Pravomoćno presuđena

Zločin u Kninu

Dana 03. srpnja 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku proglasilo je opt. Sašu Počuču krivim zgog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH, i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ-a RH, te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 16. prosinca 2008. godine) je preinačio presudu Županijskog suda u Šibeniku u odluci o kazni te je opt. Počuči za svako kazneno djelo utvrdio kazne zatvora od 5 godina te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je, u razdoblju od kraja lipnja 1991. godine do veljače 1992. godine u Kninu, tijekom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih snaga iz SR Jugoslavije, te naoružanih srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Republike Srpske Krajine na Republiku Hrvatsku, nakon što su pripadnici «Martićeve Milicije» protupravno lišili slobode civilne osobe (točka I optužnice) i pripadnike Hrvatske vojske, te pripadnike MUP-a (točka II optužnice), te ih zatočili u Okružni zatvor smješten u prostorijama stare i napuštene bolnice u Kninu, optuženik je, postupajući u svojstvu “Martićevog policajca” na mjestu stražara u tom zatvoru, navedene zatočenike svakodnevno tukao nogama, šakama, gumenom palicom, kundakom puške, drvenom drškom motke, drvenim kolcem i palicom i drugim ih tvrdim predmetima udarao po glavi i cijelom tijelu, mučio ih elektrošokovima zbog čega bi ovi padali na pod i gubili svijest, skakao po njima, pa su nastale ozljede po njihovom tijelu, u usta im stavljao kuhinjsku sol, gasio im žar cigareta u ustima prisiljavajući ih da tu žar i kuhinjsku sol progutaju, prisiljavao ih da jezikom operu pod WC-a, i da ustima pokupe opuške cigareta po dvorištu zatvora, prisiljavao ih na oralni seks prijeteći im da će ih ubiti, što su oni u silnom strahu i činili, pa su im zbog zadobivenih brojnih teških tjelesnih ozljeda opasnih po život, u vidu prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja i raznih drugih teških tjelesnih ozljeda, te zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja, nastala trajna oštećenja tjelesnog i mentalnog zdravlja, te trajna invalidnost,

I. dakle je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, civilno stanovništvo mučio i nečovječno postupao prema njemu,

II. dakle je, kršeći pravila međunarodnog prava mučio, nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, te im nanosio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja,

pa je time počinio u stjecaju, pod točkom I. kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZ-a RH, pod točkom II. kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ-a RH, kažnjivo prema čl. 43. istog Zakona.

Optužnicu ŽDO-a u Šibeniku, broj K-DO-21/07 od 16. listopada 2007., pogledajte ovdje(pdf, 3,73 MB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K 52/07

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Biga – Milutin, Predsjednica Vijeća; sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća; sudac Ivo Vukelja, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku, broj K-DO-21/07 od 16. listopada 2007. izmijenjena podneskom od 28. ožujka 2008. godine, te na raspravi 23. svibnja 2008. godine

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika i Sanda Pavlović – Lučić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ-a RH

Optuženik: Saša Počuča

Braniteljica optuženika: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

Žrtve (civili):
– preminuo od ozljeda:
 Ivan Hodak
– zlostavljani: Šime Čačić, Ante Mioč, Drago Šimić, Ivan Šimić, Ivica Zrno, Ivana Lipak, Živko Mikulić, Diki Šaban, Tomislav Teskera, Krsto Silov, Marko Salopek, Stipe Banovac, Franjo Haužan, Mirko Barbarić, Marko Sikavica, Mato Baković, Marko Baković, Marko Lojić, Davor Lojić, Mirko Pilipović, Mićo Katuša, Ivan Požeg, Lenko Škibola, Stanko Kolčeg, Mile Šindilj, Ante Lojić, Mile Skorup, Ilija Hodak, Ante Kamber, Mile Modrić, Mile Maričić, Ivan Žarković, Ivan Buljan i Mile Slavić.
Žrtve (zlostavljani zarobljenici): Jakov Ćosić, Žarko Matenda, Ivica Graberski, Nenad Lazarušić, Miho Periš, Ivica Matić, Željko Mrkonjić, Josip Keselj, Božo Franić, Tomislav Grubišić, Zdenko Blažević, Denis Delić, Slavko Silov, Ante Grgić, Ivica Jamičić, Pajo Jamičić, Jure Rogić (pripadnici Hrvatske vojske); Radoslav Bobanović, Milan Špoljarić, Mirko Medunić, Ivan Škorić i Željko Lipak, Velibor Bračić, Ante Slavić, Vladimir Mikulić, Zvonko Maloča, Ante Kunac, Ivica Klanac, Ivan Validžić, Ivan Pavičić, Ante Marinović, Denis Bronić i Ivan Atelj (pripadnici MUP-a RH).

IZVJEŠTAJI O PRAĆENJU SUĐENJA

KNIN izvjestaji s rasprave

23. siječnja 2008. godine održano je prvo ročište, a nakon njega još osam ročišta.na kojima je ispitano ukupno 26 svjedoka. Ispitani su svjedoci: Šime Čačić, Ivan Hodak, Ivan Šimić, Jakov Ćosić, Ivica Matić, Ivica Graberski, Anđelko Krvavica, Radoslav Bobanović, Tomislav Grubišić, Mirko Medunić, Ivan Škorić, Milan Špoljarić, Ivan Lipak, Nenad Lazarušić, Anto Mioč, Žarko Matenda, Miho Periš, Ilija Hodak, Milan Conjar, Marko Salopek, Dikin Šaban, Tomislav Teskera, Franjo Halužar, Mirko Barbarić, Ivan Požeg i Zvonko Maloča.
Na prvom ročištu 23. siječnja 2008. godine pročitana je optužnica te se optuženik izjasnio o krivnji i iznio svoju obranu. Na ročištu 5. ožujka 2008. godine za vrijeme svjedočenja Tomislava Grubišića isključena je javnost, kao i na ročištu održanom 7. travnja 2008. godine za vrijeme svjedočenja svjedoka Nenada Lazarušića. Navedeni iskazi predstavljaju tajnu te nisu objavljeni u izvještajima sa suđenja.

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika je pisanim dopisom, dostavljenim Sudu 31. ožujka 2008. godine, dopunio činjenični opis optužnice K-DO-21/07 od 16. listopada 2008. godine, tako što je uz imena oštećenika iz kaznenog djela pod točkom I. dodao i imena: Diki Šaban, Tomislav Teskera, Krsto Silov, Marko Salopek, Stipe Banovac, Franjo Halužan, Mirko Barbarić, Marko Sikavica, Mate Baković, Marko Baković, Marko Lojić, Davor Lojić, Mirko Pilipović, Mićo Katuša, Ivan Požeg, Lenko Škibola, Stanko Kolčeg, Mile Šindilj, Ante Lojić, Mile Skorup, Ilija Hodak, Ante Kamber, Mile Modrić, Mile Maričić, Ivan Žarković, a uz imena oštećenika iz kaznenog djela, pod točkom II dodao je imena: Zdenko Blažević, Denis Delić, Slavko Silov, Ante Grgić, Ivica Jamičić, Pajo Jamičić, Jure Rogić, Velibor Bračić, Ante Slavić, Vladimir Mikulić, Zvonko Maloča, Ante Kunac, Ivica Klanac, Ivan Validžić, Ivan Pavičić, Ante Marinović, Denis Bronić, Ivan Atelj.

3. srpnja 2008. godine na Županijskom sudu u Šibeniku završena je glavna rasprava, te je Vijeće, nakon završenog vijećanja i glasovanja, donijelo presudu kojom je optuženi Saša Počuča proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, pa je nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

PRESUDA

Optuženi Saša Počuča proglašen je krivim što je, u razdoblju od kraja kolovoza 1991. godine do početka siječnja 1992. godine u Kninu, tijekom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih snaga SR Jugoslavije i naoružanih srpskih paravojnih postrojbi, nakon što su pripadnici «Martićeve Milicije» protupravno lišili slobode civilne osobe (Šimu Čačića, Antu Mioča, Dragu Šimića, Ivana Šimića, Ivicu Zrna, Živka Mikulića, Mirka Pilipovića, Ivana Požega, Ivana Buljana i Milu Slavića), pripadnike Hrvatske vojske (Jakova Ćosića, Žarka Matendu, Ivica Graberskog, Nenada Lazarušića, Mihu Peruša, Ivicu Matića, Željka Mrkonjića, Josipa Keselja, Božu Franića, Tomislava Grubišića, Zdenka Blaževića i Denisa Delića) i pripadnike MUP-a (Radoslava Bobanovića, Mirka Medunića, Ivana Škorića, Antu Slavića, Vladimira Mikulića i Ivana Atelja) te ih zatočili i zatvorili u Okružni zatvor smješten u prostorijama stare i napuštene bolnice u Kninu, gdje je optuženik zatočene civilne osobe kao i zatočene ratne zarobljenike svakodnevno tukao nogama, šakama, gumenom palicom, kundakom od puške, drvenom drškom od motke, drvenim kolcem, palicom i dr. tvrdim predmetima, na nastale im ozljede stavljao kuhinjsku sol, gasio žar cigareta u ustima, punu šaku kuhinjske soli stavljao im u usta, silio ih da žar cigareta i kuhinjsku sol progutaju, silio ih da jezikom operu pod od WC, ustima kupe opuške od cigareta po dvorištu zatvora, silio ih na oralni seks, na način da jedan drugome naizmjence stavljaju penis u usta, prijeteći im da će ih ubiti i odsjeći im penis ako to ne budu činili, što su oni u silnom strahu i činili, a uslijed čega je kod imenovanih civilnih osoba i ratnih zarobljenika, zbog zadobivenih teških tjelesnih ozljeda, kao npr., prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja, raznih drugih tjelesnih ozljeda, te zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja, nastalo trajno oštećenje tjelesnog i mentalnog zdravlja, te trajna invalidnost. Time je počinio, u stjecaju, pod točkom I kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st 1. OKZ-a RH te pod točkom II kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.122. OKZ-a RH.

Za svako kazneno djelo optuženom Počuča Saši utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 3 godine te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

U navedenu kaznu zatvora biti će mu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u kojemu se nalazi od lišenja slobode 19. travnja 2007. godine.

Protiv optuženika pritvor je produžen.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 16. prosinca 2008. godine) je preinačio presuduŽupanijskog suda u Šibeniku u odluci o kazni te je opt. Počuči za svako kazneno djelo utvrdio kazne zatvora od 5 godina te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je opt. Sašu Počuču proglasilo krivim zbog mučenja i nečovječnog postupanja, nanošenja velikih patnji i tjelesnog ozljeđivanja zatočenih civila i zarobljenih pripadnika MUP-a RH i HV-a u zatvoru u tzv. Staroj bolnici u Kninu. Za oba kaznena djela, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, utvrđene su mu kazne zatvora u trajanju od tri godine te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Pri odmjeravanju kazne kao olakotnu okolnost sud je cijenio da je optuženik bio mlađa punoljetna osoba pa je, primjenom instituta ublažavanja kazne, za svako kazneno djelo utvrdio kaznu manju od donje granice propisane za konkretna kaznena djela.

Iako je optuženik poricao krivnju, Vijeće za ratne zločine njegovu je obranu ocijenilo neuvjerljivom, imajući u vidu iskaze svjedoka koji su ga teretili. Čak 14 saslušanih svjedoka, zatvorenih ili zatočenih u zatvoru u kojemu je optuženik bio stražar u inkriminiranom vremenu, izravno je teretilo optuženika. Većina njih je navodila da ih je optuženik kao stražar u zatvoru tukao, a nekolicina je govorila i da je sudjelovao u seksualnom zlostavljanju i drugim oblicima zlostavljanja.

Sud je prilikom odmjeravanja kazne primijenio mogućnost ublažavanja kazne. Pri tome je prvenstveno kao olakotnu okolnost cijenio okrivljenikovu dob u vrijeme počinjenja, no pitanje je hoće li i VSRH, ukoliko bude smatrao da je činjenično stanje u prvostupanjskom postupku točno utvrđeno, a posebno s obzirom na brojnost radnji optuženika, na veliki broj oštećenika koje je, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tukao, na druge načine fizički (stavljao na rane kuhinjsku sol, gasio im žar od cigareta u ustima …) i seksualno (prisiljavajući ih na oralni seks) zlostavljao, smatrati da je bilo mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne.[1]

Glavnoj raspravi nismo u cijelosti nazočili, no ipak ukazujemo na propuste zabilježene tijekom praćenja:

• Materijalni dokazi i dokumenti nisu čitani niti ukratko usmeno izlagani, kao niti iskazi iz istrage, no u zapisnicima s rasprave konstatirano je da su pročitani, pa javnost nije bila u mogućnosti biti upoznata sa istima.

• U zapisnike je unošeno da su svjedoci propisno upozoreni na dužnost svjedočenja te su upozoravani na konkretne zakonske odredbe, no svjedoci pri tome nisu u cijelosti bili upoznati sa sadržajem zakonskih odredbi.

• Predsjednica Vijeća postavljala je sugestivna pitanja prepričavajući iskaze pojedinih svjedoka iz istrage, navodeći imena, datume i sl., ne čekajući da svjedok sam to učini pa je u tom smislu ostavljen dojam sugestivnog utjecanja.

• Predsjednica Vijeća je prekinula optuženikov završni govor. Iako u nekim slučajevima, nakon prethodnog upozorenja, na to ima pravo, u ovom je slučaju u zapisnik o glavnoj raspravi propušteno navesti da je govor bio prekinut i iz kojeg razloga.

• Predsjednica Vijeća nije omogućila promatračima dobivanje zapisnika s rasprave, a niti mogućnost uvida u spis predmeta.


[1] Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 16. prosinca 2008. godine) je preinačio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku u odluci o kazni te je opt. Počuči za svako kazneno djelo utvrdio kazne zatvora od 5 godina te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Zločin u Borovu Selu

Ponovljeno suđenje protiv optuženog Jovana Čurčića i drugih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civila pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru. Nepravomoćna prvostupanjska presuda donesena u prosincu 2005. godine.
Vrhovni sud RH potvrdio je presudu Županijskog suda u Vukovaru.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom su se teretili Jovan Čurčić i ostali da su u vremenskom razdoblju od 1. kolovoza do 13. rujna 1991. godine, u Borovu, za vrijeme oružane agresije JA i pridruženih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku, kao pripadnici milicije tzv. SAO Krajine naredili i provodili pretraživanje domova bez naloga, zatvaranje civila u stanicu milicije i vatrogasni dom, njihovo odvoženje na prinudni rad i fizičko zlostavljanje od kojeg je civil Željko Hodak umro.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Pred Vijećem za ratne zločine u sastavu Ante Zeljko (predsjednik) te Stjepan Čolaković i Jadranka Kurbel (članovi) optužnicu je zastupao Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru.

Sažetci izvještaja monitora s rasprava su u prilogu.

B Opći podaci.doc

B ožujak – lipanj 05.doc

B 8. i 9. studeni 2005.doc

PRESUDE

Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru br. K-44/03 od 13. srpnja 2004. g. kojom je Jovan Ćurčić bio osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina, Miloš Držaić na 11 godina, Mladen Maksimović na 8 godina, a Dušan Mišić, Dragan (Čeda) Savić i Jovica Vučenović na kaznu u trajanju od po 7 godina. Ponovljeni postupak vodio se pred istim sudom, ali izmijenjenim vijećem.

Dana 15. prosinca 2005. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru u sastavu: sudac Ante Zeljko, predsjednik Vijeća; sutkinja Jadranka Kurbel, članica Vijeća i sudac Stjepan Čolaković, član Vijeća, objavilo je presudu broj K-12/05, od 15. prosinca 2005. godine, kojom je proglasilo krivima opt. Jovana Ćurčića, opt. Miloša Držajića, opt. Dušana Mišića, opt. Mladena Maksimovića, opt. Dragana (Čede) Savića i opt. Jovicu Vučenovića, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.

Citiranom presudom izrečene su bezuvjetne kazne zatvora:

Opt. Jovanu Ćurčiću, kazna zatvora u trajanju od 14 godina

Opt. Milošu Držajiću, kazna zatvora u trajanju od 10 godina

Opt. Dušanu Mišiću, kazna zatvora u trajanju od 6 godina

Opt. Mladenu Maksimoviću, kazna zatvora u trajanju od 7 godina

Opt. Draganu (Čede) Saviću, kazna zatvora u trajanju od 6 godina

Opt. Jovici Vučenoviću, kazna zatvora u trajanju od 6 godina

Presudu Županijskog suda u Vukovaru br. K-12/05 od 14. prosinca 2005. pogledajte ovdje(PDF, 369 KB).

Žalbe su uložili optuženi Jovan Čurčić, optuženi Miloš Držajić, optuženi Mladen Maksimović, optuženi Dušan Mišić, optuženi Dragan Savić i optuženi Jovica Vučenovič (po braniteljima Anti Nobilu, Nediljku Rešetaru, Biserki Treneski i dr.)

Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Kž-257/06 od 24. svibnja 2006., u cijelosti je odbio žalbe optuženog Jovana Čurčića, optuženog Miloša Držajića, optuženog Mladena Maksimovića, optuženog Dušana Mišića, optuženog Dragana Savića i optuženog Jovice Vučenovića i to kao neosnovane te potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH br. I Kž 257/06-7 od 24. svibnja 2006. pogledajte ovdje (PDF, 154 KB).

Trojici optuženika: Mladenu Maksimoviću, Draganu (Čede) Saviću i Jovici Vučenoviću suđeno je u odsutnosti.

Zločin u Erveniku

Na Županijskom sudu u Šibeniku je 09. veljače 2009. godine u obnovljenom postupku protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, primjenom Zakona o općem oprostu donijeta odbijajuća presuda, nakon što je ŽDO izmijenilo činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog javnog tužiteljstva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, 30 osoba je optuženo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Osmorica optuženika terete se da su sredinom siječnja 1992. godine lišili života Dragu Čengića, njegovu suprugu Nevenku i malodobne sinove Slobodana i Gorana.
22 optuženika, među kojima se nalazi i Sreten Peslać, terete se da su kao pripadnici paravojnih jedinica tzv. Krajine u razdoblju od svibnja 1991. godine do siječnja 1992. godine na području mjesta Ervenik, u cilju da civilno stanovništvo napusti teritorij tzv. SAO Krajine, vršili terorističke akcije prema tom stanovništvu, prijetili im, vrijeđali ih, fizički ih maltretirali, pljačkali im i uništavali pokretnu imovinu, a nepokretnu palili, lišavali ih slobode i odvodili u zatvore u Knin gdje su bili fizički i psihički maltretirani, a zbog čega su mnogi mještani, da bi sačuvali goli život, morali pobjeći iz mjesta.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva Šibenik, broj KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine pogledajte ovdje (PDF, 529 KB), a presudu Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine pogledajte ovdje (PDF, 1,75 MB).

Na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine zamjenica ŽDO-a je promijenila činjenični i zakonski opis kaznenog djela, pa je optuženiku stavila na teret da se u razdoblju od svibnja 1991. godine pa do kraja 1992. godine u Erveniku, s ciljem nasilnog rušenja legalne vlasti RH, priključio paravojnim postrojbama tzv. SAO Krajine te naoružan automatskom puškom sa ostalim pripadnicima čuvao neprijateljske položaje, sudjelovao u pretragama kuća i lišavanju slobode mještana Ervenika i u drugim akcijama, dakle, sudjelovao u oružanoj pobuni, pa da je time počinio kazneno djelo protiv RH, oružanom pobunom, označenom u čl. 235. st. 1. KZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-59/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Branko Ivić, predsjednik Vijeća; sudac Ivo Vukelja, član Vijeća; sutkinja Jadranka Biga Milutin, članica Vijeća za ratne zločine

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine

Zastupnik optužbe: Sanda Pavlović Lučić, zamjenica ŽDO Šibenik

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, 09. veljače 2009. godine prekvalificirano na oružanu pobunu

Optuženik: Sreten Peslać

Braniteljica optuženika: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ERVENIK izvjestaji s rasprave

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku 01. prosinca 2008. godine započelo je suđenje opt. Sretenu Peslaću.

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine proglašen je krivim za kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Postupak je proveden u njegovoj odsutnosti.

18. veljače 2008. godine Sreten Peslać uhićen je u Veroni u Italiji prilikom odlaska na policiju. Tada ga je policijska službenica obavijestila da je za njim raspisana međunarodna tjeralica. Određen mu je pritvor i nakon što je dobio i pročitao optužnicu odlučio je podnijeti zahtjev za izručenje Hrvatskoj.

Na ročištu održanom 1. prosinca 2008. godine optuženik je izjavio da je optužnicu razumio i da se ne osjeća krivim. Svoju obranu iznio je na početku postupka.

Od pet pozvanih svjedoka trojica se nisu odazvala pozivu, dok su dvojica dali svoje iskaze.

Vijeće je odbilo prijedlog braniteljice za ukidanjem pritvora optuženiku kao neosnovan.

09. veljače 2009. godine ŽDO iz Šibenika izmijenilo je činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

PRESUDA

Temeljem izmjene činjeničnog i zakonskog opisa kaznenog djela i prekvalifikacije djela u oružanu pobunu, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je 9. veljače 2009. godine presudu kojom se, primjenom Zakona o općem oprostu, optužba odbija.
Protiv optuženika je ukinut pritvor, isti je pušten na slobodu te je povućena tjeralica.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA

Obnovljeni kazneni postupak protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, koji je u veljači 2008. godine uhićen u Italiji, a potom izručen Hrvatskoj, vođen pred Vijećem za ratne zločine ŽS u Šibeniku okončan je 9. veljače 2009. godine.

Nakon što je ŽDO u Šibeniku na posljednjem ročištu glavne rasprave izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela s kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu u kazneno djelo oružane pobune sud je, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donio presudu kojom se optužba odbija.

Ovaj je postupak još jedan primjer iz kojeg je vidljiva ranija praksa podizanja nedovoljno kvalitetnih i nedovoljno konkretnih optužnica prema većem broju okrivljenika. Potom su optuženici, gotovo u pravilu, u odsutnosti osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne.

U novije smo vrijeme svjedoci obnova postupaka protiv osoba koje su ranije u odsutnosti pravomoćno osuđene, u kojima tužiteljstvo, tijekom dokaznog postupka, odustaje od kaznenog progona ili mijenja pravnu kvalifikacija kaznenog djela na kazneno djelo oružane pobune pa sudovi, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donose odbijajuće presude ili rješenja o obustavi postupka.

Zbog takvog je postupanja tužiteljstva i sudova, uobičajenog devedesetih godina, Sreten Peslać proveo u pritvoru godinu dana, unatoč tome što se dokazi, kojima se raspolagalo pri prvome i u obnovljenom postupku, nisu bitno mijenjali.

Prateći postupak zabilježili smo situaciju na koju, iako ona u konačnici nije utjecala na ishod postupka i “sudbinu” optuženika, ukazujemo radi eventualnih budućih sličnih slučajeva obnova postupaka.

Naime, na prvom ročištu glavne rasprave, nakon što je pročitana optužnica i nakon što se optuženik očitovao o njoj, izjavivši da se ne smatra krivim niti za jednu radnju koja mu je optužnim aktom stavljena na teret, predsjednik Vijeća za ratne zločine izjavio je da se postupak vodi prema Zakonu o krivičnom postupku iz 1993. godine (NN 34/93), te nije udovoljio zahtjevu optuženika da svoju obranu iznese na kraju dokaznog postupka. [1]

Očito je da je uporište za takav stav imao o odredbama o obnovi postupka Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97), važećem u vrijeme trajanja obnovljenog postupka, u kojemu je propisano da za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste odredbe kao i za prvi postupak. [2] U prvome postupku, u kojemu je optuženiku suđeno u odstutnosti, primjenjivao se Zakon o krivičnom postupku koji je bio na snazi 1993. godine.

Smatramo da se u konkretnom slučaju u obnovljenom postupku vođenom protiv opt. Sretena Peslaća, trebao primjenjivati zakon koji je važio u vrijeme vođenja obnovljenog postupka, tj. ZKP iz 1997. godine. Mišljenja smo da se čl. 411. ZKP odnosi na primjenu materijalno pravnih odredbi pa je shodno tome trebalo primjenjivati kazneni zakon koji je važio u vrijeme vođenja prvog postupka, no ne i procesni zakon. I sam zakonodavac je u “najnovijem” Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08) precizirao tu odredbu navodeći kako će za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova postupka važiti iste materijalno pravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredbi o zastari.[3]

Da je obnovljeni postupak vođen po tada važećem zakonu, optuženik bi bio u mogućnosti svoju obranu iznijeti na kraju postupka, s obzirom da je propisano da će se optuženik, koji se očituje da se u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe ne smatra krivim, ispitati na završetku dokaznog postupka, osim ako optuženik drugačije ne zahtijeva.[4]

Ukazali bismo i na odredbu iz čl. 191. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (NN 58/02) prema kojoj, ukoliko glavna rasprava, u predmetu vođenom po dosadašnjim odredbama (dakle ranije važećem zakonu), treba započeti iznova, uzet će se očitovanje optuženika o optužbi u smislu čl. 320. st. 3. Zakona o kaznenom postupku i nastaviti s postupkom prema odredbama ovog Zakona, dakle Zakona o kaznenom postupku iz 1997. godine. Tako će sud postupiti i u slučaju kada je presuda povodom pravnog lijeka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. [5]

Ponavljamo da situacija nije bitno utjecala na ishod konkretnog postupka, no da tužiteljstvo nije prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice, smatramo da bi navedena situacija predstavljala bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 8. ZKP-a te da bi presuda bila ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.


[1] U članku 306. spomenutog Zakona propisano je da predsjednik vijeća, nakon što je optužnica ili privatna tužba pročitana ili je usmeno izložen njihov sadržaj, pristupa ispitivanju optuženika kao i da će se optuženik, nakon što se izjasni o svakoj točci optužbe, pozvati da izloži svoju obranu.

[2] Članak 411. stavak 1. ZKP-a (NN 110/97).

[3] Članak 508. stavak 1 ZKP-a (NN 152/08). Navedeni članak inačica je čl. 411. ZKP-a (NN 110/97).

[4] Članak 320. stavak 7. ZKP-a (NN 110/97).

[5] Sporno je da li se navedeni članak odnosi samo na situacije kada glavna raspravazapočinje iznova povodom redovnih pravnih lijekovi, kada se izmijenio sastav Vijeća ili jeodgoda trajala više od dva mjeseca ili se pak može primijeniti i u slučajevima obnovepostupka.

Zločin u Sremskoj Mitrovici

U siječnju 2009. godine ŽDO iz Vukovara odustalo je od optužbe da je Milovan Ždrnja počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA

Optuženiku se stavljalo na teret da je dana 20. studenog 1991. godine u ranim jutarnjim satima, u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica, kada su nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine doveženi autobusima zarobljeni i ranjeni civili, kao pripadnik vojne prometne policije tzv. JNA pratio autobuse, za vrijeme dok je Ivica Pavić bio u dvorištu zatvora postrojen na pisti s ostalim zarobljenicima, iako je vidio da je isti ranjen u stopala obje noge i da jedva stoji od iscrpljenosti, prišao mu i udario ga gumenom palicom u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest i pao na tlo, pa su ga u besvjesnom stanju odnijeli u prostorije zatvora Ivan Levačić i još jedan nepoznati zarobljenik,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civile mučio i nečovječno postupao prema njima, te im nanio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta,

čime je počinio krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Predmet : K 30/07

Vijeće za ratne zločine : sudac Slavko Teofilović, predsjednik Vijeća, sutkinja Zlata Sotirov, član Vijeća, sudac Berislav Matanović, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a Vukovar, broj K-DO-25/02 od 26. rujna 2002. godine, izmijenjena 09. srpnja 2004. godine

Zastupnik optužbe: Zdravko Babić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Vukovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH

Optuženik: Milovan Ždrnja, branio se sa slobode

Branitelj optuženika: odvjetnik Igor Plavšić, izabrani branitelj opt. Milovana Ždrnje

Žrtva:

– tučen: Ivica Pavić

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA

Sremska Mitrovica – izvjestaji s rasprava

Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je žalbu opt. Milovana Ždrnje i ukinuo prvostupanjsku presudu od 31. prosinca 2004. godine (kojom je opt. Ždrnja proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci) i predmet vratio sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Vrhovni sud RH je naložio da se u ponovljenom postupku temeljito i detaljno provjere svi dokazi i da se njihovom pažljivom analizom ocjeni ima li dokaza da je optuženik noću 19./20. studenog 1991. godine bio u zatvoru u Mitrovici i je li prema oštećeniku poduzeo inkriminirane radnje (radnju). Ako sud utvrdi da je optuženik gumenom palicom jednom udario oštećenika u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest, treba ocijeniti predstavlja li takva radnja mučenja civila nečovječno postupanje prema njemu, je li takvim postupkom oštećeniku nanijeta velika patnja, što predstavlja bitna obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, ili se, eventualno, radi o nekom drugom kaznenom djelu.

05. lipnja 2008. godine započeo je ponovljeni postupak protiv optuženog Milovana Ždrnje.

Optuženik je izjavio da se ne smatra krivim te da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Ispitan je svjedok Šimun Karlušić.

OBUSTAVA POSTUPKA

Povodom odustanka Županijskog državnog odvjetništva iz Vukovara od optužbe protiv optuženika Milovana Ždrnje, Županijski sud u Vukovaru je dana 23. siječnja 2009. godine temeljem čl. 291. st. 1. toč. 1. ZKP-a donio rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak protiv optuženika Milovana Ždrnje zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Bračni drug i djeca oštećenika Ivice Pavića upozoreni su na mogućnost nastavka kaznenog progona jer je oštećenik Ivica Pavić umro u tijeku postupka.

MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG POSTUPKA

Kazneni postupak protiv Milovana Ždrnje obustavljen je 23. siječnja 2009. na Županijskom sudu u Vukovaru zbog odustanka od optužbe županijskog državnog odvjetnika iz Vukovara.

Optuženiku se, izmijenjenom optužnicom iz srpnja 2004., stavljalo na teret da je 20. studenog 1991. godine u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica prišao Ivici Paviću i udario ga gumenom palicom u potiljak tako da je ovaj izgubio svijest i pao na tlo, te da je na taj način za vrijeme oružanog sukoba mučio civile i nečovječno postupao prema njima nanoseći im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, čime je počinio krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Do navedene izmjene optuženika se teretilo i za udaranje Šimuna Karlušića.

Dana 31. prosinca 2004. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru proglasilo je opt. Milovana Ždrnju krivim te ga je, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Vrhovni sud RH 20. ožujka 2007. ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjenim vijećem. VSRH utvrdio je da je činjenično stanje na kojem se temelji odluka o odgovornosti optuženika pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Budući da se presuda temeljila samo na iskazu oštećenika Ivice Pavića i svjedoka Šimuna Karlušića, u ponovljenom je postupku prvostupanjski sud, po nalogu Vrhovnog suda RH, trebao detaljnije, kritički i sveobuhvatnije ocijeniti njihove iskaze. Ukoliko bi utvrdio da je optuženik jednom udario gumenom palicom oštećenika u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest, trebao bi ocijeniti predstavlja li takva radnja mučenja civila nečovječno postupanje prema njemu, da li je takvim postupkom nanijeta velika patnja oštećeniku što predstavlja bitna obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, ili se, eventualno, radi o nekom drugom kaznenom djelu.

Izmjenom činjeničnog opisa optužnice u srpnju 2004., tijekom prvoga postupka, ŽDO je, nakon ispitivanja svjedoka Šimuna Karlušića, ispustio dio inkiriminacije koje su se odnosile na radnje poduzete na njegovu štetu.

U konačnici, optužba se temeljila samo na iskazu oštećenika Ivice Pavića koji je tijekom ponovljenog postupka umro.

Nakon sedmogodišnjeg sudskog postupka, tijekom kojih je donijeta i jedna nepravomoćna osuđujuća presuda, tužiteljstvo je odustalo od optužbe.

Mišljenja smo da bi u svakom kaznenom postupku optužnice trebale biti podizane nakon kvalitetno provedenih istraga i na temelju dokaza iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da je okrivljenik počinitelj kaznenog djela.

Sudski postupak koji je trajao sedam godina, a nakon kojeg je tužiteljstvo odustalo od optužbe ne govori u prilog tome.

Zločin na Veleprometu

Nakon što je Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 08. travnja 2009. godine dopisom Županijskom sudu u Vukovaru izjavilo da odustaje od kaznenog progona opt. Stanimira Avramovića, Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07, od 30. travnja 2009. godine, kazneni postupak protiv njega je obustavljen.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO iz Vukovara broj DO-K-12/99, od 9. siječnja 2003. godine, opt. Stanimiru Avramoviću je stavljeno na teret da je, zajedno sa ostalim optuženicima, nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine, od strane tzv. JNA i njoj pridruženih paravojnih postrojbi, kao pripadnik tih postrojbi, prilikom odvođenja zarobljenih pripadnika ZNG i civila iz vukovarske bolnice i drugih dijelova grada, a koji su prethodno istjerani iz svojih domova i skloništa u sabirni centar skladišta “Velepromet” u Vukovaru, u kojem je vršeno razdvajanje građana po nacionalnoj osnovi, pri čemu im je oduziman novac, zlato i druge osobne stvari, gdje su fizički maltretirani na razne načine, a veliki broj osoba i ubijen, te ostale zarobljenike i civile odvodio u zarobljeničke logore u SR Jugoslaviju – Stajićevo i Sremska Mitrovica, postupajući protivno čl. 3., 27., 31. i 33. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, u svezi s čl. 4. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, kojom je zabranjeno nečovječno postupanje, nasilje protiv života i tijela, osobito ubojstva, okrutno postupanje i mučenje, povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci, zastrašivanje, tjelesna prinuda da bi se dobila obavještenja, pljačka i druge represalije prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu iz bilo kojih razloga, pa je tako

– zarobljavao zarobljenike govoreći im: “Vjerovali smo vam 40 godina, a sada hoćete da nas koljete”, udarao ih kundakom puške i nogama,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme okupacije mučio i nečovječno postupao s civilnim stanovništvom, nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, primjenjivao mjere zastrašivanja,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud Vukovaru

Broj predmeta: K-66/07

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Stjepan Margić, član Vijeća, sudac Željko Marin, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, broj DO-K-12/99, od 9. siječnja 2003. godine

Zastupnik optužbe: Božidar Piljić, Županijski državni odvjetnik u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Stanimir Avramović, sudilo mu se u odsutnosti

Branitelj optuženika: Vojislav Ore, odvjetnik iz Vukovara

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

VELEPROMET izvjestaji s pracenja

Tijekom treće (druge ponovljene) glavne rasprave Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 08. travnja 2009. godine je dopisom Županijskom sudu u Vukovaru izjavilo da odustaje od kaznenog progona opt. Stanimira Avramovića, a potom je Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07, od 30. travnja 2009. godine, kazneni postupak protiv navedenog optuženika obustavljen.

Optuženom Stanimiru Avramoviću sudilo se u odsutnosti.

Ukratko o tijeku postupka za zločin na Veleprometu pročitajte ovdje.

Zločin u Dalju 3

Na Županijskom sudu u Osijeku 21. travnja 2008. optuženici Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Opt. Simić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, opt. Kikanović na pet godina i šest mjeseci, a opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 03. prosinca 2008. godine, preinačio je presudu u odluci o kazni pa je Simić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, Kikanović u trajanju od šest godina i šest mjeseci te Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

DALJ III optuznica_red.pdf

Optužnicom ŽDO-a u Osijeku, broj K-DO-20/07, od 06. lipnja 2007. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi 18. travnja 2008. godine, Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić se terete da su, nakon što su se uključili u VP tzv. Vojske RSK, u nakani zastrašivanja i zlostavljanja nesrpskog stanovništva, a suprotno odredbama čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata te suprotno odredbama čl. 4., 5. i 13. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), sudjelovali u privođenjima, ispitivanjima, premlaćivanjima i drugim oblicima zlostavljanja Hrvata i Mađara, da su :

1) dana 03. svibnja 1995. godine, nakon što je u zgradu VP tzv. Vojske RSK priveden ošt. Antun Kundić jer je napustio prisilne radove, ispitivali ga i udarali, pri čemu je ošt. Antun Kundić zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je preminuo,

2) u svibnju 1995. godine fizički zlostavljali ošt. Ivana Bodzu,

3) optuženici Novak Simić i Miodrag Kikanović se terete da su, zajedno sa drugim pripadnicima VP, fizički zlostavljali ošt. Karola Kremerenskog,

4) opt. Novak Simić se tereti da je u nekoliko navrata fizički zlostavljao ošt. Ivana Horvata, uslijed čega je ovaj zadobio više ozljeda,

5) opt. Novak Simić se tereti da je fizički zlostavljao ošt. Tomu Duvnjaka,

6) opt. Miodrag Kikanović da je u prostorije VP u Dalju priveo ošt. Emerika Huđika i fizički ga zlostavljao,

7) opt. Radovan Krstinić da je kao vojni policajac na Mišinom brdu, u blizini Dalja, udario metalnom šipkom po leđima i nogama civila Josipa Ledenčana,

dakle, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili mu ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i ubili civilnog stanovnika, pa da su time počinili k.d. protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Do izmjene optuženice opt. Miodrag Kikanović se teretio i za zlostavljanje Marija Lazara.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Predmet broj: Krz-42/07

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optužnica broj: K-DO-20/07, od 06. lipnja 2007. godine, izmijenjena na ročištu od 18. travnja 2008. godine

Optuženici:

Novak Simić (sudi mu se u odsutnosti), u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv.Vojske RSK

Miodrag Kikanović, u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv. Vojske RSK, u pritvoru od 22. veljače 2007. godine

Radovan Krstinić, u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv. Vojske RSK, u pritvoru od 22. veljače 2007. godine do objave presude 21. travnja 2008. godine

Žrtva – preminuo nakon zlostavljanja: Antun Kundić

Žrtve – zlostavljani: Ivan Bodza, Karol Kremerenski, Ivan Horvat, Tomo Duvnjak, Emerik Huđik, Marijo Lazar (izmjenom optužnice tužitelj je odustao od točke optužnice prema kojoj se opt. Kikanoviću stavljalo na teret zlostavljanje Marija Lazara) i Josip Ledenčan

Zastupnik optužnice: Dražen Križevac, zamjenik ŽDO-a u Osijeku

Branitelji:

odvjetnik Hrvoje Krivić, branitelj po službenoj dužnosti opt. Novaka Simića (kojemu se sudi u odsutnosti)

odvjetnik Dinko Matijašević, branitelj opt. Miodraga Kikanovića

odvjetnik Mihajlo Marušić, branitelj opt. Radoslava Krstinića

Vijeće za ratne zločine:

sudac Krunoslav Barkić – predsjednik Vijeća

sutkinja Branka Guljaš – članica Vijeća

sutkinja Dubravka Vučetić – članica Vijeća

DALJ III izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 21. travnja 2008. godine optuženici su proglašeni krivima. Opt. Simić osuđen je nadevet godinaopt. Kikanović na pet godina i šest mjeseci, a opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Optuženom Kikanoviću produljen je pritvor, a optuženom Krstiniću pritvor je ukinut (prilikom objave presude).

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 03. prosinca 2008. godine, preinačio je presudu u oluci o kazni pa je opt. Simić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, opt. Kikanović u trajanju od šest godina i šest mjeseci te opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje

Postupak protiv Novaka Simića, Miodraga Kikanovića i Radovana Krstinića optuženih da su u Dalju, kao pripadnici Vojne policije tzv. Vojske RSK, počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, korektno je proveden.

Postupak je proveden korektno.

Nepravomoćnom presudom optuženici su proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora: Simiću u trajanju od devet godina, Kikanoviću u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te Krstiniću u trajanju od četiri godine.

Opt. Simiću sudilo se u odsutnosti, dok su otpuženici Kikanović i Krstinić prisustvovali glavnoj raspravi. Iako se zalažemo da se ne sudi u odsutnosti optuženika, mislimo da je u ovome slučaju, s obzirom da se optuženike, pogotovo s obzirom na najtežu točku optužbe (zadavanje fizičkih ozljeda oštećenomu Antunu Kundiću uslijed kojih je preminuo), tereti kao supočinitelje, bilo opravdano suditi i odsutnome Novaku Simiću. Naime, činjenice koje su bile utvrđivane u odnosu na Kikanovića i Krstinića ionako su se u najvećoj mjeri odnosile i na Novaka Simića, a utvrđivanje činjenica u pogledu dvije točke optužnice u kojima se opt. Simića tereti kao pojedinačnoga počinitelja (fizička zlostavljanja oštećenih Ivana Horvata i Tome Duvnjaka) nije uzrokovalo bitan utrošak vremena, tj. postupak se zbog toga nije odužio.

Pitanje koje se postavlja je: Hoće li Vrhovni sud RH cijeniti olakotne i otegotne okolnosti onako kako ih je cijenilo Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku?

Naime, prvostupanjski Sud optuženima Kikanoviću i Krstiniću nije pronašao otegotnih okolnosti, a u odnosu na opt. Krstinića je olakotne okolnosti (primjereno držanje pred Sudom tijekom kaznenog postupka, neosuđivanost, dobru uklopljenost u socijalnu sredinu Dalja, dobre obiteljske relacije (oženjen i otac dvoje djece), te teško narušeno zdravstveno stanje (tuberkuloza pluća), s obzirom da otegotne okolnosti nije pronašao, cijenio kao osobito olakotne, što je i rezultiralo izricanjem kazne zatvora od četiri godine i šest mjeseci (manjom od minimuma propisanog za predmetno kazneno djelo).

Za razliku od navedene dvojice optuženika, Sud je optuženom Simiću kao otegotne okolnosti cijenio sudjelovanje u usmrćivanju jedne osobe, i nanošenje teških tjelesnih ozljeda četirima osobama, pretpostavljenost suoptuženicima u vojnoj hijerarhiji, osvetu kao djelomičan motiv počinjenja djela, zbog uspješno provedene vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, te bezobzirnost u njegovim radnjama. U obrazloženju presude se ne navodi iz kojeg je razloga neke od navedenih okolnosti (sudjelovanje u usmrćenju jedne osobe, osvetu kao djelomičan motiv) Sud cijenio kao otegotne za jednog od optuženika, dok za ostalu dvojicu nije.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Centar za suočavanje s prošlošću «Documenta», Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz postupka protiv opt. Simića i dr.

Zločin u Rašteviću

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskoga suda u Zadru provedeno je suđenje protiv optuženoga Nevena Pupovca za kazneno djelo ratnoga zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u mjestu Raštevići, od veljače do kolovoza 1992. godine. Dana 15. svibnja 2006. optuženi je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na 6 godina zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskoga državnoga odvjetništva (ŽDO) iz Zadra, br. KT-71/97, od 16. lipnja 2003. godine, preuređena je 7. studenoga 2005. godine, na način da je razdvojena u odnosu na optuženoga Nevena Pupovca, a 18. svibnja 2006. je zamjenik ŽDO-a iz Zadra uskladio optužnicu s utvrđenim činjeničnim stanjem.

Neven Pupovac je optužen da je, u razdoblju od veljače do kolovoza 1992. godine, u Rašteviću, kao pripadnik paravojnih formacija pobunjenih Srba, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, vršio nasilje nad civilima – Danicu Šopić je zastrašivao, nečovječno prema njoj postupao, teško je ozlijedio, te uništio njezinu imovinu.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Enka Moković (predsjednica Vijeća), sudac Ante Anić (član Vijeća) te sudac Boris Babić (član Vijeća), optužnicu zastupa Slobodan Denon – zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Zadra.

Nismo pratili ovaj slučaj.

R Opći podaci.doc

PRESUDA

Dana 19. svibnja 2006. godine, u 11.30, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zadru je objavilo presudu kojom je optuženi Neven Pupovac proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Vrhovni sud RH je 07. ožujka 2007. godine odbio žalbu Nevena Pupovca kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zadru.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Kazneni postupak protiv opt. Nevena Pupovca nismo pratili, osim jednog dana glavne rasprave. Stoga analizu suđenja nismo radili.

Zločin u Doljanima kod Daruvara

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskoga suda u Bjelovaru, od 05. do 07. studenog 2007. godine, održano je ponovljeno suđenje (naime, odlukom Vrhovnog suda broj I Kž 790/04-5 od 12. listopada 2006. g. prihvaćena je žalba Državnog odvjetnika te je ukinuta prvostupanjska oslobađajuća presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje) protiv optuženih Stojana Vujića i Dobrivoja Pavkovića za kazneno djelo ratnoga zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH, počinjenog u selu Doljani kod Daruvara, 01. rujna 1991.

OPTUŽNICA (SAŽETAK) 

I optuženog Stojana Vujića i II optuženog Dobrivoja Pavkovića optužnicom broj K-DO-81/03, od 05. veljače. 2004. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru tereti da su dana 01. rujna 1991. godine, u ranim jutarnjim satima, zajedno sa većim brojem naoružanih pripadnika srpske paravojne formacije tzv. „TO Pakrac“ izvršili minobacački napad na Doljane, nakon čega su, podijeljeni u nekoliko grupa, iz više smjerova izvršili pješački napad na Doljane. Po upadu u selo ulazili su u kuće i odvodili neke, od tamo zatečenih, civila i pripadnika seoske straže. II okr. Dobrivoje Pavković kundakom automatske puške je udario u leđa zarobljenog pripadnika seoske straže Vladimira Zimića te mu iz puške ispalio u noge dva kraća rafala ranivši ga u lijevo stopalo. Zatim su svi zajedno uz upotrebu ručnih bacača, tromblonskih mina i pušaka napali kuću Miroslava Polenusa u predjelu zvanom „Kopeček“ u kojem se nalazilo više pripadnika MUP-a RH i seoske straže koje su, prijetnjom da će ubiti prisilno dovedenog Zimić Vladimira, prisilili na predaju. Nakon što su svi odložili oružje i izašli iz kuće, bili su svučeni do gaća. Zarobljene su zatim udarcima kundaka pušaka oborili na cestu glavom prema dolje, te su im žicom vezali ruke te ih tako vezane udarali po cijelom tijelu i glavi. Potom su u tako vezane i nemoćne zarobljenike iz blizine pucali iz vatrenog oružja. Pri tome su su Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marijan Polenus zadobili teške tjelesne ozlijede, dok su Srećko Manđini, Željko Bublić i Eugen Lapčić zadobili mnogobrojne teške i po život opasne tjelesne ozlijede od kojih su preminuli, što je sve bilo u suprotnosti s odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. g.

dakle, na taj su način, kršeći pravila međunarodnog prava ratne zarobljenike mučili, prema njima nečovječno postupali i ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika koji je kao takav propisan i kažnjiv po članku 122. OKZRH.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Rasprava je vođena pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, u sastavu: sutkinja Antonija Bagarić – predsjednica Vijeća, sutkinja Milenka Slivar – članica Vijeća i sutkinja Ivanka Šarko – članica Vijeća. Optužnicu je zastupao Ivan Rahlicki, zamjenik ŽDO-a iz Bjelovara.

Branitelji:
– za I opt.: Momčilo Borčanin, odvjetnik iz Zagreba, branitelj po službenoj dužnosti
– za II opt.: Božica Jakšić, odvjetnica iz Bjelovara, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtve: Srećko Manđani, Željko Bublić i Eugen Lapčić(smrtno stradali); Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić i Vladimir Zimić (zadobili teške tjelesne ozlijede); Marijan Polenus (zadobio tjelesne ozljede)

Na roćištu održanom 05. studenog razdvojen je postupak, koji će se posebno dovršiti, u odnosu na opt. Stojana Vujića (ovaj optuženik nije pristupio na ovo roćište).

PRESUDA

Vijeće je 07. studenoga 2007. godine, nakon vijećanja i glasovanja, objavilo presudu kojom je opt. Dobrivoja Pavkovića oglasilo krivim za počinjenje k.d. iz čl. 122. OKZRH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. 
Temeljem čl. 122. st.1. ZKP-a optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, a temeljem čl. 102. st. 4. ZKP-a optuženiku je određen pritvor.

Optuženi Dobrivoje Pavković, koji se branio sa slobode, nije bio nazočan objavi presude.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 14. svibnja 2008. godine) potvrdio je presuduVijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru kojom je opt. Dobrivoje Pavković osuđen na kaznu zatvoru u trajanju od 15 godina.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Ponovljeni kazneni postupak je proveden korektno.

Analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze Sud je – donoseći osuđujuću presudu – utvrdio, da je dokazano, da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Osuđen je na kaznu zatvora u
trajanju od 15 godina. Pri donošenju presude Sud je povjerenje dao svjedočenju onih dvaju svjedoka koji su vidjeli i prepoznali optuženika.

Okrivljeni Pavković je bio prisutan tijekom glavne rasprave, branio se sa slobode. Neposredno prije objave presude napustio je Hrvatsku, te ga se smatra bijeguncem, i za njim je raspisana međunarodna tjeralica. Inače prebiva u Republici Srbiji, a pored hrvatskog posjeduje i državljanstvo Republike Srbije.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, u Vijeću sastavljenom od sutkinja Antonije Bagarić kao predsjednice Vijeća, te Milenke Slivar i Ivanke Škaro, kao članica Vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog  Pavkovića zbog kaznenog djela iz 122. čl. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj: K-DO-81/03 od 05. veljače 2004., a izmijenjene na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave, u prisutnosti  zamjenika Županijskog državnog odvjetnika, Ivana Rahlickog, braniteljice po službenoj dužnosti Božice Jakšić, dana 07. studenog 2007. godine donio je osuđujuću presudu. Sud je presudio, da je optuženik Dobrivoje Pavković počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika dana 1. rujna 1991. godine, kada je, zajedno s drugim naoružanim pripadnicima srpskih paravojnih formacija s kojima je bio povezan zajedničkom odlukom o djelu, bio svjestan da se muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, ali je usprkos tome sudjelovao u maltretiranju pripadnika seoske straže i hrvatske policije kojom prigodom su bili ranjeni Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marjan Polenus, dok su Srećko Manđini, Željko Bulić i Eugen Lapčić smrtno stradali. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

U prvotnom postupku prvooptuženik Stojan Vujić i drugooptuženik Dobrivoje Pavković su oslobođeni optužbe temeljem članka 354. točka 3. ZKP-a – zbog nedostatka dokaza.
Vrhovni sud vratio je predmet na ponovni postupak smatrajući da razlozi prvostupanjskog suda, o nedostatku dokaza da su optuženici ostvarili kazneno djelo zbog kojeg ih se tereti, nisu prihvatljivi, jer ti razlozi nisu takve prirode da bi mogli obezvrijediti iskaze prvenstveno onih svjedoka koji su vidjeli i prepoznali oba optuženika.
Ponovljeni postupak je proveden u odnosu na optuženog Dobrivoja Pavkovića, jer je kazneni postupak u odnosu na prvooptuženog Stojana Vujića, koji je bio nedostupan, iz razloga svrhovitosti  azdvojen.
U ponovljenom postupku od sedamnaest svjedoka optuženika su teretili: svjedok Vladimir Zimić, navodeći da je 100% siguran da mu je optuženi Pavković kritičnog dana pucao u noge, i svjedok Mirko Joščak ustvrdivši da je optuženik Pavković bio među onih 20-ak pripadnika srpskih paravojnih formacija koji su ih vezali, udarali kundacima i čizmama dok su ležali na cesti. Svjedok Zdravko Joščak naveo je, da je od drugih čuo, da je optuženik bio među srpskim paravojnim formacijama čiji su ih pripadnici tukli i zlostavljali. Sud je puno povjerenje poklonio i iskazima svjedoka Klimeša, Halupeckog, Mlinarića i Ružičke koji su, osporavajući alibi optuženika, istaknuli da kritičnog dana, na dan napada na Doljane, nisu vidjeli opt. Dobrivoja Pavkovića u selu, niti kod trgovine. Naime, tijekom kaznenog  postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi ukazivao na razloge zbog kojih bi navedeni svjedoci lažno teretili optuženika Pavkovića. Ovi svjedoci su, naime, u svojim svjedočenjima apostrofirali višenacionalni sastav mještana Doljana kao činjenicu koja je išla u prilog jačanju dobrosusjedskih odnosa. Iskaz svjedokinje Dušanke Pavković je doprinio rješavanju dvojbi o činjenicama u suštinskom, logičko-spoznajnom smislu. Ona je, naime, potvrdila da je s optuženikom razgovarala onog dana kada je MUP-ovo oklopno vozilo prolazilo kroz selo, a što je, prema iskazima pojedinih svjedoka i optuženikovoj obrani, bilo sutradan, dan nakon inkriminiranog događaja.
Sud je obrazložio na temelju čega je utvrdio da je optuženik, koji je bio povezan s ostalim počiniteljima međusobnom zajedničkom  odlukom o djelu, bio svjestan da se na ovakav način muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, od kojih su trojica ubijeni, a kako je i sam u tome sudjelovao, upravo je to i htio, postupao je s izravnom namjerom. Time je počinio kazneno djelo
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
Tijekom glavne rasprave nisu zabilježene povrede odredbi ZKP-a.
Predsjednica Vijeća upozorila je optuženika na sva njegova zakonska prava i obveze, profesionalno i koncentrirano je upravljala glavnom raspravom, brinula se da predmet postupka bude svestrano raspravljen, vodeći pri tom računa i o načelu ekonomičnosti postupka.

Također je korektno diktirala izjave svjedoka u zapisnik. Optuženiku je vrijeme provedeno u pritvoru od 16. do 19. prosinca 2003. godine, i od 07. studenog 2007. pa nadalje, uračunato u izrečenu kaznu.

Zločin u Petrinji

Ponovljerno suđenje protiv optuženoga Jove Begovića za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120., stavku 1., Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića vođen je pred Okružnim sudom u Sisku. Donesena je presuda br. K-10/93, od 27. travnja 1993. godine, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Uhićen je u Njemačkoj, i temeljem Interpolove tjeralice izručen Republici Hrvatskoj. Uložio je zahtjev za obnovu postupka. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku, na sjednici toga Vijeća, dana 17. ožujka 2006. godine, donijelo je Rješenje br. Kv-53/06, kojim je prihvatilo zahtjev Jove Begovića za obnovu kaznenog postupka, ukinuo je presudu te predmet vratilo u stanje istrage.

ŽDO iz Siska je dana 21. srpnja 2006. godine podigao optužnicu, br. K-DO-12/06, protiv opt. Jove Begovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog nad civilnim stanovništvom u Petrinji, 2, 16. i 21. rujna 1991. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je optužnicu br. K-DO-12/06, od 21. srpnja 2006. godine, protiv opt. Jove Begovića. Optuženiku se stavlja na teret da je, dana 2., 16. i 21. rujna 1991. godine, u Petrinji, tijekom artiljerijskih napada na Petrinju kojima je zapovijedao Slobodan Tarbuk, komandant 622. motorizirane brigade JNA, kao komandir 1. odjeljenja minobacača od 82 mm, 1. motoriziranog bataljuna 622. motorizirane brigade JNA, smještenog na poligonu vojarne „Vasilj Gaćeša“, u predjelu Gavrilović Kose, iako je znao da u Petrinji nema jedinica HV, ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarnu u Petrinji, niti jedinica koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada, primivši naredbu komandira minobacačkog voda, Đure Samardžije, da izvrši napad na grad Petrinju i njegovo civilnog stanovništvo, pristao provesti ovakvo naređenje i, suprotno odredbama čl. 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, i čl. 51. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, izdao zapovijed posluzi minobacača koja je bila u sastavu njegovog odjeljenja da otvore vatru po civilnom stanovništvu grada Petrinje i po stambenim, komunalnim i drugim značajnijim objektima u Petrinji. Njemu podređeni vojnici su izvršili njegovu zapovijed pa je u napadima ubijeno više stanovnika Petrinje. Poginuli su: Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milan i Mouča Alojz. Teške i lake povrede zadobili su: Halerić Ramiz, Đurinčić Rajko, Bunjan Mirko, Banadinović Angelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko, Ceković Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović Zvonko, Vidović Ivan i drugi. U tim napadima razrušeno je i uništeno više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

Optuženiku se stavlja na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubio civile, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo u čl. 120., st. 1., Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH.

Tijekom ponovljenog postupka optužnica je u činjeničnom opisu mjenjana u dva navrata, 23. travnja 2007. godine. Izmjenjenom optužnicom se okrivljeni tereti da je 2. rujna 1991. godine, kao poslužitelj na minobacaču kao poslužitelj minobacača, primivši naredbu od zapovjednika minobacačkog voda Đure Samardžije da izvrši napad na Petrinju i njegovo civilno stanovništvo, pristao je provesti ovakvo naređenje što je za posljedicu imalo smrt Bučar Štefa, ranjavanje više osoba te uništavanje više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća, sudac Danko Kovač, član Vijeća.

Prve dvije rasprave su održane 1. prosinca 2006. godine i 19. prosinca 2006. g. Dokazni postupak završen 23. travnja 2007. godine.

Izvještaj s rasprava nalazi se u pridruženomu dokumentu.

Izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 25. travnja 2007. godine opt. Jovo Begović proglašen je krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana je dana 30. siječnja 2008. godine) potvrdio je presudu Županijskog suda u Sisku  kojom je opt. Begović proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Prikaz i mišljenje predmet Begović .doc

Mišljenje

Suđenje koje je protiv Jove Begovića provedeno na Županijskom sudu u Sisku u njegovoj odsutnosti, 1993. godine, je primjer farsičnog sudskog postupka u kome je flagrantno prekršeno pravo optuženika na obranu. Jovo Begović je tada bez dokaza optužen i osuđen na dvadeset godina zatvora da je kao zapovjednik minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za granatiranje civilnog stanovništva u Petrinji. Branitelj po službenoj dužnosti nije uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ovu presudu.

Županijsko državno odvjetništvo je nakon ponovljene istrage podignulo optužnicu s identičnim činjeničnim opisom – zapovijedanje minobacačkim odjeljenjem i izdavanje zapovijedi za granatiranje civila u Petrinji, što nije moglo dokazati, te je od te inkriminacije na kraju dokaznog postupka odustalo.

U ponovljenom suđenju odluku o krivnji Jove Begovića da je inkriminiranog dana posluživao minobacač kojim je granatirana Petrinja Vijeće je donijelo na temelju povezanih indicija, a odbacujući dokaz obrane da je okrivljenik toga dana bio bolestan. Ostaje na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudi je li odluka o odbacivanju dokaza obrane donijeta na temelju zakonito utvrđenih činjenica.

Ovo suđenje upozorava da je ponavljanje farsično provedenih postupaka u odsutnosti optuženika pred istim županijskim pravosudnim tijelima u samom startu stigmatizirano prethodnom pristranošću i nastojanjem da se tijekom ponovljenog postupaka pokušaju, bar djelomice, „zataškati“ propusti i povrede pravila pravičnog suđenja u prethodnom postupku. Stoga smatramo da su to ozbiljni razlozi da se ponavljanje postupaka u takvim slučajevima delegira u istražne centre za ratne zločine.

Obrazloženje

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku na temelju ponovljenog postupka donijelo je presudu kojom je Jovo Begović proglašen krivim da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, što je kao član posluge odjeljenja minobacača od 82 mm pristao izvršiti naredbu zapovjednika Đure Samardžije i 2. rujna 1991. godine izvršio napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju, a posljedice čega su smrt Stjepana Bučara i teške tjelesne ozljede Ramiza Halerića, Angeline Banadinović, Đure Vujatovića i Zvonka Dumbovića, te je razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i sakralnih objekata, među kojima i stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine i crkva sv. Lovre. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića i još četvorice optuženih (Milorad Babić, Ranko Tarbuk, Šimo Podunavac i Budimir Jovanovski) proveden je pred Okružnim sudom u Sisku tijekom 1993. godine. Istraga i sudski postupak su vođeni u odsutnosti okrivljenika, jer su bili na okupiranom području, te nedostupni tijelima gonjenja Republike Hrvatske.

Presudom br. K-10/93 od 27. travnja 1993. godine je Jovo Begović proglašen krivim, što je kao komandir 1. minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za artiljerijski napad na Petrinju, odnosno zapovjedio neselektivno i prekomjerno granatiranje civilnih objekata u gradu Petrinji, što je za posljedicu imalo smrtna stradanja i ranjavanje više osoba, te materijalnu štetu velikih razmjera. Zajedno sa još četvoricom okrivljenika Begović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Postupak proveden tijekom 1993. godine na Okružnom sudu u Sisku po našem sudu karakteriziraju ove činjenice:

Optužnica protiv Jove Begovića za zapovjednu odgovornost podignuta je bez dokaza (jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je i u istrazi i na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Bez i jednog dokaza Sud je optuženoga Jovu Begovića proglasio krivim da je zapovjedio 1. minobacačkom odjeljenju da granatira Petrinju i odredio mu maksimalnu kaznu od 20 godina (isti i jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Branitelj po službenoj dužnosti, Hamdija Urlić, nije na prvostupanjsku presudu (maksimalna kazna od 20 godina zatvora) podnio žalbu Vrhovnom sudu RH te je ona postala pravomoćnom.

Nakon uhićenja, na temelju međunarodne tjeralice, Jovo Begović je izručen RH. Temeljem odredbe čl. 412. ZKP-a postupak je ponovljen od faze istrage.

Optužnica koja je nakon ponovljene istrage podignuta od strane Županijskog državnog odvjetništva je ponovno teretila Jovu Begovića za zapovijedanje 1. minobacačkom vodu da granatira civilne ciljeve u Petrinji. Kao dokaz za tu optužbu Državno odvjetništvo navodi, ponovno, samo jednog neposrednog svjedoka koji, međutim, tvrdi da je Jovo Begović bio poslužitelj na minobacaču, a ne komandir. Osobu, čiju pisanu izjavu, u kojoj stoji da je okrivljenik bio komandir minobacačke postrojbe Odvjetništvo predlaže kao dokaz, samo Odvjetništvo nije pozvalo kao svjedoka, odnosno nije pribavilo njegovu adresu! Tek nakon završetka sudbenoga dokaznog postupka Odvjetništvo odustaje od inkriminacije da je okrivljenik bio komandir.

Tijekom glavne rasprave pred Vijećem za ratne zločine nismo zamijetili povrede procesnih odredbi. Vijeće je uvažilo sve dokazne prijedloge stranaka u postupku. Osuđujuća presuda: da je okrivljenik primio i izvršio zapovijed, te kao poslužitelj na minobacaču granatirao civile i civilne ciljeve u Petrinji, donesena je (prema stavu Suda) na temelju povezanih indicija – da je okrivljenik bio u vodu u funkciji poslužitelja, da je 2. rujna 1991. godine minobacač koji je on posluživao djelovao i da je okrivljenik tada bio u kasarni. Dokazi o tomu da je okrivljenik primio zapovijed od komandanta Đure Samardžije i da su žrtve stradale baš od inkriminiranog minobacačanisu u ovom postupku izvedeni.

Smatramo, međutim, ključnim kako će VSRH procijeniti vjerodostojnost tvrdnje, kao i pisane potvrde, kojom okrivljenik dokazuje da je u vrijeme inkriminiranog događajabio bolestan te da, stoga, nije mogao posluživati minobacač.

Za ostale elemente na kojima je temeljena obrana branitelji nisu predlagali dodatne dokaze ni svjedoke.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Documenta, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb 

Zločin u Ravnom Rašću

U ponovljenom postupku pred Županijskom sudom u Sisku, Vijeće za ratne zločine je 26. rujna 2007. godine izreklo kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina opuženom Draganu Đokiću, zbog kaznenog djela ratnog zločina potiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st.1 OKZ-a RH.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 30. siječnja 2008. godine) je potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.


Raniji tijek postupka:

Na temelju optužnice K-DO-43/04 Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 8. studenog 2005. godine pred Županijskim sudom u Sisku je proveden prvostupanjski proces koji je okončan 29. lipnja 2006. Vijeće za ratne zločine donijelo je presudu kojom je Dragan Đokić proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljano na teret te mu je izrečena nepravomoćna kazna zatvora od 12 godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) je utvrdio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i donio rješenje I KŽ 897/06-6 kojim je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom je postupku, kako je već ranije navedeno, optuženik ponovno osuđen na 12 godina zatvora, a Vrhovni sud RH je takvu presudu potvrdio.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeni Dragan Đokić, zvan „Popizdeo“, državljanin SiCG optužen je da je dana 9. kolovoza 1991. godine u Ravnom Rašću kao pripadnik paravojnih formacija tzv. vojske „SAO Krajine“, koristeći okolnosti oružane pobune, nakon što je sa Zoranom Arbutinom došao do kuće Đure Vučićevića, iz puške M-48 pucao po kući, potom nasilno ušao u kuću te iz nje izveo Đuru Vučićevića i odveo ga na predio Bare kod izvora Točak nedaleko Dernovca Banskog, te mu iz iste puške iz neposredne blizine ispalio hitac u glavu , pa je od nastale povrede Đuro Vučićević na licu mjesta umro:
– dakle, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, protupravno počinivši ubojstvo civila, Dragan Đokić je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kažnjivo po čl. 120. OKZ-a RH.


IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Ponovljeni postupak je proveden pred Vijećem za ratne zločine, u sastavu:
Sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća
Sutkinja Melita Avedić, članica Vijeća
Sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Zastupnik optužnice:

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Ivan Petrkač

Braniteljica: 
odvjetnica Dušanka Nenadović

Žrtva-ubijeni civil:

Đuro Vučičević

Oštećena:
Janja Vučičević

Ponovljeni postupak je započeo 20. lipnja 2007. godine. Okrivljeni je izjavio da se ne osjeća krivim za djelo za koje ga se optužnicom tereti.

PRESUDA

Dana 26. rujna 2007. godine opt. Dragan Đokić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Vrhovni sud RH je potvrdio presudu Županijskog suda u Sisku kojom je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.