Nepravomoćno presuđena

Pokušaj podmićivanja sudaca VSRH

 

Kazneni postupak protiv Drage Tadića, za udruživanje za počinjenje kaznenog djela iz čl. 333/1 KZ-a i za poticanje na protuzakonito posredovanje iz čl. 343/5 KZ-a u vezi članka 37/2 KZ-a.

 

O POSTUPKU

Početkom listopada 2010. godine USKOK je pokrenuo istragu protiv pet osoba zbog pokušaja utjecaja na presudu Vrhovnog suda u postupku koji se protiv Branimira Glavaša vodio za ratni zločin, kako bi se utjecalo na suce Vrhovnog suda i donijela presuda povoljna za Glavaša.

USKOK je početkom srpnja 2011. godine podigao optužnicu protiv osječkog poduzetnika Drage Tadića, splitskog poduzetnika Srećka Jurišića, Tadićeve supruge Božice Tadić-Ćavar, bivše zamjenice glavnog urednika ‘Glasa Slavonije’ i Glavaševe prijateljice Sanje Marketić, te Ivana Drmića, saborskog zastupnika HDSSB-a, zbog počinjenja kaznenih djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela, poticanja na protuzakonito posredovanje te lažnog prijavljivanja kaznenog djela.

Optužnicom se Tadića tereti da je tijekom lipnja i srpnja 2010. godine, u Zagrebu i Osijeku, znajući da je pred Vrhovnim sudom RH u tijeku postupak odlučivanja povodom žalbe u kaznenom predmetu protiv Branimira Glavaša i dr. zbog kaznenog djela ratnog zločina, u cilju da se ishodi presuda koja će za Branimira Glavaša biti povoljna organizirao i u zajedničko djelovanje povezao ostale okrivljenike radi pronalaženja osoba koje bi za novac mogle utjecati na suce Vrhovnog suda RH ili im ponuditi novac kako bi donijeli povoljnu presudu za Branimira Glavaša. Sanja Marketić i Ivan Drmić su trebali prikupiti 700.000 eura, a Božica Tadić-Ćavar je trebala koordinirati njihovo zajedničko postupanje, dok su Tadić i Jurišić, u cilju realizacije opisanog plana, kontaktirali s više osoba interesirajući se o stanju predmeta.

U cilju realizacije opisanog plana i prikupljanja novca, Tadić je sredinom srpnja 2010. godine, u Zagrebu, od jednog poduzetnika zatražio i dobio iznos od 50.000 eura, a novac je, po uputama Tadića, istog dana preuzeo Jurišić koji ga je proslijedio za sada nepoznatoj osobi. Tijekom srpnja 2010. godine Jurišić je u više navrata, na širem području Zadra, kontaktirao s jednom osobom od koje je tražio da stupi u kontakt s određenom osobom i da joj kaže da će joj Tadić i krug osoba oko njega dati novac ukoliko stupi u kontakt s nekim od sudaca Vrhovnog suda RH koji su odlučivali o predmetu Glavaš i od njih zatraži da donesu povoljnu presudu za Branimira Glavaša. Nadalje, po uputama Drage Tadića i uz posredovanje Božice Tadić-Ćavar 21. srpnja 2010. u jednom zagrebačkom kafiću organiziran je sastanak na kojemu je Jurišić od Sanje Marketić i Ivana Drmića zatražio da do 23. srpnja 2010. prikupe dodatnih 70.000 eura, na što su oni pristali i prikupili po 35.000 eura.

Novac je prema dogovoru 23. srpnja 2010. preuzeo Jurišić koji ga je 25. srpnja 2010. trebao predati jednoj osobi radi utjecaja na donošenje povoljne presude za Branimira Glavaša, ali do predaje novca nije došlo jer su Sanja Marketić i Ivan Drmić 24. srpnja 2010. prekinuli svoje daljnje postupanje, o čemu su istog dana obavijestili ostale okrivljenike.

U cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti Sanja Marketić i Ivan Drmić su PU osječko-baranjskoj 24. srpnja 2010. podnijeli kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog navodnog kaznenog djela prijevare na njihovu štetu. U kaznenoj prijavi su neistinito naveli da su novac predali nepoznatom počinitelju koji ga je zadržao, iako su znali da su 70.000 eura predali Jurišiću s unaprijed zajednički dogovorenim ciljem.

U optužnici je predloženo da se Jurišiću oduzme 70.000 eura koje je, za počinjenje kaznenog djela, 23. srpnja 2010., u Zagrebu, preuzeo od Sanje Mrketić i Ivana Drmića.

Četvero optuženih priznalo je krivnju i nagodilo se u USKOK-om: Ivan Drmić, Sanja Marketić i Srećko Jurišić osuđeni su uvjetno na dvije godine zatvora, a Božica Tadić-Ćavar osuđena je na uvjetno na 15 mjeseci zatvora.

Drago Tadić jedini je optuženi koji nije priznao krivnju.

Nakon priznanja krivnje od strane suoptuženih optužnica protiv Drage Tadića je izmijenjena 30. siječnja 2012. Izmijenjenu optužnicu možete pogledati ovdje:

1. stranica

2. stranica

Dana 21. svibnja 2012. godine na Županijskom sudu u Zagrebu započela je glavna rasprava.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta:

Sudsko vijeće: sudac Zdravko Majerović, predsjednik Vijeća, sutkinje Mirjana Rigljan i Gordana Mihela Grahovac, članice Vijeća

Optužnica: Optužnica USKOK-a broj K-US-268/10 od 1. srpnja 2011., odnosno 30. siječnja 2012.

Zastupnik optužbe: Tonči Perković, zamjenik ravnatelja USKOK-a

Kazneno djelo: udruživanje za počinjenje kaznenog djela iz čl. 333/1 KZ-a i protuzakonito posredovanje iz čl. 343/5 KZ-a u vezi s čl. 37/2 KZ-a

Optuženici:
1.-okr. Drago Tadić 
2.-okr. Srećko Jurišić – nagodio se s USKOK-om i priznao krivnju, uvjetna kazna zatvora u trajanju od 2 godine
 uz rok kušnje od 5 godina
3.-okr. Božica Tadić-Ćavar – nagodila se s USKOK-om i priznala krivnju, uvjetna kazna zatvora u trajanju od 15 mjeseci uz rok kušnje od 3 godine
 
4.-okr. Sanja Marketić – nagodila se s USKOK-om i priznala krivnju, uvjetna kazna zatvora u trajanju od 2 godine uz rok kušnje od 5 godina
 
5.-okr. Ivan Drmić – nagodio se s USKOK-om i priznao krivnju, uvjetna kazna zatvora u trajanju od 2 godine uz rok kušnje od 5 godina

Braniteljica optuženog Tadića:
Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

POKUSAJ PODMICIVANJA SUDACA VSRH izvjestaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Dana 27. veljače 2013. objavljena je presuda kojom je Tadić nepravomoćno osuđen na 2 godina zatvora bezuvjetno.

 

Zločin u Osijeku

Dana 08. svibnja 2009. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom su optuženici Branimir Glavaš, Ivica Krnjak, Gordana Getoš Magdić, Dino Kontić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić proglašeni krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Osijeku 1991. godine.

VSRH je 02. lipnja 2010. okrivljenicima smanjio zatvorske kazne koje su im izrečena prvostupanjskom presudom, pa je tako presudom VSRH Branimir Glavaš osuđen na 8 godina zatvora, Ivica Krnjak na 7, Gordana Getoš Magdić na 5, Dino Kontić na 3 godine i 6 mjeseci, Tihomir Valentić na 4 godine i 6 mjeseci te Zdravko Dragić na 3 godine i 6 mjeseci.

U postupku su spojene optužnice ŽDO-a iz Zagreba broj K-DO-105/06 od 25. travnja 2007. godine, podignuta protiv okrivljenog Branimira Glavaša, i optužnica ŽDO-a iz Osijeka broj K-DO-76/06 od 16. travnja 2007. godine podignuta protiv prvooptuženika Glavaša i ostalih šest optuženika.

No, kako je u međuvremenu, rješenjem od 5. lipnja 2008. godine razdvojen postupak protiv IV-opt. Mirka Sivića, protiv preostalih optuženika kojima se sudi u ovome postupku, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu dostavilo je objedinjenu i izmijenjenu optužnicu, broj: K-DO-105/06, od 30. rujna 2008.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica br. K-DO-105/06 od 09. svibnja 2007. godine, podignuta od strane ŽDO-a u Zagrebu, tereti optuženoga Branimira Glavaša da je u razdoblju od srpnja do rujna 1991., tijekom obrane šireg područja Osijeka, a obnašajući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu i dužnost zapovjednika 1. bojne osječkih branitelja, iako je znao da je to nezakonito, zapovijedao svojim podređenima, pa su isti neovlašteno lišavali slobode i zlostavljali civilne osobe, tako da su pripadnici 1. bojne osječkih branitelja, pored ostalog:

uhitili i priveli u podrumske prostorije navedenog sekretarijata Nikolu Vasića, gdje su ga udarali, zadavši mu ozljede glave i tijela,

u jednoj od garaža sekretarijata priveli Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića te ih cijeli dan udarali, a u večernjim satima pripadnik navedene postrojbe Zoran Brekalo istočio je kiselinu iz akumulatora i natjerao Čedomira Vučkovića da je popije, pa je isti zbog jakih bolova provalio vrata na garaži te izišao van na dvorište, nakon čega je Krunoslav Fehir u njega ispalio nekoliko hitaca zadavši mu prostrijelnu ozljedu trbuha i prostrijelnu ozljedu desne podlaktice, ali je smrt Čedomira Vučkovića nastupila od otrovanja sumpornom kiselinom, pa je optuženi Branimir Glavaš, došavši na dvorište, vidio što se dogodilo i naložio prisutnim pripadnicima navedene bojne da likvidiraju i Đorđa Petkovića,

uhitili, te u hodnik ispred njegova ureda u navedenom sekretarijatu priveli Ratka i Smilju Berić te tukli njihovu kćer Snežanu Berić, prijetili da će ih ubiti, dok je optuženi Branimir Glavaš Ratku i Smilji Berić rekao: “Pozdravite se s kćerkom zauvijek”.

Branimir Glavaš osobno prisustvovao zlostavljanju dvojice nepoznatih civila zatvorenih u jednoj od garaža navedenog sekretarijata, udarajući i sam jednog od njih.

Optuženiku se stavlja na teret da je za vrijeme oružanog sukoba naredio, a i propustio spriječiti, iako je bio dužan, da se civilno stanovništvo ubija, prema njemu nečovječno postupa i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja, te da se civilima nanose ozljede tijelesnog integriteta, pa je time počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1., u svezi s člankom 28. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Optužnica broj K-DO-76/06 od 16. travnja 2007. godine, podignuta od strane ŽDO-a iz Osijeka, tereti optužene Branimira Glavaša, Ivicu Krnjaka, Gordanu Getoš-Magdić, Mirka Sivića, Dinu Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića da su tijekom studenog i prosinca 1991. godine u Osijeku, prvoopt. Branimir Glavaš, obnašajući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu i djelujući kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i kao formalni zapovjednik obrane grada Osijeka, drugoopt. Ivica Krnjak kao zapovjednik posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, trećeopt. Gordana Getoš-Magdić kao zapovjednica voda u toj postrojbi, a ostali okrivljenici kao pripadnici njenog voda, nakon što je tijekom ljeta 1991. godine Branimir Glavaš zapovjedio drugoopt. Ivici Krnjaku i trećeopt. Gordani Getoš-Magdić da iz redova provjerenih i pouzdanih osoba osnuju postrojbu za posebne, izviđačko-diverzantske, namjene pod njegovim nadzorom, te nakon što su oni tu postrojbu osnovali, u više navrata zapovijedao im da protuzakonito lišavaju slobode civile srpske i druge narodnosti, zlostavljali ih i usmrćivali. Drugoopt. Ivica Krnjak i trećeopt. Gordana Getoš-Magdić su prihvaćali naredbe, sami sudjelovali u izvršenjima pojedinih zapovijedi, te ih dalje prosljeđivali sebi podređenim pripadnicima postrojbe, među kojima, sada pokojnom Stjepanu Bekavcu te četvrtoopt. Mirku Siviću, petoopt. Dini Kontiću, šestoopt. Tihomiru Valentiću, sedmoopt. Zdravku Dragiću i drugim, za sada nepoznatim, vojnicima, neosnovano civile uhićivali, zlostavljali i odvodili do rijeke Drave i tamo ih ubijali, pa su tako:

a. Stjepan Bekavac, četvrtoopt. Mirko Sivić te nepoznati suborac, dobivši zapovijed da usmrte nepoznatog muškarca zatočenog u kući u Dubrovačkoj 30, istog preuzeli, vezali ga samoljepivom trakom, odvezli na obalu Drave u blizini Tvrđe, ispalili u njega više hitaca i gurnuli ga u rijeku Dravu,

b. Stjepan Bekavac te šestoopt. Tihomir Valentić, sedmoopt. Zdravko Dragić i trećeopt. Gordana Getoš-Magdić odveli iz obiteljske kuće Branka Lovrića, lišili ga slobode i zatvorili u kuću u Dubrovačkoj ulici broj 30, a nepoznati pripadnici naprijed navedene postrojbe odveli ga na obalu rijeke Drave i usmrtili,

c. Stjepan Bekavac te šestoopt. Tihomir Valentić i sedmoopt. Zdravko Dragić, po zapovijedi, sačekali Aliju Šabanovića ispred njegove stambene zgrade, uhitili ga te ga odvezli i zatočili u podrumu kuće br. 30 u Dubrovačkoj ulici, nakon čega su Stjepan Bekavac i četvrtookr. Mirko Sivić, po zapovijedi, otišli u tu kuću te ga ispitivali i šakama udarali u trbuh, prsa i glavu, da bi ga potom nepoznati pripadnici navedene postrojbe odvezli na obalu rijeke Drave, tamo ga pucajući usmrtili, te ga bacili u rijeku Dravu,

d. prema zapovijedi, Stjepan Bekavac te šestoopt. Tihomir Valentić i sedmoopt. Zdravko Dragić, odveli Radoslava Ratkovića i prevezli ga do kuće broj 30 u Dubrovačkoj ulici, vezali mu ruke samoljepivom trakom, tukli ga i ispitivali, te ga potom odvezli na obalu rijeke Drave kod Tvrđe, kamo je petoopt. Dino Kontić radi likvidacije Radoslava Ratkovića dovezao sedmoopt. Zdravka Dragića i u prisutnosti drugoopt. Ivice Krnjaka, Stjepan Bekavac sedmooptuženomu Zdravku Dragiću dao pušku “MGV” rekavši mu da puca u Ratkovića, pa je ovaj (Dragić) ispalio i pogodio Ratkovića u obraz, uslijed čega je pogođeni pao u vodu, da bi tada netko od prisutnih gurnuo u ruke sedmoopt. Zdravku Dragić pušku «kalašnjikov», te je on ispalio prema Ratkoviću još jedan hitac, ali je Radoslav Ratković preživio i isplivao iz Drave, nakon čega je po zapovijedi prvoopt. Branimira Glavaša trećeopt. Gordana Getoš-Magdić naložila nepoznatom pripadniku svoje postrojbe da ode u Opću bolnicu Osijek i Radoslava Ratkovića usmrti, ali isti nije uspio zbog prisutnih policijskih djelatnika u bolnici,

e. za sada nepoznati pripadnici navedene postrojbe primili zapovijedi da uhite i usmrte više drugih civilnih osoba:

uhitili Jovana Grubića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli na obalu rijeke Drave, te ga usmrtili udarcem tupo-tvrdim predmetom i bacili ga u rijeku Dravu,

iz kuće odveli dr. Milutina Kutlića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave i pucajući usmrtili, te ga bacili u rijeku Dravu,

iz kuće odveli Svetislava Vukajlovića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave, te ga pucajući usmrtili i bacili u rijeku Dravu,

uhitili Petra Ladnjuka, odveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili i bacili u rijeku Dravu,

uhitili nepoznatu žensku osobu, vezali je samoljepivom trakom, odveli je na obalu rijeke Drave, te ju pucajući usmrtili i bacili u rijeku Dravu,

uhitili Milenka Stanara, tukli ga, zatim svezali konopcem i usmrtili bacivši ga sa željezničkog mosta u rijeku Dravu,

iz kuće odveli Bogdana Počuču, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga pucajući usmrtili i bacili u rijeku Dravu,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, prvoopt. Branimir Glavaš, drugoopt. Ivica Krnjak i trećeopt. Gordana Getoš-Magdić, naredili da se ubija civilno stanovništvo i nečovječno postupa prema njemu, a četvrtopt. Mirko Sivić, petoopt. Dino Kontić, šestoopt. Tihomir Valentić i sedmoopt. Zdravko Dragić ubijali civilno stanovništvo i nečovječno postupali prema njemu, pa su time počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. OKZ-a RH.

Dana 04. studenog 2008. godine pročitana je objedinjena i izmijenjena optužnica ŽDO u Zagrebu broj K-DO-105/06 od 30. rujna 2008. god. kojom su objedinjeni inkriminirani događaji za koje su se optuženici teretili u optužnici ŽDO-a u Osijeku broj K-DO-76/06 od 16. travnja 2006.g. i optužnici ŽDO-a u Zagrebu broj K-DO-105/06 od 09. svibnja 2007. godine.

ŽDO je s obzirom na rješenje raspravnog Vijeća broj Kv-rz-10/08, K-rz-1/07 od 05. lipnja 2008. godine, kojim je u odnosu na četvrtooptuženika Mirka Sivića postupak razdvojen, izmijenilo i objedinilo optužnicu protiv prvooptuženog Branimira Glavaša, drugooptuženog Ivice Krnjaka, trećeoptužene Gordane Getoš-Magdić, petooptuženog Dine Kontića, šestooptuženog Tihomira Valentića i sedmooptuženog Zdravka Dragića.

Prvooptuženik se i izmijenjenom optužnicom tereti po dvije osnove: kao nalogodavac zločina i odgovorna osoba koja zločine nije spriječila.

Stavlja mu se na teret propuštanje poduzimanja mjera radi sprečavanja nezakonitih postupanja pripadnika njemu podređene postrojbe tzv. “prištapske čete, Branimirove osječke bojne itd.” prema civilnom pučanstvu, poglavito srpske nacionalnosti te izdavanje zapovjedi da se civilne osobe neovlašteno lišavaju slobode, zatvaraju, zlostavljaju i usmrćuju.

Izmijenjenom i objedinjenom optužnicom prvooptuženik se ne tereti za osobno sudjelovanje u zlostavljanju dvojice nepoznatih civila zatvorenih u jednoj od garaža pri SNO-u niti za zlostavljanje Smilje, Rajka i Snežane Berića u prostorijama SNO-a, 06. rujna 1991. godine.

Izmijenjenom i objedinjenom optužnicom nepoznati pripadnici tajne grupe unutar SUS-a više se ne terete za uhićenje i usmrćivanje Petra Ladnjuka, Milenka Stanara i nepoznate muške osobe.

Objedinjenu i izmijenjenu optužnicu broj K-DO-105/06, od 30. rujna 2008., možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-rz-1/07

Vijeće za ratne zločine: sudac Željko Horvatović, Predsjednik Vijeća; sutkinja Rajka Tomerlin Almer, članica Vijeća; sutkinja Sonja Brešković Balent, članica Vijeća; sudac Mirko Klinžić, dopunski član Vijeća

Optužnica: K-DO-105/06 od 09. svibnja 2007. godine, podignuta od strane ŽDO-a u Zagrebu, i optužnica K-DO-76/06 od 16. travnja 2007. godine, podignuta od strane ŽDO-a iz Osijeka.

Zastupnici optužbe: Jasmina Dolmagić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Zagreba, i Miroslav Kraljević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku (odlukom Glavnog državnog odvjetnika privremeno upućen u ŽDO u Zagrebu)

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisan i kažnjiv po članku 120. stavku 1. OKZ-a RH.

Branitelji:

– odvjetnici Dražen Matijević, Ante Madunić i Veljko Miljević, izabrani branitelji prvooptuženoga Branimira Glavaša

– odvjetnici Domagoj Rešetar, izabrani branitelj, i Zoran Stjepanović, branitelj po službenoj dužnosti drugoopt. Ivice Krnjaka

– odvjetnici Antun Babić i Tajana Babić, izabrani branitelji trećeopt. Gordane Getoš-Magdić

– odvjetnik Radan Kovač, izabrani branitelj petoopt. Dine Kontića

– odvjetnik Boris Vrdoljak, branitelj šestoopt. Tihomira Valentića

– odvjetnik Dragutin Gajski, branitelj po službenoj dužnosti sedmoopt. Zdravka Dragića

Punomoćnica oštećenog Radoslava Ratkovića, odvjetnica Ljiljana Banac.

U siječnju 2008. godine ukinut je pritvor provooptuženome Glavašu, a u rujnu 2008. i ostalim optuženicima.

Svim okrivljenicima i okrivljenici je određen pritvor sukladno čl. 102. st. 1. t. 4. ZKP-a, zbog težine kaznenoga djela.

U odnosu na prvooptuženika pritvor je odlukom izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu ukinut 11. siječnja 2008., jer je optuženik utvrđivanjem zastupničkog mandata na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora stekao imunitet sukladno odredbama sadržanim u članku 75. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske i odredbama čl. 23. do 28. Poslovnika Hrvatskog sabora. Mandatno-imunitetno povjerenstvo Hrvatskog sabora je većinom glasova donijelo odluku da za vrijeme trajanja zastupničkog mandata uskraćuje odobrenje za pritvaranje zastupnika B. Glavaša, ovu odluku potvrdio je Sabor većinom glasova.

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 17. siječnja 2008. donijelo rješenje kojim je odbilo žalbu državnog odvjetnika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 11. siječnja 2008. godine broj Kv-rz-1/08 (K-rz-1/07). Time je rješenje o ukidanju pritvora postalo pravomoćno te se okrivljeni B. Glavaš u nastavku postupka brani sa slobode.

Ustavni sud RH je 17. rujna 2008. godine donio odluku kojom su usvojene ustavne tužbe optuženih Gordane Getoš Magdić, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića, te je ukinuto rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-449/08-3 od 28. srpnja 2008. godine i rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-rz-12/08 (K-rz-1/07) od 4. srpnja 2008. godine, kojim je podnositeljima ustavne tužbe (navedenim optuženicima) nakon podignute optužnice, produljen pritvor.

Istoga dana navedeni optuženici su izašli iz pritvora.

Odluku Ustavnog suda RH pogledajte ovdje.

Također, Ustavni sud RH je 17. rujna 2008. godine donio i odluku kojom je usvojena i ustavna tužba optuženog Mirka Sivića, te je ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-439/08-3 od 23. srpnja 2008. godine i rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-rz-13/08 (K-rz-1/08) od 7. srpnja 2008. godine, kojim je podnositelju ustavne tužbe nakon podignute optužnice produljen pritvor.

Odluku Ustavnog suda pogledajte ovdje.

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu 18. rujna je ukinulo pritvor i preostaloj dvojici optuženika za ratne zločine u Osijeku – Ivici Krnjaku i Dini Kontiću.

Dana 24. studenog 2008. godine, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu je, na prijedlog predsjednika Vijeća za ratne zločine, suca Željka Horvatovića, nakon što je drugooptuženi Ivica Krnjak samoinicijativno napustio glavnu raspravu, odredilo drugooptuženiku pritvor, temeljem čl. 102. st. 3. ZKP-a (“pritvor se može odrediti i protiv okrivljenika koji, iako uredno pozvan, izbjegava doći na glavnu raspravu”). No, već je 26. studenog, na prijedlog branitelja drugooptuženika, Vijeće za ratne zločine ukinulo pritvor, temeljem čl. 101. st. 2. ZKP-a.

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA

Izvještaji za 2007. godinu

Izvještaji za 2008. godinu

Izvještaji za 2009. godinu

Glavna rasprava započela je 15. listopada 2007. godine.

05. studenog 2007. g. glavna rasprava je započela ispočetka zbog izmjene dopunske članice Vijeća.

Prvooptuženi Glavaš je 8. studenoga 2007. stupio u štrajku glađu. Po mišljenju tima medicinskih vještaka bio je procesno sposoban. Štrajk je prekinuo nakon što mu je ukinut pritvor. Prvooptuženiku Glavašu pritvor je ukinut rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu i to u trenutku utvrđivanja njegovog zastupničkog mandata na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora, čime je stekao imunitet sukladno odredbama sadržanim u članku 75. st. 1. i 3. Ustava RH i odredbama čl. 23. do 28. Poslovnika Hrvatskog sabora, dakle prije odluke Mandatno-imunitetnog povjerenstva da mu se imunitet u odnosu na pritvaranje ne ukine.

Svi optuženici i optuženica su se izjasnili da se ne osjećaju krivima za djela kojima ih optužnica/e tereti/e. Na njihovo traženje, svoju su obranu iznijeli na početku dokaznog postupka.

Trinaest (13) svjedoka saslušano je kako bi Sud utvrdio jesu li točne tvrdnje trećeoptuženice Gordane Getoš Magdić, četvrtooptuženika Mirka Sivića i sedmooptuženika Zdravka Dragića da su njihovi iskazi dani u fazi predistrage iznuđeni od strane policije. Na tim njihovim iskazima, koje su u međuvremenu opovrgli, zasniva se činjenični temelj optužnice K-DO-76/06 od 16. travnja 2007. Nakon saslušanja ovih svjedoka i izvođenja materijalnih dokaza Sud je odlučio da navedene iskaze prihvati kao pravno valjane. Odluka je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, time je postala pravomoćna.

Izvođenje drugih dokaza se, uglavnom, odnosi na dokazivanje dijela optužnice u kojem se tereti prvooptuženika Branimira Glavaša da je kao zapovjednik I. bojne osječkih branitelja, poznatije kao “Branimirova bojna”, “zaštitna četa” i “prištapska četa”, naredio da se civilno stanovništvo ubija, da se nečovječno postupa prema njemu i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja. Tužiteljstvo nastoji dokazati da je prvooptuženik bio zapovjednik spomenute postrojbe, dok branitelji prvooptuženika nastoje dokazati da je zapovjednik navedene postrojbe bio Nikola Jaman.

Uočljivo je da neki svjedoci optužbe na glavnoj raspravi u ključnim detaljima različito iskazuju, nego li su iskazivali u istražnom postupku. Na temelju njihovih iskaza precizirani su pojedini navodi optužnog akta, kao na primjer da je prvooptuženik bio zapovjednik tzv. “zaštitne čete”. No, na glavnoj raspravi ti svjedoci tvrde da je zapovjednik navedene postrojbe bio Nikola Jaman. Neki su svjedoci u prilog ove tvrdnje nudili i opsežnu dokumentaciju koju u fazi istrage nisu spominjali. Ovakav trend nagnao je optužbu na, više puta tijekom glavne rasprave ponavljanu opservaciju, da se svjedoke “obrađuje” kako bi opovrgnuli svoja ranija svjedočenja. Državno odvjetništvo, također, upozorava da je dokument kojim obrana potkrepljuje navode o ulozi Nikole Jamana fabriciran. Naredba za mobilizaciju i opremanje zaštitne čete, koji je u spis priložila obrana (i to u dva navrata: uz podnesak od 1. lipnja 2006. i uz podnesak od 22. veljače 2007.) nema znaka pečata i sadrži tekst dopisan rukom koji glasi: “uručena zapovijed Nikoli Jamanu, dana 20. 06. 1991. g.” Po tome se razlikuje od istog dokumenta koji je pribavljen službenim putem, a sadrži znak pečata tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu i nema dopisani tekst.

Javnost je temeljem članka 293. st. 4. ZKP-a (radi zaštite osobnog i obiteljskog života okrivljenice/svjedoka) bila isključena sa nekoliko ročišta glavne rasprave. Sudsko vijeće je temeljem odredbe sadržane u članku 294. st. 2. ZKP-a monitorima i monitoricama OESS-a, Documente, Centra za mir Osijek, Građanskom odboru za ljudska prava dopustilo da kao stručna javnost ostanu u sudnici.

Zatvorena za javnost bila su ročišta na kojima je: a) svoju obranu iznosila trećeoptuženica Gordana Getoš Magdić u djelu u kojemu je okrivljena govorila o načinu na koje je ispitivana u prostorijama policijske uprave osječko-baranjske; b) svjedočio svjedok-oštećenik Nikola Vasić i c) svjedočio krunski svjedok Krunoslav Fehir.

Putem video-veze je 23. lipnja 2008. saslušan svjedok-oštećenik Radoslav Ratković koji se tijekom iskazivanja nalazio na teritoriju Republike Srbije. Ispitivanje je obavljeno izvanraspravno, budući da se radi o jednom od oblika pružanja međunarodne pravne pomoći.

Vijeće je odbijalo učestale zahtjeve branitelja okrivljenika/ce za ukidanje pritvora. Vrhovni sud je kao neosnovane odbio žalbe branitelja na ranija rješenja o produljenju pritvora, a u kojima su se pozivali na odredbe Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustava RH, kao i na svrhe pritvora i njegove zamjene nekom od mjera opreza. Stav je Suda da pozivanje na skorašnje slučajeve određenih kaznenih predmeta ne može predstavljati argument koji bi utjecao na drugačiju odluku Suda u pogledu ukidanja pritvora, kao što to ne može biti niti štrajk glađu okrivljenoga. Dakle, da Hrvatski sabor,a kasnije i Ustavni sud RH, nisu drugačije odlučili, optuženici bi se nalazili u pritvoru.

29. kolovoza 2008. godine je rasprava odgođena, jer drugookrivljeni Ivica Krnjak nije imao branitelja. Njegov odabrani odvjetnik Domagoj Rešetar je izvijestio Sud o nemogućnosti dolaska zbog bolesti, a drugom je branitelju, odvjetniku Petru Šali, okrivljenik uskratio punomoć 4. kolovoza. Vijeće je na prijedlog Državnog odvjetništva, sukladno odredbi članka 65. stavak 6. ZKP-a, odlučilo da se od Predsjednice Suda zatraži da drugooptuženiku Ivici Krnjaku postavi branitelja po službenoj dužnosti, budući da se složilo s procjenom Tužiteljstva kako su postupci branitelja drugooptuženika, odvjetnika Domagoja Rešetara, bili usmjereni na odugovlačenje kaznenog postupka. Odvjetnica Vesna Zaninović Vujasinović dodijeljena je kao braniteljica po službenoj dužnosti drugookrivljenom Ivici Krnjaku, i dana 01. rujna 2008. godine podnijela je zahtjev za odgodu rasprave kako bi se mogla pripremiti za obranu. Budući da je po službenoj dužnosti u istom predmetu već branila četvrtooptuženika Mirka Sivića, a postupak je u odnosu na njega razdvojen, složila se sa Predsjednikom Vijeća da je već tada imala prigodu izvršiti uvid u spis, te joj je odobren jedan dan za dodatnu pripremu. Sutradan je, međutim, zatražila dodatni rok od deset dana, a kada je Vijeće odbilo takav zahtjev napustila je sudsku dvoranu ističući da joj profesionalna etika i odvjetnički kodeks ne dopuštaju da i dalje zastupa svog branjenika, te da o tome ide izvijestiti Predsjednicu Suda. Kažnjena je novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kuna, jer je bez odobrenja napustila sudnicu.

S obzirom da je drugooptuženik Ivica Krnjak ostao bez branitelja, a radi se o obveznoj obrani, glavna rasprava je odgođena do daljnjega.

Kako se glavna rasprava nije mogla održati do 07. rujna 2008. godine, bilo je evidentno da će morati početi iznova, jer će prekid trajati dulje od dva mjeseca.

U rujnu je Ustavni sud RH usvojio ustavne tužbe optuženih Gordane Getoš Magdić, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića, kao i Mirka Sivića, u odnosu na koga je postupak razdvojen te su ukinuta rješenja prema kojima je podnositeljima ustavne tužbe (navedenim optuženicima) produljen pritvor, a izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu je ukinulo pritvor i preostaloj dvojici optuženika za ratne zločine u Osijeku – Ivici Krnjaku i Dini Kontiću.

Zbog odgode koja je trajala duže od dva mjeseca glavna rasprava je 04. studenog 2008. godine započela ispočetka čitanjem optužnice.

Pročitana je objedinjena i izmijenjena optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-105/06 od 30. rujna 2008. godine.

Očitujući se o krivnji svi optuženici i optuženica su se izjasnili da se ne osjećaju krivim za kazneno djelo za koje ih se tereti. Na njihovo traženje, svoju obranu na početku dokaznog postupka su iznijeli prvooptuženi Branimir Glavaš i petooptuženi Dino Kontić.

Sukladno čl. 310. st. 1. Zakonu o kaznenom postupku, zbog odgode glavne rasprave koja je trajala duže od dva mjeseca, svi dokazi koji su izvedeni na prijašnjoj glavnoj raspravi morali su se ponovno izvesti.

Sud je prihvatio većinu predloženih personalnih dokaza obrane i zastupnika optužbe. Tako će tijekom dokaznog postupka biti saslušani svjedoci čije ispitivanje je Vijeće u prijašnjoj glavnoj raspravi odbilo, Vladimir Šeks, primjerice, kao i svjedoci koji su prvi puta predloženi, primjerice Josip Katančić.

Svjedoci koje je obrana predložila na okolnost ispitivanja trećeoptužene Gordane Getoš Magdić i sedmooptuženog Zdravka Dragića u PU osječko-baranjskoj, Vijeće je odbilo uz obrazloženje da je o tome već pravomoćno odlučeno.

Neposredno ispitani svjedoci na prijašnjoj glavnoj raspravi nisu ponovo neposredno saslušavani, već su, sukladno čl. 331. st. 1. t. 5. ZKP-a, s obzirom da su ranije ispitani pred istim vijećem, njihovi iskazi mogli biti pročitani temeljem odluke Vijeća i bez suglasnosti stranaka. Tako je dokazni postupak u iznova započetoj glavnoj raspravi već nakon pet održanih ročišta, 14. studenog 2008. godine, dostigao fazu dokaznog postupka prijašnje glavne rasprave od 07. srpnja 2008. godine.

Temeljem gore navedene zakonske mogućnosti pročitani su iskazi 26 svjedoka. Pročitani su i iskazi pet (5) svjedoka koji su na prijašnjoj glavnoj raspravi saslušani izvanraspravno. Radi se o svjedocima Svjetlani Petković, Zdenki Petković, Antunu Koširu, Krunoslavau Ižakoviću i Radoslavu Ratkoviću.

Od kada je glavna rasprava započela iznova održano je 23 ročišta, od kojih su 2 bila izvanraspravna, pet puta je glavna rasprava odgađana dok je javnost bila isključena s 2 ročišta. Saslušano je 37 svjedoka i pročitani su iskazi 7 svjedoka dani tijekom istražnog postupka. Radi se o svjedocima koji su u međuvremenu preminuli (svjedoci Vjenceslav Bill i Gordan Čačić) ili je njihov dolazak na sud bio nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka (svjedoci Snežana Berić, Dragan Jovančević, Josip Hanzer, Šime Ivašković i Silva Butković Soldo).

I dalje se izvođenjem materijalnih i personalnih dokaza nastoje obraniti/demantirati navodi optužnog akta, da je prvooptuženik bio zapovjednik tzv. “zaštitne čete”. Tužiteljstvo nastoji dokazati da je usprkos izvedenim materijalnim dokazima u kojima je Nikola Jaman naveden kao formalni zapovjednik, prvooptuženik zapovijedao pripadnicima navedene čete u ključnim akcijama vojnog karaktera, iako je bio izvan regularnog zapovjednog lanca. Ovo se, naravno, odnosi na razdoblje do 7. prosinca 1991. godine, kada je prvooptuženik postao formalni zapovjednik obrane grada Osijeka.

Kako se optužnim aktom drugooptužnik tereti da je kao zapovjednik posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, kasnije službeno nazvane Samostalna uskočka satnija (SUS), tijekom studenog i prosinca 1991. god. prihvaćao, sudjelovao te prosljeđivao zapovjedi prvooptuženika koje su se odnosile na neovlašteno lišavanje slobode, zatvaranje, zlostavljanje i usmrćivanje civilnih osoba, podređenim pripadnicima u tu svrhu osnovane tajne grupe, obrana kao ključni argument navodi prisegu koju su pripadnici SUS-a polagali prigodom formalnog ustroja SUS-a u veljači 1992. godine, dakle, nakon inkriminiranog razdoblja. No, neki svjedoci optužbe izjavili su da su SUS-u pristupili još tijekom listopada/studenog, a neki i ranije, 1991. godine, u vrijeme kada, prema navodima obrane, SUS nije postojao.

Neki svjedoci, bivši pripadnici SUS-a potvrdili su navode optužnog akta ustvrdivši da je trećeoptuženica bila zapovjednica četvrtog, tajnog voda vodu u okviru Samostalne uskočke satnije smještenog u Keršovanijevoj ulici, u Osijeku.

I nadalje neki svjedoci optužbe na glavnoj raspravi u ključnim detaljima mijenjaju svoje iskaze u odnosu na iskaze koje su dali tijekom istražnog postupka (jedan od svjedoka ispitan na glavnoj raspravi zanijekao je postojanje tzv. ” killer voda” kojim je zapovijedala optuženica Getoš).

Nitko od do sada ispitanih svjedoka nije teretio optuženike Dinu Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića.

Na glavnoj raspravi ispitan je i sudski vještak medicinske struke koji je obrazlažući nalaz i mišljenje zaključio da je Čedomir Vučković umro nasilnom smrću uslijed akutnog trovanja sumpornom kiselinom. Podsjetimo, prema navodima iz optužnog akta Čedomir Vučković je bio prisiljen popiti kiselinu u garaži osječkog Sekretarijata za narodnu obranu, a prvooptuženik kao odgovorna osoba zločin nije spriječio.

Javnost je temeljem članka 293. st. 4. ZKP-a (radi zaštite osobnog i obiteljskog života svjedoka) te tijekom ispitivanja krunskog svjedoka bila isključena s dva ročišta glavne rasprave. Sudsko vijeće je temeljem odredbe sadržane u članku 294. st. 2. ZKP-a monitorima i monitoricama OESS-a, Documente, Centra za mir Osijek, Građanskom odboru za ljudska prava dopustilo da kao stručna javnost ostanu u sudnici.

Zatvorena za javnost bila su ročišta na kojima su: a) pročitani iskazi svjedoka Nikole Vasića i Ivana Fereneca kao i iskaz krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, svi dani tijekom prijašnje glavne rasprave; b) tijekom svjedočenja ugroženog svjedoka pod pseudonimom “zaštićeni svjedok 06”.

Ugroženi svjedok je ispitan 16. prosinca 2008. godine putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka (audio – video konferencija) prikrivanjem izgleda svjedoka. Lik svjedoka i glas su se tijekom ispitivanja izmijenili, a svjedok je tijekom ispitivanja bio prostorno odvojen od prostorije u kojoj se održavala glavna rasprava.

Predsjednik Vijeća je zbog narušavanja reda i nepokoravanja njegovim nalozima pribjegavao izricanju stegovnih mjera, uglavnom drugooptuženiku. Tako je optuženi Ivica Krnjak na glavnoj raspravi dana 18. studenog 2008. god. tijekom čitanja iskaza svjedokinje Snežane Berić najprije upozoren, a potom i udaljen iz sudnice do kraja ročišta.

Nakon samoinicijativnog napuštanja sudnice zbog odbijanja prijedloga za dopunskim medicinskim vještačenjem, nije se slagao s nalazom prema kojem je bio sposoban pratiti suđenje, drugooptuženiku je rješenjem izvanraspravnog Vijeća Županijskog suda u Zagrebu na prijedlog Predsjednika Vijeća određen pritvor temeljem članka 102. st. 3. ZKP-a. Ovakav postupak optuženika sud je okvalificirao kao opstrukciju daljnjeg vođenja postupka te kao izbjegavanje nazočnosti u predmetnom kaznenom postupku.

PRESUDA

Dana 08. svibnja 2009. godine objavljena je presuda kojom su svih šestoro optuženihproglašeni krivima.

Opt. Branimiru Glavašu utvrđene su kazne zatvora u trajanju od 5 i 8 godina te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godine.

Opt. Ivici Krnjaku izrečena je kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Opt. Gordani Getoš Magdić izrečena je kazna zatvora u trajanju od 7 godina.

Optuženima Dini Kontiću, Tihomiru Valentiću i Zdravku Dragiću izrečene su kazne zatvora u trajanju od po 5 godina.

Navedenu presudu pogledajte ovdje.

PRESUDA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Javni dio žalbene sjednice VSRH održan je 31. svibnja, 1. i 2. lipnja 2010. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje.

VSRH je 02. lipanja 2010. okrivljenicima smanjio zatvorske kazne koje su im izrečena prvostupanjskom presudom, pa je tako presudom VSRH Branimir Glavaš osuđen na 8 godina zatvora, Ivica Krnjak na 7, Gordana Getoš Magdić na 5, Dino Kontić na 3 godine i 6 mjeseci, Tihomir Valentić na 4 godine i 6 mjeseci te Zdravko Dragić na 3 godine i 6 mjeseci.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

Odluka Suda BiH

Sud BiH potvrdio je presudu Vrhovnog suda RH u odnosu na osuđenog Glavaša i preuzeo izvršenje presude, s obzirom da se Glavaš od početka svibnja 2009. nalazio u bijegu u BiH, čiji je i državljanin, što je spriječavalo njegovo izručenje Hrvatskoj. Sjednica vijeća Suda BiH održana je 20. rujna 2010.

Presudu Suda BiH broj SU-10-431/10 od 20. rujna 2010. možete pogledati ovdje.

Istovremeno s potvrđivanjem presude Glavašu je određen pritvor. Na rješenje o određivanju pritvora dozvoljena je žalba, kao i na presudu o potvrđivanju zatvorske kazne.

Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je 14. prosinca 2010. prvostupanjsku presudu.

ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o podnesenim ustavnim tužbama okr. Branimira Glavaša i drugih , donio je Odluku kojom je  ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž 84/10-8, od 2. lipnja 2010. godine, i predmet vratio Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

ŽUPANIJSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO IZ ZAGREBA

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je dana 30. siječnja 2015. godine sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu prijedlog za određivanje istražnog zatvora protiv Branimira Glavaša, zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ-a RH. Određivanje istražnog zatvora predloženo je na temelju članka 123. stavka 1. točka 1. i stavka 2. Zakona o kaznenom postupku.

ODLUKA IZVANRASPRAVNOG VIJEĆA ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, dana 6. veljače 2015. godine, odbilo je prijedlog Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu za određivanje istražnog zatvora protiv optuženog Branimira Glavaša. Odluka vijeća sa pisanim obrazloženjem će biti izrađena slijedeći tjedan kada će se i objaviti na našoj web stranici. Protiv te odluke državno odvjetništvo ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u roku od tri dana od zaprimanja pisanog otpravka.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Zapažanja promatrača tijekom praćenja prvostupanjskog postupka pred Županijskom sudom u Zagrebu pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje promatračkog tima možete pročitati u pridruženom dokumentu.

ANALIZU ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE MOŽETE PREUZETI OVDJE >>> ANALIZA ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Zločin na Koranskom mostu

U trećem (drugom ponovljenom) suđenju opt. Mihajlo Hrastov je na Županijskom sudu u Karlovcu po treći puta oslobođen krivnje da je počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanje neprijatelja. Navedeno suđenje održano je 2004/05/06/07.

Nakon javne sjednice VSRH u rujnu 2008. godine, odlučeno je da se održi javna rasprava na VSRH.

Nakon provedene javne rasprave Sudsko vijeće VSRH opt. Hrastova proglasilo krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Prema navodima optužnice, Mihajlo Hrastov, pripadnik MUP-a Republike Hrvatske, dana 21. rujna 1991. godine, hicima iz automatske puške, ubio je 13 rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu, i time počinio kazneno djelo protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja, opisano u članku 124. Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva u Karlovcu broj KT-48/91 od 25. svibnja 1992. možete pogledati ovdje.

Izmjenu optužnice od 6. ožujka 2007. pogledajte ovdje.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Treći ponovljeni postupak vodio se od rujna 2004. do ožujka 2007. godine pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: Marijan Janjac (predsjednik), Ivan Perković i Denis Pancirov Percen (članovi).

Optužnicu zastupa Županijska državna odvjetnica iz Karlovca, Ljubica Fikuš-Šumonja.

Branitelji optuženog: Krešimir Vilajtović i Igor Meznarić

Žrtve:

-ubijeni: Jovan Sipić, Božo Kozlina, Nebojša Popović, Milić Savić, Milenko Lukač, Nikola Babić, Slobodan Milovanović, Svetozar Gojković, Miloš Srdić, Zoran Komadina, Mile Babić, Vaso Bižić i Mile Peurača

-ranjeni: Duško Mrkić, Svetozar Šarac, Nebojša Jasnić i Branko Mađarac

Punomoćnici oštećenih: Luka Šušak, Dražen Plavec i Slađana Čanković

Na raspravama u lipnju i srpnju 2006. godine iskaz su dali preživjeli. Rekonstrukcija događaja je održana 8. rujna 2006.

Na raspravi 6. ožujka 2007. g. izmjenjena je optužnica. Na raspravi 26. ožujka 07. optuženik je iznio svoju obranu te su održane završne riječi stranaka.

K Opći podaci.doc

K rujan 2004 – ožujak 2005.doc

K 12. listopad 2005.doc

K 17.svibanj 2006.doc

K- 27.-28.06.doc

K 12.7.06.doc

K rujan 06.doc

K -7.11.06.doc

K-30. 11.06.doc

Sažeti izvještaji 2004-07.doc

Javna sjednica na Vrhovnom sudu RH održana je 24. rujna 2008. godine. No žalbeno vijeće VSRH je odlučilo odlučilo da se, povodom žalbe ŽDO-a iz Karlovca održi rasprava pred Vrhovnim sudom.

Ročišta javne rasprave održana su 20. travnja i 04. svibnja 2009. godine.

Izvještaje s javne rasprave na VSRH pročitajte ovdje.

Javna sjednica VSRH povodom žalbi na osuđujuću presudu održana je 24. studenog 2009. godine. Izvještaj sa javne sjednice možete pogledati ovdje.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Izvještaje sa rasprave pogledajte ovdje.

Nepravomoćna presuda je objavljena 7. rujna 2012. Izvještaj s objave presude pogledajte ovdje.

IZJAVE ZA JAVNOST

Izjava 08. veljače 2005.

” ..neophodno je nakon četrnaest godina stvoriti uvjete za pravično, nepristrano i profesionalno suđenje Mihajlu Hrastovu…” , zajednička izjava organizacija za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije

PRESUDA

Dana 28. ožujka 2007. godine objavljena je presuda kojom je optuženi Mihajlo Hrastov oslobođen optužbe. Presudu možete pogledati ovdje.

Nakon provedene javne rasprave na Vrhovnom sudu Sudsko je vijeće VSRH proglasilo opt. Hrastova krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Određen je pritvor protiv optuženika.

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, o kojoj u trećem stupnju odlučuje Vrhovni sud RH.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Povodom žalbi javna sjednica VSRH održana je 24. studenog 2009. godine. Presuda je objavljena 26. siječnja 2010. godine. Djelomično je prihvaćena žalba optuženog Mihajla Hrastova i preinačena u odluci o kazni drugostupanjska presuda VSRH na način da je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Presudu VSRH od 24. studenog 2009. broj III Kž 12/09-10 pogledajte ovdje.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće. Odluku Ustavnog suda možete pogledati ovdje.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Na sjednici je odlučeno da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Mišljenje

Pred Županijskim sudom u Karlovcu se postupak protiv Mihajla Hrastova, optuženoga zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, iz čl. 124. OKZ RH vodi petnaest godina. Treći put ponovljeni postupak okončan je presudom K-7/04 objavljenoj 28. ožujka 2007. godine kojom se optuženi, temeljem čl. 354. točka 1. Zakona o kaznenom postupku u svezi s člankom 29. st. 1. Kaznenoga zakona, oslobađa optužbe da je 21. rujna 1991. godine na Koranskom mostu, kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme oružanoga sukoba, počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja trinaest i ranjavanja dviju osoba koje su se bezuvjetno predale. Sud je zaključio da je optuženi postupio u nužnoj obrani.

Vijeće za ratni zločin je postupovno korektno vodilo postupak izvodivši dokazne prijedloge i od strane optužbe i od strane obrane, kao i naputke Vrhovnoga suda Republike Hrvatske.

Po prvi puta u petnaest godina svjedočila su još tri preživjela svjedoka i ključni ljudi u zapovjednom lancu. Tijekom dokaznog postupka je provedeno balističko i sudsko-medicinsko vještačenje uzimajući u obzir obavljenu rekonstrukciju događaja na licu mjesta. Izvedenim materijalnim i personalnim dokazima su dobivene nove/detaljnije informacije/činjenice i mišljenja sudskih vještaka o kritičnom događaju.

S osnove provedenog dokaznog postupka smo očekivali da će Županijsko državno odvjetništvo iz Karlovca izmijeniti optužnicu, tako da pored Mihajla Hrastova bude optužena još najmanje jedna NN osoba, te da će pravnu kvalifikaciju djela izmijeniti u smislu optuživanja za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Naime, iz provedenog dokaznog kaznenog postupka, posebice iskaza preživjelih, vidljivo je da su zarobljeni rezervisti JA bili tučeni i fizički zlostavljani (uključujući nanošenje povreda nožem), što je radnja izvršenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Izostavljanjem ova dva elementa u optužnici, Odvjetništvo je indirektno podupiralo tezu obrane o postupanju optuženoga u nužnoj obrani.

Očekujemo da Državno odvjetništvo konačno reagira te pojača svoj tim u Karlovcu ili da zatraži od Vrhovnog suda delegaciju nadležnosti slučaja na jedan od istražnih centara za ratne zločine, i to od faze istrage, kako bi se utvrdile sve okolnosti pod kojima su ubijena trinaestorica rezervista JNA i ranjena dvojica na Koranskom mostu i ima li na Mihajlu Hrastovu, i eventualno na nekima drugima odgovornosti za kazneno djelo.

O izrečenoj presudi će svoj pravorjek donijeti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Ukazujemo na činjenicu da oslobađajuću presudu Sud nije donio radi nedostatka dokaza da bi okrivljeni sam, protupravno, ubio 13 a ranio 2 osobe, razoružane neprijatelje. Sud je, na temelju iskaza svjedoka čiju je vjerodostojnost, radi bitno drugačijeg iskazivanja u dijelu njegova svjedočenja nužno uzeti s oprezom, zauzeo stav da je napad razoružanih rezervista na svjedoka i na okrivljenoga neosporno utvrđena činjenica na kojoj temelji i presudu o postupanju okrivljenoga u nužnoj obrani i stav da oštećenici nisu predstavljali bezopasnu, potpuno pokorenu, razoružanu i u fizičkom smislu onemogućenu skupinu zarobljenika. Sud je nesuglasan kada u svojoj presudi istovremeno s obrazlaganjem nužne obrane uvažava ocjenu psihijatrijskog vještačenja o privremenoj psihičkoj poremećenosti okrivljenoga zbog čega je bio bitno smanjeno sposoban shvatiti značenje svog djela i bitno umanjenih mogućnosti za upravljanje vlastitim postupcima.

Zabrinjavaju nas formulacije koje je Sud koristio u obrazloženju presude a koje su neuobičajene za instituciju od koje se očekuje da nepristrano sudi i svoje odluke temelji na utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima, a koje mogu ukazivati na predrasude sudaca u odnosu na oštećene i na njihov stav o samom događaju. Tako se u presudi kaže: “…okrivljeni je iz svojih prethodnih iskustava i upozorenja da grupu treba pretresti vrlo dobro znao s kim ima posla”. Nadalje, da je okrivljeni, s punim opravdanjem, a “bila mu je to i dužnost, stao u obranu svog napadnutog suborca a od sebe je otklonio izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjera (upad neprijatelja u grad)”.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Documenta
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz i mišljenje o postupku protiv opt. M.Hrastova.doc

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENE RASPRAVE I DONOŠENJA PRESUDE VSRH

Vrhovni sud RH, kao drugostupanjski sud, presudom br. K-Kž-738/07 od 4. svibnja 2009. prihvatio je žabu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007., proglasio je opt. Mihajla Hrastova krivim da je počinio kazneno djelo protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Unatoč provedenoj raspravi pred Vrhovnim sudom RH ostaju neke činjenice koje mogu dovesti u pitanje odluku Suda o tome da je opt. Mihajlo Hrastov sam počinio navedeno kazneno djelo. Naime, Sud nije izrijekom rekao poklanja li vjeru onom dijelu pročitanih iskaza svjedoka Svetozara Šarca i Duška Mrkića, u kome su iskazivali da su na ratne zarobljenike pucale 3 osobe. Nadalje, u prvostupanjskom postupku vještak balističar je rekao da je vidio slike čahura oružja “Ultimax”, call. 5.56 mm te 5 čahura oružja call. 7,62 mm. Oružje “Ultimax”, kao i 59 komada čahura metaka call 5.56 mm, izuzetih sa lica mjesta i vještačenih, nesporni su. Za napomenuti je da od optuženika nisu uzeti otisci koji bi se usporedili s otiscima s oružja, čahure nisu uspoređivane sa zrnima izvađenim iz tijela žrtava. To ukazuje da nije utvrđeno jesu li iz vještačenog oružja ispaljeni projektili koji su usmrtili trinaest ratnih zarobljenika i teško ranili dvojicu ratnih zarobljenika te jesu li vještačene čahure u vezi s projektilima koji su ubili ili ranili žrtve Koranskog mosta.

VSRH je kao olakotnu cijenio “okolnost da se opt. M.H. u najtežem razdoblju Domovinskog rata borio na mnogim ratištima”. Smatramo da navedenu okolnost iz više razloga ne treba smatrati olakotnom. Naime, borba na mnogim ratištima u najtežem razdoblju Domovinskog rata uslijedila je nakon kritičnog događaja i sa tim događajem nema neposredne veze, a sudjelovanje u borbama ne može i ne smije biti opravdanje za činjenje konkretnog zločina pa niti okolnost o kojoj će ovisiti visina izrečene kazne. Pored navedenog i sam je izraz “najteže razdoblje Domovinskog rata” jezično, a i pravno, nejasan.

Osim toga, sam VSRH kao otegotnu okolnost nalazi “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”, i unatoč tome izriče kaznu zatvora ispod propisano minimuma za predmetno kazneno djelo.

Nakon završene glavne rasprave Vrhovni sud Republike Hrvatske nije javno objavio presudu, kojom je proglasio opt. Mihajla Hrastova krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Na temelju te presude protiv optuženika je određen pritvor.[1]

Ustavni je sud ocijenio da je nedopustivo da se rješenjem određuje pritor na temelju presude koja nije javno objavljena te da je podnositelju ustavne tužbe (Mihajlu Hrastovu) na taj način uskraćeno pravo da bude upoznat s izrekom i ukratko s razlozima presude. S obzirom da presuda proizvodi pravne učinke tek kad je izrečena i javno objavljena, što u konkretnom slučaju nije bila, ni pritvor se nije mogao odrediti na temelju čl. 102. st. 4. ZKP-a. Ustavni je sud utvrdio da su time Mihajlu Hrastovu povrijeđena ustavna prava te da mu pripada pravo na odštetu i javnu ispriku zbog nezakonitog uhićenja za razdoblje od 5. svibnja (kada je pritvoren) do 30. lipnja (kada su njegovi branitelji primili pisanu presudu). Ovom odlukom Ustavnog suda nije naloženo puštanje Mihajla Hrastova na slobodu, s obzirom da je do donošenja odluke Ustavnog suda pisana presuda Vrhovnog suda dostavljena strankama.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007. opt. Mihajlo Hrastov je nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) suđenja oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH, jer je postupao u nužnoj obrani.

U žalbi protiv navedene presude državno odvjetništvo je navelo da je prvostupanjski sud prilikom ocjene izvedenih dokaza uvažio samo one dokaze ili njihove dijelove koji idu u prilog stajališta da je optuženik postupao u nužnoj obrani. Ukazano je na nevjerodostojnost iskaza svjedoka Gorana Čerkeza, koji je tijekom kaznenog postupka mijenjao iskaz o odlučnim činjenicama. U žalbi je navedeno da su iskazi svjedoka Gorana Čerkeza i opt. Mihajla Hrastova u suprotnosti s izvedenim dokazima te da se opt. Mihajlo Hrastov nije nalazio u situaciji nužne obrane, jer napada na optuženika kritične zgode nije ni bilo.

Vrhovni sud RH je odlučivao u sjednici vijeća 24. rujna 2008. No, u nejavnom dijelu sjednice je, ex officio, odučeno da VSRH, kao drugostupanjski sud, treba donijeti odluku na temelju održane rasprave. Vijeće je utvrdilo da je činjenično stanje u pobijanoj prvostupanjskoj presudi pogrešno utvrđeno, da je, radi odlučivanja o činjeničnom stanju, potrebno na raspravi izvesti neke već ranije izvedene dokaze te da postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu glavnu raspravu.

Nakon provedene rasprave (20. travnja i 4. svibnja 2009.), i izvedenih dokaza (personalnih i materijalnih), VSRH je utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud.

VSRH nije prihvatilo iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića. “Ocjenom obrane opt. M.H. i iskaza svjedoka G.Č. više je nego očigledno da se ti iskazi ne razlikuju samo u detaljima, već se ti iskazi suštinski razlikuju: točno je da svjedok G.Č. od samog početka kaznenog postupka iskazuje da je napadnut u jednom trenutku na …. mostu, ali napad na sebe taj svjedok opisuje svaki put s toliko “dodatnih detalja” da to dovodi u ozbiljnu sumnju vjerodostojnost cjelokupnog njegovog iskaza”.[2]

VSRH je prihvatio iskaze svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića, koji su iskazali da nisu vidjeli da bilo tko od zarobljenih rezervista koga napada. Za Sud je neprihvatljiv uopćen i nejednak pristup ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda: “prilikom ocjene iskaza … navedenih svjedoka (Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića) posebno ističe da je njihove iskaze cijenio “s više opreza” i to iz razloga jer se njihovi iskazi razlikuju “u niz detalja”, a osim toga, ti svjedoci “sebe smatraju oštećenicima, pa je logično da su zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka”.[3] Sud nije prihvatio razloge prvostupanjskog suda o tome da navedeni svjedoci zbog mraka, napada na grad te planiranja bijega nisu uočili napad na Gorana Čerkeza. Čak štoviše, VSRH smatra da su mrak i napad na grad mogli utjecati i na druge svjedoke, neposredne očevice događaja, koji su tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka saslušani, a što prvostupanjski sud kod ocjene iskaza tih svjedoka nije smatrao važnim.

Pored pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu ocjene personalnih dokaza, VSRH je našao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio i materijalne dokaze. Za VSRH “nema dvojbe da je opt. M.H. dana 21. rujna 1991. godine, oko 21.00 sati, u K. kao pripadnik posebne jedinice policije PU…, po primitku zadatka da sa svojom grupom čuva i preprati u prostorije PU grupu vojnika koji su predali oružje, dolaskom na most preko rijeke K. u R. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike, pri čemu su uslijed mnogobrojnih strijelnih rana glave, trupa i udova smrtno stradali trinaestorica neprijateljskih vojnika – rezervista, dok su D.M. i S.Š. zadobili teške i po život opasne ozljede, ali su uslijed liječničke intervencije ostali na životu”.[4]

VSRH nije prihvatio obranu opt. Mihajla Hrastova iznijetu na raspravi pred tim Sudom. “Ova modifikacija iskaza (obrane) opt. M.H. neodoljivo podsjeća na iskaze svjedoka G.Č. i D.G. koji su oni dali na raspravi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske kao drugostupanjskim sudom”.[5] “Iz ovakvih iskaza svjedoka G.Č. i D.G., te izmjene obrane opt. M.H., evidentno je, da se radi o njihovom pokušaju da međusobnim usklađivanjem iskaza na svaki način pomognu opt. H., čime su samo dodatno doveli u pitanje i dotadašnju tezu obrane o postupanju optuženika u nužnoj obrani, jer od iste sada odstupaju”.[6]

“.. do, utvrđenja da je upravo opt. M.H. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u neprijateljske vojnike te trinaestero njih lišio života, a dvojicu teško tjelesno ozlijedio, Vrhovni sud Republike Hrvatske došao je na temelju ocjene priznanja opt. M.H. (iskaz dan na raspravi pred Županijskim sudom u Karlovcu), kada je isti iskazao: “Tada sam počeo pucati iz mitraljeza “Ultimax” call. 5.56 mm, s dobošem, napunjenog sa sto metaka i pucao sam rafalno, jer uopće nije moguće pucati pojedinačno, a radilo se o punjenju s tzv. NATO mecima koji su vrlo probojni… nakon što sam ispucao svih sto metaka i nakon što su pripadnici tzv. JNA popadali …”.[7]

Osim materijalnih dokaza VSRH je cijenio iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića: “… koji su izričito iskazali: “Opt. M.H., da mi spasi život, počeo je po tim rezervistima pucati iz “Ultimaxa” rafalnom paljbom, tako da su rezervisti popadali negdje pri kraju mosta” (G.Č. – str. 154. spisa), te: “… u tom momentu okr. M.H. počeo je pucati iz “Ultimaxa” po rezervistima koji su počeli padati nešto dalje od početka mosta gledajući prema M.” (D.G. – str. 156. spisa)”.[8] Dakle, za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nema nikakve dvojbe da je optuženik iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike.

Iz analize iskaza saslušanih vještaka: sudsko-medicinske i balističke struke, VSRH je zaključio “da opt. M.H. temporae criminis nije napadnut od strane rezervista niti “polukružno” niti “formacijski” – kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud na str. 27. odl. 1. pobijene presude”.[9] Također, VSRH “smatra da rezervisti nisu krenuli prema opt. M.H. … zbog čega nije ostvaren protupravni napad “koji izravno predstoji” koji bi dao pravo opt. M.H. na nužnu obranu od takvog napada”.[10] VSRH je zaključio da napada na svjedoka Gorana Čerkeza nije niti bilo, a svoj zaključak temelji na izmjenama iskaza o tom napadu i svjedoka Gorana Čerkeza i svjedoka Darka Grujića. Osim toga, svjedoci Svetozar Šarac, Branko Mađarac, Duško Mrkić i Nebojska Jasnić, preživjeli zarobljenici s mosta, iskazivali su da nisu vidjeli bilo kakav otpor zarobljenika. Iskazima ovih svjedoka VSRH je poklonio vjeru.

Iz iskaza vještaka sudsko-medicinske struke VSRH utvrdio je način na koji su zadobili rane preživjeli svjedoci Svetozar Šarac i Duško Mrkić.

U citiranoj presudi obrazložena je odluka VSRH glede povrede pravila međunarodnog prava, a što je pretpostavka za počinjenje kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH. VSRH se pozvao na praksu MKSJ “…. da oružani sukob postoji tamo gdje postoji duži period oružanog nasilja između vladinih snaga i organiziranih oružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države” (tužitelj /T.-IT-94-1-AR72 od 2. studenoga 1995. godine)”.[11] Osim toga, oružani sukob na području jedne države redovito predstavlja unutarnji sukob. Da bi počinitelj kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH ostvario radnju djela, on mora djelovati prema neprijatelju koji se bezuvjetno predao”.[12] VSRH je svoj zaključak da su se rezervisti bezuvjetno predali, da im je oduzeto i kratko i dugo naoružanje, i to na strani Mekušja, prije prelaska mosta preko rijeke Korane, temeljio na iskazima svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića, Branka Mađarca, Nebojše Jasnića i Josipa Ribara.

VSRH je glede statusa ratnog zarobljenika citirao praksu MKSJ: “u praksi MKSJ osoba koja pripada drugoj strani “smatra se ratnim zarobljenikom od trenutka kad su pali u vlast neprijatelja. U slučaju ako postoji sumnja u status vrijedi presumpcija statusa vojnog zarobljenika sve dok kompetentno sudsko tijelo ne odluči o statusu neprijatelja”.[13]

VSRH zaključio je da je opt. Mihajlo Hrastov počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH s izravnom namjerom. U vrijeme počinjenja djela bio je ubrojiv i svjestan protupravnosti svoga postupanja. No, isto tako prihvatio je nalaz i mišljenje vještaka psihijatra da je u kritično vrijeme optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv.

Odlučujući o olakotnim i otegotnim okolnostima, VSRH na strani optuženika je cijenio niz olakotnih okolnosti. Od otegotnih okolnosti VSRH na strani optuženika je cijenio “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”.[14]

[1] Članak 102. stavak 4. ZKP-a glasi:”Pri izricanju presude uvijek će se odrediti pritvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.”

[2] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 10 , odjeljak 7, i str. 11, odjeljak 1

[3] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 11, odjeljak 8

[4] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 13, odjeljak 5

[5] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 14, odjeljak 5

[6] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 4

[7] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 3

[8] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 16, odjeljak 2

[9] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 17, odjeljak 6, redak 3-5

[10]Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 19, odjeljak 2

[11] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 6, redak 3-5

[12] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 7, redak 3-8 i str. 22, odjeljak 1

[13] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 22, odjeljak 5 i str. 23, odjeljak 1

[14] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 25, odjeljak 2, redak 2-3

Zločin u Ilovčaku kod Gline

Suđenje Vladimiru Bekiću, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Vladimira Bekića se tereti da je dana 4. listopada 1991. godine, oko 12:30 sati na području sela Ilovačak, kod Gline, usmrtio civila Milana Kapca, koji je, za vrijeme neprijateljskog napada srpskih paravojnih formacija, sjedio u dvorištu svoje kuće. Optuženik je kao pripadnik vojnih postrojbi SAO Krajine hicima iz vatrenog oružja usmrtio oštećenika, kojega je od ranije dobro poznavao, čime je počinio kazneno djelo iz čl. 120. st 1. OKZ RH, ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Rijeci

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sudac Saša Cvijetić, predsjednik Vijeća

Optužnica: optužnica ŽDO Sisak K-DO-38/2005

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužitelj: Igor Bijelić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Optuženik: Vladimir Bekić – nedostupan pravosudnim tijelima RH, sudi mu se u odsutnosti

Braniteljica: odvjetnica Gordana Lovrić, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtva – ubijen: Milan Kapac

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

ILOVČAK KOD GLINE izvještaji s praćenja suđenja

PRESUDA

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, budući da iz utvrđenih činjenica nije neprijeporno proizlazilo da je upravo optuženik počinio utuženo kazneno djelo, a nesporno je da je isti sudjelovao u sklopu nelegalnih paravojnih formacija u napadu na RH, njezinu sigurnost i ustavni poredak, izmijenio je činjenični opis i pravnu kvalifikaciju optužnice, na način da se optuženika tereti za kazneno djelo oružane pobune iz čl. 236. (1) KZRH.

Temeljem čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu vijeće je po sili zakona donijelo odbijajuću presudu i obustavilo kazneni postupak. Troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračuna, a oštećenici imaju pravo u zakonskom roku preuzeti kazneni progon.

Zločin granatiranjem Slavonskog Broda

Obnovljeni postupak protiv Janka Radmanovića i Radisava Stojanovića, ranije u odsutnosti osuđenih zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se Janku Radmanoviću i Radisavu Stojanoviću stavlja na teret da su 15. i 16. rujna 1991. godine, kao komandanti kasarne “Ivan Senjug Ujak” u Slavonskom brodu, kršeći pravila međunarodnog prava izdavali naredbe da se bez obzira na djelovanje redovnih oružanih snaga RH i bez odabira ciljeva otvara vatra iz svog raspoloživog naoružanja na pojedine dijelove grada, koje naredbe su podređeni oficiri i vojnici izvršavali otvarajući vatru, a kojom prilikom su uništeni i u znatnoj mjeri oštećeni brojni objekti, šestoro civilnih osoba zadobilo je lake, jedna civilna osoba teške tjelesne povrede,
pa da su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva u Požegi broj KT-72/91 od 6. prosinca 1991. godine pogledajte ovdje.

PRESUDE

Presudom Okružnog suda u Požegi broj K-82/91 od 25. listopada 1993. optuženici su u odsutnosti proglašeni krivima. Svakom je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina.

Presudom VSRH broj IKž 157/1994-3 od 4. svibnja 1995. odbijene su kao neosnovane žalbe optuženih Radmanovića i Stojanovića i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

OBNOVLJENI POSTUPAK

Županijsko državno odvjetništvo iz Požege podnijelo je Zahtjev za obnovu kaznenog postupka br. KT-72/91 od 11. veljače 2009. godine.

Sud je dopustio obnovu postupka.

PRESUDA

Dana 1. lipnja 2011. objavljena je presuda kojom je ostavljena na snazi ranija presuda kojom optuženici proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 15 godina.

Presudu pogledajte ovdje

OPĆI PODACI

Županijski sud u Slavonskom Brodu

Broj predmeta: K- 12/01

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Đaković, predsjednica Vijeća, sudac Mirko Svirčević, član Vijeća, sudac Zlatko Pirc, član Vijeća

Optužnica Okružnog javnog tužilaštva u Požegi broj KT-72/91 od 6. prosinca 1991. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi dana 25. listopada 1993. godine – sada Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO-8/10

Optužnicu zastupa: Stjepan Haramustek, zamjenik ŽDO iz Slavonskog Broda

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Janko Radmanović i Radisav Stojanović, odsutni

Branitelji optuženih: odvjetnica Ivanka Dugandžić (po službenoj dužnosti), odvjetnik Tomislav Skutari (po službenoj dužnosti)

Žrtve:

– teško tjelesno povrijeđen: Ivan Babić

– lako tjelesno povrijeđeni: Marica Miloš, Konstantin Bašić, Marija Kovačević i Drago Vidaković

Razoreno ili oštećeno: Spomen dom “Ivana Brlić Mažuranić”, robne kuće “Vesna” i “Bamby”, dječji vrtić “Pčelica”, bolnica “Plavo polje”, hoteli “Park” i “Brod”, sportska dvorana “Klasije”, osnovna škola “Mika Babić”, samostan časnih sestara bazilijanskih, katolička crkva “sv. Nikola Tavelić”, veliki broj privatnih, društvenih i stambenih objekata
Izvještaji s praćenja rasprave

GRANATIRANJE SLAVONSKOG BRODA izjestaji s pracenja

Zločin u selima Općine Promina

Nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženik Rajko Janković je 24. rujna 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku proglašen krivim da je tijekom ratnih sukoba u prominskom kraju počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Prethodno je Vrhovni sud RH rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo presudu Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 kojom je optuženik 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je od kraja 1991. godine do vojno redarstvene akcije “Oluja” 04. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu te da je jednu žensku osobu pokušao silovati,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnica je više puta mjenjana. Optužnicu kao i sve kasnije izmjene možete vidjeti u nastavku:

– optužnicu ŽDO Šibenik od 11. srpnja 2003. možete pogledati ovdje;

– izmjenu optužnice od 13. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

– dopunu na zapisniku s glavne rasprave od 14. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

Tijekom glavne rasprave u ponovljenom postupku optužnica je još dva puta precizirana:

– na zapisniku od 10. rujna 2010.;

– na zapisniku od 24. rujna 2010.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-7/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Dalibor Dukić, predsjednik Vijeća; sutkinja Jadranka Biga-Milutin, članica Vijeća; sutkinja Oredana Labura, članica Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003. godine, izmijenjena 13. svibnja 2004., dopunjena na ročištu 14. svibnja 2004., precizirana na ročištima 10. i 24. rujna 2010.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZRH

Optuženik: Rajko Janković, u ponovljenom postupku branio se sa slobode (u pritvoru se nalazio tijekom prvoga postupka, od travnja 2003. do objave prvostupanjske presude 14. svibnja 2004.)

Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve/oštećeni – zlostavljani i/ili zastrašivani i/ili pljačkana imovina:

Šime Zelić, Neda Zelić, Vlado Zelić, Ankica Zelić, Neda Zelić, Anđa Čavlina, Dinka Karaga, Ante Parać, Milka Parać, Marija Parać, Ante Bračić, Marija Bračić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

Prvo suđenje nismo pratili.

Glavnu raspravu u ponovljenom postupku smo pratili. Izvještaje sa glavne rasprave možete vidjeti u pridruženom dokumentu.

ZLOČIN U SELIMA OPĆINE PROMINA – izvještaji sa praćenja ponovljenog suđenja

 

PRESUDE

Okrivljeni Janković je presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Šibeniku i predmet vratio na ponovno raspravljanje. Prvostupanjska je presuda ukinuta iz procesnih razloga, jer je optuženik za dio inkriminiranih radnji proglašen krivim, a za dio oslobođen, iako mu je na teret stavljeno jedno produljeno kazneno djelo, koje se mora u cjelini presuditi, pri čemu nije moguće istovremeno donijeti i osuđujuću i oslobađajuću presudu.

Rješenje Vrhovnog suda RH od 11. prosinca 2008. možete pogledati ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, okr. Janković je 24. rujna 2010. na Županijskom sudu u Šibeniku ponovno proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je 24. rujna 2010. donijelo presudu kojom je okrivljenika proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003., izmijenjenom podneskom od 13. svibnja 2004. te na ročištima glavne rasprave 14. svibnja 2004., 10. rujna 2010. i 24. rujna 2010. optuženika se tereti da je od kraja 1991. do Vojno-redarstvene akcije “Oluja” 4. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu i imovinu prognanih Hrvata.

U prvom prvostupanjskom postupku, koji se na Županijskom sudu u Šibeniku vodio 2004. godine, Vijeće je utvrdilo krivnju okrivljenika za sedam točaka optužnice, dok ga je po dvije točke optužnice oslobodilo od optužbi. Izreklo mu je kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

No Vrhovni sud RH je 2008. godine rješenjem broj I Kž 395/05-3 ukinuo prvostupanjsku presudu i naložio ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Navedena povreda počinjena je time što je Vijeće presudom djelomično osudilo, a djelomično oslobodilo okrivljenika za isti činjenični opis djela. Sve radnje jednog produženog djela koje su optužnicom bile stavljene na teret okrivljeniku, a koje se djelo sastojalo od ukupno devet radnji, trebalo je u cijelosti i presuditi. S obzirom da je sud procijenio da određene radnje okrivljenik nije počinio, trebao ih je ispustiti iz činjeničnog opisa, no to nije učinio.

Presudom od 24. rujna 2010. okrivljenik je iznova proglašen krivim za sedam točaka optužnice. Ovoga puta izrečena mu je kazna zatvora u kraćem trajanju. Kao i 2004. godine, okrivljeniku je izrečena kazna zatvora ispod minimuma predviđenog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Vijeće je raniju neosuđivanost okrivljenika, pomaganje pripadnicima Hrvatske vojske, zaštitu od neprijateljskih vojnika i činjenicu da je proglašen krivim za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen uzelo kao posebno olakotne okolnosti koje su dovele do izricanja kazne zatvora ispod minimuma predviđenog za predmetno kazneno djelo.

Razlozi zbog kojih se Vijeće odlučilo na ublažavanje kazne u ukinutoj presudi gotovo su identični razlozima navedenim u obrazloženju presude od 24. rujna 2010., s tim što je u drugonavedenoj presudi kao razlog za ublažavanje naveden i protek vremena. Nije posebno obrazloženo koje su nove okolnosti zbog kojih se odlučilo za izricanje još kraće kazne.

Smatramo da su sudovi u situacijama kada se odlučuju za ublažavanje kazne, dužni vrlo precizno objasniti koje su posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

Smatramo kako je dvojbeno da li činjenica da je optuženik osuđen za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen može biti cijenjena kao olakotna okolnost, a posebno kao razlog za izricanje kazne zatvora u trajanju ispod propisanog minimuma.

Zločin u Lovincu

Na Županijskom sudu u Rijeci je 17. listopada 2006. započeo teći (drugi ponovljeni) postupak u predmetu br. K-48/06 protiv optuženih Radoslava Čubrila, Milorada Čubrila, Milorada Žegarca, Petra Ajdukovića i Gojka Markajla za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1. OKZ-a RH.

Nakon prekida koji je trajao dulje od tri godine, i odustanka tužiteljstva od optužbe protiv svih optuženika osim prvooptuženog Radoslava Čubrila, 2011. godine sa glavnom raspravom započelo se iznova.

Dana 18. listopada 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci optuženika je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se terete Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Milorad Žegarac, Petar Hajduković i Gojko Mrkajlo da su 05. svibnja 1991. godine minobacačkom vatrom napali selo Lovinac, upali u mjesto spaljujući kuće i gospodarske objekte, pri tome su jednog sumještanina (Milana Sekulića) ubili odmah, a šestorica su odvedena, dok su petoricu (Stjepana Katalinića, Juru Sekulića, Marka Pavičića, Ivana Ivezića i Martina Šarića) kasnije ubili.

Optuženicima se stavlja na teret da su opisanim radnjama počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

2011. godine ŽDO u Rijeci odustalo je kaznenog progona svih optuženika osim prvooptuženog Radoslava Čubrila.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Broj sudskog predmeta: K-48/06

Sudsko Vijeće: sutkinja Srebrenka Šantić, Predsjednica Vijeća; sudac Dragan Katić, član Vijeća; sudac porotnik Ivan Šuflaj, član Vijeća; sudac porotnik Marijan Peranić, član Vijeća; sudac porotnik Milan Draginić, član Vijeća.

Dana 14. svibnja 2007. godine glavna rasprava započela je pred izmjenjenim Vijećem od troje sudaca sukladno Zakonu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava u sastavu: sudac Saša Cvjetić, Predsjednik Vijeća; sudac Duško Abramović, član Vijeća; sudac Vlado Skorup, član Vijeća.

Vijeće za ratne zločine od 2011. godine: sutkinja Jadranka Kovačić, predsjednica Vijeća, sutkinja Nasta Mijatović, članica Vijeća, sutkinja Srebrenka Šantić, članica Vijeća

Optužnica broj: K-DO-53/06 Županijskog državnog odvjetništva iz Rijeke, izmijenjena na glavnoj raspravi 17. rujna 2006. godine

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Kazneno djelo: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH)

Optuženici (svi odsutni): Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Milorad Žegarac, Petar Ajduković, Gojko Mrkajlo

Branitelji po službenoj dužnosti: Alen Bilić, odvjetnik iz Rijeke; Goran Marjanović, odvjetnik iz Rijeke; Đuro Vučinić, odvjetnik iz Rijeke; Ivan Čerin, odvjetnik iz Rijeke; Milenko Škrlec, odvjetnik iz Rijeke

Punomoćnici oštećenika: nitko

Žrtve – ubijeni: Kata Šarić, Stjepan Katalinić, Jure Sekulić, Marko Pavičić, Ivan Ivezić, Martin Šarić, Milan Sekulić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

Lovinac-izvjestaji

Radi se o drugom ponovljenom postupku koji traje od 1994. godine. Optuženima se sudi u odsutnosti. Naime, ŽDO iz Gospića je optužnicom KT-45/92, od 24. 11. 1992. godine, optužilo sedam osoba za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH. Do sada je Županijski sud u Gospiću dva puta donosio nepravomoćne presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je dva puta predmet vratio na ponovno suđenje.

Presuda ŽS Gospić broj K-17/92-24 od 6. srpnja 1994. – osuđujuća: Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Petar Hajduković, Gojko Mrkailo i Bogdan Čubrilo 20 godina svaki, a Bogdan Šobat i Milorad Žegarac 15 godina svaki

Rješenje VSRH broj I Kž-847/1994-3 od 16. ožujka 1995. – ukidajuće

Presuda ŽS Gospić broj K-5/98-49 od 14. lipnja 2000. – osuđujuća: Radoslav Čubrilo, Milorad Čubrilo, Petar Hajduković i Gojko Mrkailo 20 godina svaki, Milorad Žegarac 15 godina; oslobađajuća u odnosu na Bogdana Šobata i Bogdana Čubrila

Rješenje VSRH broj I Kž 573/00-3 od 5. svibnja 2005. – ukidajuće

Rješenjem IKž 573/00 je VSRH donio odluku o delegiranju predmeta sa Županijskog suda u Gospiću na Županijski sud u Rijeci (jer Županijski sud u Gospiću nije imao dovoljno sudaca za formiranje novog vijeća) te je naložio ponovno ispitivanje svih svjedoka i pomnu analizu njihovih iskaza, kao i analizu veze iskaza sa drugim dokazima.

Županijski sud u Rijeci je Vijeće formirao sukladno odredbi čl. 20. ZKP-a, pa se postupak do 14. svibnja 2007. godine vodilo pred Vijećem koje se sastojalo od dva suca profesionalca i tri suca porotnika, što nije u skladu sa Zakonom o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv vrijednosti međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03), koji u čl. 13. st. 2. propisuje da vijeće županijskog suda pred kojim se provodi postupak za kaznena djela ratnog zločina čine tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom u radu na najsloženijim predmetima.

Sud je učinio povredu zakona s obzirom na sastav Vijeća, a prigovora na sastav Vijeća nije bilo.

Od 14. svibnja 2007. godine glavna rasprava se vodi pred Vijećem koje čine trojica sudaca Županijskog suda u Rijeci, sukladno Zakonu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda, s tim da su članovi Vijeća suci iz građanskog odjela.

Glavna rasprava drugog ponovljenoga suđenja započela je 17. listopada 2006. godine. Na njoj je izvršena izmjena optužnice.

Do sada je saslušano 28 svjedoka (Mile Račić, Manda Račić, Anka Katalinić, Ivan Katalinić, Karlo Sekulić, Ivka Sekulić, Mile Matajić, Željka Ivezić, Ivan Šarić, Manda Ivezić, Dane Pavičić, Ivan Pavičić, Petar Sekulić, Mirko Horvatin, Marko Bobinac, Ivan Grgat, Josip Šarić, Mate Šarić, Pavao Krpan, Andrija Ostojić, Tomislav Latvić, Marko Župan, Pavle Račić, Pavao Račić, Marijan Matijević, Josip Vrkljan, Milan Dobrić i Luka Budak).

O uzroku i načinu smrti oštećenika nalaz i mišljenje dala je vještakinja sudsko-medicinske struke dr. Renata Dobi-Babić. Saslušan je i vještak balističar Rade Stojadinović. O okolnostima odvođenja i stradavanja petero civila provedena je rekonstrukcija događaja u mjestu Lovinac.

Nakon prekida koji je trajao dulje od tri godine, i odustanka tužiteljstva od optužbe protiv svih optuženika osim prvooptuženog Radoslava Čubrila, 2011. godine sa glavnom raspravom započelo se iznova.

PRESUDA

Dana 18. listopada 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci proglasilo je krivim optuženika Radoslava Čubrila i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Začuđuje što Županijski sud u Rijeci koji, prema Zakonu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv vrijednosti međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, ima formiran specijalni odjel za ratne zločine, i na koji sud VSRH delegira predmete sa Županijskog suda u Gospiću, nije primjenio taj isti Zakon u pogledu formiranja sudskog vijeća od tri suca/tkinje profesionalca. Nadalje, članovi Vijeća su suci iz građanskog odjela. Iako navedeni zakon propisuje u čl. 13.st. 2. da Vijeće za ratne zločine čine “po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima”, dakle nije izričit koji su to najsloženiji predmeti, smatramo da bi članovi Vijeća za ratne zločine morali biti suci kaznenog odjela koji se odlikuju iskustvom rada u kaznenim predmetima (zbog težine kaznenog djela i poznavanja materije), a ne suci građanskog prava. Želimo upozoriti na “slabost” navedenog Zakona, i na praksu da Županijski sud u Rijeci ima osnovan specijalni odjel za ratne zločine, i njemu se delegiraju predmeti iz drugih sudova a, čini se, nema dovoljno sudaca/sutkinja s iskustvom rada na kaznenim predmetima.

Postupak na sudu traje od 1994. godine, a od posljednjeg održanog ročišta je prošlo godina dana, pa će zbog nezakazivanja ročišta (dulje od dva mjeseca) glavna rasprava opet morati početi iz početka. Iako se radi o suđenju u odsutnosti koje, možda, nema prioritet, ipak ovo suđenje traje dugih 14 godina te bi postupak trebalo privesti kraju.

30. srpnja 2008. godine

Zločin u Tovarniku

Na Županijskom sudu u Vukovaru 13. travnja 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Miloša Stanimirovića i još četrnaest osoba, optuženih da su nakon 20. rujna 1991. godine u mjestu Tovarnik civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, ubijali, fizički zlostavljali i prisvajali ili uništavali imovinu pa su time počinili kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocid opisano i kažnjivo po čl.119. OKZ RH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. OKZ RH uz primjenu čl. 43. OKZ RH.

Optužnica je izmijenjena 10. travnja 2012. godine. Izmjenom optužnice jedanaestorici okrivljenika stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a trojici okrivljenika počinjenje kaznenog djela oružane pobune. U odnosu na jednu okrivljenicu postupak je ranije obustavljen zbog smrti.

Prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavljena je 23. travnja 2012. godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima se stavlja na teret da su nakon što je dana 20. rujna 1991. godine mjesto Tovarnik okupirano od strane tzv. JNA, pridruženih srpskih paravojnih postrojbi i ekstremnih osoba, pridruživši se okupacionim snagama protivno čl. 3., 27. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, čl. 51. toč. 2. dopunskog Protokola I, čl. 4. dopunskog Protokola II iste Ženevske konvencije i točke II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, u cilju da taj prostor učini etnički čistim i da se onemogući daljnji život hrvatskom i drugom nesrpskom stanovništvu, civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, ubijali, fizički zlostavljali i prisvajali ili uništavali imovinu,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, mučili, nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, provodili raseljavanja, pljačkali imovinu stanovništva u namjeri da potpuno unište stanovništvo hrvatske nacionalne skupine, ubijali, nanosili teške tjelesne ozljede i stanovništvo prisilno raseljavali,

pa su time počinili krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocid opisano i kažnjivo po čl. 119. OKZ RH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. OKZ RH uz primjenu čl. 43. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru DO-K-34/00 od 01. veljače 2001. godine možete pogledati ovdje.

Optužnica je izmijenjena 10. travnja 2012. godine. Izmjenom optužnice jedanaestorici okrivljenika stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a trojici okrivljenika počinjenje kaznenog djela oružane pobune.

 

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Vukovaru

Predmet: K-6/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sutkinja Nevenka Zeko, članica Vijeća; sutkinja Zlata Sotirov, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00, od 01. veljače 2001. godine, izmijenjena 10. travnja 2012. godine

Kazneno djelo: genocida iz čl. 119. OKZ RH i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120. OKZ RH, uz primjenu čl. 43. OKZ RH; nakon izmjene optužnice kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kazneno djelo oružane pobune iz čl. 235. st. 1. (236.f.) KZ RH

Tužitelj: Miroslav Šarić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Optuženici: Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović, Dušan Dobrić, Đuro Dobrić, Jovan Miljković, Katica Maljković, Nikola Tintor, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović – svi su nedostupni pravosudnim tijelima RH, sudi im se u odsutnosti

Branitelji: Stjepan Šporčić, Šimo Filipović, Jasminka Mandić, Jelica Balog, Dubravko Marjanović, Dražen Marković, Branimir Fingler, Hrvojka Čolaković, Josip Ćorluka, Berislav Knez, Igor Plavšić, Darko Bekavac, Ranko Janjić, Krunoslav Gloković i Domagoj Rešetar

Žrtve (po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00, od 01. veljače 2001. godine, a u odnosu na 24 optuženika):

– ubijeni: Ruža Jurić, Ivan Jurić, Željko Vrančić, Antun Šimunić, Berislava Šimunić, Danijel Marinković, Mato Ćuk, Marijan Mioković, Rudolf Rapp, Ivan Zelić, Stjepan Matić, Stipo Kovačević, ? Bilić, N.N., Karlo Grbešić, Anto Markanović, Marko Bošnjak, Ivo Maleševac, Djuro Grgić, Marin Mioković, Branko Salajić, Tomo Glibo, Filomena Glibo, Ivan Burik, Pavao Vrančić, Ilija Džambo, Krešo Puljić, Mato Čulić, Vojko Selak;

– mučeni: Mirko Markutović, Živan Markutović, Andrija Jurić, Tomislav Grgić, Stjepan Marinković, Pavo Donković, Božo Grbešić, Žarko Grbešić, Dragan Hajduk, Glibo Stjepan, Branko Šimunić, Ratko Dovičin, Marin Mitrović, Marijan Matijević;

– protjerani: Ilija Šimunić, Tomislav Grgić i njegova majka, Jozo Beljo i njegova obitelj, Vlatko Glavašić, obitelj Ivana Palijana, Ivo Djurić, Juro Beljo, Mato Ćuk, obitelj Mije Siketića, Andrija Jurić, Stipo Glibo, Vjekoslav Mioković, Josip Djurčinović, Martin Djurčinović, Marija Topić, Marica Grgić, Đuro Grgić, Ivan Zelić, Stjepan Matić, Dragan Hajduk, Mijo Petković;

– tjerani na prinudni rad: Mijo Siketić, Mile Ivančić (ranjen), Stipo Kovačević, Bilić te još jednu osobu N.N., Martin Habčak;

– zapaljene kuće: Marin Šijaković, Vlatko Glavašić, Rudolf Rapp, Dragan Hajduk;

– maltretirani: Marija Palijan, Tanja Palijan, Martin Habčak, Adam Čurčinović

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Optužnica je 1. veljače 2001. godine podignuta protiv 24 okrivljenika.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-122/01 od 29. listopada 2001. razdvojen je postupak u odnosu na optužene Milenka Stupara, Strahinju Ergića, Dragoljuba Trifunovića, Đorđa Miljkovića, Miću Maljkovića i Janka Ostojića, a u odnosu na njih je i pravomoćno okončan.

Navedenim optuženicima se sudilo u njihovom prisustvu. Milenko Stupar, Strahinja Ergić, Dragoljub Trifunović i Mićo Maljković su oslobođeni optužbi, u odnosu na Janka Ostojića donesena je odbijajuća presuda, dok je Đorđe Miljković osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Miljković je osuđen jer je u prostorijama zgrade Milicije u Šidu tukao Marijana Matijevića.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru broj K-42/01 od 11. siječnja 2002. godine možete pogledati ovdje.

VSRH je 23. kolovoza 2006. godine odbio žalbe Đorđa Miljkovića i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrdio je presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-64/06 od 22. ožujka 2006. razdvojen je postupak u odnosu na Aleksanra Trifunovića. Trifunović je bio u pritvoru i nazočan suđenju, no Županijski sud u Vukovaru je prihvatio uknjižbu kuće kao jamstvo optuženog da će dolaziti na suđenje te ga je pustio da se brani sa slobode. Vrhovni sud je ukinuo rješenje o jamstvu i puštanju iz pritvora, no optuženik je prethodno pobjegao iz RH. Za njim je raspisana međunarodna tjeralica.

Nadalje, u odnosu na optužene Jovana Medića i Božu Rudića postupak je obustavljen zbog smrti.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-288/06 od 26. veljače 2007. riješeno je da će se preostalim optuženicima (petnaestorici) suditi u odsutnosti. Rješenje možete pogledati ovdje.

Na raspravi 11. veljače 2011. predsjednik vijeća je obavijestio prisutne da je zbog smrti obustavljen postupak protiv okr. Katice Maljković.

TOVARNIK izvještaji s praćenja suđenja

 

PRESUDA

Dana 23. travnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je prvostupanjsku presudu kojom je odbijena optužba u odnosu na trojicu okrivljenika: Dušana Dobrića, Đuru Dobrića i Jovana Miljkovića – nakon prekvalifikacije kaznenog djela iz optužnice na oružanu pobunu u odnosu na ove okrivljenike primjenjen je Zakon o općem oprostu.

Okrivljenici Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović i Nikola Tintor oslobođeni su optužbe zbog nedostatka dokaza kojima bi se potvrdili navodi u optužnici.

Okrivljenici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović proglašeni su krivima i izrečene su im kazne zatvora: okr. Milošu Stanimiroviću u trajanju od 10 godina, okr. Stevanu Srdiću u trajanju od 8 godina, okr. Dušanu Stuparu u trajanju od 6 godina, okr. Bošku Miljkoviću u trajanju od 8 godina, okr. Draganu Sedliću u trajanju od 6 godina, okr. Željku Krnjajiću u trajanju od 6 godina i okr. Radoslavu Stanimiroviću u trajanju od 5 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Dana 23. travnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su sedmorica okrivljenika proglašena krivima, četvorica su oslobođena optužbe, a u odnosu na trojicu okrivljenika optužba je odbijena.

 Okrivljenici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović proglašeni su krivima i izrečene su im kazne zatvora: M. Stanimiroviću u trajanju od 10 godina, Srdiću 8 godina, Stuparu 6 godina, Miljkoviću 8 godina, Sedliću 6 godina, Krnjajiću 6 godina i R. Stanimiroviću 5 godina. Proglašeni su krivima da su pri „Stanici milicije Tovarnik“, koja je bila smještena u kući Đorđa Cvejića, zajedno s drugim pripadnicima paravojnih formacija od 23. rujna 1991. te tijekom listopada i studenoga 1991. godine protupravno privodili, zatvarali i ispitivali mještane Tovarnika hrvatske i nesrpske nacionalnosti i pritom ih zlostavljali na razne načine, prijetili im smrću, pa su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH-a.

Okrivljenici Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović i Nikola Tintor oslobođeni su optužbe zbog nedostatka dokaza kojima bi se potvrdili navodi optužnice.

Nakon što je tužiteljstvo u odnosu na Dušana Dobrića, Đuru Dobrića i Jovana Miljkovića prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice na oružanu pobunu, na ove je okrivljenike primijenjen Zakon o općem oprostu i optužba je odbijena.

Svim okrivljenicima, sukladno Rješenju Županijskog suda u Vukovaru od 26. veljače 2007., potvrđenim Rješenjem VSRH od 13. listopada 2009. godine, suđeno je u odsutnosti.

 Optužnica, raniji postupci i izmjena optužnice

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00 podignuta je 1. veljače 2001. protiv 24 okrivljenika, koje se teretilo da su u Tovarniku počinili kaznena djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Postupak je 2006. godine razdvojen u odnosu na šestoricu dostupnih okrivljenika: Milenka Stupara, Strahinju Ergića, Dragoljuba Trifunovića, Đorđa Miljkovića, Miću Miljkovića i Janka Ostojića. Stupar, Ergić, Trifunović i Mićo Maljković su oslobođeni optužbi, u odnosu na Janka Ostojića donesena je odbijajuća presuda, a Đorđe Miljković osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

Nakon uhićenja Aleksandra Trifunovića 2006. godine razdvojen je postupak u odnosu na njega. Trifunović je bio u pritvoru i nazočio je suđenju, no Županijski sud u Vukovaru je prihvatio uknjižbu kuće kao jamstvo optuženog da će dolaziti na suđenje te ga je pustio da se brani sa slobode. VSRH je ukinuo rješenje o jamstvu i puštanju iz pritvora, no optuženik je prethodno pobjegao iz Republike Hrvatske. Za njim je raspisana međunarodna tjeralica.

U odnosu na optužene Jovana Medića i Božu Rudića postupak je obustavljen zbog smrti.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru iz 2007. godine, potvrđenim rješenjem VSRH 2009. godine, odlučeno je da će preostalim optuženicima (15) biti suđeno u odsutnosti. U veljači 2011. godine, u tijeku glavne rasprave, obustavljen je postupak i protiv preminule Katice Maljković.

Prvotnom optužnicom okrivljenike se teretilo za ubijanje više desetaka civila hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti, fizičko zlostavljanje, raseljavanje te prisvajanje i uništavanje imovine, sve u cilju etničkog čišćenja i onemogućavanja daljnjeg života hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva na području Tovarnika, odnosno za počinjenje kaznenih djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. No  Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je 10. travnja 2012. godine, nakon provedenog dokaznog postupka, izmijenilo činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju optužnice. Izmijenjenom optužnicom optuženike se tereti za protupravna privođenja, zatvaranja i ispitivanja mještana Tovarnika hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti. Većinu optuženika tereti se za fizičko zlostavljanje civila.

Tijek prvostupanjskog postupka i presuda

Prvostupanjski postupak trajao je dvije godine. Na dvadesetak raspravnih i četiri izvanraspravna ročišta, održana zbog ispitivanja starih i bolesnih svjedoka u mjestima njihovog stanovanja, ispitano je sedamdesetak svjedoka.[1] Izvršen je uvid u brojne materijalne dokaze: šezdeset i jedan smrtni list, ljekarske izvještaje i potvrde, pedesetak zapisnika o sekcijama.

Iskazi brojnih svjedoka danih tijekom glavne rasprave nisu bili suglasni s iskazima iz istrage. Nažalost, iskazi su u istrazi često uzimani neodređeno. Svjedoci su u istrazi najčešće samo izjavljivali da su čuli tko je koga ubio, ali nisu objašnjavali kako im je to postalo poznato – jesu li nešto osobno vidjeli, osobno čuli ili su čuli od točno određene osobe, dok su na glavnoj raspravi jasno iskazivali da ne znaju tko je točno ubio kojeg mještana Tovarnika niti tko je točno koga tukao. Također, brojni svjedoci su izjavljivali da su ih tukli u zatvoru, no da ne znaju tko je to činio. Neposredne spoznaje svjedoka iz istrage često bi tijekom glavne rasprave postale posredne.[2]

Prvostupanjski sud nije optuženike koje je proglasio krivim, proglasio krivim da su provodili deportaciju civila, smatrajući da tijekom postupka nije dokazano da su optuženici koji su proglašeni krivima to činili.

Nadalje, sud nije proglasio krivima niti optuženike koji su u optužnici skupno navedeni da su zlostavljali civile, koji su također svi zajedno navedeni, već je sukladno utvrđenom činjeničnom stanju proglasio krivim svakog optuženika ponaosob, ili više njih, ali točno ih navodeći ukoliko su zajedno fizički zlostavljali točno određenog oštećenika.

Sud pojedine optuženike nije proglasio krivima niti da su zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima paravojnih postrojbi protupravno odvodili iz kuća pojedine oštećenike, koji su kasnije pronađeni mrtvi, smatrajući da u optužbi nije uopće precizirano u kakvoj bi uzročno-posljedičnoj vezi bili protupravno zarobljavanje i odvođenje i kasnija ubojstva.

Sud je zaključio da su optuženici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović svojim radnjama u vrijeme okupacije civilno stanovništvo mučili i prema istom postupali nečovječno, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora i pljačkali imovinu stanovništva te je to obrazložio za svakog optuženika, odnosno za više njih kada su zajednički počinili kazneno djelo.

Sudsko je vijeće ocijenilo da su okrivljenici koji su proglašeni krivima kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinili s direktnim umišljajem – da su bili svjesni svoga djela i htjeli njegovo izvršenje. Pri odmjeravanju visine kazne, koja je odmjerena u granicama propisanim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (5-20 godina) Vijeće je otegotnim cijenilo i veliku količinu kriminalne volje, upornost i bezobzirnost prilikom nanošenja tjelesnih ozljeda oštećenima. Olakotna okolnost svih je ranija neosuđivanost.

Zaključak

Optužnica za zločine počinjene u Tovarniku podignuta je 2001. godine na temelju iskaza svjedoka, mještana Tovarnika, ispitanih tijekom istrage, koji su svoja saznanja crpili iz pogovora, a ne iz neposrednog opažanja ili posrednog saznanja od svjedoka očevidaca. Nakon provedene rasprave optužnica je značajno reducirana. No niti sve inkriminacije iz takve optužnice Vijeće nije smatralo dokazanima. Vijeće je smatralo da niti jedan okrivljenik nije odgovoran za smrt ijednog ubijenog civila.

Ovaj postupak, proveden u odsutnosti okrivljenih, nije dao odgovor tko su osobe odgovorne za smrt više desetaka civila ubijenih u Tovarniku krajem 1991. godine. Rezultati provedene istrage niti utvrđenja suda o odgovornosti za počinjene zločine, do kojih se došlo na osnovu raspoloživih dokaza, zasigurno ne mogu zadovoljiti preživjele žrtve niti članove obitelji ubijenih.

Prikupljeni dokazi, uglavnom personalni, nedovoljni su za osudu najtežih zločina počinjenih u Tovarniku, a protek vremena od počinjenih zločina donosi bojazan da će zločinci ostati nekažnjeni.



[1] U nepravomoćnoj presudi Županijskog suda u Vukovaru K-6/01 naveden je broj od 90 svjedoka. Neki su svjedoci preminuli prije iskazivanja na glavnoj raspravi, pa su njihovi iskazi pročitani.

 [2] Primjer: „Sud je prihvatio iskaz svjedoka J.V. dan na glavnoj raspravi, kao i u istrazi, osim onih dijelova u istrazi o kojima je drugačije iskazivao na glavnoj raspravi. Naime, svjedok je na glavnoj raspravi iskazao da nema nikakvih neposrednih saznanja što se događalo u Tovarniku te da je u iskazu u istrazi govorio o činjenicama koje je čuo od svoje supruge ili ljudi kada su razgovarali u progonstvu i da je istina ono što je rekao na glavnoj raspravi.“ – str. 27. presude.

 

 

Zločin u Novoj Gradišci

Postupak protiv Ivana Kumića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Oštećenik kao tužitelj je naveo da je opt. Ivan Kumić dana 9. kolovoza 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba između oružanih snaga RH i pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih formacija, kao pripadnik satnije Vojne policije Operativne grupe Nova Gradiška, čiji zapovjednik je bio Ante Šolić, u prostoru barake unutar vojarne nečovječno postupao prema oštećeniku civilu. Nakon što je oštećenik iz Slavonskog Kobaša priveden u navedenu baraku, optuženik je, sa nekoliko za sada nepoznatih pripadnika satnije Vojne policije, nečovječno postupao prema oštećeniku, vrijeđao njegovo ljudsko dostojanstvo, ponižavao ga, psihički i fizički ga zostavljao, u nekoliko navrata tukao ga po cijelom tijelu. Na taj način optuženik je postupao protivno odredbama čl. 3. st.1.t.a i t.c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4.st.1.t.a. i t.e. Dopunskog protokola II (nemeđunarodni oružani sukob) od 8. lipnja 1977. godine. Oštećenik je u stanju psihičke nestabilnosti izazvane opisanim postupanjem optuženika, dana 10. kolovoza 1992. godine pokušao izvršiti samoubojstvo, nanijevši si ubodima šiljastim komadima stakla u trbušnu šupljinu teške tjelesne povrede opasne po život.

Dakle, optuženik je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupao prema civilnoj osobi, čime je počinio kazneo djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civila iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

Napomena:

ŽDO iz Slavonskog Broda podnijelo je istražni zahtjev br. K-DO-6/11 protiv Ivana Kumića. Istražni sudac Županijskog suda u Slavonskom Brodu donio je Rješenje o provođenju istrage br. Kio-25/11. Tijekom istrage saslušani su osumnjičenik, oštećnik, 14 svjedoka, provedeno je psihijatrijsko i medicinsko vještačenje oštećenika. ŽDO iz Slavosnkog Broda tijekom istrage odustalo je od kaznenog progona osumnjičenika, ali je oštećenik izjavio da preuzima kazneni progon. Oštećeniku je dostavljena obavijest Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Kio-25/11 od 25. travnja 2012. godine, kojom ga se obavješćuje da je istraga dovršena, te da u roku od 8 dana može podići optužnicu kod nadležnog suda “za predmetno kazneno djelo i osobu okrivljenika, uz prijetnju obustave postupka”.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Vijeće za ratne zločine: Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća, Anto Rašić, član Vijeća, Damir Krahulec, član Vijeća

Optuženik: Ivan Kumić

Tužitelj: Dimitrije Škrpan, oštećenik kao tužitelj

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Branitelji optuženog: Julka Bandić, odvjetnica iz Osijeka, Alojzije Fiuri, odvjetnik iz Požege

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVA GRADIŠKA izvještaji s praćenja

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u studenom 2012. je objavilo prvostupanjsku presudu kojom je okrivljeni Kumić oslobođen optužbe.

Zločin kod Mrkonjić Grada (opt. Tihomir Šavorić i dr.)

Postupak protiv Tihomira Šavorića, Ivice Krkleca i Alena Topleka za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se okrivljenike tereti da su na području mjesta Dabrac i Bočac (između Mrkonjić Grada i Banja Luke, BiH) kao pripadnici 7. gardijske brigade Hrvatske vojske, za vrijeme vojne akcije “Južni potez” usmrtili nepoznate civile. Opt. Šavorića tereti se da su više nepoznatih, njemu podređenih vojnika, 10. listopada 1995. usmrtili nepoznatog muškarca starosti oko 40 godina i nepoznatu ženu također starosti oko 40 godina, na koje su naišli. Ujedno, okrivljenike se tereti da su 11. listopada 1995. u ranim jutarnjim satima, kad im je prišla nepoznata ženska osoba starosti oko 60 godina, okrivljeni Toplek iz automatske puške ispalio rafalni hitac te je na mjestu usmrtio, a potom su istog dana, naišli su na nepoznatog muškarca starosti oko 50 godina te ga je, po zapovijedi okrivljenog Šavorića, okrivljeni Krklec na mjestu usmrtio pucnjevima iz automatske puške.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 2-K-rz-5/11

Vijeće za ratne zločine: sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća, sutkinja Jadranka Mandušić, članica Vijeć; od glavne rasprave 31. siječnja 2013. umjesto suca Petra Šakića članica Vijeća je sutkinja Lidija Vidjak

Optužnica: ŽDO-a u Zagrebu, K-DO-200/11, od 29. srpnja 2011. godine

Zastupnik optužbe: Robert Petrovečki, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženici: 1.-opt. Tihomir Šavorić, u pritvoru temeljem prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. listopada 2011. kojom je u postupku protiv opt. Emila Črnčeca i dr., u kojemu je drugooptuženi, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina zbog počinjenja ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima 2.-opt. Ivica Krklec, brani se sa slobode 3.-opt. Alen Toplek, brani se sa slobode

Branitelji optuženika: – za 1.-opt. Tanja Vranjican Đerek i Zvonimir Hodak, odvjetnici iz Zagreba; – za 2.-opt. Josip Reljić, odvjetnik iz Zagreba; – za 3.-opt. Silvio Kosovac, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve – ubijeni: dvije neidentificirane ženske osobe, dvojica neidentificiranih muškarca

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

MRKONJIC GRAD izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 23. svibnja 2013. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom su sva trojica okrivljenika oslobođena optužbe.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Prikaz i mišljenje o prvostupanjskom postupku