Suđenja u Bosni i Hercegovini

PRVI INFORMATIVNI CENTAR O MEĐUNARODNOM KAZNENOM SUDU ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU OTOVREN U SARAJEVU

Grad Sarajevo, uz potporu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (u daljem tekstu Mehanizam), dana 24. svibnja 2018. godine, otvorio je u Sarajevu Informativni centar o Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu Centar).

Centar je prvi informativni centar otvoren na prostoru zemalja nastalih rapadom bivše Jugoslavije. Centar će omogućavati direktan i usmjeren pristup javnim sudskim dokumentima MKSJ.

Između ostalih uloga, Centar radi na promoviranju naslijeđa MKSJ-a.

Predviđa se da će aktivnosti Centra obuhvatati organizaciju niza javnih skupova, kao i pružanje pomoći vanjskim projektima koji će se oslanjati na naslijeđe MKSJ-a i analizirati ga.

Otvaranje Centra, uoči 25 godišnjice osnivanja MKSJ-a, predstavlja značajnu faktor u približavanju naslijeđa Međunarodnog suda zajednicama na koje njegov rad trebao utjecati.

Centar je smješten u sarajevsku Gradsku vijećnicu. Opremljen je kompjuterima koji omogućavaju posjetiteljima pristup javnoj arhivi MKSJ-a i drugim dokumentima dostupnim na mreži. Dio Centra je i replika sudnice MKSJ-a, napravljena od originalnog namještaja i drugih elemenata iz jedne nekadašnje sudnice MKSJ-a.

Nepravomoćna presuda za zločin u selu Trusini (Bosna i Hercegovina)

Državi sud u Sarajevu, dana 1. rujna 2015. godine, donio je nepravomoćnu presudu kojom je proglasilo krivima i osudilo okivljenike Nihada Bojadžića, Nedžada Hodžića i Mensura Memića zbog učešća u napadu na selo Trusina kod Konjica, dana 16. travnja 1993. godine. Tada je u Trusini ubijeno 15 civila i 7 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO),  4 osoba su ranjene (dvoje djece).

Nihad Bojadžić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, Nedžad Hodžić na 12 godina, Mensur Memić na 10 godina.

Okrivljenici Dževad Salčin i Senad Hakalović, oslobođeni su zbog nedostatka dokaza.

ZLOČIN NAD OBITELJI MATANOVIĆ

 

Suđenje protiv optuženog Ranka Jakovljevića i drugih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civila (obitelj katoličkog svećenika Matanovića) pred Vijećem Okružnog suda u Banja Luci, BiH, 2004/5. Donesena je nepravomoćna presuda.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica je teretila Ranka Jakovljevića, Miroslava Čađa i ostale da su noću 14. kolovoza 1995. godine odveli i protuzakonito zatvorili rimokatoličkog svećenika Tomislava Matanovića u kuću njegovih roditelja Josipa i Božane Matanović te ih držali u kućnom pritvoru do 19. rujna 1995. godine. Nadalje, optužnica je teretila optuženog Ranka Jakovljević da je u noći 19. rujna 1995. došao do njihove kuće i rekao optuženom Rodiću, koji je te noći čuvao stražu, da više ne treba stražariti, s obzirom da će obitelj Matanović biti vođena na razmjenu. Optuženi Ranko Jakovljević je zaključao obitelj Matanović a ključ predao načelniku Simi Drljači, nakon čega su, oko 2,00 sata članove obitelji Matanović odvele nepoznate osobe u nepoznatom smjeru. (Dana 5. listopada 2001. godine leševi članova obitelji Matanović nađeni su u bunaru, u selu Rizvanovići, općina Prijedor).je teretila Ranka Jakovljevića, Miroslava Čađa i ostale da su noću 14. kolovoza 1995. godine odveli i protuzakonito zatvorili rimokatoličkog svećenika Tomislava Matanovića u kuću njegovih roditelja Josipa i Božane Matanović te ih držali u kućnom pritvoru do 19. rujna 1995. godine. Nadalje, optužnica je teretila optuženog Ranka Jakovljević da je u noći 19. rujna 1995. došao do njihove kuće i rekao optuženom Rodiću, koji je te noći čuvao stražu, da više ne treba stražariti, s obzirom da će obitelj Matanović biti vođena na razmjenu. Optuženi Ranko Jakovljević je zaključao obitelj Matanović a ključ predao načelniku Simi Drljači, nakon čega su, oko 2,00 sata članove obitelji Matanović odvele nepoznate osobe u nepoznatom smjeru. (Dana 5. listopada 2001. godine leševi članova obitelji Matanović nađeni su u bunaru, u selu Rizvanovići, općina Prijedor).

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Velikim Vijećem Okružnog suda u Banja Luci predsjedavao je sudac Miodrag Bojović.

IZJAVE ZA JAVNOST

“Prvo suđenje za ratni zločin u Republici Srpskoj..”, izjava regionalnog tima promatrača

Izjava MatanoviĆ 20 ožujak ’05

PRESUDA

Prilikom objavljivanja, sudac Bojović je obrazložio oslobađajuću presudu nedostatkom dokaza, po članku 350. točka 3. Krivičnog zakona RS. Naveo je kako tijekom postupka nije dokazano da su optuženi počinili krivično djelo za koje su optuženi te da prvooptuženi Ranko Jakovljević nije donio naređenje o protupravnom držanju Tomislava Matanovića u pritvoru. Predsjedavajući Sudskog vijeća, sudac Bojović, zaključio je da se u ovom slučaju radilo o propisnom policijskom osiguranju, koje je naredio načelnik Centra javne bezbednosti (CJB) Prijedor, pokojni Simo Drljača.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Prvo suđenje za ratni zločin u Republici Srpskoj nije donijelo pravdu za obitelj Matanović. Sudsko vijeće je osnovalo oslobađajuću presudu na nedostatku dokaza,
što više ukazuje na manjkavu istragu, kao i pasivnu ulogu Tužilaštva i Sudskog vijeća u pribavljanju dokaza. Osim toga, teško je prihvatiti ukazivanje Sudskog vijeća na gubitak mnogih važnih dokaza, izgubljenih prilikom uništavanja dokumentacije CJB Prijedor, koju je navodno izvršio načelnik, u to vrijeme, Simo Drljača. Budući da je u vrijeme suđenja pokrenuta istraga za ubojstvo obitelji Matanović, postavlja se pitanje zašto taj postupak nije sjedinjen s predmetom za protuzakonito pritvaranje, nego se nastavlja s neopravdanim odugovlačenjem postupka.

Preuzmi Matanović ANALIZA 20 ožujak 2005.

ZLOČIN U LOGORU FOČA

Suđenje protiv optuženog Veselina Čančara za kazneno djelo ratnog zločina protiv civila pred Vijećem Kantonalnog suda u Sarajevu, BiH, 2004. Nepravomoćna prvostupanjska presuda donesena je u siječnju 2005. godine

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Veselin Čančar je optužen da je 11. travnja 1992. godine, nakon okupacije Foče, zapovijedao akcijom zarobljavanja, upućivanja i odvođenja isključivo civilnog bošnjačkog stanovništva u logor «Livade», čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Nakon prvog suđenja, koje je održano pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, Veselin Čančar je 19. siječnja 1998. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Poslije provedenog žalbenog postupka, Čančaru je 16. listopada 1998. godine, kazna smanjena na 9 godina zatvora, da bi potom 30. studenoga 1999. godine bio pušten na uvjetni otpust. Temeljem aplikacije optuženog Čančara, Dom za ljudska prava BiH je donio 8. studenoga 2000. godine odluku kojom je naložio Federaciji BiH da učini napore, da se ovaj postupak obnovi, ukoliko optuženi to bude tražio. Temeljem zahtjeva optuženog, Kantonalni sud u Sarajevu je u srpnju 2004. godine donio odluku o ponavljanju postupka.
IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Sažetak izvještaja regionalnog tima monitora.

F izvještaj siječanj 05.doc

PRESUDA

Predsjednik Vijeća, sudac Vučinić, je 12. siječnja 2005. g. objavio da je Sudsko vijeće donijelo presudu kojom se optuženi Veselin Čančar proglašava krivim i osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci. S obzirom da je izrečenu kaznu već izdržao u zatvoru, Sudsko vijeće je odlučilo da se optuženi pusti iz pritvora.

ZLOČIN U ROGATICI

Suđenje protiv optuženoga Dragoja Paunovića za ratni zločin protiv čovječnosti počinjen u Rogatici 1992. godine, pri čemu je ubijeno 24 osobe, je provedeno na Sudu Bosne i Hercegovine. Nakon završenog dokaznog postupka Sudsko vijeće je, 26. svibnja 2006. godine, objavio presudu kojom je optuženi Paunović Dragoje proglašen krivim za krivično djelo iz čl. 172. stava 1., tačke a), h), i k) Krivičnog zakona BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
Dana 27. listopada 2006. vijeće Apelacionog odjeljenja potvrdilo je prvostupanjsku presudu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica tereti Paunovića da je, u okviru širokog i sistematskog napada vojske i policije tzv. Srpske Republike BiH i paravojnih formacija pod vodstvom SDS-a (Srpske demokratske stranke), usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Rogatica i regije istočna Bosna, u periodu od svibnja do rujna 1992, s namjerom, a na temelju političke, nacionalne, etničke, kulturne i vjerske diskriminacije izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva, kao vid zločina protiv čovječnosti iz člana 172 Krivičnog zakona BiH. Navodi se da je on, 15. kolovoza 1992., kao zapovjednik manje vojne formacije Rogatičkog bataljona naredio vojnicima da vežu 27 Bošnjaka, a potom ih koristio kao ”živi štit“ prema položajima Armije BiH. Prethodno je Radislav Ljubinac, zvani ”Pjano”, po naredbi komandanta Rogatičke brigade Rajka Kušića, dovezao te civile u okolinu sela Duljevac iz logora Rasadnik u Rogatici, gdje su bili nezakonito zatvoreni. Kasnije istog dana, optuženi je naredio vojnicima da se ti civili, od kojih su neki, ili svi, bili ranjeni, postroje i strijeljaju. Optuženi je osobno sudjelovao u strijeljanju. Na taj način su 24 osobe, civili, lišeni života, dok su trojica preživjela strijeljanje.

 

OPĆI PODACI

Sud Bosne i Hercegovine

Broj predmeta: XKRN 16⁄05

Optužnica: KR-RZ-9⁄05 od 15. rujna 2005.

Krivično djelo: zločin protiv čovječnosti, iz čl. 172. Krivičnog zakona BiH

Optuženi: Dragoje Paunović zvani Špiro

Tužilaštvo BiH: tužitelj Mirsad Strika

Branitelji: odvjetnici Ranko Dokić i Jovo Đukanović

Sudac za prethodni postupak: Richard Gebelin

Sudsko vijeće:
Davorin Jukić, predsjednik Vijeća
Almiro Rodriguez, međunarodni sudac, član Vijeća

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Izvjestaji sa rasprava.doc

Proces je trajao od 28. rujna 2005. godine do 26. svibnja 2006.

Suđenje su pratili članovi regionalnog tima monitora iz BiH i Srbije te njihove izvještaje s rasprava prenosimo na bošnjačkom, odnosno srpskom jeziku.

PRESUDA

Dana 26. svibnja 2006. godine je predsjednik Vijeća, sudac Davorin Jukić, objavio da je Vijeće, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdilo da je Dragoje Paunović počinio krivično djelo Zločina protiv čovječnosti iz čl. 172. st. 1., točke a), h), i k) Krivičnog zakona BiH.
Sud mu je izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. Vrijeme provedeno u pritvoru od 18. 03. 2005. uračunato mu je u zatvorsku kaznu. Pritvor je okrivljenom produžen do pravomoćnosti presude.

PAUNOVIĆ prvostupanjska presuda 26.05.2006.

Dana 27. listopada 2006. vijeće Apelacionog odjeljenja potvrdilo je prvostupanjsku presudu.

PAUNOVIĆ drugostupanjska presuda 27.10.2006.

ZLOČIN U VIŠEGRADU

 

Suđenje protiv optuženog Bobana Šimšića za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti, počinjeno u općini Višegrad 1992. godine pred vijećem Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH u Sarajevu, započelo je 09. ožujka 2007. godine.

Dana 14. kolovoza 2007. godine Veće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine je objavilo presudu kojom je optuženi Boban Šimšić oglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti te ga je pravomoćno osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.

Prethodni posupak:
Prvostupanjski postupak je okončao 11. srpnja 2006. godine kada je predsjednik Vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, sudac Dragomir Vukoje, objavio presudu kojom jeBoban Šimšić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 24.01.2005. godine.

Obje stranke, Tužilaštvo BiH i branitelj optuženog Bobana Šimšića, uložile su žalbe na presudu. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine ukinulo je svojim Rješenjem, br. KRŽ 05/04 od 05. siječnja 2007. godine, presudu vijeća Krivičnog odjeljenja – Odjela I za ratne zločine u Sarajevu br. X-KR-05/04. Istom odlukom određeno je održavanje rasprave pred vijećem Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine. Presuda je ukinuta u osuđujućem i oslobađajućem dijelu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK) 

Pred Većem Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine 09. žujka 2007. godine započeo je ponovljeni postupak br. X-KRŽ/05/04 po optužnici Tužilaštva BiH, Odjela za ratne zločine, br. KT-RZ-2/05, od 28.06.2005. godine, u predmetu za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stav 1. Krivičnog zakona BiH.

U optužnici se navodi da je optuženi, zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske i policije, u periodu od travnja do srpnja 1992. godine na teritoriji općine Višegrad pomagao i sudjelovao u progonu bošnjačkog civilnog stanovništva. Optuženi je od svibnja do srpnja 1992. godine sudjelovao u napadima na sela Žlijeb, Velji Lug, Kuka i dr. u općini Višegrad, te je sudjelovao u ubojstvima, silovanjima, nanošenju teških povreda i mučenjima, prisilnom oduzimanju novca i nakita, nezakonitom pritvaranju i prisilnom nestanku civila bošnjačke nacionalnosti iz prostorija osnovne škole «Hasan Veletovac» i prostorija Vatrogasnog doma u Višegradu.

 

OPĆI PODACI

Sud BiH Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine

Broj predmeta: X-KRŽ/05/04

Optužnica broj: KT-RZ-2/05

Potvrđena: 28.06.2005.godine

Presuda broj: X-KR-05/04

Krivično djelo: zločin protiv čovječnosti, po čl. 172. st. 1 KZ BiH.

Optuženi: Boban Šimšić

Tužitelj: Ibro Bulić, tužitelj Tužilaštva BIH

Branitelj optuženog: Veljko Čivša

Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela za ratne zločine:
Azra Miletić, predsjednica
Lynghjem Finn, međunarodni sudac, član
Solaesa Jose Ricardo Juan de Prada, međunarodni sudac, član

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Izvještaji sa suđenja.doc

Ponovljeni postupak je započeo 09. ožujka 2007. g. Optuženi Boban Šimšić je tijekom postupka bio u pritvoru.

Suđenje prati monitorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Mirjana Lazić čije izvještaje s rasprava prenosimo.

 

PRESUDA

Pravomoćna presuda: 14. kolovoza 2007. godine Veće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine je nakon vječanja i glasovanja javno objavilo presudu, kojom je optuženog Bobana Šimšića oglasilo krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. točka h) u vezi s točkama a), e), f), g) i i) a sve u vezi sa člancima 29. i 31. KZ BiH, pa ga je primjenom navedenih zakonskih odredbu i članaka 39., 42. i 48. KZ BiH osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Optuženom se u kaznu zatvora na osnovu člana 56. KZ BiH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 24.01.2005. pa do upućivanja na izdržavanje izrečene kazne. Optuženi se na osnovu člana 188. tačka 4 ZKP BiH osobađa od dužnosti plaćanja troškova postupka. Oštećeni se u svezi imovinsko-pravnog zahtjeva upućuju na pranicu.

Obrazloženje odluke
Odluka se pretežito zasniva na iskazima svjedoka, očevidaca i žrtava, i to kako svjedoka optužbe tako i svjedoka obrane. Sud je pažljivo analizirao svaki iskaz pojedinačno, a zatim i u vezi sa svim drugim iskazima i, u određenim slučajevima, i s materijalnim dokazima. Sud je posebno uvažio činjenicu da su svjedoci svjedočili o događajima s vremenskom distancom od deset i više godina, da su isti imali različite mogućnosti percepcije, da je za mnoge od njih ovo bilo traumatično iskustvo i da su mnogi imali negativan stav prema optuženom.
Prihvaćene su, kao utvrđene, činjenice iz pravomoćne presude MKSJ-a u predmetu protiv Mitra Vasiljevića.
Apelaciono veće je odbacilo tvrdnje obrane da krivično djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo propisano u vrijeme izvršenja krivično-pravnih radnji, ukazujući na povredu načela zakonitosti, te posebno da radnje silovanja i prisilnog nestanka nisu ni prema međunarodnom običajnom pravu bile priznate kao radnje izvršenja ovog krivičnog djela. Apelaciono veće je podsetilo da su navedne radnje nesporno kriminalne radnje koje u vrijeme rata dobijaju osobine ratnog zločina, a kada je neka radnje propisana kao zločin u vreme kada je preduzeta, suci imaju diskreciono pravo da takvu radnju, kada se ona odlikuje visokim stupnjem okrutnosti, nehumanosti i uopće zločinačkim ponašanjem, kvalificiraju kao zločin protiv čovječnosti. Suci su se pozivali i na član 172. točku k) koja predviđa generalnu klauzulu kojom su u zločin protiv čovječnosti obuhvaćena i sva druga neimenovana nečovječna djela slične prirode.

Prilikom odmjeravanja kazne Aplaciono veće je uzeo u obzir težinu djela i njegove posljedice, da se radilo o jednom od najtežih oblika povrede međunarodnog humanitarnog prava, brojnost djela i stupanj krivične odgovornosti optuženoga. Sudsko vijeće nije utvrdio posebnu okrutnost i upornost optuženog, ali je kao otežavajuću okolnost naglasilo da je on neke radnje počinio kao čuvar od koga se očekivalo da zaštiti civile, koji su zbog činjenice višednevnog zatvaranja, predstavljali posebno ranjivu skupinu.

Kako optuženi nema pravo žalbe, presuda je danom objavljivanja postala pravomoćna.

SIMSIC – prvostupanjska presuda

SIMSIC – drugostupanjsko rjesenje o ukidanju prvostupanjske presude

SIMSIC – drugostupanjska presuda

PRESS CLIPPING

Suđenja pred Sudom BiH u Sarajevu redovno prate novinari Balkanske istraživačke mreže (Balkan Investigative Reporting Regional Network – BIRN). Njihove dnevne izvještaji sa sudjenja, kao i istraživačke radove, može se naći na WEB stranicama:

ZLOČIN U AHMIĆIMA

Sudsko vijeće Suda Bosne i Hercegovine donijelo je 29. travnja 2008. godine prvostupanjsku presudu, kojom je optuženi Paško Ljubičić proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti nad civilnim stanovništvom u području Srednje Bosne u razdoblju od siječnja do srpnja 1993. godine te mu je izrečena kazna od 10 godina zatvora.

Žalba na presudu nije uložena.

‘Slučaj Ljubičić’ je jedan od jedanaest predmeta prebačenih sa Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na Sud BIH prema pravilu 11bis o ustupanju predmeta od strane Haškog tribunala domaćim sudovima. Sud je prilagođenu optužnicu prihvatio 21. prosinca 2006. godine, a glavna rasprava je započela 11. svibnja 2007. godine.

Od predaje hrvatskim vlastima odnosno MKSJ-u do proglašenja presude okrivljenik je proveo u pritvoru šest i pol godina. U pritvoru Suda Bosne i Hercegovine nalazio se od 22.rujna 2006. godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica tereti optuženog Paška Ljubičića da je od siječnja do kraja srpnja 1993. godine sudjelovao u sklopu širokog ili sistematskog napada snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO) na bošnjačko civilno stanovništvo u općinama Vitez i Busovača. Optužnica navodi da je optuženik u tom periodu vršio dužnost zapovjednika Četvrte bojne Vojne policije, koja je funkcionirala u Operativnoj zoni središnja Bosna (OZSB) HVO-a, te je formalno i de facto imao kontrolu nad pripadnicima Vojne policije HVO-a u OZSB.

Optužnica navodi da je optuženik naredio pripadnicima Četvrte bojne Vojne policije da izvrše napad na civilno bošnjačko stanovništvo u Busovači, i sam u tom napadu sudjelovao, a kojom je prilikom dvadeset i sedam (27) bošnjačkih civila lišeno života, izvršeno je pljačkanje i uništavanje kuća i poslovnih objekata Bošnjaka.
Optužnica dalje stavlja na teret optuženom da je, u jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine, sudjelovao u planiranju te naređivao pripadnicima Četvrte bojne Vojne policije da napadnu sela Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće. Optužnica navodi da je tom prilikom naređeno da se pobije cjelokupno vojno sposobno bošnjačko stanovništvo, te da se istjera cjelokupno bošnjačko stanovništvo i njihove kuće unište. Za vrijeme ovog napada ubijeno je oko 100 bošnjačkih civila, cjelokupno bošnjačko stanovništvo iz tih sela je protjerano, njihove kuće su uništene, mnogima su nanesene duševne i fizičke povrede, a u selu Ahmići su minirane dvije džamije.
Prema navodima optužnice, od siječnja do srpnja 1993. godine, pripadnici Četvrte bojne Vojne policije HVO-a su, uz znanje i po naređenju Paška Ljubičića, izvršili protuzakonito zarobljavanje bošnjačkih civila iz općina Vitez i Busovača, koji su bili izvan borbene sposobnosti, odveli ih u zatvoreničke objekte gdje su ih tukli i podvrgavali ostalim oblicima teškog fizičkog i psihičkog zlostavljanja.
Optužnica dalje navodi da su pripadnici Četvrte bojne Vojne policije HVO-a koristili zatočene bošnjačke civile kao živi štit, te ih prisiljavali na obavljanje prinudnih radova za pripadnike HVO-a na prvim borbenim linijama.
Optužnica tereti Paška Ljubičića za sljedeća kaznena djela:
· zločin protiv čovječnosti iz članka 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u svezi sa sljedećim točkama:
a) ubojstvo
h) progon
e) zatvaranje (proizvoljno i protuzakonito uhićenje i zatvaranje u zatvoreničke centre
f) mučenje (premlaćivanje i druga teška fizička i psihička zlostavljanja) i
k) druga nečovječna djela (premlaćivanje i druga teška fizička i psihička zlostavljanja, držanje u neljudskim uvjetima, prisilni rad i korištenje živoga štita).
· ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 173. KZ BiH u svezi sa sljedećim točkama:
a) napad na civilno stanovništvo i civilne objekte i
f) uništavanje i pljačkanje imovine.
· povreda zakona ili običaja rata iz člana 179. KZ BiH u svezi sa sljedećom točkom:
d) uništavanje ili namjerno oštećenje ustanova namijenjenih vjerskim potrebama (uništenje džamija),
a sve u svezi sa člancima 29., 31., i 35., te sa člankom 180. stavkom 1. i 2. KZ BiH.

OPĆI PODACI

Sud Bosne i Hercegovine

Broj predmeta: X-KRO/06/241

Optužnica broj: KT-RZ 140/06

Optužnica potvrđena: 18.12. 2006. godine. Sud BiH je prilagođenu optužnicu prihvatio 21. prosinca 2006. godine.

Optuženi: Paško Ljubičić

Krivično djelo: zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZ BiH; ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 173. KZ BiH; povreda zakona ili običaja rata iz članka 179. KZ BiH, a sve u svezi sa člancima 29., 31., i 35., te sa člankom 180. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine.

Sudsko vijeće: 
Šaban Maksumić, Predsjednik Vijeća
Merja Helena Halme-Korhonen, članica Vijeća
Marie Tuma, članica Vijeća

TužilaštvoDavid Schwendiman

Branitelji: 
Tomislav Jonjić, odvjetnik iz Zagreba
Branka Praljak, odvjetnica iz Travnika

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Na ročištu za izjašnjavanje o krivnji, pred sucem za prethodno saslušanje Suda Bosne i Hercegovine, optuženi se nije izjasnio o krivnji. Stav obrane je bio da se optuženi ne treba izjašnjavati o krivnji na prilagođenu optužnicu, koju je prihvatio Sud Bosne i Hercegovine, ukoliko se već izjasnio pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Obrana je izrazila stav da je prihvaćena optužnica teža za optuženog od prvobitno podignute optužnice pred MKSJ-om.

Tijekom postupka konstantno se „provlačilo“ pitanje opravdanosti određivanja mjere pritvora. Obrana je zahtijevala da se optuženika pusti na slobodu uz primjenu bilo kojih mjera osiguranja prisustva na raspravi, što je Sudsko vijeće odbijalo obrazlažući da „postoji opasnost od bjekstva“. S obzirom da optuženik posjeduje dvojno državljanstvo, BiH i Republike Hrvatske, ovakva odluka Suda se smatrala opravdanom.

Većina ročišta je bila javna, samo na nekoliko svjedočenja su korištene zaštitne mjere poput isključenja javnosti, zatim, upotrebe pseudonima, distorzija slike, i ostale uobičajene mjere. Sedam svjedoka optužbe koristilo je neke od zaštitnih mjera. Neki svjedoci su davali različite izjave Haškim istražiteljima počevši od onih datih Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, a neki se svjedoci nisu mogli sjetiti određenih događaja i prezimena pojedinih osoba zbog “velike vremenske distance“, što je umanjivalo značenje njihovih iskaza, jer ih se smatralo nepotpunima.

Suđenje je pratio regionalni tim za praćenje suđenja za ratne zločine. Prenosimo izvještaje promatrača Documenta-e i Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo.

 

PRESUDA

Sudsko vijeće Suda Bosne i Hercegovine donijelo je 29. travnja 2008. godine prvostupanjsku presudu, kojom je optuženi Paško Ljubičić proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti nad civilnim stanovništvom u području Srednje Bosne u razdoblju od siječnja do srpnja 1993. godine te mu je izrečena kazna od 10 godina zatvora.

Presuda je rezultat sporazuma o priznanju krivnje sklopljenog između Tužilaštva Bosne i Hercegovine i optuženog Paške Ljubičića i njegovih odvjetnika koji je Sud prihvatio. Optuženi Paško Ljubičić je priznao djela koja mu se stavljaju na teret u izmjenjenoj optužnici i obavezao se na suradnju u nastojanju da se sazna potpuna istina o zločinima u Srednjoj Bosni.

U izmijenjenoj optužnici koja je Sudu BiH dostavljena zajedno sa Sporazumom o priznanju krivice, Paško Ljubičić se teretio samo za jednu točku, zločini protiv civilnog stanovništva čl.173. KZ BiH, u vezi sa zločinima izvršenim u selu Ahmići, za pomaganje i poticanje planiranja i izvršenja zločina, a po komandnoj odgovornosti je odgovoran za zločine koji su počinili njegovi podređeni nad kojima je imao stvarnu kontrolu.

Optuženik je izjavio da se osjeća krivim i da u potpunosti prihvaća odgovornost zbog toga što nije odbio naredbu Tihomira Blaškića. Također, optuženik se obavezao na saradnju s Tužilaštvom Bosne i Hercegovine i sa Haškim tribunalom riječima: “Pomoći ću da se sazna što se dešavalo“.

Predstavnici Haškog tribunala su sa Sporazumom upoznati prije nego ga je Sudsko vijeće prihvatilo.

Nakon čitanja presude optuženik je pušten iz pritvora dok mu ne bude upućen poziv na izdržavanje preostalog dijela kazne. Šest i pol godina, koliko je proveo u pritvoru, bit će mu uračunato u izrečenu kaznu.

Protiv ove presude dozvoljena je žalba vijeću Apelacionog odjeljenja Suda. S obzirom da je presuda donesena na osnovi sporazuma o priznanju krivnje okrivljenika, žalba na krivičnopravnu sankciju nije dozvoljena.

Prvostupanjska presuda od 29.04.2008.

Žalba na presudu nije uložena.

 

MIŠLJENJE

Nakon sedam godina nijekanja, optuženi Paško Ljubičić priznao je odgovornost za pomaganje i poticanje planiranja i izvršenja zločina nad civilima u Ahmićima koji su počinili njegovi podređeni, između ostaloga i zato što nije odbio prenijeti naređenje o napadu na Ahmiće i okolna sela koje mu je izdao Tihomir Blaškić. Tužilaštvo je dogovorilo priznanje za dio optužnice koji se odnosi na ‘provjerene’ zločine i dokaze koji su uglavnom već bili predočeni na prvostepenom suđenju Tihomiru Blaškiću pred MKSJ, a odustalo od teže dokazivih navoda optužnice.

Monitori istraživačko dokumentacionog centra presudu u visini od deset godina ne smatraju primjerenom u odnosu na težinu zločina. Osim toga, porodice žrtava i šira javnost nisu upoznati sa detaljima Sporazuma ni Anexa sporazuma koji se odnose na činjenice i radnje zločina koje optuženi Ljubičić priznaje, te na prihvatanje obaveze na suradnju sa Tužilaštvom. Dakle, u praksi je izostalo javno preuzimanje odgovornosti i pokajanje bez čega se ne može očekivati da ovakav proces pridonese zadovoljenju potrebe žrtva za pravdom, niti da ima učinak na javnu osudu zločina i opću prevenciju kršenja međunarodnog humanitarog prava. Nasuprot tomu, po našem mišljenju, doprinosi percepciji javnosti o „trgovini“ u korist optuženoga što je izazvalo niz negativnih reakcija žrtava iz Ahmića.

Iskrenost Ljubičićeva priznanja i pokajanja, kao i vjerodostojnost Tužilaštva biti će provjerena tek u budućnosti – suradnjom na rasvjetljavanju činjenica i dokazivanju odgovornosti naredbodavcima i počiniteljima svih teških zločina počinjenih u Lašvanskoj dolini.

ZLOČIN U KP DOMU FOČA

 

Na Sudu BiH je 28. veljače 2008. godine objavljena prvostupanjska presuda u predmetu X-KRO-06/275 protiv optuženih Mitra Raševića i Save Todovića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stav 1. točka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a u vezi sa člankom 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) istog zakona, zločina počinjenoga u kazneno – popravnom domu u Foči u razdoblju od travnja 1992. do listopada 1994. godine. Prvooptuženom Raševiću je izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 godina i 6 mjeseci, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci.
Dana 06. studenog 2008. održana je sjednica pred Apelacionim vijećem. Prvostupanjska presuda je preinačena. Opt. Rašević pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci.

Predmet je Sudu BiH prepušten od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica tereti Mitra Raševića i Savu Todovića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz čl. 172. st. 1. točka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u vezi sa sljedećim točkama:

  • lišenje druge osobe života (ubojstvo)
  • deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva
  • zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava
  • mučenje
  • prisilni nestanak osoba
  • druga nečovječna djela

a sve u vezi sa čl. 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) istog zakona.

Sažetak optužbe:
Prema navodima optužnice, Mitar Rašević i Savo Todović su od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine sudjelovali u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, kao i paravojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na širem području općine Foča. Optuženi Mitar Rašević i Savo Todović su, zajedno sa upravnikom KP doma “Foča”, stražarima i drugim licima, sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio zatočenje Muslimana i drugih nesrpskih civila iz Foče i okolnih područja u nehumanim uvjetima u KP domu “Foča”. U navedenom periodu u KP domu “Foča”, koji je imao sva obilježja logora, bez pravne osnove je nezakonito zatvoreno najmanje 700 zatvorenika nesrpske nacionalnosti.
Prema navodima optužnice, Mitar Rašević je, kao komandir straže KP doma “Foča”, bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara, te je imao efektivnu kontrolu nad njima.
Savo Todović, u svojstvu zamjenika upravnika KP doma “Foča”, imao je ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komandantu logora.
Optuženici su kao nadređene i odgovorne osobe propustili poduzeti nužne i razumne mjere u sprječavanju činjenja zločina i kažnjavanju počinitelja istih.
Prema navodima optužnice, u gore navedenom razdoblju, stražari pod komandom Mitra Raševića su birali zatvorenike na osnovi popisa koje je sastavljao Savo Todović. Ovi zatvorenici su zatim odvođeni u prostorije za ispitivanje u kojima su bili premlaćivani, mučeni, a neki i ubijeni.
U razdoblju od lipnja do kolovoza 1992. godine stražari pod komandom Mitra Raševića, te pripadnici vojske i policije, su uz znanje i dopuštenje Raševića i Todovića ulazili u KP dom te fizički i psihički mučili zarobljenike. Ova mučenja su, prema optužnici, rezultirala smrću 26 osoba.
Optužnica navodi da su, u razdoblju od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine, Rašević i Todović doprinosili stvaranju i održavanju atmosfere straha i loših životnih uvjeta u logoru. Prijetili su zarobljenicima nanošenjem teških fizičkih ozljeda u slučaju bijega.
Također, prema navodima optužnice, Rašević i Todović su sudjelovali u stvaranju sistema prisilnog rada u domu, između ostalog, sastavljajući popise zatvorenika koji će raditi na određenim lokacijama.

 

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRO-06/275

Optužnica broj: KT-RZ-162/06

Optužnica potvrđena: 29. prosinca 2006. godine

Tužilaštvo: Vesna Ilić

Branitelj Mitra Raševića: Slaviša Prodanović

Branitelji Save Todovića: Mladen Šarenac i Jovan Debelica

Sudsko vijeće:
sudac Hilmo Vučinić, Predsjednik Vijeća
Fisher Sheerin Avis, međunarodni sudac, član Vijeća
Paul Melchior, međunarodni sudac, čan Vijeća

Do izricanja presude okrivljenici su bili u pritvoru (nešto više od tri godine).

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Optuženici nisu pristupili ročištu za izjašnjavanje o krivnji, održanom 15. siječnja 2007. godine, te je Sud u skladu sa zakonom konstatirao da optuženici poriču krivnju.

Branitelji okrivljenog Save Todovića su stavili prigovore na optužnicu zbog formalnih grešaka, navodne nenadležnosti Suda te primjene materijalnog prava. Također, prigovarali su da optužnica nije samo prilagođena domaćem zakonodavstvu, nego i da su uvedeni i novi dokazi. Sutkinja za prethodno saslušanje je bila mišljenja da su dati prigovori ili preuranjeni ili da proceduralno ne mogu biti dio prigovora na prethodnom saslušanju.

Glavna rasprava je započela 6. travnja 2007. godine.

Tijekom procesa je saslušano je 36 svjedoka Tužilaštva i 6 svjedoka odbrane. Uglavnom se radilo o indirektnim (posrednim) svjedocima koji su bili zatočeni u KPD “Foča”, ali nisu bili direktni predmet inkriminacija.

Glavna rasprava je većinom bila otvorena za javnost, ali su gotovo svi svjedoci tražili mjere zaštite. Samo su dva sudska vještaka i dva svjedoka obrane svoje iskaze dali bez mjera zaštite. 9 svjedoka je imalo zaštićeni identitet. Tek nekoliko raspravnih ročišta – na kojima se raspravljalo o zaštitnim mjerama za svjedoke kao i svjedočenje samog Save Todovića kao prvog svjedoka svoje odbrane, bilo je zatvoreno za javnost. U jednom slučaju, 9. listopada, svjedok je zatražio da se tijekom njegovog svjedočenja javnost isključi, iako je postojao nalog da ta osoba iskazuje uz upotrebu pseudonima. Nakon što je Sudsko vijeće primijetilo da je zabrinutost svjedoka bezrazložna, te da je imaju gotovo svi svjedoci, zahtjev svjedoka je odbijen.

Kako u prethodnom postupku tako i tijekom same glavne rasprave, Sudsko vijeće je vršilo periodičnu kontrolu pritvora te je zaključilo da je mjera pritvora opravdana zbog opasnosti od bijega, s obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije i mogućnosti utjecaja na svjedoke, kao i ugrožavanja građana.

Suđenje je pratio regionalni tim za praćenje suđenja za ratne zločine, izvještava Eldar Jahić, Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo. Izvještaje s rasprava objavljujemo na jeziku izvjestitelja.
ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Monitor nije uočio pitanja koja bi izazivala zabrinutost, a koja bi se mogla ocijeniti kao kršenje prava optuženih na pravično suđenje ili kao povrede krivično-procesnih načela ili povrede Europske konvencije o ljudskim pravima.

Sudsko vijeće je zaključilo da je mjera pritvora opravdana zbog opasnosti od bijega, s obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije. Međutim, u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora navodio se i pojam ‘ugrožavanje građana’. Taj pojam je širok i neprecizan te bi, uvažavajući ljudska prava svih strana u postupku pa tako i optuženog, bilo za očekivati da se ovaj razlog za produženje pritvora ukloni ili da se precizira u mjeri u kojoj će biti jasan, kako stranama u postupku tako i široj javnosti.

Većina od 36 svjedoka Tužiteljstva bili su indirektni svjedoci – koji su bili zatočeni u KPD “Foča”, a koji, uglavnom, nisu bili direktni predmet inkriminacija.

Ovaj predmet je umnogome sličan predmetu ‘Krnojelac’ koji se vodio pred MKSJ (završen II stupanjskom presudom kojom je opt. Krnojelac osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina), a koji je bio upravnik KPD ‘Foča’, gdje su optuženi počinili zločine za koje su osuđeni u ovom predmetu, i pod čijom su komandom bili. Kako je većina svjedoka Tužilaštva u ovom predmetu već svjedočila u predmetu protiv ‘Kronojelca’ i u drugim predmetima pred MKSJ, Tužilaštvo je trebalo imati potpuniji uvid u prethodne iskaze pojedinih svjedoka pred MKSJ-u.

Zastupnica optužbe, tužiteljica Vesna Ilić, je navela da je u pripremi slučaja naišla na poteškoće, zbog činjenice da transkripti usmenih iskaza svjedoka pred MKSJ nisu bili prevedeni na lokalne jezike, što je utjecalo na kvalitetniju pripremu slučaja kao i ekonomičnost samog procesa. Ovakva sitauacija, u kojoj tužiteljica nije pregledala transkripte usmenih iskaza svojih svjedoka pred MKSJ, rezultirala je nedovoljnom tužiteljičinom pripremljenošću za ispitivanje pojedinih svjedoka. Ispitivanja tih svjedoka rezultirala su nejasnim i površnim iskazima pa su se, s razlogom, mogli čuti prigovori obrane da se previše svjedoka ispituje na identične okolnosti. Nakon takvih prigovora Sudsko vijeće je zahtijevalo od tužiteljice da bude selektivnija u izboru svjedoka kako bi se osigurala efikasnost postupka, izbjeglo iznošenje nerelevantnih ili ponavljajućih iskaza kao i nepotrebna dodatna viktimizacija svjedoka/žrtava.

Od saslušanih svjedoka Tužilaštva mogli su se čuti brojni iskazi koji su išli u korist optuženika, a pogotovo Mitra Raševića. Od 36 svjedoka, izvedenih od strane Tužilaštva, nije se mogao čuti niti jedan inkriminirajući iskaz koji bi teretio Mitra Raševića za nehumana postupanja, ubojstva, progone, mučenja i deportacije zatočenih Muslimana. Većina svjedoka je koristila priliku da se zahvali Mitru Raševiću dugujući mu zahvalnost za korektno postupanje tijekom njihovog zatočenja u KPD ‘Foča’. Neki od svjedoka Tužilaštva su bili spremni svjedočiti u korist obrane Mitra Raševića navodeći ga kao najzaslužnijeg što su danas živi i u prilici da svjedoče.
Iskazi svjedoka u pogledu Save Todovića su bili podijeljeni i neki od njih veoma inkriminirajući.

 

PRESUDA

Sudsko vijeće Suda BiH donijelo je 28. veljače 2008. godine prvostupanjsku presudu kojom su prvooptuženik Mitar Rašević i drugooptuženik Savo Todović oglašeni krivim za zločin protiv čovječnosti, u vezi sa čl. 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) po svim točkama optužnice, osim po jednoj pod-točki optužnice. Proglašeni su krivima da su u razdoblju od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine sudjelovali u uspostavljanju i održavanju sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatvorenika počinjenog od strane stražara te civilne i vojne policije i vojnika u KP domu “Foča”, koji je imao sva obilježja logora. Optužnicom je obuhvaćeno razdoblje u kome je bez pravne osnove nezakonito zatvoreno najmanje 700 zatvorenika nesrpske nacionalnosti. Stražari pod komandom Mitra Raševića su birali zatvorenike na osnovi popisa koje je sastavljao Savo Todović, zatim su odvođeni u prostorije za ispitivanje u kojima su bili premlaćivani i mučeni, a ubijeno je 26 osoba. (Optuženi nisu oglašeni krivima da su “u aprilu i maju 1992 godine, vojni policajci uhapsili i priveli određeni broj civila iste tukli i ispitivali tjerajući ih pri tome da priznaju da su članovi SDA, usljed čega se jedan civil onesvijestio, drugom je polomljena vilica dok su trećem polomljena tri rebra”, točka 1.a. optužnice).

Prvooptuženi Mitar Rašević, komandir straže KP doma “Foča”, koji je bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara, te je nad njima imao efektivnu kontrolu,osuđen je na osam godina i šest mjeseci kazne zatvora. Drugooptuženi Savo Todović, koji je u svojstvu zamjenika upravnika KP doma “Foča”, imao ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komadantu logora, osuđen je na kaznu zatvora od dvanaest godina i šest mjeseci.

Sudsko vijeće je u odnosu na optuženog Raševića pronašlo olakšavajuće okolnosti koje su utjecale na ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma propisanog za navedeno krivično djelo.

Dana 06. studenog 2008. održana je sjednica pred Apelacionim vijećem. Prvostupanjska presuda je preinačena. Opt. Rašević pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci.

Presudu vijeća Apelacionog Odjela I za Ratne zločine suda Bosne i Hercegovine možete vidjeti ovdje.

 

MIŠLJENJE

Predmet ‘Rašević i drugi’ protiv Mitra Raševića i Save Todovića za ratne zločine počinjene u Kazneno popravnom domu “Foča” je Sudu BiH prepušten od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju po pravilu 11 bis.

Tijekom prvostupanjskog postupka koji je proveden pred Sudskim vijećem Suda Bosne i Hercegovine monitori Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva nisu uočili povrede krivično-procesnih načela ili povrede Europske konvencije o ljudskim pravima u odnosu na pravo na pravično suđenje.

Međutim, monitori Istraživačkog dokumentacionog centra upozoravaju da su, uz Milorada Krnojelca koji je kao upravnik KPD ‘Foča’ pred MKSJ osuđen na 15 godina zatvora, optuženi Rašević i Todović jedini koji su po istoj komandnoj odgovornosti odgovarali za zločine počinjene prema zatočenima tokom 1992-1994 godine. Kreatori atmosfere straha i zločina u Foči, kao i neposredni izvršitelji – stražari, civilni i vojni policajci, isljednici službi bezbjednosti, poznati po svojoj okrutnosti su, za sada, ostali van domašaja pravde.

Za prilagodbu optužnice u ovom predmetu Tužilaštvo je utrošilo 3 mjeseca, a glavna je rasprava počela 3 mjeseca nakon prihvaćanja iste. U odnosu na optužene kojima je određen pritvor (a tekao je još od 2003., odnosno 2005. godine u MKSJ-u) je ovakva efikasnost bila važna i nužna. Tužilaštvo nije smatralo potrebnim koristiti mogućnost dodatnih istražnih radnji koje su, prema članu 2 st.1 i 2 Zakonu o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH, dopuštene. Štoviše, iako je praksa Tužilaštva da u spojenim slučajevima prvooptuženi bude osoba koja ima veću komandnu odgovornost ili odgovara za teže inkriminacije, u ovom slučaju Tužilaštvo nije interveniralo u optužnicu na način da se Savo Todović koji je kao zamjenik komandanta KP doma “Foća” prvooptuži. Tako je prvooptuženi Mitar Rašević bio niži u lancu rukovođenja, imao manju komandnu odgovornost i ovlasti, te je naposlijetku dobio i manju kaznu od Save Todovića, koji je kao zamjenik upravnika u KPD ‘Foča’ bio druga osoba u lancu komandovanja te je odgovarao i za teže optužbe.

Nadalje, Tužilaštvo se u predmetu oslonilo na indirektne svjedoke (što je, s obzirom na utvrđivanje komandne odgovornosti i prihvatljivo), no niti jedan od svjedoka nije svjedočio da bi optuženi Rašević osobno činio nehumana postupanja, ubojstva, progone, mučenja i deportacije zatočenih Muslimana. Većina svjedoka je koristila priliku da se zahvali Mitru Raševiću za korektno postupanje tijekom njihovog zatočenja u KPD ‘Foča’. Sama zastupnica optužbe navela je poteškoće u pripremi predmeta što je utjecalo na kvalitetu ispitivanja svjedoka i ekonomičnost postupka (transkripti usmenih iskaza svjedoka pred MKSJ nisu bili prevedeni na lokalne jezike).

Iako je većina ročišta održana u prisustvu javnosti, monitori Istaživačko dokumentacionog centra ukazuju da je 90% svjedoka Tužilaštva (35 od 37 svjedoka) te 50% (3 od 6 svjedoka) obrane svoje iskaze dalo uz neke od mjera zaštite, a svjedočenje samog Save Todovića kao prvog svjedoka svoje odbrane, održano je na zatvorenim sjednicama. Pitanje je da li se pri prenošenju predmeta sa MKSJ-a, i imajući u vidu promjenu društvenih okolnosti u prilog suđenjima za ratne zločine, Tužilaštvo može i treba koristiti mogućnost da provjeri koju zaštitu i koju podršku svjedoci trebaju.

Monitori Istraživačko dokumentacionog centra drže da je korektno obrazloženje koje je Sudsko vijeće dalo za produženje mjere pritvora – bojazan od bjekstva, obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije i mogućnosti uticaja na svjedoke, što, po našem mišljenju nije i u odnosu na razlog naveden kao ” ugrožavanje građana”. Smatramo da je neophodno ovaj razlog za produženje pritvora ili konkretnije obrazložiti ili ukloniti.

Što se tiče prigovora obrane optuženih u odnosu na primjenu materijalnog prava – da se protiv optuženih ima primjeniti krivični zakon SFRJ, koji je važio u vrijeme počinjenja djela, a koji je također, u ovom slučaju i blaži za optužene, podsjećamo da je to pitanje, po principu presedana riješeno u ranijim slučajevima pred Sudom BiH, prije svega u ‘slučaju Maktouf’. Žalba branilaca optuženih se odnosila na to da se u ovom slučaju odustalo od osnovnog principa krivičnog prava nullum crimen, nulla poena sine lege, kada se kazna ne smije izreći za djelo koje, prije njegovog izvršenja, nije u zakonu bilo navedeno kao krivično djelo, kao što je bio slučaj sa krivičnim djelom ratnog zločina koji nije postojao u KZ SFRJ dok je kao krivično djelo uveden u KZ BiH. Međutim, međunarodni instrumenti za ljudska prava, kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravima (čl. 7, stav 2) i Međunarodna konvencija za građanska i politička prava (čl. 15) jasno navode da taj princip nije u suprotnosti sa suđenjem i kažnjavanjem ikoga za djelo koje je u vrijeme počinjenja karakterisano kao krivično djelo, u skladu sa opštim međunarodno priznatim zakonskim principima. Nesporno je da su tokom perioda koji je u pitanju, prema međunarodnom običajnom pravu i principima međunarodnog prava, zločini protiv čovječnosti karakterisani kao krivična djela. Stoga, bez obzira što takva djela nisu bila predviđena zakonima SFRJ u vrijeme njihovog počinjenja, njihovo procesuiranje je sasvim legalno.

ZLOČIN U SREBRENICI – KRAVICE

Suđenje protiv optuženog Miloša Stupara i dr. za kazneno djelo genocida, počinjeno u skladištu Zemljoradničke zadruge Kravica, Srebrenica u srpnju 1995. godine, kažnjivo po članku 171. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, pred Vijećem Krivičnog odjeljenja – Odjela I za ratne zločine Suda BiH u Sarajevu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Tužilaštvo BiH – Odjel za ratne zločine u Sarajevu podignulo je optužnicu br. KT-RZ-10/05, od 12.12.2005. godine, protiv optuženih Miloša Stupara, Milenka Trifunovića, Petra Mitrovića, Brana Džinića, Aleksandra Radovanovića, Slobodana Jakovljevića, Miladina Stevanovića, Velibora Maksimovića, Dragiše Živanovića, Branislava Medana i Milovana Matića.

U periodu između 10. i 19. srpnja 1995. godine načinjen je plan prinudnog preseljenja oko 25 tisuća Bošnjaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenica. Optužnica tereti okrivljene da su sudjelovali u ostvarenju plana tako što su 12. i 13. srpnja 1995. godine osiguravali i kontrolirali put Bratunac-Milići, uključujući dio puta kod skladišta Zemljoradničke zadruge Kravica. Na spomenutom putu vršili su izviđanja i napadali iz tenkova i drugog oružja Bošnjake, prisiljavajući muškarce da se predaju. Tisuće zarobljenih muškaraca držali su na i oko livade u Sandićima. Jedan broj njih predali su pripadnicima Vojske Republike Srpske (VRS-a), a ostale su kamionima prevezli na različite lokacije, uključujući i skladište Zemljoradničke zadruge Kravica. 13. srpnja 1995. godine oko 18:00 sati zarobljenici su ubijeni, u prisustvu optuženog Miloša Stupara, a optuženi Trifunović Milenko, Jakovljević Slobodan, Radovanović Aleksandar, Stevanović Miladin, Mitrović Petar, Medan Branislav, Maksimović Velibor i Živanović Dragiša pucali su iz automatskih pušaka, Džinić Brano na njih bacao bombe, a Matić Milovan municijom punio okvire pušaka.

Optuženi Miloš Stupar i Milenko Trifunović se osim za genocid terete i po osnovu zapovjedničke odgovornosti (član 180. KZ BiH), jer su prisustvovali masovnom ubojstvu zarobljenika, a nisu intervenirali sa ciljem da zaštite zarobljenike, niti su poduzeli mjere da se izvršitelje ubijanja kazni.

Optuženima se time stavlja na teret da su nad bošnjačkim stanovništvom, u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske počinili genocid, opisan i kažnjiv po članku 171. KZ BIH.

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRN/05/24

Optužnica broj: KT-RZ-10/05

Potvrđena: 19. prosinca 2005.

Krivično delo: genocid, član 171 KZ BiH

Optuženici: Miloš Stupar zv. Mišo, Milenko Trifunović zv. Čop, Petar Mitrović zv. Pera, Brano Džinić zv. Čupo, Aleksandar Radovanović zv. Aca, Slobodan Jakovljević zv. Boban, Miladin Stevanović, Velibor Maksimović zv. Velja, Dragiša Živanović zv. Kele, Branislav Medan zv. Bane i Milovan Matić

Tužitelj: Ibro Bulić

Međunarodni tužitelj: Kwai Hong Ip

Branitelji optuženih: Radivoje Lazarević, Ozrenka Jakšić, Rade Golić, Petko Pavlović, Vesna Tupajić, Todor Todorović, Željana Jokić, Dragan Gotovac, Boško Čegar, Slavko Ešerić, Vera Lazić, Danilo Mrkaljević, Stanko Petrović, Ratko Genga, Borislav Jamina, Zoran Kisin, Ratko Jovičić, Miloš Perić

Sudsko vijeće:
Hilmo Vučinić, predsjednik Vijeća
Međunarodni sudac, Paul Melchior
Međunarodni sudac, Fisher Shireen Avis

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Suđenje prate monitori iz regionalog tima, odvjetnice Fonda za humanitarno pravo iz Beograda te Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo. Izvještaje s rasprava prenosimo na jeziku monitorica.

SREBRENICA KRAVICE izvještaji s praćenja

PRESUDA

29. srpnja 2008. godine sedmorica optuženika proglašeni su krivima za genocid (na zatvorske kazne od 42 godine osuđeni su Milenko Trifunović, Brano Džinić i Aleksandar Radovanović, na 40-godišnje kazne osuđeni su Miloš Stupar, Slobodan Jakovljević i Branislav Medan, dok je 38 godina zatvora dobio Petar Mitrović), a preostala četvorica optuženika (Velibor Maksimović, Dragiša Živanović, Milovan Matić i Miladin Stevanović) oslobođeni su optužbe te im je ukinuta mjera pritvora.

Stupar Miloš i dr. prvostupanjska presuda od 29.7.2008.

Mitrović Petar prvostupanjska presuda od 29.7.2008.

Stevanović Miladin prvostupanjska presuda od 29.7.2008.

07. rujna 2009. preinačena je prvostupanjska presuda opt. Mitroviću. Umjesto prvostupanjskom presudom izrečenih 38, drugostupanjskom presudom izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 28 godina.

Petar Mitrović  drugostupanjska presuda od 7.9.2010.

09. rujna 2009. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine potvrdilo je oslobađajuću presudu u odnosu na opt. Matića, uvažena je žalba opt. Stupara te je prvostupanjska osuđujuća presuda u odnosu na njega ukinuta te je određen pretres (rasprava) pred vijećem Apelacionog odjeljenja, a djelomično su prihvaćene žalbe ostalih prvostupanjskom presudom osuđenih optuženika te su im kazne smanjene: opt. Trifunoviću na 33, opt. Radovanoviću i opt. Džiniću na 32, a opt. Jakovljeviću i opt. Medanu na 28 godina zatvora.

Stupar Miloš drugostupanjska presuda od 9.9.2009.

Dana 09. studenog 2009. odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda za opt. Miladina Stevanovića.

Miladin Stevanović drugostupanjska presuda od 9.11.2009.

Nakon provedenog pretresa (rasprave) pred vijećem Apelacionog odjeljenja opt. Stupar oslobođen je optužbe.

Stupar Miloš drugostupanjska presuda od 28.04.2010.

PRESS CLIPPING

Suđenja pred Sudom BiH u Sarajevu redovno prate novinari Balkanske istraživačke mreže (Balkan Investigative Reporting Regional Network – BIRN). Njihove dnevne izvještaji sa sudjenja, kao i istraživačke radove, može se naći na WEB stranicama:

Izjava Fonda za humanitarno pravo_genocid u Srebrenici

ZLOČIN U DONJOJ DREŽNICI

 

Dana 27.08.2007. godine je pred Sudom Bosne i Hercegovine započet glavni pretres u predmetu Zijada Kurtovića optuženog za ratne zločine nad civilima i zarobljenicima počinjene u mjestu Donja Drežnica, općina Mostar. Dana 30.04.2008. optuženik je proglašen krivim te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.
Dana 25. ožujka 2009. vijeće Apelacionog odjeljenja preinačilo je prvostupanjsku presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju, no optuženiku je ponovno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optužnica broj KT-RZ 115/06, potvrđena: 10. 05. 2007. godine, tereti optuženoga Zijada Kurtovića za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 173 st. 1. točka c), e) i f) Krivičnog zakona (KZ) BIH, za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 173 st. 1. točka a) i b) KZ BIH, te za povrede zakona ili običaja rata iz čl. 179. st. 1. i 2. točka d) KZ BIH.
Optužnica tereti optuženoga Zijada Kurtovića što je, u drugoj polovici 1993. godine, za vrijeme oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije Republike BiH, u mjestu Donja Drežnica, općina Mostar, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, kao pripadnik Armije R. BiH, u svojstvu komandira Vojne policije Samostalnog bataljona ,, Drežnica′′ 4. korpusa Armije R BiH učinio sljedeće:

1. Neutvrđenog datuma u mjesecu listopadu 1993. godine, dvadesetoricu zatočenih Hrvata u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih optuženik je patio tako: što im je naredio da drže ruke iznad glave i tako ostanu duže vrijeme, što im je prouzrokovalo užasan strah. Pred oltarom navedene crkve zatočenike ispitivao i udarao šakama, željeznim cijevima i drvenim letvama.

2. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je zatočene Hrvate, civile i ratne zarobljenike, u više navrata udarao pendrecima i raznim crkvenim predmetima tjerajući ih da pjevaju: ′′Od negdje do nekih vrata, neće biti Srba ni Hrvata′′, te ih na taj način držao u stalnom strahu.

3. Tokom mjeseca listopada 1993. godine je optuženik u više navrata naređivao pripadnicima Civilne zaštite Drežnica da zatočene Hrvate vode na borbene linije i stavljaju u živi štit, da kopaju rovove te nose hranu, municiju i mrtve.

4. Tokom mjeseca listopada 1993. godine u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih optuženik je, zajedno sa Delić Hasanom, zatočenu braću A i B prisiljavao na oralni seks. Naredio je zatočeniku ′′NN′′ da se skine te ga, zajedno sa Delićem, tukao pendrekom i gasio cigarete po njegovom tijelu, usljed čega je zatočenik izgubio svjest, a tijelo mu je od udaraca bilo potpuno crno.

5. Početkom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, u noćnim satima, optuženik je, zajedno s nepoznatim pripadnicima Armije Republike BiH, prisiljavao zatočene Hrvate da golim rukama hvataju ogoljenu žicu od struje koja je pod naponom, a pod noge im prosipali vodu radi bolje provodljivosti, usljed čega su trpjeli snažnu bol.

6. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je, zajedno sa Hasanom Delićem, Senadom Bobićem, Izetom Kurtovićem i drugim nepoznatim pripadnicima Armije Republike BiH, tjerao zatočenike da sviraju na orguljama a zatim ih tukao odvaljenim tipkama orgulja po glavi onom njihovom stranom iz koje je virio ekser.

7. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je drvenim nogarom više puta udario u predio bubrega zatočenika koji nije prijavio da ima sat.

8. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, držao je jednog zatočenika dok ga je drugi, nepoznati pripadnik Armije Republike BiH, udarao čizmom u predjelu kičme, nakon čega ga je i sam optuženik udario više puta šakom u predio glave.

9. Početkom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, naredio je jednom zatočeniku da se na podu vrti kao krokodil i bio je nazočan dok su tog zatočenika četvorica nepoznatih vojnika Armije Republike BiH udarali nogama.

10. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, po naredbi i u nazočnosti Zijada Kurtovića, nepoznati vojnik Armije Rep. BiH nogom je u predio usta udario zatočenika ′′NN′′ i golim mu rukama izvadio više zuba. Nakon toga optuženik je zatočenika prebacio preko klupe i udario više puta u predio leđa.

11. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, zajedno sa Hasanom Delićem, Senadom Bobićem i Izetom Kurtovićem uništavao je vjerske predmete, palio crkvene klupe i šarao unutrašnjost crkve uvredljivim grafitima.

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRO/06/299

Sudsko vijeće: Predsjednica Sudskog vijeća, sudkinja Minka Kreho član Vijeća; sudac Dekkers Roland Antonius, Theodora Mathieu član Vijeća, sudkinja Lindshet Tore Ingrar

Tužilaštvo: Vesna Tančica

Branitelj: Fahrija Karkin

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Tužiteljica Vesna Tančica je tijekom glavnog pretresa dovela 17 svjedoka od čega su 2 svjedoka dali svoje iskaze pod mjerama zaštite i na sjednici zatvorenoj za javnost. Na 20 održanih ročišta Tužilaštvo je izvelo blizu 100 materijalnih dokaza.

Tužilaštvo je predložilo i saslušanje Ante Rozića, svjedoka čije bi saslušanje bilo značajno u utvrđivanju stupnja krivične odgovornosti optuženog Zijada Kurtovića. Saslušanje se trebalo obaviti putem viodeo linka, s obzirom da se svjedok nalazi u Zagrebu nepokretan, te da je usljed fizičkog i psihičkog maltretiranja 70%-tni invalid. Nakon što je Sudsko vijeće zatražilo dopunu medicinske dokumentacije i vještačenje invalidnosti na glavnom pretresu, tužilaštvo je odustalo od ovog svjedoka objašnjavajući takvu odluku činjenicom da je tužilaštvo ‘izgubilo’ svaki kontakt sa svojim svjedokom. Smatramo da je ovakav postupak tužilaštva neprimjeren, jer se radi o svjedoku čiji je iskaz bitan za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Osim što je tužilaštvo propustilo ispitati navedenog svjedoka, može se reći da je najveći značaj poklonjen iskazima zaštićenih svjedoka A i B koji su svoj iskaz o torturama i poniženjima kojima su bili izloženi dali na sjednici zatvorenoj za javnost.

Pored zaštićenih svjedoka A i B tužilaštvo je pažnju posvetilo i sljedećim svjedocima koji su svjedočili o svom iskustvu u Crkvi svih Svetih u Drežnici:
Svjedok Mirko Zelenika: “Zatočenike je najviše ispitivao i tukao Zijad Kurtović. Posebno su bili psovani i tučeni oni koji su rekli da su iz Jajca. Ispitivanje je trajalo oko sat, nakon čega Zijad Kurtović naređuje da ih vode na prisilan rad. Po naredbi Zijada Kurtovića zatočenicima su podijeljena odjela sa brojevima. Svjedok je dobio odjelo s brojem 7”.
Svjedok Marinko Ljojo: “Zijad Kurtović, zapovjednik Vojne policije, je jednom prilikom naredio da se zatočenima podjele Biblije i da ih oni jedu. Neke zarobljenike su pri tome tukli”.
Svjedok Matija Jakšić: “Zijad Kurtović je bio ‘Bog i batina’ u Drežnici, a jednom prilikom mi je stavio i pištolj u usta”
Svjedok Miroslav Soko: “Sve slike križnog puta polomljene na glavama zatočenika, kipovi polomljeni na zatočenicima. Svi zatočenici su bili primoravani da jedu papire iz svetih knjiga i krunice”.
Svjedok Kamilo Dumančić: “Tu su nas tukli svim i svačim što su našli u crkvi, jele su se svete knjige, jele su se krunice…slikama, križevima, pendrecima, knjigama iza oltara, sve što je bilo u crkvi”.

Među 11 zatočenika koji su svjedočili o zlostavljanjima u Crkvi Svih Svetih u Drežnici, Tužilaštvo je izvelo samo jednu osobu koja je optuženog Kurtovića poznavala od ranije. Sud je takvom iskazu poklonilo povjerenje jer je i pored toga Sud pronašao da suglasne izjave ostalih svjedoka, koji su optuženog Kurtovića viđali svakodnevno u crkvi, neupitno potvrđuju da se radilo upravo o optuženom.

Za regionalni tim za praćenje suđenja ovaj su postupak pratili promatrači Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva čije izvještaje sa rasprava, zapažanje i mišljenje prenosimo.

Kurtović izvještaji s praćenja

PRESUDA

Sud je optuženog Zijada Kurtovića proglasio krivim po svih 11 točaka optužnice, s tim što ga je oslobodio odgovornosti da je kao zapovijednik Voda vojne policije izvršio zločine, jer to nije dokazano.

Međutim, Sud smatra kako je dokazano da je Kurtović izvršio kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratniog zločina protiv ratnih zarobljenika te povrede zakona i običaja rata, za svako od tih djela mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

Ovdje preuzmi Kurtović prvostupanjska presuda.

Odbijen je prijedlog tužilaštva za određivanjem pritvora optuženiku do pravomoćnosti presude.

Dana 25. ožujka 2009. preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na pravnu kvalifikaciju, jer je žalbeno vijeće smatralo da je prvostupanjsko vijeće trebalo primjeniti Krivični zakon SFRJ, a ne Krivični zakon BiH, no optuženiku je ponovno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina.

Ovdje preuzmi Kurtović drugostupanjska presuda od 25.ožujka 2009.

 

MIŠLJENJE

Monitoring tim Istraživačko dokumentacionog centra smatra da je suđenje zadovoljilo načela objektivnog postupanja, ali da je izrečena kazna blaga u odnosu na težinu počinjenih zločina.

Uz minimalne odgode suđenje je okončano u manje od godinu dana. Sudsko vijeće je korektno i efikasno vodilo proces ne dozvoljavajući trošenje vremena na utvrđivanje ranije, u drugim postupcima, utvrđenih činjenica, kao ni na pozivanje svjedoka koji ne bi svjedočili na nove okolnosti.

Sudsko vijeće donijelo je presudu kojom je optuženi Zijad Kurtović oglašen krivim po svih 11 tačaka optužnice – za zločin protiv civilnog stanovništva, za zločin protiv ratnih zarobljenika kao i za povrede zakona i običaja rata. Za svako krivično djelo osuđen je na po 10 godina zatvora (ukupno 30 godina). Sud je, u okvirima zakona, izrekao minimalnu jedinstvenu kaznu zatvora od 11 godina obrazlažući je jedinstvom zaštićenog objekta (jer su zločini protiv civila i ratnih vojnih zarobljenika zapravo činjeni protiv jedne grupe osoba), jedinstvom mjesta radnje i olakšavajućim okolnostima poput one da je optuženi porodični čovjek.

Uvažavajući argument da su zločini protiv civila i vojnih zarobljenika zapravo činjeni protiv jedne grupe osoba, smatramo da je minimalna kazna neprimjerena s obzirom na težinu počinjenog djela, stepen krivične odgovornosti, ispoljene mržnje i monstruoznosti koju je optuženi izrazio u izvršenju zločina, te namjere i spremnost da zločine ponavlja.

Sudsko vijeće nije uvažilo zahtjeve tužiteljice za određivanjem mjere pritvora, kako tokom samog procesa, tako i nakon izricanja prvostepene presude od 11 godina zatvorske kazne te optuženi Zijad Kurtović boravi na slobodi gdje čeka i odluku Apelacionog vijeća. IDC smatara da se time relativiziraju patnje žrtvi i otežava proces pomirenja i suživota.

Također, smatramo da bi, nakon što proces završi pravomoćnom presudom, Tužilaštvo trebalo, ukoliko smatra da je tijekom procesa bilo lažnih svjedočenja, zahtijevati progon protiv onih koji su ih davali.