Praćenje suđenja za ratne zločine

Zločin u Bijeloj

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda Bjelovaru 11. listopada 2010. optuženi Dragomir Ćasić oslobođen je optužbe jer nije dokazano da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru KT-49/94 od 12. lipnja 1997. podignuta je protiv 28 optuženika.

Njome se Dragomira Ćasića, kao 19.- optuženog, tereti za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika: da je kao pripadnik paravojne postrojbe tzv. “Teritorijalna obrana Zapadne Slavonije” zajedno sa Žarković Krstom, Banjeglav Ljubomirom, Šopalović Milanom, Majić Nenadom, Kulić Sretenom, Zorić Miodragom, Pavković Vasilijem, Kuridža Petrom, Tomić Borom, Glumac Rajkom i Romanić Milanom u noći 18/19. kolovoza uhitio pripadnike policije u Daruvaru Starešinić Zlatka, Petrovecki Darka, Rambousek Damira i Petrovečki Marijana te ih odveli u zatvor u selu Bijela, gdje su isti bili mučeni i zlostavljani, potom prebačeni u zatvor u Bučju, gdje se Petrovicki Darku, Rambousek Damiru i Petrovečki Marijanu gubi svaki trag te se drži da su ubijeni.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

Po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 06. kolovoza 2010. godine, broj: K-DO-29/10, Dragomira Ćasića se tereti da je zajedno sa ostalim navedenim osobama protupravno lišio slobode građane RH Starešinić Zlatka, Petrovicki Darka, Rambousek Damira i Petrovečki Marijana te ih poveo u četnički zatvor u Bijeloj gdje su mučeni i zlostavljani, a nekoliko dana kasnije prebačeni u centralni zatvor u Bučju, gdje se gubi svaki trag Petrovicki Darku, Rambousek Damiru i Petrovečki Marijanu te se drži da su ubijeni, pa da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Broj predmeta: K-6/2010

Vijeće za ratne zločine: Sandra Hančić, predsjednica Vijeća, Mladen Piškorec, član Vijeća, Antonija Bagarić, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 06. kolovoza 2010. godine, broj: K-DO-29/10.

Zastupnik optužbe: Branka Merzić, Županijska državna odvjetnica u Bjelovaru

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Dragomir Ćasić (uhićen na graničnom prijelazu Bajakovo 01. kolovoza 2010., u pritvoru do objave prvostupanjske oslobađajuće presude 11. listopada 2010.)

Branitelji optuženog: Krešimir Papac, odvjetnik iz Koprivnice, Krunoslav Kunštić, odvjetnik iz Koprivnice

Žrtve:

 zatočeni u logor, mučeni i zlostavljani, vode se kao nestali: Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki;

– zatočen u logor, mučen i zlostavljan: Zlatko Starešinić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BIJELA izvještaj s praćenja suđenja

PRESUDA

Dana 11. listopada 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru opt. Dragomir Ćasić oslobođen je optužbe jer nije dokazano da je počinio djelo za koje ga se optužuje.

Presudom VSRH od 10. svibnja 2012. odbijena je žalba državnog odvjetnika te je potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je opt. Dragomir Ćasić oslobođen optužbe. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon prvostupanjskog postupka provedenog 11. listopada 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru optuženog Dragomira Ćasića oslobodilo je optužbe da je u noći 18./19. kolovoza 1991., kao pripadnik paravojne postrojbe tzv. Teritorijalne obrane zapadne Slavonije zajedno s Krstom Žarkovićem, Ljubomirom Banjeglavom, Milanom Šopalovićem, Nenadom Majićem, Sretenom Kulićem, Miodragom Zorićem, Vasilijem Pavkovićem, Petrom Kuridžom, Borom Tomićem, Rajkom Glumcem i Milanom Romanićem protupravno lišio slobode građane RH Zlatka Starešinića, Darka Petrovickog, Damira Rambouseka i Marijana Petrovečkog te ih poveo u četnički zatvor u Bijeloj gdje su mučeni i zlostavljani, a nekoliko dana kasnije prebačeni u centralni zatvor u Bučju, gdje se gubi svaki trag Darku Petrovickom, Damiru Rambouseku i Marijanu Petrovečkom te se drži da su ubijeni.

Optuženi Ćasić oslobođen je od optužbe jer nije dokazano da je počinio djelo za koje ga se tereti. Pritvor, u kome se nalazio od 1. kolovoza 2010., kada je uhićen na graničnom prijelazu Bajakovo, ukinut je prilikom objave presude.

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KT-49/94 od 12. lipnja 1997. podignuta je protiv 28 optuženika (Milan Lončar i dr.), a obuhvaća 12 različitih inkriminiranih događaja s područja tadašnje općine Daruvar u razdoblju od kolovoza do prosinca 1991. godine. No optužnicom nije jasno i dostatno individualizirana uloga pojedinih okrivljenka u izvršenju pojedinih djela koja im se stavljaju na teret.

Navedenom optužnicom Dragomira Ćasića, zajedno sa ostalim navedenim okrivljenicima, teretilo se za mučenje i ubijanje ratnih zarobljenika, s obzirom da je navedeno da su oštećenici Zlatko Starešinić, Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki bili pripadnici policije.

No 6. kolovoza 2010. optužnica je izmijenjena. U novoj optužnici broj K-DO-29/10 navedeno je da su četvorica oštećenih bili civili pa se optuženog Ćasića tereti da je protuzakonito u logor odvodio civilno stanovništvo i time počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

U dokaznom postupku sud je ispitao trojicu te je pročitao izjave još dvojice svjedoka. Ispitani svjedoci su potvrdili da su u inkriminirano vrijeme vidjeli optuženog u selu Bijela, ali ne i da je on sudjelovao u njihovom uhićenju ili mučenju zarobljenika. Svoje prisustvo u Bijeloj i sam okrivljenik potvrdio je u iznijetoj obrani. Svjedok Zlatko Starešinić, koji je u iskazu u istrazi 1997. godine tvrdio da je optuženik sudjelovao prilikom uhićenja i privođenja njega i drugih zarobljenika u pritvor u Bijelu, tijekom glavne rasprave izmijenio je iskaz iz istrage rekavši da se ne sjeća da je u skupini osoba koje su ih uhitile bio i Dragomir Ćasić.

Analizom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je nesporno da je optuženi Ćasić nekoliko dana u kolovozu 1991. bio pripadnik paravojne postrojbe – Teritorijalne obrane zapadne Slavonije i da se u tom svojstvu nalazio u selu Bijela, što bi eventualno govorilo o počinjenju kaznenog djela oružane pobune, koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu, dok nije dokazano da je osobno i u sastavu skupine lišavao slobode građane, odvodio ih u zatvore gdje su mučeni, zlostavljani, a neki i ubijeni.

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KT-49/94 od 12. lipnja 1997. te ishod ovog sudskog postupka ukazuje na potrebu daljnjeg preispitivanja optužnica podignutih nakon provedenih istraga u odsutnosti okrivljenih.

Dragomir Ćasić uhićen je na graničnom prijelazu Bajakovo 1. kolovoza 2010. U pritvoru je, do donošenja oslobađajuće presude 11. listopada 2010. proveo 2 mjeseca i 10 dana. Prema riječima branitelja okrivljenog isti će, ukoliko VSRH potvrdi prvostupanjsku presudu, tražiti naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja.

Zločin u Novskoj

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku vođen je postupak protiv Branislava Mišćevića i Željka Vrljanovića, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Javna sjednica VSRH održana je 13. listopada 2009. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010. godine. Žalba opt. Miščevića je odbijena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženici se terete da su dana 19. ožujka 1993. god. u Novskoj, kao pripadnici diverzantske grupe koja je djelovala u sastavu izviđačko diverzantskog odreda 54. pješačke brigade 18. korpusa vojske Republike Srpske Krajine, zajedno sa pripadnicima te grupe Ljubinkom Bijelićem i Draganom Kneževićem, maskirani u odore pripadnika HV-a i naoružani automatskim pištoljima marke ”Škorpion”, sa privremeno okupiranog područja Novsko Brdo, spuštajući se pješice šumskim putem prema gradu Novska, u predjelu zv. ”Samar” u ulici Alberta Knoppa, ušli u obiteljsku kuću u vlasništvu obitelji Grgić gdje su usmrtili Stjepana Grgića, dozapovjednika privremene formacije novljanske domobranske satnije, njegovu suprugu Tomislavu Grgić, te njihovu djecu Ivana Grgića i Anamariju Grgić. Nakon počinjenog umorstva su, pretražujući stvari po kući, pronašli pogonske ključeve automobila marke ”Isuzu”, te ga odvezli u privremeno okupirano područje Okučana,

dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločin protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Alenka Lešić, član Vijeća

Optužnicu zastupa: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Siska

Branitelji :

za I-optuženika, Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba

za II-optuženika, Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska i Veljko Miljević, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: ubijeni članovi obitelji Grgić: Stjepan Grgić, Tomislava Grgić, Ivan Grgić, Anamarija Grgić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA izvjestaji s pracenja

 

PRESUDA

Dana 24. listopada 2008. godine oglašena je presuda kojom je prvooptuženik Branislav Miščević oglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Drugooptuženik Željko Vrljanović oslobođen je optužbe.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH odražana je 13. listopada 2009. Izvještaj sa javne sjednice pogledajte ovdje. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Presudu VSRH možete pročitati ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010. Izvještaj sa sjednice pročitajte ovdje. Žalba opt. Miščevića je odbijena. Presudu možete vidjeti ovdje.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Kazneni postupak za ubojstvo obitelji Grgić, supružnika i njihovo dvoje malodobne djece, koje je izvršeno egzekucijom iz neposredne blizine, pokrenut je trinaest godina nakon njegova izvršenja.

Težina i brutalnost zločina zahtijevaju najstrožu kaznu za sve počinitelje tog zločina.

Sudsko vijeće je imalo zahtjevan zadatak utvrditi činjenice i donijeti odluku s obzirom da nije bilo neposrednih očevidaca zločina, jedan od ključnih svjedoka je negirao svoj iskaz dan u istrazi, a drugi je pojasnio da u istrazi nije mislio na opt. Vrljanovića nego na drugu osobu. Sudu je predočeno da je taj svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Upravo stoga, donoseći presudu (i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu) na temelju indicija Sud je obavezan vrlo jasno obrazložiti utvrđene činjenice.

Sudsko je vijeće utvrdilo da je opt. Branislav Miščević zajedno s pripadnicima svoje grupe, među kojima su bili i Ljubinko Bijelić “Tolobić” te Dragan Kovačević “Toša”, hicima u zatiljak likvidirali članove obitelji Grgić, otuđili njihov automobil, čime su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Opt. Miščević je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina.

Željko Vrljanović uslijed nedostatka dokaza oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti optužnicom.

U tijeku postupka obrana je inzistirala na pribavljanju spisa u kaznenom predmetu koji se, prema tvrdnji obrane, vodio protiv Deana Milića 1993. godine na Vojnom sudu u Zagrebu za isti događaj za koji se u ovome postupku sudilo optuženicima Miščeviću i Vrljanoviću. No nakon pribavljanja spisa koji se očito ne odnosi na predmetni događaj, Sud nije uvažio zahtjev obrane za ponovnim pribavljanjem spisa.

Ukoliko Vrhovni sud Republike Hrvatske bude smatrao da su činjenice u ovome postupku točno utvrđene, smatramo nužnim procesuiranje svih počinitelja zločina nad obitelji Grgić, za što će biti nužna suradnja s tijelima progona Republike Srbije.

Obrazloženje

Kazneni postupak protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića pokrenut je 13 godina nakon počinjenja zločina koji im je optužnim aktom stavljen na teret. Istražni zahtjev od 31. ožujka 2006. godine bio je upravljen protiv 7 (sedam) osoba, i to: Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića, Branislava Miščevića, Ljubinka Bijelića, Dragana Kneževića i Željka Vrljanovića. Optužnica je podignuta protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića, koji su postali dostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Branislav Miščević, bez državljanstva sa izbjegličkim statusom u Srbiji, izručen je Hrvatskoj iz Srbije, a Željko Vrljanović, državljanin SAD-a, uhićen je u Njemačkoj temeljem međunarodne tjeralice i izručen Hrvatskoj.

Prvostupanjski sud smatra da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je Branislav Miščević sudjelovao u likvidaciji četveročlane obitelji Grgić te da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina (maksimalna zatvorska kazna). Željko Vrljanović je zbog nedostatka dokaza, temeljem čl. 354. t. 3. ZKP-a, oslobođen optužbe.

Sud je ne zadirući u identitet optuženog akta intervenirao u činjenični supstrat sačinjen po tužitelju usklađujući ga s utvrđenim činjeničnim stanjem, budući da, po ocjeni suda, tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno da bi predmetno kazneno djelo bilo počinjeno temeljem zapovjedi Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića te nepoznatog kapetana I. klase JNA, pa je ove navode ispustio iz činjeničnog opisa kaznenog djela za čije počinjenje je Branislava Miščevića oglasio krivim.

Tijekom dokaznog postupka neposredno je saslušano sedam svjedoka, dok su iskazi šest svjedoka, po odluci Vijeća, pročitani. Tijekom ispitivanja svjedoka Milana Mirolovića s glavne rasprave je radi zaštite njegovog osobnog i obiteljskog života, sukladno odredbama ZKP-a, bila isključena javnost. Sugestiju za isključenje javnosti dao je Odjel za podršku žrtvama i svjedocima u kaznenim postupcima i postupcima za kaznena djela ratnog zločina. Sudu je predočeno da je svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Sud je osuđujući dio presude temeljio na iskazima triju svjedoka – Dušana Grbića (danog tijekom istražnog postupka, ispitan neposredno na glavnoj raspravi opovrgnuo je iskaz dan u istrazi), Milana Mirolovića i Milke Pavković.

Sud je iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića utvrdio da su ovi kritičnog dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati temeljem zapovijedi osiguravali područje kod sela Paklenica, pri čemu su pripadnici grupe Branislava Miščevića krenuli lijevo u pravcu Novske, dok je grupa Čede Relića otišla u suprotnom pravcu, a njihova grupa ostala je na mjestu. Miščevićeva grupa je pri tom nosila kratko naoružanje tzv. “škorpione”, a svjedok Mirolović naveo je da su imali prigušivače te uniforme hrvatske vojske. Čuli su da su isti po povratku dovezli automobil, džip koji se putem pokvario pa ga je traktorom izvlačio Milan Pavković. Tek treći dan su čuli da je pobijena obitelj Grgić.

Svjedok Dušan Grbić je naveo i da su sa Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac. Rekao je da je poslije 24,00 sata iz pravca Novske došao “Tolobić” u uniformi Hrvatske vojske i da je rekao da mu treba traktor. Motorolom je pokušao nazvati Juru Šajatovića, no nije ga dobio, pa je nazvao Mišu Bajića i od njega zatražio da ode po Milana Pavkovića da dođe u šumu sa traktorom. Dan ili dva potom čuo je da su Miščević, “Tolobić” i “Toša” popravljali džip. Čuo je da je osim džipa oduzet i novac te uniforme Hrvatske vojske, a da je traktor trebao jer se automobil putem pokvario.

Svjedok Mirolović je rekao da su opisanog dana oko 16,00 sati s Miščevićem bili i “Tolobić”, “Toša” i “Vrči”.

Svjedokinja Milka Pavković je potvrdila navode svjedoka da je njezin suprug Milan Pavković jedne noći 1993. godine bio pozvan da svojim traktorom izvlači neko vozilo koje se zaglavilo. Po njega su te noći došli Jure Šajatović i Milenko Bajić obučeni u hrvatske uniforme. Suprug joj je rekao da je u početku mislio da se radi o vozilu koje je negdje ukradeno, a kad je saznao što su učinili, otišao je u komandu koja se nalazila u Rajićima i svašta im rekao, zbog čega je kasnije obitelj imala problema. Suprug joj je rekao i da je od Marka Vladića, koji je u međuvremenu preminuo, saznao da je u grupi koja je izvršila ubojstvo članova obitelji Grgić bila osoba po nadimku “Toša”, za kojeg misli da se zove Dragan Knežević.

Sublimirajući naprijed navedene iskaze Sud je utvrdio da je upravo optuženi Branislav Miščević, sa svojom izviđačko-diverzantskom grupom u sastavu koje su se nedvojbeno nalazili Ljubinko Bijelić, zvani “Tolobić” i Dragan Knežević, zvani “Toša”, počinio predmetno kazneno djelo, jer je, kako je to obrazložio sud, optuženik kritične zgode dovezao jedan terenski automobil za koji se opravdano može uzeti da je pripadao obitelji Grgić, s obzirom da je dovezen kritične noći na položaj vojske “SAO Krajine”, a nitko od svjedoka ne potvrđuje obranu optuženika da bi isti njima UNPROFOR bio dao na raspolaganje, s tim da svjedoci navode da se pričalo kako je taj automobil prodan u Beograd, a svjedok Slavomir Solomon je naveo da je pokojni Stjepan Grgić u to vrijeme imao džip.

Iz zapisnika o očevidu i fotoelaborata proizlazi da je ubojstvo obitelji Grgić počinjeno 19. ožujka 1993. godine u njihovoj kući u Novskoj. Sud je očito, povezujući nedvojben datum smrti članova obitelji Grgić i događaj koji su opisivali svjedoci Grbić i Mirolović (govorili su o ožujku 1993. godine), utvrdio točan datum izvršenja kaznenog djela. No, u obrazloženju presude je navedeno da “… iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića koji su suglasno, u tijeku istrage, a svjedok Mirolović i na glavnoj raspravi iskazali da su toga dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati imali zadatak da ….”, iako navedeni svjedoci nikada nisu govorili o točnom danu u kojemu se zbio događaj koji su opisivali.

Sud je zaključio da je optuženik pri izvršenju kaznenog djela postupao sa izravnom namjerom, motiviran nacionalnom netrpeljivošću prema građanima hrvatske nacionalnosti, a što je u konačnici rezultiralo četverostrukom egzekucijom civila, među kojima je bilo i dvoje djece starosti 14 i 5 godina, pri čemu je svako ponaosob prije likvidacije bio prisiljen gledati kako se lišava života najbliži član obitelji. Sud nije obrazložio na temelju čega je donio zaključak da je zločin motiviran nacionalnom netrpeljivošću.

Obrazlažući oslobađajući dio presude, Sud je naveo da se opt. Vrljanović branio navodeći da je u kritično vrijeme bio u Banja Luci, što su potvrdili njegova tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Dragana Vrljanović te njezina sestra Daliborka Potajac, te da je prije kritičnog događaja prebačen u minobacačku jedinicu, što su potvrdili svjedoci Dušan Sutara i Milorad Tešanović.

Svjedok Mirolović je na glavnoj raspravi pojasnio da je osoba nadimkom “Vrči”, koju je spominjao u istrazi, ustvari Željko Mostarac, a ne Željko Vrljanović, koji ima nadimak “Vrljo”. I svjedoci Dušan Grbić, Dragana Vrljanović i Daliborka Potajac su naveli da je nadimak optuženog bio “Vrljo”.

Iskaz svjedoka Nikole Polimca, koji je u tijeku istrage izjavio da je opt. Vrljanović njemu osobno pričao da je zajedno sa opt. Miščevićem sudjelovao u likvidaciji Sud je ocijenio neuvjerljivim.

U oslobađajućem dijelu presude uopće nije vrednovan dio iskaza svjedoka Dušana Grbića, koji je u istrazi rekao da su s Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac.

Obrana je inzistirala na pribavljanju spisa kaznenog predmeta od Županijskog suda u Zagrebu, koji se, prema tvrdnji obrane, 1993. godine vodio pred Vojnim sudom u Zagrebu protiv Deana Milića, tadašnjeg pripadnika hrvatskih postrojbi, za isti događaj za koji su optuženi Miščević i Vrljanović.

Županijski sud u Sisku pribavio je od Županijskog suda u Zagrebu, po mišljenju obrane, pogrešan spis koji nije ni u kakvoj vezi s predmetnim kaznenim djelom. Na prijedlog branitelja da se svakako pribavi navedeni spis na temelju kojeg bi se utvrdilo da li je pred tadašnjim Vojnim sudom protiv Deana Milića za brutalno ubojstvo obitelji Grgić donijeta osuđujuća presuda te da li je protiv istog ubrzo, temeljem Zakona o općem oprostu, optužba odbijena, dokazni prijedlog je odbijen kao nevažan.

Zločin u Selkovcu i Šatornji

Dana 14. studenog 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je i objavilo presudu kojom je opt. Milu Leticu oslobodilo optužbe da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicom ŽDO iz Siska, br. K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, optuženi su Siniša Martić, zvani «Šilt», i Mile Letice, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Rješenjem Vijeća za ratne zločine postupak protiv opt. Mile Letice razdvojen je od postupka protiv opt. Siniše Martića, zvanog «Šilt», koji je u bijegu i nedostupan hrvatskom pravosuđu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, broj: K-DO-21/06, od 01. kolovoza 2008. godine, pogledajte ovdje (pdf, 1,95 MB).

Optužnicom ŽDO iz Siska, broj K-DO-21/06 od 01. kolovoza 2008. godine, mijenjanoj 01. listopada i 14. studenog 2008. godine opt. Mile Letica tereti se da je dana 18. rujna 1991. godine, suprotno čl. 3., 13., 32., 33. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4. st. 1. i 2., čl. 13. i čl. 16. Dopunskog protokola II Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. godine, u svojstvu komandanta 2. odreda TO obrane Glina pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu po položajima vojnih i policijskih snaga RH u Šatornji, koja je tada i započela po položajima hrvatskih oružanih snaga u samom naselju kao i po civilnim objektima, znajući da u selu prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa su tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog napada razorene i razrušene sve kuće u selu Šatornja, a potom u razdoblju od 29. rujna do 03. listopada 1991. godine provodeći zapovijed komandanta Operativne grupe 1 generala Dušana Koturovića, s ciljem zauzimanja šireg područja Viduševca i izbijanja na rijeku Kupu, pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu i pješački napad na položaje vojnih i policijskih snaga RH u Donjem i Gornjem Selkovcu, koja paljba i napad su tada doista i započeli po položajima hrvatskih oružanih snaga u navedenim selima kao i po civilnim objektima, znajući da u tim selima prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati nepotrebnu pogiblju i bijeg tih civila u smjerovima napadanih djelovanja, kao i razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa je tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog i pješačkog napada na području Donjeg i Gornjeg Selkovca smrtno stradao civil Franjo Sučec te su razrušene i spaljene sve kuće,

dakle, kršeći pravila međunarodnog pravila za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na naselja, kojega je posljedica smrt civilne osobe i naredio napad bez izbora cilja, kojim se pogađa civilno stanovništvo,

pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1 OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: 32/08

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća

Optužnica: K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 1. listopada 2008. godine i 14. studenog 2008. godine

Zastupnik optužbe: Ivan Petrkač, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Mile Letica (do objave presude 14. studenog 2008. godine nalazio se u pritvoru)

Branitelji optuženika: odvjetnici Zorko Kostanjšek i Domagoj Rupčić

Žrtva: Franjo Sučec; izmjenom optužnice od 14. studenog iz optužnice su izostavljena imena Franjo Klobučar i Andrija Grgić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SELKOVAC I SATORNJA izvjestaji s pracenja

Održano je ukupno 5 ročišta glavne rasprave: 1., 2. i 3. listopada te 13. i 14. studenoga 2008. godine.

ŽDO iz Siska podiglo je optužnicu br. K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, protiv opt. Siniše Martića i opt. Mile Letice.
Na prvom ročištu glavne rasprave branitelj opt. Mile Letice predložio je da se kazneni postupak protiv njegova branjenika razdvoji od kaznenog postupka protiv opt. Siniše Matića, koji je u bijegu. Zamjenik ŽDO iz Siska protivio se razdvajanju postupka. Raspravno Vijeće je Rješenjem, temeljenim na odredbi čl. 30. st. 1. OKZ RH, razdvojilo postupak protiv opt. Mile Letice od kaznenog postupka protiv opt. Siniše Matića.

Na prvom ročištu glavne rasprave (01. listopada ’08.) Zamjenik ŽDO iz Siska precizirao je zakonski opis kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Tijekom dokaznog postupka izvedeni su personalni i materijalni dokazi.
Saslušani su svjedoci: Vlado Crnković, Zlatko Školneković, Kata Šantek, Milan Đukić, Petar Sužnjević, Mirko Lapčević, Marijan Pereković, Luka Sučec, Milan Drekić, Stjepan Radočaj, Slavko Strgar, Mirko Kruhović, Slavko Sučec, Vlado Gregorić, Veljko Milojević, Zoran Rula, Brako Djaković, Mate Kruhović i Nikola Čavić.
Pročitani su iskazi svjedoka: Steve Borića, Luke Šanteka, Đurđe Leskovac, Srećka Ostojića, Luke Pereković, Đure Turopoljca, Adama Lazića i Ilije Jandrića.
Pročitana je dokumentacija pod nazivom na ličnost komandanta, od 29. rujna 1991. godine; Bilten br. 3 od 7. listopada 1991. godine, od 11. studenoga 1991. godine i Bilten br. 5 od siječnja 1992. godine.

Na ročištu za glavnu raspravu, održanom dana 14. studenoga 2008. godine, Zamjenik ŽDO iz Siska izmijenio je optužnicu.
Optuženik se niti po prvoj, a niti po izmijenjenoj optužnici nije osjećao krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Na istom ročištu optuženik je iznio obranu.
U završnom govoru Zamjenik ŽDO iz Siska je rekao da se iz tijeka dokaznog postupka vidi da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to opisano u optužnici, stoga je predložio da ga Sud proglasi krivim i osudi po zakonu.
Branitelji optuženika su rekli da tijekom dokaznog postupka nije dokazano da bi opt. Mile Letica počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Odvjetnik Domagoj Rupčić u završnom govoru pozivao se na odredbe Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije. Branitelj Zorko Kostanjšek analizirao je izvedene dokaze i rekao da se upravo iz tijeka dokaznog postupka vidi da nije dokazano da je njegov branjenik izdao zapovijed, da nije dokazano na koji način je nastala šteta, kada je nastala šteta, te nije dokazano da je zapovjeđena prekomjerna uporaba snaga. Nadalje je rekao da je dokazano da je Franjo Sučec poginuo nakon napada na Selkovac, jer je u trenutku napada, kada ostalo stanovništvo više nije u selu, Franjo Sučec ostao u selu živ.

PRESUDA

14. studenog 2008. godine predsjednica Vijeća za ratne zločine je objavila i ukratko obrazložila presudu kojom je optuženi Mile Letica oslobođen od optužbi koje su mu optužnicom stavljene na teret.

Ukinut je pritvor protiv optuženika te je naloženo da se isti pusti na slobodu.

U kratkom obrazloženju istaknula je da je za oslobađajuću presudu primarna bila činjenica da je Vijeće utvrdilo da je zapovjedni nivo na kojem je bio raspoređen optuženik bio niži zapovjedni nivo od onog koji ulazi u kategoriju zapovjedne odgovornosti koja je kao takva određena zakonom.

Dana 10. listopada 2012. VSRH odbio je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu kojom je opt. Mile Letica oslobođen optužbe.

Presudu VSRH pogledajte ovjde.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je presudu br. K-32/08, od 14. studenoga 2008. godine, kojom je opt. Milu Leticu oslobodilo od optužbe temeljem odredbe čl. 354. t.3. ZKP, nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

Postupak je bio javan, Vijeće je odbilo prijedlog branitelja da postupak bude zatvoren za javnost zbog zaštite optuženikova osobnog i obiteljskog života.

Sud je, donoseći oslobađajuću presudu utvrdio da se opt. Mile Letica u kritično vrijeme nalazio u paravojnoj postrojbi i da je bio komandant II. odreda TO Glina te da je u kritično vrijeme uslijedio napad paravojnih postrojbi pomognutih snagama JNA na sela Šatornju i Gornji i Donji Selkovac. No, u citiranoj presudi konstatira se da Sud nije na nedvojben način utvrdio da bi upravo opt. Mile Letica bio odgovoran za napad na sela Šatornji i Gornji i Donji Selkovac, odnosno, da bi kao komandant II. odreda TO Glina naredio te napade. Sud nije mogao utvrditi je li optuženik sa svojim odredom borbeno djelovao tako da bi uslijed toga bile razrušene i zapaljene kuće i gospodarski objekti u Gornjem i Donjem Selkovcu, te da bi uslijed toga smrtno stradao civil Franjo Sučec.

Donoseći oslobađajuću presudu: „ocjena je ovoga suda da u konkretnom slučaju nema niti dokaza da bi zapovjedni nivo koji je zauzimao II opt. Mile Letica kao komandant 2. odreda TO Glina, bio na tako visokoj razini koja bi imala moć i ovlast da pokrene sve vojne snage koje su sudjelovale u napadu na ova sela ili ih spriječi u razaranju objekata i ubijanju civila nakon što se ušlo u ta sela“.

Zločin u Korlatu

Drugo ponovljeno suđenje protiv optuženih Steve Macakanje i drugih, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, završio je pred izmjenjenim Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zadru.

Zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjenicnog stanja Vrhovni sud RH je Rješenjem br. I-Kz-565/00, od 19.12.2002. godine, ukinuo presudu Županijskog suda u Zadru, br. K-39/95, od 23.6.2000. godine i predmet vratio Županijskom sudu u Zadru na ponovno raspravljanje. Suđenje se provodi u odsutnosti optuženih.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva iz Zadra, br. KT-78/92, od 1. kolovoza 1995. godine stavlja na teret optuženima, Stevi Macakanji, Željku Ležaji, Branku Kužetu i Željku Cupaću, da su 5. lipnja 1992. godine u Korlatu, na privremeno zaposjednutom teritoriju RH, kao pripadnici paravojnih postrojbi, tijekom oružanog sukoba između postrojbi pobunjenih Srba i oružanih snaga RH, zajedno s još petoricom nepoznatih osoba, odlučili ubiti te maltretirali i ubili civila Milana Bulića.

Optužnica.doc

OPĆI PODACI

Ponovljeno suđenje protiv optuženih Steve Macakanje i drugih, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, započelo je pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zadru 30. ožujka 2006. godine.

Županijski sud u Zadru

Optužnica broj: KT-78/92, od 1. kolovoza 1995. godine, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO) iz Zadra

Broj ukidbenog rješenja Vrhovnog suda RH: I Kž-565/00 od 19. prosinca 2002. godine I Kž-682/03, od 29. rujna 2005. godine

Vijeće za ratne zločine : sutkinja Enka Moković, Predsjednica Vijeća; sudac Vladimir Mikolčević, član Vijeća i sudac Boris Babić, član Vijeća

Zastupnik optužbe: Slobodan Denon, zamjenik ŽDO-a iz Zadra

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Optuženici: Stevo Macakanja, Željko Ležaja, Branko Kužet i Željko Cupać


Branitelji optuženika:
 odvjetnik Ante Ivković – branitelj opt. Steve Macakanje, odvjetnik Ante Krajina – branitelj opt. Željka Ležaje, odvjetnik Ivica Ivanić – branitelj opt. Branka Kužeta, odvjetnik Goran Nižić – branitelj opt. Željka Cupaća, svi odvjetnici iz Zadra

Žrtva – ubijen: Milan Bulić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Proces smo pratili samo povremeno. Prikaz drugog ponovljenog suđenja je u pridruženom dokumentu.

Prikaz ponovljenog suđenja.doc

PRESUDA

Dana 04. listopada 2006. godine, Predsjednica Vijeća za ratne zločine, sutkinja Enka Moković, objavila je presudu br. K-70/05, kojim je opt. Stevu Macakanja i opt. Željka Ležaju proglasilo krivima.

Stevo Macakanja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Željko Ležaja je osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Opt. Branko Kužet i Željko Cupać su oslobođeni optužbe.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj I Kž 1062/06-3 od 17. veljače 2009. godine djelomično prihvatio žalbe državnog odvjetnika i opt. Macakanje, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni pa je opt. Stevu Macakanju osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, a opt. Željka Ležaju u trajanju od 6 godina. U ostalom dijelu žalbe su odbijene te je u ostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 Presudu VSRH pogledajte ovdje.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Izmijenjeno Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zadru korektno je provelo drugi ponovljeni kazneni postupak protiv optuženih Steve Macakanje, Željka Ležaje, Branka Kužeta i Željka Cupaća. Utvrdilo je kako iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, nije moguće izvan svake razumne sumnje zaključiti da su Branko Kužet i Željko Cupać supočinitelji kaznenog djela iz čl. 120., st. 1., OKZ-a RH ili da su I i II optuženomu davali podršku i bodrili ih u njihovim postupcima prema civilu Milanu Buliću, kako je tvrdila optužba.

Ostaje nejasno iz kojih razloga prijašnje Vijeće, u prvom ponovljenom postupku, nije postupilo po uputama Vrhovnog suda RH, pa je na taj način postupak nepotrebno produžen jer je morao biti proveden i drugi ponovljeni postupak.

Zločin u Slunjskoj Selnici (opt. Miroslav Bijelić i dr.)

Na Županijskom sudu u Karlovcu 29. travnja 2010. započela je glavna rasprava u ponovljenom postupku protiv optuženih Miroslava Bijelića, Save Padežanina, Đure Tepšića i Rade Bjeloša, koje se tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 29. lipnja 2010. optuženici Bijelić, Padežanin i Tepšić proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 10 godina. Optuženi Bjeloš oslobođen je optužbe.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu br. KT – 6/96 od 29. veljače 1996. godine tereti se II. opt. Miroslava Bijelića, III. opt. Savu Padežanina, IV. opt. Đuru Tepšića i V. opt. Radu Bjeloša da su u Slunjskoj Selnici kao pripadnici paravojske tadašnje “SAO Krajine” izvršavajući zapovjedi neposrednog zapovjednika Rade Peleša 15. svibnja 1992. lišili života Josipa Obranovića i time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K-1/04

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević, predsjednik Vijeća; sutkinja Jasminka Jerinić Mušnjak i sudac Marijan Janjac, članovi Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Karlovcu broj KT-6/96 od 29. veljače 1996. godine

Zastupnik optužbe: Zdravko Car, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Miroslav Bijelić, Savo Padežanin, Đuro Tepšić i Rade Bjeloš – sudi im se u odsutnosti

Branitelji optuženika: odvjetnik Stanislav Rožman, braniteljica opt. Bijelića, odvjetnik Hrvoje Rožman, branitelj opt. Padežanina, odvjetnik Davor Bartolac, branitelj opt. Tepšića, odvjetnica Sanda Kličarić, braniteljica opt. Bjeloša

Žrtva – ubijen: Josip Obranović

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Prvotni postupak vođen je protiv petorice optuženika, četvorice gore navedenih te prvooptuženog Rade Peleša. Suđenju je bio nazočan samo prvooptuženik, dok je u odnosu na ostalu četvoricu provedeno suđenje u odsutnosti. Dana 27. studenog l996. sva petorica su oglašeni krivima i osuđeni na po deset godina zatvora.

Vrhovni sud RH u ožujku 1998. je ukinuo prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je sud prvog stupnja na jednom ročištu glavne rasprave ispitivao svjedoke bez prisustva branitelja II. do IV. optuženih.

Ponovljeni kazneni postupak proveden je samo protiv prisutnog opt. Rade Peleša. On je l6. ožujka l999. oglašen krivim i osuđen na l2 godina zatvora. VSRH je kasnije preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te opt. Peleša osudio na kaznu zatvora u trajanju do l0 godina. Kaznu je u međuvremenu i odslužio.

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

SLUNJSKA SELNICA izvjestaji s rasprave

PRESUDA

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 29. lipnja 2010. optuženici Bijelić, Padežanin i Tepšić proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 10 godina. Optuženi Bjeloš oslobođen je optužbe.

Presudu pogledajte ovdje.

VSRH je 12. prosinca 2012. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženih te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.Mirolav Bijelić i dr

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Ponovljeni prvostupanjski postupak proveden je u odsutnosti okrivljenih Miroslava Bijelića, Save Padežanina, Đure Tepšića i Rade Bjeloša.[1]

Sud je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da su Bijelić, Padežanin i Tepšić krivi za kazneno djelo koje im se stavlja na teret, no utvrđenjem krivnje, bez iznošenja obrane optuženika, ali i bez stvarnog kažnjavanja počinitelja, ne postiže se pravda, kako za okrivljenike, tako i za oštećenike i društvo u cjelini. Kako bi se navedeno postiglo, nužno je dostaviti materijale iz ovoga predmeta pravosudnim tijelima država u kojima se okrivljenici nalaze.

Ponovljeni postupak protiv II. opt. Bijelića, III. opt. Padežanina, IV. opt. Tepšića i V. opt. Bjeloša proveden je temeljem optužnice ŽDO u Karlovcu br. KT-6/96 od 29. veljače 1996. godine. Optuženike se tereti da su kao pripadnici postrojbi tzv. SAO Krajine u svibnju 1992. izvršavajući zapovijed neposrednog zapovjednika Rade Peleša lišili života Josipa Obranovića i time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Na raspravi je ispitano troje svjedoka, pročitani su iskazi dvoje svjedoka te su izvedeni materijalni dokazi.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 29. lipnja 2010. donijelo je presudu kojom je Bijelića, Padežanina i Tepšića proglasio krivima i osudilo na kazne zatvora u trajanju od 10 godina, dok je Radu Bjeloša oslobodio od optužbe.

Sud je svoju odluku o krivnji optuženika utemeljio prvenstveno na “Izvještaju o vanrednom događaju”, iz kojeg proizlazi da su pok. Josipa Obranovića ubili navedeni optuženici, da pok. Obranović nije ubijen prilikom sukoba ili pružanja otpora već samo zbog činjenice što je htio pobjeći s okupiranog područja te kako su vojnici (okrivljenici u ovome postupku) iz svog oružja u pok. Obranovića ispalili po jedan pojedinačni hitac, uslijed čega je pok. Obranović preminuo.

Vjerodostojnost navedenog Izvještaja sud potkrepljuje i iskazima pojedinih svjedoka, koji su izjavili da su upravo okrivljenike vidjeli kako vode pok. Obranovića prema Kupi, nakon čega se čuo pucanj.

No u odnosu na Radu Bjeloša, kojeg se kao petooptuženog tereti za supočinjenje ovog kaznenog djela, sud nije utvrdio krivnju pa ga je oslobodio od optužbe. Naime, tijekom postupka izveden je dokaz – uvid u izvješće PU karlovačke od 17. svibnja 2010. godine, iz kojeg proizlazi da osoba Rade Bjeloš, sa osobnim podacima iz optužnog akta, nije evidentirana od strane PU karlovačke niti je živjela na tom području. U evidenciji PU karlovačke zabilježena je osoba istog imena i prezimena, no rođena 1967., a ne 1952. godine, kako je navedeno u optužnici. Iz iskaza Rade Peleša, saslušanog kao svjedoka, proizlazi da je Rade Bjeloš osoba tek koju godinu starija od ostalih okrivljenika, rođenih 1972. i 1973. godine.

S obzirom da je državni odvjetnik strana u postupku koja određuje predmet rasprave – objektivni (činjenični) i subjektivni identitet optužbe (osobe uz koje su vezani i njihovi osobni podaci), a kako tijekom postupka nije odustao od optužbe protiv opt. Bjeloša, sud je u odnosu na njega donio oslobađajuću presudu. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da u pogledu subjektivnog identiteta između optužbe i presude ne postoji istovjetnost.[2]


[1] Prvotni postupak vođen je protiv petorice optuženika, četvorice navedenih te prvooptuženog Rade Peleša. Suđenju je bio nazočan samo prvooptuženik. Dana 27. studenoga l996. sva petorica su proglašeni krivima i osuđeni na po deset godina zatvora. No Vrhovni sud RH u ožujku 1997. je ukinuo prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je sud prvog stupnja na jednom ročištu glavne rasprave ispitivao svjedoke bez prisustva branitelja II. do IV. optuženih. Ponovljeni kazneni postupak proveden je samo protiv prisutnog Peleša. On je l6. ožujka l999. proglašen krivim i osuđen na l2 godina zatvora. VSRH je kasnije preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te opt. Peleša osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Kaznu je u međuvremenu i odslužio.

[2] Člankom 350. ZKP-a propisano je da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe.

Zločin u Lovincu

Na Županijskom sudu u Rijeci je 17. listopada 2006. započeo teći (drugi ponovljeni) postupak u predmetu br. K-48/06 protiv optuženih Radoslava Čubrila, Milorada Čubrila, Milorada Žegarca, Petra Ajdukovića i Gojka Markajla za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1. OKZ-a RH.

Nakon prekida koji je trajao dulje od tri godine, i odustanka tužiteljstva od optužbe protiv svih optuženika osim prvooptuženog Radoslava Čubrila, 2011. godine sa glavnom raspravom započelo se iznova.

Dana 18. listopada 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci optuženika je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se terete Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Milorad Žegarac, Petar Hajduković i Gojko Mrkajlo da su 05. svibnja 1991. godine minobacačkom vatrom napali selo Lovinac, upali u mjesto spaljujući kuće i gospodarske objekte, pri tome su jednog sumještanina (Milana Sekulića) ubili odmah, a šestorica su odvedena, dok su petoricu (Stjepana Katalinića, Juru Sekulića, Marka Pavičića, Ivana Ivezića i Martina Šarića) kasnije ubili.

Optuženicima se stavlja na teret da su opisanim radnjama počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

2011. godine ŽDO u Rijeci odustalo je kaznenog progona svih optuženika osim prvooptuženog Radoslava Čubrila.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Broj sudskog predmeta: K-48/06

Sudsko Vijeće: sutkinja Srebrenka Šantić, Predsjednica Vijeća; sudac Dragan Katić, član Vijeća; sudac porotnik Ivan Šuflaj, član Vijeća; sudac porotnik Marijan Peranić, član Vijeća; sudac porotnik Milan Draginić, član Vijeća.

Dana 14. svibnja 2007. godine glavna rasprava započela je pred izmjenjenim Vijećem od troje sudaca sukladno Zakonu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava u sastavu: sudac Saša Cvjetić, Predsjednik Vijeća; sudac Duško Abramović, član Vijeća; sudac Vlado Skorup, član Vijeća.

Vijeće za ratne zločine od 2011. godine: sutkinja Jadranka Kovačić, predsjednica Vijeća, sutkinja Nasta Mijatović, članica Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Optužnica broj: K-DO-53/06 Županijskog državnog odvjetništva iz Rijeke, izmijenjena na glavnoj raspravi 17. rujna 2006. godine

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Kazneno djelo: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH)

Optuženici (svi odsutni): Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Milorad Žegarac, Petar Ajduković, Gojko Mrkajlo

Branitelji po službenoj dužnosti: Alen Bilić, odvjetnik iz Rijeke; Goran Marjanović, odvjetnik iz Rijeke; Đuro Vučinić, odvjetnik iz Rijeke; Ivan Čerin, odvjetnik iz Rijeke; Milenko Škrlec, odvjetnik iz Rijeke

Punomoćnici oštećenika: nitko

Žrtve – ubijeni: Kata Šarić, Stjepan Katalinić, Jure Sekulić, Marko Pavičić, Ivan Ivezić, Martin Šarić, Milan Sekulić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

Lovinac-izvjestaji

Radi se o drugom ponovljenom postupku koji traje od 1994. godine. Optuženima se sudi u odsutnosti. Naime, ŽDO iz Gospića je optužnicom KT-45/92, od 24. 11. 1992. godine, optužilo sedam osoba za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH. Do sada je Županijski sud u Gospiću dva puta donosio nepravomoćne presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je dva puta predmet vratio na ponovno suđenje.

Presuda ŽS Gospić broj K-17/92-24 od 6. srpnja 1994. – osuđujuća: Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Petar Hajduković, Gojko Mrkailo i Bogdan Čubrilo 20 godina svaki, a Bogdan Šobat i Milorad Žegarac 15 godina svaki

Rješenje VSRH broj I Kž-847/1994-3 od 16. ožujka 1995. – ukidajuće

Presuda ŽS Gospić broj K-5/98-49 od 14. lipnja 2000. – osuđujuća: Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Petar Hajduković i Gojko Mrkailo 20 godina svaki, Milorad Žegarac 15 godina; oslobađajuća u odnosu na Bogdana Šobata i Bogdana Čubrila

Rješenje VSRH broj I Kž 573/00-3 od 5. svibnja 2005. – ukidajuće

Rješenjem IKž 573/00 je VSRH donio odluku o delegiranju predmeta sa Županijskog suda u Gospiću na Županijski sud u Rijeci (jer Županijski sud u Gospiću nije imao dovoljno sudaca za formiranje novog vijeća) te je naložio ponovno ispitivanje svih svjedoka i pomnu analizu njihovih iskaza, kao i analizu veze iskaza sa drugim dokazima.

Županijski sud u Rijeci je Vijeće formirao sukladno odredbi čl. 20. ZKP-a, pa se postupak do 14. svibnja 2007. godine vodilo pred Vijećem koje se sastojalo od dva suca profesionalca i tri suca porotnika, što nije u skladu sa Zakonom o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv vrijednosti međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03), koji u čl. 13. st. 2. propisuje da vijeće županijskog suda pred kojim se provodi postupak za kaznena djela ratnog zločina čine tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom u radu na najsloženijim predmetima.

Sud je učinio povredu zakona s obzirom na sastav Vijeća, a prigovora na sastav Vijeća nije bilo.

Od 14. svibnja 2007. godine glavna rasprava se vodi pred Vijećem koje čine trojica sudaca Županijskog suda u Rijeci, sukladno Zakonu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda, s tim da su članovi Vijeća suci iz građanskog odjela.

Glavna rasprava drugog ponovljenoga suđenja započela je 17. listopada 2006. godine. Na njoj je izvršena izmjena optužnice.

Do sada je saslušano 28 svjedoka (Mile Račić, Manda Račić, Anka Katalinić, Ivan Katalinić, Karlo Sekulić, Ivka Sekulić, Mile Matajić, Željka Ivezić, Ivan Šarić, Manda Ivezić, Dane Pavičić, Ivan Pavičić, Petar Sekulić, Mirko Horvatin, Marko Bobinac, Ivan Grgat, Josip Šarić, Mate Šarić, Pavao Krpan, Andrija Ostojić, Tomislav Latvić, Marko Župan, Pavle Račić, Pavao Račić, Marijan Matijević, Josip Vrkljan, Milan Dobrić i Luka Budak).

O uzroku i načinu smrti oštećenika nalaz i mišljenje dala je vještakinja sudsko-medicinske struke dr. Renata Dobi-Babić. Saslušan je i vještak balističar Rade Stojadinović. O okolnostima odvođenja i stradavanja petero civila provedena je rekonstrukcija događaja u mjestu Lovinac.

Nakon prekida koji je trajao dulje od tri godine, i odustanka tužiteljstva od optužbe protiv svih optuženika osim prvooptuženog Radoslava Čubrila, 2011. godine sa glavnom raspravom započelo se iznova.

PRESUDA

Dana 18. listopada 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci proglasilo je krivim optuženika Radoslava Čubrila i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Začuđuje što Županijski sud u Rijeci koji, prema Zakonu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv vrijednosti međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, ima formiran specijalni odjel za ratne zločine, i na koji sud VSRH delegira predmete sa Županijskog suda u Gospiću, nije primjenio taj isti Zakon u pogledu formiranja sudskog vijeća od tri suca/tkinje profesionalca. Nadalje, članovi Vijeća su suci iz građanskog odjela. Iako navedeni zakon propisuje u čl. 13.st. 2. da Vijeće za ratne zločine čine “po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima”, dakle nije izričit koji su to najsloženiji predmeti, smatramo da bi članovi Vijeća za ratne zločine morali biti suci kaznenog odjela koji se odlikuju iskustvom rada u kaznenim predmetima (zbog težine kaznenog djela i poznavanja materije), a ne suci građanskog prava. Želimo upozoriti na “slabost” navedenog Zakona, i na praksu da Županijski sud u Rijeci ima osnovan specijalni odjel za ratne zločine, i njemu se delegiraju predmeti iz drugih sudova a, čini se, nema dovoljno sudaca/sutkinja s iskustvom rada na kaznenim predmetima.

Postupak na sudu traje od 1994. godine, a od posljednjeg održanog ročišta je prošlo godina dana, pa će zbog nezakazivanja ročišta (dulje od dva mjeseca) glavna rasprava opet morati početi iz početka. Iako se radi o suđenju u odsutnosti koje, možda, nema prioritet, ipak ovo suđenje traje dugih 14 godina te bi postupak trebalo privesti kraju.

30. srpnja 2008. godine

Zločin u Tovarniku

Na Županijskom sudu u Vukovaru 13. travnja 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Miloša Stanimirovića i još četrnaest osoba, optuženih da su nakon 20. rujna 1991. godine u mjestu Tovarnik civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, ubijali, fizički zlostavljali i prisvajali ili uništavali imovinu pa su time počinili kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocid opisano i kažnjivo po čl.119. OKZ RH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. OKZ RH uz primjenu čl. 43. OKZ RH.

Optužnica je izmijenjena 10. travnja 2012. godine. Izmjenom optužnice jedanaestorici okrivljenika stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a trojici okrivljenika počinjenje kaznenog djela oružane pobune. U odnosu na jednu okrivljenicu postupak je ranije obustavljen zbog smrti.

Prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavljena je 23. travnja 2012. godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima se stavlja na teret da su nakon što je dana 20. rujna 1991. godine mjesto Tovarnik okupirano od strane tzv. JNA, pridruženih srpskih paravojnih postrojbi i ekstremnih osoba, pridruživši se okupacionim snagama protivno čl. 3., 27. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, čl. 51. toč. 2. dopunskog Protokola I, čl. 4. dopunskog Protokola II iste Ženevske konvencije i točke II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, u cilju da taj prostor učini etnički čistim i da se onemogući daljnji život hrvatskom i drugom nesrpskom stanovništvu, civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, ubijali, fizički zlostavljali i prisvajali ili uništavali imovinu,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, mučili, nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, provodili raseljavanja, pljačkali imovinu stanovništva u namjeri da potpuno unište stanovništvo hrvatske nacionalne skupine, ubijali, nanosili teške tjelesne ozljede i stanovništvo prisilno raseljavali,

pa su time počinili krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocid opisano i kažnjivo po čl. 119. OKZ RH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. OKZ RH uz primjenu čl. 43. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru DO-K-34/00 od 01. veljače 2001. godine možete pogledati ovdje.

Optužnica je izmijenjena 10. travnja 2012. godine. Izmjenom optužnice jedanaestorici okrivljenika stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a trojici okrivljenika počinjenje kaznenog djela oružane pobune.

 

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Vukovaru

Predmet: K-6/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sutkinja Nevenka Zeko, članica Vijeća; sutkinja Zlata Sotirov, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00, od 01. veljače 2001. godine, izmijenjena 10. travnja 2012. godine

Kazneno djelo: genocida iz čl. 119. OKZ RH i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120. OKZ RH, uz primjenu čl. 43. OKZ RH; nakon izmjene optužnice kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kazneno djelo oružane pobune iz čl. 235. st. 1. (236.f.) KZ RH

Tužitelj: Miroslav Šarić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Optuženici: Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović, Dušan Dobrić, Đuro Dobrić, Jovan Miljković, Katica Maljković, Nikola Tintor, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović – svi su nedostupni pravosudnim tijelima RH, sudi im se u odsutnosti

Branitelji: Stjepan Šporčić, Šimo Filipović, Jasminka Mandić, Jelica Balog, Dubravko Marjanović, Dražen Marković, Branimir Fingler, Hrvojka Čolaković, Josip Ćorluka, Berislav Knez, Igor Plavšić, Darko Bekavac, Ranko Janjić, Krunoslav Gloković i Domagoj Rešetar

Žrtve (po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00, od 01. veljače 2001. godine, a u odnosu na 24 optuženika):

– ubijeni: Ruža Jurić, Ivan Jurić, Željko Vrančić, Antun Šimunić, Berislava Šimunić, Danijel Marinković, Mato Ćuk, Marijan Mioković, Rudolf Rapp, Ivan Zelić, Stjepan Matić, Stipo Kovačević, ? Bilić, N.N., Karlo Grbešić, Anto Markanović, Marko Bošnjak, Ivo Maleševac, Djuro Grgić, Marin Mioković, Branko Salajić, Tomo Glibo, Filomena Glibo, Ivan Burik, Pavao Vrančić, Ilija Džambo, Krešo Puljić, Mato Čulić, Vojko Selak;

– mučeni: Mirko Markutović, Živan Markutović, Andrija Jurić, Tomislav Grgić, Stjepan Marinković, Pavo Donković, Božo Grbešić, Žarko Grbešić, Dragan Hajduk, Glibo Stjepan, Branko Šimunić, Ratko Dovičin, Marin Mitrović, Marijan Matijević;

– protjerani: Ilija Šimunić, Tomislav Grgić i njegova majka, Jozo Beljo i njegova obitelj, Vlatko Glavašić, obitelj Ivana Palijana, Ivo Djurić, Juro Beljo, Mato Ćuk, obitelj Mije Siketića, Andrija Jurić, Stipo Glibo, Vjekoslav Mioković, Josip Djurčinović, Martin Djurčinović, Marija Topić, Marica Grgić, Đuro Grgić, Ivan Zelić, Stjepan Matić, Dragan Hajduk, Mijo Petković;

– tjerani na prinudni rad: Mijo Siketić, Mile Ivančić (ranjen), Stipo Kovačević, Bilić te još jednu osobu N.N., Martin Habčak;

– zapaljene kuće: Marin Šijaković, Vlatko Glavašić, Rudolf Rapp, Dragan Hajduk;

– maltretirani: Marija Palijan, Tanja Palijan, Martin Habčak, Adam Čurčinović

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Optužnica je 1. veljače 2001. godine podignuta protiv 24 okrivljenika.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-122/01 od 29. listopada 2001. razdvojen je postupak u odnosu na optužene Milenka Stupara, Strahinju Ergića, Dragoljuba Trifunovića, Đorđa Miljkovića, Miću Maljkovića i Janka Ostojića, a u odnosu na njih je i pravomoćno okončan.

Navedenim optuženicima se sudilo u njihovom prisustvu. Milenko Stupar, Strahinja Ergić, Dragoljub Trifunović i Mićo Maljković su oslobođeni optužbi, u odnosu na Janka Ostojića donesena je odbijajuća presuda, dok je Đorđe Miljković osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Miljković je osuđen jer je u prostorijama zgrade Milicije u Šidu tukao Marijana Matijevića.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru broj K-42/01 od 11. siječnja 2002. godine možete pogledati ovdje.

VSRH je 23. kolovoza 2006. godine odbio žalbe Đorđa Miljkovića i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrdio je presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-64/06 od 22. ožujka 2006. razdvojen je postupak u odnosu na Aleksanra Trifunovića. Trifunović je bio u pritvoru i nazočan suđenju, no Županijski sud u Vukovaru je prihvatio uknjižbu kuće kao jamstvo optuženog da će dolaziti na suđenje te ga je pustio da se brani sa slobode. Vrhovni sud je ukinuo rješenje o jamstvu i puštanju iz pritvora, no optuženik je prethodno pobjegao iz RH. Za njim je raspisana međunarodna tjeralica.

Nadalje, u odnosu na optužene Jovana Medića i Božu Rudića postupak je obustavljen zbog smrti.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-288/06 od 26. veljače 2007. riješeno je da će se preostalim optuženicima (petnaestorici) suditi u odsutnosti. Rješenje možete pogledati ovdje.

Na raspravi 11. veljače 2011. predsjednik vijeća je obavijestio prisutne da je zbog smrti obustavljen postupak protiv okr. Katice Maljković.

TOVARNIK izvještaji s praćenja suđenja

 

PRESUDA

Dana 23. travnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je prvostupanjsku presudu kojom je odbijena optužba u odnosu na trojicu okrivljenika: Dušana Dobrića, Đuru Dobrića i Jovana Miljkovića – nakon prekvalifikacije kaznenog djela iz optužnice na oružanu pobunu u odnosu na ove okrivljenike primjenjen je Zakon o općem oprostu.

Okrivljenici Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović i Nikola Tintor oslobođeni su optužbe zbog nedostatka dokaza kojima bi se potvrdili navodi u optužnici.

Okrivljenici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović proglašeni su krivima i izrečene su im kazne zatvora: okr. Milošu Stanimiroviću u trajanju od 10 godina, okr. Stevanu Srdiću u trajanju od 8 godina, okr. Dušanu Stuparu u trajanju od 6 godina, okr. Bošku Miljkoviću u trajanju od 8 godina, okr. Draganu Sedliću u trajanju od 6 godina, okr. Željku Krnjajiću u trajanju od 6 godina i okr. Radoslavu Stanimiroviću u trajanju od 5 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Dana 23. travnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su sedmorica okrivljenika proglašena krivima, četvorica su oslobođena optužbe, a u odnosu na trojicu okrivljenika optužba je odbijena.

 Okrivljenici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović proglašeni su krivima i izrečene su im kazne zatvora: M. Stanimiroviću u trajanju od 10 godina, Srdiću 8 godina, Stuparu 6 godina, Miljkoviću 8 godina, Sedliću 6 godina, Krnjajiću 6 godina i R. Stanimiroviću 5 godina. Proglašeni su krivima da su pri „Stanici milicije Tovarnik“, koja je bila smještena u kući Đorđa Cvejića, zajedno s drugim pripadnicima paravojnih formacija od 23. rujna 1991. te tijekom listopada i studenoga 1991. godine protupravno privodili, zatvarali i ispitivali mještane Tovarnika hrvatske i nesrpske nacionalnosti i pritom ih zlostavljali na razne načine, prijetili im smrću, pa su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH-a.

Okrivljenici Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović i Nikola Tintor oslobođeni su optužbe zbog nedostatka dokaza kojima bi se potvrdili navodi optužnice.

Nakon što je tužiteljstvo u odnosu na Dušana Dobrića, Đuru Dobrića i Jovana Miljkovića prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice na oružanu pobunu, na ove je okrivljenike primijenjen Zakon o općem oprostu i optužba je odbijena.

Svim okrivljenicima, sukladno Rješenju Županijskog suda u Vukovaru od 26. veljače 2007., potvrđenim Rješenjem VSRH od 13. listopada 2009. godine, suđeno je u odsutnosti.

 Optužnica, raniji postupci i izmjena optužnice

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00 podignuta je 1. veljače 2001. protiv 24 okrivljenika, koje se teretilo da su u Tovarniku počinili kaznena djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Postupak je 2006. godine razdvojen u odnosu na šestoricu dostupnih okrivljenika: Milenka Stupara, Strahinju Ergića, Dragoljuba Trifunovića, Đorđa Miljkovića, Miću Miljkovića i Janka Ostojića. Stupar, Ergić, Trifunović i Mićo Maljković su oslobođeni optužbi, u odnosu na Janka Ostojića donesena je odbijajuća presuda, a Đorđe Miljković osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

Nakon uhićenja Aleksandra Trifunovića 2006. godine razdvojen je postupak u odnosu na njega. Trifunović je bio u pritvoru i nazočio je suđenju, no Županijski sud u Vukovaru je prihvatio uknjižbu kuće kao jamstvo optuženog da će dolaziti na suđenje te ga je pustio da se brani sa slobode. VSRH je ukinuo rješenje o jamstvu i puštanju iz pritvora, no optuženik je prethodno pobjegao iz Republike Hrvatske. Za njim je raspisana međunarodna tjeralica.

U odnosu na optužene Jovana Medića i Božu Rudića postupak je obustavljen zbog smrti.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru iz 2007. godine, potvrđenim rješenjem VSRH 2009. godine, odlučeno je da će preostalim optuženicima (15) biti suđeno u odsutnosti. U veljači 2011. godine, u tijeku glavne rasprave, obustavljen je postupak i protiv preminule Katice Maljković.

Prvotnom optužnicom okrivljenike se teretilo za ubijanje više desetaka civila hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti, fizičko zlostavljanje, raseljavanje te prisvajanje i uništavanje imovine, sve u cilju etničkog čišćenja i onemogućavanja daljnjeg života hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva na području Tovarnika, odnosno za počinjenje kaznenih djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. No  Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je 10. travnja 2012. godine, nakon provedenog dokaznog postupka, izmijenilo činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju optužnice. Izmijenjenom optužnicom optuženike se tereti za protupravna privođenja, zatvaranja i ispitivanja mještana Tovarnika hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti. Većinu optuženika tereti se za fizičko zlostavljanje civila.

Tijek prvostupanjskog postupka i presuda

Prvostupanjski postupak trajao je dvije godine. Na dvadesetak raspravnih i četiri izvanraspravna ročišta, održana zbog ispitivanja starih i bolesnih svjedoka u mjestima njihovog stanovanja, ispitano je sedamdesetak svjedoka.[1] Izvršen je uvid u brojne materijalne dokaze: šezdeset i jedan smrtni list, ljekarske izvještaje i potvrde, pedesetak zapisnika o sekcijama.

Iskazi brojnih svjedoka danih tijekom glavne rasprave nisu bili suglasni s iskazima iz istrage. Nažalost, iskazi su u istrazi često uzimani neodređeno. Svjedoci su u istrazi najčešće samo izjavljivali da su čuli tko je koga ubio, ali nisu objašnjavali kako im je to postalo poznato – jesu li nešto osobno vidjeli, osobno čuli ili su čuli od točno određene osobe, dok su na glavnoj raspravi jasno iskazivali da ne znaju tko je točno ubio kojeg mještana Tovarnika niti tko je točno koga tukao. Također, brojni svjedoci su izjavljivali da su ih tukli u zatvoru, no da ne znaju tko je to činio. Neposredne spoznaje svjedoka iz istrage često bi tijekom glavne rasprave postale posredne.[2]

Prvostupanjski sud nije optuženike koje je proglasio krivim, proglasio krivim da su provodili deportaciju civila, smatrajući da tijekom postupka nije dokazano da su optuženici koji su proglašeni krivima to činili.

Nadalje, sud nije proglasio krivima niti optuženike koji su u optužnici skupno navedeni da su zlostavljali civile, koji su također svi zajedno navedeni, već je sukladno utvrđenom činjeničnom stanju proglasio krivim svakog optuženika ponaosob, ili više njih, ali točno ih navodeći ukoliko su zajedno fizički zlostavljali točno određenog oštećenika.

Sud pojedine optuženike nije proglasio krivima niti da su zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima paravojnih postrojbi protupravno odvodili iz kuća pojedine oštećenike, koji su kasnije pronađeni mrtvi, smatrajući da u optužbi nije uopće precizirano u kakvoj bi uzročno-posljedičnoj vezi bili protupravno zarobljavanje i odvođenje i kasnija ubojstva.

Sud je zaključio da su optuženici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović svojim radnjama u vrijeme okupacije civilno stanovništvo mučili i prema istom postupali nečovječno, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora i pljačkali imovinu stanovništva te je to obrazložio za svakog optuženika, odnosno za više njih kada su zajednički počinili kazneno djelo.

Sudsko je vijeće ocijenilo da su okrivljenici koji su proglašeni krivima kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinili s direktnim umišljajem – da su bili svjesni svoga djela i htjeli njegovo izvršenje. Pri odmjeravanju visine kazne, koja je odmjerena u granicama propisanim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (5-20 godina) Vijeće je otegotnim cijenilo i veliku količinu kriminalne volje, upornost i bezobzirnost prilikom nanošenja tjelesnih ozljeda oštećenima. Olakotna okolnost svih je ranija neosuđivanost.

Zaključak

Optužnica za zločine počinjene u Tovarniku podignuta je 2001. godine na temelju iskaza svjedoka, mještana Tovarnika, ispitanih tijekom istrage, koji su svoja saznanja crpili iz pogovora, a ne iz neposrednog opažanja ili posrednog saznanja od svjedoka očevidaca. Nakon provedene rasprave optužnica je značajno reducirana. No niti sve inkriminacije iz takve optužnice Vijeće nije smatralo dokazanima. Vijeće je smatralo da niti jedan okrivljenik nije odgovoran za smrt ijednog ubijenog civila.

Ovaj postupak, proveden u odsutnosti okrivljenih, nije dao odgovor tko su osobe odgovorne za smrt više desetaka civila ubijenih u Tovarniku krajem 1991. godine. Rezultati provedene istrage niti utvrđenja suda o odgovornosti za počinjene zločine, do kojih se došlo na osnovu raspoloživih dokaza, zasigurno ne mogu zadovoljiti preživjele žrtve niti članove obitelji ubijenih.

Prikupljeni dokazi, uglavnom personalni, nedovoljni su za osudu najtežih zločina počinjenih u Tovarniku, a protek vremena od počinjenih zločina donosi bojazan da će zločinci ostati nekažnjeni.



[1] U nepravomoćnoj presudi Županijskog suda u Vukovaru K-6/01 naveden je broj od 90 svjedoka. Neki su svjedoci preminuli prije iskazivanja na glavnoj raspravi, pa su njihovi iskazi pročitani.

 [2] Primjer: „Sud je prihvatio iskaz svjedoka J.V. dan na glavnoj raspravi, kao i u istrazi, osim onih dijelova u istrazi o kojima je drugačije iskazivao na glavnoj raspravi. Naime, svjedok je na glavnoj raspravi iskazao da nema nikakvih neposrednih saznanja što se događalo u Tovarniku te da je u iskazu u istrazi govorio o činjenicama koje je čuo od svoje supruge ili ljudi kada su razgovarali u progonstvu i da je istina ono što je rekao na glavnoj raspravi.“ – str. 27. presude.

 

 

Zločin u Novoj Gradišci

Postupak protiv Ivana Kumića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Oštećenik kao tužitelj je naveo da je opt. Ivan Kumić dana 9. kolovoza 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba između oružanih snaga RH i pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih formacija, kao pripadnik satnije Vojne policije Operativne grupe Nova Gradiška, čiji zapovjednik je bio Ante Šolić, u prostoru barake unutar vojarne nečovječno postupao prema oštećeniku civilu. Nakon što je oštećenik iz Slavonskog Kobaša priveden u navedenu baraku, optuženik je, sa nekoliko za sada nepoznatih pripadnika satnije Vojne policije, nečovječno postupao prema oštećeniku, vrijeđao njegovo ljudsko dostojanstvo, ponižavao ga, psihički i fizički ga zostavljao, u nekoliko navrata tukao ga po cijelom tijelu. Na taj način optuženik je postupao protivno odredbama čl. 3. st.1.t.a i t.c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4.st.1.t.a. i t.e. Dopunskog protokola II (nemeđunarodni oružani sukob) od 8. lipnja 1977. godine. Oštećenik je u stanju psihičke nestabilnosti izazvane opisanim postupanjem optuženika, dana 10. kolovoza 1992. godine pokušao izvršiti samoubojstvo, nanijevši si ubodima šiljastim komadima stakla u trbušnu šupljinu teške tjelesne povrede opasne po život.

Dakle, optuženik je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupao prema civilnoj osobi, čime je počinio kazneo djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civila iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

Napomena:

ŽDO iz Slavonskog Broda podnijelo je istražni zahtjev br. K-DO-6/11 protiv Ivana Kumića. Istražni sudac Županijskog suda u Slavonskom Brodu donio je Rješenje o provođenju istrage br. Kio-25/11. Tijekom istrage saslušani su osumnjičenik, oštećnik, 14 svjedoka, provedeno je psihijatrijsko i medicinsko vještačenje oštećenika. ŽDO iz Slavosnkog Broda tijekom istrage odustalo je od kaznenog progona osumnjičenika, ali je oštećenik izjavio da preuzima kazneni progon. Oštećeniku je dostavljena obavijest Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Kio-25/11 od 25. travnja 2012. godine, kojom ga se obavješćuje da je istraga dovršena, te da u roku od 8 dana može podići optužnicu kod nadležnog suda “za predmetno kazneno djelo i osobu okrivljenika, uz prijetnju obustave postupka”.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Vijeće za ratne zločine: Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća, Anto Rašić, član Vijeća, Damir Krahulec, član Vijeća

Optuženik: Ivan Kumić

Tužitelj: Dimitrije Škrpan, oštećenik kao tužitelj

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Branitelji optuženog: Julka Bandić, odvjetnica iz Osijeka, Alojzije Fiuri, odvjetnik iz Požege

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVA GRADIŠKA izvještaji s praćenja

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u studenom 2012. je objavilo prvostupanjsku presudu kojom je okrivljeni Kumić oslobođen optužbe.

Zločin u Osijeku – okr. Mirko Sivić

Postupak protiv Mirka Sivića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Osijeku. Postupak protiv opt. Sivića zbog njegove procesne nesposobnosti uslijed bolesti ranije je razdvojen od postupka protiv Branimira Glavaš i ostalih, sada već pravomoćno osuđenih.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se I. opt. Branimira Glavaša, II. opt. Ivicu Krnjaka, III. opt. Gordanu Getoš Magdić, IV. opt. Mirka Sivića, V. opt. Dinu Kontića, VI. Opt. Tihomira Valentića i VII. opt. Zdravka Dragića tereti zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv osječkih civila. Prvooptuženika, drugooptuženika i trećeoptuženicu optužnica tereti da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili da se ubija civilno stanovništvo i nečovječno postupa prema njemu, dok četvrtopt. Mirka Sivića, petoopt. Dinu Kontića, šestoopt. Tihomira Valentića i sedmoopt. Zdravka Dragića tereti da su sa drugim, nepoznatim vojnicima, neosnovano civile uhićivali, zlostavljali i odvodili do rijeke Drave i tamo ih ubijali.

Svi optuženici/ca, osim četvrtoopt. Mirka Sivića, u međuvremenu su pravomoćno osuđeni za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civila. Više o tomu postupku možete pogledati

Optužnicu ŽDO u Osijeku od 16. travnja 2007. možete pogledati ovdje:

– prvi dio

– drugi dio

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-rz-7/11

Vijeće za ratne zločine: sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća, sudac Miroslav Rožac, član Vijeća, sudac Darko Krušlin, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, K-DO-2/11, od 16. travnja 2007. godine, usklađenu 27. listopada 2011.

Zastupnik optužbe: Miroslav Kraljević, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnogstanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Mirko Sivić, brani se sa slobode

Branitelji optuženog: Selim Šabanović, odvjetnik iz Zagreba; Radan Kovač, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve – ubijeni: nepoznati muškarac te Alija Šabanović

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ZLOČIN U OSIJEKU – OKR. MIRKO SIVIĆ – izvještaji s praćenja pred Županijskim sudom u Zagrebu

ZLOČIN U OSIJEKU – OKR. MIRKO SIVIĆ – izvještaji s praćenja pred Županijskim sudom u Osijeku 

Zločin u Suknovcima i Oklaju

Na Županijskom sudu u Šibeniku 31. siječnja 2011. započela je glavna rasprava u predmetu Gorana Amanovića, optuženog da je u prominskom kraju (Suknovcima i Oklaju) počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dana 20. svibnja 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je presudu kojom se opt. Gorana Amanovića oslobađa krivnje za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

VSRH uvažio je žalbu državnog odvjetništva i ukinuo prvostupanjsku oslobađajuću presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenika se tereti da je od kraja 1991. do 1994. godine u Suknovcima i Oklaju, na tada privremeno okupiranom području Općine Promina, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojbi, protivno pravilima međunarodnog prava, fizički zlostavljao i tukao civilno stanovništvo starije životne dobi hrvatske nacionalnosti, a jedan je stariji muškarac preminuo zbog zadobivenih ozljeda. Također, tereti ga se da je jednu stariju žensku civilnu osobu silovao, a jednu pokušao silovati, te da je civilima prijetio, zastrašivao ih, terorizirao i pljačkao njihovu imovinu.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-44/2010

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Nives Nikolac, predsjednica Vijeća, sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća, sudac Branko Ivić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku, K-DO-30/06, od 27. prosinca 2010. godine

Zastupnik optužbe: Emilio Kalabrić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Goran Amanović, u pritvoru šibenskog zatvora, Hrvatskoj izručen iz Bosne i Hecegovine

Branitelj optuženog: Mladen Klarić, odvjetnik iz Šibenika,branitelj po službenoj dužnosti

Žrtve: Krsto Cota – smrtno stradao od posljedica premlaćivanja; ženska osoba (ime ne navodimo) – žrtva silovanja; ženska osoba (ime ne navodimo) – žrtva pokušaja silovanja; Stanko Bara – zlostavljan

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SUKNOVCI I OKLAJ izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 20. svibnja 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je presudu kojom se opt. Gorana Amanovića oslobađa krivnje za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

VSRH uvažio je žalbu državnog odvjetništva i ukinuo prvostupanjsku oslobađajuću presudu.