Nepravomoćno presuđena

Zločin u Baranji (opt. Ibrahim Kovačević)

Postupak protiv Ibrahima, sada Save Kovačevića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 3. travnja 2001. godine optužnicu broj KT-136/94 protiv Svetislava Vranića i još 57 optuženika zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Kao jedanaesti na navedenoj optužnici optužen je Ibrahim Kovačević.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 10. ožujka 2014. godine preciziralo je optužnicu protiv opt. Ibrahima, sada Save Kovačevića.

Tereti ga se da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, u Šećerani i Belom Manastiru, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH, sudjelovao u zastrašivanju i okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnog stanovništva Baranje nesrpske narodnosti. Kao pripadnik milicije, tzv. SUP-a Beli Manastir, lišavao je slobode civilne stanovnike Baranje nesrpske nacionalnosti, tukao ih pri uhićenjima, privodio ih u zatvor u SUP Beli Manastir, znajući da će tamo biti fizički zlostavljani, te ih je i sam tukao u zatvoru:

– krajem kolovoza 1991. godine u Belom Manstiru, zajedno s Željko Milovanovićem i Draganom Karagaćom uhitio Franju Joha; dana 22. kolovoza 1991. godine u Šećerani, zajedno sa Velimirom Bertićem i Željkom Milovanovićem uhitio Mišu Balatinca, istukli ga, pretražili mu kuću, potom ga odveli u polje kod Duboševice, gdje su ga tjerali da bos trči po strnjaku, tukli ga, izveli ga u „lov na zeca“, tjerali ga da bježi, a oni naoružani išli u lov na njega; dana 10. rujna 1991. godine, zajedno sa Mirkom Stuparom uhitio Franju Vernera; u zatvoru u Belom Manastiru tukao Dragana Skeledžiju uhićenog krajem kolovoza 1991. godine te Hugu Marinovića uhićenog 27. kolovoza 1991. godine;

– sudjelovao u progonima Hrvata iz njihovih kuća, pa je tako obitelj Marđetko, sredinom 1992. godine, morala napustiti Baranju;

– dana 11. rujna 1991. godine, kao stražar, sudjelovao u odvoženju autobusom zatvorenika iz zatvora u Belom Manastiru u zatvore u Borovu Selu i Dalju,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, protuzakonito ih zatvarao, nanosio im ozljede tjelesnog integriteta,

pa da je time počinio kazneno djelo ratnog protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120.st.1. OKZ RH.

Optužnica je izmijenjena na glavnoj raspravi 21. svibnja 2014. godine.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Vijeće za ratne zločine: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća, sudac Miroslav Rožac, član Vijeća, sudac Darko Krušlin, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-136/94 od 3. travnja 2001. godine, precizirana u odnosu na opt. Kovačevića 10. ožujka 2014. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 21. svibnja 2014. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužitelj: Miroslav Dasović, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Optuženik: Ibrahim, sada Savo Kovačević – ime promijenio 1992. godine, Sudu dostavio potvrdu o promjeni imena, uhićen u Njemačkoj u listopadu 2013. godine temeljem međunarodne tjeralice

Branitelj: Dubravko Marjanović, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve:

– tučeni i zlostavljani: Franjo Joh, Franjo Verner i Mišo Balatinac

– protjerani: članovi obitelji Marđetko

IZJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BARANJA (KOVACEVIC) izvjestaji s rasprave

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 26. svibnja 2014. godine opt. Ibrahima Kovačevića proglasilo je krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske uvažio je žalbu opt. Ibrahima Kovačevića, te je preinačio presudu u odnosu na izrečenu kaznu, smanjivši je za 2 godine. Ibrahim Kovačević pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Zločin u Dugoj Resi (opt. Josip Boljkovac)

 

Postupak protiv Josipa Boljkovca, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženom Josipu Boljkovcu stavljeno je na teret da je od 7. svibnja do sredine lipnja 1945. godine kao šef povjerenstva Odjeljenja zaštite naroda (OZN-e) za Grad i Kotar Karlovac, zapovjedio da se uhite i pritvore u zatvor u podrumu zgrade Povjerenstva OZN-e civili sa područja Duge Rese i okolnih mjesta, pod optužbom da su surađivali sa ustaškim vlastima. Potom su po njegovoj zapovjedi pripadnici 3. čete 1. hrvatske brigade Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ-a) u više navrta odveli civile na predio Vidanka Curak te ih usmrtili hicima iz vatrenog oružja,

dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava (Haška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu i moru iz 1907. godine) za vrijeme oružanog sukoba naredio da se civilno stanovništvo ubija,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 4-K-rz-4/13

Raspravno vijeće: sudac Tomislav Juriša – predsjednik Vijeća, sutkinja Rajka Tomerlin Almer – članica Vijeća, sudac Petar Šakić – član Vijeća; od rasprave 20. svibnja 2014. godine umjesto sutkinje Tomerlin Almer članica Vijeća je sutkinja Lidija Vidjak

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu poslovni broj K-DO-455/11 od 16. rujna 2013. godine

Zastupnik optužbe: Gordana Križanić, županijska državna odvjetnica u Karlovcu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Josip Boljkovac

Branitelj optuženog: Anto Nobilo, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: Petar Gračan, Stjepan Bernadić, Mijo Vrbanić, Josip Ritz, Ivan Starešinić, Petar Katić, Stjepan Šušlje te još 14 nepoznatih osoba

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

DUGA RESA izvjestaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Presudom Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu objavljenom 22. svibnja 2014. godine opt. Josip Boljkovac oslobođen je optužbe.

Zločin u zatvorima u Kninu (opt. Petar Krivić i dr.)

 

Postupak protiv Petra Krivića, Nikše Beare, Dušana Novakovića i Željka Bjedova, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144 (122) OKZ RH.

 

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Okružni sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-8/92

Raspravno vijeće: sudac Sanibor Vuletin, predsjednik Vijeća, sudac Igor Ninić, član Vijeća, suci porotnici Joško Kazinoti, Ratimir Jelovčić i Branko Raos, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva u Šibeniku broj KT-15/92 od 2. lipnja 1992. godine

Optuženici: Petar Krivić, Nikša Beara, Dušan Novaković i Željko Bjedov, nedostupni; optužnica je podignuta i protiv Nikole Mišina, ali je na raspravi 29. rujna 1993. postupak protiv njega obustavljen, zbog smrti

Braniteljica optuženih: odvjetnica Jasminka Perković

Žrtve – fizički i/ili seksualno zlostavljani: devetorica zarobljenih pripadnika HV-a

Presudom Okružnog suda u Šibeniku broj K-8/92 od 29. rujna 1993. godine optuženici Petar Krivić, Nikša Beara, Željko Bjedov i Dušan Novaković proglašeni su krivima što su od početka rujna do polovine listopada 1991. u Kninu; Krivić, Beara i Bjedov kao pripadnici tzv. Martićeve milicije SAO Krajine, obavljajući poslove stražara u kninskoj tvrđavi i prostorima stare bolnice, a Novaković kao pripadnik tzv. Teritorijalne obrane koji se nalazio na izdržavanju kazne zbog disciplinskog prijestupa; volovskom žilom, električnim kabelom, drškom motike, šakama i nogama tukli zarobljene pripadnike HV-a, a Novaković i da ih je seksualno zlostavljao.

Petru Kriviću, Nikši Beari i Željku Bjedovu izrečene su kazne zatvora u trajanju od 6 godina svakom, a Dušanu Novakoviću u trajanju od 10 godina.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK PROTIV ŽELJKA BJEDOVA

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-1/2001

Raspravno vijeće: sudac Dalibor Dukić, predsjednik Vijeća, sutkinja Ordana Lubura, članica Vijeća, suci porotnici Joško Erceg, Kazimir Belamarić i Željko Scotti, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva u Šibeniku broj KT-15/92 od 2. lipnja 1992. godine

Optuženik: Željko Bjedov, prisutan

Branitelj optuženog: Toni Vukičević, odvjetnik iz Splita

Žrtve – fizički zlostavljani: Ante Topić i Željko Mrkonjić

Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-1/2001 u odnosu na Željka Bjedova stavljena je izvan snage presuda Okružnog suda u Šibeniku broj K-8/92 od 29. rujna 1993. godine kojom je osuđen na šest godina zatvora, te je oslobođen optužbe da je od polovine rujna do polovine listopada 1991., obavljajući poslove stražara u kninskoj tvrđavi i prostorima stare bolnice u Kninu, učestalo tukao dvojicu zarobljenih vojnika HV-a.

Presuda VSRH

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 290/03-3 od 6. prosinca 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK PROTIV NIKŠE BEARE

Županijski sud u Šibeniku rješenjem od 18. veljače 2013. odobrio je obnovu postupka u odnosu na Nikšu Bearu, koji je i podnio zahtjev za obnovom postupka.

Opći podaci:

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: K-rz-2/13

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ivona Rupić, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljiljana Stipišić, članica Vijeća, sudac Vladimir Živaljić, član Vijeća

Zastupnik optužbe: Branko Čvrljak, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Splitu

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122 OKZ RH

Optuženik: Nikša Beara, prisutan

Branitelj optuženog: Branimir Zmijanović, odvjetnik iz Šibenika

Žrtve – fizički zlostavljani: Željko Mrkonjić, Mirko Gogić, Ante Cvitković, Ante Topić i Goran Balić

Izvještaji s rasprave

KNIN BEARA izvjestaji s ponovljenog sudjenja

Presuda

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 2. prosinca 2013. oglasilo je krivim Nikšu Bearu i osudilo ga na 3 godine i 10 mjeseci zatvora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 12. svibnja 2014. godine oglasilo je Nikšu Bearu krivim i osudilo ga na 3 godine i 10 mjeseci zatvora. Pritvor protiv Beare je produžen do pravomoćnosti presude.

Zločin na Olajnici u Vukovaru (opt. Milan Đekić)

Postupak protiv Milana Đekića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK) Opt. Milanu Đekiću stavlja se na teret da je kao pripadnik srpskih paravojnih formacija, naoružan, dana 19. studenoga 1991. godine u Vukovaru, na Olajnici, iz kolone civila izdvojio Aleksandra Labu te ga ubio na raskrižju u blizini trga Drvena pijaca.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-rz-5/2013

Vijeće za ratne zločine: sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća, sudac Ninoslav Ljubojević, član Vijeća, sudac Zvonko Vekić, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. K-DO-88/12 od 18. veljače 2013. godine; izmijenjena na glavnoj raspravi 25. travnja 2014. godine

Zastupnik optužbe: Miroslav Šarić, zamjenik ŽDO u Vukovaru

Optuženik: Milan Đekić, prisutan

Branitelj okrivljenog: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva – ubijen: Aleksandar Laba

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

OLAJNICA izvjestaji s glavne rasprave

PRESUDA Dana 30. travnja 2014. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku zbog nedostatka dokaza oslobodilo opt. Milana Đekića optužbe.

VSRH je dana 17. rujna 2014. godine odbio žalbu državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrio prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, od 30. travnja 2014. broj K-Rz-5/2013

Rušenje katoličke crkve u Glini

Postupak protiv Ranka Birača, za kazneno djelo uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz čl. 130. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva iz Siska KT-56/97 od 16. srpnja 2007. Ranka Birača se tereti da je u vremenskom razdoblju od 2. kolovoza 1994. do 31. prosinca 1994. u Glini, za vrijeme oružane pobune i agresije na RH, nakon što je Zaključkom Izvršnog savjeta opštine Glina, tzv. Republike Srpske Krajine, imenovan za nosioca aktivnosti na poslovima rušenja i odvoženja građevinskog materijala katoličke crkve Svetog Ivana Nepomuka u Glini u kojoj su se prije okupacije Gline održavali vjerski obredi za hrvatsko pučanstvo, organizirao potpuno rušenje ranije oštećenih zidova crkve i svojim kamionom sudjelovao u odvoženju otpadnog materijala u staro korito rijeke Gline, tako da je crkva sravljena sa zemljom, a na tom mjestu ostala je livada, pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava uništavanjem kulturnih i povijesnih spomenika.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-RZ-1/12

Vijeće: Sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća, sudac Vladimir Vinja, član Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva Sisak broj KT-56/97 od 16. srpnja 2007. godine

Zastupnik optužbe: Marijan Zgurić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: uništavanje kulturnih i povjesnih spomenika, čl. 130. st. 1. OKZRH

Optuženik: Ranko Birač, in absentia

Branitelj optuženika: Saša Novak, odvjetnik iz Zagreba

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

RUSENJE KATOLICKE CRKVE U GLINI izvjestaji s rasprave

PRESUDA

Nepravomoćnom presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu okrivljenik je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 2 godine.

PRIKAZ POSTUPKA I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Županijski sud u Zagrebu 17. rujna 2012. godine okrivljenog Ranka Birača proglasio je krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Proglašen je krivim jer je od 2. kolovoza 1994. do 31. prosinca 1994. godine u Glini, nakon što je zaključkom Izvršnog savjeta Opštine Glina, tzv. Republike Srpske Krajine, imenovan za nositelja aktivnosti na poslovima rušenja i odvoženja građevinskog materijala katoličke crkve Sv. Ivana Nepomuka u Glini, organizirao potpuno rušenje ranije oštećenih zidova crkve i svojim kamionom sudjelovao u odvoženju otpadnog materijala u staro korito rijeke Gline, tako da je crkva sravnjena sa zemljom, a na tom području je ostala livada.

Tijek postupka i presuda

Županijski sud u Zagrebu u lipnju 2012. godine odlučio je da će se opt. Ranku Biraču suditi u odsutnosti.

Posredstvom međunarodne pravne pomoći saslušan je u Beogradu. Porekao je počinjenje ovog kaznenog djela. Poznato mu je da je crkva Sv. Ivana Nepomuka od 1991. do 1994. godine bila pet puta minirana. Prolazeći pored nje, vidio je da su zidovi bili oštećeni, no s tim nije imao nikakve veze. U rujnu 1994. godine vojska mu je naložila da svojim kamionom preveze šutu i zidove koji su bili porušeni. Šutu je odvozio u staro korito rijeke Gline i bacao je na deponij. Vidio je pripadnike vojske kako miniraju temelje crkve. Ponovno je u prosincu 1994. godine, zajedno sa drugim prijevoznicima, angažiran da prevozi šutu. Ostaci zidova predstavljali su opasnost za okolne kuće i za prolaznike. Bio je član Izvršnog savjeta općine, koji je donio odluku o odvoženju ostataka crkve, ali nije bio nazočan na sjednici na kojoj je taj zaključak donijet, naveo je u svojoj obrani.

Dokazni postupak započet je i dovršen na jednom ročištu glavne rasprave. Saslušani su svjedoci Juraj Jerneić, Mirko Mitrović i Zlatija Arapović te su pročitani iskazi svjedoka Dušana Dimitrovića, Đure Krnjajića i Ferhada Muhamedarića. Pročitana je „Informacija“ o nasipanju puteva, rušenju crkve, Rješenje Konzervatorskog zavoda Zagreb iz listopada 1994. godine, „Mišljenje o stepenu oštećenosti katoličke crkve u Glini“ iz srpnja 1992. godine, Zahtjev za ustupanje inženjerijske jedinice iz travnja 1992. godine i Izvod iz kaznene evidencije za okrivljenoga.

Nije bilo sporno da je u Glini za vrijeme oružane agresije na RH u potpunosti srušena katolička crkva Sv. Ivana Nepomuka i da je otpadni materijal odvožen na različite lokacije. No, iz iskaza svjedoka Jerneića bilo je razvidno kako se nije radilo samo o otpadnom materijalu, šuti, već i o vrijednim sakralnim predmetima kao što su zvona, anđeli sa oltara, kaleži, sam oltar, što je značajno za utvrđivanje samog motiva za rušenje crkve. Iako je okr. Birač u svojoj obrani isticao kako je on bio samo izvođač radova zadužen za odvoz šute i otpadnog materijala, sud je ipak utvrdio kako je on bio organizator i nositelj aktivnosti, što je proizlazilo iz pročitanih materijalnih dokaza.

Sud je zaključio da je okr. Birač kao član Izvršnog vijeća bio sukreator odluke o rušenju crkve. U „Mišljenju o stepenu oštećenosti crkve“, koje je stručna služba uputila Izvršnom vijeću, procijenjeno je da crkva ne predstavlja opasnost po okolinu, iako je okrivljenik u svom iskazu tvrdio suprotno. Stručna grupa je procijenila da se dijelove objekta koji nisu bili srušeni može koristiti za restauraciju te da ih ne treba rušiti. Bez obzira na to, vrijedni sakralni objekti nisu sačuvani već su odvezeni i uništeni. To upućuje na činjenicu kako je motiv Izvršnog vijeća bio rušenje crkve do temelja te zatiranje svega što je ona predstavljala hrvatskom narodu, a izvršitelj te odluke bio je upravo okrivljenik. Iz iskaza svjedoka sud je nesporno utvrdio da je okr. Birač odvozio građevinski materijal svjestan činjenice da je crkva Sv. Ivana Nepomuka bila kulturni i povijesni spomenik, a organiziravši potpuno rušenje i odvoženje građevinskog materijala i sakralnih predmeta na otpad uništio je kulturni i povijesni spomenik.

Prilikom donošenja odluke o visini kazne sud je olakotnom okolnošću ocijenio činjenicu da je okrivljenik bio neosuđivana osoba, da je od počinjenja kaznenog djela prošlo 18 godina, a u obzir je uzeta i činjenica da je otac dva djeteta i obiteljski čovjek. Otegotnom okolnošću uzeta je pobuda zbog koje je ovo kazneno djelo počinjeno.

Posebna važnost ovog postupka jest u tome što je riječ o jedinom, od našeg Monitoring tima evidentiranom slučaju procesuiranja i kažnjavanja počinitelja kaznenog djela uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika. Ratove prilikom raspada bivše Jugoslavije obilježilo je masovno uništavanje kulturnih i povijesnih spomenika. Baština nije bila samo kolateralna žrtva oružanog sukoba, već se njezinim sustavnim uništavanjem provodila politika etničkog čišćenja protivnika. Ova metoda ratovanja, zabranjena međunarodnim pravom, primjenjivana je kako od srpskog i crnogorskog agresora na RH, tako i od strane hrvatskih postrojbi, uperena protiv kulturnog identiteta vlastitih građana srpske nacionalnosti. Ukazujemo da je gotovo u potpunosti izostao kazneni progon počinitelja ove vrste kaznenih djela te očekujemo da će predmetni kazneni postupak predstavljati početak drukčije prakse.

Zločin u Maji i Svračici

Na Županijskom sudu u Sisku 13. studenog 2009. optuženi Milan Španović je nakon provedenog obnovljenog postupka proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 5 mjeseci zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

1993. godine u odsutnosti je bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Dana 28. rujna 2010. održana je sjednica vijeća VSRH. Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2009. je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 14. ožujka 2013. godine objavilo je presudu kojom je stavilo u cijelosti izvan snage pravomoćnu presudu Županijskog suda u Siku od 17. studenoga 1993. godine kojom je optuženik oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina te je izreklo oslobađajuću presudu.

OPTUŽNICA

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva iz Siska br. KT-53/93 od 13. kolovoza 1993. Dušan Gavrilović, Milan Radaković, Milan Dabić, Mirko Dabić, Milan Sladović, Dušan Španović, Milan Španović, Stojan Jelić, Stanko Jelić, Milan Galjen, Momir Vukičević, Dragan Prusac, Nikola Janus, Jovica Vinčić, Dragan Jakovović, Stevo Varkaš, Đuro Pavlica, Milan Podunavac i Slavko Zrakić optuženi su da su 18. kolovoza 1991. godine, u Maji i Svračici, kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. “SAO Krajine”, u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, naoružani došavši u ta sela, po tim selima otvorili minobacačku i puščanu vatru, potom maltretirali na razne ponižavajuće načine nenaoružane mještane hrvatske nacionalnosti, pretraživali njih, njihove kuće i gospodarske zgrade, oduzimali im novac, hranu, stvari iz kuća i gospodarskih zgrada, palili i rušili kuće i gospodarske zgrade, društvene i sakralne objekte, od Katarine Brdarić silom oduzeli tadašnjih 600 dinara, iz podruma njezine kuće uzeli motornu pilu i suhomesnate proizvode, iz dvorišta njezine kuće kamion marke “Mercedes”, reg. oznake SI 807-61, vlasništvo njezina sina Ive Brdarića, tukli Ivu Matijevića, nanijevši mu tjelesne povrede, minirali i srušili seoski dom i trgovinu, zapalili kuću i sjenik vlasništvo Mirka Brdarića, štalu Marijana Nogića, kuću Marka Lamze, oduzeli mu berač kukuruza i ostale poljoprivredne strojeve, zapalili kuću i traktor Matije Davidovića, štalu Slavka Davidovića, kuću i štalu Mije Tonči, štalu, traktor i prikolicu Steve Davidovića, dvorišnu zgradu Milana Lončarića, od Mate Mladenovića uzeli traktor i motornu pilu, a iz ostalih kuća uzimali i otimali traktore i TV prijamnike, video-rekordere i ostale stvari pogodne za odnošenje,

dakle, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo mučili i nanosili mu povrede tjelesnog integriteta, pljačkali imovinu stanovništva, rušili i uništavali kuće i gospodarske zgrade, kulturne i sakralne objekte, pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva iz Siska br. KT-53/93 od 13. kolovoza 1993. godine možete pogledati ovdje (PDF, 2,23 MB).

Optužnica je precizirana na glavnoj raspravi 14. ožujka 2013.

TIJEK RANIJEG POSTUPKA

Presudom Okružnog suda u Sisku 17. studenog 1993. godine svih devetnaest optuženika su u odsutnosti proglašeni krivima te je svaki osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset godina). Presudu možete pogledati ovdje.

Na navedenu presudu branitelj po službenoj dužnosti nije uložio žalbu pa je istekom roka za žalbu presuda postala pravomoćna.

Milan Španović je 19. kolovoza 2009. iz Velike Britanije izručen Republici Hrvatskoj. On je živio u mjestu Carshalton u okrugu Surrey u Velikoj Britaniji, a nakon što je u listopadu 2006. počinio krađu u trgovini u Suttonu, britanska policija je otkrila da je Republika Hrvatska za njim raspisala međunarodnu tjeralicu. Od tada se pred britanskim pravosuđem vodio postupak za njegovo izručenje Republici Hrvatskoj.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sudac Željko Mlinarić, član Vijeća

Predmet: K-31/09

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska, br. KT-53/93, od 13. kolovoza 1993.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužitelj: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Optuženik: Milan Španović, od izručenja iz Velike Britanije 19. kolovoza 2009. nalazi se u zatvoru u Sisku

Branitelji: Antonio Kaleb, odvjetnik iz Siska i Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve:

– tučen: Ivo Matijević

– spaljeni gospodarski i/ili stambeni objekti i/ili oduzimane stvari: Katarini Brdarić, Ivi Brdariću, Mirku Brdariću, Marijanu Nogiću, Marku Lamzi, Matiji Davidoviću, Slavku Davidoviću, Miji Tonči, Stevi Davidoviću, Milanu Lončariću i Mati Mladenoviću

Ponovljeno suđenje

Broj predmeta: K-Rz-12/12

Vijeće: sudac Marijan Garac, predsjednik Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska br. KT-53/93 od 13. kolovoza 1993.; broj ŽDO Zagreb K-DO-192/12, izmijenjena na glavnoj raspravi 14. ožujka 2013.

Zastupnik optužbe: Marijan Zgurić, zamjenik ŽDO u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Milan Španović

Branitelj optuženika: Silvio Degen, odvjetnik iz Zagreba

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

Glavna rasprava u obnovljenom postupku započela je 05. listopada 2009. godine. Ročišta su održana i 06. i 07. listopada te 12. i 13. studenog.

Zločin u Maji i Svračici – izvještaj možete pogledati ovdje.

Zločin u Maji i Svračici – izvještaj sa ponovljenog suđenja možete pogledati ovdje.

PRESUDA

Dana 13. studenog 2009. Vijeće je djelomično stavilo izvan snage presudu iz 1993. kojom je opt. Milan Španović pravomoćno osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Presuda je stavljena izvan snage u dijelu odluke o kazni, tako da je optuženik novom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i pet mjeseci. Presudu možete pogledati ovdje.

Budući da je upravo tri godine i pet mjeseci proveo u ekstradicijskom pritvoru u UK te zatvoru i pritvoru u Sisku, doneseno je rješenje kojim se pritvor ukida i optuženik odmah pušta na slobodu.

Dana 28. rujna 2010. održana je sjednica vijeća VSRH. Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2009. je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Odluku VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 14. ožujka 2013. godine objavilo je presudu kojom je stavilo u cijelosti izvan snage pravomoćnu pressudu Županijskog suda u Siku od 17. studenoga 1993. godine kojom je optuženik oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina te je izreklo oslobađajuću presudu.

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Okrivljenog Milana Španovića, koji je 2009. godine iz Velike Britanije izručen Hrvatskoj, Raspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu 14. ožujka 2013. godine oslobodilo je optužbe primjenjujući čl. 354. toč. 1. ZKP-a (NN 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 56/02., 143/02), kojim je propisano da će okrivljenik biti oslobođen od optužbe ako djelo za koje je optužen nije kazneno djelo, što uključuje i slučajeve u kojima nisu ostvarena sva zakonska obilježja kaznenog djela.

Istovremeno je ovom presudom u cijelosti stavljena izvan snage pravomoćna presuda Županijskog suda u Sisku iz 1993. godine kojom je optuženik u odsutnosti bio oglašen krivim te osuđen na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu.

Nakon izručenja Španovića iz Velike Britanije, obnovljeni postupak je proveden na Županijskom sudu u Sisku, čiji je epilog bila zatvorska kazna u trajanju od 3 godine i 5 mjeseci, točno onoliko vremena koliko je Španović proveo u ekstradicijskom pritvoru u Velikoj Britaniji te zatvoru i pritvoru u Sisku. No Vrhovni sud u rujnu 2010. godine tu je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

Optužnica

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, Milana Španovića se teretilo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. S obzirom da zakonski opis ovog kaznenog djela predviđa više radnji kojima se kazneno djelo može počiniti, optuženiku je stavljeno na teret izazivanje osjećaja straha i nesigurnosti kod civila hrvatske nacionalnosti (pucanjem iz puške po kućama troje oštećenika), odnosno primjena mjera zastrašivanja i terora te pljačka imovine stanovništva (uzimanjem i odvoženjem jednog berača kukuruza).

O ponovljenom postupku i razlozima donošenja oslobađajuće presude

U ponovljenom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu, optuženik je porekao inkriminacije koje su mu stavljene na teret. Tijekom dokaznog postupka saslušana su trojica svjedoka te jedna svjedokinja. Pročitani su iskazi brojnih drugih svjedoka ispitanih tijekom prijašnjih glavnih rasprava.

Svjedok Stjepan Fabac vidio je optuženog Španovića kako puca po kućama, a svjedokinja Milka Mičija vidjela ga je za upravljačem džipa kojim je iz dvorišta Marka Lamze odvezen berač kukuruza. Drugi svjedoci svjedočili su po čuvenju.

Sud je ove iskaze ocijenio vjerodostojnima i istinitima. No unatoč ovako utvrđenim činjenicama, oslobađajuća presuda rezultat je uklanjanja opisanih modaliteta izvršenja kaznenog djela iz Kaznenog zakona koji je na snazi od siječnja 2013. godine, odnosno, od strane Vrhovnog suda određenog cenzusa vrijednosti uništene ili oduzete imovine (od 600.000,00 kn) potrebnog za ispunjenje obilježja ovoga kaznenog djela, što praktički znači da djelo za koje je optuženik optužen više ne ispunjava obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Vrijednost otuđenog berača kukuruza odlučna je činjenica, a svjedok Marko Lamza procijenio ju je na 45.000,00 kn.

Kazneno materijalno pravo brani retroaktivnu primjenu zakona. No obvezna primjena (naj)blažeg zakona na počinitelja (lex mitior), koji je donesen nakon počinjenja djela, iznimka je od zabrane ovoga načela.

Vrhovni sud je pravno shvaćanje temeljio na jurisprudenciji MKSJ, prema kojoj imovina mora biti „dovoljne novčane vrijednosti“ da bi njeno otuđenje proizvelo „teške posljedice“ za oštećenika.

PONOVLJENI POSTUPAK PRED VIJEĆEM ZA RATNE ZLOČINE ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU

Dana 14. ožujka 2013. godine Vijeće za ratne zločine oslobodilo je opt. Milana Španovića, presudom br. K-rz-12/12.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rješenjem br. I-Kž- 362/13, od 26. ožujka 2015. godine, ukinulo ne nepravomoćnu presudu zbog bine povrede odredbi kaznenog postupaka, te predmet vratilo na ponovni postupak.

Zločin u Baćinu

 

Postupak protiv Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića, Milinka Janjetovića, Momčila Kovačevića, Steve Radunovića, Veljka Radunovića, Katice Pekić, Marina Krivošića i Stevana Dodoša za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Predmet je sa Županijskog suda u Sisku delegiran Županijskom sudu u Rijeci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima (od 1. do 4.) se stavlja na teret da su u cilju etničkog čišćenja tada okupiranog područja Hrvatske Dubice, Cerovljana i Baćina zajedno sa sada pok. Stevom Borojevićem zv. Gadafi od 18. do 21. listopada 1991. isplanirali i sastavili popis preostalog stanovništva u mjestima Cerovljani i Hrvatska Dubica i zapovijedili njihovo ubijanje, dok su okrivljenici (od 5. do 9.) temeljem navedene zapovijedi kao njima podređeni, i temeljem sastavljenog popisa u Vatrogasne domove u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici priveli i zatočili najmanje sedamdeset civilnih osoba hrvatske nacionalnosti. Od navedenog je broja zahvaljujući intervencijama rodbine i prijatelja pušteno na slobodu najmanje deset osoba, a nakon toga su preostali civili (najmanje 56) koji su bili zatočeni u Vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici 21. listopada 1991. autobusom uz oružanu pratnju odvezeni u Baćin gdje su ih pripadnici policijskih postrojbi “Milicije SAO Krajine” pod rukovodstvom sada pok. zapovjednika Milicije Steve Borojevića zv. Gadafi na predjelu zv. “Skelište” ubili automatskim vatrenim oružjem.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku KT-89/94 od dana 29. listopada 2010. godine možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K- 32/2010

Vijeće: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Sisku KT-89/94 od dana 29. listopada 2010. godine

Zastupnik optužbe: Stipe Vrdoljak, ŽDO u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Branko Dmitrović – 1. okrivljeni, Slobodan Borojević – 2. okrivljeni, Milinko Janjetović – 3. okrivljeni, Momčilo Kovačević – 4. okrivljeni, Stevo Radunović – 5. okrivljeni, Veljko Radunović – 6. okrivljeni, Katica Pekić – 7. okrivljena, Marin Krivošić – 8. okrivljeni i Stevan Dodoš – 9. okrivljeni

8. okrivljeni Marin Krivošić jedini je sudu dostupan optuženik. Izručen je iz Crne Gore i nalazi se u pritvoru.

Branitelji optuženika: Mersiha Mulalić, odvjetnica iz Siska – braniteljica po službenoj dužnosti 1. okr.; Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske, izabrani branitelj 2. okr.; Snježana Drvodelić, odvjetnica iz Petrinje, braniteljica po službenoj dužnosti 3. okr.; Vlasta Joksimović, odvjetnica iz Siska, braniteljica po službenoj dužnosti 4. okr.; Danko Kovač, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 6. okr.; Mario Milardović, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 7. okr.; Zorko Konstanjšek, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 8. okr.; Berislav Balenović, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti 9. okr.

Punomoćnici oštećenika: nitko

Žrtve: Antun Švračić, Marija Švračić, Josip Antolović, Marija Batinović, Nikola Lončarić, Soka Pezo, Mijo Čović, Ana Ferić, Stjepan Sabljar, Terezija Kramarić, Filip Jukić, Antun Djukić, Marija Djukić, Ana Dikulić, Mijo Krnić, Antun Mucavac, Katarina Vladić, Marija Milašinović, Marija Jukić, Marija Šestić, Antun Krivaić, Ana Tepić, Veronika Jukić, Soka Volarević, Kata Lončar, Marija Antolović, Katarina Alavančić, Kata Ferić, Juraj Ferić, Terezija Alavančić, Barbara Kropf, Ana Piktija, Pavao Kropf, Ruža Dikulić, Veronika Stanković, Ivan Kulišić, Sofija Dikulić – svi iz Hrvatske Dubice; Ana Blinja, Andrija Likić, Ana Lončar, Josip Blinja, Kata Blinja – svi iz Cerovljana; Mara Čorić iz Predora i trinaest za sada još neidentificiranih osoba.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješanjem od 12. travnja 2011. prihvatio prijedlog DORH-a te izmjestio predmet sa Županijskog suda u Sisku na Županijski sud Rijeci.

 

Županijski sud u Rijeci

Broj predmeta: K-Rz-2/11

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Zastupnik optužbe: Doris Hrast, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Branitelji: – Anton Denona, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti prvookrivljenog Dmitrovića; – Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske, izabrani branitelj drugookrivljenog Borojevića; – Aris Šarunić, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti trećeokrivljenog Janjetovića; – Vesna Trifunović, odvjetnica iz Rijeke, braniteljica po službenoj dužnosti četvrtookrivljenog Kovačevića; – Ljubiša Drageljević, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti petookrivljenog Steve Radunovića; – Klaudio Dekleva, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti šestookrivljenog Veljka Radunovića; – Ružica Spasojević, odvjetnica iz Rijeke, braniteljica po službenoj dužnosti sedmookrivljene Katice Pekić; – Milenko Škrlec, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj osmookrivljenoga Marina Krivošića; – Ljubo Kostić, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti devetookrivljenoga Stevana Dodoša

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BAĆIN izvještaji s praćenja suđenja

Predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci. Glavna rasprava pred Županijskim sudom u Rijeci započela je 2. svibnja 2012. godine.

BAĆIN izvjestaji s praćenja rasprave na Žs Rijeka

PRESUDA

Dana 11. ožujka 2013. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su sedmorica okrivljenika proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: Branko Dmitrović na 15 godina, Slobodan Borojević na 15 godina, Milinko Janjetović na 20 godina, Momčilo Kovačević na 20 godina, Stevo Radunović na 20 godina, Veljko Radunović na 20 godina i Stevan Dodoš na 15 godina. Nijedan od navedenih optuženika nije dostupan hrvatskom pravosuđu. Optužba je odbijena u odnosu na Dragicu Pekić i Marina Krivošića, jedinog optuženika dostupnog hrvatskom pravosuđu, jer je prethodno optužba u odnosu na njih izmjenjena. Izmjenjenom optužnicom teretilo ih se za počinjenje kaznenog djela oružane pobune pa su na njih primjenjene odredbe Zakona o općem oprostu. Marin Krivošić pušten je iz pritvora.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Dana 11. ožujka 2013. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci četvoricu optuženika: Milinka Janjetovića, Momčila Kovačevića, Stevu Radunovića i Veljka Radunovića osudilo je na po 20 godina zatvora, a trojicu optuženika: Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića i Stevana Dodoša na po 15 godina. Sva sedmorica nedostupni su hrvatskom pravosuđu i suđeno im je u odsutnosti.

Nakon izmjene pravne kvalifikacije kaznenog djela u optužnici na oružanu pobunu, optužba za Katicu Pekić i Marina Krivošića, jedinog optuženika dostupnog sudu, je odbijena.

Visinu kazne Vijeće je obrazložilo brojem žrtava (ubijeno je najmanje 76 starijih osoba), njihovom ranjivošću te načinom izvršenja zločina i nedostatkom pijeteta. Utvrđeno je da su neka tijela ubijenih ležala na mjestu pogubljenja i do 15 dana te da su stražari čuvali to mjesto mjesecima nakon počinjenja zločina. Tijekom suđenja saslušano je 175 svjedoka. Još 50 svjedoka, koji su preminuli do glavne rasprave, dalo je iskaze u istrazi. Vijeće smatra dokazanim da su baš optuženici (3., 4., 5., 6., i 9.) neposredni počinitelji zločina te da je dokazana i odgovornost prvo i drugo okrivljenog.

Optužnica

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je 29. listopada 2010. godine optužnicu protiv devetero okrivljenika zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića, Milinka Janjetovića i Momčila Kovačevića teretilo se da su od 18. do 21. listopada 1991. godine, u cilju etničkog čišćenja za trajanja međunarodnog sukoba na području Republike Hrvatske, isplanirali i sastavili popis preostalog stanovništva hrvatske nacionalnosti u mjestima Cerovljani i Hrvatska Dubica i zapovjedili njihovo ubijanje, dok su ostali okrivljenici (Stevo Radunović, Veljko Radunović, Katica Pekić, Marin Krivošić i Stevan Dodoš) kao njima podređeni, temeljem navedene zapovijedi i temeljem sastavljenog popisa 19. i 20. listopada 1991. godine priveli i zatočili najmanje šezdeset i šest civilnih osoba hrvatske nacionalnosti u Vatrogasne domove u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici. Od navedenog je broja, zahvaljujući intervencijama rodbine i prijatelja, pušteno na slobodu deset osoba, dok je preostalih pedeset i šest osoba koje su bile zatočene u Vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici, 21. listopada 1991. godine autobusom uz oružanu pratnju odvezeno u Baćin gdje su ih pripadnici policijskih postrojbi „Milicije SAO Krajine“ pod rukovodstvom sada pok. zapovjednika Milicije Steve Borojevića na predjelu zv. Skelište ubili hicima iz automatskog vatrenog oružja.

Nakon provedenog dokaznog postupka, dana 7. ožujka 2013. godine, zastupnik optužbe izmijenio je činjenični, a za neke okrivljenike i pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Tako se prvookrivljenog Dmitrovića i drugookrivljenog Borojevića tereti da su, kao nositelji civilne i vojne vlasti, znali a nisu poduzeli sve potrebne mjere da spriječe izvršenje zločina, kao i da nakon izvršenja nisu poduzeli ništa da se počinitelji pronađu i kazne, te su na taj način počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. OKZ RH u svezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH), a sedmookrivljenu Katicu Pekić i osmookrivljenog Marina Krivošića da su svojim radnjama privođenja civila i čuvanja straže pred Vatrogasnim domom u Hrvatskoj Dubici počinili kazneno djelo oružane pobune (čl. 235. KZ RH).

O postupku pred Županijskim sudom u Rijeci

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 12. travnja 2011. godine prihvatio prijedlog DORH-a da se postupak vodi pred Županijskim sudom u Rijeci, koji je 20. prosinca 2011. godine riješio da se svim okrivljenicima, osim prisutnom Marinu Krivošiću, sudi u odsutnosti.

U iznimno složenom postupku protiv devetero okrivljenih, tijekom kojeg je ispitano 175 svjedoka, od kojih su mnogi ispitani vanraspravno, jer zbog bolesti ili starosti nisu mogli doći na Sud te ih je Vijeće saslušavalo na Općinskom sudu u Kostajnici (bližem njihovom prebivalištu od Županijskog suda u Rijeci) ili u njihovom domu ili prostoru gdje borave. Uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi svjedoka dani tijekom istrage, koji su u međuvremenu preminuli. Nekoliko svjedoka ispitano je zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu i u Tužilaštvu u Banja Luci, od koji su neki tijekom istrage bili osumnjičeni i uhićeni u razdoblju između 2007. i 2010. godine, ali je zbog nedostatka dokaza istraga protiv njih obustavljena. Oko 70 svjedoka saslušano je u svojstvu oštećenika. Mnogi od njih su po prvi put iznosili uglavnom indirektna saznanja o usmrćenju svojih srodnika. Najveći dio njih je postavio imovinsko-pravne zahtjeve. Iz postupka je razvidno da većina svjedoka koji su u inkriminirano vrijeme živjeli u selima u kojima je zločin počinjen, zbog nekih razloga (da li straha za vlastitu sigurnost, zaštite bliskih srodnika ili nečega trećeg) ne žele svjedočiti o svojim saznanjima o događajima koji su se odvijali od 18. do 21. listopada 1991. godine, kao i prije ili poslije tog razdoblja. Saslušana su četiri sudsko-medicinska vještaka koji su vršili pregled tijela tijekom i nakon ekshumacije u Baćinu od 13. ožujka 1997. do 4. travnja 1997. godine.

Izvršen je uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju sudskog spisa: popis nestalih osoba s područja općine Hrvatska Kostajnica, koju je sastavio djelatnik općine 1.3.2003. godine, na kojem je navedeno 104 nestale osobe iz Baćina, Cerovljana i Kostajnice; dokumentacija Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, pronađena nakon VRA „Oluja“, primjerice: službena bilješka UN-a „Norvežani pronašli kostur te dva para cipela i gumene čizme u Baćinu“, 6.8.1991. godine Milan Martić imenuje Branka Dmitrovića komandantom TO Kostajnice, 8.10.1991. godine naredba Branka Dmitrovića o postupanju s ratnim zarobljenicima (da se isti prevezu u logore u Glini, Vojniću i Dvoru na Uni), izvještaji o čišćenju ustaških uporišta u Stazama, Selištu, Majuru, Baćinu…, 12.10.1991. godine izvještaj Steve Borojevića Milanu Martiću o čišćenju Cerovljana, zatim Višnice, Jušnice, u kojima se spominje da je Slobodan Borojević tukao topovima, spisak pripadnika TO Kostajnica, dopis PP Glina o smrti Steve Borojevića 28.03.1993. na području BiH, sahranjen u Donjim Kukuruzarima, …

Prikazane su DVD snimke sa različitim sadržajima: snimak srpskih postrojbi u Posavini u ljeto 1992. godine, Glini 1992. godine, Medačkom džepu 1993. godine, Okučanima 1994. godine, govor Vojislava Šešelja u srpnju 1995. u Glini, govor Branka Dmitrovića 11. kolovoza 1995. godine, dolazak Milana Martića u Dubicu.

Prvostupanjski postupak je započeo 2. svibnja 2012. godine. Ročišta glavne rasprave ili vanraspravnih saslušanja zakazivana su u redovnim intervalima, dostatnim za pripremanje obrane. Okončan je osam mjeseci od započinjanja te je primjer razumnog trajanja sudskog postupka, tim više jer je prisutni okrivljenik bio u pritvoru.

Suđenje u odsutnosti

Županijski sud u Rijeci 20. prosinca 2011. godine donio je rješenje da se svim okrivljenicima, osim prisutnom Marinu Krivošiću, sudi u odsutnosti. Za svim nedostupnim okrivljenicima izdane su međunarodne tjeralice.

Nedostupni okrivljenici koji danas žive u Srbiji te Bosni i Hercegovini bili su upoznati s vođenjem ovog kaznenog postupka i dali su svoje obrane pred Višim sudom u Beogradu i Tužilaštvom u Banja Luci, dok trojica okrivljenika koji prebivaju u Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama nisu dali svoje obrane.

Tijekom postupka pročitane su obrane: prvookrivljenog Branka Dmitrovića, dana 1. srpnja 2008. godine pred Višim sudom u Beogradu; četvrtookrivljenog Momčila Kovačevića, dana 24. lipnja 2008. godine pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci, Podružnoj kancelariji Prijedor, u kojoj je naveo da je bio samo pisar pod zapovjedništvom Steve Radunovića i Branka Dmitrovića, da je RH tražila njegovo izručenje, što je BiH odbila; devetookrivljenog Stevana Dodoša, dana pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci.

Iz spisa su kao nezakonite izdvojene obrane drugookrivljenog Slobodana Borojevića i sedmookrivljene Katice Pekić, dane pred Okružnim tužilaštvom u Banja Luci, jer su obrane dali bez prisutnosti odvjetnika. Tijekom suđenja, iz spisa je izdvojen i iskaz/službena zabilješka razgovora Milinka Janjetovića s djelatnicima PU sisačko-moslavačke.

Osmookrivljeni Marin Krivošić je obranu danu tijekom istrage nadopunio navodima da kritičnih dana nije bio u Dubici, već na pogrebu svoga šogora. Nije mu poznato zbog čega ga Slavko Kuček spominje kao osobu koja ga je sprovela dan nakon puštanja iz Vatrogasnog doma, jer se to dogodilo 16. listopada 1991. godine. Nije mu poznato zbog čega ga svjedoci spominju kao osobu koja je skupljala civile u Vatrogasni dom. Nije mu poznato da je i nakon zločina mjesto počinjenja bilo čuvano i obilježeno žutim trakama.

Sagledavajući kompleksnost postupka, činjenicu da se radi o jednom od najtežih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata, protek vremena od počinjenja, nemogućnost očuvanja dokaza, ozbiljan pristup obrani branitelja postavljenih po službenoj dužnosti, nemogućnost da se dokazi ustupe i ovaj postupak provede u nekoj od država u regiji zbog prebivanja okrivljenih u različitim državama te potrebe oštećenih da se rasvijetle okolnosti usmrćenja njihovih bliskih srodnika, smatramo da je bilo opravdano suditi u odsutnosti osmero okrivljenih.

Ne bis in idem u odnosu na okrivljenog Milinka Janjetovića

Kao prethodno pravno pitanje ovom postupku pojavilo se pitanje dopustivosti optuženja trećeoptuženog Milinka Janjetovića.

Županijski sud u Rijeci 29. ožujka 2012. godine obustavio je kazneni postupak protiv optuženog Milinka Janjetovića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva po predmetnoj optužnici, smatrajući da se u konkretnom slučaju u odnosu na Milinka Janjetovića radi o presuđenoj stvari. Naime, Općinski sud u Hrvatskoj Kostajnici je primjenom Zakona o općem oprostu 15. lipnja 2005. godine obustavio postupak protiv Janjetovića i protiv Jovana Jerinića vođen zbog kaznenog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti iz članka 241. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske. Obrazlažući stav da se radi o presuđenoj stvari, Županijski sud u Rijeci je naveo da se u oba postupka radi o jednom te istom događaju koji se stavlja na teret opt. Janjetoviću.

No VSRH je 18. travnja 2012. godine prihvatio žalbu državnog odvjetnika, ukinuo rješenje Županijskog suda u Rijeci o obustavi postupka te odredio da se kazneni postupak protiv Janjetovića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 29. listopada 2010. godine ima nastaviti. VSRH je smatrao da između radnji opisanih u optužnicama postoji značajno podudaranje u vremenu i mjestima počinjenja (u optužnicama su poimence navedene iste trideset i četiri žrtve), no da je očigledno da radnje iz optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 29. listopada 2010. godine predstavljaju konkretizirane radnje počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, da je opis radnji individualiziran u odnosu na sve optuženike, da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrijekom izuzeto od primjene Zakona o općem oprostu pa da odluka kojom se kazneni postupak obustavlja nije valjan temelj za primjenu odredaba o zabrani ponovnog suđenja niti prava da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari.

Trajanje pritvora okrivljenom Marinu Krivošiću

Osmookrivljeni Marin Krivošić se tijekom suđenja nalazio u pritvoru. Uhićen je u Crnoj Gori 8. lipnja 2010. godine. Hrvatskoj je izručen 27. kolovoza 2010. godine. Nakon izmjene pravne kvalifikacije kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i obustave postupka, Marin Krivošić je nakon 2 i pol godine provedene u pritvoru pušten na slobodu.

Iako je nesporno da je prvostupanjski postupak proveden unutar razumnog roka, od uhićenja Marina Krivošića do početka suđenja prošlo je gotovo dvije godine, što bi mogla biti povreda prava na suđenje u razumom roku, propisana čl. 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Zločin u Novskoj II

 

Na Županijskom sudu u Sisku 08. ožujka 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, optuženih da su 21. studenog 1991. u Novskoj počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.

Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Damira Vidu Raguža i Željka Škledara optužnica tereti da su 21. studenog 1991. u Novskoj, kao pripadnici 1. brigade Hrvatske vojske, zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom i pokojnim Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, također pripadnicima 1. brigade, došli u kuću Miše Raškovića, u kojoj su zatekli Mišu i Sajku Rašković, a potom iz susjedne kuće doveli Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića, a nakon što je sada pok. Dubravko Leskovar počeo zlostavljati jednog od muškaraca, zbog čega su Kumić i Tutić napustili kuću ne slažući se sa takvim postupcima, zajedno sa sada pokojnima Leskovarom i Perkovićem mučili i hicima iz automatske puške usmrtili Mišu i Sajku Rašković, Mihajla Šeatović i Ljubana Vujića, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku br. K-DO-16/09 od 15. siječnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

 

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Vojno tužiteljstvo u Zagrebu podignulo je optužnicu br. KTV-517/92 od 23. ožujka 1992., protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su upućivali na odgovornost optuženika, sudsko je vijeće, pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića, 10. studenog 1992. donijelo Rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na navedeno rješenje Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.

Državno odvjetništvo RH je odlučilo pokušati ispraviti svoje i propuste sudova i ponovno iniciralo kazneni progon protiv počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je 30. srpnja 2009. podnijelo istražni zahtjev protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ostali potencijalni počinitelji zločina više nisu živi (Dubravko Leskovar i Ante Perković u međuvremenu su preminuli).

Istažna sutkinja Županijskog suda u Sisku donijela je rješenje o provođenju istrage, no izvanraspravno vijeće sisačkog županijskog suda je ukinulo rješenje u odnosu na Damira Raguža i vratilo predmet istražnoj sutkinji na ponovno odlučivanje, nakon čega je ona odbila zahtjev za provođenjem istrage obrazlažući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu.

Vrhovni sud RH je 03. prosinca 2009. prihvatio žalbu državnog odvjetnika, preinačio rješenje i prihvatio istražni zahtjev te odredio provođenje istrage. VSRH je smatrao da predmetni činjenični opis ima daljnju činjeničnu količinu, značajno širu od onog iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da se očito ne radi o presuđenoj stvari.

Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Sisku

Predmet: K-2/10

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska, br. K-DO -16/09, od 15. siječnja 2010., izmijenjena u travnju 2010.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Optuženici: I. opt. Damir Vide Raguž, nedostupan pravosudnim tijelima RH, sudi mu se u odsutnosti; II. opt. Željko Škledar

Branitelji: branitelj I. opt. Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba; braniteljica II. opt. Nataša Čučić, odvjetnica iz Siska

Zastpunik oštećenika: Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske

Žrtve – mučeni i usmrćeni: Sajka Rašković, Miša Rašković, Mihajlo Šeatović, Ljuban Vujić

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Zagrebu

Vijeće za ratne zločine: sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća; sudac Mirko Klinžić, član Vijeća; sudac Petar Šakić, član Vijeća

Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Branitelji: Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj I. optuženog; Josip Bilić-Prcić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. optuženog

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA II – izvjestaji s praćenja suđenja

NOVSKA II – izvjestaji s pracenja ponovljenog sudjenja

 

PRESUDA

Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Sisku od 16. travnja 2010. možete pogledati ovdje: – prvi dio (str. 1-7)

– drugi dio (str. 8-14)

Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Na Županijskom sudu u Sisku proveden je postupak zbog likvidacije četvoro srpskih civila (Miše Raškovića, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića) u kući obitelji Rašković u Novskoj u studenom 1991. godine.[1]

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku 16. travnja 2010. prvooptuženi Damir Vide Raguž proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, tako što je 21. studenoga 1991. u Novskoj, kao pripadnik I. voda I. gardijske brigade HV-a, zajedno s pripadnicima voda: sada pok. Dubravkom Leskovarom i pok. Antom Perkovićem, te Marijanom Kumićem, Borisom Tutićem i Željkom Škledarom, oko 22,00 sata ušao u kuću Miše Raškovića u kojoj su se nalazili civili Mišo Rašković i njegova supruga Sajka Rašković te njihovi susjedi Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, pa su, znajući da su po nacionalnosti Srbi, od njih zatražili da im predaju oružje, a nakon što su u kući pronašli pribor za čišćenje oružja i nakon što su Kumić, Tutić i Škledar napustili kuću, Raguž, Leskovar i Perković civile su zlostavljali, a potom su u muškarce ispalili više metaka tako da su Mišu Raškovića, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića usmrtili na mjestu, a Sajku Rašković odveli u spavaću sobu, natjerali ju da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu vrata, a potom u nju ispalili više hitaca usmrtivši ju na mjestu.

Izrečena mu je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina.

Drugooptuženi Željko Škledar oslobođen je optužbe, jer Vijeće nije smatralo dokazanim da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom. Svjedoci Boris Tutić i Marijan Kumić, koji su se kritične večeri nalazili u kući Raškovićevih, tvrdili su da je Škledar s njima izašao iz kuće prije počinjenja zločina.

Sudski je postupak proveden u odsutnosti prvoptuženog Damira Vide Raguža, na osnovi rješenja o suđenju u odsutnosti od 8. ožujka 2010. u kojem je navedeno da je okrivljenik nedostupan pravosudnim tijelima RH, jer se nalazi u Bosni i Hercegovini.[2] Važni razlozi da mu se sudi u odsutnosti obrazloženi su potrebom osiguranja brzog i učinkovitog okončanja kaznenog postupka protiv drugookrivljenog Škledara, koji se nalazio u pritvoru.

Vijeće za ratne zločine presudu je utemeljilo na provedenim dokazima: iskazima saslušanih svjedoka i vještaka saslušanih kao svjedoka te materijalnim dokazima pribavljenima u predkaznenom postupku.

Svi dokazni prijedlozi koji su se odnosili na čitanje pismena ili predočavanje svjedocima njihovih iskaza danih pred Vojnim sudom u Zagrebu u postupku K-42/92 odbijeni su jer je ocijenjeno da su nezakoniti. Vijeće nije obrazložilo takvu odluku pa smatramo da je ista nejasna, iako pretpostavljamo da razlog ocjene njihove nezakonitosti počiva na pravu na obranu drugookrivljenog Škledara, koji je u postupku pred Vojnim sudom sudjelovao samo kao svjedok, pa se na izvedene dokaze nije mogao očitovati.

Izravna posljedica ovakve odluke je ispuštanje iz činjeničnog opisa optužnice rezne rane desne strane grudnog koša nanijete Sajki Rašković, jer je navedeno ostalo nepotkrijepljeno dokazima, s obzirom da nisu pročitani nalaz i mišljenje vještaka dani u postupku pred Vojnim sudom.

Sam postupak proveden na Županijskom sudu u Sisku iniciran je kaznenom prijavom protiv poznatih i nepoznatih počinitelja, koju je rodbina žrtava podnijela u prosincu 2008., s pravnom kvalifikacijom djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Nakon što je na Županijskom sudu u Sisku odbijen zahtjev za provođenjem istrage protiv Damira Raguža Vide, s obrazloženjem da je u odnosu na njega već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu, Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da provođenje istrage protiv Raguža Vide ne predstavlja povredu njegovih prava (načela “ne bis in idem”), jer događaj opisan u zahtjevu za provođenjem istrage ima daljnju kriminalnu količinu, znatno širu od one iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da je očito da se ne radi o presuđenoj stvari.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Dana 4. ožujka 2013. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu objavilo je presudu kojom su (nedostupni) Damir Vid Raguž i (prisutni) Željko Škledar oslobođeni optužbe za počinjenje ratnog zločina u Novskoj 1991. godine usmrćenjem civila Miše Rašković, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića.

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, optuženike se tereti da su kao pripadnici 1. gardijske brigade Hrvatske vojske 21. studenoga 1991. godine, zajedno s pripadnicima iste brigade, danas pokojnima Dubravkom Leskovarom i Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, ušli u kuću Miše Raškovića u Novskoj, u kojoj su zatekli civile Mišu Raškovića, Sajku Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića. Od njih su zatražili da predaju skriveno oružje, a nakon što su pri pretrazi kuće pronašli pribor za čišćenje oružja te nakon što su Marijan Kumić i Boris Tutić napustili kuću, Raguž i Škledar su u dogovoru sa Leskovarom i Perkovićem civile zlostavljali, potom su u dnevnom boravku u prizemlju kuće iz automatske puške u muškarce rafalno ispalili više metaka i tako ih usmrtili, a Sajku Rašković su odveli u spavaću sobu na katu kuće, natjerali je da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu na vratu i potom je usmrtili hicima iz poluautomatske puške.

O postupku vođenom 1992. godine i primjeni oprosta na optužene

Vojno tužiteljstvo u Zagrebu u ožujku 1992. godine podiglo je optužnicu protiv Dubravka Leskovara i Damira Vida Raguža zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Glavna rasprava vođena je pred Vojnim sudom u Zagrebu, koji je 10. studenoga 1992. godine obustavio kazneni postupak pozivajući se na tada važeći Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na rješenje o obustavi postupka, Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.

Ponovno pokretanje kaznenog postupka

Tek 2009. godine ponovno je iniciran kazneni progon protiv eventualnih počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku u srpnju navedene godine podnijelo je istražni zahtjev protiv Damira Vida Raguža i Željka Škledara, ovoga puta kvalificirajući kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. No Županijski sud u Sisku odbio je provesti istragu smatrajući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu. VSRH je u prosincu 2009. godine prihvatio žalbu državnog odvjetnika te odredio provođenje istrage, smatrajući da se ne radi o ranije presuđenoj stvari.

Presudom Županijskog suda u Sisku, Damir Vid Raguž 16. travnja 2010. godine nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina, dok je Željko Škledar oslobođen optužbe. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku smatralo je kako nije dokazano da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom.

Vrhovni sud je u srpnju 2012. godine prihvatio žalbe i ukinuo prvostupanjsku presudu.

Ponovljeni prvostupanjski postupak

Ponovljeni postupak je, sukladno izmjenama Zakona o primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, proslijeđen Županijskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

U ponovljenom suđenju trebalo je utvrditi u čemu se ogledao doprinos opt. Raguža u počinjenju kaznenog djela, odnosno da li su i kada optuženi Raguž te pok. Leskovar i pok. Perković ostali u kući Raškovićevih. U tom dijelu su se razlikovali iskazi svjedoka Tutića i Kumića pa ih je bilo potrebno dodatno analizirati kako bi se stvorila vjerodostojna predodžba o događaju.

Na četiri održana ročišta, sukladno uputama Vrhovnog suda, saslušani su svjedoci: Marijan Kumić, Boris Tutić, Damir Pupić, Čedo Borojević, Vojislav Vlahović, Drago Pršo te oštećene Marica Šeatović i Ana Vujić. Pročitani su iskazi svjedoka dani u postupku pred Županijskim sudom u Sisku te materijalna dokumentacija iz spisa.

Tijekom postupka nesporno je bilo da su na mjestu i u vrijeme naznačenima u optužnom aktu nasilnom smrću ubijeni Mišo Rašković, Sajka Rašković, Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, no sporno je bilo da li su ih usmrtili optuženici Raguž i Škledar, ili drugi pripadnici postrojbe HV-a navedeni u činjeničnom opisu optužnice, ili pak netko treći.

U ponovljenom postupku trebalo je detaljnije ispitati svjedoke, posebno one koji su različito svjedočili tijekom istrage i na glavnoj raspravi pred Županijskim sudom u Sisku.

Iz iskaza svjedoka Kumića proizašlo je da su zajedno napustili kuću, a potom i ulicu, Tutić, Škledar i Kumić. Njegov iskaz razlikovao se od Tutićevog iskaza, koji je tvrdio da su otišli svi zajedno nakon što su Leskovar, Perković i Raguž izašli iz kuće. No svjedok Tutić se niti u istrazi nije mogao precizno izjasniti o vremenu koje su proveli pred kućom, a niti kasnije na raspravi o tome tko je sve napustio kuću. Za razliku od njega, Kumić je precizno i dosljedno iskazivao o svim detaljima pa ga je Sud ocijenio vjerodostojnim svjedokom. Iz rezultata dokaznog postupka Sud je zaključio da optuženi Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zlostavljanju i ubojstvu civila. Nakon događanja na katu kuće i usmrćenja Sajke Rašković, u kojem također nije sudjelovao, izašao je iz kuće, kao što su to prethodno učinili Kumić, Tutić i Škledar.

Slijedeće sporno pitanje, na koje je ukazao VSRH, bilo je da li su civile ubili pripadnici HV-a ili netko treći. Naime, iz spisa je proizlazilo da su tijela pronađena dan nakon ubojstva pa je bilo moguće da su civili ubijeni od strane trećih osoba, nakon što su Leskovar, Raguž, Perković, Škledar i Tutić napustili mjesto događaja. To je pitanje razriješeno iskazom svjedoka Drage Prše.

Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka Dade Prše. Iako je u ranijim fazama, u istrazi i na glavnoj raspravi, ovaj svjedok rekao da nema saznanja tko su počinitelji zločina, u ovom postupku je drugačije iskazivao. Iz njegova iskaza proizašlo je da je počinitelj ovog zločina zapravo pok. Dubravko Leskovar, moguće i pok. Perković, a da Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zločinu jer je nakon maltretiranja na katu kuće izašao iz kuće, jer više nije mogao gledati što se događa. Svjedoku Prši upravo je pok. Leskovar jednom prilikom priznao da je on osobno počinio zločin. Ovaj svjedok je objasnio kako mu je Leskovar na dubrovačkom ratištu spasio život te zbog toga, iz zahvalnosti, nije o njegovom priznanju želio ranije govoriti. Ovakvo obrazloženje o razlikama u iskazivanju,Sud je procijenio uvjerljivim i dojmljivim.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i presudu kojom su optuženici oslobođeni optužbe, činjenica jesu li civili bili zlostavljani prije usmrćenja ili su rane nanesene post mortem nije bila od odlučnog značaja. Ta je činjenica mogla biti utvrđena samo iskazima svjedoka ili obdukcijskim nalazom, čime Sud nije raspolagao.

U ponovljenom postupku Sud je, prema naputcima Vrhovnog suda, trebao pozvati i ispitati kao svjedoka Damira Pupića, iz čije puške su ispaljene čahure pronađene na mjestu usmrćenja Sajke Rašković, no iz izvedenih dokaza Sud je utvrdio da on nije bio na mjestu događaja. To nije bilo sporno niti za tužiteljstvo, jer Damira Pupića uopće ne spominje u optužnom aktu. Tijekom postupka nije utvrđeno tko je pucao iz puške koju je dužio Damir Pupić, no vjerojatno je da je to bio Perković, jer su na mjestu događaja pronađene čahure ispaljene iz automatske puške koju je dužio Leskovar.

Ovaj postupak je proveden bez bitnih materijalnih dokaza: foto-elaborat sačinjen tijekom uviđaja nestao je tijekom postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu, nije izvršena obdukcija tijela žrtava, a nisu mogli biti pročitani niti iskazi svjedoka i okrivljenih dani pred Vojnim sudom u Zagrebu 1992. godine.

 


[1] Vojno tužiteljstvo u Zagrebu za navedeni je zločin 23. ožujka 1992. podignulo optužnicu br. KTV-517/92 protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu (postupak se vodio pod brojem K-42/92) izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su upućivali na odgovornost optuženih, sudsko je vijeće, pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića, 10. studenoga 1992. donijelo rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na navedeno rješenje Vojno tužiteljstvo u Zagrebu nije uložilo žalbu. Pravna kvalifikacija kaznenog djela u navedenoj optužnici (ubojstvo, a ne ratni zločin), kao i obustavljanje kaznenog postupka amnestiranjem počinitelja, posljedica su tada prevladavajućeg mišljenja u hrvatskom pravosuđu “kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin”.
[2] Tijekom glavne rasprave predsjednica Vijeća napomenula je da je protiv okr. Vide Raguža raspisana domicilna tjeralica, dok je raspisivanje međunarodne tjeralice u tijeku.

Zločin u Saborskom

 

Postupak protiv Zdravka Pejića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civlnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je 12. studenoga 1991. kao pripadnik tzv. TO Plaški, nakon što su srpske postrojbe napadom na Saborski i okolne zaseoke zauzele ta mjesta, kad su prilikom pretrage kuća iz podruma jedne kuća u zaseoku Šolaje izvedene četiri civilne osobe, u dvorištu te kuće muža i ženu Nikolu i Katu Dumančić, oboje hrvatske nacionalnosti, izdvojio i odmaknuo u stranu te ih usmrtio hicima iz automatske puške.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-4/03 od 22. prosinca 2011. pogledajte ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Predmet:

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-4/02 od 22. prosinca 2011.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. stavak 1. OKZ RH

Tužitelj: Nenad Bogosavljev, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Optuženik: Zdravko Pejić, nedostupan

Braniteljica: Ružica Spasojević, odvjetnica po službenoj dužnosti

Žrtve – ubijeni: Nikola i Kata Dumančić

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

SABORSKO izvještaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. rujna 2013. godine proglasilo je krivim opt. Zdravka Pejića i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. rujna 2013. godine objavilo je (nepravomoćnu) presudu kojom je optuženi Zdravko Pejić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Proglašen je krivim što je 12. studenoga 1991. godine kao pripadnik tzv. Teritorijalne obrane Plaški, nakon što su srpske postrojbe napadom na Saborsko i okolne zaseoke zauzele ta mjesta, kad su prilikom pretrage kuća iz podruma jedne kuće u zaseoku Šolaje izvedene četiri civilne osobe, u dvorištu te kuće muža i ženu Nikolu i Katu Dumančić, oboje hrvatske nacionalnosti, izdvojio i odmaknuo u stranu te ih usmrtio hicima iz automatske puške.

Optuženom Zdravku Pejiću suđeno je u odsutnosti na temelju rješenja Županijskog suda u Rijeci od 12. rujna 2012. godine. Mjesto njegovog prebivanja je nepoznato.

Oštećena Jelena Benić, kćerka pokojnog Nikole Dumančića, s imovinsko-pravnim zahtjevom upućena je u parnicu.

 

Tijek postupka

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu za predmetno kazneno djelo optužilo je Zdravka Pejića 22. prosinca 2011. godine. Nakon što se Županijski sud u Karlovcu oglasio stvarno nenadležnim, spis je ustupljen Županijskom sudu u Rijeci. ŽDO u Rijeci preuzelo je i preciziralo optužnicu. Glavna rasprava započela je 2012. godine.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 16 svjedoka. Duje i Naranča Šolaja, koji su svjedočili ubojstvu Kate i Nikole Dumančića, nisu ispitani kao svjedoci u istrazi ili na glavnoj raspravi, jer su oboje u međuvremenu preminuli. Supruga opt. Zdravka Pejića iskoristila je blagodat nesvjedočenja.

Vijeće je poklonilo vjeru iskazu svjedoka Predraga Kneževića. Svjedok, jedan od pripadnika rezervnog sastava milicije tzv. SAO Krajine, pred istražnim sucem u Karlovcu iskazivao je o okolnostima stradavanja Kate i Nikole Dumančić, kao i o napadu na Saborsko, koji je prethodio stradavanju Dumančićevih. Svjedok Knežević je na raspravi djelomično odstupio od iskaza u istrazi, tvrdeći da nije siguran da je opt. Pejić kritičnog dana bio u akciji „čišćenja“ terena i u grupi koja je došla pred kuću Duje i Naranče Šolaje, u čijem podrumu se skrivao bračni par Dumančić, pa mu je predočen iskaz iz istrage. Vijeće je poklonilo vjeru svjedokovom iskazu jer je smatralo kako nema razloga lažno teretiti opt. Pejića.

Kako bi provjerilo navode svjedoka Kneževića, Vijeće je odlučilo ispitati još nekoliko članova rezervnog sastava milicije tzv. SAO Krajine i pripadnika TO Plaški. Predsjednica vijeća i zamjenik županijskog državnog odvjetnika ispitali su ih u Beogradu. Neki od tih svjedoka ranije su bili saslušani zamolbenim putem. Vijeće je utvrdilo da je jedan od svjedoka, pripadnik rezervnog sastava milicije koji se nalazio pred kućom Šolaje, poznavao bračni par Dumančić, te je zaključilo da je vjerojatno on naveo opt. Pejića na njihovo usmrćenje prokazivanjem da se radi o Hrvatima. Vijeće smatra da su pojedini svjedoci znali mnogo više nego što su iskazali, a prešućivali su okolnosti događaja i/ili govorili suprotno kako bi od sebe otklonili mogućnost kaznenog progona.

Vijeće je zaključilo da su iskazi drugih svjedoka potkrijepili iskaz ključnog svjedoka o nacionalnoj pripadnosti pokojnih, njihovom civilnom statusu, o njihovom skrivanju u podrumu kuće obitelji Šolaja, koji su bili srpske nacionalnosti, o stanju u Saborskom i okolici u razdoblju koje je prethodilo inkriminiranom događaju. Većina svjedoka ispitanih u Beogradu potvrdili su da je opt. Pejić usmrtio Katu i Nikolu Dumančić, odnosno da su o tome čuli priče po selima, ali i da se pričalo kako je optuženi počinio i neka druga ubojstva.

S obzirom da se sudsko-medicinski vještaci nisu mogli izjasniti o točnom uzroku smrti, jer nisu raspolagali cijelim skeletima pokojnih, da na njima nije bilo mekih tkiva, a da na kostima kojima su raspolagali nisu pronašli ozljede, Vijeće je, uzimajući u obzir činjenice koje je utvrdilo tijekom postupka, zaključilo da su pokojni usmrćeni upravo rafalima ispaljenima iz automatske puške opt. Pejića.

Tijekom dokaznog postupka Vijeće je izvršilo uvid u velik broj materijalnih dokaza, poput zapisnika o sekciji s lokacije Popov Šanac, dokumentaciju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dopise MUP-a, izvještaje Štaba civilne zaštite, pravomoćnu presudu Županijskog suda u Karlovcu za opt. Nikolu Medakovića, …

Na strani opt. Zdravka Pejića Vijeće nije našlo niti jednu olakotnu okolnost koja bi utjecala na odluku o visini kazne, dok su ranija osuđivanost, razlog i način usmrćenja civila Kate i Nikole Dumančić cijenjene kao otegotne okolnosti pri određivanju visine kazne.

 

Mišljenje o provedenom postupku

Protek vremena i različiti iskazi svjedoka otežali su utvrđivanje činjeničnog stanja. Kako bi sa sigurnošću utvrdilo okolnosti usmrćenja bračnog para Dumančić, Vijeće je odlučilo neposredno ispitati pojedine svjedoke u Beogradu. Iako je ta okolnost pridonijela da prvostupanjski postupak traje duže, mišljenja smo da se ipak, s obzirom da je riječ o jednom događaju i jednom optuženiku, postupak mogao brže okončati.

Uz ostale postupke provedene za zločine počinjene u Saborskom (protiv Milana Ogrizovića i protiv Nikole Medakovića i dr.), ovaj postupak pridonio je dodatnom rasvjetljavanju događaja u Saborskom u studenome 1991. godine.

Ne niječući žrtve, smatramo da ova presuda visinom kazne bitno odskače od presude Boži Bačeliću, pripadniku hrvatskih postrojbi 2013. godine na Županijskom sudu u Splitu nepravomoćno osuđenom na 5 godina i 10 mjeseci za zločin koji je po načinu počinjenja (pucajući iz automatske puške) i posljedicama (usmrćenje starijeg bračnog para te jednog ratnog zarobljenika) usporediv sa zločinom za koji je osuđen Zdravko Pejić.

 

 

 

Zločin u Podvožiću

 

Postupak protiv Marka Bolića, optuženog za počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ-a RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeniku se stavlja na teret da je 4. studenog 1991. kao pripadnik “Skradske čete”, oružane postrojbe tzv. SAO Krajine, nakon što je Boro Ercegovac, zapovjednik postrojbi smejštenih u vojarni Logorište naredio proboj iz vojarne, naišavši u mjestu Podvožić na pripadnike hrvatske vojske Marijana Jakšića i Darka Tuškana, koji su vidjevši neprijateljsku vojsku zaustavili osobno vozilo kojim su se kretali, izišli iz njega te na haubu vozila spustili jedan karabin i jednu ručnu bombu i podigli ruke u znak predaje, iako nije bio neposredno ugrožen njegov život i život drugih pripadnika njegove postrojbe, zajedno sa Radom Bolićem iz osobnog vatrenog oružja pucao u Marijana Jakšića i Darka Tuškana, koji su od zadobivenih ozljeda preminuli na mjestu događaja.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-33/10 od 18. travnja 2011. možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K-38/2011

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević, predsjednik Vijeća, sutkinja Alenka Laptalo, članica Vijeća, sudac Denis Pancirov, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-33/10 od 18. travnja 2011.

Zastupnik optužbe: Gordana Križanić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ-a RH

Optuženik: Marko Bolić; prisutan; početkom 2013., nakon 2 i pol godine provedenih u protvoru, pritvor protiv njega je ukinut

Branitelj optuženika: Nenad Mamula, odvjetnik iz Karlovca

Žrtve – ubijeni: Marijan Jakšić i Darko Tuškan

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PODVOZIC izvjestaji s pracenja

 

PRESUDA

Dana 7. studenoga 2013. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu opt. Marko Bolić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Dana 7. studenoga 2013. godine, Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim Marka Bolića što je 4. studenoga 1991. godine, kao pripadnik postrojbi tzv. SAO Krajine, zajedno sa svojim sinom Radom Bolićem, koji je nedostupan hrvatskom pravosuđu, hicima iz osobnog oružja usmrtio Marijana Jakšića i Darka Tuškana, pripadnike hrvatskih postrojbi koji su neposredno prije toga, vidjevši vojnike tzv. SAO Krajine, odložili svoje oružje i podigli ruke u znak predaje. Time je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva – ratni zločin, označen u čl. 91. st. 2. t. 6 KZ RH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Tijek postupka

Iako su izmjene Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kojima je propisano da su županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu isključivo nadležni za postupanje u predmetima ratnih zločina, stupile na snagu 2011. godine, postupak je proveden pred Županijskim sudom u Karlovcu. Radi se o posljednjem postupku za ratni zločin vođenim pred jednim od sudova koji više nisu nadležni postupati u predmetima ratnih zločina, no time navedeni Zakon nije povrijeđen, jer je bilo moguće dovršiti postupak pred sudom pred kojim je postupak i započeo. Kazneni postupak pokretanjem istrage započeo je u listopadu 2010. godine. Optužnica je podignuta u travnju, a glavna rasprava započela je u rujnu 2011. godine. Održano je ukupno pet ročišta glavne rasprave, a na svakom ročištu rasprava je započinjala iznova, jer je između pojedinih ročišta prolazilo više od dva mjeseca. Tijekom dokaznog postupka saslušano je 14 svjedoka, a zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu saslušano je daljnjih 7 svjedoka.

Neopremljenost karlovačkog suda video-linkom i nužnost saslušanja svjedoka zamolbenim putem znatno je produljilo trajanje ovog postupka. Između dvaju ročišta glavne rasprave prolazilo je i po više od godinu dana. Time je potvrđena potpuna opravdanost propisivanja isključive nadležnosti četiri najveća i najopremljenija županijska suda za postupanje u predmetima ratnih zločina.

Zamijetili smo da je predsjednik Vijeća svjedoke, koji su u inkriminirano vrijeme bili pripadnici srpskih postrojbi, samo djelomično upoznavao s njihovim pravima i obvezama. Upozoravao ih je da su dužni govoriti istinu i upoznavao ih je sa mogućim posljedicama davanja lažnog iskaza, no nije ih upoznavao s njihovim pravom da ne odgovaraju na postavljena pitanja ukoliko bi time sebe ili svog bliskog srodnika izložili kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Pritvor

Marko Bolić uhićen je i pritvoren u listopadu 2010. godine. Pritvor protiv njega ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u veljači 2013. godine, jer je istekao maksimalni rok trajanja pritvora do donošenja nepravomoćne presude.

Pri izricanju presude optuženom Boliću nije izrečen obvezni pritvor, koji se uvijek određuje ukoliko je pri izricanju presude optuženiku odmjerena kazna zatvora u trajanju od 5 godina ili viša, uz obrazloženje da je tijekom veljače 2013. godine isteklo najdulje vrijeme njegovog trajanja.

Primjena blažeg zakona

Nakon izricanja presude, predsjednik Vijeća je obrazložio da je primijenjen novi Kazneni zakon, jer je blaži za počinitelja. Člankom 91. st. 2. t. 6 (Ratni zločin) navedenog zakona donja granica propisane kazne niža je od kazne zatvora propisane čl. 124. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske pa je kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124. stavka 1. i 2. OKZ RH, za koje je Bolić optužen, u presudi pravno označeno kao kazneno djelo ratnog zločina iz članka 91. stavak 2. točka 6. (novoga) Kaznenog zakona.

Odmjeravanje kazne

Visina odmjerene kazne još je jedan primjer neujednačene sudske prakse u odmjeravanju kazni za činjenično slična djela ovisno o pripadnosti okrivljenika hrvatskim ili srpskim postrojbama. Zadatak VSRH je korigiranje izrečenih kazni, odnosno usklađivanje sudske prakse u odmjeravanju kazni počiniteljima zločina.

S obzirom na mali broj održanih ročišta, nevelik broj ispitanih svjedoka, velike razmake između svakog pojedinog ročišta zbog nužnosti ispitivanja svjedoka zamolbenim putem, što se moglo predvidjeti i prevenirati delegacijom predmeta na jedan od četiri “specijalizirana” suda, te dužine trajanja pritvora, moramo konstatirati da je u ovome postupku dovedeno u pitanje suđenje u razumnom roku zajamčeno člankom 29. Ustava RH i člankom 6. (Pravo na pošteno suđenje) (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP).