenom djelu za koje progon ne zastarijeva. Naime, upravo zbog toga što “kazneni progon za krivična djela ratnih zločina ne zastarijeva… intencija zakonodavca nije bila da protek vremena utječe na kažnjavanje počinitelja tih krivičnih djela, iako je inače ta okolnost… često pri odmjeravanju kazne značajna olakotna okolnost, uz uvjet da sam optuženik svojim postupanjem nije pridonio proteku vremena”.[1]


[1] Presuda VSRH, broj I Kž 1008/08-13, od 16., 17. i 18. studenoga 2009., predmet optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca, za kaznena djela iz čl. 120. i 122. OKZ RH.

Zločin u selima Općine Promina

Nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženik Rajko Janković je 24. rujna 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku proglašen krivim da je tijekom ratnih sukoba u prominskom kraju počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Prethodno je Vrhovni sud RH rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo presudu Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 kojom je optuženik 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je od kraja 1991. godine do vojno redarstvene akcije “Oluja” 04. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu te da je jednu žensku osobu pokušao silovati,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnica je više puta mjenjana. Optužnicu kao i sve kasnije izmjene možete vidjeti u nastavku:

– optužnicu ŽDO Šibenik od 11. srpnja 2003. možete pogledati ovdje;

– izmjenu optužnice od 13. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

– dopunu na zapisniku s glavne rasprave od 14. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

Tijekom glavne rasprave u ponovljenom postupku optužnica je još dva puta precizirana:

– na zapisniku od 10. rujna 2010.;

– na zapisniku od 24. rujna 2010.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-7/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Dalibor Dukić, predsjednik Vijeća; sutkinja Jadranka Biga-Milutin, članica Vijeća; sutkinja Oredana Labura, članica Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003. godine, izmijenjena 13. svibnja 2004., dopunjena na ročištu 14. svibnja 2004., precizirana na ročištima 10. i 24. rujna 2010.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZRH

Optuženik: Rajko Janković, u ponovljenom postupku branio se sa slobode (u pritvoru se nalazio tijekom prvoga postupka, od travnja 2003. do objave prvostupanjske presude 14. svibnja 2004.)

Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve/oštećeni – zlostavljani i/ili zastrašivani i/ili pljačkana imovina:

Šime Zelić, Neda Zelić, Vlado Zelić, Ankica Zelić, Neda Zelić, Anđa Čavlina, Dinka Karaga, Ante Parać, Milka Parać, Marija Parać, Ante Bračić, Marija Bračić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

Prvo suđenje nismo pratili.

Glavnu raspravu u ponovljenom postupku smo pratili. Izvještaje sa glavne rasprave možete vidjeti u pridruženom dokumentu.

ZLOČIN U SELIMA OPĆINE PROMINA – izvještaji sa praćenja ponovljenog suđenja

 

PRESUDE

Okrivljeni Janković je presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Šibeniku i predmet vratio na ponovno raspravljanje. Prvostupanjska je presuda ukinuta iz procesnih razloga, jer je optuženik za dio inkriminiranih radnji proglašen krivim, a za dio oslobođen, iako mu je na teret stavljeno jedno produljeno kazneno djelo, koje se mora u cjelini presuditi, pri čemu nije moguće istovremeno donijeti i osuđujuću i oslobađajuću presudu.

Rješenje Vrhovnog suda RH od 11. prosinca 2008. možete pogledati ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, okr. Janković je 24. rujna 2010. na Županijskom sudu u Šibeniku ponovno proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je 24. rujna 2010. donijelo presudu kojom je okrivljenika proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003., izmijenjenom podneskom od 13. svibnja 2004. te na ročištima glavne rasprave 14. svibnja 2004., 10. rujna 2010. i 24. rujna 2010. optuženika se tereti da je od kraja 1991. do Vojno-redarstvene akcije “Oluja” 4. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu i imovinu prognanih Hrvata.

U prvom prvostupanjskom postupku, koji se na Županijskom sudu u Šibeniku vodio 2004. godine, Vijeće je utvrdilo krivnju okrivljenika za sedam točaka optužnice, dok ga je po dvije točke optužnice oslobodilo od optužbi. Izreklo mu je kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

No Vrhovni sud RH je 2008. godine rješenjem broj I Kž 395/05-3 ukinuo prvostupanjsku presudu i naložio ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Navedena povreda počinjena je time što je Vijeće presudom djelomično osudilo, a djelomično oslobodilo okrivljenika za isti činjenični opis djela. Sve radnje jednog produženog djela koje su optužnicom bile stavljene na teret okrivljeniku, a koje se djelo sastojalo od ukupno devet radnji, trebalo je u cijelosti i presuditi. S obzirom da je sud procijenio da određene radnje okrivljenik nije počinio, trebao ih je ispustiti iz činjeničnog opisa, no to nije učinio.

Presudom od 24. rujna 2010. okrivljenik je iznova proglašen krivim za sedam točaka optužnice. Ovoga puta izrečena mu je kazna zatvora u kraćem trajanju. Kao i 2004. godine, okrivljeniku je izrečena kazna zatvora ispod minimuma predviđenog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Vijeće je raniju neosuđivanost okrivljenika, pomaganje pripadnicima Hrvatske vojske, zaštitu od neprijateljskih vojnika i činjenicu da je proglašen krivim za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen uzelo kao posebno olakotne okolnosti koje su dovele do izricanja kazne zatvora ispod minimuma predviđenog za predmetno kazneno djelo.

Razlozi zbog kojih se Vijeće odlučilo na ublažavanje kazne u ukinutoj presudi gotovo su identični razlozima navedenim u obrazloženju presude od 24. rujna 2010., s tim što je u drugonavedenoj presudi kao razlog za ublažavanje naveden i protek vremena. Nije posebno obrazloženo koje su nove okolnosti zbog kojih se odlučilo za izricanje još kraće kazne.

Smatramo da su sudovi u situacijama kada se odlučuju za ublažavanje kazne, dužni vrlo precizno objasniti koje su posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

Smatramo kako je dvojbeno da li činjenica da je optuženik osuđen za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen može biti cijenjena kao olakotna okolnost, a posebno kao razlog za izricanje kazne zatvora u trajanju ispod propisanog minimuma.