Pravomoćno presuđena

Zločin kod Mrkonjić Grada II

 

Postupak protiv Ivice Pintarića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u zagrebu br. K-DO-312/10 od 3. veljače 2012. godine optuženom Ivici Pintariću se stavlja na teret da je kao pripadnik Samostalne satnije taktičkih snajpera Hrvatske vojske, točno neutvrđenog dana tijekom mjeseca rujna i listopada 1995. u selu u okolici Mrkonjić Grada, Republika Bosna i Hercegovina, ušao u kuću u kojoj se nalazila jedna nepoznata muška i jedna nepoznata ženska osoba, te da je u iste iz automatske puške “Kalašnjikov” ispalio više metaka i na taj način ih usmrtio pa da je na taj način počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-rz-10/2012

Vijeće: sudac Zdravko Majerović, predsjednik Vijeća, sutkinja Erna Dražanić, članica Vijeća, sudac Mirko Klinžić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, poslovni broj K-DO-312/10 od 3. veljače 2012. godine

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZRH

Optuženik: Ivica Pintarić, na odsluženju kazne zatvora u Lepoglavi zbog počinjenja drugog kaznenog djela

Branitelj optuženika: Juro Martinović, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve – ubijeni: jedan nepoznati muškarac i jedna nepoznata žena

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ZLOČIN KOD MRKONJIĆ GRADA II izvještaji s praćenja glavne rasprave

 

PRESUDA

Dana 9. svibnja 2012. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom je opt. Pintarić, temeljem čl. 354. t. 3 (nije dokazano da je počinio kazneno djelo za koje ga se optužuje), oslobođen optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

Žalbeno vijeće VSRH 6. svibnja 2014. godine odbilo je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu. Presudu VSRH pogledajte ovdje.  

 

PRIKAZ POSTUPKA I MIŠLJENJE NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Optužnica i presuda

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-312/10 od 3. veljače 2012. Ivici Pintariću stavljeno je na teret da je kao pripadnik Samostalne satnije taktičkih snajpera Hrvatske vojske, točno neutvrđenog dana tijekom mjeseca rujna i listopada 1995. u jednom selu u okolici Mrkonjić Grada, Republika Bosna i Hercegovina, ušao u kuću u kojoj su se nalazili jedna nepoznata muška i jedna nepoznata ženska osoba te da je u iste iz automatske puške “Kalašnjikov” ispalio više metaka i na taj način ih usmrtio, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dana 9. svibnja 2012. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, nakon brzo i djelotvorno provedene glavne rasprave, temeljem čl. 354. t. 3. ZKP-a okrivljenog Ivicu Pintarića oslobodilo je od optužbe. Vijeće iz izvedenih dokaza nije moglo utvrditi da je okrivljenik počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Smatralo je da se iz iskaza samo jednog svjedoka ne može nedvojbeno zaključiti da je optuženi počinio kazneno djelo, da je iskaz svjedoka optužbe preštur, s premalo informacija, da je ostalo nerazjašnjeno je li optuženik usmrtio žrtve, a navelo je i da nisu pronađena tijela, da nije poznat identitet žrtava niti ime sela gdje je navodni zločin počinjen.

Mišljenje o kvaliteti optužnice

Ukoliko Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdi prvostupanjsku oslobađajuću presudu, pokazat će se da optužnica Županijskog državnog odvjetništva nije bila zasnovana na dostatnim i kvalitetnim dokazima. Time bi zapravo zbog primjene načela “ne bis in idem” bilo onemogućeno daljnje istraživanje zločina iz optužnice protiv ovoga okrivljenika. Ishitreno podizanje optužnice teško je opravdati, pogotovo imajući u vidu da se radi o kaznenom djelu koje ne podliježe zastari kaznenog progona, kao i da se očekuje bolja suradnja s pravosudnim tijelima Bosne i Hercegovine, koja bi mogla pomoći u rasvjetljavanju brojnih nepoznanica kojih je ovaj predmet prepun.

Zločin u Borovu Selu (opt. Milan Marinković)

 

Postupak protiv Milana Marinkovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. te kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO u Osijeku br. K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. optuženi su Milan Marinković, Jovan Jakovljević, Dragan Rakanović, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović. Stavljeno im je na teret zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca Zvonimira Mekovića, Dalibora Križanovića, Boška Crčića-Kurtanjeka i Ivana Komšića 2. svibnja 1991. u Borovu Selu tj. počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO u Osijeku br. K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. možete pogledati ovdje.

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. u odnosu na optuženog Milana Marinkovića razdvojen je postupak od postupka prema ostalim optuženicima koji su nedostupni pravosudnim tijelima RH.

Izmjenjenu optužnicu (usklađenu) od 17. siječnja 2012. možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća, sudac Anto Rašić član Vijeća, sudac Ninoslav Ljubojević, član Vijeća

Broj predmeta: Krz 5/11.

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. godine, usklađena 17. siječnja 2012.

Optužbu zastupa: Miroslav Dasović, zamjenik ŽDO u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženi: Milan Marinković, u pritvoru od 11. studenoga 2010. do objave prvostupanjske presude 1. veljače 2012.

Branitelji: Marko Cvrković, odvjetnik iz Vukovara, i Zlatko Cvrković, odvjetnik iz Vinkovaca

Žrtve – tučene: Zvonimir Meković i Dalibor Križanović

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BOROVO SELO (OPT. MILAN MARINKOVIĆ) izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 1. veljače 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je optuženi Milan Marinković proglašen krivim i kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Nepravomoćnu presudu možete preuzeti ovdje.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 10. travnja 2014. godine. Žalbeno vijeće VSRH djelomično je prihvatilo žalbu opt. Marinkovića i izmijenilo presudu u odluci o kazni, pa mu je umjesto 3 godine i 6 mjeseci izreklo kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Dana 1. veljače 2012. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je okrivljenog Milana Marinkovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Proglašen je krivim što je dana 2. svibnja 1991. u mjestu Borovo Selo, u predjelu zvanom Savulja, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojbi, zajedno s Jovanom Jakovljevićem i drugim pripadnicima srpske paravojske tukao letvama, rukama i nogama po tijelu zarobljene, a prethodno hicima iz vatrenog oružja ranjene policajce Policijske uprave Osijek Zvonimira Mekovića i Dalibora Križanovića, uslijed čega su ranjeni policajci, uz bol od zadobivenih strijelnih ozljeda, zadobili i druge ozljede, trpeći pri tome snažnu bol.

Pritvor, u kojemu se optuženik nalazio od 11. studenoga 2010., ukinut je prilikom objave presude.

Optuženje i razdvajanje postupka

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. optuženi su Milan Marinković, Jovan Jakovljević, Dragan Rakanović, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović. Stavljeno im je na teret zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca Zvonimira Mekovića, Dalibora Križanovića, Boška Crčića-Kurtanjeka i Ivana Komšića 2. svibnja 1991. u Borovu Selu.

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. u odnosu na optuženog Milana Marinkovića razdvojen je postupak od postupka prema ostalim optuženicima, koji su nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

Optužnica je 17. siječnja 2012., prije započinjanja glavne rasprave, usklađena u odnosu na opt. Marinkovića.

Tijek glavne rasprave i presuda

Održana su dva ročišta glavne rasprave, 19. i 30. siječnja, nakon kojih je 1. veljače donesena i objavljena prvostupanjska presuda.

Tijekom glavne rasprave saslušano je 12 svjedoka, među kojima i oštećeni policajci Meković i Križanović. Sudsko vijeće odbilo je prijedlog da se kao svjedoci ispitaju tri osobe koje su kao javnost prisustvovale raspravi 19. siječnja 2012.

Okrivljenik je svoju obranu iznio u tri navrata: u svojstvu osumnjičenika pred policijskim službenicima i pred istražnim sucem u studenome 2010. te na glavnoj raspravi 30. siječnja 2012. godine. U početku je tvrdio da se kritičnog dana nije udaljavao od svoje obiteljske kuće, da je čuvao tek rođenog sina te da je dio vremena proveo obavljajući radove oko kuće. Kasnije je tvrdio da je imao goste koji su bili u njegovoj kući na proslavi 1. maja, da je 2. svibnja proveo u svojoj kući s nekoliko rođaka i susjeda koji su to svojim iskazom i potvrdili, a razliku u odnosu na iskaz pred policijskim službenicima opravdavao je zatečenošću uhićenjem. Također je tvrdio da mu nije nadimak „Kurta“.

U postupku je bilo sporno je li optuženi Marinković osoba koju je svjedok Vaso Stanivuković vidio u vikendici u kojoj su zlostavljani oštećenici, a prema stavu obrane, i pravna kvalifikacija optužnice. Obrana je naime tvrdila da do ulaska redarstvenika u Borovo Selo i napada na njih nije postojala oružana pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj.

Sudsko vijeće nije povjerovalo obrani okr. Milana Marinkovića te je kao ključan dokaz prihvatilo iskaz svjedoka Vase Stanivukovića, ali prije nego što ga je počeo mijenjati i pokušao pogodovati obrani okrivljenoga. Svjedok Vaso Stanivuković je na glavnoj raspravi tvrdio da je Mišo „Kurta“, kojeg je zajedno sa zapovjednikom TO Borova Sela Šoškočaninom i Jakovljevićem vidio na kritičnom mjestu u kritično vrijeme, zapravo Milan Puškar zvani Kurta, a ne okrivljeni Milan Marinković. No sudsko je vijeće prvenstveno iz iskaza ovoga svjedoka iz istrage, u kojem je pobliže i uz detalje opisao inkriminirani događaj, zaključilo da je upravo okr. Milan Marinković osoba koju je u kritično vrijeme na kritičnom mjestu vidio svjedok.

Sud je u presudi naveo kako je opće poznata činjenica da su oružani sukobi u Republici Hrvatskoj započeli 28. ožujka 1991. napadom srpskih paravojnih postrojbi na pripadnike MUP-a na Plitvicama, a da su okolnosti koje su opisali oštećenici u ovome postupku upravo ukazale da se radilo o pripremljenom i organiziranom napadu pripadnika srpske paravojske, o pripremljenoj zasjedi u koju su upali oni i njihovi kolege. Iz toga je Vijeće zaključilo da se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu nije radilo o izoliranom slučaju sukoba, nego o nemeđunarodnom oružanom sukobu na koji se imaju primijeniti Ženevske konvencije i Dopunski protokol (Protokol II).

Iako je optužnicom okrivljenom Marinkoviću stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH i počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZ RH, Vijeće je zaključilo da se ne može raditi o stjecaju ovih kaznenih djela, jer jedno konzumira drugo, odnosno da se može raditi o prividnom stjecaju. S obzirom da pojam ratnog zarobljenika u sebi sadržava i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i koji su izvan bojnog stroja, između ostalog i uslijed ranjavanja, radi se o kaznenom djelu ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Okrivljenom Marinkoviću izrečena je kazna zatvora u kraćem trajanju od donje granice propisane zakonom za predmetno kazneno djelo. Vijeće mu je, primjenjujući odredbe o sudskom ublažavanju kazne, izreklo kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Vijeće je okrivljenika u potpunosti oslobodilo snošenja troškova kaznenog postupka.

Smatramo da je Vijeće korektno provelo prvostupanjski postupak. U obrazloženju presude posebna pozornost obraćena je na ključnu, a spornu okolnost identiteta počinitelja ovoga kaznenog djela.

Zločin u Lađevcima i Cicvarama (opt. Rajko Macura i dr.)

Postupak protiv Rajka Macure, Gojka Macure, Boška Macure, Dragana Reljića, Davora Mandića i Sime Mandića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. OKZ RH.

 

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Okružni sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-1/93

Raspravno vijeće: sutkinja Senka Klarić-Baranović, predsjednica Vijeća, sutkinja Dragica Bajić-Slipčević, članica Vijeća, suci porotnici Ante Bastić, Joško Kazinoti i Ratimir Jelovčić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužiteljstva u Šibeniku broj KT-44/92 od 4. veljače 1993. godine

Optuženici: Rajko Macura, Gojko Macura, Boško Macura, Dragan Reljić, Davor Mandić i Simo Mandić, nedostupni

Branitelj optuženih: Mile Bilić, odvjetnik iz Žaborića

Žrtve – zlostavljani: Stipe Brajković, Ivo Grgurević i Bosiljka Grgurević

 

Presudom Okružnog suda u Šibeniku broj K-1/93 od 8. travnja 1993. godine optuženici Rajko Macura, Gojko Macura, Boško Macura, Dragan Reljić i Davor Mandić proglašeni su krivima što su 16. studenoga 1991. u Lađevcima, u uniformama milicije tzv. SAO Krajine upali u obiteljsku kuću Stipe Brajkovića te ga udarali rukama, nogama i kundacima pušaka, a 22. prosinca 1991. godine u Cicvarama optuženi Davor Mandić sa optuženim Simom Mandićem na isti način postupio prema bračnom paru Grgurević (Ivi i Bosiljki), uz prijetnju da se moraju iseliti.

Optuženicima Rajku Macuri, Gojku Macuri, Bošku Macuri, Draganu Reljiću i Simi Mandiću izrečene su kazne zatvora u trajanju od 6 godina svakomu, a optuženom Davoru Mandiću kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Presudu Županijskog suda u Šibeniku pogledajte ovdje.

 

PRESUDA VSRH

Presudom VSRH broj I Kž-478/93-3 od 17. studenog 1993. odbijena je žalba optuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK

Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Kv-71/2001 od 15. lipnja 2001. godine dopuštena je obnova kaznenog postupka po zahtjevu branitelja osuđenog Boška Macure.

U ponovljenom postupku, u nazočnosti opt. Boška Macure, Županijski sud u Šibeniku dana 5. studenog 2001. godine je u odnosu na opt. Boška Macuru u cijelosti stavio izvan snage presudu Okružnog suda u Šibeniku broj K-1/93 od 8. travnja 1993. godine, potvrđenu presudom VSRH broj I Kž-478/93-3 od 17. studenog 1993. godine, kojom je Boško Macura proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, te je opt. Boško Macura oslobođen optužbe.

 

RJEŠENJE VSRH

Rješenjem VSRH broj I Kž 194/03-3 od 15. studenog 2006. godine prihvaćena je žalba državnog odvjetnika, ukinuta je prvostupanjska presuda od 5. studenog 2001. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Rješenje VSRH pogledajte ovdje.

 

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-98/06

Vijeće za ratne zločine: sudac Branko Ivić, predsjednik Vijeća, sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća, sutkinja Jadranka Biga Milutin, članica Vijeća

Optuženik: Boško Macura, prisutan

Braniteljica optuženog: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

 

Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-98/06 od 3. travnja 2007. godine ponovno je stavljena izvan snage presuda Okružnog suda u Šibeniku broj K-1/93 od 8. travnja 1993. godine, potvrđena presudom VSRH broj I Kž-478/93-3 od 17. studenog 1993. godine, kojom je Boško Macura proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, te je opt. Boško Macura oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Šibeniku pogledajte ovdje.

 

PRESUDA VSRH

Presudom VSRH broj I Kž 514/07-3 od 5. rujna 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u Bapskoj (opt. Radojko Radmilović)

 

Obnovljeni postupak protiv Radojka Radmilovića, ranije u odsutnosti osuđenog na kaznu zatvora od 3 godine zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

O RANIJEM POSTUPKU

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 14. lipnja 1996. godine optužnicu broj KT-86/95 protiv Željka Vučkovića i još 11 okrivljenika (opt. Radmilović bio je posljednji, dvanaestookrivljni), tereteći ih da su u razdoblju od 1992. do 1995. godine u selu Bapska u sklopu općeg plana protjerivanja svog hrvatskog i drugog nesrpskog stanivništva te stvaranja “Velike Srbije” preostalom hrvatskom stanovništvu ograničili kretanje uvođenjem obveznih propusnica, organizirali prisilne fizičke radove, vrijeđali ih i fizički i psihički zlostavljali, oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu, a u svibnju 1995. godine pod prijetnjom smrti iz domova protjerali 69 pripadnika hrvatske narodnosti, a zatim u njihove kuće uselili pripadnike srpske nacionalnosti, pa da su time počinili kazneno djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru 16. ožujka 2001. godine jedanaestoricu okrivljenika proglasio je krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida, kako ih se teretilo optužnicom, i osudio na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radmilović osuđen je na kaznu zatovra u trajanju od 5 godina.

No VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru preciziralo je optužnicu podneskom od 16. srpnja 2002. godine, a potom i 25. listopada 2004. godine.

Izmijenjen je činjenični opis i pravna kvalifikacija optužnice. Izmjenom činjeničnog opisa konkretizirane su radnje koje se optuženicima stavljaju na teret, a izmjenom pravne kvalifikacije optuženike se tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civlinog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a ne više genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru 10. prosinca 2004. godine devetoricu okrivljenika proglasio je krivima i osudio ih je na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Proglašen je krivim što je u Bapskoj istjerao iz kuće Andriju Kovačića, u koju je odmah potom uselio čovjek iz zapadne Slovonije; što je zaprijetio Mariji Adamec batinama da mora iseliti te od iste oduzeo zamrzivač; što je nasilno ušao u kuću Marinka Kovačića i što je u svibnju 1995. sudjelovao u nasilnom protjerivanju 69 stanovnika Bapske hrvatske nacionalnosti te useljavanju u njihove kuće pripadnika srpske nacionalnosti.

Više o navedenom postupku pogledajte ovdje.

 

UHIĆENJE I IZRUČENJE

Radmilović je u prosincu 2011. godine uhićen u selu Martinci kod Sremske Mitrovice, u Republici Srbiji, gdje je živio kao izbjeglica. 2012. godine izručen je Republici Hrvatskoj.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-27/2012

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća, sudac Mario Kovač, član Vijeća, sudac Zvonko Vrban, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KT-86/95 od 14. lipnja 1996. godine, preuzeta od Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru pod brojem DO-K-53/99., precizirana podneskom od 16. srpnja 2002. godine i 25. listopada 2004. godine, sada ŽDO Osijek broj K-DO-3/13 od 9. siječnja 2013.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Radojko Radmilović

Branitelj optuženog: Radoslav Arambašić, odvjetnik iz Osijeka, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtve:

– zastrašivani ili opljačkani: Marija Adamec, Marinko Kovačić i Andrija Kovačić

– protjerani: 69 stanovnika Bapske hrvatske nacionalnosti

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BAPSKA (OPT. RADOJKO RADMILOVIĆ) izvještaji s praćenja

 

PRESUDA

Nakon provedenog obnovljenog postupka Županijski sud u Osijeku je 20. ožujka 2013. godine u činjeničnom dijelu djelomično stavio van snage raniju presudu Županijskog suda u Vukovaru iz 2004. godine, potvrđenu presudom VSRH, no ostavio je na snazi kaznu zatvora od 3 godine koja je Radmiloviću izrečena navedenom presudom.

Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž-422/13-4 od 4. rujna 2013.godine odbio je žalbu optuženog  kao neosnovanu te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog obnovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 20. ožujka 2013. godine objavilo je nepravomoćnu presudu kojom je okrivljenoga Radojka Radmilovića proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

Proglašen je krivim što je od druge polovice 1992. do 18. svibnja 1995. godine, nakon okupacije mjesta Bapska od tzv. JNA i paravojnih postrojbi, kao pripadnik četničke omladinske organizacije osobno istjerao iz kuće Andriju Kovačića, u čiju je kuću odmah potom uselila osoba iz zapadne Slavonije, zaprijetio Mariji Adamec da se mora iseliti jer će u protivnom biti istjerana te joj oduzeo zamrzivač, kao i da je nasilno ušao u kuću Marinka Kovačića.

Zajedno s više osoba sudjelovao je u protjerivanju 69 poimenično nabrojanih osoba hrvatske nacionalnosti iz Bapske na slobodno područje Republike Hrvatske, a zatim su u njihove kuće useljeni pripadnici srpske nacionalnosti.

Ranija presuda Županijskog suda u Vukovaru, iz 2004. godine, djelomično je, u činjeničnom dijelu, stavljena izvan snage, no kazna koja je okr. Radmiloviću izrečena tom presudom ostala je na snazi.

Okrivljeniku se sudilo u njegovoj prisutnosti. Tijekom obnovljenog postupka nalazio se u istražnom zatvoru, koji je nakon objave presude produžen.

 

Tijek ranijeg postupka (u odsutnosti okrivljenih)

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 14. lipnja 1996. godine optužnicu broj KT-86/95 protiv Željka Vučkovića i još 11 okrivljenika (opt. Radmilović bio je posljednji, dvanaestookrivljeni), tereteći ih da su od 1992. do 1995. godine u selu Bapska, u sklopu općeg plana protjerivanja svog hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva te stvaranja „Velike Srbije“, preostalom hrvatskom stanovništvu ograničili kretanje uvođenjem obveznih propusnica, organizirali prisilne fizičke radove, vrijeđali ih i fizički i psihički zlostavljali, oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu, a u svibnju 1995. godine pod prijetnjom smrti iz domova protjerali 69 pripadnika hrvatske narodnosti, a zatim u njihove kuće uselili pripadnike srpske narodnosti, pa da su time počinili kazneno djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru, 16. ožujka 2001. godine, jedanaestoricu okrivljenika proglasio je krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida, kako ih se teretilo optužnicom, i osudio na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na 5 godina zatvora. No VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu te je predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru potom je izmijenilo optužnicu, konkretiziravši radnje koje se optuženicima stavljaju na teret te je izmijenilo pravnu kvalifikaciju tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida.

Županijski sud u Vukovaru, 10. prosinca 2004. godine, devetoricu okrivljenika proglasio je krivima i osudio ih na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Presuda u odnosu na Radojka Radmilovića postala je pravomoćna 15. veljače 2005. godine.

 

Tijek obnovljenog postupka

Nakon izručenja Radojka Radmilovića iz Republike Srbije, rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Kv-128/12 od 20. rujna 2012. godine dozvoljena je obnova ranije pravomoćno završenog postupka.

Obnovljeni postupak provodio se po odredbama novoga Zakona o kaznenom postupku. Dana 26. veljače 2013. godine održano je pripremno ročište, a potom su 18. i 19. ožujka održana ročišta glavne rasprave. Dan potom objavljena je prvostupanjska presuda.

Na dva ročišta neposredno je ispitano sedmero svjedoka. Pročitani su iskazi petero svjedoka, koji su umrli ili su tijekom postupka podnijeli medicinsku dokumentaciju o nemogućnosti dolaska na sud.

Svjedoci čiji su iskazi pročitani, jer su u međuvremenu umrli, teretili su okrivljenika. Pored njih, dvije svjedokinje koje ranije nisu iskazivale, na glavnoj raspravi 19. ožujka iskazivale su o svojim neposrednim saznanjima o sudjelovanju okrivljenoga u protjerivanju i zastrašivanju.

Jedan svjedok je izjavio da je vlasnik kuće, u kojoj je po dolasku u Bapsku živio Radojko Radmilović, živio u Njemačkoj, tako da je kuća bila prazna.

Nekoliko svjedoka je izjavilo da se zbog proteka vremena ne mogu sjetiti događaja iz inkriminiranog vremena niti uloge optuženog.

Okrivljeni Radojko Radmilović u cijelosti je porekao navode optužnice. Tvrdio je da nije bio u Bapskoj u vrijeme protjerivanja Hrvata, da je stanovao kod svojih sestara u BiH i Srbiji te da je samo povremeno dolazio u Bapsku kod majke i brata. Tvrdio je da je kuća u koju su 1992. godine u Bapskoj uselili ranije bila izgorjela. Do uhićenja je živio u Srbiji „pod čardakom“, bez struje. Smatra da se osobe koje su krale po Bapskoj i protjerivale ljude trebaju sramiti.

Sudsko vijeće nije poklonilo vjeru obrani optuženog, jer je suprotna iskazima svjedoka, koji su ga viđali i susretali u Bapskoj. Zaključilo je da je bio svjestan svoga djela i da je htio njegovo izvršenje.

Od olakotnih okolnosti, Sud je optuženom uzeo u obzir dosadašnju neosuđivanost i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Otegotnih okolnosti Sud nije našao.

Branitelj opt. Radojka Radmilovića podnio je žalbu na prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, iz svih žalbenih razloga predviđenih Zakonom o kaznenom postupku. Jedan od razloga, prema branitelju, je i povreda prava obrane. Branitelj je, naime, naveo da optuženik nije imao mogućnosti prikupiti dokaze kojima bi dokazao svoju nevinost. Suprotno tome, Žalbeno vijeće VSRH smatralo je da je optuženik cijelo vrijeme trajanja postupka, a posebno od dopuštanja obnove postupka 20. rujna 2012. do pripremnog ročišta 26. veljače 2013. godine imao vremena dogovoriti strategiju obrane i pronaći dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. No obrana, kako na pripremnom ročištu, tako i na ročištima glavne rasprave, nije imala dokaznih prijedloga.

VSRH je zaključio da je iskazima svjedoka dokazano da je Radojko Radmilović počinio djelo kako ga se tereti optužbom.

VSRH je također smatrao kako na štetu optuženoga nije povrijeđen Kazneni zakon, odnosno da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH (NN 125/11 i 144/12), konkretno čl. 91. st. 1. t. 4. S obzirom na obveznu primjenu blažeg zakona, primijenjen je OKZ RH, jer je njime propisana niža maksimalna kazna za predmetno kazneno djelo.

 

Mišljenje o obnovljenom postupku

U postupku je, kako je prethodno navedeno, bilo sporno postoji li pravni kontinuitet između kaznenih djela iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja zločina i zakona koji je trenutno na snazi. Iako zastrašivanje i teror, za što se, pored protjerivanja, teretilo Radmilovića, po novom zakonodavstvu nisu taksativno navedeni kao modaliteti počinjenja ratnog zločina, a pljačka imovine (zamrzivača), nije bila velikih razmjera , zauzet je stav da postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela propisanih spomenutim zakonima.

Mišljenja smo da je u postupku bilo potrebno utvrditi je li optuženi Radojko Radmilović bio (u potpunosti) svjestan svoga postupanja i je li mogao vladati svojom voljom. Naime, okrivljeni Radmilović je rođen 1974. godine. U razdoblju koje je obuhvaćeno optužnicom (1992. – 1995. godina) imao je 18-21 godinu. I sam je žrtva rata – neposredno prije njegovog dolaska u Bapsku, u zapadnoj Slavoniji ubijeni su mu otac i djed. Tijekom postupka ostavljao je dojam neshvaćanja položaja u kojem se nalazi.

Branitelj postavljen po službenoj dužnosti bio je pasivan. Nije podnio niti jedan dokazni prijedlog, a tijekom cijelog dokaznog postupka, svjedocima je postavio samo dva pitanja. Na pasivnost branitelja osvrnuo se i VSRH u presudi po žalbi od 4. rujna 2013. godine, odbijajući tvrdnju branitelja da je povrijeđeno pravo obrane u ovom postupku.

Iako je optuženikovo pravo na obranu formalno-pravno ispunjeno, pravičan postupak i djelotvorno zastupanje trebali bi podrazumijevati da stranka putem odvjetnika može učinkovito i djelotvorno raspravljati te da u odnosu na protivnu stranu može na jednak način braniti svoja prava i interese. Pasivnost branitelja po službenoj dužnosti u ovom je slučaju to dovela u pitanje.

Optuženika se na samom početku postupka, kao i ostale okrivljenike za zločine u Bapskoj, teretilo za počinjenje kaznenog djela genocida. Kasnije je inkriminacija ublažena, pa ga se teretilo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Opt. Radojko Radmilović zasigurno je (naj)slabija karika među optuženima za zločine u Bapskoj. Uhićen je u Republici Srbiji i izručen Hrvatskoj jer nije ishodio srbijansko državljanstvo, iako je, kao i ostale srpske izbjeglice sa područja Republike Hrvatske, to mogao učiniti. U Srbiji je živio u teškoj socijalnoj situaciji. Jedini je među optuženima za zločine u Bapskoj koji je postao dostupan hrvatskom pravosuđu.

 

Zločin u Novskoj III

 Na Županijskom sudu u Sisku 23. rujna 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv okrivljenih Željka Beline, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca, bivših pripadnika Hrvatske vojske optuženih za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva usmrćivanjem Goranke i Vere Mileusnić i Blaženke Slabak te ranjavanjem Petra Mileusnića, u Novskoj u prosincu 1991.

Dana 19. studenog 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je odbijajuću presudu temeljem čl. 353. t. 5 ZKP-a, smatrajući da se radi o presuđenoj stvari.

VSRH ukinuo je prvostupanjsku odbijajuću presudu u odnosu na prvooptuženog Belinu i drugooptuženog Milića. U odnosu na Ivana Grgića i Zdravka Pleseca potvrđena je prvostupanjska presuda. Ponovljeni prvostupanjski postupak u odnosu na Željka Belinu i Dejana Milića bit će održan na Županijskom sudu u Zagrebu.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. ožujka 2013. godine optuženike je proglasilo krivima. Belini je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10, a Miliću u trajanju od 9 godina.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 29. listopada 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužene Belinu, Milića, Grgića i Pleseca se tereti da su 18. prosinca 1991. u Novskoj, kao pripadnici Hrvatske vojske, zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom, krenuli prema kući Petra Mileusnića u namjeri da usmrte sve koje ondje zateknu, da su ondje zlostavljali Petra Mileusnića, da bi potom Belina, Milić i Leskovar hicima iz automatskih pušaka usmrtili Goranku Mileusnić, Veru Mileusnić i Blaženku Slabak, a Petra Mileusnića ranili.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, broj K-DO-35/08, od 09. srpnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

Sadržaj izmijenjene optužnice ŽDO Zagreb, K-DO-254/12: okrivljeni Belina i Milić se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva: da su 18. prosinca 1991. zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom, Ivanom Grgićem i Zdravkom Plesecom u uniformama hrvatske vojske i naoružani automatskim puškama krenuli prema kući Petra Mileusnića u ulici Zrinskog Frankopana 17, postupajući prema prethodnom dogovoru da ubiju sve koje u toj kući zateknu, dok je prvookrivljeni Belina ostao pred kućom čuvati stražu, ostali su ušli u kuću te su rukama i nogama tukli Petra Mieusnića, a nešto kasnije u kuću je ušao i počeo pucati Željko Belina, a potom su pucali Dejan Milić i Dubravko Leskovar te su usmrtili Veru Mileusnić, Goranku Mileusnić, Blaženku Slabak i ranili Petra Mileusnića.

Optužnica je izmijenjena i na raspravi 6. ožujka 2013. godine. U optužnicu je ugrađen dopunski nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka u odnosu na ozljede koje su tempore criminis zadobili oštećenici.

 

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Za inkriminirani događaj 1992. godine vođena je istraga protiv Željka Beline, Ivana Grgića, Dubravka Leskovara, Dejana Milića i Zdravka Pleseca zbog kaznenih djela ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 4 KZRH i pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 4 u svezi čl. 19. KZRH.

Nakon provedene istrage Vojno tužiteljstvo u Zagrebu odustalo je od progona Grgića i Pleseca, a protiv Beline, Leskovara i Milića nastavljen je postupak pred Vojnim sudom u Zagrebu, pod brojem K-44/92.

Postupak je okončan 02. studenog 1992. donošenjem rješenja o obustavi kaznenog postupka, primjenom zakona o oprostu.

Potom su oštećenici podnijeli kaznenu prijavu protiv istih osoba za navedeni događaj, no za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-35/08, od 09. srpnja 2010. godine

Zastupnik optužbe: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženici: Željko Belina, Dejan Milić, Ivan Grgić i Zdravko Plesec – nalaze se u pritvoru od 20. kolovoza 2010.

Branitelji optuženih: Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti I. opt. Željka Beline; Marin Ivanović, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. opt. Dejana Milića; Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti III. opt. Ivana Grgića; Dragan Crnković, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti IV. opt. Zdravka Pleseca

Punomoćnik oštećenog Petra Mileusnića: Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske

Žrtve:

– ubijene: Goranka Mileusnić, Vera Mileusnić i Blaženka Slabak 

– zlostavljan i ranjen: Petar Mileusnić

 

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-Rz-20/12

Vijeće za ratne zločine: sudac Marijan Garac, predsjednik Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća, sudac Zdravko Majerović, član Vijeća

Optužnica: ŽDO Zagreb, K-DO-254/12 (preuzeta i izmijenjena optužnica ŽDO-a u Sisku, K-DO-35/08, od 09. srpnja 2010. godine)

Zastupnik optužbe: Jadranka Huskić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Željko Belina i Dejan Milić

Branitelji optuženih: Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska, branitelj I. opt. Željka Beline; Marin Ivanović, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. opt. Dejana Milića

Žrtve:

– ubijene: Goranka Mileusnić, Vera Mileusnić i Blaženka Slabak 

– zlostavljan i ranjen: Petar Mileusnić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA III – izvještaji s praćenja glavne rasprave

NOVSKA III – izvjestaji s praćenja glavne rasprave u ponovljenom postupku

 

PRESUDA

Dana 19. studenog 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je odbijajuću presudu temeljem čl. 353. t. 5 ZKP-a, smatrajući da se radi o presuđenoj stvari. Optuženicima je ujedno ukinut pritvor te su pušteni na slobodu.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 21. veljače 2012. godine. VSRH ukinuo je prvostupanjsku odbijajuću presudu u odnosu na prvooptuženog Belinu i drugooptuženog Milića. U odnosu na Ivana Grgića i Zdravka Pleseca potvrđena je prvostupanjska presuda.

Presudu i rješenje VSRH pogledajte ovdje.

Ponovljeni prvostupanjski postupak u odnosu na Željka Belinu i Dejana Milića bit će održan na Županijskom sudu u Zagrebu.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. ožujka 2013. godine optuženike je proglasilo krivima. Belini je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10, a Miliću u trajanju od 9 godina.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 29. listopada 2013. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Goranka Mileusnić, Vera Mileusnić i Blaženka Slabak stradale su kao žrtve ratnog zločina u Novskoj 18. prosinca 1991. godine, kao i Petar Mileusnić koji je teško ozlijeđen. Ovo je sumarni nalaz presude kojom je Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. ožujka 2013. godine, nakon ponovljenog postupka, provedenog dvadeset i dvije godine nakon počinjenja zločina, obojicu optuženika oglasilo krivim te im izreklo zatvorske kazne: Željku Belini 10, a Dejanu Miliću 9 godina zatvora.

O postupku vođenom 1992. godine i primjeni oprosta na počinitelje zločina

Za inkriminirani događaj 1992. godine vođena je istraga protiv Beline i Milića te Ivana Grgića, Zdravka Pleseca i danas pokojnog Dubravka Leskovara zbog kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva. Nakon provedene istrage Vojno tužiteljstvo u Zagrebu odustalo je od progona Grgića i Pleseca, a protiv Beline, Milića i Leskovara postupak je nastavljen pred Vojnim sudom u Zagrebu. No nakon što je u rujnu 1992. godine donesen Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv Republike Hrvatske (NN 58/92), kojim su abolirani počinitelji djela u oružanim sukobima, ratu protiv Republike Hrvatske ili u svezi s tim sukobima, odnosno ratom od 17. kolovoza 1990. godine do dana stupanja toga zakona na snagu, osim djela na čiji je progon RH bila obvezna prema odredbama međunarodnog prava, u studenom 1992. godine vijeće Vojnog suda u Zagrebu obustavilo je kazneni postupak protiv navedene trojice optuženika.

Iniciranje i ponovno pokretanje kaznenog postupka

Oštećenici su podnošenjem kaznene prijave protiv optuženika za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ponovno inicirali kazneni progon počinitelja zločina.

Po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 9. srpnja 2010. godine, kojom su optuženi Željko Belina, Dejan Milić, Ivan Grgić i Zdravko Plesec, u rujnu iste godine na Županijskom sudu u Sisku započela je glavna rasprava. Dana 19. studenoga 2010. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku presudom je odbilo optužbu, smatrajući da su optuženici već suđeni za isto kazneno djelo. No Vrhovni sud je ukinuo presudu u odnosu na Belinu i Milića, dok je u odnosu na Ivana Grgića i Zdravka Pleseca potvrdio prvostupanjsku odbijajuću presudu.

Ponovljeni prvostupanjski postupak

Ponovljeni prvostupanjski postupak, u odnosu na Belinu i Milića, proveden je na Županijskom sudu u Zagrebu. Tijekom dokaznog postupka neposredno su saslušana dvojica svjedoka: ranije okrivljeni Ivan Grgić te Drago Pršo. Pročitan je iskaz oštećenog Petra Mileusnića, koji je u međuvremenu preminuo. Pročitani su brojni iskazi svjedoka saslušanih tijekom prijašnje glavne rasprave te drugi materijalni dokazi.

Nakon provedenog dokaznog postupka, u optužnicu je inkorporiran dopunski nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, o ozljedama koje su tempore criminis zadobili oštećenici.

Na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza Sud je sa sigurnošću utvrdio da su optuženici počinili inkriminirane radnje te da one sadrže elemente kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Kritične zgode u kući oštećenog Petra Mileusnića iz automatskih pušaka pucali su optuženi Željko Belina i Dejan Milić te Dubravko Leskovar. Usmrtili su suprugu i kćerku oštećenog te njihovu susjedu Blaženku Slabak. Oštećenik je zadobio prostrijelnu ranu glave. Goranka Mileusnić zadobila je petnaest prostrijelnih rana i dvije ustrijelne ozljede glave i trupa. Vera Mileusnić zadobila je četrnaest prostrijelnih rana trupa, tri tangencijalne ozljede i jedno okrznuće. Ukupno 18 ozljeda. Blaženka Slabak zadobila je sedam prostrijelnih rana. Sve su zadobile teške i po život opasne ozljede koje su bile takvog karaktera da ni brza medicinska pomoć ne bi spasila njihove živote.

Obrana je kao prijeporno isticala zajedničko djelovanje optuženika te postojanje prethodnog dogovora da počine konkretno kazneno djelo i usmrte žrtve. Naime, optužnica implicira djelovanje optuženika po načelu diobe rada, odnosno svakom optuženiku kao supočinitelju implicira bitan doprinos počinjenju kaznenog djela („opt. Željko Belina i Dejan Milić u uniformama hrvatske vojske i naoružani automatskim puškama…, sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom, Ivanom Grgićem i Zdravkom Plesecom, krenuli su prema kući Petra Mileusnića…, postupajući zajedno i po prethodnom dogovoru da ubiju sve koje u toj kući zateknu, …, po dogovoru je I. opt. Željko Belina ostao u dvorištu na straži pazeći da netko ne naiđe…“).

Sud je nedvojbeno utvrdio postojanje obje komponente nužne za supočiniteljstvo, kolektivnu počiniteljsku volju, odnosno svijest o zajedničkoj suradnji na ostvarenju bića kaznenog djela te odlučujuće sudjelovanje u ostvarenju djela. U obrazloženju prvostupanjske presude istaknuto je „da za postojanje supočiniteljstva nije nužan detaljan prethodni dogovor, dovoljan je i prešutni sporazum, odnosno takvo zajedničko postupanje iz kojeg na neprijeporan i očit način proizlazi volja optuženika da sudjeluju u počinjenju zajedničkog kaznenog djela“.

No mišljenja smo da visina izrečenih kazni ne korespondira sa težinom zločina. Unatoč brojnim otegotnim okolnostima koje je Sud prepoznao u djelovanju optuženih: postupanje s izravnom namjerom, pogibeljnost kaznenog djela, nepopravljive posljedice supočiniteljske radnje, smrt triju osoba i zadavanje tjelesnih ozljeda jednoj osobi, Sud ovako odmjerene kazne šturo podupire navođenjem olakotnih okolnosti koje ne bi trebale utjecati da kazna unutar granica predviđenih za konkretno kazneno djelo bude bliža donjoj granici propisane kazne: primjereno držanje optuženih pred Sudom, njihov značajan doprinos u obrani Republike Hrvatske,…

 

Zločin u karlovačkom naselju Sajevac

 

Na Županijskom sudu u Zagrebu 17. prosinca 2010. započela je glavna rasprava u predmetu Željka Gojaka, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – ubojstvom troje članova obitelji Roknić.

Dana 28. veljače 2012. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu opt. Željko Gojak proglašen je krivim zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – počinjenog usmrćivanjem djevojčice Danijele Roknić i oštećene Dragice Ninković.

Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

VSRH je 16. svibnja 2013. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženom Željku Gojaku stavljeno je na teret da je 05. listopada 1991. u karlovačkom naselju Sajevac, za vrijeme ratnog sukoba na liniji razgraničenja s okupiranim teritorijem, gdje se nalazio kao djelatnik PU karlovačke sa zadaćom obrane Karlovca od napada paravojnih srpskih postrojbi i jedinica JNA, protivno čl. 3. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. g., zajedno s više nepoznatih pripadnika Zbora narodne garde ušao u obiteljsku kuću Marka Roknića te u prostoru kuhinje s više hitaca iz vatrenog oružja lišio života članove njegove obitelji Dragicu Ninković i Danijelu Roknić, dok su u hodniku kuće pucali u Marka Roknića i lišili ga života, dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Optužnica je izmijenjena na glavnoj raspravi 28. veljače 2012.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 4-K-rz-2/10

Vijeće za ratne zločine: sudac Siniša Pleše, predsjednik Vijeća, sutkinja Martina Maršić, članica Vijeća, sutkinja Gordana Mihela Grahovac, članica Vijeća – nakon ponovnog započinjanja postupka u lipnju 2011. izmijenjeno je vijeće: sudac Ivan Turudić, predsjednik Vijeća, sutkinja Lidija Vidjak, članica Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-188/10 od 22. studenoga 2010., izmijenjena na glavnoj raspravi 28. veljače 2012.

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik ŽDO-a u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Željko Gojak, u pritvoru od 22. listopada 2010.

Branitelj optuženika: Mijo Golub, odvjetnik iz Zagreba

Punomoćnica oštećenika: Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba

Žrtve: Marko Roknić, Dragica Ninković i mlt. Danijela Roknić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SAJEVAC izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 28. veljače 2012. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu opt. Željko Gojak proglašen je krivim zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – počinjenog usmrćivanjem djevojčice Danijele Roknić i oštećene Dragice Ninković. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.
VSRH je 16. svibnja 2013. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog te je potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH pogledajte ovdje. 

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Postupak je proveden u razumnom roku. Od uhićenja i pritvaranja (svibanj 2010.) do objave prvostupanjske presude (veljača 2012.) protekla je 1 godina i 9 mjeseci. Tijekom postupka uočili smo opterećenost Županijskog suda u Zagrebu zbog povećanog priliva kaznenih predmeta, što je rezultiralo izmjenom u sastavu raspravnog vijeća, zbog koje je rasprava morala iznova započeti. Nepravodobno dostavljanje strankama pojedinih dokumenata prouzrokovalo je odgodu jednog ročišta. No ročišta glavne rasprave zakazivana su u pravilnim intervalima pa postupak možemo ocijeniti efikasnim.

No uočili smo problem u pohrani i čuvanju materijalnih dokaza. Naime, tijekom postupka postalo je upitno gdje su pohranjeni materijalni dokazi izuzeti prilikom očevida te čuva li sud odjeću žrtava izuzetu prilikom ekshumacije. Navedeni dokazi naposljetku su pronađeni kod vještaka balističara, koji nakon izrade nalaza i mišljenja iste nije vratio sudu. Ovakvo ponašanje moglo je ugroziti dokazni postupak.

 

Tijek postupka

Optužnica i izmjene optužnice

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-188/10 od 22. studenoga 2010. Željka Gojaka se teretilo za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva likvidacijom Dragice Ninković, maloljetne Danijele Roknić i Marka Roknića. Na glavnoj raspravi održanoj 28. veljače 2012. ŽDO u Zagrebu je izmijenilo činjenični opis optužnice na način da je iz opisa izvršenja kaznenog djela izostavljen dio inkriminacije vezan uz usmrćenje Marka Roknića, s obrazloženjem da za isto protiv okrivljenog Gojaka nema dovoljno dokaza.

Dokazni postupak

Istražni postupak, pokrenut tek 2010., iniciran je izjavom oštećene Branke Roknić danom u vanparničnom postupku proglašenja nestale osobe (Danijele Roknić) umrlom pred Općinskim sudom u Karlovcu tijekom 2006. godine. Daljnji poticaj kaznenom procesuiranju bila je izjava Branke Roknić Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koju je Tužilaštvo proslijedilo DORH-u. Tijekom 2009. je Ana Gojak, očevidac događaja, dala iskaz istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu. Posmrtni ostaci Marka Roknića, Danijele Roknić i Dragice Ninković ekshumirani su 15. travnja 2010.

Tijekom dokaznog postupka saslušano je 15 svjedoka. Samo dvoje svjedoka su neposredni očevici izvršenja ratnog zločina: oštećena Branka Roknić i svjedokinja Ana Gojak (saslušana samo tijekom istrage, preminula prije glavne rasprave). Ostali svjedoci nisu imali izravnih saznanja o događanjima u kući Marka Roknića u Sajevcu. Iskazivali su o događajima koji su prethodili izvršenju ratnog zločina, koji, po stajalištu suda, nisu bili značajni za utvrđenje odlučnih činjenica. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedokinja očevidaca, koja su uvelike potvrđena vještačenjima liječnika patologa te balističara.

Odluka o kazni

Pri odluci o visini kazne sud je okrivljeniku kao olakotne okolnosti cijenio obiteljske prilike, raniju neosuđivanost, smanjenu ubrojivost, kao i kasniji razvoj PTSP-a.

Kao otegotne okolnosti cijenjene su okolnosti počinjenja djela: bezobzirnost, posebno iskazana surovost i potpuni izostanak humanosti (pucanje djevojčici u leđa u trenutku kada je majka pokušava zakloniti držeći je u krilu), čime je iskazan visok stupanj kriminalne volje za usmrćenjem osoba koja nisu na bilo kakav način pridonijele ratnim zbivanjima, kao i nanesenu patnju majci ubijene djevojčice koja je bila prisiljena ostaviti ranjeno dijete kako bi se pobrinula za prijevoz do bolnice, i sina/brata djevojčice (tada starog 15 godina) koji se cijelo vrijeme skrivao na tavanu kuće te pronašao mrtvog oca, sestru i tetu.

 

Zločin u Dalju IV

Optuženi Čedo Jović je 08. travnja 2009. na Županijskom sudu u Osijeku oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dana 12. studenog 2009. VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. ponovno ga je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Sjednica VSRH održana je 13. listopada 2010. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet ponovno vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Dana 15. ožujka 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku optuženika je ponovno proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Dana 22. veljače 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH usvojio je žalbu optuženika zbog bitne povrede kaznenog postupka, koju je prvostupanjski sud počinio budući da optuženiku nije omogućeno da se izjasni o krivnji povodom izmijenjene optužnice. Stoga je prvostupanjska presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje.

Nakon provedenog četvrtog prvostupanjskog postupka 1. lipnja 2012. ponovno je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Dana 20. veljače 2013. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Presuda Županijskog suda u Osijeku od 1. lipnja 2012. je potvrđena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, br. K-DO-52/08, od 04. studenog 2008. godine, preciziranom podneskom od 31. ožujka 2009. godine i na raspravi 15. ožujka 2001. optuženiku se stavlja na teret da je u razdoblju od konca prosinca 1993. do lipnja 1995. godine u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. Slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik voda vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije ništa poduzeo da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristajući time da njemu podređeni nastave s takvim nedopuštenim radnjama, kao i posljedice istih, pa su tako vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, uslijed kojih je ubrzo preminuo, kao i da su navedeni vojni policajci udarali protupravno zatočene Ivana Horvata, Ivana Bodzu i Karola Kremerenskog, kao i Josipa Ledenčana i Emerika Huđika, da je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, nanošenje ozljeda tjelesnog integriteta i ubijanje, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO u Osijeku, br. K-DO-52/08, od 04. studenog 2008. godine, pogledajte ovdje (PDF, 2,21MB).

Izmijenjenu optužnicu od 31. ožujka 2009. godine pogledajte ovdje (PDF, 303 KB).

Optužnica je izmijenjena i na raspravi 14. ožujka 2011.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-80/08, 4 Krz-81/10

Vijeće za ratne zločine:

– u prvom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; suci Josip Frajlić i Nikola Sajter, članovi Vijeća

– u ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; suci Drago Grubeša i Miroslav Jukić, članovi Vijeća

– u drugom ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sutkinja Katica Krajnović, članica Vijeća; sudac Ante Kvesić, član Vijeća

– u trećem ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća; sudac Ante Kvesić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, K-DO-52/08, od 04. studenoga 2008. godine, izmijenjena (precizirana) 31. ožujka 2009. godine i na raspravi 14. ožujka 2011.

Zastupnik optužbe: Dragan Poljak, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženik: Čedo Jović, lišen slobode 7. srpnja 2008. godine, nalazi se u pritvoru

Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve:

– ubijen: Antun Kundić

– fizički zlostavljani: Ivan Horvat, Ivan Bodza, Karol Kremerenski, Josip Ledenčan i Emerik Huđik

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna rasprava započela je 11. ožujka 2009. godine. Presuda Županijskog suda u Osijeku objavljena je 08. travnja 2009.

DALJ IV – izvjestaji s pracenja

Sjednica VSRH održana je 12. studenog 2009. godine. Izvještaj sa VSRH pogledajte ovdje.

Nakon što je VSRH ukinuo prvostupanjsku presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. siječnja 2010.

DALJ IV – izvjestaji s ponovljenog sudjenja

Dana 13. listopada 2010. godine VSRH ponovno je ukinuo prvostupanjsku presudu. Treći (drugi ponovljeni) postupak započeo je 22. prosinca 2010.

DALJ IV – izvjestaji s treceg (drugog ponovljenog) sudjenja

Dana 22. veljače 2012. godine VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu. Četvrti (treći ponovljeni) prvostupanjski postupak započeo je 15. svibnja 2012. godine.

DALJ IV – izvjestaji s cetvrtog (treceg ponovljenog) sudjenja

 

PRESUDA

Opt. Čedo Jović proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina. Prema njemu je primjenjena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od 5 godina. Oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka. Pritvor prema njemu je produljen.

Presudu Županijskog suda u Osijeku Krz-80/08-100. od 08. travnja 2009. godine pogledajteovdje (PDF, 788 KB).

Dana 12. studenog 2009. godine održana je sjednica VSRH. Predsjednica Vijeća VSRH obavijestila je promatrače da je prvostupanjska presuda ukinuta zbog bitne povrede odredaba ZKP-a. Odluku VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. ponovno ga je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Pritvor prema optuženiku je produljen. Presudu Županijskog suda u Osijeku od 18. veljače 2010. možete pogledati ovdje.

Sjednica VSRH održana je 13. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet ponovno vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Dana 15. ožujka 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku optuženika je ponovno proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presudu možete pogledati ovdje.

Dana 22. veljače 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH usvojio je žalbu optuženika zbog bitne povrede kaznenog postupka, koju je prvostupanjski sud počinio budući da optuženiku nije omogućeno da se izjasni o krivnji povodom izmijenjene optužnice. Stoga je prvostupanjska presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje. Izvještaj sa sjednice žalbenog Vijeća VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog četvrtog prvostupanjskog postupka 1. lipnja 2012. ponovno je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presudu pogledajte ovdje.

Dana 20. veljače 2013. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Izvještaj sa sjednice žalbenog Vijeća VSRH pogledajte ovdje. 

Presuda Županijskog suda u Osijeku od 1. lipnja 2012. je potvrđena. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG (PRVOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

U travnju 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku je okr. Čedu Jovića proglasilo krivim da kao zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, iako je znao da njemu podređeni vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić u Dalju zlostavljaju pripadnike radnog voda nesrpske nacionalnosti, nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne, pristajući time da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji (pet fizički zlostavljanih osoba i jedna osoba preminula uslijed zlostavljanja). [1]

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od pet godina.

U postupku je bilo nesporno da je optuženik u inkriminiranom razdoblju (prosinac ’93. – lipanj ’95.) bio načelnik službe bezbjednosti 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, da je zapovjednik voda vojne policije u Dalju bio Novak Simić te da su Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić bili vojni policajci, da su Kikanović, Simić i Krstinić pretukli oštećenog Antuna Kundića koji je uslijed toga umro, da je optuženik znao za taj događaj kao i da je znao da je bilo maltretiranja pripadnika “radnog voda”, u koji su bili mobilizirani Mađari i Hrvati.

Sporno u postupku bilo je da li su oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u “radni vod”) imali status civilnog stanovništva te je li optuženik, pored funkcije načelnika bezbjednosti, bio i zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, nadređen zapovjedniku voda vojne policije Simiću te vojnim policajcima Kikanoviću i Krstiniću.

Iz sadržaja odredbi Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata Vijeće je zaključilo da mobilizirani pripadnici “radnog voda” imaju status civilnog stanovništva, s obzirom da nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima.

Obrana je tvrdila da okrivljenik kao načelnik bezbjednosti nije bio ni mogao biti i zapovjednik postrojbe vojne policije te da je neposredno nadređen zapovjedniku voda vojne policije Novaku Simiću bio zapovjednik brigade (u inkriminirano vrijeme to je bio potpukovnik Stojan Pralica).

Obrana je također isticala da se optužba ne zasniva na materijlnim dokazima, već isključivo na iskazima svjedoka laika, koji su o ulozi okrivljenog zaključili temeljem njegovog izgleda ili su od nekoga to čuli.

Brojne dokazne prijedloge obrane, među ostalima i prijedlog da se kao svjedok sasluša Imra Agotić, ili neka druga osoba koja raspolaže znanjima o strukturi vojnih službi, na okolnost tumačenja odredbi “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ”, kako bi se utvrdilo je li moguće istovremeno biti i načelnik sigurnosti i zapovjednik vojne policije, kao i prijedlog za pribavljanjem (putem međunarodne pravne pomoći) formacijskog ustroja 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, Vijeće je odbilo jer je smatralo da je izvođenje tih dokaza nepotrebno te da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

Vijeće je na osnovi iskaza svjedoka mještana Dalja koji su, većinom iz pogovora, čuli da je optuženik bio zapovjednik vojne policije u Dalju, te pripadnika vojne policije u inkriminirano vrijeme, koji su mahom izjavljivali da su smatrali da je optuženik bio “glavni” u vojnoj policiji u Dalju i nadređen zapovjedniku voda vojne policije Simiću, zaključilo da je okr. Jović bio zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi te nadređen Simiću, a time i Kikanoviću i Krstiniću.

U obrazloženju presude je navedeno i da iz “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ” proizlazi zaključak Suda da je vojna policija sredstvo u rukama starješine organa bezbjednosti, da on rukovodi vojnom policijom i da mu je vojna policija podređena.

Pitanje je hoće li i VSRH smatrati da je izvođenje svih odbijenih dokaznih prijedloga bilo nepotrebno, kako je to smatralo Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku.

Vijeće, naravno, samo odlučuje koje će dokazne prijedloge usvojiti i koje će dokaze izvesti, no smatramo da izvođenje nekih od predloženih dokaza ne bi znatno odužilo postupak, a doprinijelo bi većoj sigurnosti pri donošenju odluke.

No i sama glavna rasprava je, za hrvatsku pravosudnu praksu, trajala neuobičajeno kratko. Od otvaranja glavne rasprave do objave presude proteklo je manje od mjesec dana. U tom je razdoblju održano šest ročišta.

Ažurnost u procesuiranju kaznenih djela ratnih zločina je za pohvalu, no ne i ukoliko ide na štetu javnosti glavne rasprave i utvrđivanja činjeničnog stanja.

Naime, večini svjedoka na glavnoj raspravi samo su predočavani njihovi raniji iskazi te su upitivani ostaju li pri njima. Eventualno im je postavljeno poneko pitanje. Tako je na prvo ročište glavne rasprave pozvano čak 35 svjedoka, od kojih se 30 odazvalo pozivu. Na taj je način na spomenutom ročištu, koje je trajalo 3 sata i 10 minuta [2], otvorena glavna rasprava, pročitana optužnica, optuženik se očitovao o krivnji, a u dokaznom postupku mišljenje je dala vještakinja medicinske struke te iskaze čak trinaestero svjedoka. Smatramo da takvu praksu treba napustiti.


[1] Simić, Kikanović i Krstinić su ranije pravomoćno osuđeni za (neposredno) počinjenje djela za koje se sada, kao njihovog nadređenog, tereti opt. Čedu Jovića.
MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. je okr. Čedu Jovića proglasilo krivim da kao zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, iako je znao da njemu podređeni vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić u Dalju zlostavljaju pripadnike radnog voda nesrpske nacionalnosti, nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne te da je na taj način pristao da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama kao i na posljedice takvih radnji (pet fizički zlostavljanih osoba i jedna osoba preminula uslijed zlostavljanja).
Okrivljeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Pritvor, u kojemu se okrivljenik nalazi od 07. srpnja 2008. godine, je produljen.
Prethodno je VSRH ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku kojom je optuženik 08. travnja 2009. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. VSRH je presudu ukinuo jer je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je u postupku koristio iskaze svjedoka iz drugog kaznenog postupka (Kio-35/07, odnosno Krz-42/07, koji se vodio protiv Novaka Simića, Miodraga Kikanovića i Radovana Krstinića[1]). Točnije, u raspravnim zapisnicima je navedeno da je trinaestero svjedoka iskazivalo identično kao u istrazi, a u istražnim zapisnicima je navedeno da su svjedoci iskazivali identično kao u zapisnicima iz postupka protiv opt. Novaka Simića i dr. Dakle, na zapisnicima iz istrage i glavne rasprave uopće se ne nalaze iskazi trinaestero svjedoka, već su njima priloženi zapisnici sa iskazima tih svjedoka iz drugog kaznenog predmeta.
Kako je sud prvog stupnja ocjenjivao upravo te iskaze i na njima utemeljio presudu, VSRH je presudu ukinuo i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Sudu prvog stupnja je naloženo neposredno ispitivanje navedenih svjedoka te zapisničko konstatiranje njihovih iskaza.
S obzirom da je presuda ukinuta zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, VSRH se nije upuštao u ocjenjivanje činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskoj presudi.
U ponovljenom postupku Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku od navedenih trinaestero svjedoka, uopće nije saslušalo pet svjedoka, dok je prilikom ispitivanja dvojice svjedoka ponovno zapisnički konstatirano da iskazuju sukladno iskazu na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno iskazima iz postupka protiv Novaka Simića i ostalih. No, za razliku od presude od 08. travnja 2009., sud prvoga stupnja u obrazloženju presude od 18. veljače 2010., izuzev iskaza jednoga svjedoka (Mirka Kelave), ostale sporne iskaze nije niti koristio.
U postupku je sporno da li su oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u “radni vod”) imali status civilnog stanovništva te je li optuženik, pored funkcije načelnika bezbjednosti, bio i zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, nadređen pravomoćno osuđenima Simiću, Kikanoviću i Krstiniću.
Kao i ranije, Vijeće je zaključilo da su mobilizirani pripadnici “radnog voda” imali status civilnog stanovništva, s obzirom da nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima kao i da je okr. Jović bio stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi.
Brojne dokazne prijedloge obrane, među ostalima i prijedlog za stručnim tumačenjem odredbi “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ”, kako bi se utvrdilo je li moguće istovremeno biti i načelnik sigurnosti i zapovjednik vojne policije, prijedlog za pribavljanjem iz Republike Srbije formacijskog ustroja 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, prijedlog za pribavljanjem od PU osječko-baranjske ili PP Dalj eventualnih podataka o tome je li 1995. podnijeta kaznena prijava povodom smrtnog stradavanja Antuna Kundića, Vijeće je odbilo, smatrajući da je izvođenje tih dokaza nepotrebno.
Ne ulazeći u slobodnu ocjenu Vijeća koje je dokaze potrebno izvesti, mišljenja smo da izvođenje nekih od predloženih dokaza ne bi znatno odužilo postupak, a znatno bi doprinijelo vjerojatnosti potvrđivanja presude od strane VSRH, posebice imajući u vidu da se optuženik nalazi u pritvoru godinu i devet mjeseci, a VSRH još uvijek nije imao priliku ocijenjivati činjenice utvrđene od strane prvostupanjskog suda. travanj 2010.

[1] Vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić su 2008. godine pravomoćno osuđeni za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (zbog fizičkog zlostavljanja Ivana Horvata, Ivana Bodze, Karola Kremenerskog, Josipa Ledenčana i Emerika Huđika te Antuna Kundića, koji je preminuo uslijed zlostavljanja). Simić je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, Kikanović od šest godina i šest mjeseci te Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
[2] Zapisnik o glavnoj raspravi od 11. ožujka 2009. godine, Krz-80/08-82
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
I nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je opt. Čedu Jovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, u svezi s čl. 28. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.
Presudom, objavljenom 15. ožujka 2011. godine, opt. Jović proglašen je krivim što u razdoblju od konca prosinca 1993. do lipnja 1995. u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. Slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristao na taj način da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji, pa su tako Simić, Kikanović i Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, uslijed kojih je ubrzo preminuo, te su fizički zlostavljali još petoricu civila.
Pritvor, u kojemu se optuženi Jović nalazi od 7. srpnja 2008. godine, je prilikom objave presude produljen.
Dvije ranije donesene prvostupanjske presude u ovome predmetu, kojima je optuženi Jović također proglašavan krivim i osuđivan na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, VSRH je ukinuo: prvi puta zbog formalnih razloga (povreda odredaba kaznenog postupka), a drugi puta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.
U rješenju VSRH kojim je ukinuta druga presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na treće raspravljanje, VSRH je naložio prvostupanjskom sudu izvođenje dokaza kojima bi se raspravilo tko je u vojnoj formaciji ovlašten zapovijedati jedinicom vojne policije (zapovjednik voda vojne policije i/ili zapovjednik cijele vojne postrojbe i/ili zapovjednik organa bezbjednosti); je li optuženik, pored nesporne činjenice da je bio oficir bezbjednosti, bio formalno nadređen zapovjednik vojnoj policiji (što u konkretnom postupku zapravo i nije od presudnog značaja); je li to bio de facto; je li optuženik išta poduzeo nakon događaja od 3. svibnja 1995. godine u kojemu je smrtno stradao Antun Kundić.
U tom smislu prvostupanjskom sudu naloženo je saslušanje kompetentne osobe koja je stručnjak za vojno ustrojstvo i koja poznaje način zapovijedanja vojnom policijom u bivšoj JNA, prikupljanje podataka o tome je li ikada u vezi smrti Antuna Kundića došlo do kaznenog progona neke osobe i je li zbog propusta u vezi tog slučaja došlo do smjene tadašnjeg zapovjednika Stanice milicije u Dalju, prikupljanje podataka o formacijskom ustroju 35. Slavonske brigade te saslušavanje nekoliko svjedoka na okolnost optuženikovog statusa u vojsci, njegovog postupanja nakon događaja od 3. svibnja 1995. kao i na okolnost na čiju su inicijativu pokrenute predistražne radnje u vezi ovoga događaja.
Kao svjedoka stručnjaka sud je saslušao Slavka Kita, umirovljenog pukovnika HV-a, a do 1991. godine oficira JNA, no obrana je smatrala da u njegovom iskazu ima proturječnosti te je kao kompetentnog svjedoka, kao i na ranije održanim glavnim raspravama, predložila saslušanje Imru Agotića, generala u mirovini, no sud je taj dokazni prijedlog obrane odbio.
Nadalje, od nadležnih institucija dobiven je podatak da zbog smrtnog stradavanja Antuna Kundića nije pokrenut kazneni postupak protiv ijedne osobe.
O okolnostima optuženikovog statusa u brigadi i njegovog postupanja nakon smrtnog stradavanja Antuna Kundića sud je, između ostalih, saslušao i Dušana Grahovca (oficira bezbjednosti, u kritično vrijeme neposredno nadređenog opt. Joviću), no njegov iskaz, u kojemu je izjavio da ga je o događaju optuženik izvijestio i da je optuženik poduzeo potrebne mjere, sud je ocijenio neuvjerljivim, suprotnim drugim izvedenim dokazima i usmjerenim pogodovanju obrani optuženog. Sud je zaključio da optuženik nije poduzeo potrebne mjere kako bi došlo do sankcioniranja počinitelja jer nije izvijestio o imenima odgovornih za Kundićevu smrt, unatoč tome što je to znao.
Obrana je, za razliku od optužbe, ali i utvrđenja suda, smatrala kako pripadnici radnog voda ne mogu imati status civila jer su primali mobilizacijske pozive i imali formacijsko mjesto u brigadi, da optuženik nije imao niti formalnu niti stvarnu zapovjednu moć nad pripadnicima vojne policije te da su svjedoci, koji su iskazivali o optuženikovoj nadređenoj ulozi nad pripadnicima vojne policije, formirali svoje zaključke na temelju seoskih priča, no da niti jedan od njih nije vidio da bi optuženik išta zapovjedio bilo kojem pripadniku vojne policije.
U mišljenju nakon provedenog drugog (prvog ponovljenog) postupka ukazali smo na mogućnost da VSRH ukine prvostupanjsku presudu, posebno imajući u vidu brojne dokazne prijedloge obrane koje je vijeće prvostupanjskog suda tada odbilo izvesti. Iako je u trećem postupku prvostupanjski sud izveo većinu dokaza na koje je ukazao VSRH ili koje je predlagala obrana (nije usvojen prijedlog obrane za ispitivanjem kao svjedoka stručnjaka Imre Agotića), neizvjesno je hoće li VSRH smatrati da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.
Formalni propusti u prvom suđenju te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u drugome odužli su trajanje ovoga postupka. Optuženik se nalazi u pritvoru tijekom cijeloga postupka. Ukoliko VSRH ukine i posljednju prvostupanjsku presudu i vrati predmet na četvrto raspravljanje, vjerojatno je da će isteći i maksimalni rok u kojemu optuženik može biti pritvoren.
PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON ČETVRTOG (TREĆEG PONOVLJENOG) POSTUPKA

I nakon provedenog četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je opt. Čedu Jovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, u svezi s čl. 28. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudom, objavljenom 1. lipnja 2012. godine, opt. Jović proglašen je krivim što u razdoblju od kraja prosinca 1993. do lipnja 1995. u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristao na taj način da oni nastave s takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji, pa su tako Simić, Kikanović i Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, od kojih je ubrzo preminuo, te su fizički zlostavljali još petoricu civila.

Pritvor, u kojemu se optuženi Jović nalazi od 7. srpnja 2008. godine, je prilikom objave presude produljen.

U postupku je sporno jesu li oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u „radni vod“) imali status civilnog stanovništva, je li optuženik, pored nesporne funkcije načelnika bezbjednosti, bio i stvarni zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, a time i nadređen pravomoćno osuđenim neposrednim počiniteljima zločina, vojnim policajcima Simiću, Kikanoviću i Krstiniću, te je li optuženik poduzeo neophodne radnje kako bi spriječio neposredne počinitelje da počine djelo.

Vijeće je zaključilo da su pripadnici radnog voda civili, jer nisu neposredno sudjelovali u neprijateljstvima; da je optuženik, neupitno načelnik bezbjednosti, bio i stvarni zapovjednik vojne policije, jer je on na sebe preuzimao ulogu zapovjednika vojne policije, pa su ga pripadnici vojne policije tako i doživljavali; da optuženik nije poduzeo sve kako bi se spriječila maltretiranja pripadnika radnog voda i procesuirali počinitelji, s obzirom da nije podnio kaznenu prijavu protiv počinitelja, za razliku od slučaja silovanja jedne žene u Dalj Planini u kojemu je proveo izvide i podnio kaznenu prijavu.

Vijeće je zaključilo da je optuženik imao ovlasti pritvoriti neposredne počinitelje, no da to nije učinio. Izvijestio je pretpostavljene, ali je počinitelje, koji su mu priznali djelo, pustio. Vijeće je zaključilo da optuženik kod usmrćenja Antuna Kundića nije poduzeo radnje koje je poduzeo kod počinjenja ranije spomenutog kaznenog djela silovanja – nije podnio kaznenu prijavu, jer bi u tom slučaju policija počinitelje ispitala kao osumnjičenike, a ne kao građane u obavijesnom razgovoru. Suprugu preminulog se obavijestilo da je ošt. Kundić preminuo od infarkta. Navedeno ukazuje da je optuženik radio na prikrivanju događaja i pogodovao osobama koje su počinile kazneno djelo te da nije izvršio svoju garantnu obvezu.

 

Prigovori i stavovi obrane

Obrana je konstantno ulagala prigovore na iskaze svjedoka Slavka Kita, umirovljenog pukovnika HV-a, a do 1991. godine oficira JNA, koji je pozvan da kao stručnjak za vojno ustrojstvo i poznavatelj načina zapovijedanja vojnom policijom u bivšoj JNA svjedoči u predmetu, smatrajući svjedoka nekompetentnim, a njegov iskaz proturječnim. Tijekom ranijih prvostupanjskih postupaka obrana je predlagala saslušanje Imre Agotića, generala u mirovini. Zastupnik optužbe protivio se takvom dokaznom prijedlogu obrane, smatrajući da je obrana očito nezadovoljna iskazom Slavka Kita te da se predlaganjem novog svjedoka stručnjaka pokušava dobiti obrani prihvatljiv iskaz.

S obzirom da je u međuvremenu Imra Agotić preminuo, obrana je u posljednje provedenom prvostupanjskom postupku predložila da se kao svjedoka pozove i ispita Jordana Atanasoskog, koji je svjedočio u predmetu opt. Damira Kufnera i dr., Mate Laušića, koji je više puta svjedočio u postupcima pred domaćim sudovima i MKSJ, ili neke treće osobe za koju sud smatra da raspolaže potrebnim stručnim znanjem. Pored toga, branitelj je predložio da se u spis uvrsti i njegov dopis upućen generalu Imri Agotiću 21. ožujka 2011., u kojem je zamolio Agotića da se stručno očituje na okolnosti vezane za linije komandovanja, ulogu organa bezbjednosti u jedinici formacije brigade u bivšoj JNA te zadaće i uloge vojne policije, kao i odgovori generala Imre Agotića upućeni e-mailom 21. svibnja 2011., u kojima je Agotić dao opširna stručna tumačenja i objašnjenja. Nadalje, predložio je da se u spis uvrsti i materijalna dokumentacija: legitimacija vojne policije i legitimacija oficira organa bezbjednosti s ovlastima napisanima na njima, Priručnik za vojnike vojne policije, Metodika obuke vojne policije i Uputstva za primjenu pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ, iz čega, prema tvrdnji obrane, proizlazi da svjedok Slavko Kit nije govorio vjerodostojno te da ne raspolaže stručnim znanjem.

Navedene dokazne prijedloge branitelja sud je odbio, ocijenivši da su činjenice već dovoljno utvrđene.

Nadalje, obrana je, za razliku od optužbe, ali i utvrđenja suda, smatrala kako pripadnici radnog voda ne mogu imati status civila jer su primali mobilizacijske pozive i imali formacijsko mjesto u brigadi, da optuženik nije imao niti formalnu (za što ga se u početku postupka optužnicom teretilo) niti stvarnu zapovjednu moć nad pripadnicima vojne policije te da su svjedoci, koji su iskazivali o optuženikovoj nadređenoj ulozi nad pripadnicima vojne policije, formirali svoje zaključke na temelju seoskih priča, no da niti jedan od njih nije čuo niti vidio da bi optuženik išta zapovjedio bilo kojem pripadniku vojne policije.

 

Mišljenje o postupku

U mišljenju nakon provedenog drugog (prvog ponovljenog) postupka ukazali smo na mogućnost da VSRH ukine prvostupanjsku presudu, posebno imajući u vidu brojne dokazne prijedloge obrane koje je prvostupanjsko Vijeće tada odbilo izvesti. Iako je još u trećem postupku prvostupanjski sud izveo većinu dokaza na koje je u svom ukidbenom rješenju ukazao VSRH, neizvjesno je hoće li VSRH smatrati da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

Zbog propusta prvostupanjskog suda da provede formalno korektan postupak, ali i da potpuno i pravilo utvrdi činjenično stanje, postupak se nerazumno otegnuo. Okrivljenik se sve vrijeme trajanja kaznenog postupka nalazi u pritvoru. Lišen je slobode na graničnom prijelazu pri pokušaju ulaska u Republiku Hrvatsku 7. srpnja 2008. godine i od tada se nalazi u pritvoru. Za pretpostaviti je da bi opt. Jović, da je osuđujuća presuda na 5 godina zatvora postala pravomoćna, već bio prijevremeno otpušten sa izdržavanja kazne zatvora.

Dužina trajanja postupka, optuženikov pritvor te odbijanja dokaznih prijedloga obrane rezultirali su razmiricama između predsjednika Vijeća i branitelja optuženog, posebno vidljivima tijekom iznošenja završnih govora stranaka.

 

Zločin u Perušiću

Na Županijskom sudu u Zadru 17. siječnja 2011. započela je glavna rasprava u predmetu Nikole Munjesa, 1995. godine u odsutnosti osuđenog na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog u Perušiću u rujnu 1991. godine.

Okr. Nikola Munjes 04. veljače 2011. je na Županijskom sudu u Zadru nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora.

VSRH ukinuo je presudu Županijskog suda u Zadru. Predmet je potom delegiran Županijskom sudu u Splitu.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 30. studenoga 2012. godine Munjesa je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. veljače 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. optuženika se tereti da je 22. rujna 1991. u Perušiću kod Benkovca, kao pripadnik milicije tzv. Republike Srpske Krajine, protivno pravilima međunarodnog prava, prilikom vođenja dvojice mještana hrvatske nacionalnosti u “Stanicu milicije Benkovac” zbog sumnje da surađuju sa HV, tukao ih i prijetio im.

Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. godine možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K – 52/10

Vijeće za ratne zločine: sudac Boris Radman, predsjednik Vijeća, sutkinja Dijana Grancarić, članica Vijeća, sudac Ante Anić, član Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. godine

Zastupnik optužbe: Radovan Marjanović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Nikola Munjes, izručen iz Crne Gore, u pritvoru Zatvora u Zadru nalazi se od 20. listopada 2010.

Branitelj optuženog: Slaven Dmitrović, odvjetnik iz Zadra

Žrtve – zlostavljani: Duje Pešut i Grgo Pešut

Županijski sud u Splitu

Broj predmeta: Krz-7/11

Vijeće: sudac Bruno Klein, predsjednik Vijeća, sudac Damir Romac, član Vijeća, sudac Neven Cambi, član Vijeća

Optužnica Okružnog državnog odvjetništva Zadar broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. godine

Zastupnik optužbe: Radovan Marjanović, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zadru

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PERUSIC izvjestaji s pracenja sudjenja

PERUSIC izvjestaji s pracenja ponovljenog sudjenja

PRESUDA

Okr. Nikola Munjes presudom Županijskog suda u Zadru K-36/95 od 09. listopada 1995. pravomoćno je u odsutnosti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina. Povodom okrivljenikovog zahtjeva za obnovom postupka (nakon što je izručen iz Crne Gore), Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zadru broj Kv-280/10 (K-36/95) od 09. studenog 2010. dopuštena je obnova postupka.

Navedeno rješenje možete pogledati ovdje.

Okr. Nikola Munjes 04. veljače 2011. je na Županijskom sudu u Zadru nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora, čime mu je potvrđena presuda istog suda kojom je ranije osuđen u odsutnosti.

Presudu možete pogledati ovdje.

VSRH ukinuo je presudu Županijskog suda u Zadru. Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 30. studenoga 2012. godine Munjesa je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudu pogledajte ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. veljače 2013. godine. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Prvostupanjska presuda je potvrđena. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog (obnovljenog) kaznenog postupka Županijski sud u Splitu 30. studenoga 2012. godine stavio je van snage presudu Županijskog suda u Zadru od 9. listopada 1995. godine u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni. Umjesto 9 godina, izrečenih ranijom presudom, okrivljeni Nikola Munjez osuđen je na 5 godina zatvora.

O ranijem tijeku postupka

Presudom Županijskog suda u Zadru od 9. listopada 1995. godine okr. Munjez bio je osuđen jer je 22. rujna 1991. godine u Perušiću kod Benkovca, kao pripadnik milicije tzv. RSK, sudjelujući zajedno s više drugih pripadnika milicije u prijetnjama i fizičkom zlostavljanju mještana hrvatske nacionalnosti, prilikom susreta s Dujom Pešutom, kojeg su zajedno s Grgom Pešutom vodili u Stanicu milicije Benkovac zbog sumnje da surađuje s hrvatskom vojskom, bez ikakvog povoda Duju Pešuta stao tući nogama i kundakom puške, a potom ga ugrizao za vrat govoreći da će se napiti ustaške krvi, pa mu je zatim vojničkim bajunetom zarezao vrat i iz rane pio krv te ga nastavio udarati kundakom po glavi, a kada je Grgo Pešut prigovorio takvom postupanju, rekavši da će ubiti pravedna čovjeka, kazao Grgi Pešutu „da se ustaše i zmije mogu samo tako uništiti“ pa je potom jedan od pripadnika milicije i njega s cijevi puške udario u predio prsiju.

Postupak pred Županijskim sudom u Zadru vodio se u odsutnosti okrivljenoga. Nakon što je na temelju međunarodne tjeralice uhićen u Crnoj Gori i izručen Hrvatskoj, zatražio je obnovu kaznenog postupka.

Obnovljeni postupak, koji se također vodio na Županijskom sudu u Zadru, okončan je donošenjem presude 4. veljače 2011. godine. Presuda od 9. listopada 1995. godine u cijelosti je ostavljena na snazi. Sud nije utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono utvrđeno u postupku vođenom u odsutnosti.

Nakon što je VSRH u studenome 2011. godine ovu presudu ukinuo, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako se Županijski sud u Zadru oglasio stvarno nenadležnim, predmet je dostavljen Županijskom sudu u Splitu.

Ponovljeni postupak pred Županijskim sudom u Splitu

Nakon provedene glavne rasprave, Županijski sud u Splitu je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti. Sud je otklonio dvojbu o identitetu osobe koja je zlostavljala Duju Pešuta. Okrivljenik je, naime, u svojoj obrani tvrdio da nema veze sa počinjenjem djela, da je 22. rujna 1991. godine proveo u milicijskom stacionaru i po Benkovcu, a inkriminirano je ponašanje prebacivao na druge osobe. Zbog nedosljednosti i konfuznosti u iskazima okrivljenoga Sud nije njegovu obranu prihvatio kao vjerodostojnu.

U ponovljenom postupku ispitani su svjedoci Duje Pešut, Ante Pešut i Grgo Pešut. Svjedoci Duje i Grgo Pešut opisali su ponašanje Nikole Munjeza prema njima kritične zgode. Duje Pešut je na ponovljenoj raspravi ponovio kako mu je njegov brat Ante Pešut rekao da se osoba koja ga je zarezala bajunetom po vratu zove Nikola Munjez. Duje Pešut je izjavio da je prethodno mislio da se ta osoba preziva Cupač, jer je sestra okrivljenoga udana Cupač. Tim obrazloženjem u ponovljenom postupku otklonjena je dvojba oko prezimena počinitelja. Svjedok Grgo Pešut, koji je kritičnog dana sa bratom Dujom vožen u vozilu milicije tzv. SAO Krajine, rekao je da nije vidio lice osobe koja je tukla Duju i zarezala ga nožem, jer su i njega tukli i nije ih smio gledati. No Ante Pešut je odmah prepoznao okrivljenika na predočenim fotografijama.

Svjedoci Mirko Tokić i Zorka Tokić opisali su događaje u kojima su zlostavljani. Na predočenim fotografijama prepoznali su Nikolu Munjeza. Iako se njihovi iskazi nisu odnosili na inkriminirani događaj od 22. rujna 1991. godine, ipak su potvrdili devijantno ponašanje okrivljenoga.

Iskaze svjedoka Zorana Opačića, Boška Cupača, Slobodana Pupovca, Branka Alavanje i Dragiše Pupovca, koje je kao svjedoke predložila obrana, a ispitani su u Beogradu posredstvom video konferencijske veze, sud nije prihvatio kao vjerodostojne zbog odmaka vremena te očitog odlaska branitelja okrivljenoga u Srbiju kako bi kontaktirao sa svjedocima, uputio ih u predmet postupka i na određeni način pripremio ih za svjedočenje.

Okrivljeni Nikola Munjez u počinjenju kaznenog djela postupao je s izravnom namjerom. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je bio ubrojiv.

Obrazlažući odluku o kazni, istaknuto je kako u postupku koji je vođen u odsutnosti Sud nije raspolagao podacima potrebnim za ocjenu olakotnih i otegotnih okolnosti. One su utvrđene tek tijekom obnovljenog postupka, kojemu je okrivljenik prisustvovao. U postupku vođenom u odsutnosti okrivljenoga on nije bio u mogućnosti dati svoju obranu. Zbog činjenice da je prvostupanjska presuda iz 1995. godine postala pravomoćna bez mogućnosti da odluku o njoj donese VSRH (branitelj okrivljenoga imenovan po službenoj dužnosti nije uložio žalbu na presudu), činjenice da su ispitani i svjedoci koji nisu svjedočili u prvotnom postupku, činjenice da kaznenim djelom iz čl. 120. st. 1. OKZ RH okrivljeni Munjez nije prouzročio smrtnu posljedicu, tešku tjelesnu ozljedu ili se dugotrajno iživljavao nad oštećenim, smatramo ispravnom odluku Suda da djelomično stavi van snage raniju pravomoćnu presudu i okrivljeniku izrekne kraću zatvorsku kaznu.

Zločin u Baranji (opt. Tihomir Kašanin)

Postupak protiv Tihomira Kašanina, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-2/2012

Vijeće za ratne zločine: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća; sudac Nikola Sajter, član Vijeća; sudac Damir Krahulec, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-136/94, izmijenjena podneskom od 26. veljače 2013. godine

Zastupnik optužbe: Miroslav Dasović, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Tihomir Kašanin, prisutan, izručen iz Velike Britanije

Branitelj optuženika: Dubravko Marjanović, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve – zlostavljani: Mato Filipović i Franjo Verner

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine u Vardarcu i Belom Manastiru kao sudionik oružane pobune sudjelovao u zastrašivanju, okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnih stanovnika Baranje nesrpske nacionalnosti. Kao pripadnik SUP-a Beli Manastir lišavao ih je slobode, tukao ih pri uhićenju, privodio u zatvor SUP-a Beli Manastir, gdje su fizički zlostavljani, te ih je i sam tukao. Dana 29. kolovoza 1991. godine u Vardarcu, zajedno sa dvoje civila uhitio je Matu Filipovića te ga svezanog i potrbuške polegnutog u kamionu odvezao u zatvor, gdje ga je jedan pripadnik milicije nogama tukao po cijelom tijelu. U zatvoru, zajedno sa dvojicom milicionera, kundacima pušaka, rukama i nogama tukao je Franju Vernera, uhićenog 10. rujna 1991. godine, koji je tako zadobio više ozljeda.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BARANJA (Kasanin) – izvjestaji s pracenja glavne rasprave

 

PRESUDA

Nakon što je zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku izmijenio činjenični i pravni opis djela, te opt. Tihomiru Kašaninu stavio na teret počinjenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZ RH, Vijeće je, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donijelo presudu kojom se optužba odbija.

Optuženik je pušten iz pritvora.

Presudu pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon što je zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku izmijenio činjenični i zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice, sa ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na oružanu pobunu, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 11. ožujka 2013. godine, primijenivši Zakon o općem oprostu, odbilo je optužbu protiv Tihomira Kašanina.

Kašanin je uhićen je po međunarodnoj tjeralici u Velikoj Britaniji, čiji je i državljanin. Izručen je Republici Hrvatskoj. Glavna rasprava započela je 27. veljače 2013. godine te je nastavljena 11. ožujka, kada je i donesena odbijajuća presuda. Do donošenja presude u pritvoru je proveo osam mjeseci. Po izricanju presude pušten je na slobodu.

Postupak je korektno proveden. Mišljenja smo da je, s obzirom na tijek dokaznog postupka, bilo za očekivati da tužiteljstvo prekvalificira kazneno djelo iz optužnice.

Obrazloženje

U postupku nije bilo sporno da je okrivljenik pristupio tzv. Sekretarijatu za unutrašnje poslove Beli Manastir te da je bio zadužen pješačkim naoružanjem, jer je to proizlazilo i iz njegove obrane. Sporno je bilo je li sudjelovao u protupravnom uhićenju civila i njihovom fizičkom i psihičkom zlostavljanju u zatvoru u zgradi milicije. Kako je o optuženikovu sudjelovanju u protupravnom uhićenju govorio tek svjedok Mato Filipović, iskazujući o svom uhićenju, a o tome da ga je viđao u prostorijama zatvora, gdje su zlostavljani civili, tek svjedok Ivan Belaj, tužiteljstvo je izmijenilo optužnicu tereteći optuženika tek za počinjenje kaznenog djela oružane pobune.

Svjedoci Franjo Verner i Zoran Knežević, koji su u svojim iskazima danim pred istražnim sucem 1995. godine spominjali optuženika, pri čemu je svjedok Franjo Verner tvrdio da ga je opt. Kašanin zajedno s još dvije osobe tukao, na glavnoj raspravi nisu potvrdili svoje, u istrazi dane iskaze. Nisu mogli potvrditi da su u prostorijama zatvora viđali optuženoga. Franjo Verner je od drugih osoba čuo o tome da ga je zlostavljao Tihomir Kašanin, no osobu koju je vidio u sudnici (optuženog Kašanina) nije mogao povezati s osobama koje su ga zlostavljale.

Optužnica za zločine počinjene u Belom Manastiru i drugim mjestima Baranje

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 3. travnja 2001. godine optuženi su Svetislav Vranić i još 57 osoba zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dostupnim optuženicima, pripadnicima različitih paravojnih ili parapolicijskih snaga, suđeno je u razdvojenim postupcima. Tako je Stokan Sekanić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Nakon provedenog postupka i prekvalifikacije na oružanu pobunu, odbijena je optužba protiv Branka Mumleka, kao i Nikole Alaice, Drage Karagaće, Mile Bekića, Milana Prusca i Srete Jovandića. Nakon dugotrajnog postupka, koji je višekratno ponavljan, na 3 godine i 6 mjeseci zatvora osuđen je Petar Mamula.

Zoranu Vukšiću, Branku Hrnjaku i Slobodanu Strigiću, zbog protupravnih uhićenja, zlostavljanja te usmrćenja najmanje šest osoba, sudi se pred Višim sudom u Beogradu. Presudom istog suda, Velimir Bertić pravomoćno je osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora.

Protiv Dane Brankovića, Dragana Kovačevića, Milorada Lemića, Miroslava Morače, Nebojše Milovanovića, Jovana Mrđe, Branka Nikolića, Milorada Obradovića, Bogdana Radojčića, Mirka Stupara, Željka Sića, Dušana Šimunovića, Kolje Vujkovića, Jovana Vučenovića, Ilije Čelara, Save Đukića i Miodraga Ignjatovića optužnica je u međuvremenu prekvalificirana i postupak je obustavljen.

Ostali optuženici nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

 

Zločin u Baranji

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. ožujka 2009. godine započeo je treći (drugi ponovljeni) postupak protiv Petra Mamule, optuženog da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Presuda kojom je okrivljeniku izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci objavljena je 07. travnja 2009. godine.
Javna sjednica Vrhovnog suda RH održana je 03. kolovoza 2010. Vrhovni sud RH je ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku i vratio predmet na ponovno suđenje.
Glavna rasprava u četvrtom (trećem ponovljenom) postupku započela je 22. veljače 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je 23. ožujka 2011. optuženog Petra Mamula krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 12. listopada 2011. godine. VSRH po četvrti puta ukinuo je prvostupanjsku osuđujuću presudu.

Nakon provedene pete (četvrte ponovljene) glavne rasprave optuženik je 10. veljače 2012. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT -136/94, od 3. travnja 2001. godine, kojom je optužilo 58 optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

U listopadu 2001. godine razdvojen je postupak za optužene Nikolu Alaicu, Mileta Bekića, Dragu Karagaću, Petra Mamulu, Milana Prusca i Sretu Jovandića, u odnosu na optuženike koji su nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Dana 14. ožujka 2002. godine, nakon što je završio dokazni postupak, izmijenjena je optužnica. Navedenom izmjenom spomenutoj šestorici optuženika se stavljalo na teret počinjenje kazenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Nakon što je VSRH ukinuo osuđujuću presudu Županijskog suda u Osijeku, proveden je ponovljeni postupak, u kojemu je u tijeku glavne rasprave, dana 4. svibnja 2006. godine, izmijenjena optužnica. Optuženicima Nikoli Alaici, Mili Bekiću, Dragi Karagaći, Milanu Pruscu i Sreti Jovandiću stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela protiv RH – oružane pobune iz čl. 235. KZ RH. Navedenom izmjenom opt. Petru Mamuli se stavlja na teret da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, u Belom Manastiru, Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka RH, protivno odredbama čl. 3. st. 1. t. a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, te odredbama čl. 4. st. 2. t. a) i čl. 13. st. 2. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), sudjelovao u zastrašivanju, te okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnih stanovnika Baranje nesrpske nacionalnosti pa da je tako:

– početkom rujna 1991. godine, u podrumu SUP Beli Manastir, gdje su bili zatočeni uhićeni Hrvati, izveo više osoba iz ćelije, odveo u posebnu prostoriju i tamo tukao Pavu Zemljaka, pucao pored njega iz puške,

– dana 9. rujna 1991. godine u štabu TO u Batini ispitivao nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića, tukao ga rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, odvezao ga u Kneževe Vinograde, usput mu prijeteći ubojstvom, oduzeo mu ručni sat, u koji je pucao, te pored lijevog uha oštećenika ispalio jedan metak iz pištolja pa je uslijed detonacije oštećeniku pukao bubnjić, oštećenik je pao na pod, nakon čega su prišli pripadnici TO Kneževi Vinogradi i tukli ga nogama, a nakon premlaćivanja optuženik je odvezao oštećenika u SUP Beli Manastir, na portirnici ga tjerao da stane uz pult dežurnog te rašiori noge pa ga je nogom udario u genitalije i potom ga predao u zatvor,

da je na taj način kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i nanosio mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st.1. OKZ RH.

Potom je 08. svibnja 2006. godine objavljena presuda kojom je odbijena optužba protiv optuženih Nikole Alaice, Mile Bekića, Drage Karagaće, Milana Prusca i Srete Jovandića, dok je optuženi Petar Mamula proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Nakon što je VSRH ukinuo presudu u odnosu na opt. Petra Mamulu, u trećem (drugom ponovljenom) postupku, koji je započeo 18. ožujka 2009. godine, zastupnik optužbe ostao je pri optužnici izmijenjenoj 04. svibnja 2006. godine.

Optužnica je izmijenjena 23. ožujka 2011., tijekom četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz 88/08; Krz 76/10

Vijeće za ratne zločine u trećem (drugom ponovljenom) postupku: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća; sudac Drago Grubeša, član Vijeća; sutkinja Katica Krajnović, članica Vijeća

Vijeće za ratne zločine u četvrtom (trećem ponovljenom) postupku: sudac Zvonko Vrban, predsjednik Vijeća, sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća, sutkinja Dubravka Vučetić, članica Vijeća

Vijeće za ratne zločine u petom (četvrtom ponovljenom) postupku: sudac Zvonko Vrban, predsjednik Vijeća, Sudac Ante Kvesić, član Vijeća, sudac Mario Kovač, član Vijeća

Optužnica: KT-136/94 od 3. travnja 2001. godine, izmijenjena dana 14. ožujka 2002. godine, dana 4. svibnja 2006. godine i 23. ožujka 2011. godine

Zastupnik optužbe: Zlatko Bučević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku; Miroslav Dasović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženik: Petar Mamula, nalazi o se u privoru od 06. listopada 2000. godine do 7. svibnja 2003. godine

Branitelji optuženika: Lina Budak i Artur Fišbah

Žrtve – zlostavljani: Antun Knežević i Pavo Zemljak

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BARANJA izvjestaji s pracenja drugog postupka

BARANJA izvjestaji s pracenja treceg postupka

Treća (druga ponovljena) glavna rasprava započela je 18. ožujka 2009. godine. Zbog izmjene člana Vijeća (umjesto suca Josipa Frajlića imenovan je sudac Drago Grubeša) 31. ožujka krenula je iznova, a istoga je dana i završena.

BARANJA izvjestaji s pracenja cetvrtog postupka

BARANJA izvjestaji s pracenja petog postupka 

 

PRESUDE

Dana 05. travnja 2002. na Županijskom sudu u Osijeku objavljena je presuda kojom su optuženici oglašeni krivima i izrečene su im kazne zatvora. Nikoli Alaici izrečena je kazna zatvora u trajanju od 6 godina, Mili Bekiću od 3 godine, Dragi Karagaći od 2 godine, Petru Mamuli od 5 godina i 6 mjeseci, Milanu Pruscu od 2 godine i Sreti Jovandiću od 2 godine.

Vijeće VSRH je, na javnoj sjednici održanoj 6. i 7. svibnja 2003. godine, prihvatio žalbe optuženika kao osnovane, ukinulo pobijanu presudu i predmet vratilo sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Nakon provedenog ponovljenog postupka, dana 08. svibnja 2006. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je odbijena optužba protiv optuženih Alaice, Bekića, Karagaće, Prusca i Jovandića. Prethodno je tužitelj optužnicu u odnosu na njih izmijenio na način da ih je teretio za kazneno djelo oružane pobune. Opt. Petar Mamula proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Vijeće VSRH je, na javnoj sjednici održanoj dana 15. listopada 2008. godine, ukinulo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, u osuđujućem dijelu, i vratilo predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Dana 7. travnja 2009. godine predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavio je nepravomoćnu presudu br. Krz-88/08 kojom je opt. Petar Mamula proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH održana je 03. kolovoza 2010. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Vrhovni sud RH je ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku i vratio predmet na ponovno suđenje.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je 23. ožujka 2011. optuženog Petra Mamula krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 12. listopada 2011. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH po četvrti puta ukinuo je prvostupanjsku osuđujuću presudu. Navedeno rješenje VSRH-a možete pogledati ovdje.

Nakon provedene pete (četvrte ponovljene) glavne rasprave optuženik je 10. veljače 2012. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 15. svibnja 2013. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH odbio je kao neosnovanu žalbu opt. Petra Mamule i potvrdio je presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON DRUGOG (PRVOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku korektno je provelo ponovljeni kazneni postupak protiv optuženih Nikole Alaice, Mile Bekića, Drage Karagaće, Petra Mamule, Milana Prusca i Srete Jovandića, koji su terećeni za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva u Baranji, u periodu od 1991-1993. godine.

Odbijajuća presuda u odnosu na opt. Nikolu Alaicu, Mileta Bekića, Dragu Karagaću, Milana Prusca i Sretu Jovandića donesena je, međutim, nakon petogodišnjeg sudskog procesa koji je vođen na osnovu nedovoljno utemeljene optužnice. Naime, Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka je, 2001. godine, podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva, za ista opisana djela i s istim dokazima koje u ponovljenom postupku preinačuje u kazneno djelo oružane pobune. Pri tomu su Nikola Alaica i Mile Bekić optuženi za djelo oružane pobune iako su, po Zakonu o općem oprostu, za to isto djelo već jednom amnestirani, još 1997. godine. Optuženici su pri tomu bili po dvije godine u pritvoru.

Ono što posebno zabrinjava jest to da je optužnica uopćena, da se odnosi na vrlo dug vremenski period, da nije dovoljno konkretna, a ono što se optuženima stavlja na teret ne predstavlja biće kaznenoga djela ratnoga zločina. Na osnovu ovakve optužbe stječe se utisak da su optuženi (izuzev optuženog Petra Mamule) kazneno gonjeni zato što su se priključili “drugoj strani”.

Vijeće je optuženog Petra Mamulu proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora manju nego u prethodnom postupku, i to u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci. Vijeće je osuđujuću presudu donijelo navodeći da i dalje postoje dvojbe u dijelove iskaza bitnih svjedoka optužbe, Jovana Narandže i Veljka Salonje. Sud nije utvrđivao kojoj vojnoj ili paravojnoj postrojbi je optuženi pripadao.

Prikaz drugog (prvog ponovljenog) postupka protiv opt. Alaice i dr.

 

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Dana 7. travnja 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu br. Krz-88/08, kojom je opt. Petra Mamulu proglasilo krivim i osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Treći (drugi ponovljeni) postupak proveden je korektno, u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku.

Prvostupanjski je sud izveo dokaze čije je izvođenje naložio Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao i dokaze za koje je smatrao da su potrebni, a predloženi su od strane obrane.

Sukladno gore navedenom, prvostupanjski je sud izvršio uvid u spise Kio-30/97, Kio 29/97 te presudu Županijskog suda u Osijeku br. K-17/06, iz kojih je trebao utvrditi zbog kojeg je činjeničnog supstrata protiv opt. Petra Mamule obustavljena istraga te, sukladno tome, je li predmetno djelo već pravomoćno presuđeno. Ponovno su saslušani i svjedoci Jovan Narandža, Veljko Salonja i Antun Knežević.

Iz izvedenih materijalnih dokaza sud je utvrdio da radnje kaznenog djela koje se optuženiku stavljaju na teret u ovom kaznenom postupku nisu identične radnjama koje su bile predmet istrage koja je obustavljena rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kio-30/97, primjenom Zakona o općem oprostu.

Iz izvedenih personalnih dokaza, iskaza ponovno saslušanih svjedoka, pročitanih iskaza ranije saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da je opt. Petar Mamula počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH, kako mu je to izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret.

Odlučujući o visini i svrsi kazne sud je našao da će se izrečenom ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PRVEDENOG PETOG (ČETVRTOG PONOVLJENOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je dana 10. veljače 2012. godine nepravomoćnu presudu kojom je opt. Petar Mamula proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Odlučujući o visini kazne zatvora Vijeće za ratne zločine, primjenjujući odredbe o ublažavanju kazne, izreklo je kaznu zatvora u trajanju manjem od minimuma za predmetno kazneno djelo. Za očekivati je da će Vijeće obrazlažući odluku o visini kazne navesti koje su to “osobito olakotne okolnosti” koje je cijenilo primjenjujući odredbe o ublažavanju izrečene kazne.

U izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je optuženi Mamula tijekom istrage i glavne rasprave (u ranijem dijelu ovoga kaznenog postupka) proveo u pritvoru – od 6. listopada 2000. do 7. svibnja 2003. godine.

Presudom je opt. Petar Mamula proglašen krivim što je dana 9. rujna 1991. godine, u Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, sudjelovao u zastrašivanju te okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnih stanovnika Baranje nesrpske narodnosti, tako što je u tzv. Štabu TO u Batini, ispitujući nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića, tukao ga rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, a zatim ga odvezao osobnim vozilom u ambulantu u Kneževe Vinograde, prijeteći usput da će ga ubiti, u spomenutoj ambulanti oduzeo mu sat i pucao iz pištolja u taj sat, a potom naslonio pištolj pored njegovog lijevog uha i ispalio jedan metak, pa je od detonacije Antunu Kneževiću pukao bubnjić te je on pao na pod, nakon čega su prišli prisutni pripadnici tzv. TO Kneževi Vinogradi i tukli ga nogama, od kojih je batina bio sav krvav, te ga je nakon opisanog premlaćivanja odvezao osobnim vozilom u tzv. SUP Beli Manastir, na portirnici mu naredio da stane uz pult dežurnog te raširi noge, a onda ga nogom udario u genitalije, te predao u zatvor.

U ovome postupku, kao i u većini postupaka koje smo pratili, a koji su završili osuđujućom odlukom sudskog vijeća, optuženik je oslobođen plaćanja sudskih troškova.

 

Prijašnji tijek postupka

Ovoj presudi su prethodile četiri nepravomoćne prvostupanjske presude u kojima se opt. Petra Mamulu proglašavalo krivim i osuđivalo na kaznu zatvora , a koje je Vrhovni sud RH ukidao i predmet vraćao na ponovno suđenje na Županijski sud u Osijeku.

Žalbeno vijeće VSRH, na sjednici održanoj dana 12. listopada 2011. godine, zbog bitne povrede odredbe kaznenog postupka iz članka 367. st. 3. ZKP-a ukinulo je prvostupanjsku presudu donesenu u četvrtom (trećem ponovljenom) postupku i predmet ponovno vratilo Županijskom sudu u Osijeku. Žalbeno vijeće VSRH našlo je da je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane odbivši prijedloge obrane za izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka Stjepana Petreševa, Đure Molnara i Franje Joha.

Vrhovni sud je odlučio da se u ponovljenom postupku pred novim prvostupanjskim vijećem provede i sudsko-medicinsko vještačenje oštećenog Antuna Kneževića.

 

O petom (četvrtom ponovljenom) postupku

U ovom ponovljenom postupku Vijeće je ispitalo oštećenika Antuna Kneževića na okolnosti na koje je ukazao VSRH u svom ukidbenom rješenju. Oštećenik je detaljno opisao kritični događaj, postupanje optuženika, postupanje svjedoka Stjepana Petreševa, jednako konzistetno kao i u prijašnjim iskazima.

Vijeće za ratne zločine suočilo je oštećenika i svjedoka Stjepana Petreševa, kako bi otklonilo razlike u njihovim iskazima o kritičnom događaju u Batini. Tijekom suočenja, prema konstataciji sudskog vijeća , svjedok Antun Knežević mirno i staloženo je gledao u oči svjedoka Petreševa te je tako i iskazivao. Nasuprot tome vijeće je zaključilo da svjedok Stjepan Petrešev ne govori istinu, tijekom suočenja je bio nemiran, nije gledao u oštećenika, vrtio je prstima.

Svjedoci obrane Đuro Molnar i Franjo Joh svojim iskazima potvrdili su navode iz optužnice o postupanju optuženika kritične zgode.

Vijeće je saslušalo i sudsko-medicinskog vještaka, koji je u svom nalazu i mišljenju potvrdio da oštećenje Antuna Kneževića proizlazi kao posljedica prijeloma sljepoočne kosti, koji može nastupiti ili snažnim udarcem tupo-tvrdog sredstva po regiji lijevog uha ili padom na zatiljak.

Oštećenik Antun Knežević se odlučio (nakon ovog petog postupka) na ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u posebnoj (građanskoj) parnici.

Ponovljeni postupak pred ovim sudskim vijećem proveden je sukladno Zakonu o kaznenom postupku, vijeće je provelo one radnje i ispitalo svjedoke koje mu je naložio u svojoj odluci VSRH te se nije upuštalo u žalbene razloge optuženika koje je VSRH razmotrio i odbio kao neosnovane.

Vijeće za ratne zločine svoju odluku o krivici opt. Petra Mamule temeljilo je na izvedenim dokazima u ovom ponovljenom postupku, s posebnim naglaskom da su navode iz optužnice potvrdili svjedoci koje je predložila upravo obrana.

Sukladno naprijed navedenom Vijeće za ratne zločine zaključilo je da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Postupajući na način da je kritične zgode oštećeniku nanio teške tjelesne ozljede, maltretirao ga i omalovažavao, ostvario je biće kaznenog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret. Postupanje na opisani način, posebice jer se radilo o oštećeniku koji je svećenik, osim što je oštećenik trpio bol i poniženje, moglo je odaslati poruke kakav će se obrazac postupanja primijeniti na svakoga tko ne bude prihvatio ili ne bude podržavao političku opciju ustrojenu na području Batine i Baranje 1991. godine. Stoga je ovakvo ponašanje okarakterizirano kao kazneno djelo ratnog zločina.

 

Trajanje postupka

Mišljenja smo da je duljina trajanja ovoga postupka u suprotnosti s odredbom čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, koja propisuje pravo na suđenje u razumnom roku kako za optuženika tako i za žrtve. U ovom postupku prvostupanjska presuda je ukidana četiri puta. Optuženik je proveo u pritvoru dvije godine i sedam mjeseci, što je skoro godinu dana kraće od duljine kazne na koju je osuđen nepravomoćnom presudom. Postupak je neučinkovit, kako za oštećenika, koji se višekratnim davanjem iskaza retraumatizira, tako i za optuženika, koji ima pravo na završetak postupka u razumnom roku.