Praćenje suđenja u Republici Hrvatskoj

dvotjedni izvještaj kolovoz 2015.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 21. kolovoz 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata
Govor mržnje u Rijeci zasjenio javna svjedočenja žena o ratu
Dana 05. kolovoza 2015. godine javni razgovor pod nazivom »Drugi rat« zasjenila je eksplicitna pojava govora mržnje, koji je uz uvredljive povike rezultirao i fizičkim napadom na neke od posjetitelja predstave.
Uz velike mjere osiguranja na pozornici HNK Ivana pl. Zajca održana je tribina »Žene u ratu«, odnosno »Drugi rat«, u povodu 20. godišnjice VRA Oluje. U ovom događaju – u organizaciji riječkog HNK-a i Srpskog narodnog vijeća u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću – pet žena različitih nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričalo je svoja sjećanja na ratne događaje, priče koje mogu otvoriti javnu debatu o položaju žena i djece u ratu. Zbog svoje su nacionalnosti, ili nacionalnosti svojih muževa, bile iseljene ili protjerane iz svojih domova, a nekima su muževi ubijeni. Sudbina oca jedne od sudionica još uvijek nije riješena.
Posjetitelji predstave, kao i same sudionice, prilikom izlaska iz kazališta obasuti su uvredama koje su zadirale u njihovu etničku pripadnost, politička uvjerenja te spol. Prilikom prosvjeda korištena je ustaška ikonografija iz Drugog svjetskog rata. Uvrede i psovke prerasle su i u fizički napad na grupu posjetitelja koja je čekala organizirani prijevoz za Zagreb, prilikom kojeg je novinar Hrvoje Šimičević lakše ozlijeđen, dobivši dva udarca šakom u glavu.
Policijski službenici Policijske uprave primorsko-goranske , koji su osiguravali javna okupljanja na navedeni datum (mimohod od Mosta hrvatskih branitelja do zgrade Gradskog poglavarstva, održavanje predstave u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka te prosvjed organiziran ispred spomenutog kazališta povodom održavanja predstave), evidentirali su deset osoba koje su počinile ukupno 11 prekršaja iz domene Zakona o prekršajima javnog reda i mira, iz članka 6. (naročito drsko i nepristojno ponašanje) i članka 13. (tuča, svađa i vika) te su podnijeti optužni prijedlozi protiv deset osoba, starosti od 22 do 61 godine. Također, protiv sedmorice od njih podnijeti su optužni prijedlozi zbog počinjenja prekršaja iz članka 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Prema procjenama policije predstavi je nazočilo oko stotinu posjetitelja, u mimohodu je sudjelovalo oko 300 sudionika, a u prosvjedu ispred kazališta oko 70-ak osoba.

Utjecaj govora mržnje na mlade
Na isti dan u Kninu, prema informacijama Policijske uprave šibensko-kninske , tijekom održavanja javnog okupljanja povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te obljetnice VRO „Oluja“, gdje je na trgu Ante Starčevića bilo prisutno oko 25 000 posjetitelja nije zabilježeno narušavanje javnog reda i mira, niti su evidentirani prekršaji druge naravi. Ujedno je medijski prenesen snimak tijekom kojeg novinarka RTL televizije u direktnom prijenosu iz Knina oštro reagira na povike okupljenih ljudi, koji su iza nje počeli skandirati “Za dom spremni!”, uz fašistički pozdrav. Ono što je dodatno zabrinjavajuće jest prisutnost djece i mladih koji pozdravljaju ispruženom desnicom, što je također vidljivo na snimci. Policijska uprava šibensko-kninska je na navedeni dan u Kninu zabilježila ukupno 10 prekršaja po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira (remećenje javnog reda i mira svađom, tučom; vrijeđanja službenih osoba; isticanje simbola kojim se remeti javni red i mir), 2 prekršaja iz članka 18. stavak 2. Zakona o javnom okupljanju (nošenje odore, oznaka ili drugih obilježja kojima se poziva na rat ili upotrebu nasilja, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti) tijekom koncerta Marka Perkovića Thompsona, na kojem je bilo prisutno oko 90 000 posjetitelja.
Dana 08. kolovoza 2015. godine fotoreporter Nikola Škorić svjedočio je skupini dječaka koje je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu na rasnoj osnovi vrijeđala i fizički prijetila turistu. Dok mladim turistima, koji su mirno sjedili na trgu, nije bilo jasno što se događa nasilnici su prijeteći vikali prema tamnoputom dječaku. Fotoreporter koji ih je u vrijeđanju zaustavio, kao odgovor od nasilnika je dobio izjavu „Ti si neki četnik!“. Iako su snimke događaja dostupne na raznim medijskim portalima, nismo pronašli informacije da su nadležne policijske uprave registrirale događanja te po njima postupale.
Novi Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine (KZ), regulira govor mržnje kao javno poticanje na nasilje ili mržnju (članak 325.), a isti je inkriminiran prema širim osnovama, čime hrvatski pravni sustav širi zaštitu od govora mržnje i na druge tradicionalno ranjive skupine . Kazneno djelo u st. 1. jasno ističe kažnjivost ne samo poticanja na nasilje nego i na mržnju. Iako kažnjivost govora mržnje nije ograničena samo na onaj govor koji može poremetiti javni red i mir ili koji je ugrožavajući, pogrdan i uvredljiv, trebalo bi ga smatrati kaznenim djelom samo kada je riječ o govoru koji može poremetiti javni red i mir, jer takvo (restriktivno) tumačenje djela je u skladu s dominantno zaštićenim pravnim dobrom – javnim redom i mirom – glava XXX KZ. Takvo tumačenje služi i jasnijem razgraničenju ovog kaznenog djela od analognih prekršaja protiv javnog reda i mira te prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
Iz navedenih podataka, kao i statističkih podataka Ministarstva pravosuđa za 2014. godinu u svezi procesuiranja govora mržnje razvidno je da ne postoji znatna sudska praksa, kao ni iniciranje kaznenih progona aktera govora mržnje, već se pribjegava prekršajnim postupcima. Time se, po našem mišljenju, umanjuje opasnost navedenih pojava po društvo, osobito mlade.
Javni red i mir smatra se narušenim ponajprije kada je stvorena otvorena ili latentna opasnost od nasilja, kada zajednički život više nije moguć bez straha za život, tijelo ili imovinu i kada je zbog toga narušeno povjerenje u pravni poredak i sigurnost. Ujedno je pri procjeni narušenosti javnog reda i mira od velikog značenja i predispozicija javnosti, osobito mladih, za nasilje, te prethodna ugroženost skupine protiv koje je govor mržnje u određenom društvu usmjeren.
Smatramo da su u opisanim događajima, osobito onima u Rijeci, prilikom kojih je govor mržnje prerastao i u fizički napad na pojedince drugačijih stavova, ostvareni svi elementi kaznenog djela iz čl. 325. te da je radi prevencije kao i isticanja važnosti tolerancije nužno oštro osuditi počinitelje, kao dio kaznene represije, ali i generalno preventivnog učinka propisanih kazni.

Poziv Vladi RH na uključivanje sjećanja na žrtve u obilježavanje VRA „Oluja“
Organizacije za ljudska prava u Republici Hrvatskoj upozorile su da je dvadeseta godišnjica VRA „Oluja“ protekla u znaku slavljenja oslobođenja bez organiziranog spomena na žrtve. Pozvale su Vladu RH da na tragu riječi premijera Milanovića “…žalimo za svakim izgubljenim životom, za svakom žrtvom, svakom ljudskom i obiteljskom tragedijom” pronađe način uključivanja sjećanja na žrtve u obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“. Sam naziv državnog praznika Dan domovinske zahvalnosti pruža priliku za to. Zato predlažu pokretanje dijaloga o primjerenom načinu budućih obilježavanja na forumu poput Povjerenstva za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske. Dijalog bi svakako trebao uključiti predstavnike obitelji stradalih, okupljene u Udruženje “Protiv zaborava”, Zajednicu udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, koje imaju sjedište u Zagrebu, te Koordinaciju srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije koja ima sjedište u Beogradu.

(Ne)poštivanje pravomoćnih presuda za ratne zločine
U sklopu obilježavanja 20. godišnjice VRA „Oluja“ 5. kolovoza 2015. godine ulica u Kninu dobila je ime Ulica 72. bojne. Obilježavanju u Kninu prisustvovali su i Mihael Budimir, Dalibor Banić i Josip Bikić. Organizacije za ljudska prava pozvale su Vladu RH da provjeri radi li se o istim osobama koje su kao pripadnici 72. bojne pravomoćno osuđeni za zločin u Lori. Podsjetile su da su pripadnici 72. bojne Vojne policije HV-a, Tomislav Duić, zapovjednik Vojnog zatvora Lora, Tonči Vrkić, Anđelko Botić, Emilijo Bungur i Ante Gudić te Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, u tzv. sudskom predmetu Lora 1 osuđeni, jer je Sud na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu, bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavajući ih, fizički i psihički zlostavljajući ih te su ih pri tom mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Presuda je potvrđena od strane Vrhovnog suda RH-a i postala je pravomoćnom 6. veljače 2007. godine. Josip Bikić bio je u bijegu te je u odsutnosti osuđen na 6 godina zatvora. Nakon dragovoljne predaje, u obnovljenom postupku, priznao je krivnju. Osuđen je na 4 godine zatvora.

Uoči Sinjske Alke organizacije za ljudska prava upozorile su da je osuđeni ratni zločinac Mirko Norac i dalje član Viteškog alkarskog društva mada je osuđen, u dva sudska postupka, na ukupno 15 godina zatvora zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Norac koji je, uz ostalo, osuđen i zbog toga što je na stratištu blizu Gospića osobno usmrtio nepoznatu žensku osobu, nije – kako to konstatira prvostupanjska presuda – iskazao ni „pijetet prema poginulima i suosjećanje s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“. Vlada RH nije, ni na koji način, reagirala na opetovane upite medija i organizacija za ljudska prava.

Paljenja državnih zastava Republike Hrvatske
Dana 4. kolovoza 2015. godine, ispred hrvatskog veleposlanstva u Beogradu, vođa Srpske Radikalne Stranke Vojislav Šešelj zapalio je hrvatsku zastavu. Šešelju je to bilo drugo paljenje hrvatske zastave od izlaska iz zatvora u studenom 2014. godine.
U jutarnjim satima 5. kolovoza 2015., na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nepoznati počinitelj zapalio je zastavu Republike Hrvatske izvješenu na obiteljskoj kući 52-godišnjaka u Vukovaru, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska.
U Vinkovcima je nepoznati počinitelj u noći između ponedjeljka i utorka 10. i 11. kolovoza 2015, zapalio državnu zastavu Republike Hrvatske, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska. Zastava je zapaljena na travnatoj površini pored dječjeg igrališta na Trgu Josipa Runjanina.Policijski službenici provode kriminalistička istraživanja s ciljem utvrđivanja počinitelja i svih okolnosti vezanih uz događaj, navodi policija .
Odluka Gradskog vijeća Vukovara o (ne)postavljanju dvopismenih ploča
Gradsko vijeće Vukovara 17. kolovoza 2015. izglasalo je većinom glasova izmjene gradskog Statuta po kojima nisu predviđene dvojezične table na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukovaru. Izmjenama Statuta trebala se poštivati odluka Ustavnog suda RH od 12. kolovoza 2014. da Gradsko vijeće Vukovara u roku godine dana riješi pitanje dvojezičnosti u tome gradu.
Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, smatra kako je odluka Gradskog vijeća Vukovara o izmjeni Statuta kojom se ne predviđa postavljanje dvojezičnih ploča na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama, a u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i sukobu s obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela kao članica Europske Unije, ali i u sukobu s obvezama Republike Hrvatske prema drugim međunarodnim organizacijama. Naglasio je i da pitanje dvojezičnosti nije problem samo za Vukovar, već je to problem za srpsku zajednicu u cijeloj zemlji, odnosno za toleranciju u Hrvatskoj .
Pitanje ćirilice u Vukovaru otvorilo se nakon što su rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali da građani i građanke srpske nacionalnosti čine 34,87 posto vukovarskog stanovništva, na što je tamošnja organizacija SDSS-a zatražila ravnopravnu službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
Odgođeno osnivanje specijalnog suda za ratne zločine počinjene na Kosovu
Dana 3. kolovoza 2015. Parlament Republike Kosova izglasao je osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju Kosova od strane pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u periodu od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2000. godine. Neophodne izmjene Ustava za osnivanje suda podržalo je 82 zastupnika, 5 zastupnika je glasalo protiv, a 1 je ostao suzdržan. Iako se radi o nacionalnom sudu, planirano sjedište suda biti će u Nizozemskoj radi izbjegavanja mogućeg zastrašivanja ili utjecaja na svjedoke. Osnivanje specijalnog suda potaknuo je izvještaj iz prosinca 2010. Vijeću Europe, koji je potpisao Dick Marty, o krijumčarenju ljudskih organa na Kosovu (zarobljenika pritvorenih u zatvorima na sjeveru Albanije), u kojem je prozvao neke od tadašnjih vodećih političara. Donošenje zakona izazvalo je burne reakcije, vezane uz negiranje zločina, narušavanje digniteta oslobodilačkog rata, te na kraju i osporavanje ustavnosti odluke o osnivanju specijalnog suda.
Dana 11. kolovoza, tri opozicijske stranke predale su Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti navedene odluke o osnivanju specijalnog suda sa tvrdnjama da bi isti ugrozio suverenitet Kosova, te da su kršene procedure tijekom glasanja u parlamentu. Tako je potpisivanje ukaza o proglašenju tog zakona, koje je predsjednica Kosova Atifete Jahjaga trebala učiniti do ponoći istoga dana, odloženo do donošenja odluke Ustavnog suda.
Suđenja za ratne zločine u odsutnosti okrivljenika
Pred specijalnim sudovima za ratne zločine u RH trenutno su u tijeku 3 suđenja za ratne zločine čiji okrivljenici nisu dostupni pravosudnim tijelima te im se sudi u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u tijeku je kazneni postupak protiv četvorice nedostupnih optuženika za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u Popovcu u periodu od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine. Pred Županijskim sudom u Osijeku već je provedeno jedno suđenje protiv četvorice prisutnih optuženika, za ratni zločin počinjen u Popovcu, u istom vremenu, ali ne i za posve iste radnje počinjenja kaznenog djela . Svjedoci koji su dali iskaze tijekom toga postupka iz 2009. ponovno su ispitani i tijekom rasprave koja je u tijeku. Svi svjedoci, od kojih su najveći broj preživjele žrtve mučenja i zlostavljanja, iskazali su nezadovoljstvo suđenjem u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu u tijeku je obnovljeni kazneni postupak protiv trojice optuženika (opt. V. Trifunović i dr. ) – za zločin u Varaždinu počinjen raketiranjem i bombardiranjem grada koje je za posljedicu imalo ranjavanje i usmrćenje civila te znatnu materijalnu štetu. Isti su u odsutnosti osuđeni pred Okružnim sudom u Varaždinu u ožujku 1993. godine na kaznu zatvora od 15 godina zatvora, dok je trećeokrivljeni osuđen na 10 godina zatvora. Do obnove kaznenog postupka došlo je na zahtjev prvo-osuđenog.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci u tijeku je kazneni postupak protiv sedmorice optuženika (opt. Dane Radočaj i dr.) – za zločin u Udbini; ubojstvo dvojice civila muslimanske nacionalnosti.
O suđenjima u odsutnosti u predmetima ratnih zločina koja su, prije desetak godina , bila učestala, monitoring tim suđenja za ratne zločine, višekratno je pisao u svojim godišnjim izvještajima . Analizirani su provedeni postupci, prigovori branitelja, svjedoka i žrtava tijekom rasprava. Već i tada se vidjelo da su preživjele žrtve, srodnici ubijenih ili nestalih, svjedoci, razočarani činjenicom da u sudnici nije/su prisutan/ni optuženik/ci. Pokazivali su zamor i nelagodu ponavljanim, višestrukim ispitivanjem; od djelatnika policije, istražnih sudaca, tužitelja te tijekom javnih rasprava. Javno su iskazivali nevjericu u dostižnost pravde s obzirom na odsutnost optuženika.
Zakon o kaznenom postupku, u svom čl. 402. st. 3. propisao je mogućnost suđenja u odsutnosti , čijom analizom se vidi da se moraju ispuniti posebni, propisani, uvjeti da bi se sudilo u odsutnosti. Ujedno su i sporazumi o suradnji između tužiteljstava u regiji , gdje danas boravi većina nedostupnih optuženika (Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori), ostvarili mogućnost bolje suradnje i razmjene dokaza. Ustupanjem dokaza otvaraju se zakonski uvjeti za vođenje kaznenog postupka protiv optuženika pred pravosuđem zemlje čiji je isti državljanin te dokidanje nekažnjivosti počinitelja ratnih zločina.
Iako je u postupcima u tijeku odsutnim optuženicima osigurana profesionalna obrana, dva su razloga koja ovakva suđenja čine dvojbenim. Prvi je nemogućnost priznanja i izvršenja u inozemstvu sudske odluke donesene u odsutnosti optuženika. Drugi je pojednostavljena zakonska mogućnost obnove kaznenog postupka. Odredbe ZKP (čl. 497.st.3., čl.501.st.1.t.3.) propisuju mogućnost obnove postupka u korist osuđenika kome se sudilo u odsutnosti, kada postoji mogućnost da mu se sudi u nazočnosti ili ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi.
Razmatranjem svih navedenih činjenica apeliramo na izbjegavanje suđenja u odsutnosti, veću razmjenu dokaza i ustupanje predmeta tužilaštvima u regiji prema boravištu okrivljenika, jer u protivnom suđenja u odsutnosti postaju nelogična, neekonomična, ne donose pravdu za žrtve, a otvaraju pitanja moguće povrede prava okrivljenika.

Obilježavanje 5. godišnjice Konvencije o kazetnom streljivu, s naglaskom na pružanje pomoći žrtvama mina i poticanje njihove efikasne rehabilitacije i reintegracije u društvo
U Rovinju je 1. kolovoza 2015. godine obilježena peta godišnjica stupanja na snagu Konvencije o kazetnom streljivu u organizaciji udruge Mine Aid, u suradnji s Centrom M.A.R.E., Zakladom “Hrvatska bez mina“, Invalidskim odbojkaškim klubom “Zagreb”, Hrvatskim centrom za razminiranje i Uredom za razminiranje Vlade RH. U tu svrhu, Invalidski odbojkaški klub “Zagreb”, čiji su članovi ujedno osobe stradale od mina i kazetnog streljiva, odigrao je pokaznu utakmicu sjedeće odbojke s ciljem promicanja pozitivne percepcije i važnosti socijalne integracije stradalnika, odnosno osoba s invaliditetom općenito. U Centru M.A.R.E. održan je okrugli stol na temu: “Obveze, postignuća i utjecaj Konvencije o kazetnom streljivu” s ciljem podizanja svijesti o problematici minskoeksplozivnih sredstava (MES-a) i neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a), obveza i povezanosti Konvencije s drugim srodnim konvencijama. Predstavnici nevladinog i vladinog sektora zaključili su kako još uvije postoje brojni izazovi kada je u pitanju potpuno razminiranje Hrvatske te puno ostvarenje svih ljudskih prava osoba s invaliditetom bez diskriminacije civilnih i vojnih invalida, ili žrtava kazetnog streljiva i onih koji su pretrpjeli ozljede ili su postali invalidi zbog drugih uzroka; a razlike u tretmanu trebaju se temeljiti isključivo na medicinskim, rehabilitacijskim, psihološkim ili socijalno-ekonomskim potrebama; shodno odredbama Konvencije (čl. 5. st. 2.) . Još jednom je istaknuto da i druge obveze iz Konvencije nisu izvršene, jer Republika Hrvatska ne posjeduje konzistentnu i ažuriranu bazu podataka o osobama stradalim od mina i ostalih eksplozivnih ostataka Domovinskog rata.
Od 6. do 11. rujna 2015. u Dubrovniku će se održati UN-ova Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu, u organizaciji Ureda za razminiranje, te će tako zemlja koja ima problem zagađenosti minsko-eksplozivnim i ubojnim sredstvima ujedno biti i domaćin međunarodne konferencije.
Prava civilnih žrtava rata, u koje spadaju i žrtve MES-a i NUS-a, u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.) ili od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka ratnih operacija regulira Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Izmjene navedenog zakona najavljene su za jesen 2015.

Prilog: Obljetnica neprocesuiranih zločina u Dalju i Saravašu

1. GODIŠNJICA NAPADA NA POLICIJSKU POSTAJU DALJ
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja ispred policijske postaje u Dalju, dana 1. kolovoza 2015. godine obilježena je 24. obljetnica pogibije 39 branitelja (pripadnika policije, Zbora narodne garde te Civilne zaštite) poginulih ili ubijenih u napadu bivše JNA i Teritorijalne obrane na Policijsku postaju Dalj.
Za napad na Policijsku postaju u Dalju, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu K-DO-39/09, od 11. svibnja 2010. godine , protiv okr. Enesa Tase, nedostupnog hrvatskom pravosuđu, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, i ratnih zarobljenika iz čl. 122., u svezi s čl. 28. OKZ RH, kao časnika bivše JNA, koji je u kritično vrijeme bio zapovjednik 51. motorizirane brigade bivše JNA. Optužnicom je, pored ostalih zločina, inkriminiran i za napad na Policijsku postaju u Dalju, izvršen 1. kolovoza 1991. godine, odnosno ubojstvo hrvatskih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde,. U citiranoj optužnici kao žrtve navedeni su policajci ubijeni tijekom toga napada: Dario Dujmović, Antun Mihaljev, Josip Glibušić, Mijo Džanko, Đuro Butorac, Josip Kemenji, pripadnici ZNG ubijeni tijekom toga napada: Đuro Lončarek, Tunica Belečetić, Dražen Kiš, Ivan Dizdar i Darko Sekulić.
Prema informacijama Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj u obrani Policijske postaje Dalj, 1. kolovoza 1991. godine, život su izgubili:
Pripadnici policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.
Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić, Marko Poplašen.
Pripadnici civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću je, uz navedene žrtve, evidentirala i žrtve koje se poimenično ne nalaze na spomeniku u Dalju, a bili su pripadnici Civilne zaštite ili civili poginuli ili ubijeni navedenog dana u Dalju: Nikola Tadijan, pripadnik Civilne zaštite, usmrćen 01. kolovoza 1991. u pekari u Dalju, zajedno s vlasnikom pekare Pjeterom Djeveljekajem, također pripadnikom CZ-a, Kojić Veljko i Katica sa kćerkom Biljanom, civili, svo troje ubijeni su ispred kuće u Dalju 01. kolovoza 1991. te Ivan Sabo – Janoš, civil, ubijen u dvorištu kuće 01. kolovoza 1991.

2. NEPROCESUIRAN ZLOČIN U SARVAŠU
Dana 1. i 2. kolovoza 1991. godine u dvorištima i obiteljskim kućama u Sarvašu , pronađeni su leševi civila srpske nacionalnosti. Do danas nisu otkriveni niti procesuirani počinitelji toga zločina. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen, a uključujući i dvojicu naknadno usmrćenih hrvatskih policajaca srpske nacionalnosti, pretpostavlja se da se radi o najmanje 12 žrtava.
U tjedniku „Nacional“, u članku „Pokolj policajaca i civila u Sarvašu: Slučaj o kojem je Šeks morao znati“ , uz imena ubijenih civila, navodi se da su, u kritičnom vremenu, u Sarvašu bili stacionirani hrvatski vojnici iz nepoznate postrojbe. Došli su par dana prije kritičnog događaja, s nekoliko kamiona registarskih oznaka Slavonskog Broda. Kritičnog dana, 1. kolovoza 1991. godine, nakon što je stigla vijest o padu Dalja i Aljmaša, vojnici su krenuli, prema pisanju navedenog članka, u odmazdu. Dana 1. kolovoza 1991. godine nestaju i dvojica hrvatskih policajaca, pripadnici Policijske uprave Osječko baranjske, Zdravko Pokrajac i Milorad Đekić. Upućeni su u redovnu ophodnju u Sarvaš, odakle se nisu vratili. Prema iskazima svjedoka, kako je napisano u navedenom članku, posljednji put su viđeni u Sarvašu. Tijelo Milorada Đekića isplivalo je u Dunavu u veljači 1992. godine, a tijelo Zdravka Pokrajca isplivalo je u Dravi u ožujku 1992. godine.
Srodnici žrtva iz Sarvaša podnijeli su kaznenu prijavu 1996. godine. Četiri godine nije bilo nikakvih informacija o istrazi. Potom su Općinsko državno odvjetništvo i Županijski sud u Vukovaru, dana 11. srpnja 2000. kompletni spis ustupili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, gdje je taj predmet zaveden pod brojem DO-K-49/2000. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, dana 22. listopada 2001. godine, odbacilo je kaznenu prijavu u vezi s masakrom u Sarvašu.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću evidentirala je deset žrtava, od kojih osam civila, te dvije žrtve neutvrđenog statusa: Bojanić Melanija (1927.), Bojanić Dušan (1950.), Bojanić Branka (1952.), tijelo nije pronađeno, Adamović Veselin (1944.), tijelo nije pronađeno, Adamović Gospava (1949.), Jerenić Lazar (1954.), Petrović Zorka (1926.), u Knjizi umrlih Srpske pravoslavne crkve navodi se godina rođenja 1929., Sandić Svetislav (1939.), Milojević Dušan (1964.), Andrašek Nedeljko (1960.). Svi podaci za navedene žrtve te okolnosti stradavanja provjereni su kroz tri različita izvora, kao i izjave obitelji i svjedoka tijekom terenskog rada.

Nepravomoćna presuda za zločin u Godinjskim Barama

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 10. srpnja 2015. godine, proglasilo je krivim i nepravomoćno osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina okr. Milorada Momića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120.st.1. OKZ RH.

Okr. Milorad Momić optužen je da je dana 16. ili 17. srpnja 1995. godine, u mjestu Godinjske Bare, u blizini Trnova, u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik paravojne postrojbe «Škorpioni», koja je bila pridružena Vojsci Republike Srpske, u borbenim djelovanjima protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja su vođena na širem području Sarajeva, kršeći pravila međunarodnog prava, čl.3.st.1.t.a IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata (od 12.08.1949. godine), i čl.4.st.1.i 2.t.a Dopunskog protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnog oružanog sukoba (od 08.06.1977. godine, Protokol II), zajedno sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem, te sa još nekoliko nepoznatih pripadnika postrojbe «Škorpioni», nakon što su preuzeli šest civila bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice, prethodno zarobljenih, po zapovijedi svoga komandanta Slobodana Medića odveli uhićenike u blizinu borbenog položaja i tamo ih strijeljali. Okrivljeniku se stavlja na teret da je zajedno sa Perom Petraševićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem pucao iz vatrenog oružja u leđa svezanih uhićenika, te su tako lišili života četiri žrtve. Potom su preostaloj dvojici žrtava naredili da tijela ubijenih prenesu u spaljenu vikendicu Hasana Zvizdića, a potom ubili i te dvije žrtve,

Žrtve ovoga zločina: mlt. Dino Salihović (rođen 1979.), mlt. Safet Fejzić (rođen 1978.), mlt.Asmir Alispahić (rođen 1978.), Juso Delić (rođen 1970.), Smajil Ibrahimović (rođen 1960.), Sidik Salkić (rođen 1959.)

Nepravomoćna presuda opt. Ljubinku Radoševiću i opt. Vojislavu Grčiću

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, u ponovljenom postupku, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civila iz čl. 120.st.1. OKZ RH, počinjenog silovanjem, nepravomoćno je proglasilo krivima i osudilo opt. Ljubinka Radoševića na 10 godina zatvora, opt. Vojislava Grčića na 5 godina zatvora.

Nepravomoćna presuda opt. Veliboru Šolaji

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, dana 25. svibnja 2015. godine, donijelo je nepravomoćnu presudu, kojom je okr. Velibora Šolaju proglasilo krivim i osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, supočiniteljstvo u ubojstvu civila – starice, u rujnu 1993. godine u Medačkom džepu.

Okrivljenik je obvezan platiti troškova postupka te sudskog paušala u iznosu od gotovo 20.000,00kn.

Rješenje Vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske svojim Rješenjem br.II Kž-148/15, od 17. travnja 2015. godine, odbilo je žalbu Županijskog državnog odvjetništva iz Zagreba, izjavljenju protiv Rješenja Županijskog suda u Zagrebu, br. Kv-rz-11/15, od 31. ožujka 2015. godine, o ukidanju istražnog zatvora određenog protiv Branimira Glavaša.

Žalba ŽDO iz Zagreba odbijena je kao neosnovana.

Vrhovni sud RH potvrdio četverogodišnju kaznu zatvora izrečenu opt. Mihajlu Hrastovu

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbe opt. Mihajla Hrastova i ŽDO iz Karlovca, te je potvrdio četverogodišnju kaznu zatvora izrečenu opt. Mihajlu Hrastovu, zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijateljskih vojnika, izvršenog 21.  rujna 1991. godine na Koranskom mostu u Karlovcu.

ŽDO iz Karlovca u svojoj žalbi tražilo je  veću kaznu.  Obrana opt. Mihajla Hrastova osporavala je osuđujuću presudu, tvrdeći da je donesena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i povrede zakona.

Opt. Mihajlo Hrastov još 2009. godine počeo je izdržavati četverogodišnju kaznu zatvora, u kaznionici u Lepoglavi. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinuta je pravomoćna presuda zbog povrede odredaba kaznenog postupka.

U izrečenu kaznu zatvora uračunat će se razdoblje od svibnja 2009.  godine do prosinca 2010. godine, kada je opt. Mihajlo Hrastov bio na izvržavanju kazne. Također, uračun će se i vrijeme provedeno u pritvoru od 6. ožujka do 4. rujna 1992. godine.

Protiv opt. Mihajla Hrastova pokrenut je kazneni postupak 1992. godine. Tri puta je na Županijskom sudu u Karlovcu donesena nepravmoćna oslobađajuća presuda,  s obrazloženjem da je u razoružane neprijateljske vojnike pucao u nužnoj obrani. Vrhovni sud Republike Hrvatske tri puta donio je osuđujuće presude, kojima je opt. Mihajlo Hrastov bio osuđivan pravomoćno na osam, sedam i četiri godine zatvora.

Branitelji opt. Mihajla Hrastova najavili su ulaganje ustavne tužbe.

Zločin u Kneževim Vinogradima, opt. Miloš Marković

Dana 2. travnja 2015. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda iz Osijeka objavilo je odbijajuću Presudu br. K – rz – 2/2015, u kaznenom predmetu protiv okr. Miloša Markovića. Nakon što je ŽDO iz Osijeka izmijenilo činjenični i pravni opis djela iz kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH u kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – oružana pobuna iz čl. 235.st.1. KZ RH,  primjenom čl. 1. i 2. Zakona o općem oprostu, Vijeće je donijelo citiranu nepravomoćnu presudu.

Okr. Miloša Markovića uhićen je dana 1. rujna 2014. godine na graničnom prijelazu Sitnica, između Crne Gore i Bosne i Hercegovin. Do izručenja Republici Hrvatskoj bio je u ekstradicijskom zatvoru u Spužu (Crna Gora).

ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-136/94, od 3. travnja 2001. godine, protiv 58 okrivljenika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH. Okr. Miloša Marković na toj optužnici je bio 20-to optuženi. Optužen je da je u kolovozu 1991. godine sudjelovao u osnivanju tzv. Štaba TO u Kneževim Vinogradima,  da je bio zamjenika zapovjednika TO, da je organizirao u Kneževim Vinogradima i oklnim mjestima uhićenja civila nesrspke narodnosti, njihova dovođenja u taj Štab, isptivanja i premlaćivanja, te odvođenje u zatvor milicije u SUP Beli Manastir. Da je sudjelovao u ispitivanjima i premlaćivanjima u SUP-u. Da je dana 27. kolovoza 1991. godine na putu za Podunavlje, zajedno s više naoružanih pripadnika TO, uhitio Hugu Marinovića, oduzeli mu lovačku pušku i motocikl, odveli u zatvor SUP-a u Belom Manastiru. Da je dana 25. kolovoza 1991. godine u Mecama, zajedno sa okr. Radoslavom Prokićem i više pripadnika TO, uhitio i odveo u zatvor Željka Hodaka. Da je dana 26. kolvoza 1991. godine u Batini, zajedno sa okr. Radoslavom Prokićem i više pripadnika TO, uhitio i iodveo u zatvor Ivana Zelembera. Da je dana 23. kolovoza 1991. godine tukao uhićenike s odašiljača HRT “Belje”, koji su dovedeni u Štab TO u Kneževe VInograde, a među njima i Stjepana Jagetića. Da je dolazio u zgradu SUP Beli Manastir, tukao zarobljenike. Da je tukao uhićenike u Stanici milicije u Kneževim Vinogradima: Josipa Vidu i  Matu Filipovića.

OPĆI PODACI:

sud: Županijski sud u Osijek

broj predmeta: K-rz-2/2015

Vijeće za ratne zločine:
sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća
sudac Miroslav Rožac, član Vijeća
sudac Ante Kvesić, član Vijeća

okr. Miloš Marković, nalazi se u istražnom zatvoru od izručenja
RH u studenom 2014. godine

kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH

optužnica: KT-136/94 od 3. travnja 2001. godine, izmijenjena 2. travnja 2015. godine

optužba: Miroslav Dasović, zamjenik ŽDO iz Osijeka

branitelj: Domagoj Rešetak, odvjetnik iz Osijeka

Na raspravi održanoj dana 2. travnja 2015. godine ispitano je pet svjedoka, dva optužbe i tri obrane. No, svjedoci nisu vidjeli tko je uhitio Ivana Zelembera, niti su vidjeli na tom mjestu okr. Miloša Markovića. Svjedoci koji su bili uhićeni, odvedeni i tučeni u zatvoru u SUP-u u Belom Manastiru, tamo nisu vidjeli okr. Miloša Markovića. Niti jedan svjedok nije naveo da bi vidio okr. Miloša Markovića da bi bio nazočan uhićenjima ili zlostavljanjima zatvorenika u podrumskim prostorijama u SUP-u u Belom Manastiru u kritično vrijeme.

Okr. Miloš Marković iznoseći obranu rekao da nije počinio kazeno djelo koje mu se stavlja na teret. Prije rata je bio vozač. Krajem kolovoza ili početkom 1991. godine uhitili su ga Zoran Dabić, Milić i Branko Hrnjak. Milić mu je ispalio jedan metak pod noge. Razlog uhićenju je bio optužba da je pomagao Hrvatima, pribavljajući im propusnice za napuštanje Baranje. Bio je uhićen dva dana, tučen. Nakon toga po njega su došli pripadnici JNA, također ga ispitivali, zadržali ga dva dana i potom pustili. Nakon mobilizacije vozio je interventni vod, ali nije sudjelovao u uhićenjima, zlostavljanjima. U prostorije zatvora u SUP-u u Belom Manastiru nije ulazio.

Prije završetka dokaznog postupka Zamjenik ŽDO iz Osijeka, s obzirom na izvedene dokaze, izmijenio je činjenični i pravni opis optužbe, tako da je okr. Milošu Markoviću stavljeno na teret počinjenje kazneog djela protiv Republike Hrvatske – oružana pobuna iz čl. 235. st.1. KZ RH.

Nakon toga okr. Miloš Marković se rekao da je razumio što mu se izmijenjenom optužnicom stavlja na teret, da se ne smatra krivim i da ostaje kod iznesene obrane.

U završnom govoru Zamjenik ŽDO iz Osijeka je rekao da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno da bi okrivljenik počinio kazneo djelo ratnog zločina protiv civila. No, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je sudjelovao u vojnim aktivnostima TO Kneževi Vinogradi, u uhićenjima stanovnika nesrpske narodnosti, čak i fizičkom zlostavljanju. No nije utvrđeno “da bi te radnje bile takvog intenziteta i da bi njima bilo ostvareno biće kazneog djela ratnog zločina protiv civlnog stnovništava iz čl.120.st.1. OKZ RH”. Utvrđeno je da je svojim radnjama ostvario bitna obilježja kazneog djela oružane pobune. Stoga je prdložio da se prema okrivljeniku primjeni Zakon o općem oprostu, te se suglsno tome donese odgovarjuća presuda.

U završnom govoru Branitelj okr. Miloša Markovića je rekao da smatra da njegov branjenik nije počinio niti kazneo djelo oružane pobune. Podredno “ako Sud smatra da su ostvarena obilježja navedenog kaznenog djela predlažem da Sud donese presudu kojom se optužba odbija protiv mog branjenika i da se isti pusti odmah na slobodu”. Okr. Miloša Marković je prihvatio završni govor svoga branitelja.

Nakon vijećanja Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je presudu kojom se odbija optužba. Predsjednik Vijeća je ukratko usmeno obrazložio da je Vijeće utvrdilo da je okr. Miloš Marković počinio kazneno djelo oružane pobune, na koju se primjenjuju odredbe Zakona o općem oprostu. Stoga je Vijeće donijelo odbijajuću presudu. Vijeće je naložilo da se okrivljenika odmah pustiti iz istražnog zatvora.

ZLOČIN U MIKLUŠEVCIMA, okr. MIRKO ŽDINJAK

Optužnica ŽDO iz Osijeka br. KT-37/96, od 29. travnja 1996. godine, preuzete od ŽDO iz Vukovara pod brojem K-DO-71/01, zadnji put precizirane podneskom od 14. siječnja 2009. godine, preuzete i evidentirane od ŽDO iz Osijeka pod brojem K-DO-36/14, od 20. listopada 2014. godine, precizirane podneskom ŽDO iz Osijeka od 18. prosinca 2014. godine. Optužnicom se opt. Mirku Ždinjaku stavlja na teret počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl.120.st.1. OKZ RH.

Opt. Mirko Ždinjak izručen je iz Francuske, temeljem Europskog uhidbenog naloga.

Pred Županijskim sudom u Vukovaru proveden je postupak protiv 14 optuženika, od kojih je, presudom br. K-7/01, od 5. veljače 2009. godine, nepravomoćno proglašeno krivima i osuđeno na kazne zatvora  12 optuženika, radi počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl.120.st.1. OKZ RH).  Višeputa izminjenom optužnicom 14 optuežnika optuženo je za počinjenje kazneog djela genocida iz čl.119. OKZ RH.

Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske presuda Županijskog suda u Vukovaru. je postala pravomoćna. Među osuđenicima bi je i opt. Mirko Ždinjak, protiv koga se, zbog nedostupnosti pravosudnim tijelima RH, postupak vodio u odsutnosti. Opt. Mirko Ždinjak pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Nakon što je izručen Republici Hrvatskoj, kazneni postupak protiv opt. Mirka Ždinjaka morao se obnoviti.

Opt. Mirku Ždinjaku stavlja se na teret:

da su optuženik i drugi optuženici (koji su pravomoćno proglašeni krivima i osuđeni), kao pripadnici Štaba TO, za sve mještane nesrpske nacionalnosti uveli policijki sat, izdavali posebne propusnice za kretanje po selu i izvan sela, na koji način u potpunosti spriječili slobodno kretanje mještana,

dana 18. svibnja 1992. godine, zajedno sa ostalim optuženicima sudjelovao u protjerivanju mještana Mikluševaca, uglavnom rusinske i drugih nesrpskih narodnosti, prethodno tim mještanima predočili da moraju napustiti selo,  prisilili ih oružjem da potpišu izjave o tome da dobrovoljno napuštaju selo i da svu svoju imovinu ostavljaju vlastima tzv. SAO Kajine,

došao u dvoritše Miroslava Mudrog i naredio da mu preda automobil „Renault 5“, star samo jednu godinu, a kada je ovaj to odbio učiniti, tukao ga i zlostavljao, tako da mu je ovaj morao predati ključeve tog vozila,

ispred kuće Miroslava i Janka Mudrog udario Mirona Orosa s cijevi automatske puške u leđa, a sve dok je ovaj imao svezane ruke na leđima,

u zgradi stare općine, palicom (pendrekom) tukao Mihajla Hajduka, zadavši mu na taj način krvne podljeve po leđima,

OPĆI PODACI:

kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl.120.st.1. OKZ RH)

sud: Županijski sud u Osijeku

vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sudac Ninoslav Ljubojević, član Vijeća; sudac Mario Kovač, član Vijeća

zastupnica optužbe: Mirjana Zubčević, zamjenica ŽDO iz Osijeka

optuženik: Mirko Ždinjak, od izručenja nalazi se u istražnom zatvoru u Osijeku

braniteljica: Višnja Mišin, odvjetnica iz Vinkovaca

oštećenici: Miroslav Mudri, Mihajlo Hajduk, Miron Oros

Dana 2. ožujka 2015. godine započela je rasprava. Nakon što je pročitana optužnica ŽDO iz Osijeka, opt. Mirko Ždinjak je rekao da je razumio što mu se stavlja na teret, te da se ne smatra krivim. Zamjenica ŽDO iz Osijeka i Braniteljica opt. Mirka Ždinjaka održale su kratke uvodne govor, nakon čega je započeo dokazni postupak. Neposredno je ispitano 15 svjedoka, pročitani su iskazi 6 svjedoka, koji su iskazivali tijekom istrage i kaznenog postupka pred Županijskim sudom u Vukovaru. Braniteljica opt. Mirka Ždinjaka prigovarala je čitanju iskaza onih svjedoka koji su u međuvremenu umrli. Vijeće je odbilo taj prigovor. Osim personalnih, izvršen je uvid u materijalne dokaz.  Osim toga, Vijeće je izvršilo uvid u spis Vojnog suda u osijeku br. K-1089/92.

Dana 13. ožujka 2015. godine, u nastavku rasprave, ispitan je opt. Mirko Ždinjak. Optuženik je poricao izvršenje kaznenog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka činjenični opis optužnog akata, precizirajući vrijeme počinjenja djela, koje se opt. Mirku Ždinjaku stavlja na teret, kao i precizirajući radnje izvršenja djela. Pravna kvalifikacija djela ostala je neizmijenjena, opt. Mirku Ždinjaku stavlja se na teret počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stnaovništva (čl.120.st.1. OKZ RH)

Braniteljica opt. Mirka Ždinjaka, s obzirom na izmjenu optužnice, zatražila je primjereni rok za priprem obrane. Nastavak rasprave zakazan je za dan 18. ožujka 2015. godine u 10,30 sati.

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 18. ožujka 2015. godine, objavilo je presudu protiv okr. Mirka Ždinjaka, kojom je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, u mjestu Mikluševci. Nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Vijeće je, sukladno odredbi čl.123. st. 3. ZKP/08 optuženiku produljilo istražni zatvor koji može trajati do nove odluke suda, a najdulje do pravomoćne presude.

Zločin u Trpinji (opt. Stevo Pantić i dr.)

Postupak protiv Steve Pantića i dr. za kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

OPTUŽNICA

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu broj K-DO-33/13 od  16. lipnja 2014. protiv I-okr. STEVE PANTIĆA, II-okr. MILISAVA ATANACKOVIĆA, III-okr. MILENKA PANTIĆA, IV-okr. ĐOKE STAJIĆA, V-okr. ZORANA RANKOVIĆA, VI-okr. ZORANA GAJANINA, VII-okr. SIME STEVIĆA, VIII-okr. ŽELJKA VUKOVIĆA, IX-okr. MIROSLAVA KOVAČEVIĆA i X-okr. JERKA MIČIĆA

da su:

u razdoblju od 14. rujna pa do kraja studenoga 1991., u Trpinji, tijekom oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske te napada udruženih snaga JNA, pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije na Vukovar, kao pripadnici paravojnih i pararedarstvenih snaga pobunjenika, i to I-okr. Stevo Pantić kao zapovjednik Teritorijalne obrane Trpinja, III-okr. Milenko Pantić, IV-okr. Đoko Stajić, V-okr. Zoran Ranković, VI-okr. Zoran Gajanin i X-okr. Jerko Mićić kao pripadnici specijalne postrojbe u sastavu Teritorijalne obrane Trpinja, VIII-okr. Željko Vuković i IX-okr. Miroslav Kovačević kao pripadnici Teritorijalne obrane te VII-okr. Simo Stević kao zamjenik zapovjednika Odjeljenja milicije Trpinja i II-okr. Milisav Atanacković kao pripadnik milicije, protivno pravilima međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o zaštiti civila i postupanju s ratnim zarobljenicima, te kršeći odredbe čl. 2., čl. 3., st. 1. toč. a) i c) i st. 2. te čl.  13., 16, 27. i 32. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., čl. 4. st. 1. i 2. toč. a) i e), čl. 7. i 13. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II) te čl. 1., čl. 11. st. 1. i čl. 75. st. 1. i 2. toč. a) alineje (I), (II) i (III) i toč. b) Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I) te čl. 2. i čl. 3. st. 1. toč. a) i c) i st. 2. i čl. 13. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., naređivali i sudjelovali u protuzakonitom lišavanju slobode civila hrvatske narodnosti,  njihovom zlostavljanju, mučenju i usmrćivanju te zlostavljanju, mučenju i usmrćivanju zarobljenih hrvatskih branitelja.

Konkretne optužbe koje im se stavljaju na teret možete pročitati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: 4 – K-rz – 47/2014

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sudac Ante Budić, član Vijeća; sudac Mario Kovač

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, broj K-DO-33/13, od 16. lipnja 2014. godine, precizirana 9. i 15. prosinca 2014. godine

Zastupnik optužbe: Miroslav Kraljević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženici: 

Stevo Pantić (optužen po 1. i 2. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 120.st.1. OKZ RH i kazneno djelo iz čl.122. OKH RH ); Milisav Atanacković (optužen po 1,2. i 4. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 120.st.1. OKZ RH i kazneno djelo iz čl.122. OKZ RH); Milenko Pantić (optužen po 1. točci optužnice; kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH); Đoko Stajić (optužen po 1. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 120.st.1. OKZ RH); Zoran Ranković (optužen po 1. točci optužnice, kazneno djelo iz čl.120.st.1 OKZ RH); Zoran Gajanin (optužen po 1. točci optužnice, kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH); Simo Stević (optužen po 1. i 3. točci optužnice; kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH i kazneno djelo iz čl.122. OKZ RH); Željko Vuković (optužen po 5. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH); Miroslav Kovačević (optužen po 5. točci optužnice; kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH); Jerko Mičić (optužen po 1. točci optužnice; kazneno djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH). Svi optuženici nalaze se u istražnom zatvoru.

Branitelji: Marin Kordić (branitelj opt. Steve Pantića); Davor Bestvina (branitelj opt. Milisava Atanackovića), Boris Kunček (branitelj opt. Milenka Pantića), Renato Ivanović (branitelj Đoke Stanića), Biserka Milošević (braniteljica opt. Zorana Rankovića), Olivera Ilić (braniteljica opt. Zorana Gajanina), Sreten Baljak (branitelj opt. Sime Stevića), Tomislav Filaković (branitelj Željka Vukovića), Dubravko Marjanović (branitelj opt. Miroslava Kovačevića), Radan Kovač (branitelj opt. Jerka Mičića)

Punomoćnica oštećenika: Višnja Mišin

Žrtve, ubijeni civili (u rujnu 1991. godine):  Mika Čibarić, Cecilija Čibarić, Stipan Babić, Iva Babić, Mato Madžarević, , Ivan Martić, Ivica Uremović, Katarina Kuća, Ana Petrovecki, Anđa Budimir

Žrtve, ubijeni civili (u studenom 1991. godine): Katarina Živković, Ružica Živkovicić, Stjepan Godinar, Fridrih Jung, Anica Marincel, Vlado Rehlicki, Katarina Sabači

Žrtve, zlostavljani civili : Milica Madžarević, X.Y, Marija Pobran, Soka Kolar, Željko Kolar, Eugenija Lenđer, Ana Horvat, Ištvan Horvat, Dmitra Horvat, Janoš Horvat, Stevica Horvat, Jeka Belobrajdić, Magda Šobota i Pavica Mažar

Žrtve fizički i psihički zlostavljani zarobljeni hrvatski branitelji (u studenom 1991. godine):  Marinko Bertić, Petar Balen, Zlatko Gojun

Žrtve, teški ranjenici iz Borovo Commerce-a, ubijeni (19. studenog 1991. godine): Slavko Šantek, Željko Galić, Marinko Dragičević, Miroslav Gojun, Luka Grujić, Mirabel Matičić i Josip Lojdl

IZVJEŠTAJI S RASPRAVA

TRPINJA (opt. Stevo Pantić i dr.)

PRESUDA:

Dana 19. prosinca 2014. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda iz Osijeka objavilo je nepravomoćnu presudu, kojom su svi optuženici proglašeni krivima i osuđeni. Opt. Stevo Pantić i opt. Milisav Atanacković osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 20 godina; opt. Milenko Pantić, opt. Đoko Stajić, opt. Zoran Gajanin, opt. Simo Stević i opt. Jerko Mičić osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju svaki od 14 godina, opt. Zoran Ranković i opt. Željko Vuković osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju svaki od 12 godina, opt. Miroslav Kovačević osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Svim optuženicima produljen je istražni zatvor.

PREGLED SUĐENJA ZA ZLOČIN U TRPINJI

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA:
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je dana 19. prosinca 2014. godine nepravomoćnu presudu, kojom je proglasilo krivima i osudilo svih deset optuženika na kazne zatvora:

Opt. Stevo Pantić 20 godina (čl.120.st.1. OKZ RH i čl.122. OKZ RH) – 2 točke optužnice
Opt. Milisav Atanacković 20 godina (čl.120.st.1. OKZ RH i čl.122. OKZ RH) – 3 točke optužnice
Opt. Milenko Pantić 14 godina (čl.120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Đoko Stojić 14 godina (čl.120.st.1 OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Zoran Ranković 12 godina (čl.120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Zoran Gajanin 14 godina (čl.120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Simo Stević 14 godina (čl.120.st.1. OKZ RH i čl. 122.OKZ RH) – 2 točke optužnice
Opt. Željko Vuković 12 godina (čl.122. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Miroslav Kovačević 5 godina (čl.122. OKZ RH) – 1 točka optužnice
Opt. Jerko Mičić 14 godina (čl. 120.st.1. OKZ RH) – 1 točka optužnice

OPTUŽNICA:

Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka podiglo je optužnicu br. K-DO-33/13, od 16. lipnja 2014.

godine[1], protiv deset navedenih optuženika[2], zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništava, čl. 120.st.1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ranih zarobljenika, čl. 122.OKZ RH.

Opt. Stevo Pantić optužen je za naređivanje protupravnog zatvaranja, ubijanja i nečovječnog postupanja sa civilnim stanovništvom, naređivanje nečovječnog postupanja prema ratnim zarobljenicima, mučenje i ubijanje

Opt. Milisav Atanacković optužen je za nečovječno postupanje i ubijanje civilnog stanovništva, mučenje i nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima

opt. Simo Stević optuženi su za nečovječno postupanje i ubijanje civilnog stanovništva, nečovječno postupanje i mučenje ratnih zarobljenika

opt. Željko Vuković optužen je za ubijanje ratnog zarobljenika

Opt. Milenko Pantić, opt. Đoko Stajić, opt. Zoran Ranković, opt. Zoran Gajanin i opt. Jerko Mičić optuženi su za ubijanje civilnog stanovništva

Opt. Miroslav Kovačević optužen je za nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima

Optuženici Stevo Pantić, Milisav Atanacković, Milenko Pantić, Đoko Stojić, Zoran Ranković, Zoran Gajanin, Simo Stević, Željko Vuković i Miroslav Kovačević uhićeni su dana 11. srpnja 2013. godine i od tada su se nalaze u istražnom zatvoru. Opt. Jerko Mičić uhićen je dana 19. veljače 2014. godine i od tada se nalazi u istražnom zatvoru. Nakon izricanja nepravomoćne presude svim optuženicima je produljen istražni zatvor.

ŽRTVE:

Ubijeni civili (rujan 1991. godine) Ubijeni civili (studeni 1991. godine) Teški ranjenici, ubijeni (19. studeni 1991. godine) Zlostavljani civili Fizički i psihički zlostavljani zarobljeni hrvatski branitelji
Anđa Budimir (1949) Katarina Živanović(1938) Slavko Šantek (1962) Milica Madžarević (1945) Marinko Bertić (1956)
Mika Čibarić (1921) Ružica Živanović (1966) Željko Galić (1966) X.Y. Petar Balen (1954)
Cecilija Čibarić (1929) Stjepan Godinar Marinko Dragičević (1963) Marija Pobran (1926) Zlatko Gojun (1957)
Stipan Babić (1929) Fridrih Jung (1915) Miroslav Gojun (1963) Soka Kolar (1933)  
Iva Babić (1933) Anica Marincel Luka Grujić (1957) Željko Kolar  
Mato Mađarević (1941) Katarina Sabači (1908) Maribel Matičić (1967) Eugenija Lenđer (1935)  
Ivan Martić (1924) Vlado Rehlicki (1940) Josip Lojdl (1937) Ana Horvat (1940)  
Ivica Uremović (1959)     Dmitra Horvat (1933)  
Katarina Kuća (1926)     Ištvan Horvat (1930)  
Ana Petrovecki (1921)     Janoš Horvat  
      Stevica Horvat  
      MagdaŠobota  (1937)  
      Pavica Mažar (1930)  
      Jeka Belobrajdić (1934) provjeriti  

Ročišta:

Pripremno ročište Broj ročišta za glavnu raspravu[3] Početak glavne rasprave Završetak glavne rasprave Objava presude
06.10.2014. 17 + 1 27.10.2014. 17.12.2014. 19.12.2014.

Svjedoci neposredno ispitani na raspravi:

Br. zaštićenih svjedoka Br. ugroženih svjedoka Broj svjedoka optužbe Broj svjedoka oštećenika Broj svjedoka obrane Ukupan broj svjedoka
1 1 32 26 17 77

 

RASPRAVA[4]:

Monitorirana je rasprava, od otvaranja do izricanja prvostupanjske nepravomoćne presude.

Rasprava je provedena je primjenom odredbi važećeg ZKP[5]. Nakon otvaranja zasjedanja, objave predmeta rasprave i sastava vijeća[6], utvrđena je istovjetnost optuženika s uzimanjem njihovih osobnih podataka[7] i nadopunom postojećih. Svi optuženici su primili optužnicu i izjavili da su razumjeli pouku o pravima[8].

Svi optuženici su izjavili da su razumjeli optužbu, te da se ne smatraju krivim niti za jedno djelo, koje im se optužnicom stavlja na teret[9]. Opt. Željko Vuković  i opt. Jerko Mičić branili su se u odnosu na mjesto i vrijeme izvršenja djela, navodeći da se u kritično vrijeme nisu nalazili u Trpinji[10].

Uvodne govore održali su Zamjenik ŽDO iz Osijeka, Punomoćnica oštećene žrtve X.Y., te branitelji optuženika: Milenka Pantića, Đoke Stajića, Zorana Rankovića, Zorana Gajanina, Sime Stevića, Miroslava Kovačevića i Jerka Mićića. Branitelji Steve Pantića, Milisava Atanackovića i Željka Vukovica svoj su uvodni govor održali nakon izvođenja dokaza predloženih od tužitelja. (ŽDO iz Osijeka)[11], dana 19. studenoga 2014. godine.

Dokazni postupak započeo je dana 21. listopada 2014. godine, završio je 15. prosinca 2014. godine.  Sukladno odredbama ZKP[12] prvo su izvedeni dokazi optužbe, a potom dokazi obrane. Koji dokazi će biti izvedeni na raspravi odlučuje Sud na pripremnom ročištu, određujući mjesto i vrijeme izvođenja svakog pojedinog dokaza. Stoga je na početku dokaznog postupka Predsjednik Vijeća pročitao raspored rasprava, te datume kada će biti izvedeno neposrednim ispitivanjem svjedoka. Isto tako, već na pripremnom ročitšu odlučeno je koji materijalni dokazi će biti izvedeni na raspravi, kao i koji će dokazi biti izvedeni čitanjem zapisnika o ranijem ispitivanju svjedoka. Tijekom rasprave Zamjenik ŽDO iz Osijeka predložio je da se pročitaju iskazi iz istrage nekih od svjedoka. Obrazložio je da na okolnosti o kojima su oni iskazivali dotada ispitani svjedoci na raspravi iznosili svoja saznanja. Osim toga, neki od tih svjedoka su stari i bolesni[13].

Osim personalnih dokaza (ukupno 77 svjedoka)[14], izvedeni su brojni materijalni dokazi[15].

Tijekom ispitivanja svjedokinje oštećenice X.Y, na prijedlog Zamjenika ŽDO iz Osijeka, s toga dijela  rasprave je bila isključena javnost[16].

Pri kraju dokaznog postupka obrana opt. Steve Pantića predložila je psihijatrijsko vještačenje oštećenice. Prijedlog je obrazložen stanjem u kome je oštećenica bila tijekom davanja iskaza na raspravi, na neka pitanja nije odgovorila. Predloženim vještačenjem trebalo je utvrditi da li oštećenica „zbog svog psihičkog stanja i proteka vremena može biti svjedok u postupku i može li vjerodostojno iskazivati“[17].

Zamjenik ŽDO iz Osijeka protivio se tom prijedlogu, navodeći da je prijedlog „apsolutno neprikladan i nevažan s obzirom na torturu koju je svj. X.Y. prošla, jer je iz zarobljeništva puštena tek 1992. Godine i čudno je što je uopće imala snage doći svjedočiti u ovom postupku pred deset optuženika u ovoj atmosferi. Predloženi dokaz nema nikakve važnosti za ovaj postupak budući X.Y. nema nikakvu psihijatrijsku dijagnozo i provođenjem istog predstavljalo bi dodatno šikaniranje i stigmatizaciju X.Y…“[18]

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku odbilo je ovaj prijedlog kao neprikladan i nevažan.

Mislimo da se ovdje moglo pozvati i na praksu iz postupaka MKSJ[19].

Zaštićeni svjedok ispitan je dana 4. studenoga 2014. godine. Mjere zaštite određene su mu temeljem primjenom odredbi Zakona o zaštiti svjedoka.

Ugroženi svjedok je ispitan dana 5. studenoga 2014. godine, posredstvom audio video uređaja, tijekom ispitivanja lik i glas svjedoka bili su izmijenjeni, svjedok se tijekom ispitivanja nalazio u prostoriji, koja je prostorno odvojena od sudnice u kojoj je održana glavna rasprava[20]. Ugroženi svjedok je upozoren da nije dužan odgovarati na pitanja vezana za svoj identitet, obitelj i u svezi njegove djelatnosti u inkriminirano vrijeme.

Dana 2. prosinca 2014. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, izvanraspravno je saslušalo šest pozvanih svjedoka, a raspravu je odgodilo za 8. prosinca 2014. godine. Toga dana iz istražnog zatvora je doveden opt. Miroslav Kovačević u vidno lošem zdravstvenom stanju. Večer prije bio je napadnut u istražnom zatvoru od jednog zatvorenika. Opt. Miroslav Kovačević odveden je iz sudnice u jednu od prostorija Suda, gdje ga je pregledao prof.dr.sc. Mladen Marcikić, sudsko medicinski vještak, koji je utvrdio da Optuženik nije spreman i sposoban sudjelovati na tom ročištu[21]. Napad, kako su Vijeće i optuženikov Branitelj, naveli, nije imao veze niti s nacionalnom pripadnošću opt. Miroslava Kovačevića, a niti s djelom koje mu se stavlja na teret. Naveli su da ga je napao zatvorenik koji je sebi u drugom postupku želio osigurati bolji status. Zapisnici s iskazima izvanraspravno saslušanih svjedoka pročitani su na ročištu održanom dana 8. prosinca 2014. godine.

Svi optuženici i njihovi branitelji, u više navrata, su predlagali da se pozove i ispita kao svjedok Slobodan Radovanović, koji je u kritično vrijeme bio komandir Odeljenja milicije u Trpinji. Opt. Zoran Ranković je iznoseći svoju obranu rekao da mu je neshvatljivo da čovjek koji je predao civile u ovom postupku ne bude ispitan. Rekao je da je Slobodan Radovanović bio odgovoran za civile.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka protivio se ispitivanju toga svjedoka, stoga što je Slobodan Radovanović bio pozivan tijekom istrage, kada je odbio dati iskaz i uz sve mjere zaštite. Svoje odbijanje je opravdao strahom za sigurnost i život sebe i članova svoje obitelji.

Vijeće za ratne zločine je odbilo kao nevažan prijedlog za ispitivanje Slobodan Radovanovića, budući da je činjenično stanje u pogledu činjenica u dovoljnoj mjeri utvrđeno i izvođenjem toga dokaza ne bi se utvrdile nove bitne činjenice.

Svi optuženici i njihovi branitelji stavljali su prigovore na iskaz zaštićenog svjedoka, kao i na iskaz ugroženog svjedoka „Bosut“.

Prigovori na iskaz zaštićenog svjedoka: iskaz svjedoka s glavne rasprave suprotan je njegovim ranijim iskazima; u suprotnosti je s iskazima već ispitanih svjedoka; na istinitost njegova iskaza, jer na pitanja Zamjenika ŽDO iz Osijeka odgovara detaljno, a na pitanja branitelja odgovara da se ne sjeća.

Prigovori svih branitelja, osim Braniteljice opt. Zorana Rankovića, koja nije imala primjedbi na iskaz ugroženog svjedoka „Bosut“, su: iskaz je neistinit; neprovjerljiv; suprotan izvedenim dokazima; „da isti ne iskazuje o svojim saznanjima nego čita pripremljen odgovor, ne odgovara na konkretna pitanja obrane, da se ne sjeća bitnih detalja, a sjeća se nebitnih detalja što samo govori u prilog njegovoj neuvjerljivosti“[22].

Prigovor «da isti ne iskazuje o svojim saznanjima nego čita pripremljen odgovor…» nije običan prigovor na iskaz svjedoka. Ozbiljnost toga prigovora, mišljenja smo, trebalo je posebno ispitati, utvrditi osnovanost ili neosnovanost toga prigovora, te odlučiti što i kako dalje nastaviti raspravu, ima li mjesta za izricanje opomene ili drugih mjera,…?[23]

Optuženici su ispitani na ročištima održanima dana 8, 9. i 10. prosinca 2014. godine[24]. Iznoseći svoje obrane svi optuženici su iskazali da nisu počinili djelo koje im se stavlja na teret, da nisu zlostavljali, tukli ili ubijali civile. Rekli su da nisu čuli za pojedine žrtve, niti su ih vidjeli. Opt. Milisav Atanacković je rekao da suosjeća sa svima koji su nekoga izgulili. Opt. Zoran Ranković je rekao da bi volio znati što se dogodilo osobama koje su bile zatočene u Trpinji, zna po srodnici kojoj je nestao brat koliko je to teška situacija.

Tijekom prvostupanjskog postupka, na žalost, nije se došlo do novih podataka o mogućem mjestu pokopa žrtava, civila i ratnih zarobljenika – ranjenika iz «Borovo Commercea». Opt. Zoran Ranković, u svojoj obrani, između ostalog, je rekao: „“Ta je priča o civilima u selu bila zabranjena u to vrijeme kao što je zabranjena i danas“[25].

Očito da, niti 23 godine nakon počinjenog zločina, oni koji znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava, nemaju snage, volje, a niti ljudskog suosjećanja za žrtve i članove njihovih obitelji.  Tijekom dokaznog postupka rečeno je da su tijela žrtava iz primarne grobnice prevožena u smjeru mjesnog groblja. Osim te informacije, iz medija i iz drugih izvora, čula se informacija da su posmrtni ostaci žrtava, nakon što su ekshumirani iz primarne grobnice, bačeni u Dunav.

Osim dva optuženika, ostali optuženici nisu iskazali žaljenje zbog sudbine žrtava. Unatoč tvrdnji da nisu počinili zločin koji im se stavlja na teret, ljudsko suosjećanje za patnje, stradavanje i sudbinu, kako ubijenih tako i preživjelih žrtava, očekivana je reakcija svakog čovjeka.

U Trpinji su izvršena mučenja, zlostavljanja, ponižavanja, seksualna zlostavljanja, silovanja. Civili s Trpinjske ceste, uhićeni u rujnu 1991. godine, bili su zatočeni, zlostavljani, mučeni, neke žrtve silovane i nad njima je vršteno seksualno zlostavljanje, više dana. Iz te grupe deset je žrtava ubijeno. Osim te grupe civila, još jedna grupa civila je dovedena i zlostavljana, mučena. Iz te grupe sedam civila ubijeno je u studenom 1991. godine.

Osim civila, u Trpinji su, nakon što su zaustavljeni autobusi i kamioni, koji su vozili ranjenike i ratne zarobljenike iz «Borovo Commercea», zlostavljani i nestali ratni zarobljenici – ranjenici. O evakuaciji iz «Borovo Commercea», transportu, postupanju sa zarobljenicima, atmosferi, zlostavljanju ratnih zarobljenika – ranjenika, iskazivali su svjedoci – preživjeli pripadnici policije iz PU Varaždineke i PU Čakovačke.

Preživjele žrtve oštećenici iskazivali su o zlostavljanjima koja su preživjeli, kao i o stradavanju žrtava, koje se do danas vode kao nestale. Iskazivali su oštećeni Milica Mađarević[26], Petar Balen, Marinko Bertić, Dmirta Horvat, XY[27], kao i drugi oštećenici

Zaštićeni svjedok i ugroženi svjedok „Bosut“, u svojim iskazima navodili su imena osoba, koje su zlostavljane u zatvoru u Trpinji; o postupanju sa ranjenicima dovezenim iz Borovo Commercea dana 19. studenoga 1991. godine; navodili su imena optuženika pri opisivanju zlostavljanja i mučenja konkretnih žrtava[28].

[1] Policijska uprava Osječko baranjska dana 12. srpnja 2013. godine podnijela je kaznenu prijavu br. K-35/2013 ŽDO iz Osijeka protiv 15 osumnjičenika zbog osnova sumnje da bi počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH. Prije podnošenja kaznen prijave, dana 11. Srpnja 2013. Godine, na temelju naloga suca istrage Županijskog suda u Osijeku izvršđena je pretraga domova i drugih prostorija, te osobnih vozila Steve Pantića, Milisava Atanackovića, Milenka Pantića, Đoke Stajića, Zorana Rankovića, Zorana Gajanina, Sime Stevića, Željka Vukovića, Zorana Vajića i Jerka Mičića. Svi nabrojani istoga dana su uhićeni osim Zorana Vajića i Jerka Mičića, koji su se nalazili izvan područja RH. Dana 16. Srpnja 2013. Godine, nakon ispitivanja svih osumnjičenika, donesen je nalog o provođenju istrage protiv 15 osumnjičenika zbog osnove sumnje na počinjenje navedenih kaznenih djela.

[2] Okrivljenici Borislav Držajić, Zoran Vajić, Luka Kršić i Vaskrsije Vasić nedostupni su tijelima kaznenog progona. Protiv njih je određen istražni zatvor, raspisana je međunarodna (crvena) tjeralica i europski uhidbeni nalog. Temeljem odredbe čl. 130.st.3. ZKP protiv njih je istražni postupak prekinut i bit će nastavljen po prestanku razloga koji su doveli do prekida postupka (kada postanu dostupni hrvatskim organima kaznenog progona)

[3] Pripremno ročište održano je dana 6. listopada 2014. godine.

Rasprava je započela 27. listopada 2014. godine, zaključena je 17. prosinca 2014. godine, održano je

17 ročišta za glavnu raspravu (27,28,29. listopada; 3,4,5,10,11,12, 17, 19, 20. studenoga, 8,9,10,15. i 17. prosinca 2014. godine) Ročište zakazano za 2. Prosinca 2014. Godine nije održano, uz suglasnost stranaka i sudionika postupka Vijeće za ratne zločine izvanraspravno je saslušalo za taj dan pozvane svjedoke, a zbog zdravstvenog stanja opt. Miroslava Kovačevića (koji je večer prije bio fizički napadnut u istražnom zatvoru, nanesene su mu tjelesne povrede) odgodilo je raspravu.

[4] Više ne govorimo o fazi glavne rasprave kao dijelu kazneog postupka u kome se u kotradiktornom sučeljavačnju neposredno izvode dokazi. Izmjenama i dopunama ZKP ova faza kaznenog postupka naziva se «rasprava». Ovo stoga što ovu fazu kaznenog postupka ZKP/08, dakle kontradiktorno i neposredno raspravljanje sada jemoguće samo pred prvostupanjskim sudom.

[5] ZKP, NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13

[6] Čl. 400. ZKP

[7] Čl. 413.st.1. ZKP

[8] Čl.413.st.2. ZKP

[9] Novina ZKP/08 je  tome da optuženikovo očitovan, je o optužnici nije identično onom koje je bilo propisano ZKP/07. Naime, zakonodavac se više ne zadovoljava samo utvrđenjem «ne osjećam se krivim», već sukladno odredbi čl. 376. st.2. ZKP  izrijekom propisuje širi općeg očitovanja o optužbi. Optuženik ili njegov branitelj sada trebaju «točno odrediti kojji dio optužnice poruču i iz kojih razloga».. Moguće je poricati optužbu u dijelu koji se odnosi na krivnju koja u sebi sadrži element ubrojivosti, namjere i nehaja, svijesti oprotupravnosti; u odnosu na elemente kaznenog djela poricanjem načina počinjenja, vremena ili mjesta počinjenja djela koje se optuženiiku stavlja na teret, pitanje isključenja protupravnosti djela.

[10] Poricanje optužbe pitanjem obrane alibijem (mjesto i vrijeme počinjenja djela), sukladno odredbama ZKP/08, treba  isticati s navođenjem dokaza već pred optužnim vijećem ako su optuženici bili nazočni sjednici optužnog vijeća. Kako nismo nazočni sjednici optužnog vijeća sa sigurnošću ne znamo je li to učinjeno ili ne. Poricanje optužbe pitanjem obrane alibijem, razumijevajući odredbe ZKP/08 upitno je u fazi rasprave ako se optuženik na to nije pozivao u istrazi (koja je nejavna i koju također ne možemo pratiti), te da li je to poricanje optužbe isticano pred optužnim vijećem.

[11] Čl. 417.st.1. ZKP

[12] čl. 419.st.5. ZKP

[13] Raspravni zapisnik ŽS Osijek, br. K-rz-4/2014, od 12. studenoga 2014. godine, str. 2

[14] U istrazi su saslušana 103 svjedoka.

[15] Između ostalih pročitan je iskaz svjedoka Ilije Mirkića, koga je ispitao sudac istrage Županijskog suda u Vukovaru, dana 18. travnja 2011. godine. Branitelji svih optuženika stavili su primjedbu na provedeni dokaz, prigovarajući da je iskaz pribavljen prije početka ovoga kaznenog postupka, stoga, sukladno odredbi čl. 431. ZKP nije mogao biti izveden kao dokaz. Isto tako, prigovorili su da je dokaz neprovjerljiv, jer je Ilija Mirkić u međuvremenu umro. Nadalje, pročitani su zapisnici o pretrazi doma i potvrde o oduzetim stvarima od optuženika; ličenička dokumentacija na ime oštećenika (Zlatka Gojuna, Petra Balena, Marinka Bertića); potvrde Štab TO Trpinja; analitička obrada obavljenih telefonskih kontakata; preslike kartona i osobnih iskaznica i fotopreslike iz knjiga nestali osoba na ime Željka Galića i Slavka Šanteka; protokoli na ime žrtava; popis žrtava; fotografije žrtava; smrtne listove na ime žrtava; fotodokumentacija izvršenog očevida; smrtni list na ime Đorđa Vukajlovića; izvršen je uvid u izvode iz kaznene i prekršajne evidencije na ime svih optuženika. Izvršen je uvid u CD sa snimkama intervjua Bore Držajića; CD s dokumentacijom iz Baze podataka MKSJ dostavljen preko časnice za vezu DORH-a; CD s dokumentacijom iz Baze podataka MKSJ dostavljen od Tranzicijskog tima; CD s dokumentacijom o nestalim osobama dostavljen od Ministarstva branitelja RH.

[16] Čl. 292.st.4. ZKP

[17] Raspravni zapisnik br. K-rz-4/2014, od 15. Prosinca 2014. Godine, str. 9

[18] Raspravni zapisnik br. K-rz-4/2014, od 15. Prosinca 2014. Godine, str. 10

[19] Pravilo 96.st.1. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, predmet «Foča», opt. D. Kunarac i dr – «Nalog raspravnog vijeća o vještacima obrane» ; predmet zločina u logoru Čelebić (opt. Z. Mucić, H. Delić i E. Landžo); predmet zločina u logoru Omarska (opt. D. Tadić); predmet  gdje je bio optužen A. Furundžija

[20] Čl. 297.st.1. ZKP

[21] Zapisnik s glavne rasprave ŽS Osijek od 2. prosinca 2014. godine, str. 9.

[22] Zapisnik s glavne rasprave ŽS Osijek od 5. studenoga 2014. godine, str. 6

[23] praksa MKSJ – «Međunarodna krivična praksa», autori : John R.W.D. Jones (magistar prava, Lincoln’s Inn, odvjetnik) i  Steve  Powles (magistar prava, Middle Temple, odvjetnik), izdavač Fond za humanitarno pravo,  Beograd, 2005. godina

[24] Opt. Stevo Pantić i opt. Milisav Atanacković tijekom istrage koristili su zakonsku mogućnost obrane šutnjom. Ostali optuženici su iznosili obranu u istrazi.

[25] Zapisnik s glavne rasprave ŽS Osijek od 9. prosinca 2014. godine, str. 4

[26] Tako je svjedokinja Milica Mađarević tijekom istrage, između ostalog, rekla: „Svi su bili smješteni u jednoj prostoriji u centru sela i zna da je bilo točno 14 zatvorenih osoba, čuvali su ih naoružani stražari, te su po noći jednu po jednu osobu odvodili u neku zasebnu prostoriji i tu su ih ponaosob ispitivali. Sjeća se da je prva na ispitivanje odvedena Anđa Budimir. Ispitivali su je gdje su joj sinovi, nazivali su je ustaškom kurvom, maltretirali i zlostavljali na sve moguće načine. Tukli su je palicom po leđima, vratu i prsima“[26]. Svjedokinji je to pričala Anđa Budimir nakon što su je vratili s ispitivanja. „Nakon Anđe Budimir u prostoriju za ispitivanje je pozvan Mato Mađarević. Među tim osobama koje su provodile ispitivanje bili su Simo Stević, Boro Držajić i još dvije tri osobe kojima ne zna ime. Poslije Mate je ona pozvana na ispitivanje. Prilikom ispitivanja su je vrijeđali, prijetili, govorili da je ustaška kurva, zastrašivali udarajući palicom o stol i pucajući iznad glave.“[26]…. „Zna da su u toj prostoriji prilikom tih isptivanja zarobljenike tukli Vaskrsije Vasić, Simo Stević i Boro Držajić“[26].

„Nadalje, Milica Mađarević u svom iskazu navodi da su zlostavljanja vršena intenzivno i noću i danju, da nju nisu fizički zlostavljali, ali su je stalno vrijeđali i dirali po intimnim dijelovima tijela. Tjerali su je, kao i ostale zarobljene civile da pjeva: „Od Topole sve do Rane Gore“, „Druže Tito mi ti se kunemo, ustaša si, mater ti jebemo“, „Od Vukovara pa do Knina sve je Srbin do Srbina“. Sjeća se da je Anđa Budimir odbila pjevati navedene pjesme, te je odvedena u posebnu prostoriju za ispitivanje, gdje su je tukli. Kada se vratila bila je sva raščupana i uplakana. Zna da su tada u sobi za ispitivanje bili opt. Simo Stević i Vaskrsije Vasić. Zbog svih ti zlostavljanja Anđa Budimir je jedne noći pokušala izvršiti samoubojstvo u zatvoru. Zbog toga je u prostoriju došao opt. Simo Stević, te ljut, zbog pokušaja samoubojstva Anđe Budimir, udario je šakom po licu Miku Čibarića, a anđi Budimir naredio da pije krv koja je MIki Čibariću curila iz razbijenog nosa pri tome govoreći: „Pij kurvo ustašku krv, jer si vikala da se hoćeš napiti srpske krvi“.

[27] Oštećenica X.Y. u istrazi je rekla: „Zajedno sa Ružicom i Katarinom Živanović odvedenaje u Trpinju, tamo su je neki ljudi tukli i isptivali. Nije vidjela kuda su odveli Katarinu i Ružicu Živanović, a nju su tukli u nekom hangaru. Prisiljavali su je da prizna da je ubijala srpsku djecu, da im je sjekla prste i tjerali je da pokaže mjesto gdje ih je pokopala. Za vrijeme ispitivanja i zlostavljanja ruke su joj bile vezane lisicama, na taj način su je zlostavljali i ispitivali nekoliko da na i zna da je tom prilikom bila i silovana. Bila je u toj mjeri izmučena da se više ne može sjetiti na koji su je način silovali i da li ju je silovala jedna osoba ili više njih, a o svemu tome joj je jako teško pričati. Iz Trpinje su je odveli u Dalj, a nakon toga u logor u Sremskoj Mitrovici“. (iskaz iz istrage sadržan u Optužnici ŽDO iz Osijeka, br. K-DO-33/13 od 16. Lipnja 2014. Godine)

Na glavnoj raspravi održanoj dana 21. listopada 2014. godine, svjedokinja X.Y. potvrdila je, nakon što joj je iskaz iz istrage, na njezinu molbu, pročitan, da je to njezin iskaz i da kod istoga ostaje (raspravni zapisnik ŽS Osijek)

[28] Iskazi iz istrge i iskazi dani na raspravama (raspravni zapisnici ŽS Osijek od 4. studenoga 2014. godine – iskaz Zaštićenog svjedoka,  5. studenoga 2014. godine – iskaz ugroženog svjedoka „Bosut“)

Zločin u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu

 

Kazneni postupak protiv Tomislava Merčepa, optuženog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1., u svezi s čl. 28. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženog Tomislava Merčepa tereti se da je kao zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu te savjetnik u MUP-u Republike Hrvatske, od listopada do prosinca 1991. osobno naređivao nezakonita lišavanja slobode, mučenja i ubojstva civila te da, iako je znao da njegovi podređeni neovlašteno lišavaju slobode civile, pljačkaju ih, zlostavljaju, muče i ubijaju, propustio takva nezakonita postupanja spriječiti. Njegovi podređeni tako su na području Kutine, Pakraca i Zagreba nezakonito lišili slobode 52 osobe, od kojih su 43 ubijene, tri se vode kao nestale, dok su ostale osobe preživjele mučenja i zlostavljanja.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sudac Zdravko Majerović, predsjednik Vijeća, sutkinja Jadranka Mandušić, članica Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća – u ožujku 2012. Vijeće je izmijenjeno – umjesto sutkinje Jadranke Mandušić u Vijeće je imenovan sudac Petar Šakić

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, broj K-DO-406/10 od 8. lipnja 2011.

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz 120. st. 1. OKZRH u svezi čl. 28. OKZRH

Optuženik: Tomislav Merčep, u pritvoru od 10. prosinca 2010. do 5. srpnja 2012., kada je rješenjem vijeća Županijskog suda u Zagrebu pritvor ukinut

Branitelj optuženika: odvjetnik Marko Ujević

Punomoćnici oštećenika: Melita Babić, odvjetnica iz Bjelovara, Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba, Saša Bačić, odvjetnik iz Kutine, Eugen Duk, odvjetnik iz Kutine, Sanja Ormuž, odvjetnica iz Zagreba

Žrtve:

– ubijeni: M.C., P.I., O.S., S.I., M.V., Lj.V., Lj.H., T.K., B.V., M.I., R.P., M.G., V.M., M.M., V.S., nepoznata muška osoba nadimkom S., M.Z., M.Z., A.Z. i 24 neidentificirane osobe;

– zlostavljani i nestali: P.R., K.R. i M.R.

– zlostavljani: Đ.G., N.M., D.M., S.B., N.P. i B.V.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PAKRACKA POLJANA I ZAGREBACKI VELESAJAM izvjestaji s pracenja sudjenja