Praćenje suđenja u Republici Hrvatskoj

Zločin u Korenici

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci vođen je kazneni postupak protiv opt. Željka Šuputa i opt. Milana Panića, koji se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ-a RH. Dana 3. listopada 2008. godine objavljena je nepravomoćna presuda kojom su optuženici proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora (opt. Šuputu u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću od 3 godine i 6 mjeseci).

VSRH je na sjednici 8. lipnja 2011. g. prihvatio žalbe optuženika, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Županijskom sudu u Rijeci na ponovno suđenje.

Ponovljeni postupak započeo je 25. listopada 2011. godine. Dana 26. travnja tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

OPTUŽNICA

Izmjenjenom optužnicom ŽDO iz Rijeke od 02. listopada 2008. godine, optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. godine do kraja travnja mjeseca 1992. godine u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića i Milu Lukača koji su kao pripadnici PU Karlovačke zarobljeni dana 15. listopada 1991. godine, a isto tako i Pericu Bičanića zarobljenog 23. listopada 1991. godine, koji su zajedno sa ostalim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih, higijenskih i egzistencijalnih uvjeta, protivno čl. 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine, pa budući su imali pristup u navedenu zagradu u više navrata u grupama sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili imenovane zarobljenike pojedinačno izvan prostorija ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, dok je I. opt. Željko Šuput u najmanje dva navrata zapovjedio Mili Lukaču da stoji mirno uz zid te ga udarao uzastopno nogom gađajući ga pri tom u predjelu glave, da bi u jednom navratu kada su ih kao stražari izvodili na prisilni rad opt. Željko Šuput naredio Perici Bičaniću da pere osobno vozilo unatoč činjenici da se voda zbog vanjske temperature smrzavala, te je pri tome dopustio da imenovanog grupa vojnika koja je tu slučajno prolazila izudara nogama i rukama kroz koje vrijeme ga je vrijeđao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi prijeteći mu pri tom da ga svakog trenutka može nekažnjeno ubiti i da zbog toga neće nikome odgovarati, a kroz koje vrijeme boravka u navedenom zatvoru je Nikola Nikolić zadobio pored brojnih ozljeda i hematoma i ozljedu kralježnice i kontuziju glave s potresom mozga te posljedičnim posttraumatskim stresom, Mile Lukač brojne ozljede glave i tijela s posljedicom oslabljenja sluha, dok je Perica Bičanić uz brojne lake tjelesne ozljede zadobio i prijelom prstiju lijeve ruke i podlaktice,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava ratnim zarobljenicima nanosili velike patnje i povrede zdravlja, pa su time počinili kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Dana 26. travnja 2012. tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Predmet broj: K-54/07

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Đurđa Jovanić, Predsjednica Vijeća; sudac Duško Abramović, član Vijeća; sudac Vlado Skorup, član Vijeća

– u ponovljenom postupku: sutkinja Jasenka Kovačić, Predsjednica Vijeća, sutkinja Dina Brusić, članica Vijeća, sutkinja Ksenija Zorc, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO) iz Gospića K-DO-24/06 od 31. siječnja 2007. godine, ŽDO iz Rijeke izmjenilo 02. listopada 2008. i 26. travnja 2012. godine

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Rijeke

Kazneno djelo: Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH; nakon izmjene optužnice 26. travnja 2012. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici:

– Željko Šuput – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

– Milan Panić – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

Branitelji optuženika: Goran Crnković, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Željka Šuputa, u ponovljenom postupku Đuro Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj opt. Šuputa; Dragan Smolić-Ročak, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Milana Panića

Žrtve:

– protuzakonito zatvoreni: Nikola Nikolić, Mile Lukač i Perica Bičanić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

KORENICA – izvještaji s praćenja

Glavna rasprava je pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci započela 03. rujna 2007. godine, nakon što je Vrhovni sud RH nadležnost u ovome predmetu sa Županijskog suda u Gospiću (na prijedlog Predsjednice Suda u Gospiću, zbog nemogućnosti sastava Vijeća, a nakon pribavljenog mišljenja Državnog odvjetnika) nužno delegirao na Županijski sud u Rijeci. Istragu se vodilo na Županijskom sudu u Gospiću u odnosu na osumnjičenike Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no Državni odvjetnik je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Obrana je stavila primjedbu da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela. Predsjednica Vijeća objavila je da je sastav Vijeća u skladu sa zakonom (vidi Zapažanja).

Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivim, obranu su iznijeli na kraju dokaznog postupka.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 24 svjedoka (Perica Bičanić, Aldo Ivančić, Ranko Luketić, Marijan Luketić, Ivica Luketić, Mirko Luketić, Marko Luketić, Milan Pavlić, Jure Smolčić, Živko Matovina, Mile Lukač, Dražen Rendulić, Darko Holjevac, Ante Pleš, Jure Matovina, Milorad Žigić, Milan Mrle, Nikša Karamatić, Vojin Vukadinović, Mate Rendulić, Nikola Nikolić, Damir Mikec, Nikola Žigić i Jovica Žakula).

Pročitani su iskazi svjedoka Nikole Perkovića i Dane Perkovića.

Saslušana je stalna sudska vještakinja Renata Dobi-Babić o vremenu zadavanja ozljeda oštećenicima.

Tijekom suđenja 6 zakazanih ročišta glavne rasprave je bilo odgođeno.

Postupak je prolongiran (produživan) i od strane branitelja i od strane optuženika, pa je morao početi iz početka, radi odgode koja je trajala dulje od dva mjeseca. Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju, smatrajući da se optuženicima krše prava i da ih se onemogućava u obrani, jer su svi njihovi prijedlozi odbijeni, pa je rasprava odgođena radi postavljanja branitelja po službenoj dužnosti. Optuženicima su morali biti dodjeljeni branitelji po službenoj dužnosti, no ipak je izabrani odvjetnik Miloš Markiš nastavio braniti opt. Željka Šuputa. Zbog bolesti navedenog branitelja, na raspravi 30. 06. 2008. godine opt. Šuput poučen je o pravu na izbor branitelja, pored činjenice što ga zastupa i branitelj po službenoj dužnosti.

KORENICA -izvještaji s praćenja ponovljenog postupka

 

PRESUDA

Dana 03. listopada 2008. godine objavljena je presuda kojom su optuženici proglašeni krivima. Opt. Šuputu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, no prema njima su primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju i oduzimanje putnih isprava.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 8. lipnja 2011. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje i rješenje ovdje

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci Željko Šuput je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, s obzirom da ne postoje naročito teške okolnosti djela, zbog kojih je pritvor bio određen i produživan, no prema njima su primijenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju Korenica i oduzimanje putnih isprava, a koje mogu trajati najdulje do pravomoćnosti presude.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u zgradi milicije u Korenici ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića u više navrata sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili pojedinačno izvan ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, prisiljavali na rad te ih vrijeđali i prijetili, čime su počinili krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH.

Istraga na Županijskom sudu u Gospiću vođena je protiv okrivljenih Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no tužiteljstvo je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Predmet je Vrhovni sud RH, na prijedlog predsjednice Suda u Gopiću, zbog nemogućnosti sastava vijeća, delegirao na Županijski sud u Rijeci.

Primjedba obrane da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela, nije uvažen. Naime, u čl. 13. st. 2. navedenog zakona je propisano da Vijeće za ratne zločine čine “po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima”. S obzirom da Zakon nije izričit koji su to najsloženiji predmeti, želimo upozoriti na tu “slabost” navedenog zakona.

Smatramo da bi članovi Vijeća za ratne zločine morali biti suci kaznenog odjela koji se odlikuju iskustvom rada u kaznenim predmetima (zbog težine kaznenog djela i poznavanja materije kaznenog prava), a nikako suci građanskog odjela. [1]

Smatramo da bi Županijski sud u Rijeci, kao jedan od posebnih sudova[2] u suđenjima za ratne zločine morao u vijeća imanovati suce/sutkinje s iskustvom u kaznenim predmetima, inače, čemu na njega delegirati predmete iz drugih sudova?

Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju tvrdeći da se krše prava njihovih branjenika. Ne vidimo kakav su učinak odvjetnici očekivali od protesta otkazivanjem punomoći. Takav postupak nije u skladu s etičkim kodeksom branitelja, budući da branitelji ne smiju odbiti stranci pružanje pravne zaštite, zbog toga što bi položaj branjenika bio pogoršan.

Za napomenuti je da se strankama i sudionicima postupka nakon završenog raspravnog dana nije uručivao primjerak raspravnog zapisnika, što je u suprotnosti sa praksom ostalih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. Zapisnici se braniteljima i tužitelju dostavljaju tek po isteku minimalno dva tjedna od završenog ročišta, premda su branitelji tražili da im se nakon završenog ročišta odmah preda raspravni zapisnik. Sukladno odredbi članka 314. ZKP-a zapisnik mora biti završen sa zaključivanjem zasjedanja, a stranke imaju pravo pregledati završeni zapisnik, staviti primjedbu na sadržaj zapisnika ili zatražiti ispravak.

Sažeti prikaz postupka možete pogledati ovdje.


[1] Vijeće Vrhovnog suda RH (rješenje br. II 4 Kr 11/09-3 od 03. veljače 2009.) smatra da se vijeće za ratne zločine treba sastojati isključivo od sudaca sa iskustvom rada u kaznenim predmetima pa je prihvatilo prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti Županijskog suda u Virovitici, jer navedeni sud nije bio u mogućnosti sastaviti raspravno vijeće koje bi činili tri suca kaznenog odjela.

[2] U Zakonu o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03) u članku 12. st.1. navedeno je da su za vođenje kaznenog postupka za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona, uz sudove mjesno nadležne prema općim propisima, mjesno nadležni i županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka na Županijskom sudu u Rijeci 12. lipnja 2012. objavljena je presuda kojom su okrivljenici Željko Šuput i Milan Panić ponovno proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora, identične kao u ranije provedenom prvostupanjskom postupku: Šuputu 4 godine, a Paniću 3 godine i 6 mjeseci.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci teretilo je Šuputa i Panića da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića, koji su sa drugim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih egzistencijalnih higijenskih uvjeta, u više navrata sa drugim pripadnicima milicije tzv. SAO Krajine u hodniku zgrade i u dvorištu udarali, vrijeđali, maltretirali ih i nad njima se iživljavali.

U travnju 2012. tužiteljstvo je izvršilo prekvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice. Izmijenjenom optužnicom Šuputa i Panića tereti se da su kazneno djelo počinili na štetu civilnih osoba, a ne kao ranije, na štetu ratnih zarobljenika.

Tijek prijašnjeg postupka

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci okrivljenici su u listopadu 2008. proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i osuđeni su na zatvorske kazne u trajanju od 4 godine (Željko Šuput) i 3 godine i 6 mjeseci (Milan Panić). VSRH je prihvatio kao osnovane žalbe okrivljenika koje su uložili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo je prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno raspravljanje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je trebao utvrdi jesu li oštećenici imali status ratnih zarobljenika, s obzirom da su u trenutku zarobljavanja bili u civilnim odijelima i bez naoružanja i zarobljeni su izvan borbenih djelovanja. VSRH je ukazao i na određene nedosljednosti u iskazima svjedoka koji su teretili okrivljenike pa je ostalo dvojbeno jesu li u počinjenju ratnog zločina u Korenici sudjelovali optuženici i, ukoliko jesu, da li su ga počinili osobno ili su sudjelovali u grupi koja ga je počinila.

VSRH je smatrao da je ostalo upitno jesu li okrivljenici počinili ratni zločin nad oštećenim Nikolom Nikolićem. Naime, oštećeni Nikolić je izjavio da Šuputa ne prepoznaje kao osobu koja ga je tukla u zatvoru u Korenici. Oštećeni Nikolić je rekao i da je bilo lakše kada su optuženici, kao pripadnici tzv. 13. Garave brigade, preuzeli zatvor, da nisu dopustili da se zatvorenici tuku. Tvrdio je kako ga je upravo Milan Panić spasio od klanja, a pojasnio je da nije točno da je pred istražnim sucem izjavio da ga je Panić „razbio“ prvi dan kada je dospio u zatvor. Za VSRH ostalo je sporno da li su okrivljenici počinili kazneno djelo, s obzirom da su sa svojom postrojbom preuzeli zatvor tek 2-3 mjeseca nakon što su oštećenici ondje dovedeni. VSRH je ukazao i na proturječnosti u svjedočenjima Perice Bičanića u istrazi i na glavnoj raspravi. U istrazi je tvrdio da su ga okrivljenici tukli, a na glavnoj raspravi da ga nisu tukli već omalovažavali i vrijeđali. Nadalje, svjedok Dražen Rendulić je tvrdio da je Pericu Bičanića okr. Šuput jednom udario te da misli da je okr. Panić tukao i Bičanića i Nikolu Nikolića. Po VSRH, ostalo je neutvrđeno je li istinita tvrdnja Perice Bičanića da ga Panić nije tukao ili tvrdnja Rendulića da jest. Jedini svjedok koji je dosljedno teretio oba okrivljenika je Mile Lukač. Tvrdio je da su ga obojica tukli, a da je specijalnost Šuputa bila udarac nogom u glavu iz okreta. VSRH i u ovom je slučaju tražio od prvostupanjskog suda da u ponovljenom postupku dovede u vezu iskaz ovog svjedoka sa iskazima ostalih. Konačno, prema popisu pripadnika Policijske stanice Titova Korenica okrivljenici su od 3. prosinca 1990. evidentirani kao pripadnici rezervnog sastava, koji nisu svakodnevno obnašali dužnost, već samo u izvanrednim okolnostima, tako da je u ponovljenom postupku trebalo preispitati zaključak da su okrivljenici od navedenog datuma bili raspoređeni kao pripadnici posebne jedinice u Titovoj Korenici, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane, što su okrivljenici tijekom postupka i u žalbama osporavali.

O ponovljenom postupku

Ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. listopada 2011., a okončan je 12. lipnja 2012. Na sedam ročišta glavne rasprave izvedeni su brojni dokazi. Neposredno su saslušani svjedoci koji su svojim iskazima teretili okrivljenike, a na čije je nedosljednosti u iskazima upozoravao VSRH. Uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi trinaest svjedoka koji u ranijem postupku nisu teretili okrivljenike. Dana 19. i 20. ožujka 2012. u prisutnosti stranaka neposredno su u Korenici saslušana dvanaestorica svjedoka. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu.

Sud nije prihvatio dokazne prijedloge obrane jer je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno u odnosu na okolnosti na koje je predloženo izvođenje tih dokaza (npr. na okolnost ranjavanja prvookrivljenog, na okolnost uvjeta u zatvoru…).

Nakon provedenog prvostupanjskog postupka Vijeće je zaključilo da su zatvorenici u zatvoru u Korenici bili podvrgavani udarcima i zlostavljanju stražara, koji su to činili u grupama, tako što su zatvorenike izvodili iz ćelija na hodnik ili dvorište i skupno ih tukli palicama, nogama obuvenim u čizme i raznim predmetima. Zatvorenik koji je bio izložen zlostavljanju u pravilu nije smio gledati zlostavljače pa se neki svjedoci nisu mogli sa sigurnošću izjasniti o osobama koje su ih zlostavljale. Osim stražara, u prvo vrijeme boravka u zatvoru tukle su ih i osobe koje su izvana dolazile u zatvorske  prostorije. U dokaznom postupku sud je utvrdio da su među osobama koje su tukle i zlostavljale zatvorenike bili i okrivljenici.

Svjedok Nikolić pojasnio je da je u ranijem iskazu, navodeći da je bilo lakše kada su okrivljenici preuzeli zatvor, mislio reći da je zatvorenicima bilo lakše jer okrivljenici nisu više dozvoljavali civilima da dolaze u zatvor i zlostavljaju zatvorenike. Ponovio je da su ih okrivljenici više tukli u početku, dok su bili na položajima i dolazili u zatvor, a kasnije, kada su preuzeli zatvor, zlostavljanje se smanjilo. Potvrdio je da je istina da ga je Panić „razbio“ prvog dana kada je došao u zatvor. Pri tome je mislio na dan kada je Panić preuzeo nadzor nad njima, a ne na dan kada je svjedok dospio u zatvor. Iskaz ovog svjedoka Vijeću je bio dovoljan za zaključak da su baš okrivljenici tukli zatvorenike i to u prva dva mjeseca njihova boravka u zatvoru.

U ponovljenom postupku su i svjedoku Perici Bičaniću predočene nedosljednosti u njegovim iskazima. U istrazi je rekao da su ga okrivljenici tukli, dok je na prijašnjoj glavnoj raspravi izjavio da misli da ga okrivljenici nisu tukli već vrijeđali i omalovažavali. Pojasnio je kako su okrivljenici dolazili u skupini te nije mogao ocijeniti tko ga je koliko tukao, ali istina je da su ih svi iz grupe tukli.

Iskaz svjedoka Dražena  Rendulića, koji je izjavio da je Pericu Bičanića Šuput udario jednom, a da je Panić tukao i Bičanića i Nikolića, Vijeće je ocijenilo vjerodostojnim jer je potvrđen iskazima Nikolića i  Lukača.

Nadalje, Vijeće je utvrdilo da su u inkrimiranom razdoblju okrivljenci bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine. Od 3. prosinca 1990. bili su pripadnici posebne jedinice milicije u Policijskoj stanici Titova Korenica, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane. Sjedište tzv. 13. Garave brigade bilo je u zgradi milicije u Korenici. Okrivljenici su navedeni u spisku boraca i u spisku za plaću tzv. 13. Garave brigade, iz čega nedvojbeno proizlazi da su bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine.

Vijeće je utvrdilo da su oštećenici Nikola NIkolić, Mile Lukač i Perica Bičanić za vrijeme boravka u koreničkom zatvoru imali status civilnih osoba, budući da su u trenutku zarobljavanja imali civilnu odjeću, bili su bez oružja, a zarobljeni su izvan borbenih djelovanja.

Iako su okrivljenici poricali počinjene kaznenog djela, Vijeće je i u ponovljenom postupku okrivljenike iznova proglasilo krivima i izreklo iste zatvorske kazne kao i u prijašnjem postupku. Kao olakotnu okolnost Vijeće je okrivljenima Šuputu i Paniću cijenilo raniju neosuđivanost i obiteljske prilike, činjenicu da su se sa svojim obiteljima vratili u Republiku Hrvatsku smatrajući je svojom domovinom, kao i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Prvooptuženom Šuputu Vijeće je kao otegotnu okolnost ocijenilo upornost u počinjenju kaznenog djela, koja se očitovala u brutalnom postupanju prema zatvoreniku Mili Lukaču, kojem je zadavao udarce nogom u glavu, pričinjavajući mu veliku bol od koje je gubio svijest, a što za posljedicu ima ozljedu trajne naravi.

Zločin u Ilovčaku kod Gline

Suđenje Vladimiru Bekiću, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Vladimira Bekića se tereti da je dana 4. listopada 1991. godine, oko 12:30 sati na području sela Ilovačak, kod Gline, usmrtio civila Milana Kapca, koji je, za vrijeme neprijateljskog napada srpskih paravojnih formacija, sjedio u dvorištu svoje kuće. Optuženik je kao pripadnik vojnih postrojbi SAO Krajine hicima iz vatrenog oružja usmrtio oštećenika, kojega je od ranije dobro poznavao, čime je počinio kazneno djelo iz čl. 120. st 1. OKZ RH, ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Rijeci

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sudac Saša Cvijetić, predsjednik Vijeća

Optužnica: optužnica ŽDO Sisak K-DO-38/2005

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Tužitelj: Igor Bijelić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Optuženik: Vladimir Bekić – nedostupan pravosudnim tijelima RH, sudi mu se u odsutnosti

Braniteljica: odvjetnica Gordana Lovrić, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtva – ubijen: Milan Kapac

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

ILOVČAK KOD GLINE izvještaji s praćenja suđenja

PRESUDA

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, budući da iz utvrđenih činjenica nije neprijeporno proizlazilo da je upravo optuženik počinio utuženo kazneno djelo, a nesporno je da je isti sudjelovao u sklopu nelegalnih paravojnih formacija u napadu na RH, njezinu sigurnost i ustavni poredak, izmijenio je činjenični opis i pravnu kvalifikaciju optužnice, na način da se optuženika tereti za kazneno djelo oružane pobune iz čl. 236. (1) KZRH.

Temeljem čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu vijeće je po sili zakona donijelo odbijajuću presudu i obustavilo kazneni postupak. Troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračuna, a oštećenici imaju pravo u zakonskom roku preuzeti kazneni progon.

Zločin u Sunjskoj Gredi

Na Županijskom sudu u Sisku 08. studenog 2010. započela je glavna rasprava u predmetu Milenka Vidaka, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ubojstvom civila Stjepana Sučića.

Dana 20. prosinca 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku optuženika je proglasilo krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Dana 12. srpnja 2011. Žalbeno vijeće VSRH zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ukinulo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Sisku i predmet vratilo na ponovni postupak.

Dana 17. travnja 2012. godine nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Dana 12. studenoga 2013. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu kojom je opt. Milenko Vidak osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i predmet je vratio prvostupanjkom sudu na ponovno suđenje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-14/10

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, Predsjednica vijeća, sudac građanskog odjela Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja građanskog odjela Alenka Lešić, članica Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-36/08, od 20. rujna 2010. godine

Zastupnik optužbe: Ivan Petrkač, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Milenko Vidak, Hrvatskoj izručen na temelju odluke Suda za teška kaznena djela u Trabzonu, Republika Turska, od 04. kolovoza 2009., nalazi se u pritvoru sisačkog zatvora

Branitelj optuženog: Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva: Stjepan Sučić, smrtno stradao

Ponovljeni prvostupanjski postupak

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sudac Marijan Garac, Predsjednik vijeća,

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-36/08, od 20. rujna 2010. godine

Zastupnik optužbe:

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SUNJSKA GREDA – izvještaji s praćenja glavne rasprave

SUNJSKA GREDA – izvještaji s praćenja glavne rasprave u ponovljenom prvostupanjskom postupku

PRESUDA

Dana 20. prosinca 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku optuženika je proglasilo krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Dana 12. srpnja 2011. Žalbeno vijeće VSRH zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ukinulo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Sisku i predmet vratilo na ponovni postupak.

Dana 17. travnja 2012. godine nakon provedenog ponovljenog prvostupanjeskog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Dana 12. studenoga 2013. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu kojom je opt. Milenko Vidak osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i predmet je vratio prvostupanjkom sudu na ponovno suđenje.

Zločin u Novom Selištu

Rješenjem VSRH od 01. prosinca 2010. odlučeno je da će se okrivljenom Stojanu Letici suditi u odsutnosti.

Rješenje možete vidjeti ovdje.

Dana 9. prosinca 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku okrivljenog Leticu proglasilo je krivim. U odsutnosti je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom je Stojanu Letici stavljeno na teret da je kao pripadnik neregularne vojske tzv. SAO Krajine 30. studenoga 1991. oko 19,00 sati u Novom Selištu prilikom ophodnje, znajući da je Stjepan Šubić, civilna osoba hrvatske nacionalnosti, ostao sam u svojoj kući, iz puške “M-70” kroz otvoreni prozor njegove kuće ispalio više hitaca u leđa Stjepana Šubića, koji je od zadobivenih rana na licu mjesta umro, te da je time počinio kazneno ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Optužnicu možete pročitati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-43/08

Vijeće: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Ljubica Rendulić Holzer, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj K-DO-44/06 od dana 26. studenoga 2008.

Zastupnik optužbe: zamjenica ŽDO Sisak Sonja Rapić

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Stojan Letica, pripadnik vojske tzv. “SAO Krajine”, nije nazočan suđenju

Branitelj optuženika: Antonio Kaleb, odvjetnik iz Siska

Žrtva: Stjepan Šubić – civilna osoba, ubijen

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

NOVO SELIŠTE izvještaji sa suđenja

PRESUDA

Dana 9. prosinca 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku okrivljenog Leticu proglasilo je krivim. U odsutnosti je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Presudom VSRH od 17. travnja 2012. odbijena je žalba optuženog Stojana Letice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin granatiranjem Slavonskog Broda

Obnovljeni postupak protiv Janka Radmanovića i Radisava Stojanovića, ranije u odsutnosti osuđenih zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se Janku Radmanoviću i Radisavu Stojanoviću stavlja na teret da su 15. i 16. rujna 1991. godine, kao komandanti kasarne “Ivan Senjug Ujak” u Slavonskom brodu, kršeći pravila međunarodnog prava izdavali naredbe da se bez obzira na djelovanje redovnih oružanih snaga RH i bez odabira ciljeva otvara vatra iz svog raspoloživog naoružanja na pojedine dijelove grada, koje naredbe su podređeni oficiri i vojnici izvršavali otvarajući vatru, a kojom prilikom su uništeni i u znatnoj mjeri oštećeni brojni objekti, šestoro civilnih osoba zadobilo je lake, jedna civilna osoba teške tjelesne povrede,
pa da su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva u Požegi broj KT-72/91 od 6. prosinca 1991. godine pogledajte ovdje.

PRESUDE

Presudom Okružnog suda u Požegi broj K-82/91 od 25. listopada 1993. optuženici su u odsutnosti proglašeni krivima. Svakom je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina.

Presudom VSRH broj IKž 157/1994-3 od 4. svibnja 1995. odbijene su kao neosnovane žalbe optuženih Radmanovića i Stojanovića i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

OBNOVLJENI POSTUPAK

Županijsko državno odvjetništvo iz Požege podnijelo je Zahtjev za obnovu kaznenog postupka br. KT-72/91 od 11. veljače 2009. godine.

Sud je dopustio obnovu postupka.

PRESUDA

Dana 1. lipnja 2011. objavljena je presuda kojom je ostavljena na snazi ranija presuda kojom optuženici proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 15 godina.

Presudu pogledajte ovdje

OPĆI PODACI

Županijski sud u Slavonskom Brodu

Broj predmeta: K- 12/01

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Đaković, predsjednica Vijeća, sudac Mirko Svirčević, član Vijeća, sudac Zlatko Pirc, član Vijeća

Optužnica Okružnog javnog tužilaštva u Požegi broj KT-72/91 od 6. prosinca 1991. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi dana 25. listopada 1993. godine – sada Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO-8/10

Optužnicu zastupa: Stjepan Haramustek, zamjenik ŽDO iz Slavonskog Broda

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Janko Radmanović i Radisav Stojanović, odsutni

Branitelji optuženih: odvjetnica Ivanka Dugandžić (po službenoj dužnosti), odvjetnik Tomislav Skutari (po službenoj dužnosti)

Žrtve:

– teško tjelesno povrijeđen: Ivan Babić

– lako tjelesno povrijeđeni: Marica Miloš, Konstantin Bašić, Marija Kovačević i Drago Vidaković

Razoreno ili oštećeno: Spomen dom “Ivana Brlić Mažuranić”, robne kuće “Vesna” i “Bamby”, dječji vrtić “Pčelica”, bolnica “Plavo polje”, hoteli “Park” i “Brod”, sportska dvorana “Klasije”, osnovna škola “Mika Babić”, samostan časnih sestara bazilijanskih, katolička crkva “sv. Nikola Tavelić”, veliki broj privatnih, društvenih i stambenih objekata
Izvještaji s praćenja rasprave

GRANATIRANJE SLAVONSKOG BRODA izjestaji s pracenja

Zločin u Frkašiću II

Dana 25. veljače 2010. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću proglasilo je opt. Gorana Zjačića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Sjednica vijeća VSRH bila je zakazana za 11. svibnja 2011. godine. Zbog proceduralnih pogrešaka VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Gospiću.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću) dana 8. rujna 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je od početka svibnja 1994. do 5. kolovoza 1995., kao pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. Vojske RSK, u zatvoru za ratne zarobljenike koji se nalazio u zgradi osnovne škole u Frkašiću, gdje su bili zatvoreni ratni zarobljenici pripadnici HV, HVO te Armije BiH, na dane kada je vršio stražarsku službu ratne zarobljenike, kršeći pravila međunarodnog prava, mučio i prema njima nečovječno postupao i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. pogledajte ovdje (PDF, 362 KB).

Optužnica je izmijenjena na raspravi 7. rujna 2011.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-11/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, sutkinja Matilda Rukavina, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 7. rujna 2011.

Zastupnik optužbe: Željko Brkljačić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, čl. 122. OKZ RH

Optuženik: Goran Zjačić, u pritvoru u Zatvoru u Gospiću od 28. rujna 2008. godine

Branitelj optuženika: Ljubiša Drageljević, odvjetnik iz Rijeke

Žrtve:
– fizički zlostavljani: Johannes Tilder, Ivan Čaić, Ivan Dadić (pripadnici HV); Marko Tomić (pripadnik HVO); Kadir Bećirspahić (pripadnik Armije BiH)

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću)

Broj predmeta: K-43/2011

Vijeće za ratne zločine: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, sutkinja Matilda Rukavina, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. godine

Zastupnik optužbe: Željko Brkljačić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna rasprava započela je 03. lipnja 2009. godine.
Prva dva ročišta glavne rasprave nismo pratili. Izvještaji sa tih ročišta napisani su na temelju raspravnih zapisnika.

Zjacic – izvjestaji s rasprave

Zjacic – izvjestaji s rasprave u ponovljenom postupku 

PRESUDA

Dana 25. veljače 2010. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću proglasilo je opt. Gorana Zjačića krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.
Pritvor protiv optuženika je produžen.

Sjednica vijeća VSRH bila je zakazana za 11. svibnja 2011. godine. Zbog proceduralnih pogrešaka VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Gospiću.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću) dana 8. rujna 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

VSRH je 28. prosinca 2011. odbio žalbu opt. Gorana Zjačića i potvrdio presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću je 25. veljače 2010. donijelo presudu kojom je optuženog Gorana Zjačića proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Sud je u izreci presude pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je pogrešno naveo ime oštećenog, zamijenivši ga imenom jednog svjedoka.

Optužnicom se optuženika tereti da je od početka svibnja 1994. do 5. kolovoza 1995. kao pripadnik čete “Vojne policije 15. korpusa” tzv. Vojske RSK u zatvoru za ratne zarobljenike smještenom u zgradi Osnovne škole u Frkašiću, gdje su bili ratni zarobljenici pripadnici HV-a, HVO-a te Armije BiH, na dane kad je vršio službu ratne zarobljenike tukao, maltretirao te im nanio niz ozljeda, što je za posljedicu imalo teško narušavanje njihovog psihičkog i fizičkog zdravlja i trajnu invalidnost.

Sud je obranu optuženika, koji je tvrdio da je bio pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. Vojske RSK i da se nalazio u zatvoru u Frkašiću, no da nije počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, ocijenio kao proizvoljnu i proturječnu samu sebi te je poklonio vjeru ispitanim svjedocima-oštećenicima. Štoviše, i sam optuženik je prilikom prvog ispitivanja iskazao da je istukao zarobljenog Johannesa Tildera, smatrajući ga odgovornim za stradanje svog rođaka, te da je znao zarobljenike udariti.

Sud je utvrdio da je optuženike tukao šakama, nogama, vojničkom lopaticom, drvenim kolcima i palicama, a naročito zarobljene pripadnike HV-a Johannesa Tildera, Ivana Čaića i Ivana Dadića, da je tukao i maltretirao zarobljenog pripadnika Armije BiH Kadira Bećirspahića te zarobljenog pripadnika HVO-a Marka Tomića.

Optužnicom se optuženika teretilo, a presudom je utvrđeno, da je zarobljenog Marka Tomića maltretirao i tukao po leđima vojničkom palicom. No, tijekom dokaznog postupka ispitani su svjedoci Marko Tomić i Mate Tomić, koji su svoje iskaze dali i tijekom istrage. Iz njihovih iskaza je vidljivo da optuženik nije zlostavljao Marka, kako je utvrđeno presudom, već Matu Tomića. Svjedok Marko Tomić iskazao je kako mu optuženi Goran Zjačić nije osobno naudio, ali jest zarobljenicima Dadiću i Čaiću.

Ovakvom greškom suda očito je da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je došlo do greške u navođenju osobe oštećene ponašanjem optuženika, odnosno jer utvrđenja u presudi (u pogledu osobe oštećenika) nisu u skladu sa sadržajem zapisnika o iskazima svjedoka koji su iskazivali o odlučnim činjenicama.

U dijelu presude u kojem sud obrazlaže odluku o kaznenoj sankciji navodi se da je Vijeće imalo u vidu težinu počinjenog kaznenog djela, činjenicu da se radi o najtežim kaznenim djelima predviđenim u kaznenom zakonu i upornost u izvršenju. No, s druge strane, Vijeće je procijenilo da je “jedina olakotna okolnost prema optuženiku donekle protek vremena, s obzirom da je od događaja prošlo više od 15 godina”.

Mišljenja smo da “protek vremena”, pogotovo kad uz isti pojam stoji i riječ “donekle”, u kaznenom zakonu nije navedena kao okolnost koja bi utjecala da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te da je nejasno zbog čega je Vijeće navedeno ocijenilo olakotnom okolnošću, tim više što je riječ o kaznenom djelu za koje progon ne zastarijeva. Naime, upravo zbog toga što “kazneni progon za krivična djela ratnih zločina ne zastarijeva… intencija zakonodavca nije bila da protek vremena utječe na kažnjavanje počinitelja tih krivičnih djela, iako je inače ta okolnost… često pri odmjeravanju kazne značajna olakotna okolnost, uz uvjet da sam optuženik svojim postupanjem nije pridonio proteku vremena”.[1]


[1] Presuda VSRH, broj I Kž 1008/08-13, od 16., 17. i 18. studenoga 2009., predmet optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca, za kaznena djela iz čl. 120. i 122. OKZ RH.

Zločin u selima Općine Promina

Nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženik Rajko Janković je 24. rujna 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku proglašen krivim da je tijekom ratnih sukoba u prominskom kraju počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Prethodno je Vrhovni sud RH rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo presudu Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 kojom je optuženik 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je od kraja 1991. godine do vojno redarstvene akcije “Oluja” 04. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu te da je jednu žensku osobu pokušao silovati,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnica je više puta mjenjana. Optužnicu kao i sve kasnije izmjene možete vidjeti u nastavku:

– optužnicu ŽDO Šibenik od 11. srpnja 2003. možete pogledati ovdje;

– izmjenu optužnice od 13. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

– dopunu na zapisniku s glavne rasprave od 14. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

Tijekom glavne rasprave u ponovljenom postupku optužnica je još dva puta precizirana:

– na zapisniku od 10. rujna 2010.;

– na zapisniku od 24. rujna 2010.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-7/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Dalibor Dukić, predsjednik Vijeća; sutkinja Jadranka Biga-Milutin, članica Vijeća; sutkinja Oredana Labura, članica Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003. godine, izmijenjena 13. svibnja 2004., dopunjena na ročištu 14. svibnja 2004., precizirana na ročištima 10. i 24. rujna 2010.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZRH

Optuženik: Rajko Janković, u ponovljenom postupku branio se sa slobode (u pritvoru se nalazio tijekom prvoga postupka, od travnja 2003. do objave prvostupanjske presude 14. svibnja 2004.)

Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve/oštećeni – zlostavljani i/ili zastrašivani i/ili pljačkana imovina:

Šime Zelić, Neda Zelić, Vlado Zelić, Ankica Zelić, Neda Zelić, Anđa Čavlina, Dinka Karaga, Ante Parać, Milka Parać, Marija Parać, Ante Bračić, Marija Bračić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

Prvo suđenje nismo pratili.

Glavnu raspravu u ponovljenom postupku smo pratili. Izvještaje sa glavne rasprave možete vidjeti u pridruženom dokumentu.

ZLOČIN U SELIMA OPĆINE PROMINA – izvještaji sa praćenja ponovljenog suđenja

 

PRESUDE

Okrivljeni Janković je presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Šibeniku i predmet vratio na ponovno raspravljanje. Prvostupanjska je presuda ukinuta iz procesnih razloga, jer je optuženik za dio inkriminiranih radnji proglašen krivim, a za dio oslobođen, iako mu je na teret stavljeno jedno produljeno kazneno djelo, koje se mora u cjelini presuditi, pri čemu nije moguće istovremeno donijeti i osuđujuću i oslobađajuću presudu.

Rješenje Vrhovnog suda RH od 11. prosinca 2008. možete pogledati ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, okr. Janković je 24. rujna 2010. na Županijskom sudu u Šibeniku ponovno proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je 24. rujna 2010. donijelo presudu kojom je okrivljenika proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003., izmijenjenom podneskom od 13. svibnja 2004. te na ročištima glavne rasprave 14. svibnja 2004., 10. rujna 2010. i 24. rujna 2010. optuženika se tereti da je od kraja 1991. do Vojno-redarstvene akcije “Oluja” 4. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu i imovinu prognanih Hrvata.

U prvom prvostupanjskom postupku, koji se na Županijskom sudu u Šibeniku vodio 2004. godine, Vijeće je utvrdilo krivnju okrivljenika za sedam točaka optužnice, dok ga je po dvije točke optužnice oslobodilo od optužbi. Izreklo mu je kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

No Vrhovni sud RH je 2008. godine rješenjem broj I Kž 395/05-3 ukinuo prvostupanjsku presudu i naložio ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Navedena povreda počinjena je time što je Vijeće presudom djelomično osudilo, a djelomično oslobodilo okrivljenika za isti činjenični opis djela. Sve radnje jednog produženog djela koje su optužnicom bile stavljene na teret okrivljeniku, a koje se djelo sastojalo od ukupno devet radnji, trebalo je u cijelosti i presuditi. S obzirom da je sud procijenio da određene radnje okrivljenik nije počinio, trebao ih je ispustiti iz činjeničnog opisa, no to nije učinio.

Presudom od 24. rujna 2010. okrivljenik je iznova proglašen krivim za sedam točaka optužnice. Ovoga puta izrečena mu je kazna zatvora u kraćem trajanju. Kao i 2004. godine, okrivljeniku je izrečena kazna zatvora ispod minimuma predviđenog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Vijeće je raniju neosuđivanost okrivljenika, pomaganje pripadnicima Hrvatske vojske, zaštitu od neprijateljskih vojnika i činjenicu da je proglašen krivim za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen uzelo kao posebno olakotne okolnosti koje su dovele do izricanja kazne zatvora ispod minimuma predviđenog za predmetno kazneno djelo.

Razlozi zbog kojih se Vijeće odlučilo na ublažavanje kazne u ukinutoj presudi gotovo su identični razlozima navedenim u obrazloženju presude od 24. rujna 2010., s tim što je u drugonavedenoj presudi kao razlog za ublažavanje naveden i protek vremena. Nije posebno obrazloženo koje su nove okolnosti zbog kojih se odlučilo za izricanje još kraće kazne.

Smatramo da su sudovi u situacijama kada se odlučuju za ublažavanje kazne, dužni vrlo precizno objasniti koje su posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

Smatramo kako je dvojbeno da li činjenica da je optuženik osuđen za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen može biti cijenjena kao olakotna okolnost, a posebno kao razlog za izricanje kazne zatvora u trajanju ispod propisanog minimuma.

Zločin u Bijeloj

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda Bjelovaru 11. listopada 2010. optuženi Dragomir Ćasić oslobođen je optužbe jer nije dokazano da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru KT-49/94 od 12. lipnja 1997. podignuta je protiv 28 optuženika.

Njome se Dragomira Ćasića, kao 19.- optuženog, tereti za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika: da je kao pripadnik paravojne postrojbe tzv. “Teritorijalna obrana Zapadne Slavonije” zajedno sa Žarković Krstom, Banjeglav Ljubomirom, Šopalović Milanom, Majić Nenadom, Kulić Sretenom, Zorić Miodragom, Pavković Vasilijem, Kuridža Petrom, Tomić Borom, Glumac Rajkom i Romanić Milanom u noći 18/19. kolovoza uhitio pripadnike policije u Daruvaru Starešinić Zlatka, Petrovecki Darka, Rambousek Damira i Petrovečki Marijana te ih odveli u zatvor u selu Bijela, gdje su isti bili mučeni i zlostavljani, potom prebačeni u zatvor u Bučju, gdje se Petrovicki Darku, Rambousek Damiru i Petrovečki Marijanu gubi svaki trag te se drži da su ubijeni.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

Po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 06. kolovoza 2010. godine, broj: K-DO-29/10, Dragomira Ćasića se tereti da je zajedno sa ostalim navedenim osobama protupravno lišio slobode građane RH Starešinić Zlatka, Petrovicki Darka, Rambousek Damira i Petrovečki Marijana te ih poveo u četnički zatvor u Bijeloj gdje su mučeni i zlostavljani, a nekoliko dana kasnije prebačeni u centralni zatvor u Bučju, gdje se gubi svaki trag Petrovicki Darku, Rambousek Damiru i Petrovečki Marijanu te se drži da su ubijeni, pa da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Broj predmeta: K-6/2010

Vijeće za ratne zločine: Sandra Hančić, predsjednica Vijeća, Mladen Piškorec, član Vijeća, Antonija Bagarić, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 06. kolovoza 2010. godine, broj: K-DO-29/10.

Zastupnik optužbe: Branka Merzić, Županijska državna odvjetnica u Bjelovaru

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Dragomir Ćasić (uhićen na graničnom prijelazu Bajakovo 01. kolovoza 2010., u pritvoru do objave prvostupanjske oslobađajuće presude 11. listopada 2010.)

Branitelji optuženog: Krešimir Papac, odvjetnik iz Koprivnice, Krunoslav Kunštić, odvjetnik iz Koprivnice

Žrtve:

 zatočeni u logor, mučeni i zlostavljani, vode se kao nestali: Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki;

– zatočen u logor, mučen i zlostavljan: Zlatko Starešinić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BIJELA izvještaj s praćenja suđenja

PRESUDA

Dana 11. listopada 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru opt. Dragomir Ćasić oslobođen je optužbe jer nije dokazano da je počinio djelo za koje ga se optužuje.

Presudom VSRH od 10. svibnja 2012. odbijena je žalba državnog odvjetnika te je potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je opt. Dragomir Ćasić oslobođen optužbe. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon prvostupanjskog postupka provedenog 11. listopada 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru optuženog Dragomira Ćasića oslobodilo je optužbe da je u noći 18./19. kolovoza 1991., kao pripadnik paravojne postrojbe tzv. Teritorijalne obrane zapadne Slavonije zajedno s Krstom Žarkovićem, Ljubomirom Banjeglavom, Milanom Šopalovićem, Nenadom Majićem, Sretenom Kulićem, Miodragom Zorićem, Vasilijem Pavkovićem, Petrom Kuridžom, Borom Tomićem, Rajkom Glumcem i Milanom Romanićem protupravno lišio slobode građane RH Zlatka Starešinića, Darka Petrovickog, Damira Rambouseka i Marijana Petrovečkog te ih poveo u četnički zatvor u Bijeloj gdje su mučeni i zlostavljani, a nekoliko dana kasnije prebačeni u centralni zatvor u Bučju, gdje se gubi svaki trag Darku Petrovickom, Damiru Rambouseku i Marijanu Petrovečkom te se drži da su ubijeni.

Optuženi Ćasić oslobođen je od optužbe jer nije dokazano da je počinio djelo za koje ga se tereti. Pritvor, u kome se nalazio od 1. kolovoza 2010., kada je uhićen na graničnom prijelazu Bajakovo, ukinut je prilikom objave presude.

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KT-49/94 od 12. lipnja 1997. podignuta je protiv 28 optuženika (Milan Lončar i dr.), a obuhvaća 12 različitih inkriminiranih događaja s područja tadašnje općine Daruvar u razdoblju od kolovoza do prosinca 1991. godine. No optužnicom nije jasno i dostatno individualizirana uloga pojedinih okrivljenka u izvršenju pojedinih djela koja im se stavljaju na teret.

Navedenom optužnicom Dragomira Ćasića, zajedno sa ostalim navedenim okrivljenicima, teretilo se za mučenje i ubijanje ratnih zarobljenika, s obzirom da je navedeno da su oštećenici Zlatko Starešinić, Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki bili pripadnici policije.

No 6. kolovoza 2010. optužnica je izmijenjena. U novoj optužnici broj K-DO-29/10 navedeno je da su četvorica oštećenih bili civili pa se optuženog Ćasića tereti da je protuzakonito u logor odvodio civilno stanovništvo i time počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

U dokaznom postupku sud je ispitao trojicu te je pročitao izjave još dvojice svjedoka. Ispitani svjedoci su potvrdili da su u inkriminirano vrijeme vidjeli optuženog u selu Bijela, ali ne i da je on sudjelovao u njihovom uhićenju ili mučenju zarobljenika. Svoje prisustvo u Bijeloj i sam okrivljenik potvrdio je u iznijetoj obrani. Svjedok Zlatko Starešinić, koji je u iskazu u istrazi 1997. godine tvrdio da je optuženik sudjelovao prilikom uhićenja i privođenja njega i drugih zarobljenika u pritvor u Bijelu, tijekom glavne rasprave izmijenio je iskaz iz istrage rekavši da se ne sjeća da je u skupini osoba koje su ih uhitile bio i Dragomir Ćasić.

Analizom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je nesporno da je optuženi Ćasić nekoliko dana u kolovozu 1991. bio pripadnik paravojne postrojbe – Teritorijalne obrane zapadne Slavonije i da se u tom svojstvu nalazio u selu Bijela, što bi eventualno govorilo o počinjenju kaznenog djela oružane pobune, koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu, dok nije dokazano da je osobno i u sastavu skupine lišavao slobode građane, odvodio ih u zatvore gdje su mučeni, zlostavljani, a neki i ubijeni.

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KT-49/94 od 12. lipnja 1997. te ishod ovog sudskog postupka ukazuje na potrebu daljnjeg preispitivanja optužnica podignutih nakon provedenih istraga u odsutnosti okrivljenih.

Dragomir Ćasić uhićen je na graničnom prijelazu Bajakovo 1. kolovoza 2010. U pritvoru je, do donošenja oslobađajuće presude 11. listopada 2010. proveo 2 mjeseca i 10 dana. Prema riječima branitelja okrivljenog isti će, ukoliko VSRH potvrdi prvostupanjsku presudu, tražiti naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja.

Zločin u Novskoj

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku vođen je postupak protiv Branislava Mišćevića i Željka Vrljanovića, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Javna sjednica VSRH održana je 13. listopada 2009. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010. godine. Žalba opt. Miščevića je odbijena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženici se terete da su dana 19. ožujka 1993. god. u Novskoj, kao pripadnici diverzantske grupe koja je djelovala u sastavu izviđačko diverzantskog odreda 54. pješačke brigade 18. korpusa vojske Republike Srpske Krajine, zajedno sa pripadnicima te grupe Ljubinkom Bijelićem i Draganom Kneževićem, maskirani u odore pripadnika HV-a i naoružani automatskim pištoljima marke ”Škorpion”, sa privremeno okupiranog područja Novsko Brdo, spuštajući se pješice šumskim putem prema gradu Novska, u predjelu zv. ”Samar” u ulici Alberta Knoppa, ušli u obiteljsku kuću u vlasništvu obitelji Grgić gdje su usmrtili Stjepana Grgića, dozapovjednika privremene formacije novljanske domobranske satnije, njegovu suprugu Tomislavu Grgić, te njihovu djecu Ivana Grgića i Anamariju Grgić. Nakon počinjenog umorstva su, pretražujući stvari po kući, pronašli pogonske ključeve automobila marke ”Isuzu”, te ga odvezli u privremeno okupirano područje Okučana,

dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločin protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Alenka Lešić, član Vijeća

Optužnicu zastupa: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Siska

Branitelji :

za I-optuženika, Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba

za II-optuženika, Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska i Veljko Miljević, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: ubijeni članovi obitelji Grgić: Stjepan Grgić, Tomislava Grgić, Ivan Grgić, Anamarija Grgić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA izvjestaji s pracenja

 

PRESUDA

Dana 24. listopada 2008. godine oglašena je presuda kojom je prvooptuženik Branislav Miščević oglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Drugooptuženik Željko Vrljanović oslobođen je optužbe.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH odražana je 13. listopada 2009. Izvještaj sa javne sjednice pogledajte ovdje. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Presudu VSRH možete pročitati ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010. Izvještaj sa sjednice pročitajte ovdje. Žalba opt. Miščevića je odbijena. Presudu možete vidjeti ovdje.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Kazneni postupak za ubojstvo obitelji Grgić, supružnika i njihovo dvoje malodobne djece, koje je izvršeno egzekucijom iz neposredne blizine, pokrenut je trinaest godina nakon njegova izvršenja.

Težina i brutalnost zločina zahtijevaju najstrožu kaznu za sve počinitelje tog zločina.

Sudsko vijeće je imalo zahtjevan zadatak utvrditi činjenice i donijeti odluku s obzirom da nije bilo neposrednih očevidaca zločina, jedan od ključnih svjedoka je negirao svoj iskaz dan u istrazi, a drugi je pojasnio da u istrazi nije mislio na opt. Vrljanovića nego na drugu osobu. Sudu je predočeno da je taj svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Upravo stoga, donoseći presudu (i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu) na temelju indicija Sud je obavezan vrlo jasno obrazložiti utvrđene činjenice.

Sudsko je vijeće utvrdilo da je opt. Branislav Miščević zajedno s pripadnicima svoje grupe, među kojima su bili i Ljubinko Bijelić “Tolobić” te Dragan Kovačević “Toša”, hicima u zatiljak likvidirali članove obitelji Grgić, otuđili njihov automobil, čime su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Opt. Miščević je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina.

Željko Vrljanović uslijed nedostatka dokaza oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti optužnicom.

U tijeku postupka obrana je inzistirala na pribavljanju spisa u kaznenom predmetu koji se, prema tvrdnji obrane, vodio protiv Deana Milića 1993. godine na Vojnom sudu u Zagrebu za isti događaj za koji se u ovome postupku sudilo optuženicima Miščeviću i Vrljanoviću. No nakon pribavljanja spisa koji se očito ne odnosi na predmetni događaj, Sud nije uvažio zahtjev obrane za ponovnim pribavljanjem spisa.

Ukoliko Vrhovni sud Republike Hrvatske bude smatrao da su činjenice u ovome postupku točno utvrđene, smatramo nužnim procesuiranje svih počinitelja zločina nad obitelji Grgić, za što će biti nužna suradnja s tijelima progona Republike Srbije.

Obrazloženje

Kazneni postupak protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića pokrenut je 13 godina nakon počinjenja zločina koji im je optužnim aktom stavljen na teret. Istražni zahtjev od 31. ožujka 2006. godine bio je upravljen protiv 7 (sedam) osoba, i to: Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića, Branislava Miščevića, Ljubinka Bijelića, Dragana Kneževića i Željka Vrljanovića. Optužnica je podignuta protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića, koji su postali dostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Branislav Miščević, bez državljanstva sa izbjegličkim statusom u Srbiji, izručen je Hrvatskoj iz Srbije, a Željko Vrljanović, državljanin SAD-a, uhićen je u Njemačkoj temeljem međunarodne tjeralice i izručen Hrvatskoj.

Prvostupanjski sud smatra da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je Branislav Miščević sudjelovao u likvidaciji četveročlane obitelji Grgić te da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina (maksimalna zatvorska kazna). Željko Vrljanović je zbog nedostatka dokaza, temeljem čl. 354. t. 3. ZKP-a, oslobođen optužbe.

Sud je ne zadirući u identitet optuženog akta intervenirao u činjenični supstrat sačinjen po tužitelju usklađujući ga s utvrđenim činjeničnim stanjem, budući da, po ocjeni suda, tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno da bi predmetno kazneno djelo bilo počinjeno temeljem zapovjedi Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića te nepoznatog kapetana I. klase JNA, pa je ove navode ispustio iz činjeničnog opisa kaznenog djela za čije počinjenje je Branislava Miščevića oglasio krivim.

Tijekom dokaznog postupka neposredno je saslušano sedam svjedoka, dok su iskazi šest svjedoka, po odluci Vijeća, pročitani. Tijekom ispitivanja svjedoka Milana Mirolovića s glavne rasprave je radi zaštite njegovog osobnog i obiteljskog života, sukladno odredbama ZKP-a, bila isključena javnost. Sugestiju za isključenje javnosti dao je Odjel za podršku žrtvama i svjedocima u kaznenim postupcima i postupcima za kaznena djela ratnog zločina. Sudu je predočeno da je svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Sud je osuđujući dio presude temeljio na iskazima triju svjedoka – Dušana Grbića (danog tijekom istražnog postupka, ispitan neposredno na glavnoj raspravi opovrgnuo je iskaz dan u istrazi), Milana Mirolovića i Milke Pavković.

Sud je iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića utvrdio da su ovi kritičnog dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati temeljem zapovijedi osiguravali područje kod sela Paklenica, pri čemu su pripadnici grupe Branislava Miščevića krenuli lijevo u pravcu Novske, dok je grupa Čede Relića otišla u suprotnom pravcu, a njihova grupa ostala je na mjestu. Miščevićeva grupa je pri tom nosila kratko naoružanje tzv. “škorpione”, a svjedok Mirolović naveo je da su imali prigušivače te uniforme hrvatske vojske. Čuli su da su isti po povratku dovezli automobil, džip koji se putem pokvario pa ga je traktorom izvlačio Milan Pavković. Tek treći dan su čuli da je pobijena obitelj Grgić.

Svjedok Dušan Grbić je naveo i da su sa Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac. Rekao je da je poslije 24,00 sata iz pravca Novske došao “Tolobić” u uniformi Hrvatske vojske i da je rekao da mu treba traktor. Motorolom je pokušao nazvati Juru Šajatovića, no nije ga dobio, pa je nazvao Mišu Bajića i od njega zatražio da ode po Milana Pavkovića da dođe u šumu sa traktorom. Dan ili dva potom čuo je da su Miščević, “Tolobić” i “Toša” popravljali džip. Čuo je da je osim džipa oduzet i novac te uniforme Hrvatske vojske, a da je traktor trebao jer se automobil putem pokvario.

Svjedok Mirolović je rekao da su opisanog dana oko 16,00 sati s Miščevićem bili i “Tolobić”, “Toša” i “Vrči”.

Svjedokinja Milka Pavković je potvrdila navode svjedoka da je njezin suprug Milan Pavković jedne noći 1993. godine bio pozvan da svojim traktorom izvlači neko vozilo koje se zaglavilo. Po njega su te noći došli Jure Šajatović i Milenko Bajić obučeni u hrvatske uniforme. Suprug joj je rekao da je u početku mislio da se radi o vozilu koje je negdje ukradeno, a kad je saznao što su učinili, otišao je u komandu koja se nalazila u Rajićima i svašta im rekao, zbog čega je kasnije obitelj imala problema. Suprug joj je rekao i da je od Marka Vladića, koji je u međuvremenu preminuo, saznao da je u grupi koja je izvršila ubojstvo članova obitelji Grgić bila osoba po nadimku “Toša”, za kojeg misli da se zove Dragan Knežević.

Sublimirajući naprijed navedene iskaze Sud je utvrdio da je upravo optuženi Branislav Miščević, sa svojom izviđačko-diverzantskom grupom u sastavu koje su se nedvojbeno nalazili Ljubinko Bijelić, zvani “Tolobić” i Dragan Knežević, zvani “Toša”, počinio predmetno kazneno djelo, jer je, kako je to obrazložio sud, optuženik kritične zgode dovezao jedan terenski automobil za koji se opravdano može uzeti da je pripadao obitelji Grgić, s obzirom da je dovezen kritične noći na položaj vojske “SAO Krajine”, a nitko od svjedoka ne potvrđuje obranu optuženika da bi isti njima UNPROFOR bio dao na raspolaganje, s tim da svjedoci navode da se pričalo kako je taj automobil prodan u Beograd, a svjedok Slavomir Solomon je naveo da je pokojni Stjepan Grgić u to vrijeme imao džip.

Iz zapisnika o očevidu i fotoelaborata proizlazi da je ubojstvo obitelji Grgić počinjeno 19. ožujka 1993. godine u njihovoj kući u Novskoj. Sud je očito, povezujući nedvojben datum smrti članova obitelji Grgić i događaj koji su opisivali svjedoci Grbić i Mirolović (govorili su o ožujku 1993. godine), utvrdio točan datum izvršenja kaznenog djela. No, u obrazloženju presude je navedeno da “… iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića koji su suglasno, u tijeku istrage, a svjedok Mirolović i na glavnoj raspravi iskazali da su toga dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati imali zadatak da ….”, iako navedeni svjedoci nikada nisu govorili o točnom danu u kojemu se zbio događaj koji su opisivali.

Sud je zaključio da je optuženik pri izvršenju kaznenog djela postupao sa izravnom namjerom, motiviran nacionalnom netrpeljivošću prema građanima hrvatske nacionalnosti, a što je u konačnici rezultiralo četverostrukom egzekucijom civila, među kojima je bilo i dvoje djece starosti 14 i 5 godina, pri čemu je svako ponaosob prije likvidacije bio prisiljen gledati kako se lišava života najbliži član obitelji. Sud nije obrazložio na temelju čega je donio zaključak da je zločin motiviran nacionalnom netrpeljivošću.

Obrazlažući oslobađajući dio presude, Sud je naveo da se opt. Vrljanović branio navodeći da je u kritično vrijeme bio u Banja Luci, što su potvrdili njegova tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Dragana Vrljanović te njezina sestra Daliborka Potajac, te da je prije kritičnog događaja prebačen u minobacačku jedinicu, što su potvrdili svjedoci Dušan Sutara i Milorad Tešanović.

Svjedok Mirolović je na glavnoj raspravi pojasnio da je osoba nadimkom “Vrči”, koju je spominjao u istrazi, ustvari Željko Mostarac, a ne Željko Vrljanović, koji ima nadimak “Vrljo”. I svjedoci Dušan Grbić, Dragana Vrljanović i Daliborka Potajac su naveli da je nadimak optuženog bio “Vrljo”.

Iskaz svjedoka Nikole Polimca, koji je u tijeku istrage izjavio da je opt. Vrljanović njemu osobno pričao da je zajedno sa opt. Miščevićem sudjelovao u likvidaciji Sud je ocijenio neuvjerljivim.

U oslobađajućem dijelu presude uopće nije vrednovan dio iskaza svjedoka Dušana Grbića, koji je u istrazi rekao da su s Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac.

Obrana je inzistirala na pribavljanju spisa kaznenog predmeta od Županijskog suda u Zagrebu, koji se, prema tvrdnji obrane, 1993. godine vodio pred Vojnim sudom u Zagrebu protiv Deana Milića, tadašnjeg pripadnika hrvatskih postrojbi, za isti događaj za koji su optuženi Miščević i Vrljanović.

Županijski sud u Sisku pribavio je od Županijskog suda u Zagrebu, po mišljenju obrane, pogrešan spis koji nije ni u kakvoj vezi s predmetnim kaznenim djelom. Na prijedlog branitelja da se svakako pribavi navedeni spis na temelju kojeg bi se utvrdilo da li je pred tadašnjim Vojnim sudom protiv Deana Milića za brutalno ubojstvo obitelji Grgić donijeta osuđujuća presuda te da li je protiv istog ubrzo, temeljem Zakona o općem oprostu, optužba odbijena, dokazni prijedlog je odbijen kao nevažan.

Zločin u Selkovcu i Šatornji

Dana 14. studenog 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je i objavilo presudu kojom je opt. Milu Leticu oslobodilo optužbe da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicom ŽDO iz Siska, br. K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, optuženi su Siniša Martić, zvani «Šilt», i Mile Letice, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Rješenjem Vijeća za ratne zločine postupak protiv opt. Mile Letice razdvojen je od postupka protiv opt. Siniše Martića, zvanog «Šilt», koji je u bijegu i nedostupan hrvatskom pravosuđu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, broj: K-DO-21/06, od 01. kolovoza 2008. godine, pogledajte ovdje (pdf, 1,95 MB).

Optužnicom ŽDO iz Siska, broj K-DO-21/06 od 01. kolovoza 2008. godine, mijenjanoj 01. listopada i 14. studenog 2008. godine opt. Mile Letica tereti se da je dana 18. rujna 1991. godine, suprotno čl. 3., 13., 32., 33. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4. st. 1. i 2., čl. 13. i čl. 16. Dopunskog protokola II Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. godine, u svojstvu komandanta 2. odreda TO obrane Glina pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu po položajima vojnih i policijskih snaga RH u Šatornji, koja je tada i započela po položajima hrvatskih oružanih snaga u samom naselju kao i po civilnim objektima, znajući da u selu prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa su tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog napada razorene i razrušene sve kuće u selu Šatornja, a potom u razdoblju od 29. rujna do 03. listopada 1991. godine provodeći zapovijed komandanta Operativne grupe 1 generala Dušana Koturovića, s ciljem zauzimanja šireg područja Viduševca i izbijanja na rijeku Kupu, pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu i pješački napad na položaje vojnih i policijskih snaga RH u Donjem i Gornjem Selkovcu, koja paljba i napad su tada doista i započeli po položajima hrvatskih oružanih snaga u navedenim selima kao i po civilnim objektima, znajući da u tim selima prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati nepotrebnu pogiblju i bijeg tih civila u smjerovima napadanih djelovanja, kao i razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa je tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog i pješačkog napada na području Donjeg i Gornjeg Selkovca smrtno stradao civil Franjo Sučec te su razrušene i spaljene sve kuće,

dakle, kršeći pravila međunarodnog pravila za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na naselja, kojega je posljedica smrt civilne osobe i naredio napad bez izbora cilja, kojim se pogađa civilno stanovništvo,

pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1 OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: 32/08

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća

Optužnica: K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 1. listopada 2008. godine i 14. studenog 2008. godine

Zastupnik optužbe: Ivan Petrkač, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Mile Letica (do objave presude 14. studenog 2008. godine nalazio se u pritvoru)

Branitelji optuženika: odvjetnici Zorko Kostanjšek i Domagoj Rupčić

Žrtva: Franjo Sučec; izmjenom optužnice od 14. studenog iz optužnice su izostavljena imena Franjo Klobučar i Andrija Grgić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SELKOVAC I SATORNJA izvjestaji s pracenja

Održano je ukupno 5 ročišta glavne rasprave: 1., 2. i 3. listopada te 13. i 14. studenoga 2008. godine.

ŽDO iz Siska podiglo je optužnicu br. K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, protiv opt. Siniše Martića i opt. Mile Letice.
Na prvom ročištu glavne rasprave branitelj opt. Mile Letice predložio je da se kazneni postupak protiv njegova branjenika razdvoji od kaznenog postupka protiv opt. Siniše Matića, koji je u bijegu. Zamjenik ŽDO iz Siska protivio se razdvajanju postupka. Raspravno Vijeće je Rješenjem, temeljenim na odredbi čl. 30. st. 1. OKZ RH, razdvojilo postupak protiv opt. Mile Letice od kaznenog postupka protiv opt. Siniše Matića.

Na prvom ročištu glavne rasprave (01. listopada ’08.) Zamjenik ŽDO iz Siska precizirao je zakonski opis kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Tijekom dokaznog postupka izvedeni su personalni i materijalni dokazi.
Saslušani su svjedoci: Vlado Crnković, Zlatko Školneković, Kata Šantek, Milan Đukić, Petar Sužnjević, Mirko Lapčević, Marijan Pereković, Luka Sučec, Milan Drekić, Stjepan Radočaj, Slavko Strgar, Mirko Kruhović, Slavko Sučec, Vlado Gregorić, Veljko Milojević, Zoran Rula, Brako Djaković, Mate Kruhović i Nikola Čavić.
Pročitani su iskazi svjedoka: Steve Borića, Luke Šanteka, Đurđe Leskovac, Srećka Ostojića, Luke Pereković, Đure Turopoljca, Adama Lazića i Ilije Jandrića.
Pročitana je dokumentacija pod nazivom na ličnost komandanta, od 29. rujna 1991. godine; Bilten br. 3 od 7. listopada 1991. godine, od 11. studenoga 1991. godine i Bilten br. 5 od siječnja 1992. godine.

Na ročištu za glavnu raspravu, održanom dana 14. studenoga 2008. godine, Zamjenik ŽDO iz Siska izmijenio je optužnicu.
Optuženik se niti po prvoj, a niti po izmijenjenoj optužnici nije osjećao krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Na istom ročištu optuženik je iznio obranu.
U završnom govoru Zamjenik ŽDO iz Siska je rekao da se iz tijeka dokaznog postupka vidi da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to opisano u optužnici, stoga je predložio da ga Sud proglasi krivim i osudi po zakonu.
Branitelji optuženika su rekli da tijekom dokaznog postupka nije dokazano da bi opt. Mile Letica počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Odvjetnik Domagoj Rupčić u završnom govoru pozivao se na odredbe Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije. Branitelj Zorko Kostanjšek analizirao je izvedene dokaze i rekao da se upravo iz tijeka dokaznog postupka vidi da nije dokazano da je njegov branjenik izdao zapovijed, da nije dokazano na koji način je nastala šteta, kada je nastala šteta, te nije dokazano da je zapovjeđena prekomjerna uporaba snaga. Nadalje je rekao da je dokazano da je Franjo Sučec poginuo nakon napada na Selkovac, jer je u trenutku napada, kada ostalo stanovništvo više nije u selu, Franjo Sučec ostao u selu živ.

PRESUDA

14. studenog 2008. godine predsjednica Vijeća za ratne zločine je objavila i ukratko obrazložila presudu kojom je optuženi Mile Letica oslobođen od optužbi koje su mu optužnicom stavljene na teret.

Ukinut je pritvor protiv optuženika te je naloženo da se isti pusti na slobodu.

U kratkom obrazloženju istaknula je da je za oslobađajuću presudu primarna bila činjenica da je Vijeće utvrdilo da je zapovjedni nivo na kojem je bio raspoređen optuženik bio niži zapovjedni nivo od onog koji ulazi u kategoriju zapovjedne odgovornosti koja je kao takva određena zakonom.

Dana 10. listopada 2012. VSRH odbio je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu kojom je opt. Mile Letica oslobođen optužbe.

Presudu VSRH pogledajte ovjde.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je presudu br. K-32/08, od 14. studenoga 2008. godine, kojom je opt. Milu Leticu oslobodilo od optužbe temeljem odredbe čl. 354. t.3. ZKP, nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

Postupak je bio javan, Vijeće je odbilo prijedlog branitelja da postupak bude zatvoren za javnost zbog zaštite optuženikova osobnog i obiteljskog života.

Sud je, donoseći oslobađajuću presudu utvrdio da se opt. Mile Letica u kritično vrijeme nalazio u paravojnoj postrojbi i da je bio komandant II. odreda TO Glina te da je u kritično vrijeme uslijedio napad paravojnih postrojbi pomognutih snagama JNA na sela Šatornju i Gornji i Donji Selkovac. No, u citiranoj presudi konstatira se da Sud nije na nedvojben način utvrdio da bi upravo opt. Mile Letica bio odgovoran za napad na sela Šatornji i Gornji i Donji Selkovac, odnosno, da bi kao komandant II. odreda TO Glina naredio te napade. Sud nije mogao utvrditi je li optuženik sa svojim odredom borbeno djelovao tako da bi uslijed toga bile razrušene i zapaljene kuće i gospodarski objekti u Gornjem i Donjem Selkovcu, te da bi uslijed toga smrtno stradao civil Franjo Sučec.

Donoseći oslobađajuću presudu: „ocjena je ovoga suda da u konkretnom slučaju nema niti dokaza da bi zapovjedni nivo koji je zauzimao II opt. Mile Letica kao komandant 2. odreda TO Glina, bio na tako visokoj razini koja bi imala moć i ovlast da pokrene sve vojne snage koje su sudjelovale u napadu na ova sela ili ih spriječi u razaranju objekata i ubijanju civila nakon što se ušlo u ta sela“.