Suđenja za ratne zločine 2015

U POVODU 26. GODIŠNJICE OD IZVRŠENOG RATNOG ZLOČINA U LOVASU

Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih dijela

U povodu 26. godišnjice od izvršenog ratnog zločina u Lovasu

Navršava se 26 godina od zločina izvršenog nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom Lovasa, u kojem je od dana okupacije 10. listopada 1991. te tijekom studenog i prosinaca 1991. ubijeno 70 osoba. Stanovništvo Lovasa je u navedenom periodu zastrašivano, tjerano na prisilni rad, prisiljavano da kao znak obilježja nesrpske nacionalnosti nosi bijele trake, njihovi domovi su opljačkani, velik broj civila i zarobljenika je zlostavljan, silovan te je preostalo stanovništvo krajem prosinca napustilo selo.
Jedan od najtežih zločina dogodio se 18. listopada 1991, kada je 50 Hrvata i drugih mještana nesrpske nacionalnosti zatočeno, a potom natjerano u minsko polje. Na putu do minskog polja jedan od zatočenika je ubijen. Došavši na minsko polje zatočenici su se morali držati za ruke i hodajući kroz minsko polje nogama čistiti tlo pred sobom kako bi očistili tlo od mina. Nakon što je najmanje jedna mina eksplodirala pripadnici srpskih snaga počeli su pucati po zatočenicima. Ubijeno je 24 hrvatskih i drugih nesrpskih zatočenika, 15 zatočenika je ranjeno. Satima kasnije je onima koji su preživjeli pokolj u minskom polju dozvoljeno da izvuku ranjene. Ranjenici su privatnim vozilima prebačeni u Šid, gdje ih je osoblje ambulante, potpisnici Hipokratove zakletve odbilo liječiti.
Pripadnici bivše JNA i srpske dobrovoljačke jedinice „Dušan Silni“ su izvršen zločin pokušali prikriti. Na Katoličkom groblju u Lovasu obilježeno je mjesto masovne grobnice, u kojoj su bila pokopana tijela ubijenih mještana Lovasa, a koja je otkrivena nakon povratka hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva na prijeratna ognjišta.
Za ovaj ratni zločin vođeni su, i još uvijek se vode, kazneni postupci pred pravosudnim tijelima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv nekih od počinitelja/optuženika.
Okružno državno odvjetništvo u Osijeku (danas ŽDO Osijek) je 19. prosinca 1994. podiglo optužnicu protiv 18 optuženika koje se teretilo da su tijekom listopada, studenog i prosinca 1991. u Lovasu kao pripadnici Teritorijalne obrane i četničkog odreda “Dušan Silni” za krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava genocid i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Nakon potpisivanja Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, Državno odvjetništvo RH je kazneni predmet ustupilo Tužilaštvu za ratne zločine u Srbiji, jer većina optuženika nije ni danas dostupna hrvatskom pravosuđu.
Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je dana 28. studenoga 2007. godine optužnicu protiv četrnaest okrivljenika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dana 26. lipnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu donijelo je presudu kojom je sve okrivljenike proglasilo krivima i osudilo na bezuvjetne kaznen zatvora. Dana 9. prosinca 2013. godine rečena presuda je ukinuta i postupak je vraćen na ponovno raspravljanje. Dana 24. travnja 2015. godine kazneni postupak u odnosu na okr. Milana Radojčića je razdvojen, zbog zdravstvenog stanja okrivljenika. Do danas prvostupanjski postupak nije završen.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) dodao je zločin u Lovasu na popis optužbe protiv okrivljenih Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića uništavanja kuća i kulturnih spomenika, ubojstva civila i zatočeničkih objekata u Lovasu. Obojica okrivljenika su preminuli prije izricanja presude.
26 godina nakon izvršnog zločina koji je svojom svirepošću obilježio Europu krajem 20. stoljeća još nitko nije pravomoćno osuđen što žrtve, njihove srodnike kao i društvo u cjelini zbog nedostatka pravnog epiloga ostavlja bez perspektive, povjerenja u pravosuđe i pravdu.

Pripremila Veselinka Kastratović, Centar za mir, nenasilja i ljudska prava Osijek

IZMJENE ZKP KAO USKLAĐIVANJE NACIONALNIH PROPISA S EU DIREKTIVAMA – PRAVA ŽRTAVA KAZNENIH DJELA

Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih dijela

Izmjene ZKP kao usklađivanje nacionalnih propisa s EU direktivama
– prava žrtava kaznenih djela –

U srpnju 2017. Hrvatski sabor je izglasao izmjene Zakona o kaznenom postupku kojima se u nacionalni zakon implementiraju odredbe Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. godine o uspostavi minimalnim standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. godine o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i postupku na temelju europskog uhidbenog naloga, te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osoba i konzularnim tijelima, Direktive 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. godine o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u EU, Direktive 2014/62/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. godine o kaznenopravnoj zaštiti eura i drugih valuta od krivotvorenja, kojom se zamjenjuje Okvirnu odluku Vijeća 2000/383/PUP.

Kao organizacije koje provode aktivnosti vezane uz realizaciju prava žrtava kaznenih djela predviđenih Direktivom 2012/29/EU o uspostavi minimalnim standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, ovim izvještajem donosimo analizu zakonskih izmjena i dopuna koje se odnosi na žrtve kaznenih djela.

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda koji su izravna posljedica kaznenog djela. Žrtvom kaznenog djela smatraju se i bračni i izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te potomak, a ako njih nema, predak, brat i sestra one osobe čija je smrt izravno prouzročena kaznenim djelom te osoba koju je ona na temelju zakona bila dužna uzdržavati.- definicija ZKP čl. 202. st. 11.

Najvažnije izmjene prava žrtava kaznenih djlea sadržana su u glavi V Žrtva, oštećenik, privatni tužitelj, koja u u čl. 43. uz već do tada utvrđena prava žrtava kaznenih djela dodaje i druga prava normirana Direktivom te ih daje u slijedu
1) pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela, 2) pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom, 3) pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde,
4) pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka, 5) pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, 6) pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje, 7) pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni za potrebe kaznenog postupka, 8) pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave (članak 206. stavak 3. ovoga Zakona) i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te pravo preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika, 9) pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave (članak 206.a ovoga Zakona) i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku (članak 206.b ovoga Zakona), 10) pravo da na njezin zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite, 11) pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak, te druga prava propisana specijalnih zakonima.
Iznimno je važno naglasiti da je izmjena uz već do tada prepoznate posebno ranjive kategorije žrtava, kao što su djeca, žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i žrtve trgovanja ljudima, uvrštene i žrtve u odnosu na koju su utvrđene posebne potrebe zaštite (čl. 44.) te im zakon daje još posebna prava kao opunomoćenika ili savjetnika na teret proračunskih sredstva, mjere zaštite osobnog života i integriteta, posebni načini ispitivanja uz primjenu zaštitnih mjera od re-traumatizacije kroz izbjegavanja više ispitivanja, korištenje video-linka, ispitivanje od strane osobe istog spola ili posredstvom psihologa te isključenje javnosti.

Tako članak 292. propisuje da ako drukčije nije propisano posebnim zakonom, ispitivanje djeteta koje nije navršilo četrnaest godina kao svjedoka provodi sudac istrage. Ispitivanje će se provesti bez prisutnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi putem audio-video uređaja kojima rukuje stručni pomoćnik. Ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe, a osim kad to nije protivno interesima postupka ili djeteta, ispitivanju prisustvuje roditelj ili skrbnik. Stranke mogu postavljati pitanja djetetu – svjedoku prema odobrenju suca istrage putem stručne osobe. Ispitivanje će se snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. Dijete se može samo iznimno ponovno ispitati, i to na isti način.
Ispitivanje djeteta s navršenih četrnaest, a nenavršenih osamnaest godina kao svjedoka provodi sudac istrage. Pri ispitivanju djeteta osobito ako je oštećeno kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje djeteta.
Ujedno, svjedoci koji se zbog starosti, zdravstvenog stanja ili invaliditeta, ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojemu borave. Te svjedoke se može ispitati putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba. Ako to zahtijeva stanje svjedoka, ispitivanje će se provesti tako da mu stranke mogu postavljati pitanja bez prisutnosti u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Ispitivanje će se prema potrebi snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. Na isti način, temljem zahtjeva žrtve, provest će se ispitivanje kao svjedoka žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode, kaznenog djela trgovanja ljudima, ako je kazneno djelo počinjeno u obitelji kao i žrtva u odnosu na koju su utvrđene posebne potrebe zaštite.
Ti svjedoci mogu se samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim.

Pojedinačna procjena žrtve najveći je novitet ZKP propisan čl. 43.a, kojom se obvezuju tijela koja provode ispitivanja, da prije ispitivanja žrtve, u suradnji s tijelima, organizacijama ili ustanovama za pomoć i podršku žrtvama kaznenih djela provedu pojedinačnu procjenu žrtve radi utvrđivanja postoji li potreba za primjenom posebnih mjera zaštite te koje posebne mjere zaštite bi se trebale primijeniti (poseban način ispitivanja žrtve, uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem i druge mjere propisane zakonom). Pojedinačna procjena žrtve na odgovarajući način uključuje osobito žrtve terorizma, organiziranog kriminala, trgovanja ljudima, rodno uvjetovanog nasilja, nasilja u bliskim odnosima, spolnog nasilja i spolnog iskorištavanja ili zločina iz mržnje te žrtve s invalidnošću, ili šire tumačeći pri poduzimanju pojedinačne procjene žrtve osobito se uzimaju u obzir osobne značajke žrtve, vrsta ili narav kaznenog djela i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Pri tome se posebna pažnja posvećuje žrtvama koje su pretrpjele značajnu štetu zbog težine kaznenog djela, žrtvama kaznenog djela počinjenog zbog nekog osobnog svojstva žrtve, te žrtvama koje njihov odnos s počiniteljem čini osobito ranjivima.

Ujedno je važno napomenuti da se pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve i uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom.

Ministarstvo pravosuđa RH je sukladno čl. 133, st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku od 7. srpnja 2017. godine, putem Ureda za udruge objavilo poziv za dostavu prijedloga kandidata dva predstavnika organizacija civilnoga društva, za članove radne skupine za izradu Nacrta prijedloga Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve. Zadaća radne skupine je izraditi Nacrt prijedloga Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve kojim će se utvrditi nadležna tijela i propisati način postupanja tijela koja provode pojedinačnu procjenu žrtve, a kako bi se utvrdilo postoji li potreba za primjenom posebnih mjera zaštite u odnosu na žrtvu, te ukoliko postoje koje posebne mjere zaštite bi se trebale primijeniti.

Podrška žrtvama kaznenih djela, odnosno institucionalizacija te djelatnosti, sasvim je novi proces u hrvatskom društvu koji se intenzivno razvija u posljednjih desetak godina. Taj sustav trenutno je kombinacija različitih tijela, općih i specijaliziranih, državnih i nevladinih, koja su u cjelini ili u dijelu djelatnosti posvećena zaštiti prava i interesa žrtava kaznenih djela. Kako do zadnjih izmjena pojednična procjena i nije bila formalizirana zakonom, tek Pravilnik će odrediti koja tijela ili dužnosnici pojedinih tijela će provoditi postupak pojedinačne procjene, standardizirani postupak i obrazac u koji bi unosili podatke dobivene pojedinačnom procjenom radi praćenja daljnjeg stanja žrtve kroz i nakon kaznenog postupka.

Kako bi sustav podrške žrtvama bio što učinkovitiji nužno je uključiti sva tijela kaznenog/prekršajnog postupka, institucija podrške i pomoći ali i organizacija civilnog društva, te osnažiti međusektorsku suradnju radi koordiniranja aktivnosti svih tijela koje dolaze u kontakt sa žrtvama.

Osijek, Split, Vukovar, Zagreb, kolovoz 2017.

DRAGAN VASILJKOVIĆ, ZVANI “KAPETAN DRAGA” NEPRAVOMOĆNO OSUĐEN NA 15 GODINA ZATVORA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu objavilo je dana 26. rujna 2017. godine neprvomoćnu presudu kojom je okr. Dragana Vasiljkovića, zvanog “kapetan Dragan” proglasilo krivim i osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Okrivljeniku je nepravomoćno osuđen temeljem indivudalne i zapovjedne kaznene odgovornosti, nespriječavanje podređenih pripadnika jedinice za posebne namjene tzv. SAO Krajina, u mučenju i zlostavljanju ratnih zarobljenika i civila tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u improviziranom zatvoru na Kninskoj tvrđavi, kao i za sudjelovanje u izradi plana napada na Policijsku postaju u Glini i okolici, što je rezultiralo ubojstvom dvojice civila, ranjavanjem i protjerivanjem civila, uništenjem tridesetak kuća i gospodarskih objekata pri čemu je većina građana hrvatske nacionalnosti bila prinuđena napustiti svoje domove.

Dakle, osuđen je zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl.122. OKZ RH:

podaci o predmetu:

Suđenje Draganu Vasiljkoviću – zločin u Kninu, Glini i Bruskoj

Dana 20. rujna pred Županijskim sudom u Splitu započelo je suđenje protiv okrivljenog Dragana Vasiljkovića, kojeg se tereti za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.

Nakon jednogodišnjeg suđenja, tijekom kojeg je održano gotovo trideset ročišta i ispitano šezdesetak svjedoka., opt. Dragan Vasiljković 26. rujna 2017. osuđen je za ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima na jedinstvenu kaznu od petnaest (15) godina zatvora. U ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru proveo je više od 11 godina.

Kazneni postupak protiv Vasiljkovića započeo je još u prosincu 2005. godine, a optužnicu je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podignulo deset godina kasnije, krajem prosinca 2015. godine. Ekstradicijski postupak protiv Vasiljkovića, srpskog i australskog državljanina, započeo je u siječnju 2006. godine, dok je Hrvatskoj izrucen u srpnju 2015. godine.

Dragan Vasiljković je nepravomoćno osuđen temeljem indivudalne i zapovjedne kaznene odgovornosti, za nespriječavanje podređenih pripadnika jedinice za posebne namjene tzv. SAO Krajina, u mučenju i zlostavljanju ratnih zarobljenika i civila tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u improviziranom zatvoru na Kninskoj tvrđavi, kao i za sudjelovanje u izradi plana napada na policijsku postaju u Glini i okolici, što je rezultiralo ubojstvom dvojice civila, ranjavanjem i protjerivanjem civila, uništenjem tridesetak kuća i gospodarskih objekata pri čemu je većina građana hrvatske nacionalnosti bila prinuđena napustiti svoje domove.

Za dva kaznena djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, nespriječavanje podređenih u protupravnom postupanju ta za neposredno počiniteljstvo (ratnog zarobljenika udario nogom u predjelu rebara i leđa i rukom po tjemenu, a drugog snažno zamahnuvši u vis nogom na kojoj je bila vojnička čizma pogodio u glavu), odmjerena mu je kazna zatvora u trajanju od po 5 (pet) godina. Za dva kaznena djela ratnog zločina nad civilima kazna mu je odmjerana u trajanju od 5 (pet) godina – nespriječavaje podređenih u zlostavljanju civila zatočenih u Kninskoj tvrđavi, i u trajanju od 8 (osam) godina – za sudjelovnje u izradi plana i izdavanju zapovijedi za napad na Glinu i okolicu.

S obzirom na činjenične nedostatke optužnice, sud ga je u današnjoj presudi oslobodio odgovornosti za ubojstvo dvojice neidentificiranih zarobljenih hrvatskih vojnika, u Bruškoj kod Benkovca 24./25. veljače 1993. godine.

Podsjećamo, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u predmetu Stanišić i Simatović, nesporno je utvrdio da je u improviziranom zatvoru na Kninskoj tvrđavi, u periodu od svibnja do kolovoza 1991., bilo zatočeno preko 300 osoba i da su držani u nehumanim uvjetima, pri cemu su bili mučeni, ubijani i silovani.

Opći podaci:

Optužnica broj: K-DO-148/10, od 31. prosinca 2015.

Optužnicu zastupaju:

Živana Beros Dodig, županijska državna odvjetnica u Šibeniku
Sanda Pavlović Lucic, zamjenica Županijske državne odvjetnice u Šibeniku, obje upućene na rad u ZDO Split rješenjem Glavnog državnog odvjetnika RH

Županijski sud Split
Predmet broj: K-Rz-3/16
Vijeće u sastavu:
Damir Romac, predsjednik
Maria Majić i Bruno Klein, članovi vijeća

Obrana:
Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba
Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Kaznena djela:
Ratni zločina protiv ratnih zarobljenika, članak 122. OKZRH;
Ratni zločin protiv civila, članak 120. stavak 1. i 2. OKZRH;

Žrtve i ostecenici:

Smrtno stradali:
-dvojica neidentificirana pripadnika HV-a;
– Egon Scotland, njemački novinar
– Nikola Regić

Zlostavljani civili: Vjekoslav Hoić, Mile Luketić, Nikola Luketić, Tomislav Ceranja

Ratni zarobljenici: Velibor Bracić, Nikica Plivelić, Zvonko Magdić, Ivan Krizmanić, Marko Mijić, Osman Vikić

Matarijana šteta: 30 ostecenih kuća i gospodarske zgrade u vlasništvu 32 osobe

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA ZA ZLOČIN U BARANJI

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je i objavilo oslobađajuću presudu u predmetu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, okr. Milenko Marić.

Izmijenjenom optužnicom okrivljeniku Milenku Mariću se stavljalo na teret da je u ljeto i jesen 1991. godine, kao pripadnik paramilicijskih snaga (stanica milicije Beli Manastir), privodio civile u stanicu milicije u zatvor i na saslušanja, tukao ih i maltretirao. U optužnici se navode imena i radnje u odnosu na 6 civilnih osoba, koje je okrivljenik tukao i maltretirao.

Nakon provedenog dokaznog postupka, u kome su saslušani brojni svjedoci optužbe i obrane, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je rečenu presudu.

Okr. Milenko Marić izručen je u siječnju 2017. godine iz Londona, temeljem europskog uhidbenog naloga. Protiv njega proveo se razdvojeni postupak. Cijelo vrijeme rasprave okrivljenik se nalazio u istražnom zatvoru.

SASTANAK S MLADIMA IZ REGIJE U VUKOVARU

Veselinka Kastatović, monitorica suđenja za ratne zločine Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, sudjelovala je dana 14. rujna 2017. godine na sastanku s mladima iz regije (Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore).

Inicijativa mladih za ljudska prava pozvala je Veselinku na razgovor s mladima, koji su u posjetu Hrvatskoj u sklopu projekta:”Suočavanje s prošlošću- perspektiva mlade generacije”.

Sastanak je održan u prostorijama Europskog doma u Vukovaru.

Veselinka je govorila o osnivanju Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, radu na suočavanju s prošlošću, radu na ratnim zločinima, radu sa žrtvama kaznenih djela.

POZIV VLADI RH I MINISTARSTVU BRANITELJA DA RATIFICIRAJU MEĐUNARODNO KONVENCIJU O ZAŠTITI SVIH OSOBA OD PRISILNOG NESTANKA (CPED)

DOCUMENTA – Centar za suočavanje s prošlošću uputio je poziv Vladi RH i Ministarstvu branitelja na ratifikaciju Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (CPED)

Poziv na ratifikaciju Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (CPED)
“Veliki broj osoba nestalih uslijed oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava su snažan podsjetnik neuspješnog očuvanja individualnih prava i održavanja vladavine prava; oni su duh bolne prošlosti. Oni doprinose krhkosti mira i pomirenja i prepreka su razvoju demokratskog društva kroz institucije koje su učinkovite, odgovorne i poštene.” – Međunarodna komisija za nestale osobe

Ujedinjeni narodi 30. kolovoza proglasili su Međunarodnim danom nestalih osoba te stoga opetovano pozivamo nadležna tijela kao i građanstvo na rasvjetljavanje slučajeva nestalih osoba, senzibilizaciju javnosti kako je svaka informacija o nestaloj osobi neprocjenjiva, osobito obiteljima nestalih osoba koje imaju pravo saznati istinu o sudbini svojih najmilijih, a društvo u cjelini ima pravnu i moralnu obvezu pomoći im u njihovom traganju. U ratovima na području bivše Jugoslavije nestalo je 40 tisuća osoba.

Na Međunarodni dan žrtava prisilnih nestanaka – 30. kolovoza, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, poziva Vladu Republike Hrvatske da tijekom ove godine ratificira Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka.
Dana 6. veljače 2007. Republika Hrvatska je potpisala Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (CPED), ali je do danas nije ratificirala. Do kolovoza 2017., 57 država je ratificiralo navedenu konvenciju te bi zbog još uvijek velikog broja nestalih tijekom rata 1991.-95. trebali biti 58. država koja ju je ratificirala te na taj način iskazala svoju volju za preuzimanjem prava i obveza Konvencije još tijekom ove godine.

Prisilni nestanci nisu zločin prošlosti. To je praksa prisutna diljem svijeta, stoga je Ured za ljudska prava UN-a pokrenuo inicijativu kojom žele postići jačanje svjesnosti o važnosti ovog pitanja te ratifikaciju Konvencije svih država članica: Stand up for the disappeared.

Kako je Vlada Republike Hrvatske u svom planu zakonodavnih aktivnosti za 2017.1, u nadležnosti Ministarstva hrvatskih branitelja najavila donošenje Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu, a prema informacijama nadležnog ministarstva u ovom trenutku još uvijek se traga za 1.533 nestalih, dok je nepoznato mjesto ukopa 419 osoba, što sveukupno čini 1.952 nerasvijetljene sudbine, smatramo neophodnim ratificirati Konvenciju kao temelj najvljenog nacionalnog zakona.

KONFERENCIJA OBILJEŽVANJA EUROPSKOG DANA ŽRTAVA KAZNENIH DJELA

Obilježavanje Europskog dana žrtava kaznenih djela
Izvještaj s konferencije

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek,
Bijeli krug Hrvatske iz Splita, Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara

Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih dijela

Izvještaj s konferencije
Obilježavanje Europskog dana žrtava kaznenih djela
Novinarski dom, Zagreb, Perkovčeva 2, 22. veljače 2017.
11.00 – 14.00h

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Bijeli krug Hrvatske iz Splita i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara od 1. siječnja 2017. provode projekt pod nazivom Prava, podrška, zaštita i kompenzacija žrtava kaznenih djela u svrhu doprinosa implementaciji Direktive 2012/29/EU o o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela i Direktive 2004/80/EC o naknadama žrtvama kaznenih djela.
Cilj projekta je prvenstveno upoznati šire građanstvo s pravima žrtava kako bi se osigurala informiranost postojećih žrtava kaznenih djela o zajamčenim pravima, a i senzibilizirala javnost. Uz to, kroz aktivnost prikupljanja podataka i analize provedbe istraživanja, cilj je utjecati na potpunu implementaciju postojećih zakona i drugih propisa, kao i zagovarati za izmjene zakona. Ciljevi projekta obuhvaćaju i daljnji rad na educiranju, kako predstavnika civilnog društva i institucija, tako i sve druge stručnjake koji se u radu susreću sa žrtvama kaznenih djela te posredno ojačati međusektorsku suradnju.

U godinama iza nas napravljeni su neki važni koraci za humanizaciju pravosudnog postupka, posebno kroz organiziranu podršku svjedocima i žrtvama pri županijskim, pa i općinskim sudovima. No, ta mreža nije se još proširila ni na sve sudove, ni u potpunosti na Državno odvjetništvo i policiju. Projektom smo najavili i sve naše podržavajuće, istraživačke aktivnosti u ovoj i idućoj godini, čiji je cilj doprinijeti razvoju i povećanju učinkovitosti sustava podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela, a za koje su presudni rad i suradnja Ministarstva pravosuđa i sudova, kako županijskih, tako i općinskih.

U sklopu projekta je na Europski dan žrtava kaznenih djela organizirana Konferencija, uz pokroviteljstvo Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, i okupila je predstavnike pravosuđa (predsjednike i suce županijskih sudova, općinskih sudova, odvjetnike, predsjednicu i sutkinju Visokog prekršajnog suda), Pučku pravobraniteljicu, Pravobraniteljicu za djecu, predstavnike specijalnih ureda pravobranitelja – za ravnopravnost spolova i osobe sa invaliditetom, predstavnike Ministarstva pravosuđa, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, organizacije civilnog društva za ljudska prava iz Zagreba, Rijeke, Splita, Pakraca i Osijeka koje godinama rade na podršci žrtvama. Svim sudionicima konferencije je zajedničko da se u svom radu bave žrtvama kaznenih djela, neki kroz sudske postupke, kaznene, građanske, upravne, neki se bave podrškom žrtvama pojedinih kaznenih djela, poput zločina iz mržnje, obiteljskog nasilja, ratnim zločinima, terorističkim aktima, ili prema individualnim karakteristikama žrtve – djecom, osobama s invaliditetom, nacionalnim manjinama, ženama, ranjivim skupinama, a neke od organizacija pružaju opću podršku, neovisno o kategoriji počinjenog kaznenog djela i karakteristikama osobe u ulozi žrtve.

Na konferenciji je istaknuto da postoji potreba za snažnijom provedbom zaštite prava ranjivih skupina, za jačanjem svih pružatelja sustava podrške, kako bismo zajedno doprinijeli boljem i sigurnijem položaju žrtve, uklanjanju sekundarne viktimizacije, te da žrtva nikada ne smije biti dovedena u poziciju, i u pomisao, da je ostala sama.

Ovim izvještajem želimo prenijeti najvažnije dijelove obraćanja naših govornika/ica na konferenciji:

Pomoćnica ministra pravosuđa Vedrana Šimundža-Nikolić je istaknula da je Ministarstvo pravosuđa u posljednjih deset godina ulagalo u razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima, kao i u ostvarivanje pravnog institucionalnog okvira potrebnog za ostvarivanje ovih prava. Ministarstvo je uskladilo domaće kazneno i prekršajno zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije, što se posebno odnosi na uspostavu minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela; kroz odredbe glave V Zakona o kaznenom postupku (ZKP) i odjeljak koji uređuje prava žrtava, ali i samu definiciju žrtve, koja se razlikuje u samom pojmu i sadržaju od definicije oštećenika, koji predstavlja žrtvu u užem procesno-pravnom smislu. Novim člankom 43, stavkom 1., ZKP-a propisuje se takozvani opći katalog prava žrtve kojim se u odnosu na važeći katalog dodatno proširuju ta prava, sukladno zahtjevima iz Direktive o žrtvi (2012/29/EU). Jedna od važnih novina koje se uvode predloženim izmjenama i dopunama je i pojedinačna procjena žrtve, koja nastoji osigurati individualan pristup nadležnih tijela prema svakoj žrtvi, kojim je krajnji cilj utvrditi, postoji li rizik od sekundarne viktimizacije žrtve te rizik od zastrašivanja i odmazde tijekom kaznenog postupka. Ukoliko se navedeni rizici utvrde, treba se utvrditi da li postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite žrtve. Direktiva također ističe da se u odnosu na djecu žrtve kaznenih djela presumira da postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite. Također, novim člankom 44 ZKP-a uređuju se posebni katalozi prava za određene kategorije žrtava kojima se uz osnovna prava daju i dodatna prava, a to su djeca-žrtve kaznenih djela, žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i žrtve trgovanja ljudima, te žrtve sa posebnim potrebama zaštite. Pošto same izmjene relevantnih zakona i propisa ne garantiraju njihovu primjenu i osiguranje prava žrtava u punom obliku, potrebno je osigurati primjenu navedenih prava u praksi, za što Ministarstvo pravosuđa provodi različite aktivnosti. To se odnosi na ostvarivanje pravovremenog informiranja žrtava o njihovim pravima, međusobnu suradnju nadležnih tijela i službi, adekvatnu izobrazbu svih stručnjaka koji dolaze u kontakt sa žrtvama, i njihovu senzibilizaciju za pitanja, probleme i situacije s kojima se nose žrtve. U tu svrhu su osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima na sedam županijskih sudova koji žrtvama i svjedocima pružaju podršku i na općinskim i prekršajnim sudovima, zatim Samostalna služba za podršku žrtvama i svjedocima koja ima zadaću koordiniranja sustava podrške žrtvama i svjedocima, te provodi direktnu podršku i informiranje žrtava, na primjer informiranje žrtava o redovitom i uvjetnom otpustu osuđenika s izdržavanja kazne zatvora, za posebne kategorije kaznenih djela te Odbor za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela. Ukoliko se ispune pretpostavke propisane Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, država će neposrednim žrtvama isplaćivati naknade za troškove liječenja i izgubljenu zaradu, posrednim žrtvama naknadu za gubitak uzdržavanja, a osobi koja je imala trošak pogreba neposredne žrtve isplaćivati naknadu za taj trošak. Ministarstvo pravosuđa je donijelo 2015. godine Nacionalnu strategiju razvoja sustava podrške žrtvama i svjedocima za razdoblje od 2016. do 2020. godine. čiji se ciljevi i mjere posebno odnose na jačanje međunarodne suradnje i izobrazbu stručnjaka koji dolaze u kontakt sa žrtvama i svjedocima, te na daljnje uključivanje organizacija civilnog društva u sustav podrške žrtvama i svjedocima. Ministarstvo pravosuđa je 2016. godine po prvi put uvršteno u sustav financiranja projekata udruga iz javnih izvora, te je osiguralo sredstva igara na sreću za financiranje projekata organizacija civilnog društva, te je u tu svrhu objavilo 2016. godine dva javna poziva za sljedeća prioritetna područja: prvo područje je osiguravanje pružanja podrške žrtvama i svjedocima u županijama u kojima nisu osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima od strane postojećih organizacija civilnog društva, a drugo područje je osnaživanje organizacija civilnog društva u kroz provođenje edukacija u svrhu prijenosa znanja i vještina potrebnih za rad sa žrtvama kaznenih djela. Organizacije će žrtvama koje im se obrate ujedno osigurati i stručnu psiho-socijalnu i savjetodavnu pomoć u svojim prostorijama.

Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda, osvrnula se na odnos zakonodavca prema žrtvama i okrivljenicima. Istaknula je da je pravo žrtve po direktivama podijeljeno u tri osnovna procesa: pravo na informaciju i podršku, pravo sudjelovanja žrtava u kaznenom postupku i zaštitu žrtava. Kazneno zakonodavstvo 2013. godine prvi put uvodi definiciju žrtve kaznenog djela kao, između ostalog, fizičku osobu kojoj se štiti od bitnih povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda. Jedno od osnovnih ljudskih prava koja se mogu poštivati su ona koja se mogu ostvariti pri institucijama, a s kojima žrtve nisu upoznate. Žrtve su napokon stavljene u fokus zaštite propisujući zakonima širi obim prava. Međutim, zakon se više bavio pravima osumnjičenika, na kojeg se odnosi pet termina dok prolazi kroz kazneni postupak, a novčane naknade za žrtve su malene osobito u odnosu na naknade okrivljenicima koji su bili bezrazložno, nezakonito bili u istražnom zatvoru ili u zatvoru. Šira prava koja su data posebno ranjivim žrtvama (djeci, žrtvama kaznenih djela protiv spolne slobode, žrtvama trgovanja ljudima i žrtvama s posebnim potrebama) odnose se na to da sud, državno odvjetništvo, istražitelji i policija imaju obvezu obavijestiti žrtvu o njenim pravima. Branka Žigante Živković je istaknula da, sudeći iz kontakta sa žrtvama i određenim radnim skupinama, postoje vrlo dobra iskustva, ali i još uvijek da ima slučajeva kada se žrtve jednim dijelom osjećaju nemoćno u našem pravosudnom sustavu. Kao najučinkovitiju kariku u sustavu ističe Samostalnu službu za podršku žrtvama. Kao novina je nedavno uvedena i zaštita žrtve nasilja obitelji od strane interventne policije, Nacionalni tim za prevenciju i suzbijanje nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, besplatna 116 006 linija- Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja, na koji se mogu obratiti. Zaključno je istakla da se moraju izdvojiti financijska sredstva za potrebe provođenja Direktive, da se financijski ojačaju organizacije civilnog društva i da se omogući što više uključivanja volontera, te je obavezno voditi statistiku da bi vidjelo na koji se način implementirala direktiva u naš sustav.

Anita Matijević iz Ministarstva unutarnjih poslova govorila je o pravima koja žrtve konzumiraju u policiji, te je izrazila zadovoljstvo prepoznavanjem važnosti suradnje organizacija civilnog društva i policije u zaštiti prava žrtava, jer je policija najčešće prva s kojom žrtva dolazi u kontakt. Zbog potrebe da se potpuno promijeni odnos policije prema žrtvama u Ravnateljstvu policije je organizirana grupa koja se bavi problematikom statusa žrtve u policijskim postupcima i iznalaženjem standardiziranih rješenja kako bi u svim policijskim upravama žrtve dobile isti standard prava. Na razinama policijskih uprava imenovani su koordinatori, na razini zamjenika načelnika policijske uprave, kako bi se osigurala odgovornost za primjenu postupaka u zaštiti žrtava. Policijski službenici su dužni svim žrtvama kaznenih djela uručiti obavijest o pravima žrtvi kaznenog djela, uz koju se uručuje i tzv. treća stranica s kontaktima institucija i organizacija civilnog društva koje se bave podrškom žrtvama i svjedocima, prilagođena županiji u kojoj je kazneno djelo prijavljeno.

Kao najveći iskorak u policijskom postupanju sa žrtvom kaznenog djela protiv spolne slobode i trgovine ljudima izdvojila je pravo da osoba od povjerenja može biti nazočna tijekom razgovora u policiji. Do sada je 60 prostorija u Hrvatskoj posebno opremljen i prilagođene za razgovore s djecom. Uz edukacije koje se provode žrtva se više ne tretira isključivo kao sredstvo za dokazivanje kaznenog djela, a jedan od ciljeva edukacije je da postupanje policijskog službenika ili službenice ne doprinese sekundarnoj viktimizaciji, bilo postavljanjem neprimjerenih i irelevantnih pitanja, ili u neprimjereno namještenom prostoru ispitivanja koji može biti uvredljiv samoj žrtvi. Kroz nadzore se također pazi da li se konkretne obavijesti žrtvama uručuju. Na internetskim stranicama policije postavljene su informacije o pravima koja imaju stranci, migranti, pravima žrtve na novčanu naknadu.

Marija Goatti iz Službe prevencije Ravnateljstva policije je rekla da cijeli sustav ima korist od potpore i zaštite žrtve jer je rezultat učinkovitije i brže procesuiranje kroz prekršajni, odnosno kazneni postupak. Naglasila je kako je iznimno bitno kvalitetno informirati žrtvu o postojećim pravima i podršci, imajući u vidu kako je glavni uzrok straha upravo nepoznavanje samog postupka. Pri tome je bitno osvijestiti kako je moguće da žrtva u trenutku prijave nema kapaciteta shvatiti važnost dostupne podrške i pomoći te u tome vidi prednost uručivanja pisane pouke o pravima. Upoznavanjem žrtve sa koracima koji se očekuju od nje, kroz koji će proći, i dajući podršku i potporu, njima se pomaže na emocionalnoj razini, što pomaže i učinkovitosti procesa. Žrtve u pet koraka dobijaju informacije o pomoći: prilikom dolaska u policiju, na Državnom odvjetništvu, u centrima za socijalnu skrb, u organizacijama civilnog društva, i na kraju prilikom poziva na sud. Bitno je da se na minimum svede mogućnost da tokom cijelog tog postupka žrtva ne dobije informaciju. Žrtve na području svih policijskih uprava dobijaju informacije o Samostalnoj službi za podršku žrtvama i svjedocima, o Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela, o centrima za socijalnu skrb, uz popis određenih organizacija civilnog društva koje pružaju određeni oblik potpore i podrške.
Obrazac s informacijama je pak preveden na dvadeset jezika. Istaknuto je da je za pristup žrtvama od 2014. do danas educirano, i senzibilizirano, preko 23 500 policijskih službenika. Istaknuto je da policija, iz aspekta prevencije, ima odličnu suradnju na regionalnoj razini upravo s organizacijama civilnog društva.

Maja Bukovac Puvača, profesorica na Pravnom fakultetu u Rijeci, je govorila o Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela koji je donesen 2008. godine, a stupio je na snagu 1. 7. 2013., danom pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji. Konvencija koja je bila temelj za taj zakon je zasnovana na teoriji državne solidarnosti sa žrtvama a ne državne odgovornosti prema žrtvi. Država daje naknadu ne zato što je odgovorna, nego zato što je solidarna i jer je to pravično. Direktiva je propisala ne samo da država mora imati sustav naknađivanja, mora imati tijela, i mora informirati žrtvu o tim pravima. To je minimum koji se uspio usuglasiti na razini Europske unije. Kolika će biti naknada žrtvi i koji će biti opseg njenih prava zakonodavac je utemeljio na Europskoj konvenciji o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja, koja je donesena u okviru Vijeća Europe 1983. godine, na standardima starim trideset godina. Stoga je novčani doprinos žrtvama skroman. Pravo na naknadu troškove zdravstvene zaštite je vrlo ograničeno, a maksimalan iznos naknade za izgubljenu zaradu je 35 000 kuna. Razlikuju se neposredne žrtve, žrtve koje su doživjele teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja, i posredne žrtve, članovi obitelji, oni koji su izgubili uzdržavanje uslijed smrti neposredne žrtve (maksimalni iznos naknade je 70 000 kuna za sve uzdržavane članove). S tim da je ovo pravo na naknadu za izgubljeno uzdržavanje mnogo uže postavljeno od onog koje je postavljeno Zakonom o obveznim odnosima za gubitak uzdržavanja, a šire je postavljeno tamo gdje se to pravo priznaje partnerima iz istospolne zajednice. Ovlaštenici naknade su državljani i osobe koje imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, kao i državljani i osobe koje imaju prebivalište u članici Europske unije. Postoji mogućnost da se naknada odbije i da se umanji s obzirom na doprinos oštećenika, odnosno ponašanje neposredne žrtve prije, tijekom i nakon kaznenog djela, na primjer ako se radi o osobi koja je bila sudionik kriminalnih radnji. Upitno je na što se odnosi jedna opća odredba koja kaže da se naknada može odbiti i umanjiti kada bi to bilo suprotno načelu pravednosti, moralu ili javnom poretku. Direktiva je polučila skroman uspjeh pošto je sama rekla da je glavno postignuće postojanje baza kontakata da se zna gdje se žrtva može obratiti. Dakle, i u drugim državama je bilo malo je primjene Direktive. Činjenica je da se u ovom financijskom dijelu zaštite na području Europske unije nisu ostvarila očekivanja koja su postojala kad se krenulo na donošenje Direktive, a oštećenici ističu kompliciranost postupka, dugotrajnost, probleme jezičnih barijera, nedostatke pravne pomoći i probleme sustava naknađivanja. Također je istaknuto da imamo veliku neravnopravnost žrtava terorizma i drugih nasilnih kaznenih djela na javnom mjestu jer se na njih primjenjuje drugi zakon, te je taj proces duži i kompliciraniji, a s druge strane je iznos naknade puno viši – 350 000 kuna. Isplata naknada je vrlo malo koštala državu. U dvije i pol godine primjene zakona isplaćeno je manje od 180 000 kuna. Ono što je dodatno zabrinjavajuće su sljedeći podaci: ukupno je za tih sedam vrsta kaznenih djela (ubojstvo, teško ubojstvo, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda s posljedicom smrti, silovanje i razbojništvo) prijavljeno 6 668 kaznenih djela, a zahtjeva je bilo 78. Znači jedan posto oštećenika se obratio sa zahtjevom, dok je 19 zahtjeva bilo usvojeno, ili djelomično ili u cijelosti. Brojevi govore da su žrtve, s obzirom na broj postavljenih zahtjeva koji je strašno malen, vjerojatno slabo informirane.

Lora Vidović, Pučka pravobraniteljica Republike Hrvatske, govorila je o dvostrukoj viktimizaciji žrtava kaznenih djela i žrtvama sustava. Na početku izlaganja je napomenula da je zadnjih nekoliko godina došlo do određenih poboljšanja u normativnom uređenju, kroz Kazneni zakon, ZKP, Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu i Nacionalnu strategiju od 2016. do 2020. godine. Izvori informacija koje Ured pučke pravobraniteljice ima su prvenstveno pritužbe građana, a dolaze i iz suradnje s organizacijama civilnog društva. Ono što se vidi iz pritužbi je da su policija, državno odvjetništvo i sudovi još uvijek primarno usmjereni na okrivljenika i njegova prava, a manje na žrtvu i svjedoka. Tijekom prolaska kroz sustav dolazi do njihove sekundarne traumatizacije, žrtve i svjedoci su često potpuno nepripremljeni za svjedočenje, ne poznaju okolnosti sudskog postupka, a sustav je postavljen tako da obeshrabruje prijavljivanje, umjesto da ohrabruje ne bi li se imalo više informacija i više provedenih postupaka. Po okončanju sudskih postupaka, trebalo bi se raditi na rehabilitaciji, kako okrivljenika, tako i žrtava, a trenutno takva jednakost u pravima i dostupnoj stručnoj podršci ne postoji.

Upozorila je da tijekom 2016. Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela uopće nije primjenjivao, nije bilo isplata žrtvama, jer je nekim članovima odbora završio mandat, a vlada nije imenovala nove. Sustav podrške je ustrojen na premalenom broju sudova (sedam županijskih, sedam općinskih i pet prekršajnih), i to s nedostatnim kapacitetima, te se dosta oslanja na volontere. Ured Pučke pravobraniteljice ovu tematiku promatra kroz dva područja: kao žrtve i svjedoke kaznenih djela, te kao civilne žrtve rata. Najavljeno je donošenje zakona o civilnim žrtvama rata za koji bi bilo važno da prođe adekvatnu javnu raspravu te da se uzmu u obzir mišljenja svih zainteresiranih dionika. Naglasila je da bi za taj zakon bilo važno da je antidiskriminacijski formuliran, da bi trebao obuhvatiti različite skupine građana, sve moguće načine stradavanja, i priznati prava civilnih žrtava rata neovisno o tome kojeg su nacionalnog ili etničkog podrijetla, ili političke pripadnosti. Istaknula je da dalje je i dalje velik broj neistraženih slučajeva stradanja u ratu, te da mnogi članovi obitelji, seksualno zlostavljani civili i ratni stradalnici čekaju na procesuiranje zločina. Oni pojedinci koji unutar ovih postojećih okvira pokušaju nešto ostvariti za sebe, radilo se o žrtvama kaznenih djela, ili o civilnim žrtvama rata, suočeni su jako velikim teškoćama, kao što je problem otpisa dugova parničnih troškova. Zaključila je da je briga za one koji su direktno pretrpjeli posljedice, ili koji danas trpe posljedice, bilo rata i ratnih zločina, bilo kaznenih djela kao žrtve i svjedoci, i kažnjavanje odgovornih, pitanje ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih prava.

Marijana Senjak, feministička psihologinja i terapeutkinju sa iznimno dugim stažem u radu sa žrtvama, osobito seksualnog nasilja tijekom rata, govorila je o važnosti psihološke podrške žrtvama kaznenih djela, te o iskustvima održavanja Ženskog suda. Iz navedenih primjera istaknuta je važnost podrške žrtvama ne samo do trajanja kaznenog postupka, već i nakon, koliko je žrtvi potrebno, kao što i Direktiva nalaže da se treba postupati. Kao primjer, za razliku od institucionalnog sustava koji se vodi retributivnom pravdom (sustavom kažnjavanja počinitelja kaznenog djela), navela je ženski sud, koji se bave restorativnom pravdom (obnavljajućom pravdom koja znači oporavak i iscjeljivanje pojedinaca i pojedinki i cijelog društva, kao i mijenjanjem uvjeta u društvu u kojem se desilo nasilje ili rat) kao i distributivnom pravdom (pravednom raspodjelom bogatstva i ravnopravnim pristupom svim resursima i uslugama jednog društva). Ženski sudovi se, za razliku od institucionalnih, ne bave samo utvrđivanjem “objektivnih činjenica” između žrtve i počinitelja (i ne samo privatnih motiva počinitelja, kako se to radi u institucionalnom sudu), već ženski sud utvrđuje i društvenu stvarnost u kojoj se zločin dogodio. Također, utvrđivanje društvene stvarnosti temelji na jasnom vrijednosnom sustavu vođenom idejom pravde koja će važiti za sve pripadnice i pripadnike jedne zajednice, a ne samo za određenu klasu, naciju, spol, itd.

U diskusiji je Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije upozorila nadležne iz Ministarstva pravosuđa da natječaj za pružatelje besplatne pravne pomoći, koju pružaju udruge civilnoga društva i pravne klinike, još nije raspisan čime se krši zakon. Veselinka Kastratović iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek izdvojila je probleme pasivnosti tužiteljstava za ratne zločine, nedostatak podrške žrtvama koje žive u blizini osuđenika koji su odradili kaznu, i na to da sustav, i to često u slučaju kaznenih djela zločina iz mržnje, zbog needuciranih kadrova ne prepoznaje kazneno djelo pa odgovaraju i žrtva i počinitelj. Time je upozorila na postojanje sustavnih problema koji stvaraju nove žrtve – žrtve postupanja. Na veliku potkapacitiranost državnih službi i civilnog sektora za pružanje besplatne pravne pomoći građanstvu upozorio je Miren Špek iz Udruge za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara. Izrazio je bojazan da individualna procjena žrtve neće polučiti dobre rezultate ukoliko izostane edukacija policijskih službenika i drugih nadležnih za procjenu. Naime, izazov je procijeniti psihofizičko stanje osoba u ulozi žrtve. Također upozorava na neprepoznatljivost udruga za podršku žrtava i svjedoka unutar institucija te na to da su pouke o pravima nedovoljno razumljive. Ono što je pohvalio je vrlo vrijedan kadar u Samostalne službe za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstva pravosuđa.

Zaključno:
Zahvaljujemo svim sudionicima i govornicima konferencije, te se nadamo da je ista doprinijela osvještavanju problemima s kojim se susreću žrtve kaznenih djela prije, za vrijeme i nakon njihove “obrade” u državnom sustavu (ili ne-obrade), te se jasnije vidi na koje načine se taj sustav može poboljšati da ne bi došlo do sekundarne viktimizacije žrtve od strane sustava.

Zalažemo se za podržavajuću kritiku, usmjerenu ka poboljšanju društva kroz kreiranje zakona i zakonskih izmjena, kroz jačanje tehničkih i ljudskih kapaciteta sudske i izvršne vlasti uz kontinuirane edukacije. Nadležna državna tijela, u suradnji s organizacijama civilnog društva, imaju obavezu poduzimati preventivne mjere s ciljem podizanja svijesti građana o pravima žrtava. Europska unija svojim direktivama nam daje dodatni poticaj, a razvojem sustava podrške nekima u Europskoj uniji Hrvatska je postala i inspiracija i motivacija. Stoga je neophodno nastaviti dijalog koji će ujedno povećati znanje i razumijevanje svih prisutnih, te pridonijeti jačanju povjerenja građana u pravosuđe i organe izvršne vlasti.

Zalažemo se za poštivanje prava žrtava kaznenih djela, kroz uspostavljanje i razvoj službi za potporu žrtvama kaznenih djela u svim stadijima kaznenog postupka, što je ključno za ostvarenje pravde za žrtve i omogućava žrtvama zahtijevanje vlastitih prava. Zalažemo se za cjeloživotnu podršku – potporu žrtvama koja obuhvaća pomoć prije, tijekom i poslije kaznenih postupaka, a uključuje emocionalnu, psihološku potporu i savjete koji se odnose na pravna, financijska i praktična pitanja. Sudski postupak treba stremiti tome da ne uzrokuje sekundarnu traumatiziranju i viktimizaciju, već vraćanje digniteta i poticanja prijavljivanja
kaznenih djela. Zalažemo se punu primjenu Direktive o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela (Direktiva 2012/29/EU), što je veliki korak naprijed za žrtve kaznenih djela, kroz jasno definiranje svih zajamčenih procesnih prava žrtve/oštećenika te uključenih sudionika, kao npr. uloge savjetnika, ili osobe od povjerenja.

Nadamo da će i ovaj izvještaj pridonijeti boljem razumijevanju i jačanju prava žrtava kaznenih djela te rješavanju prepreka pri ostvarivanju tih prava.

Osijek, Split, Vukovar, Zagreb, travanj 2017.

OBIJEN ZAHTJEV RH ZA ODOBRAVANJE STATUSA “PRIJATELJ SUDA”

Žalbeno vijeće MKSJ odbilo je da ispitati svoju odluku iz srpnja 2016. godine, kojom je odbačen zahtev Republike Hrvatske da se, u statusu “prijatelja suda”, uključi u žalbeni postupak u predmetu šestorice bivših čelnika Harceg Bosne na čelu sa Jadrankom Prilićem. Hrvatska je zahtev za ispitivanje te odluke podnijela 12. lipnja 2017. godine, nakon što se Tužiteljstvo MKSJ na žalbenoj raspravi u predmetu “Prlić i ostali”, pozvalo na nalaz prvostupanjsli presude o sudjelovanju šestorice optuženih u udruženom zločinačkom pothvatu, na čijem su čelu, prema optužnici, bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko.

Osim ispitivanja odluke kojom joj je odbijen status “prijatelja suda”, Hrvatska je 12. lipnja ove godine tražila da se u konačnoj presudi bivšim čelnicima Herceg Bosne, najavljenoj za studeni ove godine, izričito naglasi da navođenje Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka u prvostepenoj presudi ne znači su oni proglašeni krivim za bilo kakav zločin, kao i da spominjanje njihove uloge u udruženom zločinačkom pothvatu ni na koji način ne predstavlja nalaz o odgovornosti Republike Hrvatske.

Prvi zahtjev, za ispitivanje odluke iz srpnja prošle godine, je odbačen jer Hrvatska nije jasno ukazala da je Žalbeno vijeće pogriješilo pri odlučivanju. Drugi zahtjev vezan za Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, nije ni razmatran. Zaključeno je da se radi o novom podnesku koji Hrvatska ne može ulagatu, jer nema status stranke u predmetu bivših čelnika Herce Bosne.

izvor: www.sense-agency.com

KONFERENCIJA O NASLJEĐU MKSJ ODRŽANA U SARAJEVU

Oslanjajući se na napore koje je MKSJ već poduzeo u pokretanju razgovora o naslijeđu i projekata u vezi s naslijeđem MKSJ je održao završnu konferenciju o naslijeđu u Sarajevu od 22. do 24. lipnja 2017. godine, kako bi dao doprinos debati koju trenutno vodi čitav niz zainteresiranih strana.

Ovom prilikom različiti lokalni, regionalni i međunarodni akteri razgovarali su o aspektima uloge MKSJ i njegova naslijeđa u nekoliko ključnih stvari.

Cilj konferencije je da se drugima omogući da se oslone na postignuća koja je MKSJ ostvario tijekom svog 24-godišnjeg postojanja. Zamisao je da se održi niz dinamičnih dijaloga s onima koji mogu prenijeti ono što je MKSJ razvio u nova područja, s posebnim osvrtom na ulogu nacionalnih sudionika. Konferencija će istražiti na koji način rad MKSJ-a može formulirati odgovore na zvjerstva i zločine vezane za sukobe na nacionalnoj razini na brojnim poljima, i istovremeno iskoristiti transfer iskustava stečenih na nacionalnoj razini.

Na ovoj Konferenciji, razmatranje naslijeđa neće biti samo statička ocjena rada MKSJ-a, nego i dinamičan razgovor i proces transformacije – razmjena iskustava i saznanja. Samo kroz dinamičan i otvoren proces može se postići krajnji cilj, a to je unapređenje i jačanje vladavine prava.

POTVRĐENA OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA

Okrivljenik Zoran Dmitrović je prvostupanjskom presudom od 13. srpnja 2015. godine oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civila, iz čl. 91.st.2.t.21 KZ/2013.

Na okrivljenika je primijenjeno načelo lex mitior (terećenje po lakšem zakonu od zakona koji je bio a snazi u vrijeme počinjenja djela -tempore criminis).

Vrhovni sud RH je dana 4. travnja 2017. godine svojom odlukom potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu.