Praćenje suđenja u Republici Hrvatskoj

Zločin na Veleprometu (opt. Petar Rašić)

Postupak protiv Petra Rašića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvu u Vukovaru podiglo je 5. svibnja 2003. godine optužnicu protiv I.-okr. Petra Rašića, II-okr. Milana Bulića (sada pokojni) i III-okr. Mirka Vojnovića (sada pokojni).

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru br. DO-K-12/99 od 5. svibnja 2003. godine možete pogledati ovdje.

Optužnicom se konkretno Petar Rašić tereti da je nakon okupacije grada Vukovara 18. studenoga 1991. godine kao pripadnik paravojne četničke postrojbe izdvajao zarobljenike na Veleprometu i odvodio ih u tzv. stolariju, od kojih je veći broj nestao, da je na Ovčari zarobljenicima prijetio da ih sve treba pobiti, te da je na Veleprometu tražio da se izdvoji Zvonimir Ivanišević, te odvede u tzv. stolariju gdje je tučen i maltretiran.

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme okupacije civilno stanovništvo ubijao, mučio, nanosio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, te prema njemu nečovječno postupao,

pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-24/03

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, članovi vijeća nisu nam poznati

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, broj DO-K-12/99 od 5. svibnja 2003. godine

Zastupnik optužbe: Miroslav Šarić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH

Optuženik: Petar Rašić, nedostupan pravosudnim tijelima RH

Branitelj: Jovan Ajduković, odvjetnik iz Vukovara

Žrtva (tučen i maltretiran): Zvonimir Ivanišević

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

Velepromet izvještaji sa praćenja suđenja

Zločin u Petrovcima

Postupak protiv Željka Vujića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvu u Vukovaru podiglo je 4. rujna 2007. godine optužnicu protiv okrivljenika: Nikole Radojčića (odsutan), Miroslava Ivana (odsutan), Vojislava Buzakovića (odsutan), Milenka Đurđevića (odsutan), Predraga Stojčevića (odsutan), Dragana Žakule (odsutan), Željka Vujića (prisutan), Duška Samardžića (odsutan) i Željka Ćirkovića (odsutan).

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru br. K-DO-15/05 od 4. rujna 2007. možete pogledati ovdje.

Dana 9. lipnja 2011. godine Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru razdvojilo je kazneni postupak u odnosu na optuženika Željka Vujića koji se tereti da je u razdoblju od listopada 1991. godine do kraja veljače 1992. godine u Petrovcima u prostorijama tzv. Milicije Srpske autonomne oblasti Krajine i u Društvenom domu, kao pripadnik milicije, protupravno privodio, zatvarao, ispitivao, tukao, prijetio i na druge načine zlostavljao civilne osobe, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru br. K-DO-15/05 od 11. srpnja 2011. pogledajte ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-26/11

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Slavko Teofilović, član Vijeća; sudac Željko Marin, član Vijeća

Optužnica: Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru br. K-DO-15/05 od 4. rujna 2007., nakon razdvajanja postupka usklađena u odnosu na okr. Vujića dana 11. srpnja 2011.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civlnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Željko Vujić

Branitelj: Borislav Miodragović, odvjetnik iz Vukovara

Žrtve – fizički zlostavljani: Irinej Nađorđ, Željko Varga, Jaroslav Pap, Marijan Pap, Nikola Pap i Miroslav Pavlović

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PETROVCI izvještaji s praćenja suđenja 

Zločin tzv. Peručke grupe

VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu od 09. lipnja 2008., kojom je u obnovljenom postupku protiv opt. Mitra Arambašića ostavljena na snazi ranija (pravomoćna) presuda kojom je optuženik 1997. godine u odsutnosti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Iako najavljena za 19. travnja 2011., na Županijskom sudu u Splitu nije započela glavna rasprava. Okrivljenik, koji prebiva u Kanadi, gdje je navodno zatražio azil, nije se odazvao pozivu suda.

Inače, Arambašić je Hrvatskoj bio izručen iz SAD u siječnju 2006. g, nakon uhićenja u Južnoj Dakoti 2002. g. na temelju međunarodne tjeralice.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenika Mitra Arambašića i još 38 optuženika teretilo se da su počinili kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH., a Rajka Radulovića, Borka Radovića, Željka Dragića, Milana Arambašića, Petra Krunića, Dragana Dragića, Stevana Četnika, Petra Arambašića, Dušana Stojsavljevića, Mitra Arambašića, Dragana Arambašića, Milenka Ustića, Dragana Barišića i Dragana Petrovića još i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Okrivljenike se teretilo da su u razdoblju od 11. ožujka 1991. godine do 4. kolovoza 1995. godine, u nakani da iz više naselja vrličkog kraja protjeraju građane nesrpske nacionalnosti, a prema unaprijed pripremljenom planu, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, neselektivno granatirali hrvatska sela u kojima nije bilo vojnih uporišta i tako tjerali civile da napuste svoje domove, provodili raseljivanja, zastrašivali i zlostavljali civilno stanovništvo, pljačkali imovinu, rušili i palili kuće Hrvata, mučili i ubijali ratne zarobljenike.

Okrivljenika Mitra Arambašića se konkretno teretilo da je sudjelovao u postavljanju barikada na vrličkim cestama; u miniranju vodovoda u Vrlici, te telefonskih i električnih vodova, čime je civilnom stanovništvu prekinuta redovita opskrba pitkom vodom, strujom i telefonskom vezom; u neselektivnom granatiranju naselja: Maljkova, Potravlja, Satrića, Peruče, Hrvaca, brane HE Peruča, Bitelića, Donjih Jukića, Buljana, Rumina i Sinja, pri čemu je smrtno stradalo više osoba: Pava Glavinić, Mara Vardić, Luča Cvitković, Jozo Budić, Petar Kudrić, Ivan Vidosavljević, Iva Mihaljević, Blaž Cvitković, Mara Cvitković, Iva Cvitković (žena Blaža), Ivan Knezović, Milica Jukić, Iva Jukić, Ana Jukić, Marijan Bešlić i Filip Bešlić, srušeno je 629 civilnih objekata, a znatno oštećeno njih 1468. Terećen je i zbog pljački i paleža napuštenih kuća u okupiranim naseljima; miniranja HE Peruča; mučenja i ubijanja ratnih zarobljenika: Ivice Grubača, Bogoslava Lukića i Kažimira Abramovića.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Splitu

Predmet broj: K-56/06

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Spomenka Tonković, Predsjednica Vijeća; sudac dr.sc. Damir Primorac, član Vijeća; sudac Bruno Klein, član Vijeća

Optužnica: pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu, broj K-15/95 od 26. svibnja 1997. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ikž-497/97 od 01. lipnja 2000. godine (optužnica KT-121/95), izvadak iste pod brojem K-DO-50/06

Zastupnik optužbe: Michele Squiccimaro, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Splita

Kazneno djelo: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ-a RH.

Optuženik : Mitar Arambašić

Branitelji optuženika: Jadran Franceschi, odvjetnik iz Splita, i Radovan Đujić, odvjetnik iz Knina, izabrani branitelji optuženika

Punomoćnici oštećenika : nema

Žrtve:

– ubijeni civili : Luca Cvitković, Jozo Budić, Ivan Vidosavljavić, Pava Glavinić, Mara Vardić, Petar Kudrić, Iva Cvitković, Iva Mihaljević, Blaž Cvitković, Mara Cvitković, Iva Cvitković (žena Blaža), Ivan Knezović, Milica Jukić, Iva Jukić, Ana Jukić, Marijan Bešlić i Filip Bešlić

– ubijeni ratni zarobljenici : Ivica Grubač, Bogoslav Lukić i Kažimir Abramović.

IZVJEŠTAJI O PRAĆENJU SUĐENJA

Glavna rasprava počela je 22. ožujka 2007. godine. Održano je 11 ročišta.

29., 30. i 31. siječnja 2008. godine putem video-veze na Okružnom sudu u Beogradu saslušan je 21 svjedok: Marko Rnić, Slobodan Despinić, Rade Ustić, Petar Stojić, Nebojša Grajić, Dušan Arambašić, Petar Borković, Jagoda Dragić, Slobodan Zagorac, Dušan Borković, Đuro Toljagić, Dušan Rađen, Jovan Bilić, Zoran Petrović, Srećko Dragić, Drago Dragić, Slavenko Krunić, Đuro Vujasin, Milenko Ustić, Gojko Arambašić i Dragan Dragić.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je petoro (5) svjedoka: Ankica Grubač, Stana Abramović, Petar Abramović, Marko Cvitković i Milan Stojsavljević.

Optuženik je izjavio da se ne smatra krivim, a obranu je iznio na kraju dokaznog postupka.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Predstavnici Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek su prisustvovali samo nekim raspravama te ne možemo dati zapažanja o tijeku cijeloga postupka. Zapažanja koja navodimo tiču se razumijevanja sudske prakse obnove postupka kod suđenja u odsutnosti.

Kada je optuženiku suđeno u odsutnosti, a nastupi mogućnost da mu se ponovo sudi u njegovoj nazočnosti, sud će dopuštajući obnovu postupka istodobno odlučiti da se optuženiku dostavi optužnica radi toga da se upozna s njom, a ne radi podnošenja prigovora, jer je prigovor mogao podnijeti branitelj kada je primio optužnicu. Ranije donesena presuda latentno egzistira sve do donošenja nove presude, zbog čega u obnovljenom postupku optužnica više ne podliježe ispitivanju, jer je kao takva već stupila na pravnu snagu u prethodnom postupku. Optuženiku se takva optužnica dostavlja isključivo radi upoznavanja s djelom za koje ga se tereti i radi pripremanja obrane.

Ratio propisivanja odredbe čl. 429. ZKP-a kao iznimke, prema kojoj optuženik kome je suđeno u odsutnosti ne treba dokazivati postojanje niti jedne od zakonskih osnova iz čl. 392. ZKP-a, u tome je da se osuđeniku naknadno omogući utjecaj na rezultat utvrđivanja činjeničnog stanja koje mu je suđenjem u odsutnosti prethodno bilo uskraćeno.

No, to ujedno znači da, ako osuđenik u tako ponovljenom postupku, izmjenom ili dopunom svoje prijašnje obrane, kao i svojom inicijativom u smislu izmjene ili dopune rezultata dokazivanja, ne uspije dovesti u sumnju prijašnje pravomoćno utvrđeno činjenično stanje, dopušteno ponavljanje procesa ne smije dovesti do izmjene prijašnje presude, tj. do njenog stavljanja izvan snage ( djelomično ili u cijelosti ). Kada osuđenik u novom postupku, koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka, ne uspije sa zahtjevom da se prijašnju presudu djelomično ili u cijelosti stavi izvan snage, sud nije ovlašten da u tom postupku preinači raniju pravomoćnu presudu u odluci o kazni, već takvu presudu mora ostaviti na snazi, jer bi inače bilo povrijeđeno načelo pravomoćnosti.

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu je dana 09. lipnja 2008. godine objavilo presudu br: K-56/06 kojom se okr. Mitru Arambašiću temeljem čl. 411. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ostavlja u cijelosti na snazi presuda Županijskog suda u Splitu broj K-15/95 od 26. svibnja 1997. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ikž-497/97 od 01. lipnja 2000. godine, kojom presudom je okrivljenik Mitar Arambašić, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH, i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ-a RH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina.

Okrivljeniku Mitru Arambašiću produljen je pritvor, a u izrečenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 05. rujna 2002. godine do 25. siječnja 2006. godine, i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 26. siječnja 2006. godine do 17. svibnja 2006. godine, te vrijeme provedeno u pritvoru od 18. svibnja 2006. godine pa nadalje.

Vrhovni sud RH je, na javnoj sjednici održanoj 28. travnja 2009. godine, ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu i vratio predmet na ponovno raspravljanje. Rješenje VSRH pogledajte ovdje.

Iako najavljena za 19. travnja 2011., na Županijskom sudu u Splitu nije započela glavna rasprava. Okrivljenik, koji prebiva u Kanadi, gdje je navodno zatražio azil, nije se odazvao pozivu suda.

Zločin u Vukovju, Koreničanima i Dobroj Kući

 

Na Županijskom sudu u Bjelovaru u tijeku je kazneni postupak protiv Vlade Gatarića, optuženog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optuženik je 1995. godine oslobođen optužbe, no 1996. godine VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Bjelovaru i predmet je vratio na ponovno suđenje.

OPTUŽNICA
Optužnicom br. KT-178/95, od 31. lipnja 1995. godine, optuženi su Ljuban Amidžić i još 34 optuženika (među njima je sedmooptuženi Vlado Gatarić).
Nakon što je 2004. godine razdvojen postupak u odnosu na Vladu Gatarića, 25. srpnja 2008. god. ŽDO u Bjelovaru je podnijelo prilagođenu i izmjenjenu optužnicu, kojom mu se stavlja na teret da je zajedno sa I-opt. Ljubanom Amidžićem i ostalim optuženicima u vremenskom razdoblju od kolovoza 1991. godine, tokom ratnih operacija vođenih protiv Republike Hvatske na privremeno okupiranim područjima tadašnje Općine Daruvar, kao pripadnik srpsko terorističkih oružanih formacija u okviru tzv. “Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija”, u svojstvu zamjenika komandira čete oružanih formacija u Batinjanima izdavao naredbe njemu podčinjenima i nadzirao njihovo zločinačko djelovanje, pa su pripadnici njegove čete i druge neidentificirane osobe provodili svakodnevna policijska i vojna privođenja i zatvaranja civila te ranjavali i obijali vatrenim oružjem civilno stanovništvo i uništavali im imovinu, iako za to nije bilo nikakvog vojnog opravdanja, a što je sve u suprotnosti sa odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, čl. 3. Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine, kao i čl. 4., 13., i 14. 6. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunsrodnih oružanih sukoba, tako da je u skladu s izdanim naredbama u okviru zajedničkog plana na području djelovanja njegove čete:

– 19. studenog 1991. godine u Vukovju grupa naoružanih terorista ispred kuće Mije Novaković ustrijelila Miju i Ivku Novaković i Šteficu Kopriva,

– točno neutvrđenog dana koncem studenog mjeseca 1991. godine u Koreničanima grupa naoružanih terorista iz vatrenog oružja usmrtila Ivku i Milenka Fabijanec,

– 14. prosinca 1991. godine u Dobroj Kući grupa naoružanih terorista iz vatrenog oružja usmrtila Milu Paripović i Savku Bogdanović,

– tijekom rujna i listopada mjeseca 1991. godine u Vukovju točno neidentificirane osobe, pripadnici oružano srpsko terorističkih formacija zapalili štagalj i štalu uz kuću br. 12 te oduzeli traktor vlasništvo Josipa Koprive, eksplozivom oštetili kuću te zapalili štagalj i štalu uz tu kuću, vlasništvo Zdravka Jergovića, zapalili kuću, štagalj i štalu Stoje Novaković, te štagalj i štalu u vlasništvu Nade Plicko,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanih sukoba naređivao da se napadne civilno stanovništvo i ubija ta da se protuzakonito uništava imovina u velikim razmjerima, što nije opravdano vojnim potrebama,

pa je time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Predmet : K 18/04

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Antonija Bagarić, predsjednica Vijeća, sutkinja Milenka Slivar, članica Vijeća, sudac Mladen Piškorec, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a Bjelovar, broj K-DO-54/04 od 25. srpnja 2008. godine

Zastupnik optužbe: Branka Merzić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Bjelovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH

Optuženik: Vlado Gatarić, brani se sa slobode (u pritvoru se nalazio od 04. svibnja do 09. listopada 1995. godine)

Izabrani branitelj optuženika: Jovan Doneski, odvjetnik iz Garešnice

Žrtve:

– ubijeni: Mijo Novaković, Ivka Novaković i Štefica Kopriva (mještani sela Vukovja), Ivka Fabijanec i Milenko Fabijanec (mještani sela Koreničani), Mila Paripović i Savka Bogdanović (mještani sela Dobra Kuća)

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Dana 26. siječnja 2009. trebala je započeti glavna rasprava, no zbog nedolaska optuženika je odgođena. Izvanraspravno su saslušana 4 svjedoka.

Glavna rasprava biti će naknadno zakazana pismenim putem.

Zločin kod Mrkonjić Grada (opt. Tihomir Šavorić i dr.)

Postupak protiv Tihomira Šavorića, Ivice Krkleca i Alena Topleka za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se okrivljenike tereti da su na području mjesta Dabrac i Bočac (između Mrkonjić Grada i Banja Luke, BiH) kao pripadnici 7. gardijske brigade Hrvatske vojske, za vrijeme vojne akcije “Južni potez” usmrtili nepoznate civile. Opt. Šavorića tereti se da su više nepoznatih, njemu podređenih vojnika, 10. listopada 1995. usmrtili nepoznatog muškarca starosti oko 40 godina i nepoznatu ženu također starosti oko 40 godina, na koje su naišli. Ujedno, okrivljenike se tereti da su 11. listopada 1995. u ranim jutarnjim satima, kad im je prišla nepoznata ženska osoba starosti oko 60 godina, okrivljeni Toplek iz automatske puške ispalio rafalni hitac te je na mjestu usmrtio, a potom su istog dana, naišli su na nepoznatog muškarca starosti oko 50 godina te ga je, po zapovijedi okrivljenog Šavorića, okrivljeni Krklec na mjestu usmrtio pucnjevima iz automatske puške.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 2-K-rz-5/11

Vijeće za ratne zločine: sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća, sutkinja Jadranka Mandušić, članica Vijeć; od glavne rasprave 31. siječnja 2013. umjesto suca Petra Šakića članica Vijeća je sutkinja Lidija Vidjak

Optužnica: ŽDO-a u Zagrebu, K-DO-200/11, od 29. srpnja 2011. godine

Zastupnik optužbe: Robert Petrovečki, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženici: 1.-opt. Tihomir Šavorić, u pritvoru temeljem prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. listopada 2011. kojom je u postupku protiv opt. Emila Črnčeca i dr., u kojemu je drugooptuženi, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina zbog počinjenja ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima 2.-opt. Ivica Krklec, brani se sa slobode 3.-opt. Alen Toplek, brani se sa slobode

Branitelji optuženika: – za 1.-opt. Tanja Vranjican Đerek i Zvonimir Hodak, odvjetnici iz Zagreba; – za 2.-opt. Josip Reljić, odvjetnik iz Zagreba; – za 3.-opt. Silvio Kosovac, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve – ubijeni: dvije neidentificirane ženske osobe, dvojica neidentificiranih muškarca

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

MRKONJIC GRAD izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 23. svibnja 2013. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom su sva trojica okrivljenika oslobođena optužbe.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Prikaz i mišljenje o prvostupanjskom postupku

 

 

Zločin u Petrinji (okr. Borislav Mikelić)

 

Obnovljeni postupak protiv Borislava Mikelića, ranije u odsutnosti osuđenog na 20 godina zatvora.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO Zagreb br. K-DO-45/12 Borislavu Mikeliću se stavlja na teret da je kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU, u SAO Krajini, na Čavić brdu formirao tzv. Štab četničkih formacija, a potom pripremao i koordinirao akcije oružane pobune, izdao naređenje za napad na grad Petrinju i ostala mjesta, naredio napad na pripadnike ZNG i MUP i ostalo nesrpsko civilno stanovništvo, progon istih, otuđenje pokretne imovine, uništavanje stambenih zgrada, gospodarskih i sakralnih objekata, naređivao nelegalna uhićenja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji su potom odvođeni u kasarnu “Vasilije Gaćeša” gdje su bili psihički i fizički zlostavljani, tijekom tih napada ubijen je Bučar Štef, a Drakulić Nikola, Banadinović Anđelina, Đurač Rajko, Herelić Ramiz, Vujatović Đuro i Bunjan Ivo zadobili su tjelesne ozljede, te su porušene zgrade u Petrinji: Općinski sud Petrinja, crkva Sv. Katarine, crkva Sv. Lovre, pa da je na taj način počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-rz-7/2011

Vijeće: sudac Željko Horvatović, predsjednik Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća, sudac Zdravko Majerović, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu poslovni broj K-DO-45/12, preuzeta od ŽDO Sisak/Okružnog javnog tužilaštva iz Siska KT-9/93 od 10. ožujka 1993.

Zastupnik optužbe:

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZRH

Optuženik: Borislav Mikelić, nedostupan

Branitelj optuženika: Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve:

– ubijen: Štef Bučar

-zadobili tjelesne ozljede: Nikola Drakulić, Anđelina Banadinović, Rajko Đurač, RamizHerelić, Đuro Vujatović i Ivo Bunjan

 

O RANIJEM TIJEKU POSTUPKA

Presudom Okružnog suda u Sisku broj K-13/93 od 9. lipnja 1993. proglašeni su krivima 1-okrivljeni Borislav Mikelić, 2-okrivljeni Dušan Jović, 3-okrivljeni Milan Muidža, 4-okrivljeni Dušan Kačar, 5-okrivljeni Ilija Nišević, 6-okrivljeni Milan Milanković, 7-okrivljeni Ilija Belajac, 8-okrivljeni Simo Karaica i 9-okrivljeni Stanko Divjakinja za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te su osuđeni na kaznu zatovra u trajanju od 20 godina svaki. Svim optuženicima se sudilo u odsutnosti i svi su bili zastupani po jednom branitelju, koji je, prema navodima iz presude, ustanovio da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kazena djela za koja ih se teretilo. Navedena presuda svojim obrazloženjem ne navodi dostatne podatke o dokazima te razlozima utvrđenja krivnje.

Možete je pogledati ovdje.

Presuda za osuđene Dušana Jovića, Milana Muidžu, Dušana Kačara, Iliju Niševića, Milana Milankovića, Iliju Belajca, Simu Karaicu i Stanka Divjakinju je stavljena van snage nakon što je u postupku obnovljenom po zahtjevu ŽDO u Sisku izmijenjena pravna kvalifikacija kaznenog djela u kazneno djelo oružane pobune, pa je primjenom Zakona o općem oprostu protiv navedenih osoba obustavljen kazneni postupak.

Rješenje o obustavi možete pogledati ovdje.

Županijski sud u Sisku je svojim rješenjem br. Kv-147/10 od 26. travnja 2011. prihvatio zahtjev osuđenog Borislava Mikelića i, u odnosu na njega, dopustio obnovu kaznenog postupka pravomoćno okončanog presudom Okružnog suda u Sisku br. K-13/93 od 9. lipnja 1993.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PETRINJA (OKR. BORISLAV MIKELIC) izvjestaji s pracenja obnovljenog postupka

 

SUDSKA ODLUKA Nakon odustanka tužiteljstva od optužbe postupak protiv Borislava Mikelića je krajem svibnja 2012. obustavljen.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Dana 31. svibnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu obustavilo je kazneni postupak protiv Borislava Mikelića, jer je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu odustalo od optužbe prije započinjanja glavne rasprave, zakazanoj po rješenju o obnovi postupka. Zahtjev za obnovom postupka podnio je Borislav Mikelić, 1993. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora.

Ovaj kazneni predmet jedan je od primjera obnova pravomoćno okončanih kaznenih postupaka iniciranih po samim optuženicima, koji i dalje nisu dostupni hrvatskom pravosuđu, a što je omogućeno izmjenama Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine.

Analiza presude Okružnog suda u Sisku koja je 9. lipnja 1993. donesena u odsutnosti Mikelića i drugih okrivljenika, potvrđuje problem nekvalitetnog optuživanja i presuđivanja devedesetih godina, godina rata i poraća. Postupak karakterizira nekvalitetna grupna optužnica (u ovome predmetu protiv devet okrivljenika), u kojoj krivnja nije dovoljno individualizirana, potpuno pasivna uloga branitelja imenovanog po službenoj dužnosti koji je zastupao sve optuženike, za 90-e godine uobičajno osuđivanje na maksimalne kazne te neulaganje žalbe na prvostupanjsku presudu od strane branitelja optuženika.

Postupak vođen na Okružnom sudu u Sisku 1993. godine obilovao je neprofesionalnošću. S obzirom da se vodio u odsutnosti optuženih, neobjektivnošću je pridonijela i nemogućnost saslušanja optuženih, kao i nemogućnost predlaganja i izvođenja njihovih dokaznih prijedloga.

 

Tijek postupka

Optužnica

Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva iz Siska broj KT-9/93 od 10. ožujka 1993. Borislav Mikelić i još osam osoba optuženi su da su na području grada Petrinje počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Prvooptuženom Borislavu Mikeliću stavljeno je na teret da je kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU u SAO Krajini, formirao tzv. Štab četničkih formacija, a potom pripremao i koordinirao akcije oružane pobune, izdao naređenje za napad na grad Petrinju i ostala mjesta, naredio napad na pripadnike ZNG-a i MUP-a i ostalo nesrpsko civilno stanovništvo, progon istih, otuđenje pokretne imovine, uništavanje stambenih zgrada, gospodarskih i sakralnih objekata, naređivao nelegalna uhićenja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji su potom odvođeni u kasarnu „Vasilije Gaćeša“ gdje su bili psihički i fizički zlostavljani. Tijekom navedenih napada ubijena je jedna osoba, a šestero ih je ozljeđeno.

 

Presuda u odsutnosti

Okružni sud u Sisku je 9. lipnja 1993. proglasio krivima svu devetoricu optuženih: Borislava Mikelića, Dušana Jovića, Milana Muidžu, Dušana Kačara, Iliju Niševića, Milana Milankovića, Iliju Bjelajca, Simu Karaicu i Stanka Divjakinju. Osuđeni su na maksimalne kazne: 20 godina zatvora svaki. Svim optuženicima se sudilo u odsutnosti i svi su bili zastupani po jednom branitelju, koji je prema navodima iz obrazloženja presude ustanovio da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kaznena djela kojima ih se tereti. Navedena presuda svojim obrazloženjem ne navodi dostatne podatke o dokazima te razlozima utvrđenja krivnje. Branitelj, iako je na to bio obvezan, nije se žalio na osuđujuću presudu pa je presuda već istekom roka za žalbu postala pravomoćna.

 

Obnova postupka za osmoricu suosuđenika

Presuda za sve osuđenike, osim prvoosuđenog Borislava Mikelića, stavljena je izvan snage 2009. godine. Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Sisku zatražilo je obnovu postupka u odnosu na osuđene Dušana Jovića, Milana Muidžu, Dušana Kačara, Iliju Niševića, Milana Milankovića, Iliju Bjelajca, Simu Karaicu i Stanka Divjakinju. Nakon što je zahtjev usvojen i postupak obnovljen, ŽDO u Sisku izmijenilo je pravnu kvalifikaciju kaznenog djela – u kazneno djelo oružane pobune, pa je primjenom Zakona o općem oprostu Županijski sud u Sisku obustavio kazneni postupak.

 

Rješenje o obnovi kaznenog postupka za Borislava Mikelića

Županijski sud u Sisku je rješenjem od 26. travnja 2011. prihvatio zahtjev osuđenog Borislava Mikelića i dopustio obnovu kaznenog postupka u odnosu na njega.

Zahtjev za obnovu kaznenog postupka osuđeni Mikelić podnio je u odsutnosti, sukladno odredbi čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP-a. U zahtjevu su iznesene nove činjenice i dokazi za koje je osuđenik smatrao da bi u obnovljenom postupku dovele do njegovog oslobađenja od kaznene odgovornosti ili blaže osude. ŽDO u Sisku je Mikelićev zahtjev smatralo neosnovanim. U postupku odlučivanja o zahtjevu za obnovu sud je saslušao tri svjedoka koji su osuđenog poznavali prije rata te su svojim iskazima potvrdili da je isti doživio prometnu nesreću, da je u inkriminirano vrijeme bio na liječenju i da ga u inkriminirano vrijeme nisu viđali u Petrinji, kao i da nemaju saznanja da je osuđeni sudjelovao u akcijama organiziranja i koordiniranja oružane pobune u Petrinji. Sud je izvršio uvid u materijalne dokaze predložene po osuđeniku te je slijedom izvida utvrdio da okolnosti navedene u zahtjevu za obnovom nisu razmatrane tijekom pravomoćno okončanog postupka, a da su podobne da dovedu do oslobađenja osuđenika za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZRH ili njegove osude po blažem zakonu. Zbog toga je obnova postupka dopuštena.

 

 

Palež sela Pušina i Slatinskog Drenovca

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 22. ožujka 2010. godine započela je glavna rasprava u postupku protiv Ivana Husnjaka i Gorana Sokola, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u vezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 24. svibnja 2011. objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su okrivljenici oslobođeni optužbe.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 31. listopada 2013. godine. VSRH odbio je žalbu državnog odvjetništva i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima se stavlja na teret da su 01. veljače 1992., kao časnici HV-a, Husnjak kao zapovjednik II. bataljuna 132. brigade HV-a “R”, a Sokol kao zamjenik zapovjednika, nakon što su snage HV-a 18. prosinca 1991. oslobodile šire područje Orahovice i podpapučkih sela, a okr. Husnjak 31. siječnja izdao zapovjed za čišćenje terena u zauzetim selima Pušina i Slatinski Drenovac, u kojima su kontrolu preuzele postrojbe specijalne policije iz Osijeka i PP Orahovica, a tijekom koje operacije čišćenja je nekoliko nepoznatih pripadnika okrivljenicima podređenih postrojbi počelo sa paljenjem nepuštenih kuća stanovnika srpske nacionalnosti, zbog čega su došli u sukob sa pripadnicima specijalne policije i policije, koji su ih nastojali spriječiti, ali u tome nisu uspjeli, a I. i II. okrivljeni, iako su znali da se događaju protupravne radnje, nisu poduzeli ništa da se protupravna postupanja suzbiju i kazne te na taj način pristali da pripadnici njima podređenih postrojbi nastave sa takvim radnjama i na posljedice takvih radnji, nakon čega je podmetanjem vatre u selu Pušine namjerno uništeno 17 kuća, a pucanjem iz vatrenog oružja oštećen toranj pravoslavne crkve, dok je u Slatinskom Drenovcu zapaljeno 19 kuća, kao i lovački dom između Pušina i Slatinskog Drenovca, dakle, iako su bili dužni, propustili spriječiti protuzakonito i samovoljno uništenje imovine stanovništva u velikim razmjerima, što nije bilo opravdano vojnim potrebama, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Vijeće za ratne zločine: Sutkinja Sandra Hančić, predsjednica Vijeća za ratne zločine, sudac Mladen Piškorec, član Vijeća za ratne zločine, sutkinja Ivanka Šarko, članica Vijeća za ratne zločine

Broj spisa: K- 9/09

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH u vezi s čl. 28. st. 2. OKZRH

Tužitelj: Branka Merzić, Županijska državna odvjetnica u Bjelovaru

Okrivljenici: Ivan Husnjak i Goran Sokol, časnici Hrvatske vojske, brane se sa slobode

Branitelji okrivljenih: odvjetnik Marko Dumančić, za prvookrivljenoga, odvjetnik Zdravko Dumančić, za drugookrivljenoga

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

PUSINE I SLATINSKI DRENOVAC izvjestaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 24. svibnja 2011. objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su okrivljenici oslobođeni optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 31. listopada 2013. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je odbio žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Dana 24. svibnja 2011. godine Županijski sud u Bjelovaru donio je nepravomoćnu presudu br. K-9/09, kojom je oslobodio od optužbe Ivana Husnjaka i Gorana Sokola da bi počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kako im se to optužnicom ŽDO iz Bjelovara stavljalo na teret.

Ovaj postupak zanimljiv je jer su časnici HV-a optuženi po zapovjednoj odgovornosti[1] za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, u kojemu nema žrtava, no u kojemu je uništena privatna imovina u velikim razmjerima što nije opravdano vojnim potrebama. Na zapovjednu odgovornost primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela – Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (OKZ RH).

Optužnica ŽDO iz Bjelovara br. K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine ne sadrži potpune podatke o oštećenicima. U izreci citirane optuženice navode se brojevi kuća koje su zapaljene u Pušinama i Slatinskom Drenovcu, ali se ne navode imena vlasnika tih kuća. Stoga je ta optužnica neprecizna. Na posljednjem ročištu za glavnu raspravu citirana optužnica precizirana je na način da su u optužnicu uvedena imena dvoje oštećenika koji su se ŽDO-u iz Bjelovara javili nakon što su iz medija saznali da je u tijeku ovaj kazneni postupak. Osim činjenice da u optužnici nisu navedeni vlasnici i pune adrese zapaljene/oštećene imovine, već su samo nabrojani kućni brojevi, na 3. str. navedene optužnice ŽDO navodi 43 objekta, dok prethodno navodi 17 objekata u selu Pušine i 19 u selu Slatinski Drenovac te zvonik pravoslavne crkve i lovački dom, što daje zbroj od 38 objekata.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru u presudi je utvrdilo da je paljenje kuća u Pušinama i Slatinskom Drenovcu izvršeno dana 1. veljače 1992. nakon završetka akcije čišćenja terena. Akciju čišćenja terena (u okolini navedenih sela) proveli su pripadnici A satnije i izvidnički vod II satnije 132. brigde HV “R”, u vremenu od 08,00 do 13,00 sati.

Vijeće je utvrdilo da je palež nastupila u trenutku kada se A satnija II bataljuna 132. brigade HV “R” vraćala u planinarski dom na Jankovac, u poslijepodnevnim satima, te da optuženici u kritično vrijeme paleži sela nisu bili prisutni u tim selima sa sebi podređenim vojnicima.

Vijeće je utvrdilo da u vrijeme oružanog sukoba izvršena palež imovine predstavlja uništavanje imovine velikih razmjera što nije bilo opravdano vojnom potrebom, pa stoga topredstavlja počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Kada počinitelji postupaju na rečeni način postupaju suprotno odredbi čl. 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba. Vijeće u citiranoj presudi smatra da je ratni zločin počinjen propuštanjem (nečinjenjem) “izričito reguliran međunarodnim kaznenim pravom i to Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, sa pripadajućim dopunskim protokolima iz 1977. godine”[2], stoga obrazlažući oslobađajuću presudu analizira odredbu čl. 86 Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije u odnosu na postupanje oba optuženika.

Vijeće je utvrdilo da su pripadnici A satnije II bojne 132. brigade HV “R” bili u određenoj vrsti ovisnosti prema opt. Ivanu Husnjaku kao zapovjedniku II bojne i opt. Goranu Sokolu kao zamjeniku zapovjednika te satnije. Tvrdnju optužbe da su optuženici znali da se na terenu događaju protupravne radnje, ali da nisu poduzeli ništa da se takva protupravna postupanja suzbiju i kazne, Vijeće smatra “nejasnom i neodređenom formulacijom zapovjedne odgovornosti”[3].

Obrazlažući oslobađajuću presudu Vijeće navodi da niti jedan od izvedenih dokaza ne ukazuje na zaključak da bi optuženici znali da će pripadnici njihove postrojbe počiniti zločin, odnosno da se pripremaju počiniti zločin. Također smatra da nije dokazano da bi o tome imali saznanja u vrijeme kada je zločin počinjen, odnosno u poslijepodnevnim satima, već su saznanja o izvršenom paležu i mogućim počiniteljima imali sljedećeg dana.

Vijeće je analiziralo i situaciju kada zapovjednik nema saznanja da se njegovi podređeni spremaju počiniti zločin, ali je to trebao znati i poduzeti potrebne i razumne mjere za sprečavanje zločina, jer je iz iskaza svjedoka pa i samih optuženika, a s obzirom na izvješće Zlatka Mesića od 31. prosinca 1991., razvidno da su se pripadnici izviđačke čete bataljuna već kompromitirali prekomjernim uživanjem alkohola, remećenjem javnog reda i izvršenjem pojedinih kaznenih djela.

Svoju odluku u odnosu na opt. Ivana Husnjaka Vijeće je temeljilo na činjenici da je optuženik sačinio tri zapovijedi (15.12.1991., 18.12.1991. i 31.1.1992. godine), u kojima je zabranio uništavanje stambenih objekata, a u zapovijedi koja se odnosi na konkretni događaj “1. optuženik je naložio da prije akcije zapovjednici postrojbi upoznaju sve vojake o značenju zadatka, kao i potrebi reda i discipline”[4]. Vijeće u analizi izvedenih personalnih dokaza navodi iskaze svjedoka koji govore o zapovijedima iz listopada 1991. godine koja su sadržavala uputstva o postupanjima prema zarobljenicima, materijalno tehničkim sredstvima i civilima u skladu sa svim konvencijama koje su bile na snazi. Osim toga, navedeno je da su protupravnosti koje su izvršene prije kritičnog događaja istraživane i da su neki od pripadnika 132. brigade HV-a procesuirani. Vijeće je našlo nespornim da je opt. Ivan Husnjak po saznanju za palež sela tražio od podređenih zapovjednika podnošenje izvješća o tom događaju. Iz analize provedenih dokaza, sud zaključuje da su optuženici poduzeli razumne mjere za sprečavanje zločina, iako se u konkretnom slučaju isti dogodio.

Vijeće je utvrdilo da na strani optuženika ne postoji krivnja zapovjednika, “čak ni najblaži oblik nehaja u odnosu na zločin i ne postoji uzročna povezanost između postupaka 1. optuženika kao zapovjednika i 2. optuženika kao njegovog zamjenika sa zločinom[5].

Nadalje, vijeće je utvrdilo da izostanak utvrđivanja tko su poimence počinitelji kaznenog djela može predstavljati “samo zasebno kazneno djelo neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela ili eventualno kazneno djelo pomaganja počinitelju nakon kaznenog djela, za što je, prema općim odredbama, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona”[6].

Na oslobađajuću presudu ŽDO iz Bjelovara uložilo je žalbu, stoga će biti interesantno vidjeli hoće li Vrhovni sud RH prihvatiti razloge za oslobađajuću presudu u odnosu na oba optuženika. Naime, u citiranoj presudi Vijeće nije posebno cijenilo opseg zapovjednih ovlasti u odnosu na oba optuženika, posebno u odnosu na opt. Gorana Sokola kao zamjenika zapovjednika II satnije 132. brigade HV “R”. U pravomoćno završenom kaznenom postupku protiv opt. Rahima Ademija i opt. Mirka Norca[7] Vrhovni sud RH prihvatio je mišljenje prvostupanjskog suda da izostanak zapovjedne ovlasti i moći predstavlja izostanak kazneno pravne odgovornosti optuženika, što je bio slučaj u odnosu na opt. Gorana Sokola, a što Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru nije utvrđivalo. Ako slijedimo logiku pravomoćno presuđenog predmeta za zločin u Medačkom džepu, onda zamjenik zapovjednika (po pravilima bivše JNA, ali i HV-a) ima drugi opis zadataka, ovlasti i obveza i uz zapovjednika ne ulazi u konkretnom slučaju u zonu kaznene odgovornosti. U odnosu na oslobađajuću presudu za opt. Ivana Husnjaka, ostaje pitanje nije li Vijeće za ratne zločine preuranjeno zaključilo da je optuženik postupao sukladno odredbi 86. Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije, s obzirom na iskaz svjedoka Mirka Koića (zapovjednika A satnije II bataljuna 132. brigade HV “R”) dan u istrazi. Svjedok je tada rekao da je 3. veljače 1992. godine napisao pismeno izvješće iza koga i danas stoji, da je u tom izvješću naveo imena pripadnika svoje satnije koji su izvršili paljenja kuća u Pušinama, ali da opt. Ivan Husnjak, a niti bilo tko drugi od njegovih pretpostavljenih, nije pokrenuo nikakav postupak protiv tih osoba. Ova sudska presuda ponovno otvara pitanje dosega i primjenjivosti zapovjedne odgovornosti u nacionalnom pravu.


[1] Čl. 120 st. 1. u svezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH. [2] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 16, odlomak 2. [3] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 16, odlomak 4. [4] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 18, odlomak 2. [5] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 19, odlomak 5. [6] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 19, odlomak 5. [7] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, br. II K-rz 1/06 od 30. svibnja 2008. godine.