Seksualna zlostavljanja

Zločin počinjen silovanjem u Vukovaru (opt. Živojin Crnogorac i dr; opt. Michael Husnik i Kasim Hekić)

Postupak protiv Živojina Crnogorca, Michaela Husnika, Kasima Hekića, Save Radovića, Svetislava Radovića i Ivice Husnika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Osijeku presudom K-122/97 od 4. studenoga 1997. godine oglasio je krivima odsutne Živojina Crnogorca, Michaela Husnika, Kasima Hekića, Savu Radovića, Svetislava Radovića i Ivicu Husnika zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Proglašeni su krivima da su u travnju 1992. u Vukovaru u više navrata pod prijetnjom izvršili obljubu (silovali) jednu žensku osobu, a Michael Husnik da je pored toga seksualno zlostavljao i djevojčicu staru 6 i pol godina stavljajući joj prst u vaginu.

Živojinu Crnogorcu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 14 godina, Michaelu Husniku 12, Kasimu Hekiću 11, Stevi Radoviću i Svetislavu Radoviću po 9 i Ivici Husniku 8 godina.

Navedena presuda postala je pravomoćna 4. prosinca 1997. godine.

UHIĆENJE I OBNOVA POSTUPKA

Kasim Hekić uhićen je 5. listopada 2000. godine, Michael Husnik 9. listopada 2000. godine, a Živojin Crnogorac 17. travnja 2001. godine. Zatražili su i odobrena im je obnova kaznenog postupka.

Opći podaci

Županijski sud u Vukovaru

 Broj predmeta: K-4/01

Raspravno vijeće: sudac Slavko Teofilović, predsjednik Vijeća, sudac Stjepan Magić, član Vijeća, suci porotnici Zoran Bračić, Ankica Tadić i Gojko Baždar, članovi Vijeća

 Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Živojin Crnogorac, Michael Husnik i Kasim Hekić, prisutni

Branitelji optuženika: Jovan Grubešić, odvjetnik iz Osijeka, za opt. Crnogorca; Šime Filipović, odvjetnik iz Vinkovaca, za opt. Husnika; Stjepan Šporčić, odvjetnik iz Vukovara, za opt. Hekića

Dana 12. veljače 2002. godine raspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru donijelo je presudu kojom je djelomično, u odnosu na Crnogorca, Husnika i Hekića, stavljena izvan snage presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-122/97 od 4. studenog 1997., koja je postala pravomoćna 4. prosinca 1997., pa je u odnosu na opt. Crnogorca donijeta odbijajuća presuda (prethodno je tužiteljstvo odustalo od optužbe jer se radilo o zamjeni identiteta), a u odnosu na optužene Husnika i Hekića donesena je oslobađajuća presuda.

ODLUKA VSRH

 Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj I Kž 557/02-5 od 11. siječnja 2006. godine prihvatio je žalbu državnog odvjetnika te je ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Vukovaru od 12. veljače 2002. u odnosu na optužene Michaela Husnika i Kasima Hekića. U tom dijelu predmet je vraćen sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

 Županijski sud u Vukovaru
 Broj predmeta: K-14/06

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Stjepan Margić, član Vijeća, sudac Slavko Teofilović, član Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Michael Husnik i Kasim Hekić, prisutni

Branitelji optuženika: Šime Filipović, odvjetnik iz Vinkovaca, za opt. Husnika; Stjepan Šporčić, odvjetnik iz Vukovara, za opt. Hekića

Dana 8. ožujka 2007. godine donijeta je presuda kojom je u je djelomično, u odnosu na Husnika i Hekića, stavljena izvan snage presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-122/97 od 4. studenog 1997., koja je postala pravomoćna 4. prosinca 1997., pa su optuženi Michael Husnik i Kasim Hekić osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 7 godina svaki.

PRESUDA VSRH

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 566/07-6 od 27. veljače 2008. godine djelomično je uvažena žalba državnog odvjetnika pa su obojica osuđenika osuđena na kazne zatvora u trajanju po 10 (deset) godina svaki.

Zločin u Kopačevu

Postupak protiv Aleksandra Čugalja i Branimira Ivanovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-47/94

Vijeće: sudac Bogdan Penjić, predsjednik Vijeća; sudac Mladen Filipović, član Vijeća; suci porotnici Marija Vargić, Mirko Tutnjević i Marko Relati, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-44/94 od 11. svibnja 1994.

Zastupnik optužbe: Željko Krpan

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Aleksandar Čugalj i Branimir Ivanović, odsutni

Branitelji: Julka Bandić i Hrvoje Banić, odvjetnici iz Osijeka

Žrtva: silovana jedna ženska osoba (ime ne navodimo)

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 1994. optuženici Aleksandar Čugalj i Branimir Ivanović proglašeni su krivima što su 25. prosinca 1991. oko 23,00 sata u Kopačevu, općina Beli Manastir, kao pripadnici tzv. Milicije Krajine, u namjeri da preostalo civilno stanovništvo nesrpske narodnosti izlože zaplašivanju, poniženju i zlostavljanju te nagnaju na iseljenje, zajedno sa još trojicom nepoznatih pripadnika tzv. Milicije Krajine, naoružani pištoljima, bombama i noževima došli u kuću jedne obitelji (prezime ne navodimo), naredili jednoj ženskoj osobi (ime ne navodimo) da dođe u blagovaonicu, a njenog supruga, sina i druge članove obitelji otjerali u spavaću sobu, a zatim uz prijetnju da će baciti bombu na krevet u kojem joj je sin, sva petorica nad njom izvršili spolni odnos, pri čemu je Čugalj poticao Ivanovića riječima: “Napumpaj kurvu, da rodi srpsko dete, a ne mađarsko kopile!”, nakon čega su se spremili i napustili kuću, a pri odlasku joj je Branimir Ivanović zaprijetio da će dići u zrak kuću zajedno sa ukućanima ako o ovome bude kome pričala, pa je oštećenica zbog straha za sigurnost 1. siječnja 1992. s obitelji napustila Kopačevo i sklonila se u Republiku Mađarsku.

Okrivljenicima su izrečene kazne zatvora u trajanju od po 10 (deset) godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u sjednici održanoj 6. srpnja 1995. godine, uvažio je žalbu državnog odvjetnika te je donio presudu kojom je preinačio presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni te je Čugalja i Ivanovića osudio na kaznu zatvora od 15 (petnaest) godina, svaki.

Zločin u Sekulincima

Postupak protiv Borivoja Lukića, Dragoslava Lukića, Željka Ivkovića i Drage Starijaša, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-24/93

Vijeće: sudac Bogdan Penjić, predsjednik Vijeća; sutkinja Zora Majić, članica Vijeća; suci porotnici Zdenka Matoković, Marko Elez i Josip Kasan, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Osijek broj KT-229/92 od 26. veljače 1993.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH

Optuženici: Borivoje Lukić, Dragoslav Lukić, Željko Ivković i Drago Starijaš, odsutni

Branitelji: Dubravko Marjanović, Dražen Matijević, Josip Matković i Zvonimir Mesić, svi odvjetnici iz Osijeka

Žrtva: silovana jedna ženska osoba (ime ne navodimo)

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Osijeku 13. svibnja 1993. okrivljenici su proglašeni krivima što su kao pripadnici paravojne formacije u službi agresora, opt. Borivoje Lukić kao zapovjednik, te Dragoslav Lukić, Željko Ivković i jedna nepoznata osoba dana 26. kolovoza 1991. iz obiteljske kuće u selu Krasković, Općina Orahovica, uz prijetnje smrću odveli u Gudnogu, općina Podravska Slatina, 19-ogodišnju djevojku (ime ne navodimo), podvrgli je ispitivanju prilikom kojeg su je udarali rukama i nogama po tijelu, vrijeđali je i psovali, Dragoslav Lukić tjerao ju da pojede kosu koju joj je prethodno odrezao, a nakon toga su je zatvorili u metalni kontejner na lageru Sekulinci u kojem su je držali zatvorenu 38 dana, za koje je vrijeme više osoba i u više navrata, prisilno, uz prijetnje smrću, nad njom izvršilo spolni akt, a među njima i opt. Drago Starijaš. Dana 2. studenoga 1991. predali su je pripadnicima MUP-a RH prilikom razmjene zarobljenika.

Navedenom presudom svakom od optuženika izrečena je kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u sjednici vijeća održanoj 10 veljače 1994. godine, prihvatio je žalbu državnog odvjetnika te je preinačio presudu suda prvog stupnja te je svakog od optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina.

Zločin u Lovasu

Na Županijskom sudu u Vukovaru 29. travnja 2009. godine razdvojen je kazneni postupak za optužene Milana Tepavca i Iliju Vorkapića, koji prisustvuju raspravi, od kaznenog postupka protiv optuženika koji se nalaze u bijegu: Ljubana Devetaka, Milana Devčića, Milenka Rudića, Željka Krnjajića, Slobodana Zoraje, Željka Brajkovića, Ilije Kresojevića, Milana Rendulića, Obrada Tepavca, Zorana Tepavca, Milana Radojčića, Milana Vorkapića, Dušana Grkovića i Đure Prodanovića.

U prosincu 2010., zbog raspravne nesposobnosti opt. Milana Tepavca, postupak protiv njega razdvojen je od postupka koji se vodi protiv Ilije Vorkapića.

Dana 2. veljače 2012. objavljena je prvostupanjska presuda kojom je opt. Vorkapić oslobođen krivnje.

Žalbeno vijeće VSRH, u sjednici održanoj dana 28. studenog 2012., odbilo je žalbu državnog odvjetnika i potvrdilo presudu prvostupanjskog suda.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica tereti osmanaestoricu optuženika da su kao pripadnici teritorijalne obrane i četničkog odreda «Dušan Silni», s ciljem stvaranja «Velike Srbije» i etničkog čišćenja dijela RH, u dogovoru, zajednički, s točno podijeljenim zadacima, dana 10. listopada 1991. godine oko 7,30 sati, zajedno s postrojbama Novosadskog korpusa JNA izvršili topnički napad na naselje Lovas, po isključivo civilnim objektima, iako su znali da u mjestu nema vojnih postrojbi RH. Nakon topničkog izvršili su pješadijski napad na mjesto, pri tome su ubijali ljude koji su se zatekli na ulici. Uslijed artiljerijske vatre i pješadijskog napada poginulo je oko 30 stanovnika Lovasa. Optuženici se terete da su nakon okupacije mjesta tjerali Hrvate da nose bijele trake na rukavima, označavali im kuće i ograničavali im kretanje. Terete se, također, da su Hrvate uhićivali, mučili, prijetili im smrću i tjerali na prinudni rad, da su pljačkali i da su silovali Hrvatice. Optuženi Ljuban Devetak se tereti i da je dana 18. listopada 1991. godine izdvojio veću grupu Hrvata, koja je otjerana na minsko polje, gdje su poginule 24 osobe.

U odnosu na opt. Vorkapića optužnica je izmijenjena 4. studenog 2011. godine. Prema izmijenjenoj optužnici Vorkapića se tereti da je početkom listopada 1991. znajući da je komadant Ljuban Devetak naredio da se u dvorište poljoprivredne zadruge dovedu svi muškarci hrvatske narodnosti, a sljedećeg dana odvedu u minsko polje, i to njih 80-ak, pa je isti u noći 17./18. listopada 1991. naoružan puškom na njih pazio da koji ne pobjegne, a za koje vrijeme su pripadnici četničkog odreda “Dušan Silni” tukli rukama i nogama i boli ih noževima, a dana 18. listopada 1991. odvedeni su u minsko polje gdje je uslijed eksplozije mina ubijeno 24 osobe, a ranjeno 15.

Izmijenjenu optužnicu možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-25/00, nakon razdvajanja postupka K-20/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Kurbel, predsjednica Vijeća, sudac Berislav Matanović, član Vijeća, sudac Željko Marin, član Vijeća

Napomena:
Početkom 2009. godine Vijeće je izmijenjeno. Do tada je sudilo Vijeće u sastavu: sudac Ante Zeljko, predsjednik Vijeća, sutkinja Zlata Sotirov, članica Vijeća, sutkinja Nevenka Zeko, članica Vijeća

Optužnice: ŽDO-a u Osijeku, broj KT-265/92 od 19. prosinca 1994., i ŽDO-a u Vukovaru, broj K-DO-44/04 od 01. listopada 2004., spojene su u jedinstvenu optužnicu br. K-DO-39/00, u odnosu na opt. Iliju Vorkapića izmijenjena 4. studenog 2011.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik ŽDO-a u Vukovaru

Kazneno djelo: genocid, iz čl. 119., i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Ilija Vorkapić, prisustvuje suđenju, brani se sa slobode

Napomena: 
Optužnica je podignuta protiv 18 optuženika. Zbog smrti je kazneni postupak 2003. godine obustavljen u odnosu na okr. Milorada Vorkapića, a 2005. godine u odnosu na okr. Radovana Tepavca.

Rješenjem Vijeća od 29. travnja 2009. godine postupak protiv prisutnih optuženika Milana Tepavca i Ilije Vorkapića je razdvojen u odnosu na postupak protiv četrnaestorice optuženika koji se nalaze u bijegu: Ljubana Devetaka, Milana Devčića, Milenka Rudića, Željka Krnjajića, Slobodana Zoraje, Željka Brajkovića Iliju Kresojevića, Milana Rendulića, Obrada Tepavca, Zorana Tepavca, Milana Radojčića, Milana Vorkapića, Dušana Grkovića i Đuru Prodanovića.
U prosincu je zbog raspravne nesposobnosti opt. Tepavca postupak u odnosu na njega razdvojen od postupka koji se vodi protiv opt. Vorkapića.

Branitelji optuženika: Stjepan Šporčić (branitelj po službenoj dužnosti optuženih Devetaka i Zoraje), Andrej Georgievski (branitelj po službenoj dužnosti optuženih Radojčića i Grkovića), Biserka Treneski (braniteljica po službenoj dužnosti optuženih Devčića i Brajkovića), Šime Filipović (branitelj po službenoj dužnosti optuženih Rudića i Obrada Tepavca), Ivica Mačvanin (izabrani branitelj opt. Ilije Vorkapića te branitelj po službenoj dužnosti Zorana Tepavca i Milana Vorkapića), Branko Ivić (branitelj po službenoj dužnosti optuženih Krnjajića, Rendulića i Prodanovića, Vojislav Ore (branitelj po službenoj dužnosti opt. Kresojevića) i Tomislav Filaković (izabrani branitelj opt. Milana Tepavca)

Žrtve:

– 69 smrtno stradalih osoba, od toga 24 u minskom polju (Božo Mađarac, Mijo Šalaj, Tomislav Sabljak, Slavko Štrangarić, Nikola Badanjak, Marko Vidić, Mato Hodak, Tomo Sabljak – mlađi, Ivica Sabljak, Slavko Kuzmić, Petar Badanjak, Marko Marković, Ivan Conjar, Ivan Kraljević-mlađi, Ivan Palijan, Josip Turkalj, Luka Balić, Željko Pavlić, Darko Pavlić, Darko Sokolović, Zlatko Božić, Ivan Vidić, Antun Panjek i Zlatko Panjek), a 45 na druge načine (Danijel Badanjak, Ilija Badanjak, Antun Jovanović, Anka Jovanović, Kata Pavličević, Alojzije Polić, Mato Keser, Josip Poljak, Ivan Ostrun, Dragutin Pejić, Stipo Mađarević, Pavo Đaković, Stipo Pejić, Živan Antolović, Milan Latas, Juraj Poljak, Mijo Božić, Vida Krizmanić, Josip Kraljević, Mirko Grgić, Mato Adamović, Marko Sabljak, Zoran Krizmanić, Josip Jovanović, Marin Balić, Katica Balić, Josip Turkalj, Petar Luketić, Ante Luketić, Đuka Luketić, Jozefina Pavošević, Marijana Pavošević, Slavica Pavošević, Stipo Luketić, Marija Luketić, Josip Rendulić, Rudolf Jonak, Andrija Deličić, Pero Rendulić, Franjo Pandža, Božo Vidić, Zvonko Martinović, Marko Damjanović, Anica Lemunović i Đuka Krizmanić)

– 33 osobe teško tjelesno ozljeđene, od toga 15 u minskom polju (Marko Filić, Emanuel Filić, Stjepan Peulić, Josip Sabljak, Stanislav Franković, Milko Keser, Ivica Mujić, Ljubo Solaković, Milan Radmilović, Zlatko Toma, Josip Gešnja, Mato Kraljević, Petar Vuleta, Lovro Geistner i Dragan Sabljak), a 18 uslijed zlostavljanja (Mato Mađarević, Đuro Filić, Zoran Jovanović, Marija Vidić, Đuka Radočaj, Berislav Filić, Emanuel Filić, Pavo Antolović, Ivo Antolović, Željko Francisković, Ivan Đaković, Anđelko Filić, Zvonko Balić, Vjekoslav Balić, Man Pejak, Petar Sabljak i Marko Grčanac)

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

LOVAS izvjestaji sa sudjenja

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru, br. Kv-199/04 od 29. prosinca 2004. godine, spojeni su kazneni postupci vođeni pod brojevima K-25/00 (vođen temeljem optužnice ŽDO-a u Osijeku br. KT-265/92 od 19. prosinca 1994., kojim je 18 osoba (gore nabrojani optuženici te Milorad Vorkapić i Radovan Tepavac, koji su u međuvremenu umrli) optuženo za kaznena djela genocida, iz čl. 119., i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH) i K-52/04 (vođen temeljem optužnice ŽDO-a u Vukovaru br. K-DO-44/04, kojom su Obrad i Zoran Tepavac optuženi za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH), radi provođenja jedinstvenog postupka (pod brojem K-25/00).

2003. godine obustavljen je postupak protiv opt. Milorada Vorkapića, a 2005. godine protiv opt. Radovana Tepavca. U oba slučaja razlog obustave postupka je smrt optuženika.

Optuženi Ilija Vorkapić do prosinca 2007. godine bio je jedini optuženik koji je prisustvovao raspravama. Nakon što je u travnju 2007. godine uhićen optuženi Milan Tepavac (od tada se nalazio u pritvoru), glavna rasprava je u prosincu 2007. godine krenula iznova. Optuženi Milan Tepavac je u pritvoru pretrpio moždani udar. Trenutno(travanj 2009.) se oba optuženika (Milan Tepavac i Ilija Vorkapić) brane se sa slobode.

Promatrači Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek prate ovaj postupak od 20. travnja 2005. godine. Do rujna 2006. godine ročišta su često zakazivana te glavna rasprava niti u jednom trenutku nije morala krenuti iznova. No, od rujna 2006. do prosinca 2007. godine nije održano niti jedno ročište glavne rasprave. 2007. godine je uhićen opt. Milan Tepavac pa je glavna rasprava krenula iznova.

U lipnju 2008. godine, izvanraspravno su, putem video veze, ispitivani svjedoci, između ostalih i Miodrag Dimitrijević i Darko Perić, optuženici u postupku koji se na Okružnom sudu u Beogradu vodi za kazneno ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Lovasu.

Početkom 2009. godine izmijenjeno je Vijeće.

29. travnja 2009. godine Vijeće je donijelo Rješenje kojim se u odnosu na opt. Milana Tepavca i opt. Iliju Vorkapića razdvaja kazneni postupak u odnosu na optuženike koji se nalaze u bijegu. ŽDO iz Vukovara dobilo je rok od 15 dana za prilagođavanje optužnice stanju spisa.

10. lipnja 2009. godine glavna rasprava je odgođena, jer je prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra opt. Tepavac zbog bolesti privremeno raspravno nesposoban.

U prosincu je zbog raspravne nesposobnosti opt. Tepavca postupak u odnosu na njega razdvojen od postupka koji se vodi protiv opt. Vorkapića.

 

PRESUDA

Dana 2. veljače 2012. objavljena je prvostupanjska presuda kojom je opt. Vorkapić oslobođen krivnje. Presudu možete preuzeti ovdje.

Žalbeno vijeće VSRH, u sjednici održanoj dana 28. studenog 2012., odbilo je žalbu državnog odvjetnika i potvrdilo presudu prvostupanjskog suda. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Mišljenje o tijeku postupka, prosinac 2007. godine

PRIKAZ POSTUPKA I MIŠLJENJE

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru presudom 2. veljače 2012. godine oslobodilo je Iliju Vorkapića optužbe da bi počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništava u Lovasu. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. studenoga 2012. godine potvrđena je prvostupanjska presuda.

Opt. Ilija Vorkapić bio je jedan od 18 osoba optuženih optužnicom Okružnog državnog odvjetništva iz Osijeka br. KT-265/92 od 19. prosinca 1994. godine. Optužnicu je preuzelo ŽDO iz Vukovara pod br. DO-K-39/00 3. studenoga 2000. godine. Svima optuženicima je stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništava iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Opt. Iliji Vorkapiću je konkretno stavljeno na teret da je „opljačkao stvari i druge vrijednosti iz kuće Katice Pavlićević“.

Izmijenjenom optužnicom od 4. studenoga 2011. godine optuženiku je stavljeno na teret da je u noći 17./18. listopada 1991. godine, naoružan puškom pazio da muškarci hrvatske nacionalnosti, dovedeni u dvorište poljoprivredne zadruge u Lovasu, ne pobjegnu. Teretilo ga se da je pljačkao stvari i vrijedne predmete iz kuća Hrvata: obitelji Balić, Franković, Grčanac, Katice Pavličević i dr. Optužnica je izmijenjena i u odnosu na kazneno djelo koje je stavljeno na teret – kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Monitoring tim je ovaj kazneni postupak pratio od 2005. godine. Više godina se postupak vodio protiv svih optuženika, iako je raspravama prisustvovao jedino opt. Ilija Vorkapić, dok su ostali optuženici bili nedostupni hrvatskim pravosudnim tijelima i suđeno im je u odsutnosti. U ožujku 2007. godine uhićen je opt. Milan Tepavac na graničnom prijelazu te mu je određen pritvor. Dok se nalazio u pritvoru preživio moždani udar. Na ročištu glavne rasprave održanom 30. lipnja 2009. godine vještak psihijatrijske struke bio je mišljenja da je opt. Milan Tepavac raspravno nesposoban.

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru od 1. listopada 2003. godine protiv opt. Ilije Vorkapića određene su mjere opreza: zabrana napuštanja mjesta boravišta, oduzeta mu je putovnica i pogranična propusnica, mjera pritvora zamijenjena je jamstvom u iznosu od 100.000,00 HRK te je upisan zalog na nekretnini u vlasništvu opt. Ilije Vorkapića u označenom iznosu.

Postupak u odnosu na opt. Iliju Vorkapića razdvojen je 15. listopada 2010. godine od postupka prema ostalim optuženicima.

Ovaj postupak je karakterističan po duljini trajanja, broju optuženih protiv kojih se postupak vodio u odsutnosti, po činjenici da je za neke od optuženika s citiranih optužnica kazneni postupak za isti zločin proveden i pred Višim sudom u Beogradu.

U odnosu na opt. Iliju Vorkapića, koji je pravomoćno oslobođen optužbe, postupak je predugo trajao. Cijelo vrijeme trajanja postupka protiv njega su na snazi bile mjera opreza. Kod podizanja optužnice, kao i kod kasnije izmjene, trebalo je preispitati jesu li radnje koje su optuženiku stavljane na teret radnje izvršenja kaznenog djela ratnog zločina, a posebno genocida, za što ga se neko vrijeme teretilo.

Zločin u Velikoj Kladuši

 

Na Županijskom sudu u Rijeci 25. ožujka 2009. godine objavljena je presuda kojom je opt. Zlatko Jušić oslobođen krivnje, a opt. Ibrahim Jušić proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

Njih se dvojicu tereti da su za vrijeme oružanih sukoba u Republici Bosni i Hercegovini, 1993. i 1994. godine u Velikoj Kladuši počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Žalbena sjednica vijeća Vrhovnog suda RH održana je 16. rujna 2010. Vrhovni sud RH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci br. K-DO-90/07, od 19. ožujka 2008. godine, terete se

I opt. Zlatko Jušić, da je za vrijeme oružanih sukoba u BiH, u Velikoj Kladuši u razdoblju od 27. rujna 1993. do 21. kolovoza 1994. godine, kao predsjednik Vlade tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna naredio i organizirao formiranje sabirnih centara i logora s ciljem zadržavanja i zatvaranja civila, prema kojima se nečovječno postupalo i vršila se prisila s ciljem stupanja u vojnu službu u paravojnim postrojbama Autonomne pokrajine Zapadna Bosna te da je dana 11. lipnja 1994. kao predsjednik Vlade osobno potpisao naredbu kojom se naređuje da se protiv osoba koje su protiv ideje formiranja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna imaju primijeniti mjere pojačanog nadzora, mjere potpunog ograničenja kretanja te su slijedom te naredbe formirani sabirni centri i logori u koje je zatvarano civilno stanovništvo, muškarci u dobi od 14 do 75 godina, djeca do 14. godine, žene, prema kojima se nečovječno postupalo, koji su fizički i psihički zlostavljani, tučeni policijskim palicama, šakama, nogama, drvenim predmetima, kundacima, uslijed čega su gubili svijest, neki od zatočenih civila zadobili su teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma rebara, ruku, dok je jedan od zatočenika i podlegao ozljedama, da je kao predsjednik Vlade u više navrata je usmeno i pismeno izvješćivan o događajima u sabirnim centrima i logorima, ali nije ništa poduzeo u cilju poboljšavanja stanja,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata naredio, planirao i organizirao protuzakonito zatvaranje civilnog stanovništva, fizičko i psihičko zlostavljanje, odnosno da se prema njemu nečovječno postupa, da se prisiljava na prinudni rad i službu u vojsci tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna,

i

II opt. Ibrahim Jušić, da je u vremenskom razdoblju od 27. rujna 1993. do 21. kolovoza 1994. godine, a zatim od 16. studenog 1994. do 7. kolovoza 1995. godine, kao načelnik Odjeljenja za suzbijanje kriminaliteta stanice javne bezbijednosti u Velikoj Kladuši i kao načelnik Državne bezbijednosti samoproglašene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, sam i sa pripadnicima svojih službi sudjelovao u nezakonitom zatvaranju i izoliranju civila koji su smatrani protivnicima uspostavljene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, te je nad njima sam ili zajedno sa podređenim policajcima provodio ispitivanja, prilikom kojih je zatvorene muškarce i žene izložio nečovječnom postupanju, fizički i psihički ih zlostavljao, tukao rukama i nogama, drvenim i metalnim šipkama, policijskim palicama, prisiljavao ih da se međusobno tuku palicama, da sami sebe udaraju rukama po licu, vrijeđajući ih pogrdnim riječima, dvije zatočenice logora silovao,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata naredio i izvršio mučenje civilnog stanovništva, nečovječno postupanje, nanošenje velikih patnji te protuzakonita zatvaranja i silovanja,

te su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. OKZRH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, broj: K-DO-90/07, od 19. ožujka 2008. godine, možete pogledati ovdje (pdf, 1,49 MB).

Na glavnoj raspravi 16. prosinca 2008. godine pročitana je izmijenjena optužnica.
Izmijenjenom optužnicom opt. Zlatku Jušiću više se ne stavlja na teret da je osobno naredio i organizirao formiranje sabirnih centara i logora. Izmjenom ga se tereti da je u cilju provođenja politike Fikreta Abdića, koji je naredio formiranje navedenih logora i sabirnih centara, kao predsjednik Vlade sudjelovao u radu i donošenju naredbe od 11. lipnja 1994. godine te da je navedenu naredbu i osobno potpisao.

Izmjenu optužnice od 16. prosinca 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 264 KB).

Dana 20. ožujka 2009. godine izmijenjena je optužnica u odnosu na Ibrahima Jušića. Pri tome je zatupnik optužbe izjavio da je optužnicu izmijenio navodeći konkretne osobe koje su od strane optuženika i njemu podređenih policajaca i čuvara logora ispitivane te fizički i psihički zlostavljane, navodeći konkretne način kako je to činjeno. Tako izmijenjenom optužnicom Ibrahimu Jušiću se stavlja na teret da je civilno stanovništvo mučio, prema njemu nečovječno postupao, nanosio im velike patnje i protuzakonito ga zatvarao. Optuženiku se više ne stavlja na teret silovanje dvaju zatočenica, za što ga se teretilo optužnicom od 19.ožujka 2008 godine.

Izmjenu optužnice od 20. ožujka 2009. godine pogledajte ovdje (PDF, 238 KB).

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Broj predmeta: K-17/08

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća za ratne zločine, sutkinja Nataša Masovčić, članica Vijeća za ratne zločine, sudac Darko Lupi, član Vijeća za ratne zločine

Optužnica: ŽDO-a u Rijeci, K-DO-90/07, od 19. 03. 2008 godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 16. prosinca 2008. godine te 20. ožujka 2009. godine.

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Zlatko Jušić i Ibrahim Jušić

Branitelji optuženika: Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba, i Ana Trošelj, odvjetnica iz Rijeke – branitelji I opt. Zlatka Jušića; Slobodan Večerina, odvjetnik iz Rijeke – branitelj II opt. Ibrahima Jušića

Punomoćnik oštećenika: Josip Sladić, odvjetnik iz Siska

Žrtve:

– prema izmjeni optužnice od 16. prosinca 2008. u odnosu na prvooptuženika: Alija Feriz, Mujo Milak, Šemsudin Husić, Emin Redžić, Husein Mušić, Aziz Abdilagić, Hasib Delić zvan “Heba”, Mehmed Jušić, Mehmed Sijamhodžić, Kasim Ćano, Đeko Bibuljica, Hasan Đanić, Rasim Erdić (preminuo uslijed zlostavljanja), Asja Galijašević, Beiza Kekić, Fatima Dorić, Nura Salkić, Fata Omeragić, Zuhra Hozanović

– prema izmjeni optužnice od 20. ožujka 2009. u udnosu na drugooptuženika:
Smail Huskić, Mirsad Šakinović, Rasim Ićanović, Hasib Keserović, Zlatko Balić, Safija Huskić, Zuhdija Alagić, Alema Grahović, Omer Murgić, Mehmedalija Miljković, Rifet Đogić, Osman Galijašević, Bešir Dautović, Almadin Trgovčević, Mirsad Mušić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

VELIKA KLADUSA – izvjestaji s pracenja

Glavna rasprava u postupku protiv optuženih Zlatka i Ibrahima Jušića započela je 05. rujna 2008. godine.

Nakon čitanja optužnice optuženici su izjavili da se ne osjećaju krivima za kaznena djela koja ima se njome stavljeju na teret te da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Održano je dvanaest ročišta glavne rasprave (05. rujna, 20., 21., 22., 23., 24. listopada i 16. prosinca 2008. godine, 02. i 03. veljače te 19., 20. i 24. ožujka 2009. godine).

Prilikom svjedočenja pojedinih svjedoka javnost je bila isključivana, uključujući i monitore OSCE-a i GOLJP-a.

Dana 24. listopada 2008. godine, na prijedlog branitelja I opt. Zlatka Jušića, ukinut je pritvor protiv njegovog branjenika. I opt. Zlatko Jušić pušten je da se brani sa slobode te su određene mjere opreza (oduzimanje putne isprave te obveza javljanja). No, nakon žalbe Županijskog državnog odvjetništva, Vrhovni je sud RH opt. Zlatku Jušiću ponovno odredio pritvor.Na raspravi 16. prosinca, nakon što je zamjenik Županijskog državnog odvjetnika izmijenio činjenični opis optužnice te na taj način znatno smanjio količinu radnji koje se prvooptuženiku stavljaju na teret, Vijeće je prvooptuženiku, na prijedlog njegove braniteljice, ponovno ukinulo pritvor.

Odvjetnik Saša Poldan je otkazao punomoć opt. Ibrahimu Jušiću, pa je ovome optuženiku postavljen branitelj po službenoj dužnosti, Slobodan Večerina, odvjetnik iz Rijeke.

 

PRESUDA

Dana 25. ožujka 2009. godine predsjednica Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci objavila je presudu kojom je opt. Zlatko Jušić oslobođen optužbe, dok je opt. Ibrahim Jušić proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

Žalbena sjednica vijeća Vrhovnog suda RH održana je 16. rujna 2010. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Vrhovni sud RH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Zločin u selima Općine Promina

Nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženik Rajko Janković je 24. rujna 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku proglašen krivim da je tijekom ratnih sukoba u prominskom kraju počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Prethodno je Vrhovni sud RH rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo presudu Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 kojom je optuženik 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je od kraja 1991. godine do vojno redarstvene akcije “Oluja” 04. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu te da je jednu žensku osobu pokušao silovati,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnica je više puta mjenjana. Optužnicu kao i sve kasnije izmjene možete vidjeti u nastavku:

– optužnicu ŽDO Šibenik od 11. srpnja 2003. možete pogledati ovdje;

– izmjenu optužnice od 13. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

– dopunu na zapisniku s glavne rasprave od 14. svibnja 2004. pogledajte ovdje;

Tijekom glavne rasprave u ponovljenom postupku optužnica je još dva puta precizirana:

– na zapisniku od 10. rujna 2010.;

– na zapisniku od 24. rujna 2010.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-7/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Dalibor Dukić, predsjednik Vijeća; sutkinja Jadranka Biga-Milutin, članica Vijeća; sutkinja Oredana Labura, članica Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003. godine, izmijenjena 13. svibnja 2004., dopunjena na ročištu 14. svibnja 2004., precizirana na ročištima 10. i 24. rujna 2010.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZRH

Optuženik: Rajko Janković, u ponovljenom postupku branio se sa slobode (u pritvoru se nalazio tijekom prvoga postupka, od travnja 2003. do objave prvostupanjske presude 14. svibnja 2004.)

Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve/oštećeni – zlostavljani i/ili zastrašivani i/ili pljačkana imovina:

Šime Zelić, Neda Zelić, Vlado Zelić, Ankica Zelić, Neda Zelić, Anđa Čavlina, Dinka Karaga, Ante Parać, Milka Parać, Marija Parać, Ante Bračić, Marija Bračić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

Prvo suđenje nismo pratili.

Glavnu raspravu u ponovljenom postupku smo pratili. Izvještaje sa glavne rasprave možete vidjeti u pridruženom dokumentu.

ZLOČIN U SELIMA OPĆINE PROMINA – izvještaji sa praćenja ponovljenog suđenja

 

PRESUDE

Okrivljeni Janković je presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Šibeniku i predmet vratio na ponovno raspravljanje. Prvostupanjska je presuda ukinuta iz procesnih razloga, jer je optuženik za dio inkriminiranih radnji proglašen krivim, a za dio oslobođen, iako mu je na teret stavljeno jedno produljeno kazneno djelo, koje se mora u cjelini presuditi, pri čemu nije moguće istovremeno donijeti i osuđujuću i oslobađajuću presudu.

Rješenje Vrhovnog suda RH od 11. prosinca 2008. možete pogledati ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, okr. Janković je 24. rujna 2010. na Županijskom sudu u Šibeniku ponovno proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Presudu možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je 24. rujna 2010. donijelo presudu kojom je okrivljenika proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003., izmijenjenom podneskom od 13. svibnja 2004. te na ročištima glavne rasprave 14. svibnja 2004., 10. rujna 2010. i 24. rujna 2010. optuženika se tereti da je od kraja 1991. do Vojno-redarstvene akcije “Oluja” 4. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu i imovinu prognanih Hrvata.

U prvom prvostupanjskom postupku, koji se na Županijskom sudu u Šibeniku vodio 2004. godine, Vijeće je utvrdilo krivnju okrivljenika za sedam točaka optužnice, dok ga je po dvije točke optužnice oslobodilo od optužbi. Izreklo mu je kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

No Vrhovni sud RH je 2008. godine rješenjem broj I Kž 395/05-3 ukinuo prvostupanjsku presudu i naložio ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Navedena povreda počinjena je time što je Vijeće presudom djelomično osudilo, a djelomično oslobodilo okrivljenika za isti činjenični opis djela. Sve radnje jednog produženog djela koje su optužnicom bile stavljene na teret okrivljeniku, a koje se djelo sastojalo od ukupno devet radnji, trebalo je u cijelosti i presuditi. S obzirom da je sud procijenio da određene radnje okrivljenik nije počinio, trebao ih je ispustiti iz činjeničnog opisa, no to nije učinio.

Presudom od 24. rujna 2010. okrivljenik je iznova proglašen krivim za sedam točaka optužnice. Ovoga puta izrečena mu je kazna zatvora u kraćem trajanju. Kao i 2004. godine, okrivljeniku je izrečena kazna zatvora ispod minimuma predviđenog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Vijeće je raniju neosuđivanost okrivljenika, pomaganje pripadnicima Hrvatske vojske, zaštitu od neprijateljskih vojnika i činjenicu da je proglašen krivim za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen uzelo kao posebno olakotne okolnosti koje su dovele do izricanja kazne zatvora ispod minimuma predviđenog za predmetno kazneno djelo.

Razlozi zbog kojih se Vijeće odlučilo na ublažavanje kazne u ukinutoj presudi gotovo su identični razlozima navedenim u obrazloženju presude od 24. rujna 2010., s tim što je u drugonavedenoj presudi kao razlog za ublažavanje naveden i protek vremena. Nije posebno obrazloženo koje su nove okolnosti zbog kojih se odlučilo za izricanje još kraće kazne.

Smatramo da su sudovi u situacijama kada se odlučuju za ublažavanje kazne, dužni vrlo precizno objasniti koje su posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

Smatramo kako je dvojbeno da li činjenica da je optuženik osuđen za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen može biti cijenjena kao olakotna okolnost, a posebno kao razlog za izricanje kazne zatvora u trajanju ispod propisanog minimuma.

Zločin u Suknovcima i Oklaju

Na Županijskom sudu u Šibeniku 31. siječnja 2011. započela je glavna rasprava u predmetu Gorana Amanovića, optuženog da je u prominskom kraju (Suknovcima i Oklaju) počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dana 20. svibnja 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je presudu kojom se opt. Gorana Amanovića oslobađa krivnje za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

VSRH uvažio je žalbu državnog odvjetništva i ukinuo prvostupanjsku oslobađajuću presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenika se tereti da je od kraja 1991. do 1994. godine u Suknovcima i Oklaju, na tada privremeno okupiranom području Općine Promina, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojbi, protivno pravilima međunarodnog prava, fizički zlostavljao i tukao civilno stanovništvo starije životne dobi hrvatske nacionalnosti, a jedan je stariji muškarac preminuo zbog zadobivenih ozljeda. Također, tereti ga se da je jednu stariju žensku civilnu osobu silovao, a jednu pokušao silovati, te da je civilima prijetio, zastrašivao ih, terorizirao i pljačkao njihovu imovinu.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-44/2010

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Nives Nikolac, predsjednica Vijeća, sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća, sudac Branko Ivić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku, K-DO-30/06, od 27. prosinca 2010. godine

Zastupnik optužbe: Emilio Kalabrić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Goran Amanović, u pritvoru šibenskog zatvora, Hrvatskoj izručen iz Bosne i Hecegovine

Branitelj optuženog: Mladen Klarić, odvjetnik iz Šibenika,branitelj po službenoj dužnosti

Žrtve: Krsto Cota – smrtno stradao od posljedica premlaćivanja; ženska osoba (ime ne navodimo) – žrtva silovanja; ženska osoba (ime ne navodimo) – žrtva pokušaja silovanja; Stanko Bara – zlostavljan

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SUKNOVCI I OKLAJ izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 20. svibnja 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je presudu kojom se opt. Gorana Amanovića oslobađa krivnje za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

VSRH uvažio je žalbu državnog odvjetništva i ukinuo prvostupanjsku oslobađajuću presudu.

Zločin u okolici Vukovara

 

Postupak protiv Radivoja Ivkovića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO u Vukovaru od 30. travnja 2003. tereti ga se da je kao pripadnik srpskih paravojnih formacija u veljači 1992. godine u jednom mjestu u okolici Vukovara silovao jednu žensku osobu i pljačkao imovinu, pa da je na taj način počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civlinog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-21/03

Vijeće za ratne zločine: sudac Slavko Teofilović, predsjednik Vijeća, članovi vijeća nisu nam poznati

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, broj K-DO-29/02 od 30. travnja 2003. godine

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH

Optuženik: Radivoj Ivković, nedostupan pravosudnim tijelima RH

Branitelj: Šimo Filipović, odvjetnik iz Vinkovaca

Žrtva (silovana) : jedna ženska osoba

 

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA SUĐENJA

Okolica Vukovara izvještaji sa praćenja