Nepravomoćno presuđena

Zločin u Kneževim Vinogradima, opt. Miloš Marković

Dana 2. travnja 2015. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda iz Osijeka objavilo je odbijajuću Presudu br. K – rz – 2/2015, u kaznenom predmetu protiv okr. Miloša Markovića. Nakon što je ŽDO iz Osijeka izmijenilo činjenični i pravni opis djela iz kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH u kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – oružana pobuna iz čl. 235.st.1. KZ RH,  primjenom čl. 1. i 2. Zakona o općem oprostu, Vijeće je donijelo citiranu nepravomoćnu presudu.

Okr. Miloša Markovića uhićen je dana 1. rujna 2014. godine na graničnom prijelazu Sitnica, između Crne Gore i Bosne i Hercegovin. Do izručenja Republici Hrvatskoj bio je u ekstradicijskom zatvoru u Spužu (Crna Gora).

ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-136/94, od 3. travnja 2001. godine, protiv 58 okrivljenika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH. Okr. Miloša Marković na toj optužnici je bio 20-to optuženi. Optužen je da je u kolovozu 1991. godine sudjelovao u osnivanju tzv. Štaba TO u Kneževim Vinogradima,  da je bio zamjenika zapovjednika TO, da je organizirao u Kneževim Vinogradima i oklnim mjestima uhićenja civila nesrspke narodnosti, njihova dovođenja u taj Štab, isptivanja i premlaćivanja, te odvođenje u zatvor milicije u SUP Beli Manastir. Da je sudjelovao u ispitivanjima i premlaćivanjima u SUP-u. Da je dana 27. kolovoza 1991. godine na putu za Podunavlje, zajedno s više naoružanih pripadnika TO, uhitio Hugu Marinovića, oduzeli mu lovačku pušku i motocikl, odveli u zatvor SUP-a u Belom Manastiru. Da je dana 25. kolovoza 1991. godine u Mecama, zajedno sa okr. Radoslavom Prokićem i više pripadnika TO, uhitio i odveo u zatvor Željka Hodaka. Da je dana 26. kolvoza 1991. godine u Batini, zajedno sa okr. Radoslavom Prokićem i više pripadnika TO, uhitio i iodveo u zatvor Ivana Zelembera. Da je dana 23. kolovoza 1991. godine tukao uhićenike s odašiljača HRT “Belje”, koji su dovedeni u Štab TO u Kneževe VInograde, a među njima i Stjepana Jagetića. Da je dolazio u zgradu SUP Beli Manastir, tukao zarobljenike. Da je tukao uhićenike u Stanici milicije u Kneževim Vinogradima: Josipa Vidu i  Matu Filipovića.

OPĆI PODACI:

sud: Županijski sud u Osijek

broj predmeta: K-rz-2/2015

Vijeće za ratne zločine:
sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća
sudac Miroslav Rožac, član Vijeća
sudac Ante Kvesić, član Vijeća

okr. Miloš Marković, nalazi se u istražnom zatvoru od izručenja
RH u studenom 2014. godine

kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH

optužnica: KT-136/94 od 3. travnja 2001. godine, izmijenjena 2. travnja 2015. godine

optužba: Miroslav Dasović, zamjenik ŽDO iz Osijeka

branitelj: Domagoj Rešetak, odvjetnik iz Osijeka

Na raspravi održanoj dana 2. travnja 2015. godine ispitano je pet svjedoka, dva optužbe i tri obrane. No, svjedoci nisu vidjeli tko je uhitio Ivana Zelembera, niti su vidjeli na tom mjestu okr. Miloša Markovića. Svjedoci koji su bili uhićeni, odvedeni i tučeni u zatvoru u SUP-u u Belom Manastiru, tamo nisu vidjeli okr. Miloša Markovića. Niti jedan svjedok nije naveo da bi vidio okr. Miloša Markovića da bi bio nazočan uhićenjima ili zlostavljanjima zatvorenika u podrumskim prostorijama u SUP-u u Belom Manastiru u kritično vrijeme.

Okr. Miloš Marković iznoseći obranu rekao da nije počinio kazeno djelo koje mu se stavlja na teret. Prije rata je bio vozač. Krajem kolovoza ili početkom 1991. godine uhitili su ga Zoran Dabić, Milić i Branko Hrnjak. Milić mu je ispalio jedan metak pod noge. Razlog uhićenju je bio optužba da je pomagao Hrvatima, pribavljajući im propusnice za napuštanje Baranje. Bio je uhićen dva dana, tučen. Nakon toga po njega su došli pripadnici JNA, također ga ispitivali, zadržali ga dva dana i potom pustili. Nakon mobilizacije vozio je interventni vod, ali nije sudjelovao u uhićenjima, zlostavljanjima. U prostorije zatvora u SUP-u u Belom Manastiru nije ulazio.

Prije završetka dokaznog postupka Zamjenik ŽDO iz Osijeka, s obzirom na izvedene dokaze, izmijenio je činjenični i pravni opis optužbe, tako da je okr. Milošu Markoviću stavljeno na teret počinjenje kazneog djela protiv Republike Hrvatske – oružana pobuna iz čl. 235. st.1. KZ RH.

Nakon toga okr. Miloš Marković se rekao da je razumio što mu se izmijenjenom optužnicom stavlja na teret, da se ne smatra krivim i da ostaje kod iznesene obrane.

U završnom govoru Zamjenik ŽDO iz Osijeka je rekao da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno da bi okrivljenik počinio kazneo djelo ratnog zločina protiv civila. No, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je sudjelovao u vojnim aktivnostima TO Kneževi Vinogradi, u uhićenjima stanovnika nesrpske narodnosti, čak i fizičkom zlostavljanju. No nije utvrđeno “da bi te radnje bile takvog intenziteta i da bi njima bilo ostvareno biće kazneog djela ratnog zločina protiv civlnog stnovništava iz čl.120.st.1. OKZ RH”. Utvrđeno je da je svojim radnjama ostvario bitna obilježja kazneog djela oružane pobune. Stoga je prdložio da se prema okrivljeniku primjeni Zakon o općem oprostu, te se suglsno tome donese odgovarjuća presuda.

U završnom govoru Branitelj okr. Miloša Markovića je rekao da smatra da njegov branjenik nije počinio niti kazneo djelo oružane pobune. Podredno “ako Sud smatra da su ostvarena obilježja navedenog kaznenog djela predlažem da Sud donese presudu kojom se optužba odbija protiv mog branjenika i da se isti pusti odmah na slobodu”. Okr. Miloša Marković je prihvatio završni govor svoga branitelja.

Nakon vijećanja Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je presudu kojom se odbija optužba. Predsjednik Vijeća je ukratko usmeno obrazložio da je Vijeće utvrdilo da je okr. Miloš Marković počinio kazneno djelo oružane pobune, na koju se primjenjuju odredbe Zakona o općem oprostu. Stoga je Vijeće donijelo odbijajuću presudu. Vijeće je naložilo da se okrivljenika odmah pustiti iz istražnog zatvora.

VIJEĆE ZA RATNE ZLOČINE ŽUPANIJSKOG SUDA U OSIJEKU OBJAVILO NEPRAVOMOĆNU PRESUDU

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 18. ožujka 2015. godine, objavilo je presudu protiv okr. Mirka Ždinjaka, kojom je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, u mjestu Mikluševci. Nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Vijeće je, sukladno odredbi čl.123. st. 3. ZKP/08 optuženiku produljilo istražni zatvor koji može trajati do nove odluke suda, a najdulje do pravomoćne presude.

ZLOČIN U MIKLUŠEVCIMA, okr. MIRKO ŽDINJAK

Optužnica ŽDO iz Osijeka br. KT-37/96, od 29. travnja 1996. godine, preuzete od ŽDO iz Vukovara pod brojem K-DO-71/01, zadnji put precizirane podneskom od 14. siječnja 2009. godine, preuzete i evidentirane od ŽDO iz Osijeka pod brojem K-DO-36/14, od 20. listopada 2014. godine, precizirane podneskom ŽDO iz Osijeka od 18. prosinca 2014. godine. Optužnicom se opt. Mirku Ždinjaku stavlja na teret počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl.120.st.1. OKZ RH.

Opt. Mirko Ždinjak izručen je iz Francuske, temeljem Europskog uhidbenog naloga.

Pred Županijskim sudom u Vukovaru proveden je postupak protiv 14 optuženika, od kojih je, presudom br. K-7/01, od 5. veljače 2009. godine, nepravomoćno proglašeno krivima i osuđeno na kazne zatvora  12 optuženika, radi počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl.120.st.1. OKZ RH).  Višeputa izminjenom optužnicom 14 optuežnika optuženo je za počinjenje kazneog djela genocida iz čl.119. OKZ RH.

Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske presuda Županijskog suda u Vukovaru. je postala pravomoćna. Među osuđenicima bi je i opt. Mirko Ždinjak, protiv koga se, zbog nedostupnosti pravosudnim tijelima RH, postupak vodio u odsutnosti. Opt. Mirko Ždinjak pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Nakon što je izručen Republici Hrvatskoj, kazneni postupak protiv opt. Mirka Ždinjaka morao se obnoviti.

Opt. Mirku Ždinjaku stavlja se na teret:

da su optuženik i drugi optuženici (koji su pravomoćno proglašeni krivima i osuđeni), kao pripadnici Štaba TO, za sve mještane nesrpske nacionalnosti uveli policijki sat, izdavali posebne propusnice za kretanje po selu i izvan sela, na koji način u potpunosti spriječili slobodno kretanje mještana,

dana 18. svibnja 1992. godine, zajedno sa ostalim optuženicima sudjelovao u protjerivanju mještana Mikluševaca, uglavnom rusinske i drugih nesrpskih narodnosti, prethodno tim mještanima predočili da moraju napustiti selo,  prisilili ih oružjem da potpišu izjave o tome da dobrovoljno napuštaju selo i da svu svoju imovinu ostavljaju vlastima tzv. SAO Kajine,

došao u dvoritše Miroslava Mudrog i naredio da mu preda automobil „Renault 5“, star samo jednu godinu, a kada je ovaj to odbio učiniti, tukao ga i zlostavljao, tako da mu je ovaj morao predati ključeve tog vozila,

ispred kuće Miroslava i Janka Mudrog udario Mirona Orosa s cijevi automatske puške u leđa, a sve dok je ovaj imao svezane ruke na leđima,

u zgradi stare općine, palicom (pendrekom) tukao Mihajla Hajduka, zadavši mu na taj način krvne podljeve po leđima,

OPĆI PODACI:

kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl.120.st.1. OKZ RH)

sud: Županijski sud u Osijeku

vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sudac Ninoslav Ljubojević, član Vijeća; sudac Mario Kovač, član Vijeća

zastupnica optužbe: Mirjana Zubčević, zamjenica ŽDO iz Osijeka

optuženik: Mirko Ždinjak, od izručenja nalazi se u istražnom zatvoru u Osijeku

braniteljica: Višnja Mišin, odvjetnica iz Vinkovaca

oštećenici: Miroslav Mudri, Mihajlo Hajduk, Miron Oros

Dana 2. ožujka 2015. godine započela je rasprava. Nakon što je pročitana optužnica ŽDO iz Osijeka, opt. Mirko Ždinjak je rekao da je razumio što mu se stavlja na teret, te da se ne smatra krivim. Zamjenica ŽDO iz Osijeka i Braniteljica opt. Mirka Ždinjaka održale su kratke uvodne govor, nakon čega je započeo dokazni postupak. Neposredno je ispitano 15 svjedoka, pročitani su iskazi 6 svjedoka, koji su iskazivali tijekom istrage i kaznenog postupka pred Županijskim sudom u Vukovaru. Braniteljica opt. Mirka Ždinjaka prigovarala je čitanju iskaza onih svjedoka koji su u međuvremenu umrli. Vijeće je odbilo taj prigovor. Osim personalnih, izvršen je uvid u materijalne dokaz.  Osim toga, Vijeće je izvršilo uvid u spis Vojnog suda u osijeku br. K-1089/92.

Dana 13. ožujka 2015. godine, u nastavku rasprave, ispitan je opt. Mirko Ždinjak. Optuženik je poricao izvršenje kaznenog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka činjenični opis optužnog akata, precizirajući vrijeme počinjenja djela, koje se opt. Mirku Ždinjaku stavlja na teret, kao i precizirajući radnje izvršenja djela. Pravna kvalifikacija djela ostala je neizmijenjena, opt. Mirku Ždinjaku stavlja se na teret počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stnaovništva (čl.120.st.1. OKZ RH)

Braniteljica opt. Mirka Ždinjaka, s obzirom na izmjenu optužnice, zatražila je primjereni rok za priprem obrane. Nastavak rasprave zakazan je za dan 18. ožujka 2015. godine u 10,30 sati.

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 18. ožujka 2015. godine, objavilo je presudu protiv okr. Mirka Ždinjaka, kojom je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, u mjestu Mikluševci. Nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Vijeće je, sukladno odredbi čl.123. st. 3. ZKP/08 optuženiku produljilo istražni zatvor koji može trajati do nove odluke suda, a najdulje do pravomoćne presude.

Zločin u Trpinji (opt. Stevo Pantić i dr.)

Postupak protiv Steve Pantića i dr. za kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

OPTUŽNICA

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu broj K-DO-33/13 od  16. lipnja 2014. protiv I-okr. STEVE PANTIĆA, II-okr. MILISAVA ATANACKOVIĆA, III-okr. MILENKA PANTIĆA, IV-okr. ĐOKE STAJIĆA, V-okr. ZORANA RANKOVIĆA, VI-okr. ZORANA GAJANINA, VII-okr. SIME STEVIĆA, VIII-okr. ŽELJKA VUKOVIĆA, IX-okr. MIROSLAVA KOVAČEVIĆA i X-okr. JERKA MIČIĆA

da su:

u razdoblju od 14. rujna pa do kraja studenoga 1991., u Trpinji, tijekom oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske te napada udruženih snaga JNA, pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije na Vukovar, kao pripadnici paravojnih i pararedarstvenih snaga pobunjenika, i to I-okr. Stevo Pantić kao zapovjednik Teritorijalne obrane Trpinja, III-okr. Milenko Pantić, IV-okr. Đoko Stajić, V-okr. Zoran Ranković, VI-okr. Zoran Gajanin i X-okr. Jerko Mićić kao pripadnici specijalne postrojbe u sastavu Teritorijalne obrane Trpinja, VIII-okr. Željko Vuković i IX-okr. Miroslav Kovačević kao pripadnici Teritorijalne obrane te VII-okr. Simo Stević kao zamjenik zapovjednika Odjeljenja milicije Trpinja i II-okr. Milisav Atanacković kao pripadnik milicije, protivno pravilima međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o zaštiti civila i postupanju s ratnim zarobljenicima, te kršeći odredbe čl. 2., čl. 3., st. 1. toč. a) i c) i st. 2. te čl.  13., 16, 27. i 32. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., čl. 4. st. 1. i 2. toč. a) i e), čl. 7. i 13. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II) te čl. 1., čl. 11. st. 1. i čl. 75. st. 1. i 2. toč. a) alineje (I), (II) i (III) i toč. b) Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I) te čl. 2. i čl. 3. st. 1. toč. a) i c) i st. 2. i čl. 13. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., naređivali i sudjelovali u protuzakonitom lišavanju slobode civila hrvatske narodnosti,  njihovom zlostavljanju, mučenju i usmrćivanju te zlostavljanju, mučenju i usmrćivanju zarobljenih hrvatskih branitelja.

Konkretne optužbe koje im se stavljaju na teret možete pročitati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: 4 – K-rz – 47/2014

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sudac Ante Budić, član Vijeća; sudac Mario Kovač

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, broj K-DO-33/13, od 16. lipnja 2014. godine, precizirana 9. i 15. prosinca 2014. godine

Zastupnik optužbe: Miroslav Kraljević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženici: 

Stevo Pantić (optužen po 1. i 2. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 120.st.1. OKZ RH i kazneno djelo iz čl.122. OKH RH ); Milisav Atanacković (optužen po 1,2. i 4. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 120.st.1. OKZ RH i kazneno djelo iz čl.122. OKZ RH); Milenko Pantić (optužen po 1. točci optužnice; kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH); Đoko Stajić (optužen po 1. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 120.st.1. OKZ RH); Zoran Ranković (optužen po 1. točci optužnice, kazneno djelo iz čl.120.st.1 OKZ RH); Zoran Gajanin (optužen po 1. točci optužnice, kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH); Simo Stević (optužen po 1. i 3. točci optužnice; kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH i kazneno djelo iz čl.122. OKZ RH); Željko Vuković (optužen po 5. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH); Miroslav Kovačević (optužen po 5. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH); Jerko Mičić (optužen po 1. točci optužnice; kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH). Svi optuženici nalaze se u istražnom zatvoru.

Branitelji: Marin Kordić (branitelj opt. Steve Pantića); Davor Bestvina (branitelj opt. Milisava Atanackovića), Boris Kunček (branitelj opt. Milenka Pantića), Renato Ivanović (branitelj Đoke Stanića), Biserka Milošević (braniteljica opt. Zorana Rankovića), Olivera Ilić (braniteljica opt. Zorana Gajanina), Sreten Baljak (branitelj opt. Sime Stevića), Tomislav Filaković (branitelj Željka Vukovića), Dubravko Marjanović (branitelj opt. Miroslava Kovačevića), Radan Kovač (branitelj opt. Jerka Mičića)

Punomoćnica oštećenika: Višnja Mišin

Žrtve, ubijeni civili (u rujnu 1991. godine):  Mika Čibarić, Cecilija Čibarić, Stipan Babić, Iva Babić, Mato Madžarević, , Ivan Martić, Ivica Uremović, Katarina Kuća, Ana Petrovecki, Anđa Budimir

Žrtve, ubijeni civili (u studenom 1991. godine): Katarina Živković, Ružica Živkovicić, Stjepan Godinar, Fridrih Jung, Anica Marincel, Vlado Rehlicki, Katarina Sabači

Žrtve, zlostavljani civili : Milica Madžarević, X.Y, Marija Pobran, Soka Kolar, Željko Kolar, Eugenija Lenđer, Ana Horvat, Ištvan Horvat, Dmitra Horvat, Janoš Horvat, Stevica Horvat, Jeka Belobrajdić, Magda Šobota i Pavica Mažar

Žrtve fizički i psihički zlostavljani zarobljeni hrvatski branitelji (u studenom 1991. godine):  Marinko Bertić, Petar Balen, Zlatko Gojun

Žrtve, teški ranjenici iz Borovo Commerce-a, ubijeni (19. studenog 1991. godine): Slavko Šantek, Željko Galić, Marinko Dragičević, Miroslav Gojun, Luka Grujić, Mirabel Matičić i Josip Lojdl

IZVJEŠTAJI S RASPRAVA

TRPINJA (opt. Stevo Pantić i dr.)

PRESUDA:

Dana 19. prosinca 2014. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda iz Osijeka objavilo je nepravomoćnu presudu, kojom su svi optuženici proglašeni krivima i osuđeni. Opt. Stevo Pantić i opt. Milisav Atanacković osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 20 godina; opt. Milenko Pantić, opt. Đoko Stajić, opt. Zoran Gajanin, opt. Simo Stević i opt. Jerko Mičić osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju svaki od 14 godina, opt. Zoran Ranković i opt. Željko Vuković osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju svaki od 12 godina, opt. Miroslav Kovačević osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Svim optuženicima produljen je istražni zatvor.

PREGLED SUĐENJA ZA ZLOČIN U TRPINJI

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA:
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je dana 19. prosinca 2014. godine nepravomoćnu presudu, kojom je proglasilo krivima i osudilo svih deset optuženika na kazne zatvora:

Opt. Stevo Pantić 20 godina (čl.120.st.1. OKZ RH i čl.122. OKZ RH) – 2 točke optužnice
Opt. Milisav Atanacković 20 godina (čl.120.st.1. OKZ RH i čl.122. OKZ RH) – 3 točke optužnice
Opt. Milenko Pantić 14 godina (čl.120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Đoko Stojić 14 godina (čl.120.st.1 OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Zoran Ranković 12 godina (čl.120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Zoran Gajanin 14 godina (čl.120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Simo Stević 14 godina (čl.120.st.1. OKZ RH i čl. 122.OKZ RH) – 2 točke optužnice
Opt. Željko Vuković 12 godina (čl.122. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Miroslav Kovačević 5 godina (čl.122. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Jerko Mičić 14 godina (čl. 120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice

OPTUŽNICA:

Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka podiglo je optužnicu br. K-DO-33/13, od 16. lipnja 2014.

godine[1], protiv deset navedenih optuženika[2], zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništava, čl. 120.st.1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ranih zarobljenika, čl. 122.OKZ RH.

Opt. Stevo Pantić optužen je za naređivanje protupravnog zatvaranja, ubijanja i nečovječnog postupanja sa civilnim stanovništvom, naređivanje nečovječnog postupanja prema ratnim zarobljenicima, mučenje i ubijanje

Opt. Milisav Atanacković optužen je za nečovječno postupanje i ubijanje civilnog stanovništva, mučenje i nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima

opt. Simo Stević optuženi su za nečovječno postupanje i ubijanje civilnog stanovništva, nečovječno postupanje i mučenje ratnih zarobljenika

opt. Željko Vuković optužen je za ubijanje ratnog zarobljenika

Opt. Milenko Pantić, opt. Đoko Stajić, opt. Zoran Ranković, opt. Zoran Gajanin i opt. Jerko Mičić optuženi su za ubijanje civilnog stanovništva

Opt. Miroslav Kovačević optužen je za nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima

Optuženici Stevo Pantić, Milisav Atanacković, Milenko Pantić, Đoko Stojić, Zoran Ranković, Zoran Gajanin, Simo Stević, Željko Vuković i Miroslav Kovačević uhićeni su dana 11. srpnja 2013. godine i od tada su se nalaze u istražnom zatvoru. Opt. Jerko Mičić uhićen je dana 19. veljače 2014. godine i od tada se nalazi u istražnom zatvoru. Nakon izricanja nepravomoćne presude svim optuženicima je produljen istražni zatvor.

ŽRTVE:

Ubijeni civili (rujan 1991. godine) Ubijeni civili (studeni 1991. godine) Teški ranjenici, ubijeni (19. studeni 1991. godine) Zlostavljani civili Fizički i psihički zlostavljani zarobljeni hrvatski branitelji
Anđa Budimir (1949) Katarina Živanović(1938) Slavko Šantek (1962) Milica Madžarević (1945) Marinko Bertić (1956)
Mika Čibarić (1921) Ružica Živanović (1966) Željko Galić (1966) X.Y. Petar Balen (1954)
Cecilija Čibarić (1929) Stjepan Godinar Marinko Dragičević (1963) Marija Pobran (1926) Zlatko Gojun (1957)
Stipan Babić (1929) Fridrih Jung (1915) Miroslav Gojun (1963) Soka Kolar (1933)  
Iva Babić (1933) Anica Marincel Luka Grujić (1957) Željko Kolar  
Mato Mađarević (1941) Katarina Sabači (1908) Maribel Matičić (1967) Eugenija Lenđer (1935)  
Ivan Martić (1924) Vlado Rehlicki (1940) Josip Lojdl (1937) Ana Horvat (1940)  
Ivica Uremović (1959)     Dmitra Horvat (1933)  
Katarina Kuća (1926)     Ištvan Horvat (1930)  
Ana Petrovecki (1921)     Janoš Horvat  
      Stevica Horvat  
      MagdaŠobota  (1937)  
      Pavica Mažar (1930)  
      Jeka Belobrajdić (1934) provjeriti  

Ročišta:

Pripremno ročište Broj ročišta za glavnu raspravu[3] Početak glavne rasprave Završetak glavne rasprave Objava presude
06.10.2014. 17 + 1 27.10.2014. 17.12.2014. 19.12.2014.

Svjedoci neposredno ispitani na raspravi:

Br. zaštićenih svjedoka Br. ugroženih svjedoka Broj svjedoka optužbe Broj svjedoka oštećenika Broj svjedoka obrane Ukupan broj svjedoka
1 1 32 26 17 77

 

RASPRAVA[4]:

Monitorirana je rasprava, od otvaranja do izricanja prvostupanjske nepravomoćne presude.

Rasprava je provedena je primjenom odredbi važećeg ZKP[5]. Nakon otvaranja zasjedanja, objave predmeta rasprave i sastava vijeća[6], utvrđena je istovjetnost optuženika s uzimanjem njihovih osobnih podataka[7] i nadopunom postojećih. Svi optuženici su primili optužnicu i izjavili da su razumjeli pouku o pravima[8].

Svi optuženici su izjavili da su razumjeli optužbu, te da se ne smatraju krivim niti za jedno djelo, koje im se optužnicom stavlja na teret[9]. Opt. Željko Vuković  i opt. Jerko Mičić branili su se u odnosu na mjesto i vrijeme izvršenja djela, navodeći da se u kritično vrijeme nisu nalazili u Trpinji[10].

Uvodne govore održali su Zamjenik ŽDO iz Osijeka, Punomoćnica oštećene žrtve X.Y., te branitelji optuženika: Milenka Pantića, Đoke Stajića, Zorana Rankovića, Zorana Gajanina, Sime Stevića, Miroslava Kovačevića i Jerka Mićića. Branitelji Steve Pantića, Milisava Atanackovića i Željka Vukovica svoj su uvodni govor održali nakon izvođenja dokaza predloženih od tužitelja. (ŽDO iz Osijeka)[11], dana 19. studenoga 2014. godine.

Dokazni postupak započeo je dana 21. listopada 2014. godine, završio je 15. prosinca 2014. godine.  Sukladno odredbama ZKP[12] prvo su izvedeni dokazi optužbe, a potom dokazi obrane. Koji dokazi će biti izvedeni na raspravi odlučuje Sud na pripremnom ročištu, određujući mjesto i vrijeme izvođenja svakog pojedinog dokaza. Stoga je na početku dokaznog postupka Predsjednik Vijeća pročitao raspored rasprava, te datume kada će biti izvedeno neposrednim ispitivanjem svjedoka. Isto tako, već na pripremnom ročitšu odlučeno je koji materijalni dokazi će biti izvedeni na raspravi, kao i koji će dokazi biti izvedeni čitanjem zapisnika o ranijem ispitivanju svjedoka. Tijekom rasprave Zamjenik ŽDO iz Osijeka predložio je da se pročitaju iskazi iz istrage nekih od svjedoka. Obrazložio je da na okolnosti o kojima su oni iskazivali dotada ispitani svjedoci na raspravi iznosili svoja saznanja. Osim toga, neki od tih svjedoka su stari i bolesni[13].

Osim personalnih dokaza (ukupno 77 svjedoka)[14], izvedeni su brojni materijalni dokazi[15].

Tijekom ispitivanja svjedokinje oštećenice X.Y, na prijedlog Zamjenika ŽDO iz Osijeka, s toga dijela  rasprave je bila isključena javnost[16].

Pri kraju dokaznog postupka obrana opt. Steve Pantića predložila je psihijatrijsko vještačenje oštećenice. Prijedlog je obrazložen stanjem u kome je oštećenica bila tijekom davanja iskaza na raspravi, na neka pitanja nije odgovorila. Predloženim vještačenjem trebalo je utvrditi da li oštećenica „zbog svog psihičkog stanja i proteka vremena može biti svjedok u postupku i može li vjerodostojno iskazivati“[17].

Zamjenik ŽDO iz Osijeka protivio se tom prijedlogu, navodeći da je prijedlog „apsolutno neprikladan i nevažan s obzirom na torturu koju je svj. X.Y. prošla, jer je iz zarobljeništva puštena tek 1992. Godine i čudno je što je uopće imala snage doći svjedočiti u ovom postupku pred deset optuženika u ovoj atmosferi. Predloženi dokaz nema nikakve važnosti za ovaj postupak budući X.Y. nema nikakvu psihijatrijsku dijagnozo i provođenjem istog predstavljalo bi dodatno šikaniranje i stigmatizaciju X.Y…“[18]

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku odbilo je ovaj prijedlog kao neprikladan i nevažan.

Mislimo da se ovdje moglo pozvati i na praksu iz postupaka MKSJ[19].

Zaštićeni svjedok ispitan je dana 4. studenoga 2014. godine. Mjere zaštite određene su mu temeljem primjenom odredbi Zakona o zaštiti svjedoka.

Ugroženi svjedok je ispitan dana 5. studenoga 2014. godine, posredstvom audio video uređaja, tijekom ispitivanja lik i glas svjedoka bili su izmijenjeni, svjedok se tijekom ispitivanja nalazio u prostoriji, koja je prostorno odvojena od sudnice u kojoj je održana glavna rasprava[20]. Ugroženi svjedok je upozoren da nije dužan odgovarati na pitanja vezana za svoj identitet, obitelj i u svezi njegove djelatnosti u inkriminirano vrijeme.

Dana 2. prosinca 2014. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, izvanraspravno je saslušalo šest pozvanih svjedoka, a raspravu je odgodilo za 8. prosinca 2014. godine. Toga dana iz istražnog zatvora je doveden opt. Miroslav Kovačević u vidno lošem zdravstvenom stanju. Večer prije bio je napadnut u istražnom zatvoru od jednog zatvorenika. Opt. Miroslav Kovačević odveden je iz sudnice u jednu od prostorija Suda, gdje ga je pregledao prof.dr.sc. Mladen Marcikić, sudsko medicinski vještak, koji je utvrdio da Optuženik nije spreman i sposoban sudjelovati na tom ročištu[21]. Napad, kako su Vijeće i optuženikov Branitelj, naveli, nije imao veze niti s nacionalnom pripadnošću opt. Miroslava Kovačevića, a niti s djelom koje mu se stavlja na teret. Naveli su da ga je napao zatvorenik koji je sebi u drugom postupku želio osigurati bolji status. Zapisnici s iskazima izvanraspravno saslušanih svjedoka pročitani su na ročištu održanom dana 8. prosinca 2014. godine.

Svi optuženici i njihovi branitelji, u više navrata, su predlagali da se pozove i ispita kao svjedok Slobodan Radovanović, koji je u kritično vrijeme bio komandir Odeljenja milicije u Trpinji. Opt. Zoran Ranković je iznoseći svoju obranu rekao da mu je neshvatljivo da čovjek koji je predao civile u ovom postupku ne bude ispitan. Rekao je da je Slobodan Radovanović bio odgovoran za civile.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka protivio se ispitivanju toga svjedoka, stoga što je Slobodan Radovanović bio pozivan tijekom istrage, kada je odbio dati iskaz i uz sve mjere zaštite. Svoje odbijanje je opravdao strahom za sigurnost i život sebe i članova svoje obitelji.

Vijeće za ratne zločine je odbilo kao nevažan prijedlog za ispitivanje Slobodan Radovanovića, budući da je činjenično stanje u pogledu činjenica u dovoljnoj mjeri utvrđeno i izvođenjem toga dokaza ne bi se utvrdile nove bitne činjenice.

Svi optuženici i njihovi branitelji stavljali su prigovore na iskaz zaštićenog svjedoka, kao i na iskaz ugroženog svjedoka „Bosut“.

Prigovori na iskaz zaštićenog svjedoka: iskaz svjedoka s glavne rasprave suprotan je njegovim ranijim iskazima; u suprotnosti je s iskazima već ispitanih svjedoka; na istinitost njegova iskaza, jer na pitanja Zamjenika ŽDO iz Osijeka odgovara detaljno, a na pitanja branitelja odgovara da se ne sjeća.

Prigovori svih branitelja, osim Braniteljice opt. Zorana Rankovića, koja nije imala primjedbi na iskaz ugroženog svjedoka „Bosut“, su: iskaz je neistinit; neprovjerljiv; suprotan izvedenim dokazima; „da isti ne iskazuje o svojim saznanjima nego čita pripremljen odgovor, ne odgovara na konkretna pitanja obrane, da se ne sjeća bitnih detalja, a sjeća se nebitnih detalja što samo govori u prilog njegovoj neuvjerljivosti“[22].

Prigovor «da isti ne iskazuje o svojim saznanjima nego čita pripremljen odgovor…» nije običan prigovor na iskaz svjedoka. Ozbiljnost toga prigovora, mišljenja smo, trebalo je posebno ispitati, utvrditi osnovanost ili neosnovanost toga prigovora, te odlučiti što i kako dalje nastaviti raspravu, ima li mjesta za izricanje opomene ili drugih mjera,…?[23]

Optuženici su ispitani na ročištima održanima dana 8, 9. i 10. prosinca 2014. godine[24]. Iznoseći svoje obrane svi optuženici su iskazali da nisu počinili djelo koje im se stavlja na teret, da nisu zlostavljali, tukli ili ubijali civile. Rekli su da nisu čuli za pojedine žrtve, niti su ih vidjeli. Opt. Milisav Atanacković je rekao da suosjeća sa svima koji su nekoga izgulili. Opt. Zoran Ranković je rekao da bi volio znati što se dogodilo osobama koje su bile zatočene u Trpinji, zna po srodnici kojoj je nestao brat koliko je to teška situacija.

Tijekom prvostupanjskog postupka, na žalost, nije se došlo do novih podataka o mogućem mjestu pokopa žrtava, civila i ratnih zarobljenika – ranjenika iz «Borovo Commercea». Opt. Zoran Ranković, u svojoj obrani, između ostalog, je rekao: „“Ta je priča o civilima u selu bila zabranjena u to vrijeme kao što je zabranjena i danas“[25].

Očito da, niti 23 godine nakon počinjenog zločina, oni koji znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava, nemaju snage, volje, a niti ljudskog suosjećanja za žrtve i članove njihovih obitelji.  Tijekom dokaznog postupka rečeno je da su tijela žrtava iz primarne grobnice prevožena u smjeru mjesnog groblja. Osim te informacije, iz medija i iz drugih izvora, čula se informacija da su posmrtni ostaci žrtava, nakon što su ekshumirani iz primarne grobnice, bačeni u Dunav.

Osim dva optuženika, ostali optuženici nisu iskazali žaljenje zbog sudbine žrtava. Unatoč tvrdnji da nisu počinili zločin koji im se stavlja na teret, ljudsko suosjećanje za patnje, stradavanje i sudbinu, kako ubijenih tako i preživjelih žrtava, očekivana je reakcija svakog čovjeka.

U Trpinji su izvršena mučenja, zlostavljanja, ponižavanja, seksualna zlostavljanja, silovanja. Civili s Trpinjske ceste, uhićeni u rujnu 1991. godine, bili su zatočeni, zlostavljani, mučeni, neke žrtve silovane i nad njima je vršteno seksualno zlostavljanje, više dana. Iz te grupe deset je žrtava ubijeno. Osim te grupe civila, još jedna grupa civila je dovedena i zlostavljana, mučena. Iz te grupe sedam civila ubijeno je u studenom 1991. godine.

Osim civila, u Trpinji su, nakon što su zaustavljeni autobusi i kamioni, koji su vozili ranjenike i ratne zarobljenike iz «Borovo Commercea», zlostavljani i nestali ratni zarobljenici – ranjenici. O evakuaciji iz «Borovo Commercea», transportu, postupanju sa zarobljenicima, atmosferi, zlostavljanju ratnih zarobljenika – ranjenika, iskazivali su svjedoci – preživjeli pripadnici policije iz PU Varaždineke i PU Čakovačke.

Preživjele žrtve oštećenici iskazivali su o zlostavljanjima koja su preživjeli, kao i o stradavanju žrtava, koje se do danas vode kao nestale. Iskazivali su oštećeni Milica Mađarević[26], Petar Balen, Marinko Bertić, Dmirta Horvat, XY[27], kao i drugi oštećenici

Zaštićeni svjedok i ugroženi svjedok „Bosut“, u svojim iskazima navodili su imena osoba, koje su zlostavljane u zatvoru u Trpinji; o postupanju sa ranjenicima dovezenim iz Borovo Commercea dana 19. studenoga 1991. godine; navodili su imena optuženika pri opisivanju zlostavljanja i mučenja konkretnih žrtava[28].

[1] Policijska uprava Osječko baranjska dana 12. srpnja 2013. godine podnijela je kaznenu prijavu br. K-35/2013 ŽDO iz Osijeka protiv 15 osumnjičenika zbog osnova sumnje da bi počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH. Prije podnošenja kaznen prijave, dana 11. Srpnja 2013. Godine, na temelju naloga suca istrage Županijskog suda u Osijeku izvršđena je pretraga domova i drugih prostorija, te osobnih vozila Steve Pantića, Milisava Atanackovića, Milenka Pantića, Đoke Stajića, Zorana Rankovića, Zorana Gajanina, Sime Stevića, Željka Vukovića, Zorana Vajića i Jerka Mičića. Svi nabrojani istoga dana su uhićeni osim Zorana Vajića i Jerka Mičića, koji su se nalazili izvan područja RH. Dana 16. Srpnja 2013. Godine, nakon ispitivanja svih osumnjičenika, donesen je nalog o provođenju istrage protiv 15 osumnjičenika zbog osnove sumnje na počinjenje navedenih kaznenih djela.

[2] Okrivljenici Borislav Držajić, Zoran Vajić, Luka Kršić i Vaskrsije Vasić nedostupni su tijelima kaznenog progona. Protiv njih je određen istražni zatvor, raspisana je međunarodna (crvena) tjeralica i europski uhidbeni nalog. Temeljem odredbe čl. 130.st.3. ZKP protiv njih je istražni postupak prekinut i bit će nastavljen po prestanku razloga koji su doveli do prekida postupka (kada postanu dostupni hrvatskim organima kaznenog progona)

[3] Pripremno ročište održano je dana 6. listopada 2014. godine.

Rasprava je započela 27. listopada 2014. godine, zaključena je 17. prosinca 2014. godine, održano je

17 ročišta za glavnu raspravu (27,28,29. listopada; 3,4,5,10,11,12, 17, 19, 20. studenoga, 8,9,10,15. i 17. prosinca 2014. godine) Ročište zakazano za 2. Prosinca 2014. Godine nije održano, uz suglasnost stranaka i sudionika postupka Vijeće za ratne zločine izvanraspravno je saslušalo za taj dan pozvane svjedoke, a zbog zdravstvenog stanja opt. Miroslava Kovačevića (koji je večer prije bio fizički napadnut u istražnom zatvoru, nanesene su mu tjelesne povrede) odgodilo je raspravu.

[4] Više ne govorimo o fazi glavne rasprave kao dijelu kazneog postupka u kome se u kotradiktornom sučeljavačnju neposredno izvode dokazi. Izmjenama i dopunama ZKP ova faza kaznenog postupka naziva se «rasprava». Ovo stoga što ovu fazu kaznenog postupka ZKP/08, dakle kontradiktorno i neposredno raspravljanje sada jemoguće samo pred prvostupanjskim sudom.

[5] ZKP, NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13

[6] Čl. 400. ZKP

[7] Čl. 413.st.1. ZKP

[8] Čl.413.st.2. ZKP

[9] Novina ZKP/08 je  tome da optuženikovo očitovan, je o optužnici nije identično onom koje je bilo propisano ZKP/07. Naime, zakonodavac se više ne zadovoljava samo utvrđenjem «ne osjećam se krivim», već sukladno odredbi čl. 376. st.2. ZKP  izrijekom propisuje širi općeg očitovanja o optužbi. Optuženik ili njegov branitelj sada trebaju «točno odrediti kojji dio optužnice poruču i iz kojih razloga».. Moguće je poricati optužbu u dijelu koji se odnosi na krivnju koja u sebi sadrži element ubrojivosti, namjere i nehaja, svijesti oprotupravnosti; u odnosu na elemente kaznenog djela poricanjem načina počinjenja, vremena ili mjesta počinjenja djela koje se optuženiiku stavlja na teret, pitanje isključenja protupravnosti djela.

[10] Poricanje optužbe pitanjem obrane alibijem (mjesto i vrijeme počinjenja djela), sukladno odredbama ZKP/08, treba  isticati s navođenjem dokaza već pred optužnim vijećem ako su optuženici bili nazočni sjednici optužnog vijeća. Kako nismo nazočni sjednici optužnog vijeća sa sigurnošću ne znamo je li to učinjeno ili ne. Poricanje optužbe pitanjem obrane alibijem, razumijevajući odredbe ZKP/08 upitno je u fazi rasprave ako se optuženik na to nije pozivao u istrazi (koja je nejavna i koju također ne možemo pratiti), te da li je to poricanje optužbe isticano pred optužnim vijećem.

[11] Čl. 417.st.1. ZKP

[12] čl. 419.st.5. ZKP

[13] Raspravni zapisnik ŽS Osijek, br. K-rz-4/2014, od 12. studenoga 2014. godine, str. 2

[14] U istrazi su saslušana 103 svjedoka.

[15] Između ostalih pročitan je iskaz svjedoka Ilije Mirkića, koga je ispitao sudac istrage Županijskog suda u Vukovaru, dana 18. travnja 2011. godine. Branitelji svih optuženika stavili su primjedbu na provedeni dokaz, prigovarajući da je iskaz pribavljen prije početka ovoga kaznenog postupka, stoga, sukladno odredbi čl. 431. ZKP nije mogao biti izveden kao dokaz. Isto tako, prigovorili su da je dokaz neprovjerljiv, jer je Ilija Mirkić u međuvremenu umro. Nadalje, pročitani su zapisnici o pretrazi doma i potvrde o oduzetim stvarima od optuženika; ličenička dokumentacija na ime oštećenika (Zlatka Gojuna, Petra Balena, Marinka Bertića); potvrde Štab TO Trpinja; analitička obrada obavljenih telefonskih kontakata; preslike kartona i osobnih iskaznica i fotopreslike iz knjiga nestali osoba na ime Željka Galića i Slavka Šanteka; protokoli na ime žrtava; popis žrtava; fotografije žrtava; smrtne listove na ime žrtava; fotodokumentacija izvršenog očevida; smrtni list na ime Đorđa Vukajlovića; izvršen je uvid u izvode iz kaznene i prekršajne evidencije na ime svih optuženika. Izvršen je uvid u CD sa snimkama intervjua Bore Držajića; CD s dokumentacijom iz Baze podataka MKSJ dostavljen preko časnice za vezu DORH-a; CD s dokumentacijom iz Baze podataka MKSJ dostavljen od Tranzicijskog tima; CD s dokumentacijom o nestalim osobama dostavljen od Ministarstva branitelja RH.

[16] Čl. 292.st.4. ZKP

[17] Raspravni zapisnik br. K-rz-4/2014, od 15. Prosinca 2014. Godine, str. 9

[18] Raspravni zapisnik br. K-rz-4/2014, od 15. Prosinca 2014. Godine, str. 10

[19] Pravilo 96.st.1. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, predmet «Foča», opt. D. Kunarac i dr – «Nalog raspravnog vijeća o vještacima obrane» ; predmet zločina u logoru Čelebić (opt. Z. Mucić, H. Delić i E. Landžo); predmet zločina u logoru Omarska (opt. D. Tadić); predmet  gdje je bio optužen A. Furundžija

[20] Čl. 297.st.1. ZKP

[21] Zapisnik s glavne rasprave ŽS Osijek od 2. prosinca 2014. godine, str. 9.

[22] Zapisnik s glavne rasprave ŽS Osijek od 5. studenoga 2014. godine, str. 6

[23] praksa MKSJ – «Međunarodna krivična praksa», autori : John R.W.D. Jones (magistar prava, Lincoln’s Inn, odvjetnik) i  Steve  Powles (magistar prava, Middle Temple, odvjetnik), izdavač Fond za humanitarno pravo,  Beograd, 2005. godina

[24] Opt. Stevo Pantić i opt. Milisav Atanacković tijekom istrage koristili su zakonsku mogućnost obrane šutnjom. Ostali optuženici su iznosili obranu u istrazi.

[25] Zapisnik s glavne rasprave ŽS Osijek od 9. prosinca 2014. godine, str. 4

[26] Tako je svjedokinja Milica Mađarević tijekom istrage, između ostalog, rekla: „Svi su bili smješteni u jednoj prostoriji u centru sela i zna da je bilo točno 14 zatvorenih osoba, čuvali su ih naoružani stražari, te su po noći jednu po jednu osobu odvodili u neku zasebnu prostoriji i tu su ih ponaosob ispitivali. Sjeća se da je prva na ispitivanje odvedena Anđa Budimir. Ispitivali su je gdje su joj sinovi, nazivali su je ustaškom kurvom, maltretirali i zlostavljali na sve moguće načine. Tukli su je palicom po leđima, vratu i prsima“[26]. Svjedokinji je to pričala Anđa Budimir nakon što su je vratili s ispitivanja. „Nakon Anđe Budimir u prostoriju za ispitivanje je pozvan Mato Mađarević. Među tim osobama koje su provodile ispitivanje bili su Simo Stević, Boro Držajić i još dvije tri osobe kojima ne zna ime. Poslije Mate je ona pozvana na ispitivanje. Prilikom ispitivanja su je vrijeđali, prijetili, govorili da je ustaška kurva, zastrašivali udarajući palicom o stol i pucajući iznad glave.“[26]…. „Zna da su u toj prostoriji prilikom tih isptivanja zarobljenike tukli Vaskrsije Vasić, Simo Stević i Boro Držajić“[26].

„Nadalje, Milica Mađarević u svom iskazu navodi da su zlostavljanja vršena intenzivno i noću i danju, da nju nisu fizički zlostavljali, ali su je stalno vrijeđali i dirali po intimnim dijelovima tijela. Tjerali su je, kao i ostale zarobljene civile da pjeva: „Od Topole sve do Rane Gore“, „Druže Tito mi ti se kunemo, ustaša si, mater ti jebemo“, „Od Vukovara pa do Knina sve je Srbin do Srbina“. Sjeća se da je Anđa Budimir odbila pjevati navedene pjesme, te je odvedena u posebnu prostoriju za ispitivanje, gdje su je tukli. Kada se vratila bila je sva raščupana i uplakana. Zna da su tada u sobi za ispitivanje bili opt. Simo Stević i Vaskrsije Vasić. Zbog svih ti zlostavljanja Anđa Budimir je jedne noći pokušala izvršiti samoubojstvo u zatvoru. Zbog toga je u prostoriju došao opt. Simo Stević, te ljut, zbog pokušaja samoubojstva Anđe Budimir, udario je šakom po licu Miku Čibarića, a anđi Budimir naredio da pije krv koja je MIki Čibariću curila iz razbijenog nosa pri tome govoreći: „Pij kurvo ustašku krv, jer si vikala da se hoćeš napiti srpske krvi“.

[27] Oštećenica X.Y. u istrazi je rekla: „Zajedno sa Ružicom i Katarinom Živanović odvedenaje u Trpinju, tamo su je neki ljudi tukli i isptivali. Nije vidjela kuda su odveli Katarinu i Ružicu Živanović, a nju su tukli u nekom hangaru. Prisiljavali su je da prizna da je ubijala srpsku djecu, da im je sjekla prste i tjerali je da pokaže mjesto gdje ih je pokopala. Za vrijeme ispitivanja i zlostavljanja ruke su joj bile vezane lisicama, na taj način su je zlostavljali i ispitivali nekoliko da na i zna da je tom prilikom bila i silovana. Bila je u toj mjeri izmučena da se više ne može sjetiti na koji su je način silovali i da li ju je silovala jedna osoba ili više njih, a o svemu tome joj je jako teško pričati. Iz Trpinje su je odveli u Dalj, a nakon toga u logor u Sremskoj Mitrovici“. (iskaz iz istrage sadržan u Optužnici ŽDO iz Osijeka, br. K-DO-33/13 od 16. Lipnja 2014. Godine)

Na glavnoj raspravi održanoj dana 21. listopada 2014. godine, svjedokinja X.Y. potvrdila je, nakon što joj je iskaz iz istrage, na njezinu molbu, pročitan, da je to njezin iskaz i da kod istoga ostaje (raspravni zapisnik ŽS Osijek)

[28] Iskazi iz istrge i iskazi dani na raspravama (raspravni zapisnici ŽS Osijek od 4. studenoga 2014. godine – iskaz Zaštićenog svjedoka,  5. studenoga 2014. godine – iskaz ugroženog svjedoka „Bosut“)

Zločin u Banskom Grabovcu

 

Postupak protiv Mirka Korelije, Miroslava Peškira i Ranka Šimulije, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženike se tereti da su dana 5. kolovoza 1995. kao pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, prethodno zarobljenog Mladena Brlekovića, pripadnika XII Domobranske pukovnije Hrvatske vojske, zatočenog u zatvoru u Banskom Grabovcu, izveli iz zatvora, odveli ga u obližnju šumu, nedaleko mjesta Miočinovići te ga iz neposredne blizine usmrtili hicima iz automatskih pušaka.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 2 K-RZ-11/12

Vijeće za ratne zločine: sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća, sudac Mirko Klinžić, član Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-8/09, od 9. svibnja 2011.

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženici: 1.-opt. Mirko Korelija, 2.-opt. Miroslav Peškir, 3.-opt. Ranko Šimulija – nedostupni pravosuđu RH, prebivaju na području Republike Srbije

Branitelji optuženika: za 1.-opt. Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Siska; za 2.-opt. Danko Kovač, odvjetnik iz Siska; za 3.- opt. Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska, a potom Nikola Crnokrak, odvjetnik iz Zagreba

Žrtva – ubijen: Mladen Brleković

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BANSKI GRABOVAC izvjestaji

 

PRESUDA

Dana 14. listopada 2014. godine Vijeće za ratne zločine  Županijskog suda u Zagrebu optuženike je u odsutnosti proglasilo krivima i svakog osudilo na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

 

 

Zločin u Škabrnji (opt. Renato Petrov)

Obnovljeni postupak protiv okr. Renata Petrova, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA

Protiv optuženika Renata Petrova na snazi je optužnica od 22. kolovoza 1994. godine, prema kojoj ga se tereti da je zajedno sa više osoba počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Kako se vodi razdvojen postupak u odnosu na Petrova, ŽDO u Zadru 20. rujna 2011. godine uredilo je optužnicu, koju možete pogledati ovdje.

 

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru K-25/94 od 11. studenog 1995. Renato Petrov u odsutnosti je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Postupak je vođen protiv Gorana Opačića i još 25 okrivljenika, a Renato Petrov bio je četrnaestookrivljeni.

Navedenu presudu možete pogledati ovdje.

Petrov je na temelju Interpolove tjeralice uhićen u Dusseldorfu početkom travnja 2011., a početkom srpnja 2011. iz Njemačke je izručen Republici Hrvatskoj.

Rješenjem Županijskog suda u Zadru od 22. srpnja 2011. dopuštena je obnova kaznenog postupka.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-40/11

Vijeće za ratne zločine: sudac Boris Balić, predsjednik Vijeća; suci Vladimir Mikolčević i Boris Radman, članovi Vijeća

Optužnica: optužnica ŽDO u Zadru broj KT-41/92 od 22. kolovoza 1994., nakon razdvajanja postupka uređena 20. rujna 2011.

Zastupnik optužbe: Sobodan Denona, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženik: Renato Petrov

Branitelj optuženika: Dragan Jovanić, odvjetnik iz Rijeke

Žrtve:
– 43 osobe ubijene iz vatrenog oružja; jedna ženska osoba pregažena tenkom
– okrivljenog Petrova tereti se da je hicem iz pištolja usmrtio jednu stariju mušku osobu

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

ŠKABRNJA izvještaji s rasprave

 

PRESUDA

Dana 28. rujna 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zadru kojom je okrivljenik, uslijed nedostatka dokaza, oslobođen optužbe. Ranija presuda, kojom je bio osuđen na kaznu zatovra u trajanju od 20 godina, stavljena je van snage. Pritvor protiv okrivljenika je ukinut.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 11. rujna 2014. godine. Odluka nam još uvijek nije poznata.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA

Nakon obnovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zadru je okrivljenog Renata Petrova zbog nedostatka dokaza oslobodilo optužbe da je u Škabrnji, 18. studenoga 1991. godine, počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Presuda Županijskog suda u Zadru iz 1995. godine, potvrđena od strane VSRH 1998. godine, kojom je Renato Petrov u odsutnosti proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina stavljena je izvan snage.

U procesnom smislu obnovljeni postupak proveden je korektno. No iznova podsjećamo na olako podizane optužnice 90-ih godina protiv pripadnika srpskih postrojbi, na temelju kojih su u odsutnosti okrivljenih provedeni postupci i donijete osuđujuće presude, iako često u ponašanju okrivljenih nisu bila ostvarena obilježja kaznenog djela ratnog zločina ili nije postojala vjerojatnost da su upravo ti okrivljenici počinitelji evidentnih ratnih zločina. Jedan od primjera takve prakse je i postupak protiv Renata Petrova.[1]

No s druge strane, smatramo nužnim privesti pravdi odgovorne za zločin u Škabrnji, kako odgovorne zapovjedne osobe tako i neposredne počinitelje.

Obrazloženje

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru 22. kolovoza 1994. podiglo je optužnicu protiv Gorana Opačića i dr. (ukupno 26 osoba) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Optuženike se teretilo da su 18. studenoga 1991. godine u tijeku oružanih sukoba između odmetničkih postrojbi i postrojbi JNA na jednoj strani i oružanih snaga Republike Hrvatske na drugoj strani, a provodeći velikosrpsku ideju vojnog osvajanja i izdvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske, ušli u selo Škabrnja, u kojem je živjelo isključivo hrvatsko pučanstvo, i nakon slomljenog otpora branitelja sela masovno, bez ikakve vojne potrebe, uništavali stambene, gospodarske i sakralne objekte, iz podruma i drugih zaklonjenih prostora nasilno izvukli sklonjeno stanovništvo koje nije pružalo otpor niti je predstavljalo opasnost po agresora pa su potom najmanje 44 osobe ubili hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili udarcima tupotvrdim predmetima po glavi, a pritom su neke od žrtava pred smrt mučili i masakrirali. Petrova se teretilo da je hicem iz pištolja usmrtio jednu mušku osobu.

Nakon provedenoga postupka, koji je vođen u prisustvu samo jednog okrivljenika, Županijski sud u Zadru je 11. studenoga 1995. godine 18 okrivljenika proglasio krivima i osudio na zatvorske kazne u trajanju od 10 do 20 godina. Okrivljeni Petrov proglašen je krivim i osuđen na 20 godina zatvora. Prije zaključenja glavne rasprave razdvojen je postupak u odnosu na osmoricu okrivljenika, jer je ocijenjeno da raspoloživi dokazi nisu dostatni za donošenje meritorne odluke u odnosu na njih.

Izručenje Renata Petrova i obnova kaznenog postupka

Renato Petrov uhićen je u Njemačkoj na temelju Interpolove tjeralice početkom travnja 2011. godine. Izručen  je Republici Hrvatskoj. U srpnju 2011. godine udovoljeno je njegovom zahtjevu za obnovom postupka.

Na glavnoj raspravi, koja je održana od rujna 2011. do rujna 2012. godine, izveden je niz dokaza. Saslušan je svjedok Bruno Ivković, koji je jedini teretio okrivljenog Petrova. Obdukcijski nalazi škabrnjskih žrtava nisu potvrdili iskaz ovog svjedoka. Nakon analize iskaza vještaka dr. Josipa Dujelle, koji je obducirao sve žrtve, sud nije mogao bilo koju od žrtava dovesti u vezu sa iskazom svjedoka Brune Ivkovića. Svjedok Mladen Uzelac, saslušan video linkom, također je opovrgao iskaz svjedoka Brune Ivkovića, koji je tvrdio da mu je upravo svjedok Mladen Uzelac pričao kako je Renato Petrov ubio stariju mušku osobu u Škabrnji 18. rujna 1991. godine. Pojasnio je da sa Brunom Ivkovićem nije nikada razgovaro, a da sa okrivljenim Petrovom nije mogao biti u Škabrnji jer je u to vrijeme služio vojsku u Prištini. Iskaz svjedoka Ivkovića opovrgli su i drugi svjedoci saslušani  putem video linka s Okružnog suda u Beogradu.

Zbog nedostatka dokaza Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zadru oslobodilo je okrivljenog Petrova optužbe.

 


[1] Navodimo i slučaj Edite Rađen Potkonjak, kojoj je 1995. suđeno u istom postupku kao i Petrovu. Proglašena je krivom i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Putem branitelja podnijela je zahtjev za obnovom postupka. Obnova je dopuštena 2009. godine. Nakon prekvalifikacije kaznenog djela iz optužnice na oružanu pobunu postupak protiv nje je obustavljen, a ranija osuđujuća presuda stavljena je izvan snage.

Zločin u Prokljanu i Mandićima

 

Postupak protiv Bože Bačelića, Ante Mamića, Luke Vuke i Jurice Ravlića, optuženih za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO Šibenik br. K-DO-45/01 od 1. ožujka 2002. okrivljenike Božu Bačelića, Antu Mamića, Luku Vuku i Juricu Ravlića tereti se da su dana 11. kolovoza 1995. u poslijepodnevnim satima u mjestu Prokljan, općina Skradin za vrijeme trajanja oružanog sukoba između hrvatske vojske i srpskih paravojnih formacija, i to okr. Bačelić kao zapovijednik voda, a ostali okrivljenici kao pripadnici tog voda Izvidničke satnije 113. brigade HV, nakon vojno redarstvene operacije Oluja na zadatku pretraživanja netom oslobođenog tog teritorija RH, zatekavši ispred kuće civile Nikolu Damjanić rođ. 1919. i njegovu suprugu Milicu rođ. 1921., okr. Bačelić zapovijedio okrivljenima Mamiću, Vuki i Ravliću da pucaju u iste iz automatskog vatrenog oružja, što su ovi i učinili, ispalivši više hitaca u oštećenike, što je učinio i sam Bačelić, uslijed čega su oštećenici zadobili više strijelnih rana i to Milica, između ostalih, prostrijel glave, a Nikola, između ostalih, prostrijele natkoljenica, nakon čega su opt. Mamić, Ravlić i Vuko, po zapovijedi Bačelića, na mrtva tijela naslagali daske, gume, grane, ribarske mreže te ih zapalili. Time su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

ŽDO u Šibeniku je 11 svibnja 2007. proširilo optužbu u odnosu na optužene Božu Bačelića, Antu Mamića i Juricu Ravlića koji se tako proširenom optužnicom terete i za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Optuženi su da su neutvrđenog dana, 9. ili 10. kolovoza 1995., u poslijepodnevnim satima u zaseoku Mandići općina Kistanje za vrijeme trajanja oružanog sukoba između hrvatske vojske i srpskih paravojnih formacija ubili ratnog zarobljenika i to opt. Bačelić kao zapovjednik voda, a Mamić i Ravlić kao pripadnici voda, na zadatku pretraživanja netom oslobođenog teritorija RH od zaostalih ili u međuvremenu ubačenih pripadnika paravojnih odmetničkih postrojbi, lišivši slobode Vuka Mandića, pripadnika vojske RSK, koji im je na njihovo traženje donio i predao pušku koju je držao skrivenu, istome konopom vezali ruke na leđa, ugurali ga u osobno vozilo “Zastava 101” , nakon čega su ga odvezli do napuštene kuće na cesti Đevrske – Kistanje, izveli ga iz vozila pa ga postavili uz zid kuće i usmrtili iz automatskog oružja, te mu potom odvezali ruke.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-6/02

Vijeće: sutkinja Jadranka Biga-Milutin, predsjednica Vijeća, sutkinja Ordana Labura, članica Vijeća, suci porotnici Željko Scotti, Joško Erceg i Ivan Martinović, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku K-DO-45/01 od 1. ožujka 2002. godine

Zastupnica optužbe: Živana Beroš-Dodig, zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Božo Bačelić, Ante Mamić, Luka Vuko i Jurica Ravlić

Branitelji optuženih: Jure Martinović, odvjetnik iz Zadra, Mladen Klarić, odvjetnik iz Šibenika, Marko Marinović, odvjetnik iz Zadra, Željko Gulišija, odvjetnik iz Zadra i Mijo Jeličić, odvjetnik iz Zadra

Žrtve – ubijeni: Milica i Nikola Damjanić

 

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: Krz-1/11

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ivona Rupić, predsjednca Vijeća, sudac Stanko Grbavac, član Vijeća, sudac Mlađan Prvan, član Vijeća

Optužnica: ŽDO Šibenik K- DO-45/01 od 1. ožujka 2002. i 11. svibnja 2007.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik ŽDO u Šibeniku

Kazneno djelo: kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120 st.1 OKZ RH i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Branitelji optuženika: Tomislav Jonjić – branitelj I optuženika, Marko Marinović – branitelj II optuženika, Željko i Vinko Gulišija – branitelji III optuženika, Mijo Jeličić – branitelj IV optuženika

Žrtve – ubijeni: Milica i Nikola Damjanić, Vuk Mandić

 

TIJEK POSTUPKA I PRESUDE

Optuženici su prvi puta uhićeni 4. rujna 2001. godine.

Presudom Vijeća Županijskog suda u Šibeniku broj K-6/02 od 11. rujna 2002. optuženici su oslobođeni optužbe.

Rješenjem vijeća VSRH broj I Kž 65/03-8 od 5. travnja 2007. prihvaćena je žalba državnog odvjetništva, ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja pred izmijenjeno vijeće. Rješenje VSRH od 5. travnja 2007. možete vidjeti ovdje.

Optuženici Mamić, Vuko i Ravlić nakon odluke VSRH vraćeni su u pritvor, a prvooptuženi Bačelić se nalazio u bijegu. Mamić, Vuko i Ravlić su se nalazili u pritvoru do isteka roka maksimalnog trajanja pritvora, a nakon toga je pritvor ukinut.

Opt. Bačelić uhićen je u Njemačkoj u veljači 2012. Hrvatskoj je izručen u travnju 2012.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PROKLJAN I MANDIĆI – izvjestaji s pracenja ponovljenog postupka

 

PRESUDA

Dana 13. lipnja 2013. godine objavljena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu kojom je Božo Bačelić osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina i deset meseci. Bačeliću je izrečena minimalna zakonom predviđena kazna za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kao i za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, a potom mu je kazna objedinjena u ranije navedenu kaznu.

Ante Mamić i Jurica Ravlić oslobođeni su optužbe za sudjelovanje u usmrćenju ratnog zarobljenika, a optužba za pomaganje počinitelju nakon usmrćenja dvoje civila, za što se teretilo Antu Mamića, Juricu Ravlića i Luku Vuku, je odbijena, jer je nastupila zastara kaznenog progona.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 27. ožujka 2014. godine. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Vrhovni sud preinačio je osuđujuću presudu protiv opt. Bože Bačalića u odluci o kazni, pa ga je u konačnici osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Potvrđen je dio presude kojom su Mamić i Ravlić oslobođeni optužbe za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima. Ukinut je dio presude kojom je odbijena optužba protiv Mamića, Ravlića i Vuke za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Treći (drugi ponovljeni) prvostupanjski postupak proveden je 11. srpnja 2014. godine. Istoga dana raspravno vijeće donijelo je presudu kojom su Mamić, Ravlić i Vuko oslobođeni optužbe za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PONOVLJENOM PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

U kolovozu i rujnu 1995. godine, za vrijeme i nakon Vojno-redarstvene akcije „Oluja“, počinjeni su brojni zločini na štetu civila i ratnih zarobljenika. Neutvrđenog dana, 9. ili 10. kolovoza 1995. godine, ubijen je ratni zarobljenik Vuk Mandić, a koji dan potom, 11. kolovoza, na kućnom pragu likvidiran je bračni par Damjanić. Dana 13. lipnja 2013. godine, gotovo 18 godina od navedenih događaja, na Županijskom sudu u Splitu objavljena je nepravomoćna presuda kojom je prvookrivljeni Božo Bačelić proglašen krivim zbog počinjenja oba kaznena djela te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 5 godina i 10 mjeseci. U odnosu na okrivljene Antu Mamića, Luku Vuku i Juricu Ravlića, optužba zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva je odbijena, a Mamić i Ravlić oslobođeni su optužbe za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Konkretno, Božo Bačelić je proglašen krivim što je 11. kolovoza 1995. godine u mjestu Prokljan, kao zapovjednik voda, na zadatku pretraživanja netom oslobođenog područja RH od zaostalih ili u međuvremenu ubačenih pripadnika paravojnih odmetničkih postrojbi, zatekao ispred njihove kuće civile Nikolu Damjanića i njegovu suprugu Milicu te u njih pucao iz automatskog vatrenog oružja i tako ih usmrtio, nakon čega su ostala trojica okrivljenika na mrtva tijela Damjanićevih naslagali daske, gume, grane i ribarske mreže i zapalili ih.

Nadalje, Bačelić je proglašen krivim što je 9. ili 10. kolovoza 1995. godine u zaseoku Mandići sa okrivljenima Mamićem i Ravlićem, vojnicima voda kojim je zapovijedao, lišio slobode pripadnika vojske tzv. RSK Vuka Mandića, odvezli se osobnim vozilom do napuštene kuće na području Varivoda na cesti Đevrske-Kistanje, izveli ga iz vozila te ga je Bačelić postavio uza zid kuće i usmrtio hicima iz automatskog oružja.

Bačeliću je za svako od kaznenih djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 godina pa mu je izrečena jedinstvena kazna od 5 godina i 10 mjeseci.

Optužba protiv Mamića, Vuke i Ravlića, da su naslagavši na mrtva tijela civila daske, gume, grane i ribarske mreže te ih zapalili i pomogli Bačeliću u prikrivanju tragova i time počinili kazneno djelo protiv pravosuđa – pomoć počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela, odbijena je zbog zastare kaznenog progona.

Okrivljeni Mamić i Ravlić su ujedno oslobođeni optužbe da su 9. ili 10. kolovoza 1995. godine, zajedno sa Bačelićem, lišivši slobode pripadnika vojske tzv. RSK Vuka Mandića, svezali mu ruke na leđa, ugurali ga u osobno vozilo i odvezli do napuštene kuće na području Varivoda na cesti Đevrske-Kistanje, izveli ga iz vozila, postavili ga uza zid iste kuće i usmrtili hicima iz automatskog oružja.

Tijek postupka

Sva četvorica okrivljenika uhićeni su u rujnu 2001. godine. Presudom Županijskog suda u Šibeniku od 11. rujna 2002. godine, sva četvorica oslobođena su optužbe, no VSRH je ukinuo tu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Mamić, Vuko i Ravlić vraćeni su u pritvor, a Bačelić se nalazio u bijegu. Tek nakon uhićenja u Njemačkoj u veljači 2012. godine i izručenja Hrvatskoj, na Županijskom sudu u Splitu proveden je ponovljeni kazneni postupak.

Ukidbenim rješenjem VSRH istaknuto je kako je prvostupanjska presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud prvog stupnja olako je zaključio da se na temelju proturječnih obrana okrivljenika ne mogu utvrditi relevantne činjenice vezane za identitet počinitelja predmetnog ratnog zločina. Iako su neki od optuženika tijekom prvotnog ispitivanja međusobno teretili jedni druge, prvostupanjski je sud propustio njihove obrane valjano analizirati i ocijeniti. U ponovljenom suđenju trebalo je razjasniti postoji li, i u kojem obujmu, učešće svakog od optuženih pri počinjenju kaznenog djela. S obzirom da se svu četvoricu teretilo kao supočinitelje, to bi značilo da bi temeljem zajedničke odluke počinili inkriminirano kazneno djelo osobnim ispaljivanjem hitaca u tijela oštećenih ili bar pridonoseći takvoj radnji nekog od njih. S druge strane, u ponovljenom postupku bilo je potrebno razmotriti je li počinjenje kaznenog djela ratnog zločina ipak rezultat protupravnog ponašanja pojedinaca na koji ostali nisu pristali, ali su eventualno pružajući pomoć počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela prikrili tragove tog djela.

Tijekom ponovljenog postupka vođenog pred Županijskim sudom u Splitu održano je 13 ročišta glavne rasprave. Na ročištu održanom 6. rujna 2013. godine glavna rasprava započela je iznova zbog proteka više od dva mjeseca od posljednjeg održanog ročišta. Izvedeni su brojni dokazi: pročitani su ili pregledani zapisnici, potvrde, izviješća, liječničke potvrde, nalozi, zapovijedi, fotodokumentacija, vještački nalazi i mišljenja, iskazi ranije ispitanih svjedoka koji nisu mogli biti pozvani i saslušani iznova jer su u međuvremenu preminuli ili je njihov dolazak na Županijski sud u Splitu bio onemogućen ili otežan, neposredno su saslušani brojni svjedoci.

U ponovljenom postupku, Raspravno vijeće je postupilo po uputi VSRH pa je izvelo sve one dokaze koji su bili izvedeni i u prijašnjem postupku, ali i one na koje je ukazao VSRH. Analizom proturječnih obrana okrivljenih, Sud je utvrdio relevantne činjenice vezane za identitet počinitelja kaznenog djela.

Na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je 11. kolovoza 1995. godine u poslijepodnevnim satima u mjestu Prokljan, Bačelić kao zapovjednik voda zapovjedio ročnicima Anti Mamiću, Luki Vuki i Jurici Ravliću da se zajedno s njim odvezu vozilom „Renault 4“ do mjesta Prokljan, u koje su došli prije ostalih pripadnika 113. šibenske brigade HV-a. Došavši ispred kuće obitelji Damjanić, ondje su zatekli Nikolu i Milicu. Zapovjednik Bačelić je Jurici Ravliću naložio da puca u njih, no on je zapucao u zid kuće, a ne u oštećenike. Ravlić je potom začuo iza svojih leđa rafal koji je pokosio starce. Iza njega se nalazio Božo Bačelić pa je zaključio da je upravo on pucao u Damjanićeve. Ante Mamić je u tom trenutku izašao iz kuće Damjanićevih, koju je pretraživao, a Luka Vuko se u tom trenutku nalazio u automobilu, jer se „zapetljao oko puške“ prilikom izlaska.

U odnosu na drugi događaj, Sud je također utvrdio da je Božo Bačelić, kao zapovjednik voda izviđačke satnije 113. šibenske brigade HV-a, krenuo u akciju pretraživanja oslobođenog područja, u koju je pozvao ročnike Mamića i Ravlića. Nakon što je u zaseoku Mandići pronašao Vuka Mandića, pripadnika vojske tzv. RSK, koji mu je predao pušku i predao se, odvezao ga je vozilom „Zastava 101“, u kojemu su bili i Mamić i Ravlić, do napuštene kuće na području Varivoda, koja se nalazila na cesti Đevrske-Kistanje, izveli ga iz vozila, Bačelić ga je postavio uza zid kuće i usmrtio hicima iz automatskog oružja.

Okrivljeni Bačelić je postupao s izravnom namjerom kada je iz automatskog oružja pucao u oštećenike – bio je svjestan svojih djela i htio je njihovo izvršenje. Njegova ubrojivost nije bila sporna. Od olakotnih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, Sud je cijenio njegovu raniju neosuđivanost i korektno ponašanje tijekom postupka, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, obiteljsku situaciju, činjenicu da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mladi zapovjednik i da je kao sudionik Domovinskog rata bio izložen stradavanju. Kao otegotnu okolnost, Sud je cijenio visok stupanj krivnje.

Sud nije utvrdio osnovanima optužbe da je Božo Bačelić ročnicima Anti Mamiću, Luki Vuki i Jurici Ravliću naredio da pucaju u oštećenike, bračni par Damjanić. U tom slučaju nije se radilo o supočiniteljstvu jer kod njih nije postojala zajednička odluka da se ovo kazneno djelo počini, da pojedinačno sudjeluju u počinjenju ili bar pridonesu počinjenju. Nije dokazana zajednička odluka o djelu, zajedničko počinjenje niti je dokazano da su svi okrivljenici pucali. Dokazano je da je u okrivljenike pucao samo okrivljeni Bačelić. Zbog toga je Sud uredio činjenični opis izreke presude u odnosu na okrivljene Mamića, Vuku i Ravlića. Sud je utvrdio da su navedeni okrivljenici, nakon što je Bačelić počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civila, prikrili tragove kaznenog djela i pomogli mu da ne bude otkriven te time počinili kazneno djelo pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela. S obzirom da je za to kazneno djelo zapriječena kazna zatvora u trajanju od 3 mjeseca do 3 godine, za isto je nastupila zastara kaznenog progona. Stoga je u odnosu na njih donesena presuda kojom je optužba odbijena.

U odnosu na optužbu da su Mamić i Ravlić zajedno sa Bačelićem lišili života ratnog zarobljenika Vuka Mandića, Sud je okrivljenike oslobodio optužbe jer je dokaznim postupkom utvrđeno da je ovo kazneno djelo počinio samo okr. Bačelić, dok su okrivljeni Mamić i Ravlić bili udaljeni od mjesta događaja jer su krenuli u pretraživanje terena. Ovo kazneno djelo isključivo je rezultat ponašanja okr. Bačelića, a okrivljeni Mamić i Ravlić na počinjenje nisu pristali.

Ukazujemo na činjenicu da je u pogledu subjektivnog odnosa Bože Bačelića prema kaznenim djelima utvrđen najviši stupanj krivnje – izravna namjera. Takvo postupanje prouzročilo je smrt dvije civilne osobe i jednog ratnog zarobljenika pa minimalne zatvorske kazne od 5 godina za svako počinjeno djelo, što je u konačnici rezultiralo izricanjem jedinstvene kazne u trajanju od 5 godina i 10 mjeseci, smatramo preniskima. Nadalje, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, uzet kao olakotna okolnost, smatramo spornim. Pri tome podsjećamo da je okrivljeni Bačelić svojim bijegom i nedostupnošću pravosudnim tijelima „doprinio“ odgodi provođenja ponovljenog postupka.

Zločin u Medačkom džepu (opt. Velibor Šolaja)

 

Postupak protiv Velibora Šolaje, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu opt. Velibor Šolaja tereti se da je u rujnu 1993. godine, tijekom vojne akcije “Džep 93”, u mjestu Čitluk, počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva usmrćenjem jedne neidentificirane ženske osobe starije životne dobi.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 7 K-rz-23/12

Vijeće za ratne zločine: sudac Ivan Turudić, predsjednik Vijeća, sudac Zdenko Posavec, član Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-84/12 od 31. kolovoza 2012.

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Velibor Šolaja

Branitelji optuženika: Nenad Škare i Silvije Petrović, odvjetnici iz Zagreba

Žrtva – ubijena: neidentificirana ženska osoba

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

MEDACKI DZEP (OPT. VELIBOR SOLAJA) izvjestaji s rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 17. lipnja 2014. godine objavilo je prvostupanjsku presudu kojom je Velibor Šolaja oslobođen optužbe.

Zločin granatiranjem Zadra i bliže okolice (opt. Momčilo Perišić i dr.)

Postupak protiv Momčila Perišića i dr., za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru
Broj predmeta: K.74/96
Raspravno vijeće: sudac Dubravko Krpina, predsjednik Vijeća, sudac Milivoj Lasan, član Vijeća, suci porotnici Berislav Maričić, Joso Bašić i Ivan Bralić, članovi Vijeća
Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Zadru broj KT-49/92 od 2. listopada 1996. godine
Optuženici: I-opt. Momčilo Perišić, II-opt. Milić Potpara, III-opt. Ilija Branković, IV-opt. Stojan Vučković, V-opt. Nikola Germanac, VI-opt. Spasoje Čojić, VII-opt. Duško Gojković, VIII-opt. Predrag Tasić, IX.-opt. Željko Batinić, X-opt. Saša Đurović, XI-opt. Senaid Grbo, XII-opt. Mile Rudić, XIII-opt. Dragomir Jokić, XIV-opt. Jovan Milivojević, XV-opt. Miroslav Bobić, XVI-opt. Božo Perić, XVII-opt. Aleksandar Lazarević, XVIII-opt. Mirko Marčeta, XIX-opt. Nebojša Filipović, nedostupni pravosudnim tijelima RH
Žrtve – ubijeni: najmanje 30 osoba

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K.74/96 od 24. travnja 1997. godine svi optuženici u odsutnosti su proglašeni krivima što su u rujnu i listopadu u Zadru i bližoj okolici, kao oficiri JNA, ovlašteni da izdaju naloge za borbena djelovanja, izdavali i prenosili zapovijedi podčinjenim zapovjednicima, a neki od njih i neposredno izvršavali takve naredbe, da bez ikakvih vojnih potreba i bez izbora cilja otvaraju vatru iz minobacača, protuzračnih strojnica i topova po civilnim objektima u svim predjelima grada Zadra i bliže okolice, pa su takva borbena djelovanja i vršena, što je imalo za posljedicu brojne ljudske žrtve, pri čemu je stradalo najmanje 30 osoba, civila, kao i golemu materijalnu štetu na preko 120 civilnih objekata, kao i na objektima od najvećeg kulturnog i spomeničkog, te gospodarskog značenja.

Optuženima Momčilu Perišiću, Miliću Potpari, Iliji Brankoviću, Stojanu Vučkoviću, Nikoli Germancu i Spasoju Čojiću izrečene su kazne zatvora od po 20 godina svakome, optuženicima Dušku Gojkoviću i Miroslavu Bobiću po 15 godina, optuženicima Senaidu Grbi, Miletu Rudiću i Aleksandru Lazareviću po 14 godina, optuženicima Predragu Tasiću, Željku Batiniću, Saši Đuroviću, Dragomiru Jokiću i Boži Periću po13 godina, optuženicima Mirku Marčeti i Nebojši Filipoviću po 12 godina te optuženiku Jovanu Milivojeviću 10 godina.

PRESUDA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 27. travnja 1999. odbio je kao neosnovane žalbe optuženih te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK PROTIV OKR. ALEKSANDRA LAZAREVIĆA

Opći podaci

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: K-rz-2/14

Vijeće za ratne zločine: sudac Zoran Kežić, predsjednik Vijeća, sutkinja Marica Šćepanović, članica Vijeća, sudac Zoran Matulović, član Vijeća

Zastupnik optužbe: Goran Troskot, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Optuženik: Aleksandar Lazarević

Branitelj optuženoga: Darko Stanić, odvjetnik iz Splita

Izvještaji s praćenja suđenja

Zločin granatiranjem Zadra i bliže okolice (opt. Aleksandar Lazarević)

 

Presuda

Dana 9. lipnja 2014. godine prvostupanjskom presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu Lazarević je osuđen na 7 godina zatvora.

Zločin u Čanku kod Korenice (opt. Željko Žakula)

 

Postupak protiv Željka Žakule, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.s t. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Žakulu se optužnicom ŽDO u Gospiću broj KT-23/97 od 16. listopada 2009. tereti da je u ožujku 1992. u mjestu Čanak, u blizini Korenice, kao pripadnik postrojbi tzv. SAO Krajine, zajedno sa sada pokojnim Draganom Baraćem, odveo iz obiteljske kuće Blaža Grbca te u njega, nakon što ga je Barać ubo nožem u vrat, ispalio više hitaca i nanio mu više prostrijelnih rana uslijed čega je Blaž Grbac preminuo,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo,

pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Vijeće za ratne zločine:

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva Gospić, broj KT-23/97 od 16. listopada 2009.

Optuženik: Željko Žakula, nedostupan

Žrtva – ubijen: Blaž Grbac

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

CANAK izvjestaji s rasprave

 

PRESUDA

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci od 29. svibnja 2014. godine opt. Željko Žakula oslobođen je optužbe.