Pravomoćno presuđena

Zločin u Pakracu

Na Županijskom sudu u Požegi je 13. studenoga 2007. godine održana glavna rasprava u predmetu K-22/00 protiv opt. Predraga Gužvića optuženoga za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. st.1. OKZRH-a počinjeno u Pakracu tijekom 1993. godine. Radi se o razdvojenom postupku u odnosu na Petra Baždara i Branka Bjelana. Petar Baždar je osuđen na 7 godina zatvora i umro je na izdržavanju kazne, dok je protiv Branka Bjelana kazneni postupak obustavljen jer je ŽDO u Požegi odustalo od kaznenog progona.

Suđenje je provedeno u odsutnosti optuženoga Predraga Gužvića.

Istog dana, nakon dovršetka dokaznog postupka, Vijeće je objavilo nepravomoćnu presudu kojom je okrivljeni proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od 7 godina.

Vrhovni sud RH je, na sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2008. godine, ukinuo presudu Županijskog suda u Požegi i predmet vratio sudu na ponovno suđenje.

Dana 05. prosinca 2008. godine postupak protiv Petra Gužvića je rješenjem Županijskog suda u Požegi obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

OPTUŽNICA

Optužnicu broj KT-15/97 od 23. lipnja 1997. godine, podiglo je Županijsko državno odvjetništvo iz Požege.

Unatoč pisane i usmene zamolbe upućene ŽDO-u iz Požege monitorima nije omogućeno dobivanje preslika optužnice.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Izvještaj sa suđenja.doc

Sudsko vijeće:

sudac Žarko Kralj, Predsjednik Vijeća

sutkinja Jasna Zubčić, članica Vijeća

sudac porotnik Ivica Pavlović, član Vijeća

sutkinja porotnica Slađana Pejaković, članica Vijeća

sutkinja porotnica Dragica Trupina, članica Vijeća

Tužiteljstvo: Krešimir Babić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Požegi

Braniteljica: Mira Matić-Primorac, odvjetnica iz Požege

Oštećenik: Stjepan Picek

IZJAVE ZA JAVNOST

Prikaz postupka.doc

Zapažanja monitora

Glavna rasprava u predmetu K-22/00 protiv opt. Predraga Gužvića održana je 13. studenoga 2007. godine na Županijskom sudu u Požegi. Vijeće Županijskog suda u Požegi pod predsjedanjem suca Žarka Kralja je po završetku dokaznog postupka, istog dana, javno objavilo presudu kojom je u odsutnosti, nepravomoćno, osudilo Predraga Gužvića na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. st.1. OKZRH-a počinjeno u Pakracu tijekom 1993. godine. Prema izreci presude optuženik je proglašen krivim, što je u svibnju 1993. godine u Pakracu, zajedno s Petrom Baždarom i Brankom Bjelanom, kao pripadnik paravojnih formacija, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijema rata, uhitio civila Stjepana Piceka, dakle, što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba drugoga protupravno zarobio. Radi se o razdvojenom postupku u odnosu na Petra Baždara i Branka Bjelana. Petar Baždar je osuđen na 7 godina zatvora i umro je na izdržavanju kazne, dok je protiv Branka Bjelana kazneni postupak obustavljen jer je ŽDO u Požegi odustalo od kaznenog progona.

Tijekom provedenog postupka učinjene su dvije bitne povrede kaznenoga postupka, jedna u pogledu sastava sudskog vijeća a druga u pogledu prava okrivljenika na obranu.

Već u otvaranju glavne rasprave učinjena je bitna povreda kaznenog postupka iz članka 367. st.1.t.1. ZKP-a, jer je Vijeće bilo sastavljeno od 2 suca i 3 suca porotnika iako je u Republici Hrvatskoj od 2003. godine, dakle, već 4 (četiri) godine, na snazi Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. U članku 13. st. 2. tog zakona izričito se navodi da vijeća županijskih sudova, pred kojima se provode suđenja zbog kaznenih djela ratnog zločina, čine po 3 (tri) suca koji se odlikuju iskustvom u radu na najsloženijim predmetima. Očekuje se da sud koji provodi kaznene postupke za ratne zločine primjenjuje zakon koji je na snazi.

Za zapaziti je da ni zastupnik optužnice, niti braniteljica, nisu imali primjedbi na ovakav sastav Vijeća.

2. Tijekom dokaznog postupka saslušan je svjedok-oštećenik Stjepan Picek, pročitani su spisi po prijedlogu optužnice te je izvršen uvid u spis K-27/99 (pročitana je obrana Branka Bjelana). U trenutku dok je saslušavan oštećeni Picek, jedini i ključni svjedok koji potvrđuje optužnicu, braniteljica po službenoj dužnosti, Mira Matić-Primorac, odvjetnica iz Požege, napustila je raspravnu dvoranu bez odobrenja Predsjednika Vijeća, zbog, kako smo kasnije saznali, istovremene glavne rasprave na Općinskom sudu u Požegi. Glavna rasprava je nastavljena, iako je Predsjednik Vijeća, temeljem članka 306. ZKP-a, istu trebao odgoditi. Smatramo da je time počinjena bitna povreda postupka iz članka 367. st. 3., jer je Sud u tijeku glavne rasprave povrijedio pravo obrane, a to je moglo utjecati na presudu.

Braniteljica je ovakvim postupkom iskazala nepoštovanje Suda, ali još više zabrinjava što je time svom branjeniku nanijela, možda, nenadoknadivu štetu. Naime, Zakon o odvjetništvu, u članku 7., kaže da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, te da imaju dužnost u granicama zakona poduzimati sve, što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

Praksa suđenja za ratne zločine u odsutnosti, na način kako je ilustriran ovim primjerom je, s pravom, izložena kritici, te je nedopustivo da se 2007. godine takve prakse ponavljaju. Ujedno, ona otvara pitanje i trebaju li, odnosno, mogu li po svojim kapacitetima svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj biti stvarno nadležni u suđenjima za ratne zločine!?

Ukazujemo i na činjenicu da je Županijsko državno odvjetništvo u Požegi bez ikakvog obrazloženja i nakon nekoliko pisanih zamolbi, a i nakon osobnog upita člana monitoring tima zamjeniku ŽDO-a u Požegi Krešimiru Babiću, uskratilo monitorima preslik optužnice. Optužnica nakon pravomoćnosti postaje javni dokument te smatramo da nije bilo ikakvog opravdanog razloga za ovakav postupak. Ujedno podsjećamo da, prema Ustavu, ali i prema Zakonu o državnom odvjetništvu, Državno odvjetništvo u svojim radnjama zastupa Republiku Hrvatsku, dakle sve njezine građane.

16. studenoga 2007. godine

PRESUDA

Vijeće Županijskog suda u Požegi pod predsjedanjem suca Žarka Kralja je po završetku dokaznog postupka je 13. studenoga 2007. godine javno objavilo presudu kojom je u odsutnosti osudilo Predraga Gužvića na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. st.1. OKZRH-a počinjeno u Pakracu tijekom 1993. godine. Prema izreci presude optuženik je proglašen krivim, što je u svibnju 1993. godine u Pakracu, zajedno s Petrom Baždarom i Brankom Bjelanom, kao pripadnik paravojnih formacija, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijema rata, uhitio civila Stjepana Piceka, dakle, što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba drugoga protupravno zarobio.

Vrhovni su RH je, na sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2008. godine, prihvatio žalbe optuženog Petra Gužvića i državnog odvjetnika, ukinuo presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Presuda Županijskog suda u Požegi ukinuta je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 11. toč. 1. ZKP-a, jer je glavna rasprava vođena u vijeću sastavljenom od dvojice sudaca i trojice sudaca porotnika, a za vođenje predmetnog kaznenog djela nadležno je vijeće u sastavu trojice sudaca županijskog suda.

Odluku VSRH pogledajte ovdje.

Dana 05. prosinca 2008., po primitku predmeta sa Vrhovnog suda RH, postupak protiv Petra Gužvića je rješenjem Županijskog suda u  Požegi obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

Zločin u Dalju 2

Vrhovni sud je na sjednici Vijeća održanoj 04. veljače 2009. godine odbio žalbe i potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku od 29. studenog 2007. godine kojom je opt. Vlastimir Denčić proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a opt. Zoran Kecman oslobođen optužbe za isto kazneno djelo.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženike se teretilo da su dana 18. travnja 1992. godine u Dalju, u nakani da civilno stanovništvo nesrpske narodnosti isele i okupirano područje učine etnički čisto srpskim, zajedno sa okrivljenicima Borivojem Milinkovićem, Đorđem Čaloševićem, Boškom Bolićem, Georgijem Milinkovićem, Perom Đurićem, Miloradom Lončarevićem, Jovanom Milinkovićem, Đorđem Važićem i Ilijom Utvićem te uz pomoć više nepoznatih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, nasilno istjerali 104 građanina nesrpske narodnosti iz njihovih kuća.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

DALJ II izvještaji s rasprava.doc

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: Krunoslav Barkić (Predsjednik Vijeća), Katica Krajnović (sutkinja – članica Vijeća) i Anto Rašić (sudac – član Vijeća).

Optužnicu zastupao: Miroslav Bušbaher, zamjenik ŽDO u Osijeku.

Branitelji optuženih: Tomislav Filaković (branitelj prvooptuženoga) i Dragutin Mioč (branitelj drugooptuženoga)

PRESUDA

Dana 29. studenog 2007. godine javno je objavljena presuda. Opt. Denčić nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Opt. Kecman je nepravomoćno oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Osijeku pogledajte ovdje (pdf, 4,23 MB).

Javna sjednica VSRH održana je dana 04. veljače 2009. godine. Vijeće VSRH je odbilo žalbe opt. Denčića i državnog odvjetnika te je potvrdilo presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Prikaz suđenja.doc

Mišljenje

Postupak je proveden korektno.

U postupku protiv Vlastimira Denčića i Zorana Kecmana, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, počinjenog protjerivanjem 104 građana Dalja nesrpske nacionalnosti 18. travnja 1992. godine (Velika subota, tj. dan uoči Uskrsa po gregorijanskom kalendaru), Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je presudu kojom je opt. Denčić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a opt. Kecman je oslobođen optužbe.

Postupak je procesno korektno proveden. Tijekom postupka saslušani su, ili su pročitani, iskazi dvadeset i osmorice (28) svjedoka, većinom mještana Dalja protjeranih inkriminirane zgode, a odbijen je samo jedan dokazni prijedlog (dokazni prijedlog optužbe podržan i od strane obrane), koji se odnosio na prijedlog za saslušanje kao svjedokinje bolesne osobe i to o okolnostima o kojima su već svjedočili članovi njene obitelji.

Jedine primjedbe koje su iznesene tijekom glavne rasprave primjedbe su obrane opt. Denčića iskazima svjedoka kojima je Sud poklonio vjeru i na koje se ponajviše oslonio obrazlažući osuđujući dio presude.

Mislimo da pripadnost optuženika Prijelaznoj policiji pod jurisdikcijom UN-a, odnosno kasnije MUP-a RH, ne bi trebala biti cijenjena olakotnom okolnošću pri odmjerivanju kazne.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Centar za suočavanje s prošlošću «Documenta», Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb

Okr. Maks Podgornik i dr.

Nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u kojemu su okrivljenici Maks Podgornik i Zdravko Ranđelović osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i izmjene optužnice, kazneni postupak protiv navedenih optuženika je obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

TIJEK POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru pod brojem K-4/95 od 26. siječnja 1995. pravomoćno su osuđeni u odsutnosti prvooptuženi Maks Podgornik i drugooptuženi Zdravko Ranđelović zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po 8 godina.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je zahtjev za obnovom postupka pod brojem KT-44/93, dana 11. veljače 2009.

Županijski sud u Zadru je rješenjem br. Kv-67/09 12. listopada 2009. prihvatio zahtjev državnog odvjetnika, dopustio je obnovu kaznenog postupka i kazneni postupak vratio u fazu istrage.

Podneskom od 11. ožujka 2010. državni je odvjetnik izmjenio činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela, tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela protiv Republike Hrvatske, ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 231. st. 1. KZ RH.

S obzirom da je to kazneno djelo obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu, sud je obustavio kazneni postupak, ukinuo prijašnju osuđujuću presudu i određeni pritvor te naložio povlačenje tjeralica protiv okrivljenika.

Rješenje i nalog Županijskog suda u Zadru od 12. travnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

okr. Zoran Lakić i dr.

Nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u kojemu su okrivljenici Zoran Lakić, Marko Lacmanović, Rajko Radmanović, Zoran Radmanović, Bogdan Repaja i Drago Repaja osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i izmjene optužnice, kazneni postupak protiv navedenih optuženika je obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

TIJEK POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru pod brojem K-58/95 od 15. ožujka 1996. optuženici su pravomoćno osuđeni u odsutnosti na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je 16. veljače 2009. zahtjev za obnovom postupka broj KT-87/95.

Županijski sud u Zadru je rješenjem br. Kv-68/09 09. listopada 2009. prihvatio zahtjev državnog odvjetnika te dopustio obnovu kaznenog postupka protiv svih osuđenika i kazneni postupak vratio u fazu istrage.

U fazi istrage državni je odvjetnik izmjenio činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela, tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 231. st. 1. KZ RH, koje podliježe Zakonu o općem oprostu, radi čega je istražni sudac obustavio postupak 01. travnja 2010.

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru ukinulo je u cijelosti presudu Županijskog suda u Zadru broj K-58/95 od 15. ožujka 1996., kao i pritvor te je naložilo i povlačenje tjeralica.

Rješenje Županijskog suda u Zadru od 09. travnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

Okr. Milenko Drača i dr.

Nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u kojemu su okrivljenici Milenko Drača, Stevan Drača, Stevan Milanko, Milan Milanko, Branko Lakić, Dragan Končarević, Živko Milanko, Branislav Milanko, Željko Sanković, Davor Sanković i Dragan Drača osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i izmjene optužnice, istražni sudac Županijskog suda u Zadru obustavio je kazneni postupak protiv navedenih optuženika primjenom Zakona o općem oprostu.

TIJEK POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru pod brojem K-47/92 od 07. prosinca 1994. pravomoćno su osuđeni navedeni okrivljenici i to svaki na kaznu zatvora u trajanju od 6 do 8 godina, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je zahtjev za obnovom postupka protiv svih osuđenika pod brojem KT-79/92, dana 16. veljače 2009. Zahtjeve za obnovom podnijeli su i orivljenici Dragan Končarević, Željko Sanković i Dragan Drača.

Županijski sud u Zadru je rješenjem br. Kv-66/09 13. listopada 2009. dopustio obnovu kaznenog postupka i kazneni postupak vratio u fazu istrage.

Državni je odvjetnik izmjenio činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela, tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH. Ujedno je i predložio obustavu postupka temeljem Zakona o općem oprostu.

Istražni je sudac obustavio kazneni postupak i ukinuo pritvor određen rješenjem 1995. godine, te je van snage stavio nalog kojim je protiv okrivljenika naloženo raspisivanje tjeralice.

Rješenje istražnog suca Županijskog suda u Zadru od 09. travnja 2010. možete pogledati ovdje.

Nakon pravomoćnosti rješenja, predmet će biti ustupljen izvanraspravnom vijeću radi donošenja odluke o ukidanju ranije osuđujuće presude (čl. 508. st. 2. ZKP).

Zločin u Vrhovinama

Dana 24. veljače 2009. godine na Županijskom sudu u Karlovcu započela je glavna rasprava u kaznenom postupku protiv optuženog Nenada Pejnovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Prvostupanjska presuda objavljena je 03. travnja 2009. godine. Optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina.

VSRH je u cijelosti potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. g. tereti se Nenad Pejnović da je dana 04. listopada 1991. g. u selu Vrhovine, zaselak Ćorci, za vrijeme oružanog sukoba i okupacije od strane pobunjenih Srba u okviru tzv. “SAO Krajine”, u kasnim poslijepodnevnim satima, kao pripadnik Milicije tzv. “SAO Krajine”, prema dogovoru i zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, najprije nezakonito lišio slobode mještane Vrhovina hrvatske nacionalnosti, i to: Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Čorka i Slavka Čorka, koje su odveli u stanicu Milicije u Vrhovinama, gdje su isti prenoćili, da bi ih idućega dana svi zajedno odveli na predio Ćurinke – Oštri Vršak, gdje su ih potom sve lišili života – dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, protuzakonito zatvorio i ubijao civilno stanovništvo, pa da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću, broj: K-DO-4/08, od 27. svibnja 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 967 KB)

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K – 11/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević – predsjednik Vijeća, sudac Mladen Kosijer – član Vijeća, sutkinja Vesna Britvec – članica Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću, broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. g.

Zastupnik optužbe: Zdravko Car, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Nenad Pejnović (u pritvoru od 10. veljače 2008. godine)

Branitelji optuženika: Đuro Vučinić i Slađana Čanković, odvjetnici iz Zagreba

Žrtve (ubijeni): Martin Čorak, Mato Čorak, Kata Čorak, Stjepan Čorak, Vladimir Čorak i Slavko Čorak

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

VRHOVINE izvjestaji s rasprave

Dana 18. lipnja 2002. g. djelatnici NP “Plitvička jezera” pronašli su više ostataka ljudskih tijela u šumskom predjelu Ćurinka – Oštri Vrh. Tijekom očevida i ekshumacije, provedenih po Istražnom centru Županijskog suda u Gospiću, pronađeno je više skeleta ljudskih tijela. Dana 15. studenog 2002. g. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Katedri za sudsku medicinu, izvršena je identifikacija mrtvih tijela, kojom prilikom su identificirane naprijed navedene žrtve.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je predmet sa Županijskog suda u Gospiću delegirao Županijskom sudu u Karlovcu, i to iz formalnih razloga. Naime, u predmetima ratnih zločina sudsko vijeće mora u cijelosti biti sastavljeno od sudaca profesionalaca, a budući da se pri Županijskom sudu u Gospiću nije moglo sastaviti vijeće u kojem bi sudili suci koji se već nisu bavili predmetnim slučajem, suđenje je premješteno na Županijski sud u Karlovac.

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu je 03. travnja 2009. godine opt. Nenada Pejnovića oglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

Opt. Pejnović oglašen je krivim da je protuzakonito zatvorio civile, koji su dan potom, od strane nepoznatih osoba, odvedeni i lišeni života.

Vijeće nije smatralo dokazanim da je opt. Pejnović sudjelovao u likvidaciji civila.

Temeljem čl. 102. st. 4. ZKP-a pritvor protiv optuženika je produljen.

Presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu pogledajte ovdje (pdf, 3,66 MB).

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 04. studenog 2009. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je u cijelosti potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu.  Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 03. travnja 2009. proglasilo je opt. Nenada Pejnovića krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Temeljem čl. 102. st. 4. Zakona o kaznenom postupku optuženiku je produljen pritvor, u kojemu se nalazi od 10. veljače 2008.

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. optuženog Nenada Pejnovića se tereti da je 04. listopada 1991. u selu Vrhovine, zaseoku Ćorci, kao pripadnik milicije tzv. SAO Krajine, prema dogovoru i zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, najprije nezakonito lišio slobode mještane Vrhovina hrvatske nacionalnosti, i to: Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Čorka i Slavka Čorka, koje su odveli u stanicu Milicije u Vrhovinama, gdje su isti prenoćili, da bi ih idućega dana svi zajedno odveli na predio Ćurinke – Oštri Vršak, gdje su ih potom sve lišili života – dakle, da je protuzakonito zatvorio i ubijao civilno stanovništvo i time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Opt. Pejnović oglašen je krivim da je protuzakonito zatvorio civile, koji su dan potom, od strane nepoznatih osoba, odvedeni i lišeni života. Vijeće nije smatralo dokazanim da je optuženik sudjelovao u likvidaciji civila.

Predmet je Vrhovni sud RH sa Županijskog suda u Gospiću delegirao Županijskom sudu u Karlovcu, zbog nedostatnog broja sudaca na Županijskom sudu u Gospiću.

S obzirom da je vršena delegacija predmeta, smatramo da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv vrijednosti međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/039) i predmet trebalo delegirati jednom od četiri mjesno nadležna suda po tome Zakonu.

Iako je predsjednik vijeća tijekom dokaznog postupka detaljno i strpljivo ispitivao svjedoke te se prema svim sudionicima u postupku odnosio s uvažavanjem, smatramo da je tijekom postupka počinjeno nekoliko pogrešaka koje bi u konačnici mogle utjecati na valjanost provedenog postupka, ali i na opstojnost presude.

Unatoč protivljenju branitelja optuženog svjedokinja Snježana Valinčić ispitana je na glavnoj raspravi, iako je u svojstvu oštećenika, kao kći ubijenoga Stjepana Čorka, bila prisutna tijekom ispitivanja ostalih svjedoka u istrazi. Prema čl. 198. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06 i 152/08 – dalje ZKP) oštećenik, tijekom istrage, može biti nazočan ispitivanju svjedoka samo kad je vjerovatno da svjedok neće doći na glavnu raspravu.

Nadalje, upozorenja svjedocima, u smislu odredbe čl. 324. i 236. ZKP-a, u više navrata nisu uopće pročitana ili upozorenje nije dano dovoljno jasno. Također, prilikom saslušavanja pojedinih svjedoka predsjednik vijeće ih je često prekidao u njihovom izlaganju.[1]

Tijekom unošenja u zapisnik odgovora svjedoka na pitanja predsjednik vijeća pojedine odgovore nije unosio posebno, nego ih je naknadno umetao u prethodno dati sadržaj iskaza pojedinog svjedoka što može stvoriti pogrešnu sliku po pitanju čega se svjedok sam sjetio i rekao u slobodnom izlaganju, a čega se prisjetio nakon postavljenih pitanja. Iako je i ovakvo diktiranje zapisnika u skladu s postojećim zakonskim propisima, ovakva praksa je višestruko manjkava, prvenstveno zbog nemogućnosti potpune rekonstrukcije tijeka suđenja za potrebe Vijeća, Vrhovnog suda, stranaka i čuvanja autentičnih izjava svih sudionika u postupku. Stoga smatramo da sudovi češće trebaju koristiti mogućnosti audio (i vizualnog) snimanja suđenja u svrhu pravljenja prijepisa (transkripata).

Iako nam nije namjera zadirati u institut slobodnog sudačkog uvjerenja, kojim se sud rukovodi prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, jer se ono po svojoj prirodi niti ne da preispitivati, smatramo da je sud prvoga stupnja suočenjem svjedoka, kao i ispitivanjem pojedinih svjedoka na glavnoj raspravi (ili kod njihovih kuća, ukoliko se radi o svjedocima koji zbog bolesti nisu u mogućnosti pristupiti na sud), a ne čitanjem njihovih iskaza iz istražnog postupka, mogao preciznije utvrditi činjenice bitne u postupku, što bi moglo utjecati na opstojnost presude pri ocjeni drugostupanjskog suda.


[1] Odredba čl. 239. ZKP-a glasi: “Nakon općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a nakon toga će mu se postavljati pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja.”, iz čega proizlazi da svjedoku prvo treba dati mogućnost da samostalno, u neometanom izlaganju, kaže što zna o predmetnom događaju.

Zločin na Koridoru, u Potkonju, Vrpolju i Kninu

Dana 07. svibnja 2009. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku kojom su, nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženici Milan Atlija i Đorđe Jaramaz proglašeni krivima te je opt. Atliji izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, dok je opt. Jaramazu izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina.

VSRH, u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2009. godine, preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku. Obojici je optuženika za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (za koja im je prvostupanjski sud odmjerio kazne u trajanju od po 10 godina), VSRH odmjerio kazne u trajanju od 8 godina. Opt. Milan Atlija, s obzirom da je ranije već pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

ŽDO iz Šibenika podiglo je optužnicu broj K-DO-14/06 od 19. rujna 2006. godine kojom je optužilo Milana Atliju i Đorđa Jaramaza:

I) optuženici Atlija i Jaramaz terete se da su u drugoj polovini lipnja 1992. u BiH, na području tzv. koridora, između Doboja i Modriče, opt. Atlija kao zapovjednik “jedinice za posebne namjene milicije SAO Krajine”, a opt. Jaramaz kao pripadnik te jedinice “milicije”, nakon što je protupravno lišena slobode nepoznata oštećena civilna muška osoba, opt. Jaramaz odveo navedenu osobu u zapovjedništvo opt. Atliji, gdje ga je opt. Atlija ispitivao, a potom naredio opt. Jaramazu da ubije oštećenika, nakon čega je opt. Jaramaz odveo optuženika do korita rijeke Bosne, a za njima je došao i opt. Atlija, koji je snažno udario oštećenika otvorenim dlanom po glavi, a zatim mu uzeo 700 do 800 švicarskih franaka, naređujući i dalje opt. Jaramazu da ubije oštećenika, nakon čega je opt. Jaramaz iz pištolja pucao i pogodio oštećenika, a potom ga, sa još jednim “milicajcem” odvukao do rijeke Bosne, u oštećenika ispalio još jedan hitac i usmrtio ga, a potom oštećenikovo mrtvo tijelo bacio u korito rijeke Bosne,

II) opt. Atlija se tereti da je u prvoj polovini 1991. godine kao zapovjednik “jedinice za posebne namjene” tzv. SAO Krajine, s “ministrom milicije” tzv. SAO Krajine Milanom Martićem i njegovim zamjenikom Milenkom Zelenbabom, planirao, organizirao i naredio oružane napade na Potkonje i Vrpolje, isključivo na građane hrvatske nacionalnosti, s ciljem teroriziranja i zastrašivanja, pa je sukladno tome 01. svibnja 1991. oko 120 pripadnika “milicije” izvršilo oružani napad na Potkonje i Vrpolje, i to isključivo na oko 300 mještana hrvatske nacionalnosti, zastrašivali ih i terorizirali, nezakonito im pretresali kuće, istjerivali ih iz kuća, protupravno ih lišavali slobode, odvodili ih u “stanicu milicije” u Kninu i ondje ih zatvarali, u Potkonju više građana hrvatske nacionalnosti, među kojima je bio i starac Nikola Požar, tjerali ispred sebe kao živi štit, u Potkonju pretukli Zlatka Gambirožu, Milu Jelića i Ivana Požara, u Vrpolju Antu Milića, Nikolu Milića i Emiliju Milić, a opt. Atlija zajedno sa 60-ak podređenih milicajaca izvršio oružani napad na Potkonje, protupravno lišili slobode mldb. Tonia Požara i Milu Jelića te ih postrojili uza zid, gdje ih je opt. Atlija držao tako postrojene više od pola sata uperivši prema njima pušku sa tromblonskom minom na cijevi, a mještane Branka Batića, Antu Jelića, Branka Požara i Miroslava Jelića protupravno lišili slobode, odveli ih u “stanicu milicije” u Knin, pretukli ih i zatvorili, dok su pripadnici “milicije” u Vrpolju protupravno lišili slobode Dragomira Grgića, odveli ga u “stanicu milicije” u Knin, gdje ga je opt. Atlija, nakon što mu je Grgić odgovorio da je Hrvat, najsnažnije što je mogao šakama i nogama udarao po cijelom tijelu i glavi, a nakon svega navedenog je gotovo kompletno stanovništvo iz navedenih mjesta napustilo svoje domove i prešlo na slobodno područje RH,

III) opt. Atlija se tereti da je od 12. do 16. svibnja 1991., nakon što su pripadnici specijalne policije MUP-a RH Slavko Turudić, Ivan Knezović i Nebojša Škalic protupravno lišeni slobode i dovedeni u Knin, svu trojicu oštećenika zatvorio u tri odvojene ćelije u podrumu “stanice milicije”, koje su bile bez ikakvih higijenskih uvjeta, vode, ležaja, pokrivača i prozora, mučio ih izgladnjivanjem i žeđom, a tijekom noći oštećenike Turudića i Knezovića izvodio iz ćelije i odvodio u prostoriju iznad ćelija te ih tu po cijele noći tukao, dok su ošt. Škalica u susjednoj prostoriji po optuženikovom naređenju tukli njemu podređeni pripadnici “milicije”, tako da su oštećenici zadobili brojne teške tjelesne ozljede opasne po život.

Optuženog Atliju se pod točkama I) i II) optužnice tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, pod točkom III) za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, dok se opt. Jaramaza pod točkom I) optužnice tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO iz Šibenika pogledajte ovdje (pdf, 1,57 MB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Biga – Milutin, predsjednica Vijeća; sudac Sanibor Vuletin – član Vijeća i sudac Ivo Vukelja – član Vijeća

Optužnica: ŽDO Šibenik broj K-DO-14/06 od 19. rujna 2006. godine, toč. I. i II.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku


Kazeno djelo:
 ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Milan Atlija i Đorđe Jaramaz (okrivljenik Atlija je u Lepoglavi na izdržavanju kazne zatvora, a okrivljenik Jaramaz u pritvoru)

Branitelji optuženika: za prvoopt. Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba, za drugoopt. Zoran Petković, odvjetnik iz Šibenika

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA

KORIDOR, POTKONJE, VRPOLJE I KNIN – izvještaji sa prvog suđenja

Glavna rasprava u ponovljenom postupku započela je 02. prosinca 2008. godine.

KORIDOR, POTKONJE, VRPOLJE I KNIN – izvjestaji s ponovljenog suđenja

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 25. studenog 2009. godine. Izvjestaj sa sjednice možete pogledati ovdje. Odluka VSRH nije nam poznata.

PRESUDE

Dana 4. lipnja 2007. godine Vijeće je donijelo presudu kojom su Milan Atlija i Đorđe Jaramaz proglašeni krivima za sva djela koja su navedena u optužnici, osim što je Milan Atlija oslobođen optužbe za djelo pod toč. II. optužnice, odnosno odgovornosti da je, zajedno sa ostalima, prvenstveno Milanom Martićem i Milenkom Zelembaba, planirao, organizirao i naredio oružani napad na Potkonje i Vrpolje.

Opt. Milanu Atliji je za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH-a opisano pod toč. I. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH-a, opisano pod toč. II. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pa mu je određena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.
Đorđe Jaramaz osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Istom presudom (toč. III. izreke), optuženik Milan Atlija je, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a (nije dokazano da je počinio djelo za koje se tereti), oslobođen optužbe za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (djelo iz toč. II. optužnice).

Vrhovni sud RH je, na javnoj sjednici održanoj 16. travnja 2008. godine, ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (toč. I. izreke presude, odnosno toč. I. optužnice) i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (toč. III izreke presude, odnosno toč. II. optužnice) te je u tom dijelu vratio predmet na ponovno suđenje.

U odnosu na toč. II. izreke presude, za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH (djelo opisano pod toč. III. optužnice), preinačena je odluka o kazni u odnosu na opt. Atliju (prvostupanjskom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Protiv optuženika je produžen pritvor.

Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH pogledajte ovdje (pdf, 2,99 MB).

Dana 07. svibnja 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je presudu kojom su optuženici Atlija i Jaramaz proglašeni krivima za kazneno djelo za koje ih se tereti točkom I optužnice.

Optuženom Atliji je za navedeno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina te mu je, s obzirom da je za kazneno djelo iz točke III optužnice ranije pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina.

Optuženom Jaramazu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina.

Optuženi Atlija oslobođen je krivnje za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret točkom II optužnice.

Presudu Županijskog suda u Šibeniku od 07. svibnja 2009. godine pogledajte ovdje (pdf, 648 KB).

VSRH, u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2009. godine, preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku. Obojici je optuženika za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (za koja im je prvostupanjski sud odmjerio kazne u trajanju od po 10 godina), VSRH odmjerio kazne u trajanju od 8 godina. Opt. Milan Atlija, s obzirom da je ranije već pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje se temelji na zapažanjima s glavnih rasprava koje smo pratili. Monitori nisu dobili odobrenje predsjednice Vijeća za zapisnike s rasprava, optužnicu ni pisanu presudu što je otežavalo praćenje i onemogućilo pravnu analizu predmeta.

Tijekom postupka promatrači nisu zabilježili povrede procesnih odredbi, postupovno je suđenje provedeno korektno i u skladu s pravilima struke. Komentari koje ćemo iznijeti odnose se na činjenice kojima bi se doprinijelo poboljšanju samog postupka, no navedene okolnosti, po našem mišljenju, nisu bitno utjecale na kvalitetu postupka i njegov ishod.

Iako su u postupku općenito poštovane sve procesne odredbe, ocjena je promatrača da su postojale okolnosti koje bi u suđenjima za ratne zločine trebalo izbjegavati, a odnose se na ostvarivanje prava na javnost postupka.

Naime, promatrači (kao ni druga zainteresirana javnost) nisu u mogućnosti izvršiti uvid u spise i dokumente iz istražnog postupka, niti mogu pratiti istražni postupak. Stoga bi trebalo izbjegavati uobičajenu praksu da se na glavnim raspravama zapravo ne čitaju dokumenti i iskazi iz istražnog postupka, već se samo konstatira njihovo čitanje. Time se onemogućuje zainteresiranoj javnosti i sadržajno pratiti dokazni postupak, i opservirati odluke Vijeća u pogledu ostvarivanja prava na nepristrano suđenje.

Glavni prigovori branitelja u ovom postupku su se odnosili na činjenicu odbijanja zahtjeva za ponovnim saslušanjem nekih svjedoka. Vijeće je odbilo ponovno saslušavati neke od predloženih svjedoka jer izjave istih, prema iskazima u istrazi, nisu bile od bitnog značenja za postupak, odnosno njihovi novi iskazi ne bi utjecali na konačnu odluku čime je Vijeće doprinijelo ubrzanju postupka. No, u interesu javnosti, trebalo je stvarno pročitati iskaze iz istrage, posebice stoga jer se iskazi iz istrage i oni dati na glavnoj raspravi, a koji se odnose na same okrivljenike, nisu podudarali u bitnim okolnostima. Tako se nekim dijelovima postupka činilo kako Vijeće bez opravdanog razloga odbija saslušati predložene svjedoke.

Treba upozoriti i na činjenicu da je «glavni svjedok» optužbe na glavnoj raspravi saslušavan više od četiri sata, što ne bi trebala biti praksa. Naime, bilo je razvidno da svjedok posljednjih sat vremena više nije bio u stanju koncentrirano pratiti tok glavne rasprave i odgovarati na pitanja, te je bilo za očekivati da radi toga Vijeće prekine glavnu raspravu i zakaže novu.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Na Županijskom sudu u Šibeniku, nakon provedenog ponovljenog postupka, Milan Atlija i Đorđe Jaramaz 07. svibnja 2009. proglašeni su krivima. Milan Atlija nepravomoćno je osuđen na (jedinstvenu) kaznu zatvora u trajanju od 14, a Đorđe Jaramaz na kaznu zatvora od 10 godina.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku optuženici su tuženi zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidacije nepoznatog civila u lipnju 1992. u BiH, na području tzv. Koridora, a opt. Atlija i za planiranje, organiziranje i naređivanje napada na građane hrvatske nacionalnosti Potkonja i Vrpolja, s ciljem zastrašivanja i teroriziranja te posljedičnog iseljavanja, kao i za zlostavljanje Dragomira Grgića u stanici milicije u Kninu). Opt. Aliju teretilo se i za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH (nečovječno postupanje i zlostavljanje zarobljenih pripadnika MUP-a RH).

Presudom Županijskog suda u Šibeniku iz 2007. optuženici su proglašeni krivima zbog k.d. iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidacije nepoznatog civila ) te je svakom izrečena kazna zatvora od 10 godina. Opt. Atlija proglašen je krivim i za k.d. iz čl. 122. OKZRH, za što mu je utvrđena kazna zatvora od 3 godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna od 12 godina. Oslobođen je optužbe za planiranje, organiziranje i naređivanje napada na Potkonje i Vrpolje, s posljedičnim iseljavanjem stanovništva hrvatske nacionalnosti.

Potom je Vrhovni sud RH u travnju 2008., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidaciju nepoznatog civila) i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje) i u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U pogledu kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH (zlostavljanje zarobljenih pripadnika MUP-a), prvostupanjska je presuda preinačena te je Atlija osuđen na 5 godina zatvora.

Istom presudom Vrhovni sud RH je sudu prvoga stupnja naložio da u ponovljenom postupku provede sve već do sada provedene dokaze, da u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidaciju civilnog stanovnika) sasluša neposredno ili zamolbenim putem potencijalno mogućeg oštećenika Jaska (Haluma) Gazdića te da utvrdi je li on osoba koja se u inkriminiranom događaju spominje kao “nepoznata oštećena civilna osoba”, tj. je li on osoba koja je kritičnog događaja prema optužnici ubijena, a u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje i zlostavljanje Dragomira Grgića) da provođenjem daljnjih dokaza utvrdi položaj Milana Atlije u miliciji tzv. SAO Krajine, njegov odnos s Milanom Martićem i Milenkom Zelenbabom te da saslušanjem već do sad saslušanih svjedoka, a po potrebi i drugih, utvrdi činjenice o njegovom sudjelovanju u napadima na Potkonje i Vrpolje, o protupravnom lišavanju slobode civila, posebno Dragomira Grgića, kao i što se točno s njim događalo u stanici milicije u Kninu.

U ponovljenom postupku optuženici su proglašeni krivima za kazneno djelo počinjeno na tzv. Koridoru i osuđeni na kazne zatvora od po 10 godina. Opt. Atlija oslobođen je optužbe za organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje i zlostavljanje Dragomira Grgića.

Vijeće je, doduše, utvrdilo da je opt. Atlija u zgradi kninske milicije udario ošt. Grgića, no, kako je to navedeno u obrazloženju presude, taj događaj nije moguće izdvojiti iz cjelokupnog činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za koje je Atlija oslobođen optužbe. Opt. Atliji, s obzirom da je za k. d. iz čl. 122. OKZRH već pravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, izrečena je jedinstvena kazna u trajanju od 14 godina.

U ponovljenom postupku, usprkos svim naporima da to učini, vijeće nije saslušalo Jaska Gazdića, ni neposredno ni zamolbenim putem. Vijeće je, naime, imenovanog tražilo putem Interpola i Ministarstva pravde Republike Srpske, no to nije dalo rezultate. Sud je od Interpola obavješten da se Jasko Gazdić nalazi u bijegu na nepoznatoj adresi te da se protiv njega vodi postupak za kazneno djelo ratnog zločina. Sud je iskaz Jaska Gazdića, dan ranije pred sudom u Beogradu, u kojemu je naveo da je upravo on oštećena osoba u inkriminiranom događaju na tzv. Koridoru, no da u njega nije pucano, ocijenio neistinitim, danim u cilju da pomogne optuženicima.

Svjedok Pero Bajić, na čijem je iskazu u prvom postupku utemeljena osuđujuća presudu, nije ponovno saslušan. Nejasno nam je zbog čega se vijeće nije, usprkos prijedlogu obrane, poslužilo mogućnošću upotrebe video-linka kao načina ispitivanja svjedoka koji iz bilo kojih razloga nije u mogućnosti pristupiti sudu.

Vijeće je odbilo i prijedlog obrane za pribavljanjem skice kuće obitelji Vidaković sa bližom okolicom, a vezano uz svjedočki iskaz Pere Bajića danog pred istražnim sucem, u kojem on navodi da se iz toga dvorišta vidi cesta i rijeka u koju je kritične zgode bačeno tijelo nepoznatog muškarca. Teoretski gledano, takva skica je mogla poslužiti kao kontrolni dokaz u odnosu na svjedočki iskaz Pere Bajića, kojemu je vijeće poklonilo vjeru, što bi naposlijetku moglo dati veću sigurnost vijeću za ispravno presuđenje.

Iako smatramo da je ponovljeni postupak proveden sukladno ZKP-u, ostaje nejasno zbog čega je sud odbio prijedlog da se pribavi skica mjesta, s obzirom da pribavljanje toga dokaza ne bi bilo na uštrb ekonomičnosti i efikasnosti postupka.

Doduše, pravo je vijeća da odluči koje će dokazne prijedloge prihvatiti i izvesti. Vijeće je brojne dokazne prijedloge obrane odbijalo sa obrazloženjem da su suvišni i nepotrebni za pravilno presuđenje, no VSRH je upravo zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukinuo raniju presudu.

Zločin u selu Pecki – zaseoku Bjelovac

VSRH je utvrdio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Okružnog suda u Sisku br. K-24/92 od 25. svibnja ’93. i presudom VSRH br. I Kž 833/93 od 30. studenog ’93. povrijeđen zakon na štetu osuđenih Nikole Radiševića, Jove Zubanovića, Sime Plavljenića i Dušana Paunovića, pa je ukinuo navedene presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Glavna rasprava na Županijskom sudu u Sisku započela je 15. rujna 2009.

Nakon što je državno odvjetništvo odustalo o optužbe, sud je 07. siječnja 2010. obustavio kazneni postupak protiv Radiševića, Zubanovića, Plavljenića i Paunovića.

OPTUŽNICA

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku br. KT-178/92, izmjenjenoj 15. rujna 2009. godine, optuženike se tereti da su 16. kolovoza 1991. u zaseoku Bjelovac pored Peckog, zajedno sa više nepoznatih pripadnika srpske paravojne postrojbe, naoružani puškama i sjekirama, znajući da Stjepan, Đuro i Mato Horvat te Ivan Bugarin svakodnevno dolaze hraniti stoku u Bjelovac, napali ih samo zato što su hrvatske nacionalnosti i usmrtili ih ispalivši u njih više hitaca iz pušaka te udarajući ih sjekirom po glavi i tijelu, dakle da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili napad na civilne osobe kojeg posljedica je smrt pa da su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Izmjenu optužnice od 15. rujna 2009. pogledajte ovdje.

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Okružno javno tužilaštvo Sisak je podiglo optužnicu br. KT-178/92 od 30. studenog 1992.kojom je optuženike teretilo za počinjenje krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. preuzetog KZJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH).

Okrivljnicima je suđeno u odsutnosti.

Okružni sud u Sisku je 25. svibnja 1993. objavio presudu kojom su okrivljenici proglašeni krivima i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina (svaki). Presudu možete pogledati ovdje.

Presudom VSRH broj I Kž 833/1993 od 30. studenog 1993. odbijena je žalba okrivljenika, izjavljena po braniteljici po službenoj dužnosti, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

No DORH je u siječnju 2009. godine podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti proti navedenih presuda Okružnog suda u Sisku i Vrhovnog suda RH.

VSRH je, u sjednici vijeća održanoj 25. veljače i 11. ožujka, presudio da je zahtvjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je gore navedenim presudama Okružnog suda u Sisku i Vrhovnog suda RH povrijeđen zakon na štetu osuđenih, pa je ukinuo navedene presude i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Pogledajte presudu VSRH.

Prema Vrhovnom sudu RH, zakon je povrijeđen jer se osuđujuća presuda temelji na iskazu koji se ne može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku. Naime, svjedok Marijan Gregurinčić, koji je jedini kao počinitelje imenovao okrivljenike, svoja saznanja crpi iz obavijesti koje su mu kao policajcu dali građani i to kada je, postupajući po kaznenoj prijavi u drugom krivičnom postupku, tražio obavijesti.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-15/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj: KT-178/92 od 30. studenog 1992., izmijenjena na glavnoj raspravi 15. rujna 2009.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZRH

Optuženici: Nikola Radišević, Jovo Zubanović, Simo Plavljenić i Dušan Paunović – nalaze se u bijegu, sudi im se u odsutnosti

Optužnicu zastupa: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Branitelji:

Domagoj Rupčić, branitelj I-optuženog Nikole Radiševića,

Zorko Kostanjšek, branitelj II-optuženog Jove Zubanovića,

Željko Andrijević, branitelj III-optuženog Sime Plavljanića,

Danko Kovač, branitelj IV-optuženog Dušana Paunovića.

Žrtve – ubijeni:

Stjepan Horvat, Đuro Horvat, Mato Horvat i Ivan Bugarin

IZVJEŠTAJI S RAPRAVE

Glavna rasprava započela je 15. rujna 2009. godine.

Ročišta su održana i 26. listopada i 8. prosinca. Dana 21. prosinca rasprava, iako zakazana, nije nastavljena.

SELO PECKI – ZASEOK BJELOVAC – izvjestaji s rasprave

Nakon što je državno odvjetništvo odustalo o optužbe, sud je 07. siječnja 2010. obustavio kazneni postupak protiv Radiševića, Zubanovića, Plavljenića i Paunovića.

Rješenje o obustavi možete pogledati ovdje.

Zločin u Popovcu

Na Županijskom sudu u Osijeku završen je ponovljeni postupak protiv Stojana Pavlovića, Đure Urukala i Branka Berberovića. Dana 07. srpnja 2009.g. objavljena je nepravomoćna presuda kojom je okr. Stojan Pavlović osuđen na 3 godine zatvora, okr. Đuro Urukalo na 2 godine zatvora i okr. Branko Berberović na 1 godinu i 6 mjeseci zatvora za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u baranjskom selu Popovac u razdoblju od kolovoza 1991. do kraja 1996. godine.
VSRH je na sjednici vijeća održanoj 09. veljače 2010. godine potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO-a u Osijeku broj K-DO-8/2003, od 12. svibnja 2003., Stojan Pavlović, Đuro Urukalo, Branko Berberović i Milan Šarić optuženi su da su u razdoblju od kolovoza 1991. godine do 1996. godine u baranjskom selu Popovac počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a Đuro Urukalo je optužen i da je nedozvoljeno posjedovao eksplozivne tvari te da je počinio i kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. Kaznenog zakona.

Optužnicu ŽDO-a u Osijeku br. K-DO-8/2003, od 12. svibnja 2003. godine možete pogledatiovdje (PDF, 808 KB).

Podneskom od 19. ožujka 2004. godine izmijenjen je činjenični opis, zakonski opis te pravna kvalifikacija optužnice.

Okrivljenike Pavlovića, Urukala i Berberovića se tereti da su u razdoblju od kolovoza 1991. do kraja 1996. godine u baranjskom selu Popovac, Pavlović kao član Štaba TO Popovac, a i kao neformalni zapovjednik svih vlasti u Popovcu, Urukalo kao član Štaba i komandant civilne zaštite, a Berberović kao pripadnik TO, u nakani da selo Popovac učine etnički čistim srpskim područjem, sudjelovali u radu Štaba u kojem su se donosile i izvršavale odluke kojima je civilno nesrpsko stanovništvo izvrgnuto fizičkom i psihičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, tjeranju na prisilni rad te raznim drugim oblicima zastrašivanja, uslijed čega je najveći dio nesrpskog stanovništva Popovca morao napustiti svoje kuće i prijeći na slobodni dio RH.

Tereti ih se da su se nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili im ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, provodili raseljavanje, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, uzimali taoce, prinuđivali na službu u oruženim snagama neprijateljske sile, provodili protuzakonita zatvaranja i prinuđivali na prinudni rad, pa da su time počinili k.d. ratnog zločina protiv civilnog stanovnika iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Okr. Urukalo optužen je i da je 04. ožujka 2003. godine u svojoj obiteljskoj kući u Popovcu držao jednu ručnu bombu, jedan upaljač za ručnu bombu te šest tromblonskih mina te da je time počinio k.d. nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 235. KZ RH.

Okr. Šarić je optužen da je prihvatio oružje i pridružio se pobunjenicima protiv ustavnopravnog poretka RH postavši najprije pripadnikom tzv. TO Popovca, a naknadno i Milicije RSK te da je sudjelovao u različitim aktivnostima navedenih formacija pa da je na taj način počinio kazneno djelo protiv RH – oružanu pobunu iz čl. 235. KZ RH.

Izmijenjenu optužnicu od 19. ožujka 2004. godine pogledajte ovdje (PDF, 133 KB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-39/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Damir Krahulec, predsjednik Vijeća; suci Drago Grubeša i Mario Kovač, članovi Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, K-DO-8/2003, od 12. svibnja 2003. godine, izmijenjena 19. ožujka 2004. godine

Zastupnik optužbe: Dražen Križevac, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

I.-optuženik: Stojan Pavlović, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio od 05. ožujka 2003. godine do 08. travnja 2004. godine

II.-optuženik: Đuro Urukalo, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio od 05. ožujka 2003. godine do 08. travnja 2004. godine

III.-optuženik: Branko Berberović, brani se sa slobode, u pritvoru se nalazio od 05. ožujka 2003. godine do 08. travnja 2004. godine

Izabrani branitelj I.-optuženika: Dubravko Marjanović, odvjetnik iz Osijeka

Izabrana braniteljica II.-optuženika: Sibila Jagar, odvjetnica iz Osijeka

Izabrana braniteljica III.-optuženika: Dubravka Pešo, odvjetnica iz Osijeka

Žrtve:

– fizički i psihički zlostavljani: Milan Kramar, Josip Mikec, Stjepan Šumiga, Zvonko Arlav, Zvonko Geto, Goran Knez, Dragutin Posavec, Slavica Gudlin, Dragica Žganjer, Stjepan Hertarić, Ivan Blešć

-nezakonito privođen : Proka Radivojević

-prinuđivan na prisilni rad: Ivan Plešć, Stjepan Šumiga, Željko Jurčec, Robert Gajšek, Franjo Androić, Stjepan Jug, Valent Žganjer, Dragica Žganjer, Josip Kunović i Stevan Čizmar

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

POPOVAC izvjestaji s pracenja

Glavna rasprava u ponovljenom postupku započela je 20. travnja 2009. godine.

Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivima za djelo koje im se optužnicom stavlja na teret.

Nepravomoćna presuda objavljena je 07. srpnja 2009.

PRESUDE

Vijeće Županijskog suda u Osijeku je donijelo 08. travnja 2004. godine presudu kojom je, temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP-a, u svezi čl. 1. Zakona o općem oprostu, prema IV-opt. Milanu Šariću optužba odbijena.

Optuženi Pavlović oslobođen je optužbe da je nadgledao ispitivanje mještana Kramara i Mikeca, pri kojem su ovi bili tučeni, te da je naredio privođenje Zvonka Geta, a potom nadgledao ispitivanje Zvonka Geta i Gorana Kneza, pri kojemu su oni bili tučeni.

Optuženci Pavlović, Urukalo i Berberović proglašeni su krivima za počinjenje kaznenih djela iz ostalih točaka optužnice.

Opt. Pavloviću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

Opt. Urukalu za učin k.d. iz čl. 120. st. 1. OKZ RH utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 2 godine, a za učin k.d. iz čl. 335. st. 1. KZ u trajanju od 6 mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 2 mjeseca.

Opt. Berberoviću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci.

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 18. ožujka 2008. godine, preinačio je prvostupanjsku presudu u odluci u kazni, u odnosu na opt. Urukala i k.d. nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplouivnih tvari iz čl. 335. st. 1. KZ, te ga je u odnosu na to djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

U ostalom osuđujućem i oslobađajućem dijelu presuda je ukinuta i vraćena sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer je prvostupanjski sud za isto djelo donio i osuđujuću i oslobađajuću presudu, što, u odnosu na to djelo, izreku presude čini nerazumljivom i proturječnom samoj sebi.

U ostalim dijelovima prvostupanjska je presuda potvrđena.

Presudu i rješenje VSRH od 18. ožujka 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 184 KB).

Nakon provedenog ponovljenog postupka, na Županijskom sudu u Osijeku je dana 07. srpnja 2009. objavljena nepravomoćna presuda kojom su okrivljenici Pavlović, Urukalo i Berberović proglašeni krivima. Okr. Stojan Pavlović osuđen je na 3 godine zatvora, okr. Đuro Urukalo na 2 godine zatvora i okr. Branko Berberović na 1 godinu i 6 mjeseci zatvora.

Navedenu presudu od 07. srpnja 2009. god. pogledajte ovdje.

VSRH je na sjednici vijeća održanoj 09. veljače 2010. godine potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka na Županijskom sudu u Osijeku 07. srpnja 2009. objavljena je nepravomoćna presuda kojom su okrivljenici Pavlović, Urukalo i Berberović proglašeni krivima. Primjenom odredbi o ublažavanu kazne, okr. Pavlović osuđen je na 3 godine zatvora, okr. Urukalo na 2 godine i okr. Berberović na 1 godinu i 6 mjeseci.

Sud je presudio da su optuženici Pavlović, Urukalo i Berberović počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u razdoblju od kolovoza 1991. do kraja 1996. godine u baranjskom selu Popovac, opt. Pavlović kao član Štaba TO Popovac i predsjednik odbora za zbrinjavanje izbjeglih osoba pri Mjesnoj zajednici Popovac, opt. Urukalo kao član Štaba i načelnik civilne zaštite, a opt. Berberović kao pripadnik TO, u nakani da selo Popovac učine etnički čistim srpskim područjem, sudjelovali u radu Štaba u cilju ostvarenja odluka kojima je civilno stanovništvo bilo izvrgnuto fizičkom i psihičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, tjeranju na prisilni rad, držanju u svojstvu talaca te raznim drugim oblicima zastrašivanja, uslijed čega je najveći dio nesrpskog stanovništva Popovca morao napustiti svoje kuće i prijeći na slobodni dio RH.

Prvo suđenje provedeno je 2004. godine.[1] Postupak je vođen protiv četvorice okrivljenika. Presudom je optužba, nakon prekvalifikacije djela na kazneno djelo oružane pobune, odbijena u odnosu na IV-okr. Milana Šarića. I-okr. Stojan Pavlović oslobođen je optužbe u odnosu na dvije točke optužnice, a proglašen je krivim u odnosu na ostale točke optužnice te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci. Za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva II-okr. Đuri Urukalu utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 2 godine, a za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari u trajanju od 6 mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna u trajanju od 2 godine i 2 mjeseca. III-okr. Branku Berberoviću za učin kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrečena je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci.

VSRH je 18. ožujka 2008. godine preinačio prvostupanjsku presudu u odluci u kazni u odnosu na opt. Urukala. Za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

U ostalim (osuđujućim i oslobađajućim) dijelovima presuda prvostupanjskog suda je ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer je prvostupanjski sud za isto djelo donio i osuđujuću i oslobađajuću presudu.[2]

U ponovljnom postupku dokazi nisu ponovno izvođeni, već je, uz suglasnost stranaka, samo konstatirano njihovo čitanje. S obzirom da prvo suđenje (2004. godine) nismo pratili i s obzirom na navedeno u prethodnoj rečenici, nije nam poznato da li su oštećenici tada upozoravani na mogućnost postavljanja imovinskopravnog zahtjeva i kako su se o toj mogućnosti očitovali, no u izreci presude od 07. srpnja 2009. o (eventualnim) imovinskopravnim zahtjevima nije odlučeno.

Nadalje, Sud u obrazloženju presude nije dovoljno pojasnio oblik krivnje. Navedeno je samo da su optuženici svjesno poduzeli radnje i aktivnosti koje su usmjerene u cilju kršenja odredaba Ženevskih konvencija. Naime, s obzirom da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva moguće počiniti samo s namjerom (izravnom ili neizravnom), a da je stupanj kaznene odgovornosti okolnost koja se uzima u obzir pri odmjeravanju kazne, mišljenja smo da je potrebno više pažnje posvetiti okolnostima koje utječu na to da kazna bude veća ili manja, posebno imajući u vidu da su prilikom odmjeravanja kazne primjenjene odredbe o ublažavanju kazne, zbog posebno izraženih olakotnih okolnosti. Okrivljenicima Urukalu i Berberoviću je, između ostalih, kao olakotne okolnosti cijenio i socijalno stanje i nezaposlenost, no unatoč tome, obvezao ih je na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna, na koliko je obvezan i opt. Pavlović, koji je znatno boljeg imovnog stanja od navedene dvojice optuženika.

Prikaz postupka pogledajte ovdje 


[1] To suđenje nismo pratili.

[2] VSRH je obrazložio da nije pravno moguće u izreci presude postojanje osude i oslobađanja za isti činjenični opis djelatnosti, jer sve radnje jednog produljenog kaznenog djela čine jedno jedinstveno kazneno djelo i predstavljaju jedinstven događaj, a jedinstveno kazneno djelo mora se u cjelini presuditi.

Zločin u Medačkom Džepu

Suđenje protiv optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika počinjenoga u Medačkom džepu 1993. godine. Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu. Započeo je 18. lipnja 2007. godine. Nepravomoćna presuda objavljena je 30. svibnja 2008.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH održana je 16., 17. i 18. studenog 2009. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

M. DŽEP skraćena optuznica.doc

Optužnica po zapovjednoj odgovornosti tereti prvoopuženoga Rahima Ademija, i drugooptuženoga Mirka Norca da su, kao visoki časnici HV tijekom i nakon vojne operacije «Džep ′93», koja je provedena u razdoblju od 09. do 17. rujna 1993. godine u okolici Gospića u predjelu zvanom Medački džep, jugoistočno od Gospića, za trajanja međunarodnog oružanog sukoba na teritoriju RH između regularnih oružanih snaga HV-a i postrojbi Specijalne policije MUP-a s jedne strane, te naoružanih vojnih i paravojnih formacija pobunjenih Srba potpomognutih snagama i logistikom bivše JNA i dragovoljcima iz Srbije i Crne Gore s druge strane, izazvanog njihovom agresijom, postupajući protivno odredbama članaka 3., 16., 27., 32. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., čl. 3. stavka 1. točka a i c Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., a napose protivno odredbama čl. 51. st. 2. i st. 5.b, čl. 54. st. 2., čl. 57. st. 1. i st. 2., ali. III., te čl. 86. i 87. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 08. lipnja 1977.), počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, i kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Snage HV-a i Specijalne postrojbe MUP-a su operaciju “Džep ′′93” proveli iz vojno-strateških i sigurnosnih razloga s nakanom da oslobode dio okupiranog teritorija RH u širem području Divosela, Čitluka i Počitelja, koje je činilo Medački džep, kako bi se zaustavilo kontinuirano topničko teroriziranje žitelja Gospića od okupacijskih snaga.

Rahim Ademi je kao visoki časnik HV-a s činom brigadira bio na položaju vršitelja dužnosti zapovjednika Zbornog područja Gospić, a Mirko Norac je kao časnik HV-a s činom pukovnika bio na položaju zapovjednika 9. motorizirane brigade unutar Zbornog područja Gospić te zapovjednika Sektora 1, posebne operativno-taktičke grupe formirane upravo za potrebe operacije “Džep ′′93” koju su činile 9. motorizirana gardijska brigada, Domobranska bojna Gospić, Domobranska bojna Lovinac, postrojbe 111. brigade i postrojbe Specijalnih snaga MUP-a. Imali su zapovjednu ovlast nad svim podređenim i pridodanim vojnim postrojbama i formacijama tog zbornog područja i, stoga, biliodgovorni za primjenu propisa međunarodnog prava o ratnim zarobljenicima, sigurnosti i zaštiti civila i njihove imovine.

Optužnica okrivljenima stavlja na teret: 1. zapovjednu odgovornost za pretjerano i neselektivno topničko-raketno-minobacačko djelovanje što je izazvalo stradanja civila i njihove imovine; 2. da, iako su znali, nisu poduzeli ništa da spriječe, suzbiju i kazne ubijanje, okrutno zlostavljanje i masakriranje civila srpske narodnosti, paljenje i rušenje kuća i gospodarskih zgrada te pljačkanje i uništavanje njihove imovine što su dijelovi njima podređenih postrojbi činili nakon završetka operacije „Džep ’93“, tijekom obustave vatre i nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja; 3) da, iako su znali, nisu poduzeli ništa da spriječe, suzbiju i kazne ubijanje i mučenje ratnih zarobljenika srpske narodnosti, pristajući da njima podređene postrojbe nastave s takvim postupanjima i pristajući na njihove posljedice.

Tako su optuženi, znajući da u selima i zaseocima na crtama topničkih napada (Čitluk, Divoselo, Jovići) prebiva i civilno stanovništvo srpske narodnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati nepotrebnu pogibiju, ranjavanje i bijeg tih civila u smjerovima napadnih djelovanja, razaranje njihovih kuća, gospodarskih zgrada i ostale imovine, i iako su imali moć i ovlast zaustaviti takav topnički napad, to nisu učinili, već su izdali zapovjedi i provedbom istih pristali na takve posljedice, pa je zbog pretjeranog i neselektivnog topničko-raketno-minobacačkog djelovanja smrtno stradalo 5 civila i uništeno sedam kuća.

Tako, nadalje, optužnica tereti okrivljene za zločine počinjene nakon završetka operativno-taktičkog dijela operacije „Džep ′′93“, nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja na početne položaje, od 15. rujna 1993., odnosno tijekom obustave vatre kada je okrutno zlostavljano, ubijeno i masakrirano 22 civila i 2 vojnika, a teško ranjeno 2 civila i zlostavljano 6 ratnih zarobljenika te uništeno 32 kuće u Rajčevićima, 20 u Krajnovićima, 6 kuća u Potkonjacima, 5 kuća u Drljićima, 20 kuća u Strunićima, 11 kuća u Velikom Kraju, 7 kuća u Donjem Selu, neutvrđen broj kuća u Divoselu, te niz gospodarskih objekata (41 u Rajčevićima; 28 u Krajnovićima pri čemu su još onečišćena 4 bunara; 10 u Potkonjacima; 10 u Drljićima; 17 u Strunićima gdje su još i onečišćena 3 bunara; 8 u Velikom Kraju; 9 u Donjem Selu i neutvrđen broj u Divoselu). Iz svih je spomenutih mjesta, kao i iz mjesta Čitluk, Sitnik, Počitelj i Rogići, uz pomoć civila kojima je dopušten ulazak na bojište, civilima koji su napustili to područje otuđena vrednija pokretna imovina, a stoka djelomično ubijena.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

M. DŽEP opći podaci.doc

M. DŽEP lipanj 07.doc

M. DŽEP srpanj 07.doc

M. DŽEP rujan 07.doc

M. DŽEP listopad 07.doc

M. DŽEP studeni 07.doc

M. DŽEP prosinac 07.doc

M. DŽEP siječanj 08.doc

M. DŽEP veljača 08.doc

M. DŽEP ožujak 08.doc

M. DŽEP travanj 08.doc

M. DŽEP svibanj 08.doc

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, u sastavu: sudac Marin Mrčela, Predsjednik Vijeća, te suci Siniša Pleše i Jasna Pavičić, članovi Vijeća. Za dopunskog suca bio je određen sudac Zdenko Posavec.

Optužnicu zastupa Antun Kvakan, zamjenik GDO RH, te Jasmina Dolmagić, zamjenica ŽDO iz Zagreba.

Branitelji opt. Ademija: odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković Glumac. Branitelji opt. Norca: odvjetnici Željko Olujić i Vlatko Nuić.

Punomoćnici oštećenih su odvjetnici Dragan Jovanić i Renata Dozet Daska.

Žrtve: – ubijeni civili: Pera Krajnović, Bora Vujnović, Marko Potkonjak, Janko Potkonjak, Nikola Vujnović, Bosiljka Bjegović, Ankica Vujnović, Ljubica Kričković-Živčić, Sara Kričković, Đuro Krajnović, Mile Sava Rajčević, Momčilo Vujnović, Ljiljana Jelača, Milan Matić, Nikola Jerković, Anđa Jović, Nedeljka Krajnović, Stana Krajnović, Milka Bjegović, Mile Pejnović, Dmitar Jović, Mara Jović, Đuro Vujnović, Stevo Vujnović, Boja Pjevač, Milan Rajčević, Branko Vujnović; ubijeni zarobljenici: Stanko Despić, Nikola Stojisavljević, Milan Jović, Dane Krivokuća i Dragan Pavlica ; civili preživjeli pokušaj ubojstva: Anka i Ivanka Rajčević; zlostavljani zarobljeni vojnici: Vladimir Divjak, zaštičeni svjedok br. 4, Nikola Bulj.

Glavna rasprava započela 18. lipnja 2007. godine.

Suđenje prati Veselinka Kastratović, Centar za mir Osijek, Marija Zebić i Darko Balać, Centar za humanitarno pravo, Beograd.

PRESUDA

Dana 30. svibnja 2008. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, objavilo je presudu br. K-rz-1/06.

Opt. Rahim Ademi oslobođen je optužbe da bi počinio kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Opt. Mirko Norac oslobođen je optužbe da bi naredio napad bez izbora cilja (točka IV optužnice) i da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Opt. Mirko Norac proglašen je krivim da je propustio spriječiti i time podržavao i ohrabrivao da se civilno stanovništvo ubija ili da se nečovječno prema njemu postupa, da se pljačka imovina stanovništva, te protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina što nije opravdano vojnim potrebama (točka V optuženice), pa je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st.1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Opt. Mirko Norac proglašen je krivim da je, iako je bio dužan, propustio spriječiti te podržavao i ohrabrivao da se ratni zarobljenici ubijaju, muče i da se prema njima nečovječno postupa (točka VI optužnice), pa je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Temeljem odredbe čl. 43. st. 2. t. 2. OKZ RH opt. Mirko Norac osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

PRESUDA Ademi i Norac
Preuzmite ovdje (PDF, 1,80 MB)

VSRH je, na sjednici vijeća održanoj 16. – 18. studenog 2009., djelomično prihvatio žalbu opt. Mirka Norca Keve te preinačio presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da je uzeo od prvostupanjskog suda utvrđene kazne zatvora u trajanju od 5 godina za oba kaznena djela (iz čl. 120. st. 1. u vezi sa čl. 28. i iz čl. 122. u vezi sa čl. 28. OKZ RH), no opt. Norca je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

U ostalom dijelu žalba opt. Norca, kao i žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijene su kao neosnovane.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

IZJAVE ZA JAVNOST

Zapažanje monitora

DORH ima određeni broj pitanja koja postavlja svakom svjedoku, a koja se odnose na

a) angažiranje pripadnika Vojne policije tijekom operacije «Džep 93»;

b) jesu li svjedoci čuli eksplozije od miniranja;

c) jesu li svjedoci vidjeli dim, pljačku imovine?

U tijeku je dokazni postupak, izvode se dokazi saslušavanjem svjedoka predloženih od DORH-a. Na raspravama zakazanim od 24. do 27. rujna 2007. godine iskaz su trebali dati svjedoci: Nikola Bulj, Đuro Dmitrović,Vladimir Divjak, Žarko Vojvodić, Željko Popović, Stevo Uzelac, Dušan Lučić, Milan Pavlica, Mile Drča, Milka Radaković, Nikola Vidović. Za predložene svjedoke Sud je dobio sljedeće podatke:

– za svjedoka Nikolu Bulja poziv se vratio Sudu neuručen, s napomenom da je osoba na naznačenoj adresi nepoznata, Sud je izvršio provjeru u Policijskoj postaji Gračac, utvrđeno je da svjedok na adresi, koju je Sudu dostavilo Državno odvjetništvo, ne boravi a policija nema spoznaja gdje se svjedok nalazi.

– za svjedoka Đuru Dmitrovića poziv se vratio s oznakom «otputovao», Sud je izvršio provjeru u Policijskoj postaji u Gospiću, utvrđeno je da je svjedok dana 31. prosinca 1988. godine odjavio prebivalište iz Rijeke u Divoselo, no tamo nije prijavio prebivalište, Policija nema saznanja o mjestu njegova prebivališta u RH, svjedok nije ishodio hrvatsku osobnu iskaznicu i putnu ispravu.

– svjedok Vladimir Divjaka uputio je Sudu dopis, fotokopiju putne isprave, koju je izdala Kraljevina Norveška. Svjedok je ispričao svoj nedolazak navodeći da u navedenoj putnoj ispravi ima upisanu zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku. Naveo je da ne želi sudjelovati u postupku.

– za svjedoka Žarka Vojvodića poziv se vratio s oznakom «odselio», Sud je od Policijske postaje Donji Lapac dobio podatak da Žarko Vojvodić ne živi na adresi koju je Sud dobio od Državnog odvjetništva, živi u Srbiji na nepoznatoj adresi.

– za svjedoka Stevu Uzelca poziv se vratio s oznakom «odselio».

– za svjedoka Željka Popovića Sud je od policije doznao da je odselio na Island.

– za Dušana Lučića Sud je dobio izvadak iz matica umrlih, utvrđeno je da je svjedok umro 24. prosinca 1996. godine.

– za Milana Pavlicu Sud je dobio izvod iz matice umrlih, utvrđeno je da je umro.

– što se tiče Mile Drče, Sudu nije vraćena dostavnica.

– Milka Radaković je pozvana zamolbenim putem, preko Ministarstva pravde Republike Srbije

– za Nikolu Vidovića Sud je od Policijske postaje Donji Srb dobio informaciju da se nalazi u Bačkom Brestovcu u Republici Srbiji.

S obzirom da se radi o svjedocima koje je predložio DORH očekivalo se da DORH ima podatke o adresama i mjestu prebivališta svjedoka. No, DORH se ne protivi da adrese tih svjedoka utvrdi Sud zamolbenim putem, kao što se ne protivi da svjedoci budu pozvani uz osiguranje mjera potpore, ili da ih se sasluša uz pomoć uređaja za prijenos slike i zvuka.

Na današnjoj raspravi Predsjednik Vijeća odredio je datume glavne rasprave za koje su zamolbenim putem pozvani navedeni svjedoci. Očekivalo bi se da onaj tko predlaže svjedoke korektno navede i njihove adrese, što u konkretnom slučaju za navedene svjedoke DORH nije učinio. To navodi na zaključak da DORH sa tim svjedocima nikada nije bio u komunikaciji. DORH je od dostavljanja ustupljenog predmeta (optužnice i dokaznog materijala iz MKSJ) dvije godine prilagođavao optužnicu našem pravnom sustavu, nakon čega je podignuta neposredna optužnica. DORH u obrazloženju optužnice navodi: „Nema dvojbe da su dokazi na kojima se temelji ova optužnica podobni za podizanje tzv. neposredne optužnice budući da dokazni materijal koji je proslijeđen od Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ispunjava sve kriterije za takvu uporabu propisane u čl. 28. st. 4. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnoga kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Jednako tako dokazi na kojima se temelji ova optužnica svojom su visokom razinom i kvalitetom informativnosti, dakle u kvalitativnom, ali i u kvantitativnom smislu, dostatni da se na osnovi njih podigne optužnica bez provođenja istrage već i u smislu nužne dokazne informativnosti propisane odredbama čl. 191. st. 1. i st. 6. Zakona o kaznenom postupku, što će biti pobliže argumentirano meritornom dokaznom analizom u nastavku ovog obrazloženja.“

Zabilježeno je da zastupnik optužbe ne postavlja pitanja koja se nameću, nakon što svjedok u slobodnom izlaganju iznese svoja saznanja. Vijeće ispituje svjedoka o onim okolnostima kojima je zastupnik optužbe obrazložio svoje predlaganje svjedoka. Osim toga, na što ima i zakonsko pravo, Vijeće svjedoka ispituje o okolnostima vezanima za operaciju „Džep 93“, a koje imaju veze s inkriminiranim događajem. Često i branitelji postavljaju pitanja za koja bi se moglo očekivati da će ih postaviti zastupnik optužbe.

9. listopada 2007. godine

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Suđenje za zločine počinjene u Medačkom džepu je test sposobnosti hrvatskog pravosuđa da u skladu sa standardima pravičnog suđenja provede kazneni postupak protiv visoko rangiranih pripadnika Hrvatske vojske, kao i njegove neovisnosti pri utvrđivanju i interpretiranju činjenica o kaznenom djelu u odnosu na političke stavove o karakteru rata i karakteru same operacije Džep 93’. Suđenje može značajno pridonijeti procesima suočavanja s negativnim naslijeđem prošlosti i reafirmirati vrijednosti urušene zločinom, potaknuti društvenu osudu zločina tako da negiranje zločina počinjenih od pripadnika svog naroda i podržavanje njihove nekažnjivosti mijenja u korist solidarnosti sa žrtvama. Presuda i sankcija presude imati će utjecaj u području opće prevencije kršenja humanitarnog prava.

Nakon provedenog postupka i donošenja prvostupanjske presude iskazujemo svoju zabrinutost u odnosu na navedena očekivanja.

Mišljenja smo da je Državno odvjetništvo predmetu pristupilo nevoljko čineći samo ono što su mislili da se mora učiniti kako bi ispunili obavezu prema međunarodnoj zajednici, a bez istinske volje da se činjenice o zločinu rasvijetle i odgovorni kazne. Propusti Državnog odvjetništva imali su značajan utjecaj na ishod presude. Osuđujućim dijelom presude obuhvaćeno je tek 5 od 32 žrtve iz optužnice.

Preuzimajući optužnicu od Haškog tribunala Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je procijenilo da su „dokazi na kojima se temelji ova optužnica svojom su visokom razinom i kvalitetom informativnosti, dakle u kvalitativnom, ali i u kvantitativnom smislu, dostatni da se na osnovi njih podigne optužnica bez provođenja istrage već i u smislu nužne dokazne informativnosti propisane odredbama čl. 191. st. 1. i st. 6. Zakona o kaznenom postupku“[1]. Nasuprot tome, pokazalo se da je bilo nužno da Državno odvjetništvo provede istragu kako bi se utvrdile zone odgovornosti postrojbi koje su bile angažirane u akciji „Džep 93“, zapovjedni lanac i zapovjedne ovlasti. Time bi DO, sebi prije svega, razjasnilo ulogu optuženih, ali i drugih osoba koja su kao zapovjednici sudjelovali u planiranju i provedbi akcije Džep 93’ (prvenstveno sadašnjeg admirala Davora Domazeta Loše, pukovnika specijalne policije Željka Sačića i generala Mladena Markača). Za pretpostaviti je da se u tom slučaju ne bi dogodilo da se izvođenjem dokaza utvrdi da je dio zločina na koje se optužnica odnosi počinjen u području za koje su bile odgovorne snage Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske kojima, za vrijeme i neposredno nakon operacije „Džep 93“, nije zapovijedao opt. Rahim Ademi niti opt. Mirko Norac. Nadalje, tijek dokaznog postupka ukazivao je na nužnost izmjene optužnice i usklađivanje s činjeničnim stanjem utvrđenim tijekom dokaznog postupka. Izmjene koje su uslijedile nisu optužnicu kvalitativno osnažile, a zbog izostanka izmjena činjeničnog opisa još je 5 žrtava ostalo izvan osuđujućeg dijela presude, a dvije civilne žrtve, o čijem su stradanju iskazivali svjedoci, nisu u optužnicu uvrštene.[2] Osim toga, već u dokaznom materijalu, a i tijekom dokaznog postupka, je utvrđeno da su zapovjednici neposredno podčinjeni drugooptuženiku izdali zapovjed da se vojnicima da eksploziv kojim mogu minirati kuće te da se 40 leševa organizirano preveze, baci i zatrpa u septičku jamu kuće u predgrađu Gospića. Te činjenice nisu našle ikakvo mjesto u optužnici.

Zastupnik optužnice je u nizu situacija bio pasivan (predlaganje dokaza, postavljanje pitanja, stavljanje primjedbi, pri odabiru svjedoka nije provjereno jesu li živi i koje su im adrese i sl.), prepuštajući inicijativu obranama optuženih, nastojeći, možda, da kroz njihovu suprotstavljenost, ostvari cilj optužbe.

Iako je dokaznim postupkom utvrđen i onaj dio zločina koji su počinjeni izvan zone zapovjedne odgovornosti optuženika te je na taj način jasno ukazano na smjer za buduće istrage, zabrinuti smo hoće li, i s kakvom učinkovitošću Državno odvjetništvo, provesti nove istrage protiv odgovornih zapovjednika, i protiv onih koje je ugroženi svjedok br. 6 imenovao kao izravne izvršitelje zločina u Medačkom džepu. Smatramo da su nove optužnice već morale biti podignute.

Predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, sudac Marin Mrčela, je postupak proveo u skladu sa zakonom, učinkovito i uz uvažavanje dostojanstva žrtava. Primijenjene su odredbe čl. 238 a do čl. 238 d ZKP o posebnom načinu sudjelovanja i ispitivanja ugroženih svjedoka u postupku. Primijenjene su odredbe Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ s izmjenama i dopunama, te odredbe čl. 28. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Korištena je međunarodna pravna pomoć pri izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka u Kanadi, SAD, Srbiji, Norveškoj.

Vrhovi sud Republike Hrvatske odlučit će po žalbama stranaka. Mi smatramo da su zaključci Suda u nekoliko elemenata dvojbeni, a da učinci izrečene minimalne kazne i način na koji je ona obrazložena mogu biti pogubni za individualne i društvene procese uspostavljanja pravde iza rata i u pogledu opće prevencije ratnih zločina.

Smatramo upitnom pravnu ocjenu da optuženik koji je optužen i proglašen krivim što nije spriječio, suzbio i kaznio počinjenje zločina protiv muđunarodnog humanitarnog prava (dakle, za nečinjenje) ne može biti krivično odgovoran za zločine počinjene prvog dana operacije jer te zločine nije zapovijedio. Na temelju takve ocjene Sud je iz osuđujućeg dijela presude protiv okrivljenog Mirka Norca izostavio sve civilne žrtve (sedam) koje su stradale protupravnim djelovanjem njemu podređenih vojnika prvog dana operacije Džep 93’[3]Navedena pravna ocjena, naime, ne uzima u obzir krivičnu odgovornost zapovjednika za nekažnjavanje počinitelja zločina protiv međunarodnog prava, iako je u konkretnom slučaju Sud utvrdio da opt. Mirko Norac nikada nije sankcionirao niti prijavio počinitelje mada je za zločine počinjene prvog dana operacije znao (vidi obrazloženje).

Nadalje, mišljenja smo da izricanje minimalne kazne zapovjedniku, okr. Mirku Norcu, koji nije učinio sve što je trebao, i mogao, da spriječi, suzbije i kazni svoje podčinjene za teške zločine kao što je masakriranje zarobljenog vojnika razapinjanjem na drvo i ne uzimanje u obzir da je potpuno uništavanje kuća i imovine pridonijelo teškoj posljedici – trajnom iseljenju cijelih zaseoka, te uzimanje za olakotnu okolnost optuženikovu „mladost i životno neiskustvom u ozračju domoljubnog zanosa“ daje nedvojbenu poruku da će zločin, ako doprinosi nekim „višim“ ciljevima, biti dopušten i „pokriven“ i zatvara obzor nadi (a kamoli očekivanjima) žrtava zločina i njihovih obitelji da putem pravosudnog postupka njihova stradanja budu priznata (vidi obrazloženje).

Obrazloženje

Sud je našao da je II optuženi Mirko Norac-Kevo krivično odgovoran za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi s člankom 28. OKZRH i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u svezi s člankom 28. OKZRH, ali u smanjenom opsegu negoli mu je to optuženjem stavljeno na teret. Sud je utvrdio da drugookrivljeni nije kriv za zločine prema civilnom stanovništvu i zločine prema ratnim razobljenicima koji su počinjeni u zoni odgovornosti Specijalne policije MUP-a RH jer nije zapovijedao tim postrojbama[4], te za pojedine žrtve za koje je ustanovljeno da su stradali kao vojni zarobljenici (a u optužnici navedeni kao civili, a tužiteljstvo to nije izmijenilo u optužnici) ili su poginuli kao vojnici u borbama.

Međutim, smatramo upitnom odluku Suda da drugoopuženik Mirko Norac nije krivično odgovoran za civilne žrtve koje su stradale protupravnim djelovanjem njemu podređenih vojnika prvog dana operacije Džep 93’. Takvu presudu Sud temelji na pravnoj ocjeni da optuženik koji je optužen i proglašen krivim što nije spriječio, suzbio i kaznio počinjenje zločina protiv međunarodnog humanitarnog prava (dakle, za nečinjenje) ne može biti krivično odgovoran za zločine počinjene prvog dana operacije jer te zločine nije zapovijedio. Sud obrazlaže da, kada je saznao za protupravna postupanja pripadnika njemu podređenih postrojbi, drugooptuženik je propustio kao zapovjednik poduzeti potrebno da se takve protupravnosti spriječe, da se ne ponove, da se pronađu neposredni počinitelji i da oni budu kažnjeni te da je, stoga, krivično odgovoran za protupravna postupanja prema civilima koja su bila idućih dana u zoni njegove odgovornosti[5]. Na temelju takve pravne procjene i odluke o krivnji Sud je u tom segmentu učinio izmjenu činjeničnog opisa optužnice (radi se o preciziranju i smanjenju kriminalne količine) izostavljajući sve civilne žrtve stradale od protupravnog djelovanja hrvatskih vojnika 9. rujna 1993. godine (sud je utvrdio da su 09.09.1993. u zoni odgovornosti okr. Mirka Norca protupravno ubijeni civili: slijepa 84-godišnja starica Bosiljka Bjegovic, Mile Sava Rajčević, Ankica Vujnović i Milan Rajčević, Đuro Krajnović, sestre Ljubica i Sara Kričković, ali ih je primjenjujući gore navedenu pravnu ocjenu izostavio iz optužnice).

Smatramo da navedena pravna ocjena ne uzima u obzir krivičnu odgovornost zapovjednika za nekažnjavanje počinitelja zločina protiv međunarodnog prava. Sud je utvrdio da opt. Mirko Norac nije nikada proveo sankciju niti prijavio nezakonito djelovanje njegovih vojnika iako je o tom djelovanju imao saznanja već prvog dana operacije “Džep 93’”.

Dužnost zapovjednika tijekom rata ili oružanog sukoba je onemogućiti postupke suprotne međunarodnom humanitarnom pravu njemu podređenih, a koji bi za posljedicu imali u zakonu naznačene posljedice u odnosu na neprijateljsku stranu, bilo za njezine civile, zarobljenike, imovinu, kulturna dobra ili slično. Upravo prema tim zaštićenim objektima zapovjednik se pojavljuje u ulozi garanta, osobe koja ima funkcionalnu moć zapovijedanja njemu podčinjenim na način da njihovi postupci u ostvarenju ciljeva rata ili oružanog sukoba ne budu suprotni odredbama međunarodnog prava. Pojedini pripadnici vojnih postrojbi, rukovodeći se osnovnim ciljem uporabe oružane sile u koju su uključeni, poduzimaju i radnje koje nisu bile izrijekom naznačene u zapovijedima, a sve radi ostvarenja ranije naznačenog planiranog cilja. Kada oni takvim radnjama uđu u sferu izvršenja kaznenog djela ratnog zločina, a njihov zapovjednik, znajući za takvo njihovo postupanje ništa ne poduzme u odnosu na počinitelje takvog djela, on u naravi proširuje svoju sferu zapovjedi, tolerirajući takvo ponašanje njemu podčinjenih. Upravo tu nastaje odgovornost zapovjednika i za nekažnjavanje, odnosno neprocesuiranje počinitelja nedopuštenih radnji, što je po samoj biti zapovijedanja aktivni dio njegove funkcije zapovijedanja. Naime, u ratnim situacijama zadaća je zapovjednika i sprečavanje zabranjenih postupanja. Ovo sprečavanje može biti u odnosu na radnju koja još nije poduzeta, ali jednako tako i u odnosu na radnju koja je ostvarena, te radi budućih postupaka njemu podčinjenih, a zadaća je zapovjednika da u odnosu na nedopušteno ponašanje izrazi svoj jasan stav zapovjedivši određeno kažnjavanje ili procesuiranje počinitelja. Ne poduzimanje radnje kojom bi spriječio nastupanje posljedica nastalih kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, a koje su rezultat djelovanja njemu vojno podčinjenih, predstavlja takvo nepravo koje je jednako vrijedno kao i samo činjenje od strane njemu vojno podčinjenih u okvirima kaznenog djela ratnog zločina.

Nadalje, Sud nije našao dokazanim da bi postrojbe podređene drugooptuženiku Mirku Norcu protupravno postupale kako bi se opisanom uporabom sile postiglo trajno iseljenje civilnoga (stanovništva), što se doista i dogodilo, kako ga tereti optužnica. Sud obrazlaže da ovaj motiv hrvatske vojske nije dokazan jer je utvrđeno da nije planiran, a da su formalno i stvarno provedene pripreme kojima je trebalo biti osigurano da se povrede međunarodnog humanitarnog prava prema zarobljenicima spriječe i suzbiju ev. protupravna djelovanja. No, ovaj dio optuženja se okrivljenom stavalja na teret u točki 5. optužnice koja se odnosi na protupravna djelovanja “nakon završetka operativno-taktičkog dijela operacije „Džep ‘93“, kao i nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja na početne položaje, od 15. rujna 1993., tijekom obustave vatre“ te nije u strogo zavisnom odnosu s planiranjem i pripremama akcije Džep. Drugo, takvo tumačenje prejudicira da se uporaba sile (ubojstva, namjerno rušenje kuća, ubijanje stoke i zagađivanje bunara) ne može dogoditi kao neposredna reakcija osvete (nakon što je došla naredba o povlačenju), ali upravo s tim motivom – namjerom da se onemogući stanovništvu da se tamo vrati. Sud nije našao nikakav drugi motiv takvog ponašanja vojnika Norcu podređenih postrojbi. Osim toga, životno je da zapovjednik koji vidi da se kuće masovno uništavaju miniranjem i ne reagira sa zapovjedi kojom to zabranjuje, niti sa stegovnim mjerama, pristaje na posljedicu – da se ljudi neće imati kuda vratiti! A ta se posljedica i dogodila.

U svakom slučaju smatramo da posljedicu „sveopćeg uništenja imovine u Medačkom koje je utvrđena u ovom postupku“[6], a to je da se preko stotinu obitelji nije moglo vratiti i živjeti u svojim domovina, Sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne.

Naime, Vijeće je drugooptuženiku Mirku Norcu izreklo minimalne kazne za djela za koje ga je osudilo[7] uz obrazloženje da je postupao s blažim oblikom krivnje (eventualni umišljaj) – zločine nije naredio nego ih nije spriječio, suzbio i sankcionirao te da opseg povreda zaštićenih dobara u odnosu na osobe nije maksimalan. Sud pri tome ima na umu područje operacije (oko 100 km), broj vojnika koji su sudjelovali u operaciji na obje strane (više stotina) i broj civila na tom području uključujući starije osobe i žene (nekoliko stotina) – te da je u konkretnoj situaciji II optuženik propustio učiniti zbog čega su smrtno stradale četiri civilne osobe, smrtno je stradao jedan ratni zarobljenik (vojnik), jedan ratni zarobljenik je mučen, a prema obojici je nečovječno postupano. Sud navodi da je „Druga stvar s imovinom koja je gotovo u cijelosti uništena“, ali ne navodi da uzima u obzir broj ljudi i njihovu patnju uzrokovanu potpunim uništenjem njihovih domova i nemogućnošću da se vrate živjeti u svoja sela.

Nadalje, Sud navodi da je svjestan da je optuženi Mirko Norac već pravomoćno osuđen zbog istovrsnog krivičnog djela (iz članka 120. stavak 1. OKZRH na kaznu zatvora u trajanju 12 godina), ali to ne uzima kao otegotnu okolnost u smislu (ne)usklađenosti okrivljenikovog ponašanja u skladu sa zakonom prije počinjenja. Nasuprot tomu Sud navodi da je vodio računa da je optuženik bio vrlo mlada osoba (nenavršenih 26 godina) te „očito je njegova mladost i životno neiskustvo u ozračju domoljubnog zanosa pridonijelo njegovoj ravnodušnosti pri mogućnosti nastupanja zabranjenih posljedica i propuštanja korištenja zapovjednih ovlasti u sprječavanju i kažnjavanju protupravnih radnji“.

Sud uzima u obzir moralne i ljudske odlike okrivljenog Mirka Norca koje zaslužuju brojna odlikovanja za zasluge u Domovinskom ratu. Nasuprot tomu, nije vidljivo koju važnost Sud pridaje konstataciji koju navodi u obrazloženju: “Doduše, izostao je izraz pijeteta prema poginulima i suosjećanja s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“, jer se radi o okolnosti (ponašanju optuženika nakon počinjenog kaznenog djela, a posebno odnosu prema oštećenicima) koja se također treba vrednovati pri odmjeravanju kazne.

Nismo još zabilježili da bi osuđenik imovinskog statusa kao što ga ima Mirko Norac (umirovljenik HV-a – mirovina 6000 kn, vlasnik automobila „Passat“ proizvedenog 2007. i stana površine 100 m2 na adresi stanovanja, neoženjen, nema djece)[8], na temelju članka 122. stavak 4. ZKP-a u odnosu na osuđujući dio izreke presude bio u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka. Svoju odluku sud obrazlaže time što troškovi ovog kaznenog postupka (iznad 200.000,00 kuna) višestruko nadmašuju njegova primanja te Sud smatra da bi plaćanjem i dijela troškova bila dovedena u pitanje njegova egzistencija[9]. Odluka je posebice začudna kad je sagledamo u kontekstu sudske prakse u građanskim postupcima u kojima članovi obitelji žrtava zločina tuže Republiku Hrvatsku[10] i redovito bivaju odbijani te im se unatoč skromnom imovinskom statusu dosuđuje pokrivanje svih troškova parničnog postupka.

[1] Optužnica, str. 17

[2] Budući da su nastradale u zoni odgovornosti Specijalne policije, a u dokaznom postupku (još nepravomoćno) je utvrđeno da optuženici nisu zapovijedali tim postrojbama, šest civilnih žrtava (Anđa Jović, Milka Bjegović, Boja Pjevač, Dmitar i Mara Jović, Mile Pejnović) našlo se izvan osuđujućeg djela presude, a nitko odgovoran za te zločine nije optužen. Zbog izostanka izmjena činjeničnog opisa je više žrtava ostalo izvan osuđujućeg dijela presude. To su Pera Krajnović, Boja Vujnović i Janko Potkonjak, za koje se dokaznim postupkom utvrdilo da nisu smrtno stradali od granatiranja (kako je navedeno u optužnici) nego neposrednim djelovanjem hrvatskih vojnika, što u optužnici nije izmijenjeno. Također, tužiteljstvo nije u optužnici izmijenilo da su Nikola Jerković i Branko Vujnović smrtno stradali protupravnim djelovanjem hrvatskih vojnika kao vojnici, a ne kao civili kako je stajalo u činjeničnom opisu optužnice. U optužnicu nisu stavljene žrtve za koje su svjedoci navodili da su ubijeni od pripadnika HV (civili Štefica Krajnović i Milan Radaković).

[3] Sud je utvrdio da su 09.09.1993. u zoni odgovornosti okr. Mirka Norca protupravno ubijeni civili: slijepa 84-godišnja starica Bosiljka Bjegovic, Mile Sava Rajčević, Ankica Vujnović i Milan Rajčević, Đuro Krajnović, sestre Ljubica i Sara Kričković.

[4] Za zamijetiti je kako nije jednostavno na tako, relativno malom zemljopisnom području, zaključivati o odgovornosti za počinjen zločin samo na temelju podataka gdje je žrtva stradala. Tako je, primjerice Anđa Jović u zbijeg otišla 9. 09. 1993. iz Divosela – zona na koju je izvršen pripremni topničko-raketni-minobacački napad. Utvrđeno je da je ubijena 11. 09. 93. na polju Drenjac koje se nalazi u području odgovornosti Specijalne policije (stoga nije uračunata kao žrtva za koju odgovornost ima opt. Mirko Norac, ali njezin je leš pronađen u septičkoj jami u Gospiću gdje je dovezen, bačen i zatrpan od strane pripadnika postrojbi podređenih Mirku Norcu!

[5] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 262 i 266

[6] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 264

[7] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 282-283

[8] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str.6

[9] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 284

[10] Šeatović protiv Republike Hrvatske, Mileusnić protiv Republike Hrvatske