Pravomoćno presuđena

Zločin u Mikluševcima

Dana 05. veljače 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu kojom je dvojicu optuženika oslobodilo optužbe, a 12-oricu oglasilo krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (a ne genocida iz čl. 119. OKZ RH, kako ih se tereti optužnicom) te im je izreklo kazne zatvora. Objavi presude nazočila su trojica optuženika. Ostali su u bijegu, a sudilo im se u odsutnosti.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 17. studenog 2009. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

OPTUŽNICA

ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-37/93 od 29. travnja 1996. protiv 35 optuženika kojom ih je optužilo da su počinili kazneno djelo genocida, opisano i kažnjivo po čl. 119. OKZ RH.

optuznica ZDO u Osijeku od 29. travnja 1996.

ŽDO iz Vukovara svojim podneskom br. K-DO-71/01, od 15. travnja 2005. godine, “uslijed bitno izmijenjenih okolnosti (obustavljen postupak protiv osam umrlih okrivljenika: Momira Anđelića, Janka Kiša, Milenka Kovačevića, Rade Jeremića, Joakima Lenđera, Kirila Buila i Dušana Anđelića) i radi izmjene vremena izvršnja pojedinih inkriminiranih radnji, sukladno prikupljenoj dokumentaciji (datum okupacije sela i donošenje odluke o protjerivanju)” izmijenilo je činjenični opis optužnice, osim u odnosu na optuženike koji su u međuvremenu umrli.

izmjenjena optuznica od 15. travnja 2005. godine

Na raspravi održanoj 26. ožujka 2007. godine Predsjednik vijeća izvijestio je stranke i sudionike postupka da je Sud zaprimio preciziranu optužnicu ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-71/01 od 20. ožujka 2007. godine. Citiranom optužnicom izmijenjen je činjenični i zakonski opis te pravna kvalifikacija djela. Prema ovoj izmjeni optuženici se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

izmjenjena optuznica od 20. ozujka 2007. godine

ŽDO iz Vukovara je dostavio Sudu novi podnesak kojim je ponovno izmijenilo optužnicu, br. K-DO-71/01, od 13. travnja 2007. godine. Navedena izmjena optužnice dostavljena je Sudu, iako od prošle izmjene (20. ožujka 2007. godine) nije održano niti jedno roćište glavne rasprave. Ponovno su izmijenjeni zakonski opis i pravna kvalifikacija, pa se optuženicima ponovno na teret stavlja izvršenje kaznenog djela genocida.

izmjenjena optuznica od 13. travnja 2007. godine

Na ročištu za glavnu raspravu, dana 18. lipnja 2008. godine, ŽDO iz Vukovara ponovno je izmijenilo optužnicu.

izmjena optuznice od 18. lipnja 2008. godine

Podneskom od 25. kolovoza 2008. tužilaštvo je izmijenilo optužnicu i odustalo je od optužbe u odnosu na Aleksandra Anđelića, Stanislava Simića i Srđana Anđelića.

izmjena optužnice od 25. kolovoza 2008. godine

Optužnica je ponovno izmjenjena 14. siječnja 2009. godine. Tom je prilikom ŽDO odustalo od kaznenog progona Milana Bojanića, Jaroslava Mudrog, Nikole Vlajnića, Čede Stankovića i Saše Hudaka.

izmjena optužnice od 14. siječnja 2009. godine

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-7/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Slavko Teofilović, član vijeća, i sutkinja Nevenka Zeko, član vijeća

Optužnica br. KT-37/93, od 29. travnja 1996. godine, podignuta od ŽDO iz Osijeka, preuzeta i izmijenjena od ŽDO iz Vukovara br. K-DO-71/01, od 15. travnja 2005. godine, izmijenjena dopisom 26. ožujka 2007. godine, dopisom 13. travnja 2007. godine, na raspravi 18. lipnja 2008. godine, podneskom od 25. kolovoza 2008. godine i 14. siječnja 2009. godine.

Zastupnik optužbe: Zdravko Babić, zamjenik ŽDO iz Vukovara

Kazneno djelo: genocid, čl. 119. OKZ RH

Žrtve – ubijeni: Julijan Holik, Veronika Holik, Mihajlo Holik, Slavko Hajduk

Žrtve – protjerani: 98 mještana Mikluševaca

Popis optuženika

Branitelji optuženika

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

MIKLUSEVCI izvjestaji s pracenja

Policijska uprava Vukovar podnijela je kaznenu prijavu (u to vrijeme krivičnu prijavu), br. KU-06/93, od 19. siječnja 1993. godine, te posebno izviješće PU Vukovarsko – srijemske, br. KU-06/93, od 14. lipnja 1995. Uz prijavu je priložen popis protjeranih mještana Mikluševaca, sačinjen od Hrvatskog crvenog križa – Općinske organizacije iz Vinkovaca. Priložen je i popis stvari, pokretnih i nepokretnih, koje su protjerani mještani Mikluševaca morali predati vlastima tzv. “SAO Krajine”.

Tijekom provođenja istrage osumnjićenici nisu ispitani, jer su bili nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-46/97, od 21. veljače 1997. godine, riješeno je da se optuženicima sudi u odsutnosti.

Županijski sud u Vukovaru preuzeo je predmet od Županijskog suda u Osijeku. Postupak se vodio pod br. K-7/01, pred velikim vijećem Županijskog suda u Vukovaru, kojim je predsjedao sudac Nikola Bešenski. Na raspravi su bili nazočni optuženici: Milan Stanković, Živadin Ćirić, Joakim Bučko, Slobodan Mišljenović, Jaroslav Mudri, Zdenko Magoč, Dušanka Mišljenović, Darko Hudak, Saša Hudak i Jovan Cico.

Dana 31. svibnja 2004. godine odloženo je ročište za glavnu raspravu. Na raspravi se nije pojavio opt. Jovan Cico, za koga je policija izvijestila da je dana 31. svibnja 2004. godine napustio mjesto boravka i otišao u Srbiju, negdje kod Mladenovca.

Rješenjima iz ožujka 2003. i travnja 2004. godine obustavljen je postupak u odnosu na preminule optuženike: Momira Anđelića, Slobodana Anđelića, Radu Jeremića, Joakima Lenđera, Kirila Buila, Janka Kiša, Milenka Kovačevića i Dušana Anđelića.

Postupak je iznova krenuo dana 25. travnja 2005. godine, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru.

Na raspravi je bilo prisutno 9 optuženika, ostalima se sudilo se u odsutnosti.

Branitelji optuženika predložili su ukidanje pritvora nazočnim optuženicima. Kako je ŽDO iz Vukovara bilo suglasno sa prijedlozima branitelja, Vijeće je donijelo Rješenje kojim je pritvor ukinut te su prema optuženicima primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta, obveza javljanja predsjedniku Vijeća i privremeno oduzimanja putnih i drugih isprava za prijelaz državne granice.

Protiv opt. Ljubice Anđelić kazneni postupak je obustavljen rješenjem Županijskog suda u Vukovaru od 20. listopada 2005., a protiv opt. Živana Ćirića rješenjem od 9. ožujka 2006. godine.

Rješenjem br. K-7/01, od 2. travnja 2008. godine, obustavljen je kazneni postupak protiv opt. Dragice Anđelić, uslijed odustanka ŽDO u Vukovaru od optužbe.

Također, ŽDO je odustalo i od optužbe protiv optuženih Slobodana i Dušanke Mišljenović.

18. lipnja 2008. godine predsjednik Vijeća objavio je da je glavna rasprava završena te da će presuda biti objavljena dana 20. lipnja 2008. godine u 13.30 sati.

No dana 20. lipnja 2008. godine preotvorena je glavna rasprava.

Podneskom od 25. kolovoza tužilaštvo je izmijenilo optužnicu i odustalo je od optužbe u odnosu na Aleksandra Anđelića, Stanislava Simića i Srđana Anđelića.

Glavna rasprava krenula je iznova 24. listopada 2008. godine, s obzirom da je od posljednjeg održanog ročišta prošlo više od dva mjeseca. Zamjenik ŽDO-a je pročitao optužnicu, svi optuženici su izjavili da se ne osjećaju krivim za kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret, a opt. Bučko je iznio svoju obranu. Između ostalog rekao je i: “Ja sam mislio da u tijeku postupka će i neke druge osobe reći istinu o ubojstvu obitelji Holik, ali ja više ne želim skrivati tu činjenicu I ja ću danas reći istinu pa kako bude neka bude”….. “Istina je da sam ja čuo da je Anđelić Momir Anđelić Bogdanu rekao da su s njim, kad je na Jelašu ubijena obitelj Holik, bili Vladisavljević Ljubinko, Torbica Zdravko, Jovo Cico i Pero Lenđer, i sjećam se baš riječi a da je natjerao Magoč Zdenka i Ljikar Janka, šogora Magoč Zdenka, koji živi u Ruskom Krsturu, da ih odvezu automobilima. Osim Anđelić Bogdana i mene, kad je Anđelić Momir naprijed rečeno govorio, bio je prisutan i Rade Jeremić, ali isti je kao i Anđelić Bogdan u međuvremenu preminuo”.

Na ročištu održanom 05. prosinca 2008. godine postupak je ponovno krenuo iznova.

Nakon odustanka zastupnika optužbe od kaznenog progona Milana Bojanića, Jaroslava Mudrog, Nikole Vlajnića, Čede Stankovića i Saše Hudaka, 16. siječnja 2009. godine obustavljen je kazneni postupak u odnosu na njih.

PRESUDA

Dana O5. veljače 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu br. K-7/01, od 2. veljače 2009. godine, kojom su oslobođeni kaznene odgovornosti za kazneno djelo genocida, čl. 119. OKZ RH, opt. Zlatan Nikolić i opt. Darko Hudak.

Istom presudom, ali za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH, optuženici Jugoslav Mišljenović, Milan Stanković, Dušan Stanković, Petar Lenđer, Zdravko Simić, Joakim Bučko, Mirko Ždinjak, Dragan Ćirić, Zdenko Magoč, Jovan Cico, Đuro Krošnjar i Janko Ljikar proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od:

Jugoslav Mišljenović 6 godina,

Milan Stanković 6 godina,

Dušan Stanković 6 godina,

Petar Lenđer 15 godina,

Zdravko Simić 4 godine,

Joakim Bučko 4 godine,

Mirko Ždinjak 6 godina,

Dragan Ćirić 6 godina,

Zdenko Magoč 4 godine i 6 mjeseci,

Jovan Cico 15 godina,

Đuro Krošnjar 6 godina,

Janko Ljikar 4 godine i 6 mjeseci.

Objavi presude nazočili su optuženici Joakim Bučko, Zdenko Magoč i Darko Hudak. Ostali optuženici su u bijegu, sudilo im se u odsutnosti.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 17. studenog 2009. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Optužnicom ŽDO iz Osijeka, br. KT-37/93 od 29. travnja 1996., optuženo je 35 optuženika za krivično djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH. Godine 2005. ŽDO iz Vukovara preuzelo je kazneni progon protiv 27 optuženika za isto krivično djelo. Protiv 8 optuženika zbog smrti obustavljen je kazneni postupak. Do kraja prvostupanjskog kaznenog postupka, koji je završen 5. veljače 2009. godine, na optužnici je ostalo 14 optuženika. Optužnica je mijenjana sedam puta.

Dana 5. veljače 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu kojom je 12 optuženika proglašeno krivima za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a dva su optuženika oslobođena optužbe počinjenja krivičnog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Ovaj je kazneni postupak obilježilo nekoliko važnih činjenica:

– optužnica je podignuta 1996. godine protiv 35 optuženika,

– u trenutku podizanja optužnice svi optuženici bili su nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, a rješenjem Županijskog suda u Osijeku, br. Kv 46/97, od 21. veljače 1997. odlučeno je da će se optuženicima suditi u odsutnosti,

– istraga je provedena 1993. godine, u vrijeme kada su Mikluševci i veliki dio Vukovarsko-srijemske županije bili okupirani i nedostupni pravosudnim i policijskim tijelima Republike Hrvatske, a veliki broj svjedoka i oštećenika bio je u progonstvu širom Hrvatske ili se nalazio na okupiranom području,

– nakon što je ŽDO iz Vukovara preuzelo optužnicu, nije zatražena dopuna istrage, već su tijekom glavne rasprave saslušavani svjedoci i prema njihovim je iskazima u više navrata precizirana i mijenjana optužnica,

– neki svjedoci saslušavani su pet ili više puta, što je tijekom glavne rasprave ukazivalo da je istraga manjkavo provedena i da je bilo nužno provesti dopunu istrage,

– tijekom dokaznog postupka postupak je zbog smrti obustavljen u odnosu na 13 optuženika, a ŽDO iz Vukovara tijekom 2008. i 2009. godine odustalo je od kaznenog progona 8 optuženika zbog nedostatka dokaza,

– preuzimajući optužnicu od ŽDO iz Osijeka, ŽDO iz Vukovara izmijenilo je optužnicu, obrazlažući to bitno izmijenjenim okolnostima i vremenu izvršenja pojedinih inkriminiranih radnji te dokazima iz prikupljene dokumentacije,

– izmjenom optužnice od 20. ožujka 2007. izmijenjen je činjenični i zakonski opis te pravna kvalifikacija djela, optuženicima je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Ubrzo nakon toga, dana 13. travnja 2007. godine, optužnica je izmijenjena na način da se optuženicima stavlja na teret krivično djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH, no radnje koje se optuženicima stavljaju na teret ostale su iste kao i kod izmjene od 20. ožujka 2007., dok je pravna kvalifikacija djela vraćena na prvotno optuženje – genocid,

– rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kv-115/97 od 21. ožujka 1997. protiv optuženika bio je određen pritvor. Na glavnoj su raspravi branitelji nazočnih optuženika predložili ukidanje pritvora i određivanje mjera opreza, s čime se nazočni zamjenik ŽDO iz Vukovara suglasio.[1] Vijeće je rješenjem nazočnim optuženicima ukinulo pritvor i naložilo im mjere opreza zabrane napuštanja boravišta, obvezu javljanja Predsjedniku vijeća svakog drugog mjeseca te oduzimanje putnih isprava i drugih isprava za prijelaz državne granice.

Žrtvama i oštećenima, a i široj javnosti, obrana je nazočnih optuženika sa slobode nerazumljiva, jer se radi o optužbi za najteže kazneno djelo za koje bi bilo primjereno da optuženici tijekom postupka budu u pritvoru,

– duljina prvostupanjskog kaznenog postupka kod svjedoka i oštećenika može izazvati osjećaj beskorisnosti toga kaznenog postupka,

– interes je medija s vremenom postajao sve slabiji, unatoč činjenici da se vodio kazneni postupak za krivično djelo genocida,

– pravo optuženika na pravično suđenje, propisano odredbom čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda[2], povrijeđeno je dugotrajnošću prvostupanjskog postupka[3] i čestim izmjenama optužnice.

Dokazi izvedeni tijekom dokaznog postupka ukazivali su na to da je u konkretnom predmetu počinjeno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZ RH. ŽDO iz Vukovara podiglo je optužnicu zbog kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Članak II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida glasi: “U smislu ove Konvencije kao genocid smatra se bilo koje od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelomičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve: a) ubojstvo članova grupe; b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima koji će dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja; d) mjere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe; e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.”

“Načelno, genocid može počiniti svatko bez obzira na položaj u vojnoj ili političkoj hijerarhiji. Međutim, s obzirom na prirodu tog zločina (povijesni okviri nastanka vezani za holokaust) koja pretpostavlja masovnost žrtava i sposobnost počinitelja da prouzroči masovna i teška stradanja, po prirodi stvari počinitelji genocida bit će najviše rangirane osobe u vojnoj i/ili političkoj hijerarhiji. Praksa MKSJ i Međunarodnog suda za Ruandu to potvrđuje.”[4] Specifičnost genocida kao zločina jeste njegova posebna namjera, mens rea, tzv. genocidna namjera, želja da se zločinom fizički uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili druga skupina, ili njezin značajan dio, i to baš stoga što se radi o toj određenoj skupini. Odluka da se djelo počini mora biti svjesna, da se djeluje u pravcu uništenja te grupe. U konkretnom predmetu optuženici su pripadnici srpske i rusinske nacionalne manjine, a žrtve većim dijelom Rusini i drugi nesrbi. Optuženici su bili pripadnici lokalne teritorijalne obrane. Navodeći ove činjenice ne želimo umanjiti značaj inkriminiranih radnji, no smatramo da se u konkretnom predmetu trebalo optužiti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnica je mijenjana osam puta. U jednom trenutku promijenjena je i pravna kvalifikacija djela iz genocida u ratni zločin protiv civilnog stanovništva, da bi se vrlo brzo ponovno optuženicima stavilo na teret kazneno djelo genocida. Navedeno otvara niz pravnih pitanja, između ostalog i pitanje povrede odredbe čl. 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda na štetu optuženika (pravo na pravično suđenje[5]). Žrtva obitelji Holik i obitelji Slavka Hajduka gotovo da je tijekom postupka zaboravljena. To svakako nije posljedica rada Vijeća za ratne zločine koje se trudilo postupak provesti korektno i u skladu s odredbama ZKP-a. Mislimo da je zbog težine zločina počinjenog u Mikluševcima ŽDO iz Vukovara trebalo zatražiti dopunu istrage u trenutku kada su preuzeli predmet od ŽDO iz Osijeka. Nakon dopune istrage, mnoge bi stvari bile jasnije. Bez toga, ŽDO iz Vukovara tijekom dokaznog postupka provodilo je “prikrivenu istragu”, a što se vidi iz prilagođavanja i mijenjanja optužnice nakon iskaza pojedinih svjedoka.

Vijeće za ratne zločine našlo je dokazanim da je dvanaest optuženika počinilo kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Nesumnjivo je da će u presudi biti nužno obrazložiti tu odluku. Iako Vijeće nije vezano pravnom kvalifikacijom djela, ovdje se može otvoriti pitanje objektivnog identiteta optužnice i presude. Izgledno je da će ŽDO iz Vukovara, a i branitelji osuđenih optuženika, u žalbama upravo postavljati pitanje identiteta optužnice i presude. Iako se čini da je Vijeće postupilo sukladno odredbi čl. 350. st. 1. ZKP, utvrdivši da su osuđeni optuženici svojim radnjama ostvarili biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što u odnosu na optuženje za genocid predstavlja lakše kazneno djelo, istovremeno ta odluka otvara niz pravnih pitanja. Prije svega otvara se pitanje je li zaštićeno dobro isto kod ova dva kaznena djela.

Pred kraj dokaznog postupka, temeljem odredbe čl. 63. st. 1. OKZ RH, sud je imenovao branitelje po službenoj dužnosti svakom optuženiku. Do tada je više optuženika imalo jednog branitelja. S obzirom da je formalno rasprava krenula iznova, optuženici su formalno tijekom glavne rasprave imali posebnog branitelja.

No, postupak se vodio dvanaest godina. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su brojni dokazi u vrijeme kada je jedan branitelj branio više optuženika. Postavlja se pitanje da li je takva situacija bila u suprotnosti s probicima njihove obrane.[6]


[1] “Na upit predsjednika vijeća o eventualnim primjedbama, branitelji optuženih odvjetnik Biserka Treneski, odvjetnik Stjepan Šporčić, odvjetnik Vojislav Ore i odvjetnik Andrej Georgievski sukladno čl. 107a Zakona o kaznenom postupku predlažu da se prema nazočnim optuženicima Milanu Stankoviću, Živanu Ćiriću, Joakimu Bučku, Slobodanu Mišljenoviću, Jaroslavu Mudriju, Zdenku Magoču, Dušanki Mišljenović, Darku Hudaku i Saši Hudaku ukine pritvor i odredi mjere opreza iz čl. 90. st. 1. i 2. t. 1. i t.3. Zakona o kaznenom postupku, pojašnjavajući da u odnosu na naprijed navedene optuženike postoji pravomoćno rješenje o određivanju pritvora KV-115/97 Županijskog suda u Osijeku od 21. ožujka 1997.

Nazočni zamjenik ŽDO Vukovar suglasan je s prijedlogom branitelja optuženih, s tim što smatra da pored navedenih mjera opreza iz čl. 90. st. 2. t. 1. i 3. ZKP-a treba primijeniti i mjeru opreza iz t.6. navedenog članka ZKP-a” (zapisnik od 25. travnja 2005. godine Županijskog suda u Vukovaru, str. 8).

[2] “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj….

[3] Postupak se vodi od 1996. godine, prvostupanjska nepravomoćna presuda je donesena 5. veljače 2009. godine

[4] Prof. dr. sc. Ivo Josipović, “Ratni zločini” Priručnik za praćenje suđenja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, 2007. godine.

[5] Članak 6 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

Pravo na pravično suđenje

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obavješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane;

c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se osigura njegova nazočnost ispitivanju svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;

[6] čl. 63. st. 1. OKZ RH: “Više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako se protiv njih ne vodi kazneni postupak za isto kazneno djelo ili ako to nije u suprotnosti s probicima njihove obrane.”

Zločin u Glini

Dana 20. svibnja 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku je u obnovljenom postupku protiv odsutnih optuženika Dragana Roksandića i Milana Korača, nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Sisku izmijenilo optužnicu, ne tereteći više optuženike za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva već za kazneno djelo oružane pobune, donijelo presudu kojom je izvan snage stavilo pravomoćnu presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. godine, kojom su oba optuženika proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, te je temeljem Zakona o općem oprostu odbilo optužbu.

TIJEK POSTUPKA

Optužnicom ŽDO-a u Sisku broj KT-175/92 od 14. travnja 1993. godine teretilo se I-okr. Dragana Roksandića, kao tajnika Općine Glina, a II-okr. Milana Korača, kao predsjednika izvršnog vijeća Općine Glina, da su tijekom 1991. godine i 1992. godine počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civillnog stanovništva iz čl. 120. st.. 1. OKZ RH.
Optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Dana 26. svibnja 1993. godine na Okružnom sudu u Sisku objavljena je presuda kojom su okrivljenici Roksandić i Korač proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po 20 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. godine pogledajte ovdje (PDF, 936 KB).

ŽDO u Sisku je 04. ožujka 2009. godine podnijelo Zahjev za obnovom kaznenog postupkabroj KT-175/92, a temeljilo ga je na novim dokazima.

Zahtjev za obnovom kaznenog postupka ŽDO-a u Sisku broj KT-175/92 od 04. ožujka 2009. pogledajte ovdje (PDF 831 KB).

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku je 09. ožujka 2009. godine prihvatilo zahtjev Županijskog državnog odvjetnika iz Siska za obnovom postupka.

Rješenje izvanraspravnog vijeća pogledajte ovdje (PDF 233 KB).

Glavna rasprava, u odsutnosti okrivljenih, održana je 20. svibnja 2009. godine.

Izvještaj sa glavne rasprave od 20. svibnja 2009. godine pogledajte ovdje.

Nakon provedenog dokazanog postupka i nakon što je zastupnik optužbe izmijenio činjenični i zakonski opis djela te pravnu kvalifikaciju, ne tereteći optuženike više za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva već za kazneno djelo oružane pobune, Vijeće je donijelo presudu kojom je u cijelosti stavilo izvan snage pravomoćnu presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. godine te je temeljem Zakona o općem oprostu odbilo optužbu protiv okrivljenih Dragana Roksandića i Milana Korača.

Presudu Županijskog suda u Sisku od 20. svibnja 2009. pogledajte ovdje (PDF, 741 KB).

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku obnovljeni kazneni postupak provelo je korektno, izuzev propusta za kojeg smo saznali od odvjetnice Dušanke Nenadović, braniteljice po službenoj dužnosti okr. Korača.

Naime, prema tvrdnji braniteljice, njoj nije uručeno rješenje kojim je postavljena za branitelja po službenoj dužnosti, već samo poziv za glavnu raspravu, pa je zaključila da se radi o obveznoj obrani.

No s obzirom da je u nastavku optužnica izmijenjena i optužba odbijena, značajnih posljedica ovoga propusta nije bilo.

Obrazloženje

Okružni sud u Sisku je 26. svibnja 1993. u odsutnosti okrivljenih donio presudu broj K-21/93 kojom su okrivljenici Roksandić i Korač proglašeni krivima što su kao tajnik općine Glina (okr. Roksandić) i kao predsjednik Izvršnog vijeća Općine Glina (okr. Korač), u dogovoru sa Dušanom Jovićem, predsjednikom Općine Glina, tijekom 1991. i 1992. u Glini, u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, u selu Šibinima kraj Gline formirali ratni štab, planirali i koordinirali oružane akcije nelegalnih četničkih formacija, izdali naređenje da se izvrši napad na Policijsku postaju Glina, naređivali da se vrši otuđenje pokretne imovine kao i uništenje pokretne i nepokretne imovine i gospodarskih objekata koji su pripadali stanovnicima hrvatske nacionalnosti, lišenje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji su bili bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju, uslijed čega su Stjepan Šmicl, Ivan Palarić i Ivan Gregurić preminuli od zadobivenih povreda u zatvoru. pa da su time počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Na navedenu presudu nije uložena žalba pa je protekom roka za žalbu presuda postala pravomoćna. [1]

To se dogodilo unatoč činjenici što je branitelj po službenoj dužnosti obvezan zastupati okrivljenika do pravomoćnosti presude, dakle i uložiti žalbu na presudu.

ŽDO u Sisku podnijelo je 04. ožujka 2009. zahtjev za obnovom postupka.

Zahtjev je obrazložilo novim činjenicama i novim dokazima sadržanim u spisu Istražnog odjela Županijskog suda u Sisku broj Kio-25/07, protiv okr. Dušana Jovića i dr. zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, tvrdeći da funkcije tajnika i predsjednika Izvršnog vijeća Općine Glina nisu omogućavale izdavanje naredbi za koje su Roksandić i Korač pravomoćno osuđeni.
Navedeno je da iz spisa Kio-25/07 proizlazi da je ovlaštenja za izdavanje naredbi imao upravo okr. Dušan Jović, kao predsjednik Ratnog predsjedništva i komandant Regionalnog štaba TO Banije i Korduna, te vodeći ljudi TO i JNA u Glini, i to Stanko Divjakinja, Vlado Ćupović i Marko Vrcelj, protiv kojih se i vodi istražni postupak, kao i da iz pribavljenih dokaza proizlazi da su upravo navedene osobe bile u lancu zapovijedanja postrojbi koje su počinile zločine na području Gline.
Istaknuto je da novi dokaz predstavlja i uvid u spis Istražnog odjela Županijskog suda Sisku Kio-27/02, u kojemu je ispitano 30 svjedoka logoraša, koji kao naredbodavca za događaje u zatvoru navode Milu Paspalja, tadašnjeg pomoćnika komandanta TO za moralno-politički rad, te da niti jedan svjedok ne navodi Dragana Roksandića i Milana Korača.

U zahtjevu je istaknuto i da pojedine radnje kojima je prema presudi ostvareno biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva niti ne predstavljaju obilježja toga djela, nego obilježja kaznenog djela oružane pobune (formiranje štaba, planiranje i koordiniranje oružanih akcija te naređenje za napad na PP Glina).

Rješenjem izvanraspravnog Vijeća Županijskog suda u Sisku broj Kv-54/09 od 09.ožujka 2009. prihvaćen je zahtjev za obnovom postupka te je postupak vraćen u stadij glavne rasprave.

U obnovljenom postupku pročitani su svi ranije izvedeni dokazi, a zamjenik ŽDO u Sisku je izjavio kako do ročišta u obnovljenom postupku nisu prikupljene nove činjenice i dokazi koji bi teretili okrivljene za djelo koje im je prethodno stavljeno na teret optužnicom broj KT-175/92 od 14. travnja 1993. te je promijenio djelomično činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju djela, tereteći okrivljenike za kazneno djelo oružane pobune.

Vijeće je potom donijelo i objavilo presudu kojom je u cijelosti stavilo van snage pravomoćnu presudu Okružnog suda u Sisku broj K-21/93 od 26. svibnja 1993. te je temeljem čl. 353. t. 6. ZKP-a u vezi čl. 2. st. 2. Zakona o Općem oprostu odbilo optužbu.


[1] Iako nismo izvršili uvid u spis, iz Zahtjeva za obnovom kaznenog postupka ŽDO iz Siska br. KT-175/92 od 04. ožujka 2009. i Rješenja o obnovi postupka izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Sisku br. Kv-54/09 od 09. ožujka 2009. vidljivo je da je postupak okončan presudom Okružnog suda u Sisku br. K-21/93 od 26. svibnja 1993.

Zločin u Bučju

U obnovljenom postupku protiv odsutnih osuđenika Luke Ponorca, Luke Nikodinovića, Miodraga Simeunovića i Rajka Drekovića dana 13. srpnja 2009. godine doneseno je rješenje kojim je, temeljem Zakona o općem oprostu, obustavljen kazneni postupak protiv navedenih osoba.

OPTUŽNICA I TIJEK POSTUPKA

Optužnicom broj KT-82/92 od 27. siječnja 1993. optuženicima se stavljalo na teret da su dana 28. kolovoza 1991. oko 13 sati u selu Lučinci, općina Požega, kao pripadnici srbo-četničkih formacija koje su bile locirane na Bučju, naoružani došli u skladište prodavaonice PPK Kutjevo u kojem je radio Makarun Željko, te uzeli od istog razne robe, a zatim pod prijetnjom oružja natjerali ga da pođe sa njima, te ga odveli na Bučje gdje je bio zatočen 42 dana, a zatim su ga psihički i fizički maltretirali, kao i druge zatočenike – civile sa područja Slavonije, izgladnjivali ih i tukli da bi ga nakon 42 dana zatočeništva razmjenili, te su time protivno 4. Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba mučili civilno stanovništvo te nečovječno postupali prema njemu, pa su time počinli krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH.

Optužnicu od 27. siječnja 1993. pogledajte ovdje.

Optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Dana 26. travnja 1993. na Okružnom sudu u Požegi objavljena je presuda broj K-6/93 kojom su okrivljenici Luka Ponorac, Luka Nikodinović, Miodrag Simeunović i Rajko Dreković proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora u trajanju od 8 godina svakom.

Presudu Okružnog suda u Požegi od 26. travnja 1993. pogledajte ovdje (pdf, 1.303 KB).

VSRH je (presuda broj KŽ-542/93 od 29. srpnja 1993.) odbio žalbe branitelja optuženika i okružnog javnog tužitelja kao neosnovane te je presuda Okružnog suda u Požegi postala pravomoćna.

ŽDO u Požegi je dana 11. veljače 2009. podnijelo zahtjev za obnovom postupka, kojeg je prihvatilo izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Požegi.

Zahtjev za obnovom postupka pogledajte ovdje.

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Požegi rješenjem je doputilo obnovu kaznenog postupka. Pogledajte Rješenje (pdf, 566 KB).

Glavna rasprava je zakazana za dan 08. srpnja 2009. godine. Navedenog dana glavna rasprava nije započela, ali je istoga dana izvanraspravno ispitan oštećenik Željko Makarun, a potom je i ŽDO izmijenilo optužnicu. Njome se optuženike tereti da su dana 28. kolovoza 1991. oko 13 sati u selu Lučinci, općina Požega, kao pripadnici srbo-četničkih formacija koje su bile locirane na Bučju, naoružani došli u skladište prodavaonice PPK Kutjevo u kojem je radio Makarun Željko, te uzeli od istog razne robe, a zatim pod prijetnjom oružja natjerali ga da pođe sa njima, te ga odveli na Bučje, dakle da su sudjelovali u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske, pa da su time počinili kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, oružane pobune, označeno i kažnjivo po čl. 236. f. KZ RH.

Izmijenjenu optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Požegi od 08. srpnja 2009. možete pogledati ovdje.

Županijski sud u Požegi je 13. srpnja 2009. godine, temeljem Zakona o općem oprostu, donio rješenje kojim je obustavio kazneni postupak protiv Ponorca, Nikodinovića, Simeunovića i Drekovića.

Navedeno rješenje možete pročitati ovdje (pdf, 715 KB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Požegi

Vijeće za ratne zločine: sudac Predrag Dragičević, predsjednik Vijeća, sudac Žarko Kralj, član Vijeća, sutkinja Jasna Zubčić, članica Vijeća

Predmet: K-6/09

Optužnica: ŽDO-a u Požegi, br. KT-82/92 od 27. siječnja 1993. godine, izmijenjena 08. srpnja 2009.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. OKZ RH, nakon izmjene optužnice oružana pobuna iz čl. 236. f. KZ RH.

Tužitelj: Krešimir Babić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Požegi

Osuđenici: Luka Ponorac, Luka Nikodinović, Miodrag Simeunović i Rajko Dreković

Branitelj: Karlo Gregurić, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva : Željko Makarun

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BUCJE – izvjestaji s pracenja sudjenja

MIŠLJENJE

Županijski sud u Požegi je nakon provedenog obnovljenog postupka 13. srpnja 2009. donio rješenje kojim je temeljem Zakona o općem oprostu obustavio kazneni postupak protiv Luke Ponorca, Luke Nikodinovića, Miodraga Simeunovića i Rajka Drekovića, koji su 1993. u odsutnosti pravomoćno osuđeni na po 8 godina zatvora.

Okružno javno tužilaštvo u Požegi podiglo je 1993. optužnicu protiv Luke Ponorca, Luke Nikodinovića, Miodraga Simeunovića i Rajka Drekovića, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Stavljeno im je na teret da su u kolovozu 1991. kao pripadnici srbočetničkih formacija naoružani došli u skladište prodavaonice u kojem je radio Željko Makarun, od istog uzeli razne robe, a zatim ga pod prijetnjom oružja odvezli u Bučje gdje je bio zatočen 42 dana, te da su ga ondje, kao i druge zatočenike, fizički i psihički maltretirali, izgladnjivali ih i tukli, da bi ga nakon 42 dana zatočeništva razmjenili.

Iz iskaza oštećenog Makaruna navedenog u obrazloženju optužnice proizlazi da su ga upravo okrivljenici prisilno odveli u navedeni logor te da je ondje bio više puta ispitivan. No nije navedeno tko ga je ispitivao i fizički maltretirao.

U nastavku obrazloženja optužnice tužiteljstvo je zaključilo da su oštećenika Željka Makaruna okrivljenici oteli i odveli u Bučje te da su ga sa nekoliko drugih nepoznatih osoba upravo okrivljenici fizički i psihički maltretirali.

Prilikom prvog suđenja oštećenik je iskazao da je prilikom saslušavanja u Bučju imao povez preko očiju, a s obzirom na postavljena pitanja, zaključio je da ga ispituju osobe koje ga poznaju te da su ga i optuženici mogli fizički napadati i maltretirati.

Okružni sud u Požegi proveo je postupak i u travnju 1993. donio presudu kojom su optuženici u odsutnosti proglašeni krivima te je svaki osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Prvostupanjska presuda je u srpnju 1993. potvrđena presudom Vrhovnog suda RH.

Optužnicom i presudom djelo je kvalificirano ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, iako je Tomislav Makarun naveo da je u kritično vrijeme bio pripadnik rezervnog sastava MUP-a. Naveo je i da su optuženici to znali te da je u Bučju ispitivan o oružju koje je zadužio kao rezervni policajac.

Iz navedenog proizlazi zaključak da oštećenik u inkriminirano vrijeme nije bio civilna osoba, iako je zarobljen u skladištu prodavaonice u kojoj je radio. Smatramo da je kao zarobljeni pripadnik rezervnog sastava MUP-a podlijegao odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.[1]

Iz iskaza oštećenog očito je da je protiv njega počinjeno kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, s obzirom da je prilikom ispitivanja fizički zlostavljan, no on nije naveo tko ga je točno zlostavljao niti je naveo da su to činili upravo okrivljenici.

Okrivljenici su, sudjelujući u oružanoj pobuni, zarobili oštećenika, no nijednim dokazom nije potkrijepljeno da su počinili bilo koju radnju kojom bi počinili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

No, u veljači 2009. ŽDO iz Požege je podnijelo zahtjev za obnovom kaznenog postupka, koji je temeljilo na izvješću i službenoj zabilješci o obavljenom razgovoru sa oštećenikom Željkom Makarunom.[2]

Županijski sud u Požegi dozvolio je obnovu kaznenog postupka.

U srpnju je (izvanraspravno) ispitan oštećenik Željko Makarun. U svom je iskazu naveo da su optuženici, koje je poznavao od ranije, vjerojatno ciljano došli po njega i odveli ga u Bučje i da nisu imali zapreku da osim njega odvedu i još bilo koga drugoga. Posebno je naveo da optuženici nisu bili stražari u Bučju i da ih ondje uopće nije vidio.

Potom je ŽDO iz Požege izmijenilo optužnicu. Optuženicima je stavljeno na teret da su kao pripadnici srbočetničkih formacija koje su bile locirane na Bučju naoružani došli u skladište prodavaonice u kojem je radio Željko Makarun, uzeli od njega razne robe, a zatim ga pod prijetnjom oružja natjerali da pođe s njima i odveli ga u Bučje te da su time sudjelujući u oružanoj pobuni počinili kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, oružanu pobunu iz čl. 236. f. KZ RH.

Mišljenja smo da je 1993. godine protiv navedenih okrivljenika olako podignuta optužnica, da je sudski postupak koji je uslijedio proveden bez težnje za potpunim i pravilnim utvrđivanjem činjeničnog stanja, što je dovelo do osude zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

S obzirom da je DORH najavio podnošenje zahtjeva za obnovama postupaka u odnosu na čak 90 osoba u odsutnosti osuđenih za kaznena djela ratnih zločina, ovaj je postupak očito samo jedan primjer ranije neprofesionalno vođenih i etničko pristranih suđenja.

No niti obnovljeni postupak nije bio lišen pogrešnog postupanja suda, ovaj puta procesnopravne prirode. Naime, nakon što je tužiteljstvo izmjenilo optužnicu, vijeće je temeljem Zakona o općem oprostu obustavilo kazneni postupak protiv okrivljenih, ali je propustilo ukinuti i ranije (osuđujuće) presude Okružnog suda u Požegi i VSRH. [3]

Stoga trenutno u odnosu na okrivljenike egzistiraju različite odluke, ranija osuđujuća presuda Okružnog suda u Požegi potvrđena presudom VSRH i rješenje o obustavi postupka od 13. srpnja 2009. godine.


[1] Ratni zarobljenici, u smislu Ženevske konvencije jesu “1. pripadnici oružanih snaga stranke sukoba, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga; 2. pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih odreda…”.
[2] Od 01. siječnja 2009. u pogledu izvanrednog pravnog lijeka obnove kaznenog postupka primjenjuju se odredbe novoga Zakona o kaznenom postupku (NN, 152/08). Novost je da i državno odvjetništvo može u korist osuđenika zahtijevati obnovu kaznenog postupka završenog pravomoćnom presudom, bez obzira je li osuđenik prisutan.
[3] Stavak 2. članka 508. ZKP-a (NN 152/08) glasi: “Ako se novi postupak obustavi do početka rasprave, sud će rješenjem o obustavi postupka ukinuti i prijašnju presudu.”

Zločin u Koprivni kod Požege

Na Županijskom sudu u Požegi je proveden obnovljeni postupak protiv odsutnih Bogdana Delića i Stevana Štekovića, 1993. godine u odsutnosti osuđenih na kazne zatvora u trajanju od 8 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
U obnovljenom je postupku, nakon prekvalifikacije optužnice na kazneno djelo oružane pobune, kazneni postupak protiv navedenih optuženika obustavljen.

TIJEK POSTUPKA

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Požega, br. KT-81/92, od 25. ožujka 1993. godine, optuženima Bogdanu Deliću i Stevanu Štekoviću stavljeno je na teret da su dana 29. kolovoza 1991. godine, u prijepodnevnim satima u mjestu Koprivna, općina Požega, kao pripadnici tzv.”Teritorijalne obrane SAO Zapadna Slavonija”, za vrijeme oružanih sukoba na području sjevernozapadnog dijela općine Požega i općine Pakrac, protivno odredbama čl. 31. i 34. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, zaustavili Dubravka Klanfara koji je svojim traktorom i prikolicom prolazio cestom Striježevica – Milivojevci, sakupljajući mlijeko. Uperili su u Dubravka Klanfara automatsku pušku, pretresli ga, a zatim ga stavili u prikolicu i odvezli do sela Cikote. Pod prijetnjom oružja tražili su od njega podatke o postrojbama Hrvatske vojske i policije, o njihovu razmještaju i naoružanju. Nakon toga odvezli su ga u mjesto Bučje, općina Pakrac, gdje se nalazio sabirni logor. U logoru su ga zadržali kao taoca 46 dana, do 13. listopada 1991. godine, kada je razmijenjen. Dubravko Klanfar razmijenjen je sa više osoba hrvatske nacionalnosti, koji su na isti ili sličan način bili zatočeni. Razmijenjeni su za osobe lišene slobode zbog počinjenih krivičnih djela protiv Republike Hrvatske.

Dakle, optuženi su da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba uzeli civilu osobu za taoca i protuzakonito ga zatvorili te da su time počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Požega br. KT-81/92 od 25. ožujka 1993. pogledajte ovdje.

Optuženicima je suđeno u odsutnosti.

Presudom Okružnog suda u Požegi br. K-31/93, od 20. svibnja 1993. godine, optuženici Bogdan Delić i Stevan Šteković proglašeni su krivima da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba uzeli civilu osobu za taoca i protuzakonito ga zatvorili, čime su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Svaki optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Presudu Okružnog suda u Požegi broj K-31/93 od 20. svibnja 1993. pogledajte ovdje.

Protiv navedene presude nije ulagana žalba.

Dana 9. veljače 2009. godine Policijska uprava požeško-slavonska dostavila je ŽDO-u iz Požege Posebno izviješće br. KU-851/92 i službenu zabilješku o obavljenom obavijesnom razgovoru sa oštećenikom Dubravkom Klanfarom.

ŽDO iz Požege je dana 10. veljače 2009. godine podnijelo po službenoj dužnosti zahtjev za obnovom postupka, jer smatra da su činjenice navedene u spomenutom izvješću i zabilježbi prikladne za osudu optuženika po blažem zakonu.

Rješenjem Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Požegi, br. Kv-20/09, od 17. veljače 2009. godine, dozvoljena je obnova kaznenog postupka protiv opt. Bogdna Delića i opt. Stevana Štekovića, temeljem odredbi čl. 500. i čl. 501. st. 1. t. 3. ZKP u svezi s čl. 504. st. 2. ZKP.

Rješenje Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Požegi br. Kv-20/09 od 17. veljače 2009. godine pogledajte ovdje.

Dana 9. srpnja 2009. godine vanraspravno je saslušan svjedok Dubravko Klanfar. ŽDO iz Požege zatražilo je dostavljanje spisa ŽDO-u u Požegu radi eventualne izmjene optužnice.

Izvještaj od 9. srpnja 2009. pročitajte ovdje.

Nakon što je ŽDO iz Požege izmijenilo optužnicu (pogledajte izmjenu optužnice) te optuženicima Bogdanu Deliću i Stevanu Štekoviću stavilo na teret izvršenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. 236.f. KZ RH, Rješenjem Županijskog suda u Požegi, br. Kv-64/09, od 13. srpnja 2009. godine, temeljem čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu protiv optuženih jeobustavljen kazneni postupak.

Možete vidjeti Rješenje o obustavi postupka.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Požegi

Broj predmeta: K-5/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Predrag Dragičević, predsjednik Vijeća, sudac Tihomir Božić, član Vijeća, sudac Žarko Kralj, član Vijeća

Zastupnik optužbe: Božena Jurković, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Požege

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, nakon prekvalifikacije oružane pobune iz iz čl. 236.f. KZ RH

Optuženici: Bogdan Delić i Stevan Šteković (u oba postupka sudilo im se u odsutnosti)

Braniteljica optuženih: Julka Lučić – Prša, odvjetnica iz Požege, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtva: Dubravko Klanfar

MIŠLJENJE

Prikaz postupka i mišljenje promatračkog tima o postupku možete pročitati ovdje.

Zločin u Zamlači, Strugi i Kozibrodu

Na Županijskom sudu u Sisku, u veljači 2009. godine, održana je glavna rasprava u predmetu Đure Đurića, optuženog da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Nakon izmjene činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije djela iz optužnice (prekvalifikacija na oružanu pobunu), 11. veljače 2009. Vijeće je donijelo presudu kojom je optužba odbijena.

OPTUŽNICA

Optuženiku Đuru Đuriću, zajedno s prvooptuženim Predragom Orlovićem i ostalima, stavlja se na teret da su, dana 26. srpnja 1991., u selima Zamlača, Struga i Kozibrod, kao članovi paravojnih formacija tzv. «Milicije Krajine», a svi naoružani dugim pješačkim oružjem i teškim naoružanjem, sve u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog državnog poretka RH te pripajanje općina Kostajnica i Dvor para-državi «SAO Krajini», u sklopu svog zločinačkog plana, protjerivali hrvatsko stanovništvo iz navedenih sela, vodili ga ispred sebe kao živi zid, palili i minirali kuće, te ubili nekolicinu, a teško ranili veći broj njih, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba vršili ubojstva civilnog stanovništva, pljačkali i uništavali imovinu u velikim razmjerima i time počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kažnjiv po čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Sisak broj KT-61/93 od 04. studenog 1994. godine protiv Predraga Orlovića i dr. pogledajte ovdje (2.523 KB).

Na glavnoj raspravi 11. veljače 2009. godine zamjenica ŽDO-a izmijenila je činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice te je ista sada glasila da je optuženik Đuro Đurić:

“točno neutvrđenog dana u tijeku 1991. godine pristupio u paravojne postrojbe tzv. SAO Krajina zaduživši oružje, a sve u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog demokratskog društvenog poretka u RH, sa kojim je očito bio nezadovoljan pa je u okviru takvog plana, zajedno sa drugim pripadnicima paravojnih postrojbi, dana 26. srpnja 1991. godine sudjelovao u napadu na sela Zamlača, Struga i Kozibrod, u cilju odcjepljenja tog područja od RH i njegova pripojenja paradržavi SAO Krajina,

dakle, sudjelovao u oružanoj pobuni upravljenoj na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti RH,

pa je time počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – oružanom pobunom – označeno i kažnjivo po čl. 236. f. st. 1. KZRH.”

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Predmet: K 29/01

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljubica Rendulić Holzer, članica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a Sisak, broj KT-61/93 od 04. studenoga 1994. godine, protiv Predraga Orlovića i ostalih (još 34 optuženika, među kojima je Đuro Đuirć XI-optuženi), izmijenjena na glavnoj raspravi 11. veljače 2009. godine

Zastupnik optužbe: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Siska

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH, nakon izmjene optužnice oružana pobuna iz čl. 236. f. st. 1. KZRH

Optuženik : Đuro Đurić, do 03. veljače 2009. nedostupan, za njim je bila raspisana tjeralica, od 03. veljače 2009. nalazio se u pritvoru

Izabrani branitelji optuženika: Zdravko Baburak, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: – ubijeni: Mile Blažević, Pajo Žuljevac, Pajo Knežević, Mile Begić, Mile Pušić, Manda Begić, Pero Španičić, Milan Bartolović, Žarko Gundić, Goran Faljević, Ivica Perić, Mladen Halapa, Branko Vuk, Zoran Šaronja, Davor Vukas, Željko Filipović

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ZAMLAČA, STRUGA I KOZIBROD – izvjestaji s praćenja

Prema riječima zamjenice ŽDO-a postupak je razdvojen u odnosu na ostale opuženike, iz razloga jer je većina njih nedostupna pravosudnim tijelima RH, te je nekima od njih već suđeno ponaosob, kako bi već koji postao dostupan. Do sada je osuđen samo X-optuženi Dragan Vranešević i to na kaznu zatvora od 15 godina. Optuženici Tošo Sundać, Slavko Tadić, Goran Barač, Dušan Badić, Dalibor Borota i Rade Lukač su navodno umrli ili poginuli, ali kako nema službenih dokumenta relevantnih institucija o tome, postupak protiv ovih osoba još nije obustavljen.

Optuženom Đuri Đuriću suđeno je 2001. godine. On je tada bio u pritvoru, međutim, kad mu je pritvor ukinut, prestao se odazivati pozivima suda. Ponovno mu je određen privor i izdana je tjeralica, a na koncu se dragovoljno predao.

PRESUDA

Nakom prekvalifikacije djela iz optužnice, temeljem čl. 353. t. 6. ZKP-a, a u vezi čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, Vijeće je donijelo presudu kojom se optužba odbija.

Optuženik je po čl. 123. st. 1. ZKP-a oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

Vijeće je također donijelo rješenje kojim je primjenom čl. 107. ZKP-a ukinulo optuženiku pritvor.

Presudu Županijskog suda u Sisku od 11. veljače 2009. godine pogledajte ovdje (pdf, 466 KB).

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG POSTUPKA

Kazneni postupak protiv Đura Đurića, vođen pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku, korektno je proveden te, unatoč manjim postupovnim propustima koje smo primijetili izvještavajući s glavne rasprave, nemamo zamjerki na postupanje suda, kao ni na donesenu sudsku odluku.

Spomenuti propusti odnose se na činjenicu da svjedoci nisu propisano upozoreni u smislu čl. 324. i čl. 236. ZKP-a, iako su propisana upozorenja unesena u zapisnik kao izvršena.

Ipak, smatramo potrebnim primjetiti da prilikom izmjene optužnog akta i prekvalifikacije optužnice iz kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ RH) u kazneno djelo oružane pobune (iz čl. 236. f. st. 1. KZRH), Županijsko državno odvjetništvo nije uzelo u obzir iskazivanje svjedokinje Marije Stipić, koja je jedina teretila optuženika, u smislu eventualnog proširivanja optužnog akta u tom smjeru i daljnjeg rasvjetljavanja dotičnih okolnosti.

Naime, ova svjedokinja iskazala je da ju je optuženi Đuro Đurić odvezao u Dvor, u prostorije policijske postaje, da je tuku, gdje je zadobila teške tjelesne ozljede.

Budući da se taj događaj zbio u vremenu nakon inkriminiranog razdoblja, on nije ni mogao biti predmet ocjene suda u ovom kaznenom predmetu.

Mišljenja smo da je izmjena i nadopuna optužnice u tom smjeru, te eventualno proširenje istrage, mogla rasvijetliti taj događaj te provjeriti informaciju, kojom ista svjedokinja raspolaže po čuvenju, da je optuženik Đuro Đurić odvezao njezine pokojne majku i brata na obalu Une, gdje joj je majka zaklana i bačena u rijeku, a brat s lisičinama također bačen u rijeku.

Praksu podizanja zajedničkih optužnica za više počinitelja istog kaznenog djela, koja se često primjenjivala u odnosu na nedostupne počinitelje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i drugih srodnih kaznenih djela, te naknadnog razdvajanja postupka protiv pojedinog optuženika koji bi u određenom trenutku postao dostupan pravosuđu, uz zadržavanje iste, vrlo općenite optužnice, smatramo vrlo suspektnom praksom.

U odnosu na optužnicu, a u skladu s akuzatornom naravi našeg kaznenog postupka, provedeni postupak i donesenu presudu ocjenjujemo korektnima.

Zločin u zatvoru u Glini

Na Županijskom sudu u Sisku, u obnovljenom postupku protiv Petra Baltića i još deset osoba, 1993. godine u odsutnosti pravomoćno osuđenih na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, nakon odustanka tužiteljstva od optužbe, stavljena je izvan snage ranija (osuđujuća) presuda i donijeta je odbijajuća presuda.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-168/92 od 26. studenog 1992. optuženima Đuri Biraču, kao upravitelju zatvora u Glini, i ostaloj jedanaestorici optuženika, kao čuvarima u zatvoru, stavljeno je na teret da su od 26. lipnja do 31. ožujka 1992. godine u Glini, kao pripadnici četničko-terorističkih postrojbi tzv. SAO Krajine, opt. Birač naredio, a ostali optuženici prihvatili naredbu da se privedeni civili i zarobljeni pripadnici ZNG-a zatvore u ćelije-samice, muče i tuku, od čega su brojni civili i zarobljeni pripadnici ZNG-a zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede, a jedan civil (Ivo Palajić) i dvojica zarobljenih pripadnika ZNG-a (Stjepan Šmisl i Ivo Gregurić) od zadobivenih povreda preminuli, pa da su na taj način počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Navedenu optužnicu možete pogledati ovdje.

Tijek postupka

Optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Presudom Okružnog suda u Sisku br. K-25/92 od 22. siječnja 1993. optuženici su proglašeni krivima za oba kaznena djela, za svako kazneno djelo svakom optuženiku su utvrđene kazne zatvora u trajanju od 20 godina te je svaki optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku pogledajte ovdje.

VSRH je 7. prosinca 1993. odbio žalbe branitelja okrivljenih Milana Ljubičića i Dragana Matijevića te je u cijelosti potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

No 6. veljače 2009. ŽDO iz Siska je podnijelo zahtjev za obnovom kaznenog postupka u odnosu na II-XII osuđene (Petra Baltića, Stevana Bjelajca, Đuku Bogunovića, Milana Ljubičića, Vladu Ćordaša, Dragana Tintora, Petra Vladića, Dragana Matijevića, Iliju Baždara i Radeta Baždara). Zahjev nije podnijet jedino u odnosu na I-osuđenog Đuru Birača.

Zahtjev za obnovom postupka ŽDO u Sisku br. KT-168/92 od 6. veljače 2009. pogledajte ovdje.

Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Kv 135/09 (K-25/92) od 8. srpnja 2009. prihvaćen je zahtjev ŽDO iz Siska i dopuštena je obnova kaznenog postupka.

Navedeno rješenje pogledajte ovdje.

U obnovljenom postupku, nakon odustanka tužitelja od optužbe, stavljena je izvan snage ranija osuđujuća presude te je odbijena optužba.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Predmet broj: K- 33/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Ljubica Baldar, članica Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-168/92 od 26. studenog 1992.

Zastupnik optužnice: Ivan Petrkač, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva I ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Okrivljenici (obnovljeni postupak): Petar Baltić, Stevan Bjelajac, Đuka Bogunović, Milan Ljubičić, Vlado Ćordaš, Dragan Tintor, Petar Vladić, Ilija Đaković, Dragan Matijević, Ilija Baždar i Rade Baždar, sudilo im se u odsutnosti

Branitelji: Domagoj Rupčić, Danko Kovač, Zorko Kostanjšek, Mario Milardović, Željko Andrijević, Željko Stanković, Nada Kovačević, Dragan Crnković, Nataša Čučić, Irena Periček, Dinko Ocvarek

Žrtve:

– civilne osobe:

– zlostavljani (zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede): Stjepan Milošić, Joso Mlađenović, Ivo Kocmanić, Pavao Štajduhar, Stjepan Benković, Branko Žilić, Vojislav Skendžić, Ivica Pereković i Željko Ponižić

– preminuo uslijed zadobivenih povreda: Ivo Palajić

– ratni zarobljenici :

– zlostavljani (zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede): Josip Čačić, Željko Grbić, Đuro Kovačević i Boris Prišek

– preminuli uslijed zadobivenih povreda: Stjepan Šmisl i Ivo Gregurić

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

Zatvor u Glini – izvjestaji sa sudjenja

PRESUDA

Dana 24. studenog 2009.godine, nakon odustanka tužitelja od optužbe, Vijeće za ratne zločine donijelo je presudu kojom je izvan snage stavljena ranija osuđujuća presude te je odbijena optužba.

Zločin u Borovo Commerce-u

Rješenjem br. K-58/05 od 04. prosinca 2008. godine obustavljen je kazneni postupak br. K-58/05, koji se na Županijskom sudu u Vukovaru vodio protiv opt. Vlade Tepavca, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Prethodno je podneskom od 21. studenoga 2008. godine ŽDO iz Vukovara promijenilo činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela (na kazneno djelo oružane pobune). Primjenom odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu postupak protiv optuženika je obustavljen.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženom Vladi Tepavcu stavljalo se na teret da je dana 19. studenoga 1991. godine, u Borovom Naselju, nakon što su tzv. JNA i četničke paravojne postrojbe, slomivši otpor branitelja, ušli u Borovo Naselje, kao pripadnik paravojnih postrojbi, kod zgrade pogona Borovo Commerce, suprotno čl. 3. st. 1. t. 1a Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, prišao grupi već izdvojenih civila, te uhvativši rukama za prsa Petra Drejića, izvukao ga iz grupe i šakama ga pretukao, te da je na taj način, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, nanosio mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-58/05

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Slavko Teofilović, član Vijeća; sudac Stjepan Margić, član Vijeća

Optužnica: br. DT-298/92, od 28. prosinca 1995. godine (ŽDO iz Osijeka), predmet preuzet od ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-37/04, od 19. srpnja 2004. godine

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Vlado Tepavac

Branitelj: Vojislav Ore, odvjetnik iz Vukovara

Žrtva – pretučen: Petar Drejić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-298/92, od 28. prosinca 1995. godine, protiv Milana Gojkovića, Dragana Lapčevića, Vlade Tepavca i Vese Praće, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog dana 19. studenoga 1991. godine u Borovom Naselju.

Županijski sud u Osijeku donio je presudu br. K-6/96, od 4. prosinca 1996. godine, kojom je proglasio krivim Milana Gojkovića, Dragana Lapčevića, Vladu Tepavca i Vesu Praću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Opt. Milan Gojković osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a optuženici Dragan Lapčević, Vlado Tepavac i Veso Praća osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po pet godina.

Presudu možete pogledati ovdje.

Presuda je postala pravomoćna 27. veljače 1997. godine.

Rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kv-447/99, od 10. prosinca 1999. godine, protiv opt. Dragana Lapčevića je obustavljen kazneni postupak, nakon što je ŽDO iz Osijeka u obnovljenom postupku, a prije započinjanja glavne rasprave, podneskom broj KT-298/92 od 9. srpnja 1999. odustalo od njegovog kaznenog progona. Navedenim Rješenjem ukinuta je presuda Županijskog suda u Osijeku br. K-6/96 od 4. prosinca 1996. u dijelu koji se odnosi na Dragana Lapčevića, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Rješenje izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku o obustavi postupka protiv Dragana Lapčevića možete pogledati ovdje.

Nakon povratka u Republiku Hrvatsku Vlado Tepavac je uhićen. Postupak protiv njega je obnovljen.

Rješenje o obnovi postupka možete pročitati ovdje.

U obnovljenom postupku Županijski sud u Vukovaru presudom br. 36/04 od 28. rujna 2004. godine, je presudu Županijskog suda u Osijeku, br. K6/96 od 4. prosinca 1996. godine, djelomično stavio van snage u odnosu na opt. Vladu Tepavca. Citiranom presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženik je oslobođen krivnje
ŽDO iz Vukovara žalilo se na tu presudu.

Vrhovni sud RH ukinuo je oslobađajuću presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

Drugi put ponovljeni postupak trebao je započeti dana 18. prosinca 2006. godine, no, optuženik nije došao na raspravu. Djelatnicima policije izdan je nalog za privođenje optuženika na novo ročište za raspravu, koje je zakazano za dan 15. siječnja 2007. godine.

Dana 15. siječnja 2007. godine optuženik nije došao na glavnu raspravu. Odlučeno je da se od policije zatraži izvješće o razlozima zbog čega optuženik nije prepraćen na glavnu raspravu.

Nakon toga ročišta za glavnu raspravu uopće nisu bila zakazivana.

Rješenjem br. K-58/05 od 04. prosinca 2008. godine, nakon što je ŽDO iz Vukovara izmijenilo činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela (na kazneno djelo oružane pobune), primjenom odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, kazneni postupak protiv optuženika je obustavljen.

Zločin u selu Poljanak

Nakon zahtjeva ŽDO iz Gospića obnovljen je kazneni postupak protiv Boška Žujića, Boška Grbića, Vinka Grbića, Miće Grbića, Vladimira Grbića, Slavka Grbića i Dane Rodića, 1994. godine u odsutnosti pravomoćno osuđenih na po 15 godina zatvora zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Nakon donošenja rješenja kojim je dopuštena obnova ŽDO u Gospiću je izmijenilo optužnicu, tereteći navedene osobe za kazneno djelo oružane pobune.

Sud je stavio izvan snage raniju presudu te je, primjenom Zakona o općem oprostu, obustavio kazneni postupak protiv navedenih optuženika.

TIJEK POSTUPKA

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Gospić teretilo se opt. Boška Žujića i ostale (ukupno osmoricu) da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civinog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH, počinjenog usmrćivanjem civilnih stanovnika hrvatske nacionalnosti sela Poljanak, koje se nalazi na koreničkom području.

Presudom Županijskog suda u Gospiću broj K-15/92 od 04. srpnja 1994. osmorica optuženika (Boško Žujić, Boško Grbić, Vinko Grbić, Mićo Grbić, Vladimir Grbić, Slavko Grbić, Dane Rodić i Momčilo Grbić) su u odsutnosti proglašeni krivima što su 7. studenog 1991. nakon ulaska u selo Poljanak (općina Titova Korenica), u kojemu je živjelo isključivo stanovništvo hrvatske nacionalnosti, stanovnike koji su toga dana bili u selu izveli iz kuća i okupili u dvorištu jedne kuće i pucali po njima te na taj način ubili: Josipa Matovinu, Nikolu Matovinu, Danu Vuković, Nikolu Vukovića, Milku Vuković, Luciju Vuković, Nikolu Vukovića i Vjekoslava Vukovića, a potom i Ivana i Nikolu Vukovića, a nakon toga iz kuća pokupili sve vrijednije stvari i novac, a potom kuće zapalili.

Zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

U obrazloženju presude navedeni su iskazi svjedoka. No niti jedan svjedok nije naveo da je prepoznao optuženike među počiniteljima zločina u Poljanku. Svjedoci navode da su počinitelji bili maskirani i da ih se nije moglo prepoznati.

Presudu Županijskog suda u Gospiću možete pogledati ovdje.

Presuda Županijskog suda u Gospiću potvrđena je presudom Vrhovnog suda RH broj: I-Kž-121/1995 od 1. listopada 1997. godine.

Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću podnijelo je Zahjev za obnovom postupka broj: KT-28/92 od 11. veljače 2009. godine.

U njemu je navedeno da je rješenjem Županijskog suda u Gospiću od 7. lipnja 2004. dopuštena obnova postupka u odnosu na Momčila Grbića, koji je podnio zahtjev za obnovom nakon povratka u RH, te da je u obnovljenom postupku 1. listopada 2004. optužba u odnosu na njega odbijena.

U zahtjevu ŽDO-a iz Gospića navedeno je i da su djelatnici PP Korenica obavili razgovore sa osobama koje su tijekom jeseni 1991. prebivali na području Poljanka te da te osobe nemaju saznanja da bi netko od osuđenika ubijao civilno stanovništvo, pljačkao i palio imovinu. Poznato im je da su Vladimir Grbić i Vinko Grbić bili angažirani na zakapanju tijela, a pogovorom su čuli da su počinitelji zločina pripadnici paravojnih postrojbi iz Korenice, koje je vodio major Cvjetičanin, te dobrovoljci i plaćenici iz Srbije.

U zahtjevu se predlaže da predsjednik vijeća izvidi činjenice saslušanjem mještana Poljanka.

Zahtjev za obnovom postupka možete pročitati ovdje.

Rješenjem Županijskog suda u Gospiću broj: Kv-18/09 od 21. travnja 2009. godine dopuštena je obnova kaznenog postupka.

Naime, nakon izvida obavljenih po predsjedniku vijeća zaključeno je da su ispunjeni uvjeti za obnovom kaznenog postupka.

Navedeno rješenje o obnovi pogledajte ovdje.

Dopisom od 09. studenog 2009. ŽDO u Gospiću izmijenilo je činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice.

Optuženike se sada tereti za počinjenje kaznenog djela oružane pobune.

Izmjenu optužnice pogledajte ovdje.

S obzirom da je kazneno djelo oružane pobune obuhvaćeno oprostom, kazneni postupak je obustavljen.

Rješenje Županijskog suda u Gospiću kojim je izvan snage stavljena osuđujuća presuda i kojim je obustavljen postupak pogledajte ovdje.

Zločin u Virovitici

Vijeće VSRH je, na sjednici održanoj 24. ožujka 2009. godine, odbilo žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdilo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, koje je u ponovljenom postupku oslobodilo krivnje Željka Iharoša i Luku Peraka, optužene za počinjenje zločina u Virovitici.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženi Željko Iharoš, optuženi Ivan Vrban, optuženi Anđelko Kašaj, optuženi Luka Perak, optužnicom br. K-DO-62/01, od 15. siječnja 2001. godine, optuženi su da su u vremenskom razdoblju od 1. studenoga do 17. prosinca 1991. godine, u Virovitici, tijekom oružanog sukoba oružanih snaga RH sa JNA i njoj pridruženih paravojnih formacija, u namjeri prinudnog dovođenja, mučenja i ubijanja civila, protivno čl. 4. st.1. t.a II Dopunskog protokola iz 1997. godine I Ženevkse konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, I-opt. Željko Iharoš, kao zapovjednik voda vojne policije, zapovijedio vojnim policajcima da prisilno dovedu između ostalih i civilne osobe Mudrinić Bogdana, Mitrić Ranka, Svorcan Radu i Svorcan Đuru, I nakon što je ispitao Mudrinić Bogdana, predao ga je vojnim policajcima II-opt. Vrban Ivanu, III-opt. Kašaj Anđelku i IV-opt. Perak Luki, koji su ispred i u zatvoru pretukli, što je imalo za posljedicu da je od zadobivenih povreda oštećenik umro, nakon čega je njegovo tijelo uklonjeno, dok je Mitrić Ranko prisilno doveden s radnog mjesta, podvrgnut ispitivanju, te višekratno pretučen i kroz dulje vrijeme maltretiran, potom je izveden iz zatvora i ubijen, a njegovo tijelo bačeno u odvodnu šahtu pokraj magistralnog puta br. 16. Svorcan Đuro i Svorcan Rade, bez osnove su prisilno dovedeni, od strane vojnih policajaca, u vojni zatvor, gdje su više dana ispitivani uz prijetnje smrću i maltretiranja, od strane maskiranih vojnih policajaca višekratno su udarani po cijelom tijelu kundacima, puškama, palicama, te rukama i nogama, od čega su zadobili mnogobrojne povrede s trajnim posljedicama, što je sve znao I-opt. Iharoš Željko, ali nije ništa poduzimao, niti poduzeo da se to spriječi.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Predmet: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st.1. OKZ RH

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva iz Bjelovara, br. K-DO-62/01, od 15. studenoga 2001. godine

Optuženik: Žaljko Iharoš i dr.

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Milenka Slivar, Predsjednica Vijeća; sudac Božidar Iverac, član Vijeća; sutkinja Davorka Hudoletnjak, Ačlanica Vijeća

Zastupnik optužbe: Darko Žegarac, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Bjelovaru

Branitelji: Mirko Petraš, odvjetnik iz Virovitice, Boris Kozjak, odvjetnik iz Virovitice, Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba, Stjepan Vošćak, odvjetnik iz Virovitice

Žrtve:

– umro od posljedica zlostavljanja: Bogdan Mudrinić

– zlostavljan pa ubijen: Ranko Mitrić

– zlostavljani: Rade Svorcan i Đuro Svorcan

Punomoćnici: nema

Sažete informacije o postupku:

Županijsko državno odvjetništvo iz Bjelovara podiglo je optužnicu br. K-DO-62/01, od 15. studenoga 2001. godine, protiv optuženika, zbog kaznenoga djela ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva.

Županijski sud u Bjelovaru donio je presudu br. K-55/01, od 24. siječnja 2002. godine, kojom je drugooptuženoga, trećeoptuženoga i četvrtooptuženoga proglasio krivima, izrekao im, svakomu, kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, a prvooptuženoga. oslobodio krivnje.

Ukidbenim rješenjem Vrhovni sud RH-a, br. I Kž-238/02, od 6. studenoga 2003. godine, ukinuo je citiranu presudu, te je predmet vratio na ponovni postupak, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja.

Ponovljeni postupak je započeo 19. listopada 2005. godine, a završio 07. ožujka 2006. godine

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Virovitica-izvjestaji

IZJAVE ZA JAVNOST

Na raspravi održanoj 19. listopada 2005. godine promatrači su uočili slijedeće probleme:

  1. optuženici nisu u pritvoru, iako su optuženi za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što je u suprotnosti s odredbom čl. 102. st.1. t. 4. ZKP
  2. dokazni postupak: protivno odredbi čl. 238. st.1. ZKP, koja kaže da se svjedoci ispituju svaki posebno i bez ostalih svjedoka, dva su svjedoka, M.M. i N.B, u sudnici pratili saslušavanje svjedoka prije nego što su sami dali iskaz o istim okolnostima o kojima su prethodni svjedoci iskazivali svoje svjedočenje
  3. u zapisnik s glavne rasprave nije evidentirano izbivanje odvjetnika III optuženika, sa zadnjeg dijela rasprave toga dana, kao niti tko mijenja branitelja, što je direktno u suprotnosti s odredbom čl. 306. ZKP. U konkretnom slučaju radi se o suđenju za kazneno djelo ratnog zločina za koje djelo je zapriječena kazna zatvora najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina, gdje je, temeljem odredbe čl. 65. st. 1. ZKP propisano da optuženik mora imati branitelja.
  4. predsjednica Vijeća, a niti zamjenik ŽDO iz Bjelovara nisu reagirali kada je IV optuženik je tijekom dokaznog postupka verbalno napao na svjedoka M. K.
  5. predsjednica Vijeća, a niti zamjenik ŽDO iz Bjelovara nisu pokušali zaustaviti ispitivanje svjedoka na način da se inkriminiraju žrtve i svjedoci oštećenici nego su te inkriminacije zapisnički konstatirane
  6. u sudnici nije prisutna pravosudna policija, koja bi, eventualno reagirala u slučaju potrebe

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine objavilo je, 7. ožujka 2006. godine, presudu kojom se optuženi Željko Iharoš i Luka Perak, oslobađaju opužbe da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Vijeće VSRH je, na sjednici održanoj 24. ožujka 2009. godine, odbilo žalbu državnog odvjetnika te je potvrdilo presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE O PONOVLJENOM PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU I PRIKAZ POSTUPKA
U ponovljenom postupku je optužba protiv Ivana Vrbana i Anđelka Kašaja odbačena jer je Županijsko je državno odvjetništvo iz Bjelovara tijekom postupka odustalo od daljeg kaznenog progona. Protiv optuženog Željka Iharoš i Luke Peraka donesena je oslobađajuća presuda koju Vijeće za ratne zločine obrazlaže nemogućnošću da na temelju izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdi zapovjednu odgovornost optuženoga Željka Iharoša, odnosno individualnu odgovornost optuženoga Luke Peraka. Pri tomu ni Vijeće niti zastupnik optužbe nisu insistirali na ponovnom svjedočenju ključnih svjedoka optužbe za što je trebalo koristiti međunarodnu suradnju na pitanjima ratnih zločina sa Srbijom. Osim toga nije se upozoravalo niti propitivalo na okolnosti mogućih pritisaka od strane podržavatelja optuženih ili od strane samih optuženih (branili su se sa slobode) na one svjedoke optužbe koji su svoje iskaze mijenjali tvrdeći da su pod istragom bili pod pritiskom – tvrdnje koje je Vijeće odbacilo.

Analiza kaznenog postupka protiv opt. Iharos i drugi.doc

Zločin u Zamlači, Strugi i Kozibrodu II

Na Županijskom sudu u Sisku je 08. lipnja 2009. godine održana glavna rasprava u predmetu opt. Predraga Orlovića i dr., optuženih da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženike Simu Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića te izmjene optužnice (prekvalifikacija na oružanu pobunu) u odnosu na njih trojicu, donijeta je presuda kojom se, primjenom Zakona o općem oprostu, optužba odbija.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optuženike se tereti da su dana 26. srpnja 1991., u selima Zamlaća, Struga i Kozibrod, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv. “Milicije Krajine”, svi naoružani teškim naoružanjem, a u cilju obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, a nastojeći odcijepiti područja općine Kostajnice i Dvor od RH i pripojiti ga para-državi “SAO Krajini” ušli u navedena sela, protjerali stanovništvo iz tih sela i to isključivo hrvatske nacionalnosti, vodili ga ispred sebe kao živi štit, palili i eksplozivnim napravama rušili kuće, a zatim iz vatrenog oružja ničim izazvani ispaljivali hice na goloruko stanovništvo, pri čemu su usmrtili mnogobrojne civile.
Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Sisak broj KT-61/93 od 04. studenog 1994. godine protiv Predraga Orlovića i dr. pogledajte ovdje (2.523 KB).
OPĆI PODACI
Županijski sud u Sisku
Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća
Predmet: K-45/94
Optužnica: ŽDO-a u Sisku, br. KT-61/93 od 04. studenog 1994., izmijenjena 08. lipnja 2009.
Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženike Simu Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića prekvalificirana (u odnosu na navedenu trojicu) na kazneno djelo oružane pobuna iz čl. 236. f st.1. KZRH.
Tužitelj: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Siska
Optuženici: I-opt. Predrag Orlović, II-opt. Milan Begović, III-opt. Nedjeljko Pašić, IV-opt. Predrag Korizma, V-opt. Nenad Korizma, VI-opt. Leonardo Janković, VII-opt. Toše Sundać, VIII-opt. Drago Kladar, IX-opt. Dubravko Kovačević, X-opt. Dragan Vranešević, XI-opt. Đuro Đurić (optužba u odnosu na njega odbijena u veljači 2009. nakon prekvalifikacije kaznenog djela na oružanu pobunu), XII-opt. Slavko Tadić, XIII-opt. Mirko Tomašević, XIV-opt. Nikola Borčić, XV-opt. Goran Barač, XVI-opt. Mile Sundać, XVII-opt. Dušan Badić, XVIII-opt. Dalibor Borota, XIX-opt. Jan Janković, XX -opt. Nikola Sundać, XXI-opt. Rade Tintor, XXII-opt. Rade Lukač, XXIII-opt. Matija Cvetojević, XXIV-opt. Mirko Drač, XXV-opt. Simo Gaić, XVI-opt. Milan Joke, XVII-opt. Mustafa Kadunić, XXVIII-opt. Sebastian Sanela, XXIX-opt. Pero Krneta, XXX -opt. Željko Žilić, XXXI-opt. Nikola Krnjeta, XXXII-opt. Jovo Akika, XXXIII-opt. Đorđe Borojević, XXXIV-opt. Zoran Tadić, XXXV-opt. Dušan Tomašević
Branitelji: Dijana Brezak, braniteljica XXXIII-opt. Đorđa Borojevića, Zdravko Baburak, branitelj XXV-opt. Sime Gaića i Zrinka Grabas, braniteljica XXXIV-opt. Zorana Tadića
Žrtve – ubijeni civili: Mile Blažević, Pajo Žuljevac, Pajo Knežević, Mile Begić, Mile Pušić, Manda Begić, Pero Špančić, Milan Bartolović, Žarko Gundić, Goran Faljević, Ivica Perić, Mladen Halapa, Branko Vuk, Zoran Šaronja, Davor Vukas, Željko Filipović.
IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA
Većina optuženika nedostupna je pravosudnim tijelima RH.
Do sada je osuđen samo X-optuženi Dragan Vranešević i to na kaznu zatvora od 15 godina.
Optuženici Tošo Sundać, Slavko Tadić, Goran Barač, Dušan Badić, Dalibor Borota i Rade Lukač su navodno umrli ili poginuli, ali kako nema službenih dokumenta relevantnih institucija o tome, postupak protiv ovih osoba još nije obustavljen.
U veljači 2009. godine pratili smo razdvojeni postupak protiv XI-opt. Đure Đurića. Nakon prekvalifikacije kaznenog djela na oružanu pobunu, donijeta je presuda kojom se optužba protiv ovoga optuženika odbija.
Na raspravi 08. lipnja 2009. godine razdvojen je postupak u odnosu na optuženike Simu Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića, koji su nedostupni hrvatskom pravosuđu. U odnosu na njih je izvršena izmjena optužnice. Navedenom izmjenom terete se za počinjenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. iz čl. 236. f st.1. KZRH.
PRESUDA
Vijeće je 08. lipnja 2009. donijelo presudu kojom se protiv okrivljenika Sime Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića, temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP-a, a u vezi čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, optužba odbija.