Izvještaji dvotjedni

DVOTJEDNI IZVJEŠTAJ MONITORING TIMA SVIBANJ 2016. GODINE

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

________________________________________________________________________

Osijek, Zagreb, Bjelovar 30. svibanj 2016.

 

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu suočavanja s prošlošću

 

Sloboda okupljanja – učestalo sredstvo izražavanja stavova građana

Tijekom svibnja održano je najmanje desetak protesta/prosvjeda/događanja[1] na kojima su se okupili građani, kao znak kritičkog sagledavanja gospodarskih, svjetovnih ili političkih događaja u državi. Neminovno su navedeni susreti prosvjednika bili emocionalno opterećeni, ali ipak otvorili su mogućnost za razbijanje tišine, prevladavanje ontoloških podjela između aktivista i ne-aktivista te iniciranje diskusija kao i razvoja istraživačke agende za budućnost.

Samo neki od navedenih protesta bili su “Reci to cipelama protest ostavljenih cipela” – 28. travnja, “Zajedno za plodnost“ – 30. travnja 2016., “Ljude ispred profita!” – 1. svibnja, “Svjetski dan slobode medija” – 3. svibnja, “Daj 5 za DPS” – 5. svibnja , protest za preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu – 7.svibnja, Sačuvajmo hrvatski model podrške razvoju civilnog društva” – 9. I 10. svibnja, protest podrške Hasanbegoviću – 12.svibnja, Obrani pravo na izbor – 21. svibnja, ‘Hod za život’ – 21. svibnja, čije teme su bile raznolike, često i opozicijske prethodnim protestima ili praćene anti-protestom. Budući da smo  vremenski svjedoci treće generacije ljudskih prava, možemo s pravom ocijeniti da se sloboda okupljanja aktivno koristi, čime se demokratski principi jačaju i razvijaju, a u društvu se dobiva osjećaj nadziranja državne vlasti, uz vjernog psa čuvara – medije, organizacije civilnog društva, sindikate i same građane.

Grafiti mržnje – odraz loše politike

U izvještajnom razdoblju popratili smo brojne grafite vezane uz ikonografiju fašističkih režima, kukaste križeve, ustaške simbole, simbole četničkog pokreta te mržnje prema srpskoj nacionalnoj manjini. Tako je zabilježen incident u Karlovcu  kod osnovne škole, u studentskom domu u Zagrebu, tijekom Norijade, na Remizi u Zagrebu.

Nesporno je da navedeni grafiti mržnje proizlaze iz loše politike i mlakih reakcija političkog vodstva na porast  netolerancije u društvu, nepoštivanja i suzbijanja različitosti, kao i prijepornog preslagivanja povijesti. Ujedno isti su rezultat nedostatne i spore reakcije pravosuđa. U svibnju je Visoki prekršajni sud uvažio žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu[2] te povisio novčanu sankciju Josipu Šimuniću na 15.000, 00 kn zbog skandiranja “Za dom” tijekom nogometne utakmice u studenom 2013. Zabrinjavajuće je što su većina, policiji poznatih grafitera osobe mlađe životne dobi, te se stoga treba manje baviti posljedicama, već treba evidentirati uzroke mržnje kod mladih te informirati i senzibilizirati javnost, posebno mlade, o poštivanju ljudskih prava kao i o negativnim utjecajima govora mržnje.

Hrvatski Sabor nije prihvatio  Izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2015. godinu

Saborska rasprava je zaključena 19. svibnja 2016. Izvješće nije prihvaćeno na 3. sjednici 20. svibnja 2016. (49 glasova “za”, 63 “protiv”, 4 “suzdržana”), usprkos što su u pojedinačnoj raspravi  članovi Odbor za pravosuđe, Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora te Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina podržali Izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2015. godinu te jednoglasno odlučili predložiti Hrvatskome saboru da donese zaključak kojim se prihvaća se Izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2015. godinu.

Neprihvaćanje izvještaja, bez ozbiljne kritike istog je politički napad na neovisnost Pučke pravobraniteljice.

U uvodnom izlaganju pučka pravobraniteljica istaknula je da predmetno izvješće sadrži analizu i ocjenu stanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj, kao i preporuke za otklanjanje sustavnih nedostataka. Izvijestila je da je tijekom 2015. godine zaprimljen rekordan broj 4. 655 predmeta, od čega se 475 pritužbi odnosi na područje pravosuđa. U strukturi pritužbi iz područja pravosuđa njih 239 odnosilo se na rad sudova, podnositelji iskazuju nezadovoljstvo sudskim odlukama (114), pritužuju se na dugotrajnost (66), prigovaraju na ponašanja sudaca i zloporabu položaja (37), pritužuju se na obavljanje sudske uprave (22). Nadalje, građani u pritužbama iskazuju nepovjerenje u pravednost, zakonitost donesenih odluka, učinkovitost pravosuđa u cjelini. Iz pritužbi na rad Državnog odvjetništva Republike Hrvatske proizlazi da odvjetništvo ne odgovara na predstavke građana niti daje odgovore o stanju predmeta. Osim pravosuđa kritike građana prisutne su i u području javne uprave.

U godišnjem izvještaju, Pučka pravobraniteljica zalaže se za veću promociju besplatne pravne pomoći, kako bi se najpotrebitijim građanima osigurala jednakost pred zakonom i pravo na pristup sudovima i javnopravnim tijelima. S tim u vezi govorila je o poteškoćama u dodjeli proračunskih sredstava za primarnu pravnu pomoć, te o potrebi kontinuirane edukacije službenika zaposlenih  u uredima državne uprave. Naglasila je da će područje povrede prava žrtava i svjedoka u kaznenim postupcima biti područje od posebnog interesa pučke pravobraniteljice. Tijekom 2015. godine bilježi se porast broja predmeta vezanih uz diskriminaciju, te se ured zalaže za uspostavu učinkovitijeg sustava za suzbijanje diskriminacije, veću informiranost svih sudionika o zakonodavnom i institucionalnom okviru za zaštitu od diskriminacije, za podizanje razine svijesti o pojavama diskriminacije, za prepoznavanje situacija i slučajeva diskriminacije. Skrenuta je pozornost i na podatak da se u gotovo svakoj četvrtoj pritužbi na diskriminaciju kao osnove diskriminacije navode rasa, etnička pripadnost ili boja kože te nacionalno podrijetlo. Naglašeno je da je i dalje prisutan problem javnog iskazivanja netolerancije spram manjinskih skupina uopće, a kada su u pitanju nacionalne manjine, to je najviše izraženo prema pripadnicima romske i srpske nacionalne manjine. Posebno je pohvaljeno uvođenje otvorene telefonske linije za prijavu slučajeva diskriminacije koja postoji od 2014. godine, što je pripadnicima nacionalnih manjina znatno velika pomoć pri dobivanju potrebnih informacija o mogućnostima zaštite ili daljnjeg postupanja po podnesenim pritužbama. Kroz rad Nacionalnog preventivnog mehanizma tijekom 2015. godine zaprimljena  je 191 pritužba zatvorenika, osoba s duševnim smetnjama, osoba koje su se zatekle u policijskim postajama, prihvatilištu za tražitelje azila i Prihvatnom centru za strance. Ujedno je istaknut problem siromaštva i socijalne isključenosti. U 2015. godini 92 000 umirovljenika primalo je mirovinu manju od 500 kuna, gotovo svaka peta mlada osoba bila je izvan sustava obrazovanja i sustava rada, a time i u ozbiljnom riziku od socijalne isključenosti. Hrvatska je po broju oboljelih od melanoma u prosjeku EU, ali je smrtnost veća za 50 posto. Čak 12 tisuća branitelja je prošle godine podnijelo zahtjev za stambeno zbrinjavanje. Stanovnici ruralnih područja žive u selima bez struje, bez vode, bez autobusa ili s neprohodnim cestama. Neprihvatljiva i diskriminatorna retorika u javnom prostoru je i dalje snažno prisutna, a prava manjina doživljavaju se kao ugrožavanje većine.

Obeštećenja žrtvama ratnih zločina

Tijekom svibnja, Općinski sud u Karlovcu dosudio je naknadu štete majci i bratu ubijene djevojčice Danijele Roknić (vidi: zločin u karlovačkom naselju Sajevac[3]). Udovicama ubijenih i nestalih žrtvama presude protiv Vladimira Milankovića (vidi: zločin u Sisku[4]) Općinski sud u Sisku je odbio zahtjeve za ponavljanje građanskih postupaka za naknadu štete temljem nove činjenice – pravomoćne osuđujuće presude za ratni zločin, zbog proteka roka, ili da se radi o već presuđenoj stvari. Srodnici ubijenih/nestalih su svojim aktivnostima, upitima prema brojnim državnim institucijama ali i pokretanjem građanskih odštetnih zahtjeva inicirali kazneni postupak. Njihove građanske tužbe za naknadu štete bile su odbijene zbog zastare ili nedostatka dokaza. Prema novim odlukama Općinskog suda u Sisku, oštećenicima kaznenog postupka je opet onemogućeno ostvarivanja naknade štete.

Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku[5] odbačena je tužba Republike Hrvatske protiv Ivice Petrića[6], kao preuranjena jer nije protekao tromjesečni rok za očitovanja po prijedlogu za mirno rješenje spora. Tužba se zasniva na regresnom potraživanju RH za štetu isplaćenu srodnicima ubijenog nakon pravomoćne kaznene presude. Ono što zabrinjava je propust uslijed zanemarivanja pravnih normi Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku – Građansko upravnog odjela te činjenice da je Županijskom sudu trebalo 4 godine za donošenje ovog rješenja.

Želimo podsjetiti da je Republika Hrvatska inicirala regresne tužbe protiv 7 osoba pravomoćno osuđenih  za ratne zločine (Mirka Norca – po dvije presude, Tihomira Oreškovića, Stjepana Grandića, Tomislava Duića, Tonći Vrkića, te Ivice Petrića. U nekim zahtjevima/tužbama, prema našem saznanju, su donesena nepravomoćne presude. Sporost pravosuđa je rezultirala da do sada nije vraćen novac isplaćen iz državnog proračuna na ime naknade štete srodnicima ubijenih ili direktnim žrtvama zlostavljanja, iako su činjenice o zločinima utvrđene pravomoćnim kaznenim presudama.

Civilne žrtve rata još uvijek čekaju priznavanje patnje

Dana 21. svibnja u Slavonskom Brodu svečano je otvoren spomenik poginuloj djeci u Domovinskom ratu. Osim tog simboličnog obilježavanja stradanja civila u ratu, još uvijek se nije pristupilo sustavnom rješavanju pitanja reparacija. U Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoji cjeloviti registar stradalnika koji bi sadržavao kategorije stradalnika, okolnosti stradanja, mjesta stradanja kao i sve osobne podatke o žrtvi. Također, još uvijek se koriste podaci o procjeni ukupnog broja civilnih žrtava rata (između 4000 i 8000 žrtava). Prava koja su preživjeli ili članovi obitelji ubijenih i nestalih mogli ostvariti prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata su ograničena te predstavljaju više oblike  socijalne potpore, nego mjere reparacije. Prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, zaključno sa 31. prosincem 2014. godine bilo je 1406 ratnih vojnih invalida, 1479 civilnih invalida iz Drugog svjetskog rata, 2219 civilnih invalida iz Domovinskog rata, 2162 mirnodopskih vojnih invalida, 2022 članova obitelji, 1 ratni vojni invalid nastradao u mirovnoj misiji, 115 sudionika rata, 87 članova obitelji sudionika rata, dok je 31. prosinca 2015. utvrđeno 1108 vojnih invalida, 1383 civilnih invalida iz Drugog svjetskog rata, 2147 civilnih invalida iz Domovinskog rata, 2038 mirnodopskih vojnih invalida te ukupno 1700 članova obitelji (po prethodnim kategorijama). Sukladno istom Zakonu prava su utvrđena za jednog ratnog vojnog invalida nastradalog u mirnoj misiji, 85 sudionika rata te za 80 članova obitelji sudionika rata.

Grafički prikaz 1 Broj korisnika prava prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata

Kao što možemo vidjeti iz grafičkog prikaza broj korisnika prava se smanjuje kao posljedica smrti korisnika. Odgađanje i neozbiljno pristupanje ovoj problematici dovodi do toga da osobe za proživljenu patnju za života ne uspiju ostvariti ikakav vid obeštećenja i priznanje patnje.

Istraživanjem potreba civilnih žrtava (2012.[7] i 2013.[8]) konstatirana je potreba za zakonskim rješenjem koje će na adekvatan način riješiti i zadovoljiti sve potrebe civilnih žrtava  rata no ni danas ne postoji volja i ozbiljna inicijativa koja bi mogla dovesti do izrade istog. Pred Ministarstvom branitelja je osnovana radna skupina koja je trebala donijeti određene zaključke i nacrt zakona koji bi bio zadovoljavajući za žrtve. Spomenuta radna skupina se tijekom 2015. godine sastala četiri puta i ponudila određeni normativni okvir no sam zakon nije pušteni niti u javnu raspravu. Gledajući izdvajanja iz proračuna možemo vidjeti da se u ovoj, 2016., godini ne očekuje nikakav napredak u pogledu rješavanja pitanja civilnih žrtava rata štoviše za prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata u proračunu nisu predviđena sredstva. Na navedeno je upozorila i Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Hrvatske u svojem priopćenju od 14. ožujka 2016. godine navodeći „Ni nakon 20 godina borbe za prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Vlada Republike Hrvatske za njih nije našla sredstva u proračunu. Nepravedno zanemarivani i oštećeni svih dvadeset godina od raznih vlada, poraženi i pogaženi od vlastite države i danas kada je u proračunu iznos od 80 milijuna kuna za njih prekrižen. Time su prekriženi svi civilni stradalnici, sva njihova ljudska prava zajamčena Ustavom, ona prava bez kojih žive svih dvadeset godina. U interesu civilnih stradalnika moramo javnost upoznati sa činjenicom da civili 20 godina čekaju ostvarenje svojih Ustavom zagarantiranih prava[9]

Ovim putem apeliramo da se radna skupina vezana za zakon stavi ponovno u funkciju te da se ovoj problematici pristupi na ozbiljan i sveobuhvatan način jer to je najmanje što žrtve zaslužuju.

Pregled rada županijskih državnih odvjetništava

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku donijelo je rješenje o provođenju istrage protiv hrvatskog državljanina (1950.) zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. KZ-a RH, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. KZ-a RH te  ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. KZ-a RH u vezi s čl. 28. st. 2. KZ-a RH, sve uz primjenu čl. 43. KZ-a RH, u logoru u Gabeli, Bosna I Hercegovina, 1993. godine.  Nije zatraženo određivanje istražnog zatvora.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci je nakon provedene istrage podiglo pred Županijskim sudom u Rijeci optužnicu protiv četvorice državljana Republike Srbije (1964., 1954., 1962. i 1963.) zbog počinjenja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ-a RH u svezi s čl. 28. st. 2. OKZ-a RH, u Vojniću 1994. godine. Kako su optuženici nedostupni hrvatskom pravosuđu protiv njih je određen pritvor i raspisana tjeralica.

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je, nakon provedene istrage, podiglo optužnicu protiv 40 okrivljenih državljana Republike Srbije (1964., 1951., 1959., 1968., 1958., 1965., 1964., 1965., 1961., 1964., 1968., 1968., 1965., 1964., 1964., 1968., 1949., 1972. i 1972.), državljanina Bosne i Hercegovine (1966.) i nepoznatog državljanstva (1963., 1969., 1969., 1965., 1961., 1962., 1964., 1965., 1962., 1963., 1970., 1967., 1965., 1963., 1952., 1964., 1963., 1962., 1972. i 1958.) zbog počinjenja kaznenih djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske u svezi s čl. 28. st. 2. OKZ-a RH i zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u svezi s čl. 28. st. 2. OKZ-a RH, u Kninu, od lipnja 1991. do kraja prosinca 1993. godine. Zbog nedostupnosti optuženika zatraženo suđenje u odsutnosti.

 

Pregled novosti pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugostaviju – svibanj 2016

Pravomoćna presuda Stanišiću i Župaljaninu, nekadašnjim visokim policijskim i obavještajnim djelatnicima bosanskih Srba, bit će izrečena koncem lipnja 2016. Podsjećamo da su obojica okrivljenika proglašeni krivima te osuđeni na 22 godine zatvora za zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja, u ožujku 2013. Nepravomoćna presuda obuhvaća i osudu temeljem koncepta udruženog zločinačkog podhvata u koji su bili uključeni brojni članovi bosansko-srpskog vojnog i političkog establišmenta, na čelu sa Radovanom Karadžićem (nepravomoćno osuđen na 40 godina zatvora) i Ratkom Mladićem (suđenje u tijeku, presuda u studenom 2017.).

Nepravomoćna presuda ukazala je na karakterističan obrazac činjenja zločina koji se ponavljao u svih dvadeset bosansko-hercegovačkih općina obuhvaćenih optužnicom (Banja Luci, Bijeljini, Bileći, Bosanskom Šamcu, Brčkom, Doboju, Donjem Vakufu, Ilijašu, Ključu, Kotor Varoši, Palama, Prijedoru, Sanskom Mostu, Skender Vakufu, Tesliću, Vlasenici, Višegradu, Vogošći i Zvorniku).Tužiteljstvo je žalbom tražilo rigorozniju zatvorsku kaznu, obrana oslobađajuću presudu, blažu kaznu ili ponavljanje suđenje zbog kompromitiranog prvostupanjskog suca Harhofa. Naime, navodna pristranost bila je razlog diskvalifikacije ovog suca iz vijeća koje je sudilo Vojislavu Šešelju.

Bivšim liderima bosanskih Hrvata – Jadaranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, pravomoćna presuda bit će izrečena koncem 2017.

Još je uvijek neizvjestan točan datum početka ponovljenog suđenja optuženim Stanišiću i Simatoviću pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove. Naime, nedugo nakon poništenja oslobađajuće prvostupanjske presude (prosinac 2015.), kojom je naloženo novo suđenje po svim točkama optužnice, okrivljenici su pušteni na privremenu slobodu. Suđenje bi moglo započeti koncem ove ili u travnju, svibnju 2017., a Stanišić bi, zbog navodno ugroženog zdravstvenog stanja ponovljeno suđenje mogao pratit putem video-linka iz Beograda, kako je najavio njegov branitelj.

Prekid postupka protiv Gorana Hadžića, a nakon što je Glavni tužitelj Serge Brammertz potpisao zahtjev za formalno zaključenje postupka, najizglednija je opcija. Prije toga raspravno vijeće je odlučilo da se postupak obustavi na neodređeno vrijeme. Istovremeno, Hadžiću je omogućeno da stupi u kontakt sa svjedocima obrane koji još nisu svjedočili čime je, po mišljenju tužiteljstva, postupak nepovratno kompromitiran.

Podsjećamo, Tužiteljstvo je izvođenje svojih dokaza zaključilo u listopadu 2013. godine. Suđenje je suspendirano u listopadu 2014. godine par mjeseci prije okončanja dokaznog postupka obrane. Hadžić, kojem je dijagnosticiran neizlječivi moždani tumor, odbija se suglasiti s nastavkom postupka bez njegove fizičke prisutnosti u sudnici. Hadžić je zauzimao visoku poziciju u rukovodstvu hrvatskih Srba i tereti se za neke od najtežih zločina. Optuženik je bio 7 godina u bijegu.[10]

[1]              Različita okupljanja građana, u cilju javnog izražavanja stavova da bi se obranile određene ideje ili ostvarili interesi.

[2]              Vidi dvotjedni izvještaj od 26. siječnja 2016: Zakašnjela osuda govora mržnje: http://www.documenta.hr/hr/dvotjedni-izvje%C5%A1taj-o-su%C4%91enjima-za-ratne-zlo%C4%8Dine-pojavama-diskriminacije-zlo%C4%8Dinu-iz-mr%C5%BEnje-i-govoru-mr%C5%BEnje-te-pravima-%C5%BErtava-rata-15.-sije%C4%8Danj-2016.html

[3]  http://www.documenta.hr/hr/zlo%C4%8Din-u-karlova%C4%8Dkom-naselju-sajevac.html

[4]  http://www.documenta.hr/hr/zlo%C4%8Din-u-sisku.html

[5]  Gž – 1379/2012-2, rješenje od 29. veljače 2016.

[6]  Ivica Petrić je pravomoćo osuđen za kazneno djelo ubojstva Čanak Đurađa, u kolovozu 1995., presuda Županijskog suda u Zadru, K71/99, presuda VSHR Kž-343/97-17

[7]              Emina Bužinkić (ur.), Civilne žrtve rata u Hrvatskoj, Documenta– Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb, 2012.

[8]              Emina Bužinkić (ur.), Pravo civilnih žrtava rata u Hrvatskoj na reparacije, Documenta– Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb, 2014.

[9]              Priopćenje od 14.03.2016. u Zagrebu

[10]             Za sadržaj izvještaja isključivo su odgovorne organizacije izdavači te on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora. Ovaj izvještaj je nastao u sklopu projekta ‘Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava’, uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva.

DVOTJEDNI IZVJEŠTAJ MONITORING TIMA

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 8. travanj 2016.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu suočavanja s prošlošću

Osječki stadion – hrvatska sramota

Dana 23. ožujka na nogometnoj prijateljskoj utakmici Hrvatska – Izrael, pojedini “navijači” su svojim skandiranjem i izvikivanjem pozdrava, korištenog za NDH, unazadili Republiku Hrvatsku, grad Osijek kao i nogomet. Opet je izostala pravodobna reakcije prisutnih dužnosnika ove zemlje, koji su trebali, a pristojni ljudi bi to učinili, napustiti stadion i na taj način pokazati svoje neslaganje s izrečenim. Navedenoj utakmici prisustvovao je i premijer Tihomir Orešković. Dan nakon, Vlada RH se oglasila priopćenjem[1] o osudi svih pokušaja degradacije dosegnutih demokratskih vrijednosti, govora mržnje i vrijeđanja, kao i osudi isticanje simbola i slogana totalitarističkih režima na sportskim borilištima kao neprihvatljivu i nepoželjnu pojavu, bez navođenja konkretnog događaja. Stoga se, kao građani ove države, sramimo svoje domovine i nedostatka jasnog i nedvosmislenog odgovora demokratski izabrane vlade.

Napadi na slobodu izražavanja i novinare

Dana 16. ožujka HRT je na programskom kolegiju donio odluku da se u nedjelju 20. ožujka neće emitirati satirična emisija Montirani proces, a obustavlja se i snimanje preostalih nekoliko nastavaka koji su ugovoreni jer se u jednome dijelu scenarija spominje sadržaj koji je neprimjeren emitiranju na Hrvatskoj radioteleviziji i potpuno je u suprotnosti s misijom, vrijednostima i načelima Hrvatske radiotelevizije te smatraju da je zlouporabljena tema satirične emisije za raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti.

Dana  31. ožujka u Splitu napadnut je novinar i pisac Ante Tomić, kojega su najprije verbalno napala dvojica muškaraca, a potom je jedan od njih udario Tomićeva prijatelja, koji je odveden na Hitnu. Splitska policija uhitila je napadače. Umjesto jasne osude napada na pisca i novinara Antu Tomića, Ministarstvo kulture je izjavilo “kako osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ”. Ministar Hasanbegović ovakvom reakcijom opravdava ili relativizira batine i prijetnje, zbog čega bi morao odstupiti s te funkcije, smatra predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković.

Kao svojevrstan odgovor na napade na slobodu izražavanja, kao i novinare, koji svojim tekstovima hrabro ustaju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pojedinaca i društva dana 1. travanja održan je skup u Zagrebu pod nazivnom “Za satiru spremni”.  Skup su podržale organizacije civilnog društva okupljene u Platformi 112, kao podrška svim braniteljima ljudskih prava.

U bjelovarskom Hotelu Central 30. ožujka 2016. održan je okrugli stol na temu Procesuiranje terorističkih akata počinjenih 90-tih i prava žrtava terorizma. Suorganizatori su  bili  Documenta-Centar za suočavanje sa prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Građanski odbor za ljudska prava – Zagreb i u svojstvu domaćina udruga Pravda iz Bjelovara. Okrugli stol je organiziran u sklopu zajedničkog projekta koji podržavaju Fondovi Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške (EEA/NG) “Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava”. Provedba projektnih aktivnosti ima za cilj doprinijeti postizanju europskih standarda u pogledu neovisnosti, nepristranosti, stručnosti i učinkovitosti pravosuđa u Hrvatskoj te podizanju društvene svijesti o značaju poštivanja ljudskih prava, unaprjeđenje prepoznavanja diskriminatornih praksi u društvu te jačanje marginaliziranih skupina izloženih povredama prava. U sadašnje vrijeme, nakon dvadeset godina od terorističkih akata u Republici Hrvatskoj koji su zadesili određenu skupinu njenih građana koji još nisu obeštećeni, postaje jasno da svi građani podjednako mogu biti žrtve novih terorističkog napada. Naime, nakon tragičnih slika iz Pariza, Bruxelles-a pitanje što je to terorizam, koliko nam je blizu opasnost i u slučaju terorističkog napada na ljude ili imovinu tko bi odgovarao za štetu, postaje itekako aktualno i važno. Smatramo da bi tragični događaji u zapadnoeuropskim gradovima i realna opasnosti od terorizma trebala potaknuti odgovorne da se sjete i obeštete žrtve terorističkih akata u Hrvatskoj te da postave jasna pravila o odgovornosti za eventualne buduće događaje.

Izuzetno su teška i bolna  iskustva i sjećanja bjelovarskih, mahom Srba ali i dijela građana većinskog hrvatskog naroda na početak rata 90-tih. Naime udruga Pravda je u proteklom periodu uspjela pojedinačno, imenom i prezimenom uraditi spisak vlasnika nekretnina u širem bjelovarskom području, kojima su nekretnine preko noći dizane u zrak. Radilo se o klasičnim djelima terorizma protiv vlastitih građana i njihove privatne imovine. Spisak obuhvaća oko 600 vlasnika, uredno i taksativno navedenih, sa brojnim fotografijama objekata prije i poslije rušenja. Nažalost, do današnjeg dana nitko nije procesuiran za izvršenje ovih terorističkih djela i što je najbolnije nitko od oštećenih nije dobio nikakvu naknadu štete. Nesporno je da su izvršitelji morali biti obučeni za ovaj “posao”, kao i da su negdje morali nabaviti eksploziv koji su koristili u svom bezumlju.

Suština ovakvih okruglih stolova je permanentna borba za elementarna ljudska prava na privatnu svojinu koja je temelj ustroja sustava vrijednosti koji se promiče u našoj Republici Hrvatskoj kao dijelu Europske unije. Okrugli stol je u svojstvu domaćina otvorio tajnik udruge Pravda iz Bjelovara Jovica Brkić. Učešće u raspravi imali su Vesna Teršelić i Milena Čalić-Jelić ispred udruge Documenta, odvjetnica Bojana Ivanišević, Klaudio Čurin ispred odvjetničkog ureda Novaković, Zoran Pusić i ime GOLJP-a, Veselinka Kastratović – Centar za mir Osijek, Tatjana Spasojević-Vukobratović-Srpsko narodno vijeće kao i Darko Karanović predsjednik VSNM BBŽ i podpredsjednik SNV-a. Na okruglom stolu prisutan je bio i dožupan Saša Lukić. Zoran Pusić je odnos države prema oštećenima karakterizirao kao zloupotrebu prava za nanošenje nepravde a ona se zove pravnom državom. Država mora priznati odgovornost za nanošenje štete terorizmom van područja ratnih dejstava i ISPRIČATI se oštećenima. Izneseni su i krajnje cinični akti i uredbe kojima jedinice lokalne samouprave (Pakrac, Zadar) tjeraju oštećene da plate radove na “čišćenju” ostataka njihove privatne svojine da se oštećeni prethodno niti obavijeste.

Na kraju okruglog stola prikazan je zajednički film Nebojše Slijepčevića i Danijele Draštata o stradanju bjelovarskih Srba i njihove privatne svojine 90-tih ,koji su izgleda kolateralna žrtva ratnih zbivanja, iako rata u njihovom bližem okruženju nije bilo. Film “Glasovi straha – Pravda”, koji je HTV snimila nastavljajući tradiciju europskih koprodukcija o izazovima multikulturalnog društva, unutar EBU (European Broadcasting Union) stručne skupine za multikulturu pa je sedam europskih javnih televizija snimilo dokumentarce o tome kako rastuća netrpeljivost, rasizam, ksenofobija, homofobija i antisemitizam u europskim zemljama utječu na svakodnevicu pripadnika različitih manjinskih skupina, ali i u kojem trenutku borba za manjinska prava prerasta u novo diskriminiranje.

Den Haag, ožujak 2016.

  1. Presude Međunarodnog kaznenog suda za Bivšu Jugoslaviju

Radovan Karadžić osuđen na 40 godina zatvora

Nakon petogodišnjeg suđenja i osamnaestomjesečnog razmatranja dokaza Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je izreklo osuđujuću prvostupanjsku presudu ratnom predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću.

Sukladno pravilima Suda o kumulativnim osudama, Radovan Kardžić osuđen je na 40 godina zatvora, temeljem individualne kaznene odgovornosti, u kontekstu četiri povezana udružena zločinačka podhvata, za genocid, zločine protiv čovječnosti (po svim točkama optužnice) i kršenje zakona i običaja ratovanja (po svim točkama optužnice) i to za:

  • genocid počinjen nad srebreničkim muškarcima
  • trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo putem prisilnog raseljavanja nesrba, organiziranjem sustava za zlostavljanje i zatočenje, čak 50 zatočeničkih objekata konstituirano, ubijanja masovnih razmjera, široka pljačka nesrpske imovine, korištenje zatočenika kao živog štita, razaranje više džamija, sakralnih objekata i kulturnih spomenika, konzistentno davanje lažnih informacija u kontekst stvaranja okruženja za sustavno činjenje zločina čime se ostvarivao cilj  – sveobuhvatnog UZP-a
  • pokretanja i provedba kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom
  • uzimanja pripadnika Ujedinjenih naroda kao talaca kako bi se NATO prisilio na suzdržavanje od zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba

Raspravno vijeće oslobodilo je Karadžića od optužbi za genocid u sedam općina (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornnik) u kojima je po navodima optužbe razina zločina eskalirala do genocida. Identičan stav Sud je donio nešto ranije u pravomoćnim predmetima Stakić i Brđanin.

Radovan Karadžić, pored Mladića, djelovao je i u dogovoru s drugim sudionicima zločinačkih podhvata, uključujući: Momčila Krajišnika, Slobodana Miloševića, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Miću Stanišića, Momčila Mandića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Željka Ražnjatovića i Vojislava Šešelja, Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, koristeći se, prije svega za neposredno počiniteljstvo, političkom i državnom strukturom bosanskih Srba, pripadnicima MUP-a, VRS-e JNA, VJ-e, TO-e, MUP-a Srbije, srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne, kao i lokalnim bosanskim Srbima, što je Sud utvrdio izvan razumne sumnje.

S obzirom na već izrečene kazne u drugim predmetima pred MKSJ, za zločine počinjene u Sarajevu, Prijedoru i Srebrenici, te imajući u vidu Karadžićevu političku odgovornost, žrtve su od ovog sudskog vijeća očekivale kaznu doživotnog zatvora.

Ova će kazna postati važna za izgradnju povjerenja samo ako patnju žrtava priznaju i političari i društva post-jugoslavenskih zemalja, uključujući izabrane predstavnike Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji bi umjesto posve neprimjerenog imenovanja studentskog doma na Palama prema osuđenom ratnom zločincu trebali učiniti sve za obeštećenje obitelji žrtava.

Gotovo 13 godine Karadžić je proveo u bijegu. Optužen je u srpnju 1995., uhićen 2008. kao jedna je od najviših uzvanika kojima se sudilo pred Međunarodnim sudom (od 17. prosinca 1992. jedini predsjednik Republike Srpske i vrhovni zapovjednik njenih oružanih snaga sve do srpnja 1996.).

Tijekom suđenja koje je trajalo gotovo 5 godina ispitano je 586 svjedoka. Optužba je zahtijevala kaznu doživotnog zatvora, a obrana oslobađajuću presudu.

Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju – najporaznija prvostupanjska presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) do sada

Vojislav Šešelj kao simbol širenja etničke mržnje i ratnohuškačke politike koja je za posljedicu imala protjerivanje desetina tisuća ljudi i ubojstva njih gotovo 905, kao i razaranja cijelih sela i vjerskih objekata, mučenja i silovanja civila i ratnih zarobljenika u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, oslobođen je od strane MKSJ-a po svih devet  točaka optužnice.

Šešeljev doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu koji se po navodima optužnice ogledao u regrutiranju dobrovoljačkih paravojnih četničkih formacija, planiranju prisilnog osvajanja teritorija u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji te u BiH, prisilnim zatvaranjem nesrba u logore gdje su bili podvrgnuti mučenjima i ubojstvima te zapaljiva i ekstremno nacionalistička retorika i ratna propaganda kojom je poticao na činjenje zločina, za većinu članova vijeće suca Antonetija tek je odraz Šešeljeve političke strasti usmjerene ka podizanju morala i legitimna podrška ratnim naporima srpskih paravojnih formacija.

Konfuzna optužnica tužiteljstva, kontinuirane opstrukcije sudskog procesa te neadekvatan procesni kapacitet sudskog vijeća da se takvi pojave neutraliziraju, rezultiralo je najporaznijom prvostupanjskom presudom Međunarodno kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) do sada.

Inače, optužba kaznenu odgovornost optuženika zasniva isključivo na čl. 7(1) Statuta MKSJ koja ne implicira hijerarhijsku vezu, de facto i de iure, mjerodavnu za nadređene na vojnim i civilnim položajima.

U sklopu navedene odgovornosti, Šešelj se tereti za direktno počinjenje – poticanjem (putem govora), pomaganjem i podržavanjem zločina koje su počinile srpske snage u periodu od kolovoza 1991. do rujna 1993. te za supočiniteljstvo kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Izricanje presude prvotno je bilo zakazano za 30. listopada 2013. no, odgođeno je zbog promjene u sastavu vijeća. Danskog suca Harhoffa, diskvalificiranog na Šešeljev zahtjev, zamijenio je sudac Niang iz Senegala koji se s obilnim dokaznim materijalom, na gotovo 17500 stranica transkripta, upoznavao više od dvije godine.

U izdvojenom  mišljenju, članica vijeća, sutkinja Lattanzi, ukazuje na zanemarenu klimu zastrašivanja kojoj je Vojislav Šešelj izlagao svjedoke, postojanje rasprostranjenog  i sustavnog napada u kontekstu počinjenih zločina protiv čovječnosti, brojne usvojene dokaze koji potvrđuju postojanje udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao za cilj primorati nesrbe na napuštanje dijelova bivše Jugoslavije, postojanje diskriminatorne namjere u govoru održanom u Hrtkovcima kojim je optuženik podsticao progon, izravno i javno omalovažavajući mještane hrvatske nacionalnosti.

Putem svojih huškačkih govora Šešelj je poticao zločine (za izuzetkom pljačke)  koji mu se stavljaju na teret, a pozivanjem dragovoljaca na regrutaciju, organiziranje regrutacije, za koju su korištene sve strukture Srpskog četničkog pokreta (SČP) i Srpske radikalne stranke, (SRS), dvije organizacije kojima je Šešelj upravljao čvrstom rukom, pomagao je i podržavao činjenje zločina, stav je sutkinje Lattanzi koja na koncu zaključuje da je uključivanje dragovoljaca u službene oružane snage dodatni element postojanja dogovora i suradnje među sudionicima udruženog zločinačkog podhvata poduzetog s namjerom ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja – etničkog čišćenja.

“Dok sam čitala presudu većine članova Veća, imala sam utisak da sam se vratila mnogo vekova unazad, u davno vreme istorije čovečanstva, kada su Rimljani, da bi opravdali svoja krvava osvajanja i ubistva svojih političkih neprijatelja u građanskim ratovima, govorili: silent enim leges inter arma[2].” – iz suprotnog mišljenja sutkinje Latanzzi[3]

Unatoč velikoj pozitivnoj ulozi MKSJ u rasvjetljavanju mnogih teških zločina počinjenih na područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, ova presuda, iako je nepravomoćna, dodatno će zaoštriti odnose u regiji, razočarati žrtve i doprinijeti stvaranju atmosfere mržnje, nepovjerenja, netolerancije.

Dugoročno, ovakva presuda, unatoč činjenici što se radi o nepravomoćnoj presudi, povrjeđuje žrtvu, a pravdu dovodi do apsurda.

  1. Presude za ratne zločine počinjene na teritoriju RH

Potvrđena osuđujuća  presuda za ubojstvo šestero civila u Belom Manastiru 1991.

Dana 11. ožujka, zbog ubojstva najmanje šestero hrvatskih civila u Belom Manastiru 1991.,  Apelacioni  sud Repeublike Srbije potvrdio je osudu trojici pripadnika tadašnjih belomanastirskih policijskih postrojbi za ratni zločin počinjen nad civilima. Prvostupanjskom presudom Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, Zoran Vukšić osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Strigić na 10, a Branko Hrnjak na godina dana zatvora.

Za isto kazneno djelo na godinu i šest mjeseci zatvora ranije je osuđen Velimir Bertić, a optužnica ga je, zajedno s Vukšićem, Strigićem i Hrnjakom, teretila da su kao pripadnici postrojbe za posebne namjene iz sustava policijskih postrojbi samozvane SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem ubili ili sudjelovali u ubojstvu najmanje šestero hrvatskih civila, uz protuzakonita zatvaranja, ozljeđivanja, zastrašivanja, teror, mučenja i nečovječna postupanja.

Kazneni postupak rezultat je regionalne suradnje između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koje je ustupilo dokaze  i srbijanskog Tužiteljstvu za ratne zločine  koje je podignulo optužnicu.

Potvrđena osuda za ratni zločin počinjen silovanjem  u Dalju

Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, kojom su Ljubinko Radošević i Vojislav Grčić proglašeni krivima i osuđeni zbog počinjenog kaznenog djela ratnog zločina izvršenog silovanjem u Dalju. U ponovljenom postupku okr. Ljubinko Radošević osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a okr. Vojislav Grčić na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Ponovo osuđujuća presuda za zločine u Kerestincu

Dana 24. ožujka 2016. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, u ponovljenom postupku, objavilo je nepravomoćnu presudu za zločine počinjene u zagrebačkoj Gajevoj ulici i Kerestincu. Svi optuženici proglašeni su krivima za počinjenje ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122 OKZRH i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl.120 OKZRH.

Prvo-optuženi  Stjepan Klarić osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od 8 godina (čl. 122 OKZRH 5 god., čl.120 OKZRH 5 god.), drugo-optuženi Dražen Pavlović osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od 3 godine (čl. 122 OKZRH 2 god., čl. 120 OKZRH 2 god.), treće-optuženi Viktor Ivančin osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od 5 godina (čl. 122 OKZRH 3 god., čl. 120 OKZRH 3 god.), četvrto-optuženi Željko Živec osuđen je na 1 godinu i 6 mjeseci (čl. 122 OKZRH), peto-optuženi Goran Štrukelj osuđen je na 2 godine zatvora (čl. 120 OKZRH), isti nije bio prisutan tijekom izricanja presude. Prvooptuženiku i trećeoptuženiku određen je istražni zatvor s obzirom na visinu kazne koja im je izrečena te su odmah upućeni na izvršenje iste.

Dana 19. veljače 2015. započelo je ponovljeno suđenje protiv Stjepana Klarića, Dražena Pavlovića, Viktora Ivančina, Željka Živeca i Gorana Štrukelja.  Optužnicom, koja je u međuvremenu izmijenjena, petorici optuženika na teret su stavljena dva kaznena djela, ratni zločin nad civilima te ratni zločin nad ratnim zarobljenicima.

Optuženici se terete  da su u razdoblju od sredine mjeseca siječnja 1992. do 29. travnja 1992., na razne načine zlostavljali ukupno 29 osoba čime su im nanijeli velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i to prvooptuženi Stjepan Klarić temeljem zapovjedne odgovornosti – nesprečavanja podređenih da muče i nečovječno postupaju prema ratnim zarobljenicima te za neposredno počinjenje kaznenog djela. Ostala četvorica optuženika terete se  kao neposredni počinitelji.

U prijašnjem postupku optuženicima je za kazneno djelo ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima (29) koje kao radnje izvršenja uključuje fizičko zlostavljanje, puštanje električne struje kroz tijelo te razne oblike seksualnog iživljavanja, primjerice stavljanje elektroda u spolovilo, plesanje u muško-ženskim parovima- žene obnaženih grudi, muškarci obnaženih genitalija i obrnuto, masturbiranje pored nagih zarobljenica…, te višestruka silovanja, odmjerena kazna ispod predviđenog zakonskog minimuma od 5 godina. Trojica su osuđena na kazne zatvora u trajanju od godinu dana, jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine, prvooptuženik kao de facto i de iure zapovjednik te neposredni počinitelj na 3 i pol godine.

Nepravomoćna oslobađajuća presuda za zločin u Borovu Selu

Dana 23. ožujka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je presudu, kojom je okr. Radenko Alavanja oslobođen optužbe. Za počinjenje ratnog zločina teretio se po zapovjednoj odgovornost,  kao zapovjednik TO Borovo Selo. Naime, u razdoblju od 18. do 22. studenoga 1991. godine, nakon okupacije Vukovara, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio je spriječiti podređene u nanošenju tjelesnih ozljeda i protupravnom zatvaranju se civilnog stanovništva.

Usmeno obrazlažući presudu predsjednik sudskog vijeća je naglasio da je vijeće utvrdilo da je u Borovu Selu počinjen je jedan od najtežih zločina prema civilima (ubijeno je 39 civila, a za 32 osobe, koje su mučene, ispitivane, premlaćivane, te su deportirane i od tada im se gubi svaki trag, još uvijek se traga); da je okr. Radenko Alavanja je u kritično vrijeme bio zapovjednik TO Borova Sela. No, suprotno navodima optužnice, vijeće, izvodeći personalne dokaze, i to uglavnom iskaze oštećenika, ljudi kojima su ubijeni ili nestali najbliži srodnici,  nije našlo utvrđenim da je okr. Radenko Alavanja sudjelovao u mučenjima, ubijanju, te nije imao ovlasti zapovijedanja nad onima koji su mučili, zlostavljali i ubijali civile.

Vijeće je detaljno analiziralo dokaz, koji je pred kraj dokaznog postupka predložilo ŽDO iz Osijeka (espertiza belgijskog časnika UN u ulozi, organizaciji, ustroju, djelovanju bivše JNA – operativna grupa „jug“, u postupku protiv vukovarske trojke). Utvrđeno je da su zločini počinjeni u Borovu Selu, kao i u Vukovaru i široj okolici, dio plana bivše JNA za uništenjem svih koji su bili u HV ili su imali bilo kakve veze, čak i rodbinske s pripadnicima HV. Utvrđeno je da su ispitivanja, odvajanja ljudi (trijažu) radili pripadnici sigurnosnog tima bivše JNA, koji su na područje Vukovara i okolice došli u vrijeme pada Vukovara. Iz iskaza jednog pripadnika TO

Borovo Selo, a to je jedan u nizu izvedenih dokaza, utvrđeno je da su uz Radenka Alavanju u školi u Borovu Selu, gdje se uglavnom događa zločin, ispitivanje, selekcija, odvođenje na ubijanje, bili visoki oficiri bivše JNA, koji su zabranili spašavanje civila i ratnih zarobljenika, koje su pojedini mještani Borova Sela pokušali spasiti (svoje prijatelje, radne kolege, tazbinske srodnike…). Stoga je Vijeće donijelo oslobađajuću presudu, a troškovi postupka pali su na račun proračunskih sredstava.

Nepravomoćna presuda za zločin u selu Borovac

Dana 29. ožujka, Županijski sud u Zagrebu, u ponovljenom suđenju, oslobodio je opt. Mitra Vujakiliju  za počinjenje ratnog zločina nad civilima, u mjestu Borovac, dana 1. listopada 1991., tijekom trajanja nemeđunarodnog oružanog sukoba.

Iako je nesporno utvrđeno da je okrivljeni usmrtio civila Jovana Ljiljka, o čemu je detaljno i vjerodostojno iskazivala svjedokinja, sud je utvrdio da se ne radi u pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela ratnog zločina već ubojstva s neutvrđenim motivom, koje zbog zastare nije više utuživo u kazneno-pravnom smislu.

Vijeće elemente ratnog zločina nije našlo niti u navodnom ponižavanju i zlostavljanju dvojice civila, kojima je optuženik pretraživao odjeću i to po prethodno ispaljenom pucnju s nepoznatog lokaliteta.

Novo izručenje optuženika za ratni zločin

Dana 8. ožujka, Crna Gora je iz ekstradicijskog pritvora, izručila Republici Hrvatskoj srbijanskog državljanina, generala u mirovini Borislava Đukića. Crnogorska policija uhitila je Borislava Đukića dana 18. srpnja 2015. godine u zračnoj luci Tivat, kada se želio vratiti u Beograd. Uhićen je na temelju hrvatske tjeralice. Borislav Đukić optužen je 1995. godine za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Optužnicom mu se stavlja na teret rušenje brane na Peruči. Istom optužnicom obuhvaćeni su i Ratko Mladić, zapovjednik IX kninskog korpusa bivše JNA, sada pokojni general Mile Novaković, zapovjednik tzv. “Srpske vojske Krajine”, te major Milan Korica, zapovjednik svih pograničnih jedinica milicije tzv. “SVK”-a. Optuženik se nalazi u istražnom zatvoru Županijskog suda u Splitu.[4]

[1]          https://vlada.gov.hr/vijesti/postujmo-dosegnute-demokratske-vrijednosti/18652

[2]          U ratu zakoni šute” (Ciceron, Oratio pro Milone, 52. p.n.e.)

[3]          http://www.icty.org/x/cases/seselj/tjug/bcs/160331_summary_of_the_partially_dissenting_opinion.pdf

[4]          Za sadržaj izvještaja isključivo su odgovorne organizacije izdavači te on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora. Ovaj izvještaj je nastao u sklopu projekta ‘Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava’, uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva.

NOVI DVOTJEDNI IZVJEŠTAJ

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

________________________________________________________________________

Osijek, Zagreb, Bjelovar 26. veljače  2016.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata

Porast međunacionalnih sukoba u poratnim krajevima

U zadnja dva tjedna u Republici Hrvatskoj dogodila su se dva međunacionalna sukoba. Jedan u Vukovaru, gdje je žrtva bio mladić star 19 godina, hrvatske nacionalnosti, a jedan u Okučanima, gdje je žrtva bio mladić star 22 godine, srpske nacionalnosti. Zajedničko im je, osim što su žrtve mladi ljudi, jedva punoljetni, činjenica da je na strani napadača, u oba slučaja, sudjelovalo više osoba; da se napadi događaju tijekom vikenda, noću, na javnim mjestima, da su posljedice tih napada tjelesne povrede žrtava; te da su napadači pokazali upornost i brutalnost u izvršenju djela.

U prvom slučaju Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara je, temeljem kaznene prijave Policijske uprave Vukovarsko srijemske, Policijske postaje iz Vukovara, donijelo rješenje o provođenju istrage protiv trojice hrvatskih državljana, zbog  postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela pokušaja teškog ubojstva iz čl. 111. t. 4. u svezi čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona, te protiv trećeokrivljenika zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ-a i nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 1. KZ-a.

U drugom slučaju Policijska uprava Brodsko posavska podnijela je Prekršajnom sudu u Novoj Gradiški optužni prijedlog protiv više osoba, između ostalog protiv žrtve i petorice napadača, zbog prekršaja narušavanja javnog reda i mira.

Analizirajući ova dva događaja, osim što zabrinjava nasilje, brutalnost, koje je u oba slučaja evidentno, zabrinjava i činjenica što u oba slučaja napadači i žrtve su osobe različite nacionalne pripadnosti. Obadva slučaja događaju se na prostorima bivših ratnih sukoba, prisutne međunacionalne netolerancije, prostorima opterećenim većim brojem nezaposlenih mladih osoba.

Razlozi za napad u obadva slučaja su indikativni. U jednom je procijenjeno da se radi o navijačkom sukobu, u drugom da su dvije pjesme izazvale međusobni sukob. No, u oba slučaja se radi o različitoj nacionalnoj pripadnosti žrtava i napadača.

Mora se primijetiti da je ŽDO iz Vukovara, koristeći potencijalne indikatore zločina iz mržnje, pravilno ocijenilo da se radi o kaznenom djelu pokušaja teškog ubojstva, počinjenog iz mržnje (čl. 111.t.4. KZ). Zločin je počinjen prema pripadniku, u konkretnom slučaju, većinskog naroda (okolnost povezna sa žrtvom). Počinitelji su pripadnici jedne navijačke skupine, žrtva je ili bila percipirana kao pripadnik druge navijačke skupine, ili je to doista i bila. Ponašanje počinitelja je karakteriziralo brutalnost napada, a rezultat toga napada su ozljede koje je žrtva zadobila, u konkretnom slučaju teške tjelesne povrede.

No, događaj u Okučani svakako zaslužuje više pozornosti. Čini se da bi u konkretnom slučaju nadležno ŽDO iz Slavonskog Broda zatražiti dodatne izvide od Policijske uprave Brodsko Posavske, i to upravo koristeći navedene potencijalne indikatore zločina iz mržnje. Prije svega zbog činjenice da je pet osoba, od toga jedna malodobna, dvije u životnoj dobi od preko trideset godina, jedna u životnoj dobi od 42 godine, tuklo žrtvu. Razlog napada također je indikativan, jer se radi, navodno o pjesmama, a potom i o fotografiji na Facebooku. Rezultat napada su tjelesne povrede, u konkretnom slučaju se radi o lakšim tjelesnim ozljedama.

Za prevenciju međunacionalnih sukoba, ali i svakog drugog oblika nasilja, potreban je adekvatan odgovor pravosuđa, pravilna ocjena težine zločina, njegovih motiva, kako na žrtvu i njezinu obitelj, teko i na okolinu u kojoj žrtva živi i u kojoj se zločin događa. Osim toga, potreban je angažman cjelokupnog društva, konstantni rad sa potencijalnim žrtvama, rad sa skupinama, koje potencijalno mogu biti nasilne. Priopćenja političkih stranaka, politička prepucavanja, zasigurno neće pridonijeti stvaranju tolerantnog ozračja. U sredinama, u kojima evidentno ima nepovjerenja, nesnošljivosti, potreban je dubinski rad na rješavanju predrasuda, suočavanju s problemima, rad na prevenciji nasilja.

Rad na istraživanju, otkrivanju, te prevenciji zločina iz mržnje Republika Hrvatska, kao članica Ujedinjenih naroda i Europske Unije, ima temeljem niza međunarodnih pravnih akata[1].

Na i dalje prisutnu diskriminaciju nacionalnih manjina, osobito Srba i Roma, u Republici Hrvatskoj upozorio je i Amnesty International u svom godišnjem izvještaju za 2015. godinu[2].

Oslobađajuća presuda za zločin u Gruborina

Dana 26. veljače je objavom oslobađajuće presude okončano ponovljeno suđenje za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Gruborima, koje je započelo 15. veljače 2016. pred izmijenjenim vijećem Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, koji je u obrazloženju presude utvrdio da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ Lučko.

  1. kolovoza 1995. godine, u zaseoku Grubori pored Plavnog, počinjen je ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Pripadnici ATJ Lučko ubili su mještane starije dobi, Jovu Grubora, Miloša Grubora, Mariju Grubor, Milku Grubor, Đuru Karanovića i Jovana Grubora pok. Damjana, koje su ondje zatekli. Većina mještana Plavnog i Grubora se toga dana ujutro uputila prijaviti UNPROFOR-u u školskoj zgradi u Plavnom, a u vezi odlaska u tadašnju SR Jugoslaviju ili zbog eventualnog ostanka u Hrvatskoj. Civili srpske nacionalnosti koji su toga jutra ostali u svojim domovima su ubijeni, a gotovo sve kuće u zaseoku su zapaljene.

Zbog zavjere šutnje između tridesetak sudionika akcije u kojoj je ubijeno šest starijih srpskih civila kao i neučinkovitosti istrage i suđenja, teret odgovornosti zbog počinjenog zločina, još uvijek ostaje na svim pripadnicima ATJ Lučko.

Ako taj zločin, koji su i prema tvrdnji suca Turudića nesumnjivo počinili pripadnici elitne jedinice hrvatske specijalne policije, ostane bez osude, predstavljat će trajnu sramotu za Hrvatsku. Očekujemo da će se Državno odvjetništvo RH žaliti na oslobađajuću presudu. Očekujemo i da će DORH pokrenuti istragu protiv drugih pripanika ATJ Lučko za koje je utvrđeno da su među njima nedvojbeno počinitelji zločina.

Zabrinjava i da je DORH prekvalificirao optužbe koje su upućivale na zapovjednu odgovornost Željka Sačića u pomaganje kaznenog djela ratnog zločina za koje je nastupila zastara, posebno jer su tijekom ovog postupka brojni svjedoci (Marko Gojević, Karolj Dondo, Čedo Romanić, Zvonko Gambiroža te Stjepan Buhin) spominjali prisutnost temeljne policije koja je trebala obaviti očevid u selu, ali i Sačićevo korištenje funkcije i utjecaja da se očevid spriječi pod svaku cijenu.

Najava objave dvije prvostupanjske presude pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u predmetima Karadžić i Šešelj

Prvostupanjska presuda opt. Vojislavu Šešelju 31. ožujka 2016.

Raspravno vijeće zakazalo je izricanje presude lideru srpskih radikala i ujedno naložilo vlastima Srbije da poduzmu sve neophodne mjere kako bi osigurale prisustvo opt. Šeselja u sudnici Tribunala. Vojislav Šešelj dragovoljno se predao još 2003. Kazneni postupak započeo je 2007. dok su završni govori okončani još 2012. Prvotno je izricanje presude bilo zakazano za listopad 2013., no usvojen je okrivljenikov zahtjev da se jedan od članova vijeća koje mu je sudilo, danski sudac Frederik Harhoff, diskvalificira zbog objavljivanja teksta u kojem je izrazio zabrinutost zbog “novog smjera” Tribunala i time ostavio “dojam pristranosti” u prilog osude optuženog.

Vojislav Šešelj tereti se isključivo po osnovu individualne, dakle osobe, a ne i takozvane zapovjedne odgovornosti. Njegova odgovornost se u tri točke optužnice kvalificira kao zločin protiv čovječnosti (čl. 5. Statuta MKSJ), a u šest kao kršenje zakona i običaja ratovanja (l. 3. Statuta MKSJ), a na teret mu se stavlja učešće u sustavnim i rasprostranjenim napadima na hrvatsko, muslimansko i drugo nesrpsko civilno stanovništvo u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji, Bosni i Hercegovini i Vojvodini.

Do rujna 1993., a po navodima optužnice, Šešelj je sa znanjem, namjerom i punom sviješću o konzekvencama bio jedan od sudionika u “zajedničkom zločinačkom pothvatu”, sa ciljem trajnog i nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva sa trećine teritorije Hrvatske, iz većeg djela Bosne i Hercegovine, kao i iz dijelova Vojvodine. Šešeljev doprinos tom zločinačkom pothvatu je, prema optužnici, bio višestruk. Prvo, sudjelovao je u regrutiranju, naoružavanju, opremanju i “usmjeravanju” dragovoljačkih paravojih formacija poznatih kao “Četnici” ili “Šešeljevci. Drugo, sudjelovao je u “planiranju i pripremi” osvajanja sela u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji i u općinama Zvornik i Bosanski Šamac, kao i u prisilnom transferu nesrpskih stanovnika tih sela ili njihovom zatvaranju u zatočeničke objekte, gdje su bili podvrgnuti mučenjima, ubojstvima i neljudskim uvjetima života. Treća, najznačajnija Šešeljeva kontribucija zajedničkom zločinačkom pothvatu je njegova “zapaljiva” i “ekstremno nacionalistička retorika” i “ratna propaganda” od 1990.-1994.

Prvostupanjska presuda Radovanu Karadžiću 24. ožujka 2016.

Rardovan Kardžič gotovo 13 godine proveo je u bijegu. Optužen je u srpnju 1995. i jedna je od najviših zvaničnika kojima se sudilo pred Međunarodnim sudom. Karadžić se na teret stvljaju veoma ozbiljne optužbe. Navodi se da je sudjelovao u “sveobuhvatnom” udruženom zločinačkom podhvatu koji je imao za cilj trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo putem činjenja genocida, progona, istrebljivanja, ubojstava, deportacije i prisilnog premještanja.

Nadalje,  sudjelovao je u UZP-u s ciljem pokrtanja i provođenja kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je primarni cilj bio širenje terora među njima.

Karadžić se temeljem individualne kaznene odgovornosti, kroz koncept udruženog zločinačkog podhvata, tereti za genocid nad bosanskih Muslimana u Srebrenici. Naposljetku, navodi se da je optuženi sudjelovao u druženom zločinačkom podhvatu uzimanja pripadnika Ujedinjenih nacija kao talaca kako bi se NATO prisilio od uzdržavanja od zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.

Tijekom suđenja koje je trajalo gotovo 5 godina ispitano je 586 svjedoka. Optužba je zahtijevala kaznu doživotnog zatvora, a obrana oslobađajuću presudu.

Županijsko državno odvjetništvo u Požegi je 1999. godine izdalo optužnicu protiv Radovana Karadžića za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva; da je dana 7. kolovoza 1995. kao predsjednik Republike Srpske osobno zapovjedio zrakoplovno raketiranje pograničnog hrvatskog sela Mačkovac, kojom prilikom su dva zrakoplova tipa “Orao” bacila na selo četiri kazetene bombe i četiri rakete te su poginule dvije osobe, ranjeno devet ljudi, uništeno 20 obitlejskih kuće, sa gospodarskim objektima, mehanizacijom i stokom. Tijekom zrakoplovnog napada uništena je i lokalna rimokatolička crkva “Sv. Matije”.

Uhićenje Tomislava Duića

Dana 19. veljače je u Splitu nakon 15 godina, koliko je proveo u bijegu od hrvatskog pravosuđa, ispred svog stana uhićen osuđenik Tomislav Duić, zapovjednik nekadašnjeg Vojno-istražnog centra Lora i to nakon završenog suđenja u predmetu “Lora 1” i onog započetog u predmetu “Lora 2”. Tomislav Duić je pravomoćno osuđen na osam godina zatvora, za kazneno djelo ratnoga zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima u Vojno-istražnom centru Lora,
Svih ovih godina u dijelu javnosti zločini počinjeni u Lori se negiraju i relativiziraju, iznose se teze o tzv. “političko – pravnoj uroti” usprkos činjenici da je od 2007. godine na snazi pravomoćna sudska presuda (“Lora 1”) kojom je nedvojbeno utvrđena krivnja optuženika, od koji su neki priznali počinjenje kaznenih djela te izrazili kajanje. Kazneni postupak protiv uhićenog Tomislava Duića i dr., optuženih za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u sudskom predmetu “Lora 2”, u tijeku je pred Županijskim sudom u Splitu. Optužnica u aktualnom predmetu “Lora 2”, protiv pravomoćno osuđenih iz “Lore 1”, Tomislava Duića, Tončija Vrkića, Anđelka Botića, Emilija Bungura i Ante Gudića, na snazi je još od 2009. godine, no rasprava nije zakazivana sve do 2014. godine i to zbog prijepora oko suđenja u odsutnosti.

Naime, Tomislav Duić i Emilijo Bungur, koji je uhićen u kolovozu 2015., više od desetljeća su bili u bijegu od hrvatskog pravosuđa. Na koncu je odlučeno da će im se i u ovome postupku suditi u odsutnosti, kao što je to bilo i u slučaju “Lore 1”, s time da im se ovoga puta na teret stavlja psihičko i fizičko zlostavljanje zarobljenih pripadnika JNA i srpskih paravojnih formacija. Trojica zarobljenika (Dušan Jelić, Bojan Vesović i Vade Savić) preminuli su od zadobivenih ozljeda. Podaci prikupljeni od strane organizacija za zaštitu ljudskih prava pokazuju da je žrtava bilo i više. Podsjećamo pripadnici 72. bojne Vojne policije HV-a, Tomislav Duić, zapovjednik Vojnog zatvora Lora, Tonči Vrkić, Anđelko Botić, Emilijo Bungur i Ante Gudić te Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, u tzv. sudskom predmetu Lora 1, osuđeni su jer je Sud na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavajući ih, fizički i psihički zlostavljajući ih, te su ih pri tom mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Presuda je u cijelosti potvrđena od strane Vrhovnog suda RH-a i postala je pravomoćna 6. veljače 2007. godine. Josip Bikić dragovoljno se u studenome 2008. godine predao hrvatskim vlastima i zatražio obnovu postupka te u potpunosti priznao krivnju te izrazio kajanje (više o zločinima u Lori: prilog dvotjednog izvještaja od 18.09.2015.).

Eurospski sud utvrdio diskriminaciju po spolnoj orjentaciji

Dana 23. veljače Europski sud za ljudska prava utvrdio je diskriminaciju po spolnoj orjentaciji kao i povredu prava na osobni i obiteljski života u zahtjevu Pajić protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 68453/13)[3]. Podnositeljici, državljanki BiH su upravna tijela tumačenjem nacionalnog prava (Zakon o strancima) i neprimjenjivanjem ratificiranih međunarodnih konvencija onemogućila spajanje obitelji sa njenom partnericom, državljankom RH. Ona je podnijela prigovor da je diskriminirana na temelju svoje seksualne orijentacije u postupku dobivanja dozvole boravka za spajanje obitelji sa svojim partnericom, u odnosu na izvanbračne raznospolne parove. Konkretno, njihova veza nije bila obuhvaćena pojmom “član obitelji” na temelju članka 56. stavka 3. Zakona o strancima i pojam “drugi rođak” iz stavka 4. istog članka Zakona o strancima se nije primjenjivao na istospolne veze. Postupak pred nacionalnim tijelima pokrenut je 2011. Sud je naglasio da je u posljednjih nekoliko godina znatan broj država članica Vijeća Europe pravno priznao istospolne parove i nihova životna partnerstva te bi s obzirom na navedenu pravnu evoluciju bilo umjetno održavati mišljenje da, za razliku od različitog spola par, istospolni par nije mogao uživati “obiteljski život”.

Pakrački pioniri zaradili prekršajnu prijavu

Učenici pakračke srednje škole su se tijekom karnevalskih dana maskirali u pionire, Jovanku Broz i Josipa Broza Tita. Njih dvadesetak obukli su bijele košulje, crvene marame i “Titovku” te predvođeni ‘Titom i Jovankom’ prošetali Pakracem. No, njihove maske nisu se svidjele svima pa je došlo i do nekoliko prijava pakračkoj policiji kao i prekršajnom sudu. Lipički mjesečnik Compas.com.hr je objavio njihovu ispriku svim građanima Pakraca i Hrvatske: ” Nije nam bila namjera ikome stajati na žulj ili povrijediti ikoga. Nismo se nadali da će biti negativnih komentara kao ni to da je povorka kroz Pakrac prekršajno djelo. Potaknuti pojedinčevim prijavama pakračkoj policiji kao i prekršajnom sudu, još jednom se ispričavamo svim građanima Pakraca i Hrvatske koje smo nenamjerno uvrijedili. Hvala 5.bm razred“. Ostaje nejasno za koje prekršajno djelo ih se tereti te da li je moguće da maškare terete za remećenja javnog reda i mira?

Europski dan žrtava kaznenih djela

Europska komisija je dan 22. veljače proglasila Europskim danom zaštite žrtava kaznenih djela, kada se u svim zemljama članicama EU na prigodan način kroz stručna i edukativna javna događanja po principu međusobne koordinacije svih odgovornih dionika, provodi šira senzibilizacija građana na ovu temu. Direktivom 2012/29/EU o minimalnim standardima za žrtve zahtjeva od članica da žrtvama kaznenih djela osiguraju: da se sa žrtvama postupa s poštovanjem te da policija, državni odvjetnici i suci budu prikladno osposobljeni za rad sa žrtvama,

da se žrtvama pruže razumljive informacije o njihovim pravima i slučaju, da se žrtvama jamči potpora u svim državama članicama, da žrtve mogu sudjelovati u postupku ako to žele te da im se pruži pomoć za sudjelovanje na suđenju, da se ranjive žrtve, kao što su djeca, žrtve silovanja ili žrtve s invaliditetom, identificiraju i na odgovarajući način zaštite, da su žrtve tijekom policijskih istraga i sudskih postupaka zaštićene. Naime, u skladu s člankom 26. Direktive 2012/29/EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, nadležna tijela država članica imaju obvezu poduzimati preventivne mjere s ciljem podizanja svijesti o pravima žrtava kaznenih djela kao i o drugim odredbama ove Direktive. To podrazumijeva provedbu javnih kampanja i drugih oblika senzibilizacije građana u suradnji s odgovarajućim organizacijama civilnog društva i ostalim nadležnim državnim tijelima. Tako je prošli tjedan Ministarstvo pravosuđa organiziralo okrugli stol na temu “Primjena prava žrtava kaznenih djela – iskustva u praksi”, Udruga za podršku žrtvama i svjedocima okrugli stol poda nazivom “Razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja u Republici Hrvatskoj”, a PU Osječko baranjska održala niz preventivnih aktivnosti u cilju senzibilizacije građana o pravima žrtava kaznenih djela u Informativnom centru policije u Osijeku.

Cilj navedenih javnih događanja bio je pokazati dobre primjere iz prakse u dijelu koji se odnosi na primjenu prava žrtava tijekom prethodnog i kaznenog postupka, ali i probleme s kojima se suočavamo. Kako Republike Hrvatska nije u ostavljenom roku uspjela implementirati navedenu Direktivu u nacionalno zakonodavstvo to je ona sada direktan izvor prava pa se stoga zalažemo za sistematičnije upoznavanje njenog sadržaja svih predstavnika tijela koji su u svakodnevnom dodiru sa žrtvama kao i građana Hrvatske.

[1]

Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Savjeta (od 25. 10. 2012. godine) koja uspostavlja minimalne standarde o pravima, podršci i zaštiti žrtava zločina. (56) prepoznati mogući motiv mržnje ili predrasude kod zločina; (57) procijeniti je li žrtva zločina izložena riziku sekundarne viktimizacije, zastrašivanja ili odmazde i da postoje čvrste indicije da će te žrtve imati korist od specijalnih mjera zaštite; Okvirna konvencija Vijeća Evrope za zaštitu  nacionalnih manjina, čl. 6.; Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida od 09. 12. 1948. godine; Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda; Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) odobrena    predložena za potpis, ratifikaciju i pristupanje Rezolucijom Generalne skupštine  34/180 od 18. 12. 1979. Stupila na snagu: 03. 09. 1981. u skladu sa člankom 27.; Konvencija o pravu djeteta (CRC) iz 1989. godine. (Čl. 2.); Deklaracija međunarodne konferencije protiv rasizma, rasne diskriminacije,  ksenofobije i srodnih oblika netolerancije iz 2001. godine.

[2]      https://www.amnesty.org/en/latest/research/2016/02/annual-report-201516/

[3]      Presuda ECHR, od 23.02.2016.: http://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22documentcollectionid2%22:[%22GRANDCHAMBER%22,%22CHAMBER%22],%22itemid%22:[%22001-161061%22]}

DVOTJEDNI IZVJEŠTAJ MONITORIING TIMA OD 5. VELJAČE 2016. GODINE

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 5. veljače 2016.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata
Odluke DORH-a koje zabrinjavaju
DORH/USKOK 21. siječnja 2016. godine obustavio je istragu u predmetu neosnovanog stjecanja stambenog prostora obitelji bivše gradonačelnice Grada Knina, a ujedno podignuo optužnica protiv jedne osobe, ravnateljice Uprave za područja posebne državne skrbi Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti. Okrivljenici se optužnicom stavlja na teret da je u vremenu od sredine 2008. do kraja 2009. godine, protivno odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi, poduzela niz protuzakonitih radnji kojima je obitelji gradonačelnice Grada Knina, osim stambenog prostora površine 126,28 m2, omogućila neosnovano stjecanje vlasništva nad još dvije etažirane stambene jedinice u istoj zgradi u Kninu, površine 128,68 m2. Ostaje nejasno zašto bi optužena ugrozila svoj posao, ako nije potaknuta na zlouporabu položaja i ovlasti od osoba u čiju je korist počinjeno navedeno kazneno djelo, tadašnje gradonačelnice Knina?
Na temelju kaznene prijave Branimira Glavaša protiv zastupnice u Hrvatskom saboru Gordane Rusak, zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela podmićivanja zastupnika iz čl. 339. Kaznenog zakona, USKOK je policijskim službenicima PNUSKOK-a naložio provođenje kriminalističkog istraživanja. Dana 27. siječnja 2016. je doneseno rješenje o odbačaju kaznene prijave, jer iz rezultata provedenog kriminalističkog istraživanja utvrđeno je kako u postupanju Gordane Rusak nisu utvrđena obilježja prijavljenog kaznenog djela, kao niti bilo kojeg drugog kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti. Nesporno je da ista nije primila ili tražila imovinsku korist kako bi u predstavničkom tijelu glasala na određen način, već radi priklanjanja određenoj političkoj opciji.
Dana 7. siječnja 2016. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu donijelo je rješenje o obustavi istrage iz srpnja 2015. protiv dvojice hrvatskih državljana, bivšeg pripadnika policijske antiterorističke jedinice Lučko Frane Drlje i njemu nadređenog Željka Sačića, ratnog pomoćnika zapovjedniku Stožera specijalne policije MUP-a, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u selu Ramljani, neposredno nakon izvršenog zločina u Gruborima. Šturo obrazloženje ove odluke je da iz provedene istrage ne proizlazi osnovana sumnja da bi obojica osumnjičenika počinila ratni zločin u selu Ramljani.
Do dana objave ovog izvještaja, ni policija ni DORH nisu reagirali na ustaške pozdrave i govor mržnje na skupu održanom 26. siječnja 2016. godine pred Vijećem za elektroničke medije.

Discipliniranje novinara
Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva na sjednici održanoj 10. prosinca 2015. godine sa pet glasova uz dva suprotna, izdvojena mišljenja, odlučilo je da je novinar Nikola Bajto prekršio Etički kodeks hrvatskih novinara napisavši, a Ivica Đikić kao urednik objavivši u tjedniku Novosti od 7. kolovoza 2015. godine, satiričnu pjesmicu „Lijepa naša haubico“ koja nakon obilježavanja 20. godišnjice VRA Oluja satirički komentira vojnu paradu i stavove prema neprocesuiranim ratnim zločinima nad srpskim civilima. Vijeće časti, uz izdvojena mišljenja Veronike Rešković i Marinka Jurasića, usvojilo je zaključak da je Nikola Bajto objavljivanjem svoje satirične pjesme dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara, te mu se zbog toga izriče opomena, uz obrazloženje da isti “… i naslovom i tekstom, parodira riječi hrvatske državne himne”, nadalje “da je u pjesmi Nikole Bajte riječ o simplificiranim i paušalnim tezama, koje pritom i dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije), čemu novinarstvo ne bi smjelo služiti, niti bi na takav način smjelo funkcionirati, budući da u svojim nastojanjima, pa i kad se radi o kritici, mora biti konstruktivno, a ne destruktivno i uvredljivo.” U svojim izdvojenim mišljenjima Veronika Rešković i Marinko Jurasić smatraju da se radi o satiri, sastavnom dijelu slobode izražavanja te da se o prijavi novinara Marija Ćužića nije trebalo ni raspravljati jer isti je Nikoli Bajti spočitao izvršenje kaznenog djela iz čl. 349. te kršenje odredbi Zakona o grbu, zastavi i himni te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, a za što nije nadležno Novinarsko vijeće časti, već DORH. Uz njihov zdravorazumski stav dodajemo i da satira prije svega ima snagu relaksiranja, a ne usložnjavanja međunacionalnih odnosa. Zabrinjava što je i veći dio članova Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva podlegao sve snažnijem pritisku za slijeđenjem samo jedne kanonske interpretacije ratnih zbivanja devedesetih. Pošto se Nikola Bajto i Ivica Đikić nisu žalili, odluka Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva je konačna.

Govora mržnje v. sloboda izražavanja
Dana 19. siječnja, Marko Jurič, autor i voditelj emisije “Markov trg”, prikazanoj na lokalnoj zagrebačkoj televiziji Z1, a koju prenose i neke druge lokalne televizije u Hrvatskoj, a prema njegovim riječima, i u Australiji, već je drugi puta poručio svojim sugrađanima sljedeće: “Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom budite oprezni budući je u blizini crkva u kojoj stoluju, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikari. Pripazite, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini”.
Njegovu izjavu, kao eksplicitan govor mržnje osudili su Hrvatsko novinarsko društvo (HND), osobito stoga što takav govor dolazi iz medija, ali i Vijeće za elektroničke medije koje je na sjednici održanoj 22. siječnja 2016. godine, donijelo jednoglasnu odluku o privremenom oduzimanju koncesije nakladniku Z1televizija d.o.o. na tri dana zbog emitiranja emisije “Markov trg”, urednika i voditelja Marka Juriča, zbog kršenja članka 12. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima , a temeljem redovitog nadzora nad radom nakladnika i zaprimljenih mnogobrojnih pritužbi građana. Također je odlučeno da će se spis predmeta proslijediti nadležnom Državnom odvjetništvu na postupanje.
Dana 26. siječnja održan je masovni prosvjed pred Vijećem za elektroničke medije, gdje su stotine učesnika izvikivale “Za dom spremni”, “Rakićka u Srbiju”, “Radmane u Srbiju”, “Kosanoviću u Srbiju”, a njihovi istupi su do danas bez postupanja policije i DORH-a. Isti dan su nevladine organizacije; Kuća ljudskih prava i GONG, pozvale nadležne institucije da podnesu kaznene prijave u vezi s povicima na prosvjedu pred zgradom Vijeća za elektroničke medije (VEM) održanom u organizaciji zagrebačke HVIDR-e zbog trodnevnog oduzimanja koncesije televiziji Z1. Ujedno i saborski zastupnici HNS izjavili su kako je prosvjed pred Vijećem za elektroničke medije “otvoreni pokušaj ugrožavanja postulata pravne države” te kako zabrinjava da mu je legitimitet dao potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš. Stoga, Klub HNS-a najoštrije prosvjeduje protiv takve prakse i poziva zastupnike da u tome ne sudjeluju jer je njihova zadaća čuvati dignitet Sabora, a Vijeće za elektroničke medije je regulatorno tijelo neovisno od politike koje je, poštujući zakon, na tri dana “suspendiralo” Z1 zbog obveze prijave DORH-u “govora mržnje i širenja panike i nespokoja među građanima”. I Radimir Čačić (Klub SDSSa i Reformista) je poručio da nije prihvatljivo da se odluka Vijeća koristi za stvaranje “atmosfere straha i dijeljenja”.
Ova zakonska odredba ne obuhvaća, a što je u skladu sa Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, svaki govor u kojem bi mogli prepoznati neke elemente mržnje, vrijeđanja, diskriminacije, nego onaj koji bi dakle bio poticajan, podstrekački prema drugima i javno poticao i pozivao na nasilje i mržnju. To naravno izaziva i najveće dvojbe i poteškoće u primjeni ove odredbe u sudskoj praksi, kako točno razgraničiti i gdje je precizna granica između zagarantiranog prava na slobodu govora i slobodu izražavanja, i ograničavanja tog prava. Prema Konvenciji o ljudskim pravima članak 10. propisuje pravo na slobodu izražavanja bez miješanja javne vlasti, no istovremeno u članku 17. zabranjuje zlouporabu prava ukoliko se prelaze odrađene granice i na taj način ugrožavaju prava drugih. Koji su to kriteriji, koje su to granice, naravno nije nigdje precizno i jasno propisano. Europski sud za ljudska prava je iskristalizirao nekoliko kriterija koje on sugerira preispitati kada procjenjujemo da li neka izjava predstavlja govor mržnje u smislu kaznenog djela, a to je prvenstveno ispitati svrhu govora – da li postoji namjera, dakle širenje nekakvih rasističkih, diskriminatornih ideja tim govorom, sadržaj govora – da li je on prikladan potaknuti mržnju i nasilje, i konačno kontekst govora u smislu utvrđivanja statusa i uloge počinitelja, dominantne društvene klime, na koji način i kroz koji medij je izražena određena izjava, i koja je konačno bila ciljana publika. Sve te kriterije trebalo bi procjenjivati od slučaja do slučaja kako bi se s relativnom sigurnošću utvrdilo da li se radi o govoru mržnje koji bi predstavljao kazneno djelo ili se pak radi o politički neprimjerenom i na neki način neprikladnom govoru, ali koji iako u sebi sadrži nekakve vrijednosne sudove i diskriminatorne karakteristike ipak ne predstavlja kazneno djelo nego predstavlja slobodu govora koja je kao takva nužna u pluralističkom i demokratskom društvu. U komparaciji gore opisanih medijskih objava, nesporno moramo zaključiti da primjenom navedenih kriterija postoje znatne razlike u svrsi, sadržaju, kao i namjeri širenja diskriminiranih ideja te da uz snažno zagovaranje slobode izražavanja, moramo pozvati DORH na žurno razmatranje kaznenih prijava protiv novinara Marka Jurića.

Prozivanje medija
U emisiji „Markov trg“ emitiranoj 19. siječnja na Z1 televiziji prozvana je ravnateljica HINA-e (Hrvatske informativne agencije). U spomenutoj emisiji čulo se kako “HRT i HINA katastrofalno rade i upropaštavaju novac poreznih obveznika”, kako na tim medijima programe uređuju „polupismeni ljudi i pomalo degenerici“. U HINI je, tvrdilo se, provedena čistka, nije se poštovala pravna procedura, a na pozicije su došli fanovi sadašnje vlasti. Na nekima od portala pojavili su se i tekstovi koji propituju privatni život ravnateljice HINA-e. Ravnateljica Branka Valentić je podnijela prijavu za govor mržnje kao i onu za uvredu i klevetu. Mandat ravnateljice HINA-e traje do siječnja 2017. godine. Od početka njena mandata po našem mišljenju HINA odlično ispunjava zadaću objektivnog informiranja javnosti.
Zabrinjava što matični dnevnik Sanje Modrić Novi list nije želio objaviti njenu prema Vladi kritičnu kolumnu pod naslovom „Banana premijer”. Cenzuriranu kolumnu prenijeli su društveni mediji i Hrvatsko novinarsko društvo . U situaciji pokušaja cenzure (i prijeteće autocenzure) postala je još jasnija važna ulogu neprofitnih medija u dinamiziranju medijskog prostora i garantiranja prava svih građana na pravovremenu informaciju.
Upravitelj logora Demeljevo nepravomoćno osuđen na četiri godine zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Dana 21. siječnja 2016. Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim okrivljenog Ćazima Behrića za ratni zločin protiv civilnog stanovništva te ga osudio na četiri godine zatvora.
Istog se tereti da je od 11. lipnja 1994. do 13. kolovoza 1994. u logoru Drmeljevo, Velika Kladuša (Bosna i Hercegovina), smještao civile, među kojima je bilo djece, žena, trudnica, invalida, muškaraca svih starosnih dobi te silovao jednu logorašicu. U nehumanim uvjetima, on i njegovi čuvari fizički i psihički su zlostavljali, vrijeđali, uskraćivali medicinsku pomoć civilima koji su se smatrali protivnicima uspostavljene tzv. „Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“. Za naređivanje, planiranje, organiziranje i formiranje više logora na području Velike Kladuše, u kojima je bilo zatvoreno najmanje 5000 osoba, 2002. godine je osuđen Fikret Abdić kojem je dosuđeno 15 godina zatvora pri Županijskom sudu Karlovcu.
Suđenje protiv opt. Ćazima Behtića je započele 13. ožujka 2015. godine, a neki od svjedoka saslušani su pred tijelima kaznenog progona u Bosni i Hercegovini. Ovaj sudski postupak rezultat je suradnje Tužilaštava BiH, posebnog odjela za ratne zločine i DORH. Optuženi je uhićen u veljači 2014. godine u Vojniću gdje je u to vrijeme živio. Tijekom istrage, kao i tijekom suđenja, protiv optuženog Ćazima Behrića određen je istražni zatvor iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. ZKP/08 (opasnost od bijega), jer iz podataka u spisu proizlazi da optuženik ima dvojno državljanstvo, odnosno državljanstvo Republike Hrvatske i državljanstvo Bosne i Hercegovine.
Nakon izricanja presude okrivljenom Ćazimu Behriću ukinuo se istražni zatvor te je pušten na slobodu. Prilikom izricanja presude kao olakotnu okolnost uzelo se u obzir nekažnjavanje okrivljenog te položaj koji je imao kao upravitelj logora Drmeljevo u odnosu na nadređene te mu je stoga dosuđena kazna manja od predviđenog minimuma. Sud je okrivljenom naložio plaćanje troškova suda u iznosu od 5000 kuna te troškove svjedoka u iznosu od 17000 kuna. U okviru pravnog sustava pravde, hijerarhija ozbiljnosti zločina postaje vidljiva kada se govori o broju godina koje počinioci treba da odsluže u zatvoru. Žrtve često to vide kao ekvivalent obimu priznanja koje dovijaju od društva za nasilje koje su pretrpjele. Stoga male kazne za silovanje i seksualno zlostavljanje, prema tome, označavaju i manjak priznanja ozbiljnosti zločina silovanja, kao izvršenja ratnog zločina.

VSRH utvrdio diskriminaciju po spolnoj osnovi u izjavama Zdravka Mamića
Dana 17. lipnja 2015., temeljem izvanredne revizije radi zaštite prava na jednako postupanja izjavljenoj od organizacija civilnog društva: Lezbijske organizacije Rijeka – LORI, Zagreb Pride, Domino i Centra za mirovne studije protiv tuženika Zdravka Mamića, Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je presude VSRH iz 2012. te Županijskog suda Zagreb iz 2011. te utvrdio diskriminaciju po spolnoj orijentaciji. Ujedno je tuženom Mamiću zabranio daljnje istupanje u medijima kojima diskriminira osobe iste spolne orijentacije, naložio da se javno putem medija ispriča te da na svoj trošak objavi ovu presudu u Jutarnjem listu, a sve u roku od tri dana od dostave.
Niži sudovi su odbili tužbu pokrenutu temeljem Zakona o suzbijanju diskriminacije (ZSD) jer su smatrali da se radi o vrijednosnim sudovima, te hipotetskim izjavama koje nisu tužitelje dovele u nepovoljniji položaj po spolnoj orijentaciji pa stoga nema izravne diskriminacije. Nadalje, smatrali su da se ne radi ni o uznemiravanju jer navedena izjava nije imala za cilj ili stvarno predstavila povredu dostojanstva, ili uzrokovala strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Nasuprot stajalištima nižih sudova VSRH u najnovijoj presudi je zauzeo stajalište da su sudovi prvog i drugog stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, da je tuženi u svojim izjavama povrijedio pravo na jednako postupanje, da je verbalnim izražavanjem moguće počiniti diskriminaciju, da je izjava tuženika da su “homoseksualci osobe koje zbog deficita agresivnosti i požrtvovanosti ne mogu uspješno baviti profesionalnim nogometom predstavlja postupanje zbog kojeg bi neka osoba (homoseksualac) mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe (muškaraca heteroseksualca) u usporednoj situaciji (zapošljavanje nogometaša), dakle takvom izjavom počinjena je izravna diskriminacija u smislu odredaba čl. 2. st. 1. ZSD i čl. 3. st. 1. ZSD” .
Vrhovni sud na četiri mjesta spominje “predmet Feryn” kao predmet na kojem temelji svoju odluku. Na sva četiri mjesta, bez navođenja broja i punog naziva odluke, navodi da se radi o odluci Europskog suda za ljudska prava, iako se radi o odluci Europskog suda pravde. Vrhovni sud u presudi ne spominje predmet Europskog suda pravde C-81/12 Asociaţia Accept v Consiliul Naţional pentru Combaterea Discriminării u kojem su činjenice i pravna pitanja za ovaj predmet još relevantnija od “predmeta Feryn”. U tom predmetu radilo se o pitanju da li izjava dioničara u profesionalnom nogometnom klubu da ne bi angažirao nogometaša koji je homoseksualac predstavlja diskriminaciju.
Dana 30. siječnja u Jutarnjem listu objavljena je presuda VSRH i isprika Zdravka Mamića, dana po punomoćnici, odvjetnici Jadranki Sloković:
“Slijedom naloga iz presude VSRH Rev 300/13-2 od 17. lipnja 2015. god., kojom je preinačena presuda VSRH posl. br. Gž 12/11 od 18. travnja 2012. i presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 15 Pnz-6/10-27 od 24. ožujka 2011. god. ispričavam se svim osobama koje smatraju da sam ih diskriminirao svojom izjavom objavljenom u članku dnevnih novina “Jutarnji list” od 16. studenog 2010. god, pod naslovom Ni u mojoj reprezentaciji gayevi ne bi mogli igrati”.
Svako vrijeđanje moćne žene, odraz je nemoći muškarca
Uspostavljanje rodne društvene jednakosti jedan je od ključnih ciljeva i prioriteta razvoja svakog suvremenog društva, pa tako i hrvatskoga. Žene čine oko 51% populacije Hrvatske, što je velik ljudski potencijal koji značajno pridonosi ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju društva. Zadnjih dana svjedočimo napadima na žene, koje su svojim profesionalnim ulogama ili aktivističkim zalaganjem ujedno i medijski eksponirane. Verbalni napadi na žene koji imaju za cilj javno obezvrijediti njihove stavove i vrednote koje ih pokreću, najčešće su usmjereni na njihov privatni život ili njihovu osobnost. Time napadači biraju najosjetljivija područja da što više povrijede i zastraše snažne žene sa željom da ih ušutkaju. Spomenimo samo napad na predsjednicu Vijeća za elektroničke medije, novinarku Mirjanu Rakić, ravnateljicu državne izvjestiteljske agencije Hina, novinarku Branku Valentić, glumicu Ninu Viloić. Načini i sadržaji napada usmjereni su prema njihovom spolu pa se tako prijeti silovanjem ili se za “poklon” donosi kapa – titovka i četnička šajkača, koje šalju silovane žene iz Vukovara. Navodimo samo posljednji primjer direktnog napada na spol moćnih žena koje napadači žele pretvoriti u žrtve koji pritom koristi nesreću pripadnica istog spola. Prijetnje silovanjem potvrđuju duboko patrijarhalnu strukturu društva u kojoj muškarci prijete ženama silovanjem kada ih žele učiniti pokornim. Javnu osudu ovih napada dao je jedino Centar za ženske studije: Utjelovljenje zlostavljačke politike prema ženama , dok su ostale institucije prešutno zanemarile ozbiljnost navedenih događaja. Civilizirano društvo kojem težimo ne tolerira niti jedan oblik nasilja niti prema jednom svome članu ili članici.

Konstituiranje Hrvatskog sabora i Vlade RH te prosvjedi protiv ministra s antidemokratskim stavovima, te prva ostavka vs. pritisci na organizacije civilnog društva
Nakon parlamentarnih izbora 8. studenog 2015., ni jedna od dvije velike koalicije, “Domoljubna koalicija” i “Hrvatska raste”, nije dobila dovoljan broj glasova da bez nove stranke “Most” formira vladu. Nakon dugih pregovora “Most” je ušao u koaliciju s “Domoljubnom koalicijom”, te predložio je za premijera Tihomira Oreškovića, javnosti nepoznatog kanadskog poslovnog čovjeka hrvatskog podrijetla, do tada menadžera u farmaceutskoj korporaciji “Teva”. Konstituirajuća sjednica novog Hrvatskog sabora (8. saziv) održana je 28. prosinca; za predsjednika Sabora izabran je Željko Reiner, član HDZ-a. Za dogovor oko nove Vlade bilo je potrebno mjesec dana, a njen sastav objavljen je 21. siječnja 2016. Istog je dana Platforma 112 poslala otvoreno pismo povodom objave da će ministar kulture biti Zlatko Hasanbegović, a ministar branitelja Mije Crnoja tražeći od mandatara Tihomira Oreškovića da povuče nominacije, zastupnike da uskrate povjerenje ovim osobama s očito antidemokratskim stavovima, a sljedeći dan organizirala prosvjednu akciju Smrt slobode izražavanja na Markovom trgu. Prosvjedima su se oglasili i Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatski P.E.N. centar, Hrvatsko društvo pisaca. Hrvatski sabor izglasao je novu Vladu RH u kasnim noćnim satima 22. siječnja.
Primopredaja između bivšeg ministra branitelja Freda Matića i donedavnog Mije Crnoje kojoj je prisustvovala i nova ministrica socijalne politike i mladih Bernardica Juretić obilježila je isključivost, razbijanje natpisa s imenom ministra i prijeteća atmosfera karakteristične za prosvjed veterana u Savskoj 66 te blagoslov prostorija. Nakon imenovanja novog ministra objavljene su informacije o njegovom nasilnom ponašanju, te prijavi boravišta u Samoboru, a ne u Zagrebu gdje živi zbog čega plaća niži prirez pa je ministar dao ostavku samo šest dana nakon imenovanja.
U raspravama Hrvatskog sabora organizacije civilnog društva bile su tema izlaganja više zastupnika. Na sjednici 22. siječnja 2016. prozvao ih je zastupnik Branimir Glavaš, nepravomoćno osuđen za ratni zločin, komentirajući, prosvjed pred Saborom rekavši: „Mi znamo dobro tko se iza te Platforme 112 krije. To su ljudi koji su navikli u proteklih 20-ak godina živjeti dobro na teret hrvatskih poreznih obveznika i izvlačiti novac iz hrvatskog državnog proračuna… Na čelu tih udruga su različiti kojekakvi čelnici Pusići, Sarnavke, Teršeličke itd., itd., govorim u množini ne idem na nikoga osobno. I oni su osjetili što im sada slijedi kad slijede rezovi. Rezat će se tamo gdje državu i narod najmanje boli, a to su te tzv. nevladine udruge i one će ostati bez novaca. Zbog toga su oni danas bučali ispred Sabora i stvarali privid u javnosti nekakvog nezadovoljstva“. Ovdje želimo istaknuti da spomenute organizacije iz proračuna RH dobivaju manje od desetine ukupnih projektnih sredstva, a istovremeno uplaćuju u proračun kroz poreze više nego što dobivaju kroz podršku. Svoje financijske izvještaje objavljuju na internet stranicama organizacija.
Tijekom rasprave 27. siječnja o izvještaju Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata za 2014. zastupnik Miroslav Tuđman (HDZ) podsjetio je: „…da je pet, šest mjeseci prije presude oslobađajuće Gotovini i Documenta okupila jedan skup na kojem je bio tadašnji predsjednik Republike sa svojim savjetnicima, državni odvjetnik sa svojim zamjenicima, predsjednik Vrhovnog suda sa tezom da neće biti katarze u hrvatskom društvu dok se ne osudi političko i vojno vodstvo Hrvatske iz ’90.-tih godina“ i zaključio: „Sa takvim udrugama dosta je teško raditi“. Ravnatelj Centra u zaključnom je obraćanju istakao: „Znači nismo protiv suradnje, ali jednostavno ne možemo, ipak smo ozbiljna institucija ne možemo surađivati s onima koje ne zanimaju činjenice, a htjeli bi nas navodno suočiti sa činjenicama. Sva sreća haška presuda je bila vrlo jasna… Uostalom, izvrsna je suradnja upravo sa srpskim Helsinškim odborom, gospođa Sonja Biserko je primjer kako se radi. I zanimljivo je da smo mi rečenicu da je Srbija odgovorna za rat i agresiju čuli od predsjednice srpskog Helsinškog odbora, a takvu rečenicu nikada čelnice udruge Documenta nije rekla.“
U raspravi 29. siječnja o Izvješću Nacionalne zaklade za rad civilnog društva za 2014. Josip Đakić (HDZ) rekao je: „Civilne udruge imaju pravo na rad, djelovanje, na sve ono što je u opisu njihovoga posla i što su se registrirali. Jednako tako domovina postoji sa svojim Ustavom i zakonima kao i istinama. I teško je razumjeti da neke od udruga proglašavaju da je u Hrvatskoj bilo građanski rat, da je Oluja pa i generali u datim momentima okarakterizirani kao zločinci ili zločinački pothvat da takvo zastupanje se šalje u Haag, da se svjedoči o tome i da to sve stvar teškoće i hvala Bogu te obmane izjednačavanje, žrtva i agresora, pobjednika i poraženog, istine i laži, političke konstrukcije i manipulacije o građanskom ratu, o agresoru i žrtvi stvarno su bile u fokusu pojedinih udruga civilnog društva. I to je ono o čemu sam htio reći da tako ne bi smjelo biti i da bi kriteriji trebali biti i po tom pitanju jasni, nacionalni kriteriji Nacionalne zaklade za civilno društvo.“ Zastupnik Ladislav Ilčić (Hrast) konstatirao je da je “civilno društvo duboko bolesno”. Nakon rasprava 27. i 29. siječnja iz Documente smo demantirali krive navode, istaknuvši da smo u više navrata govorili o ratu u Hrvatskoj kao agresiji od strane JNA i srpskih jedinica, to jest obrambenom ratu, s nekim elementima građanskog rata.
kao agresiji od strane JNA i srpskih jedinica, to jest obrambenom ratu, s nekim elementima građanskog rata.

DVOTJEDNI IZVJEŠTAJ MONITORING TIMA OD 1. DO 15. SIJEČNJA 2016. GODINE

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 15. siječanj 2016.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata
Zakašnjela sudska osuda govora mržnje
Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je krivim Josipa Šimunića što je 19. studenog 2013. oko 22,15 sati u Zagrebu, na stadionu Maksimir, nakon službenog završetka utakmice nogometnih reprezentacija a za vrijeme dok su se na stadionu još uvijek nalazili navijači, uzeo mikrofon i izašao na središnji dio travnjaka te se okrenuo prema gledateljima i uzviknuo “Za dom”, na što su gledatelji odzdravili “Spremni”, iako svjestan da uzvik “Za dom” uz odzdrav “Spremni”, simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske odnosno da kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prijezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti, čime je počinio prekršajno djelo protupravnog ponašanja opisanog u čl. 4. st. 1. podstavak 7. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima , te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna.
Dana 8. siječnja 2016. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je na navedenu presudu Prekršajnog suda u Zagrebu uložilo žalbu tražeći da Visoki prekršajni sud izrekne strožu novčanu kaznu.
U prosincu 2013., FIFA je odlučila kazniti Josipa Šimunića s deset utakmica suspenzije i 30.000 švicarskih franaka. Prekršajni sud u Zagrebu svoju presudu je donio dvije godine nakon inkriminiranog događaja, te okrivljenog osudio na zakonom predviđenu minimalnu kaznu (članak 39a st. 1. podstavak 2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima propisuje da će se novčanom kaznom od 5.000 do 25.000 kn ili kaznom zatvora u trajanju najmanje od 30 dana do najdulje 60 dana kazniti za prekršaj fizička osoba koja pjeva pjesme ili dobacuje natjecateljima ili drugim gledateljima poruke čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti).
O šokantnoj inicijativi građana da pozdrav „Za dom spremni“ postane službeni pozdrav Hrvatske vojske izvijestili smo u dvotjednom izvještaju od 18. rujna, stoga ipak ova presuda predstavlja skroman pomak u procesuiranju govora mržnje. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova i Visokog prekršajnog suda od 2011. do danas, policija je evidentirala 62 osobe zbog javnog izvikivanja ili isticanja pozdrava “Za dom spremni” te je podnijela 60 prekršajnih i dvije kaznene prijave, a prekršajni sudovi su izrekli 13 osuđujućih presuda na novčane kazne do 700 kuna.
Obustava istrage odgovornosti zapovjednika za ratni zločin nad civilima u Gruborima i Ramljanima
Istraga protiv Željka Sačića, za zločine počinjene 25. i 26. kolovoza 1995. godine u kninskim selima Grubori i Ramljni, rezultirala je prekvalifikacijom ratnog zločina u pomaganje počiniteljima kaznenog djela za koje je odavno nastupila zastara, piše Jutarnji list u članku koji potpisuje novinarka Slavica Lukić, objašnjavajući pozadinu odustajanja od kaznenog progona protiv Sačića.
Nešto prije objave teksta, 7. siječnja 2016., Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu izvijestilo je o obustavljanju istrage za zločin u Ramljanima, i to protiv bivšeg pripadnika policijske antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko Frane Drlje i njemu nadređenog Željka Sačića, ratnog pomoćnika zapovjedniku Stožera specijalne policije MUP-a.
Željko Sačić, kao pomoćnik zapovjednika u Stožeru specijalne policije za akcije pretraživanja i odgovorni zapovjednik na terenu za akcije pretraživanja, od 2009. sumnjičio se, temeljem zapovjedne odgovornosti, za neosiguravanje učinkovitog nadzora nad postupanjem pripadnika postrojbi sukladno međunarodnim konvencijama, iako je znao da su pojedini pripadnici ATJ Lučko skloni kršenju prava civila, a koji su u zaselku Grubori usmrtili šest civila i zapalili većinu kuća.
On je, prema navodima sadržanim u zahtjevu za pokretanje istrage, propustio poduzeti mjere i radnje da se spriječe daljnja takva postupanja, kao i da se počinitelji kazne. Nakon toga je dozvolio da spomenuta jedinica i Frano Drljo kao vođa jedne od skupina nastave akciju, tijekom koje su zapalili više kuća u selu Ramljani, na potezu Knin – Drniš.
Izmjenom službenog izvještaja o tom događaju, sačinjavanjem novog neistinitog izvješće po njegovom diktatu, zabranjivanje vršenje očevida i drugih službenih radnji, o čemu su tijekom prvostupanjskom postupka protiv Frane Drlje i Bože Krajine, provedenim upravo za zločin u Gruborima, posvjedočili Stjepan Buhin, Zvonko Gambiroža, Čedo Romanić, Josip Čelić , Sačić je opstruirao istragu o zločinu i kažnjavanje odgovornih, a što je u optužnici podignutoj protiv njega, u siječnju 2015., okvalificirano kao ratni zločin.
Optužnica je uskoro povučena na doradu, a tužiteljica koja ju je podignula suspendirana je.
Zaključno, za zločin u Gruborima zna se praktički od trenutka počinjenja, bio je i dio optužnice haškog tužiteljstva podignutoj protiv trojice hrvatskih generala, no ni nakon puna dva desetljeća krivci za zločin nisu identificirani i kažnjeni.
(Ne)djelotvornost istrage za zločine VRA Oluja kroz odluke Europskog suda za ljudska prava
Dana 12. siječnja 2016. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu kojom je utvrdio da nema povreda prava na život, kroz provođenje djelotvorne istrage usmrćenja Jovana Treskavice 5. kolovoza 1995. u Kninu za vrijeme VRA Oluja. U svom obrazloženju sud je naveo da iako je tijelo nakon prvog ukopa ekshumirano 2001., a identificirano tek 2010. (prema obdukcijskim nalazima ICTY, prisutnima tijekom ekshumacije uzrok smrti je pucanj u vrat) policija je provela sve potrebne informativne razgovore sa srodnicima ubijenog, mještanima, ali isti nisu doveli do daljnjih tragova istrage te stoga sud nije utvrdio nedostatak volje za provođenje djelotvorne istrage.
Tijekom rujna 2015., u predmetima Vuković (br. zahtjeva: 3430/13 ) i Damjanović (br. zahtjeva: 5306/13 ), Vlada Republike Hrvatske je priznala da istraga usmrćenja srodnika podnositelja zahtjeva Europskom suda za ljudska prava nije bile djelotvorna te da je došlo do povrede zabrane diskriminacije, zajamčene čl. 14. Konvencije, zbog nacionalne pripadnosti ubijenih, a koji su bili Srbi.
U navedenim predmetima je zajedničko što su srodnici podnositelja zahtjeva ubijeni tijekom vojno redarstvene akcije Oluja ili neposredno nakon nje, da kazneni progon nije rezultirao kaznenim postupkom i osudom počinitelja ubojstva/ratnih zločina, a da u građanskom postupku srodnici nisu ostvarili nikakav vid satisfakcije/naknade štete, već naplatu troškova parničnih postupaka.
(Ne)zastupljenost žena u političkom životu Hrvatske
U siječnju 2016, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić zatražila je od Državnog odvjetništva RH obavijest o tome je li pokrenulo ili planira pokrenuti prekršajne postupke temeljem članka 35. Zakona o ravnopravnosti spolova prema svim ovlaštenim predlagateljima kandidacijskih lista koji nisu ispoštovali načelo ravnopravnosti spolova na ovogodišnjim izborima za zastupnike/ce u Hrvatski sabor . Naime, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske sukladno članku 109. Prekršajnog zakona nadležno je pokretati prekršajne postupke, dok nadležni prekršajni sud odlučuje o visini sankcije u okvirima određenima čl. 35. Zakona o ravnopravnosti spolova. Po primitku odgovora Državnog odvjetništva obavijestit će javnost. U osmom sazivu Sabora je čak 10 posto manje žena, odnosno 15 zastupnica manje, te će u parlamentarnim klupama djelovati samo 23 saborske zastupnice, što pored ostalog ukazuje na to da samo uvođenje kvota ne vodi nužno povećanju broja izabranih žena, osobito ne na otvorenim listama.
Preporuke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u vezi upotrebe rodno osjetljivog jezika u službenoj upotrebi
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova po pritužbi Udruge sudskih tumača i prevoditelja na više slučajeva neupotrebe rodno osjetljivog jezika u području rada sudskih tumača/ica, dala je preporuke Ministarstvu pravosuđa, Sudačkoj mreži i Županijskom sudu u Splitu da u pravilnike uvodu uvodnu napomenu o rodnoj neutralnosti spolova, da tekstove izjava i rješenja usklade s propisima koji reguliraju rodno osjetljivo navođenje stručnih naziva te da se ti nazivi izmijene na način da se nazivima u muškom rodu dodaju inačice ženskih mocijskih parnjaka (npr. sudska tumačica/sudski tumač ili sudski/a tumač/ica), pritom uzimajući u obzir stupanj jezične i sadržajne kompleksnosti teksta, u skladu s preporukama Vijeća Europe.
Nakon izvršenog uvida u Pravilnik o stalnim sudskim tumačima (NN 88/08 i 119/08), kao i u tekstove nekih drugih pravnih akata koje je do sada donosilo Ministarstvo pravosuđa, ili pojedini sudovi, Pravobraniteljica je utvrdila da nekoliko propisa (npr. Pravilnik o dodjeljivanju ostavinskih predmeta u rad javnim bilježnicima, NN 35/15 ili Pravilnik o službenim sjedištima javnih bilježnika, NN 51/15) ne sadrži uvodnu napomenu o rodnoj neutralnosti izraza (premda su nazivi zanimanja su pisani isključivo u muškom rodu), a sudska rješenja isključivo nazive u muškom rodu. Do sada se po preporuci oglasio samo Županijski sud u Splitu s očitovanjem da je uveo novu praksu izdavanja tekstova izjava i rješenja u skladu s preporukom.
Prilog: Vremenski prikaz događanja vezanih uz procesuiranje ratnih zločina u izvještajnom razdoblju

Hrvatska:
12/01/2016
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu izvijestilo je o obustavljanju istrage zbog ratnog zločina počinjenog u selu Ramljani, i to protiv bivšeg pripadnika policijske antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko Frane Drlje i njemu nadređenog Željka Sačića, ratnog pomoćnika zapovjedniku Stožera specijalne policije MUP-a.
07/01/2016
Konačno podignuta optužnica protiv Dragana Vasiljkovića, alias Kapetana Dragana, za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima počinjenim od 1991. do 1993. u kninskom zatvoru, Glini, prigradskom naselju Jukinac, selima Gornji i Donji Viduševac te Bruškoj kraj Benkovca.
Za ubojstva, sustavno zlostavljanje zarobljenih hrvatskih policajaca i uhićenih civilnih osoba koji su, prema navodima optužnice, udarani šakama i nogama, volovskom žilom, kundacima pušaka, te za neselektivno granatiranje, opt. Vasiljkovića tereti se po zapovjednoj odgovornosti, ali i za osobno sudjelovanje, posebice u tjelesnom ozljeđivanju.
Kazneni postupak protiv Vasiljkovića (poznatog i kao Daniel Snedden) započeo je još krajem 2005. godine donošenjem rješenja o provođenju istrage. Ubrzo nakon toga izdana je i međunarodna tjeralica. Hrvatskoj je, iz ekstradicijskog pritvora u kojem je bio od 2006., izručen u srpnju prošle godine.
Podizanje optužnice koincidira s odlukom MKSJ o vraćanju predmeta Stanišić & Simatović na ponovno suđenje.
Razmatrajući status Kapetana Draga u predmetu Stanišić i Simatović Raspravno vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je zaključilo da je u periodu od svibnja do kraja kolovoza 1991. godine Kapetan Dragan zapovijedao pripadnicima Jedinice u centrima za obuku u Golubiću i na kninskoj tvrđavi, kao i tijekom djelovanja u Glini i Strugi. Na proslavi u Kuli 1997. godine od Jovice Stanišića primio je priznanje za hrabrost. Igrao je istaknutu ulogu u Jedinici od njenog formiranja pa najmanje do kolovoza 1991. godine pri tom tijesno surađujući sa Simatovićem kojem je izravno odgovarao.
Tijekom ovog postupka obrana nepravomoćno oslobođenih nastojala je dokazati povezanost Kapetana Dragana s tadašnjim Krajinskim vlastima dok je negirala vezu sa srpskim sigurnosnim aparatom.
22/12/2015
Sa završnim riječima optužbe te branitelja sedmorice optuženika, kojima se na Županijskom sudu u Rijeci sudi u odsutnosti, glavna rasprava trebala je biti okončana. No, u međuvremenu je izmijenjena optužnica pa je obrana zatražila dodatni rok za pripremu i očitovanje.
Riječ je o kaznenom postupku protiv bivših pripadnika tzv. Milicije SAO Krajine (Dane Radočaj – Gajota, Nikola Ćuruvija, Đorđe Kosanović, Radoslav Korać, Dragan Galović, Damir Radočaj i Dane Radočaj – Jablan) koje se tereti za ubojstvo dvojice civila muslimanske nacionalnosti, koji su najprije bili brutalno pretučeni, potom usmrćeni hicima iz pištolja te su na koncu njihovi posmrtni ostaci bačeni u jamu nedaleko Gospića.
21/12/2015
Vrhovni sud ukinuo oslobađajuću presudu za zločin nad šestero civila u Gruborima. O krivnji dvojice Frane Drlje i Bože Krajine odlučivat će se u ponovljenom postupku pred izmijenjenim vijećem Županijskog suda u Zagrebu.
Za zločine počinjene tijekom i neposredno nakon Oluje donesena je tek jedna pravomoćna presuda na sedmogodišnju zatvorsku kaznu koju Božo Bačelić, zapovjednik voda izvidničke satnije 113. šibenske brigade HV-a, izdržava za ubojstvo dvoje civila, supružnika i ratnog zarobljenika.
21/12/2015
Na Županijskom sudu u Rijeci nastavljeno je suđenje opt. Ćazimu Behriću za zločin nad civilima zatočenim u logoru Drmeljevo u vrijeme trajanja samoproglašene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Optuženi Ćazim Behrić jedan je od rijetkih optuženika za ratni zločin lišen slobode, i po izmijenjenoj optužnici izjasnio se da nije kriv.
Zamjenik ŽDO Rijeka, Doris Hrast, dostavio sudu optužnicu izmijenjenu u kontekstu činjeničnog opisa. Optuženiku se i dalje na teret stavlja neposredno počinjenje silovanja logorašice te nesprječavanje podređenih u fizičkom zlostavljanju zatočenika – civila u Drmeljevu, od kojih je Rasim Erdić od zadobivenih ozljeda preminuo. U razdoblju koje pokriva optužnica optuženik je navodno bio upravitelj logora.
Tijekom ročišta pročitani su iskazi troje svjedoka danih tijekom njihovog izvanraspravnog ispitivanja u BiH. To su bili, kako se navodi u optužnici, žrtva silovanja te majka i tada maloljetni sin.
Haag:
23/12/2015
Raspravno vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove pod čijom je jurisdikcijom ponovljeni postupak, uvažavajući jamstva vlade Srbije, pustilo je optužene Simatovića i Stanišića na privremenu slobodu do početka suđenja.
Dvojica optuženika bit će pod nadzorom uz svakodnevno javljanje lokalnim policijskim postajama, zabranjena su im samoinicijativna putovanja, svaki kontakt sa žrtvama i svjedocima, kao i izjave medijima. Po nalogu vijeća obvezni su se vratiti u Pritvorsku jedinicu UN u Sheveningenu.
Za zločine počinjene i na teritoriju RH suđeno im je pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Prvostupanjskom presudom od 30. svibnja 2013. godine oslobođeni su svih optužbi, a onda je žalbeno vijeće u prosincu donijelo odluku da se kazneni postupak zbog propusta Raspravnog vijeća vrati na početak.

DVOTJEDNI IZVJEŠTAJ MONITORING TIMA od 14. DO 19. PROSINCA 2015. GODINE

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar 18. prosinca 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje, pravima žrtava rata

Ratni zločini

15/12/2015
Haag:
Žalbeno vijeće MKSJ-a poništilo je oslobađajuću prvostupanjsku presudu, naložilo novo suđenje po svim točkama optužnice i odredilo zadržavanje optuženih Jovice Stanišića i Franka Simatovića u pritvorskoj jedinici Tribunala.
U značajnoj odluci, u kojoj se utvrđuje veza između postupaka sigurnosnih službi i ratnih zločina, odbačena je prvostupanjska presuda utemeljena na standardu prema kojem čelnici Državne sigurnosti Srbije podređenim jedinicama (Crvene beretke – jedinica Državne bezbednosti za posebne namjene Republike Srbije, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda, na čijem čelu je bio Željko Ražnjatović Arkan i Policija SAO Krajine) nisu pružali pomoć usmjerenu prema činjenju zločina već kontroli i održavanju okupiranog teritorija. Optužnica Stanišića i Simatovića tereti, temeljem udruženog zločinačkog pothvata te svih drugih oblika individualne kaznene odgovornosti, za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske (Baćin, Cerovljani, Dubica, Saborsko, Poljanik, Lipovača, Škabrnja, Bruška, Dalj, Erdut, Lovinac, Vukovar, ….) kao i Bosne i Hercegovine.
Prema navodima optužnice, Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Milan Martić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Željko Ražnjatović Arkan, Vojislav Šešelj itd. identificirani su uz optuženike kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja nesrba s teritorija Hrvatske i BiH.
Ponovljeni postupak provoditi će se pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove, pred raspravnim vijećem kojeg će činiti sudac Burton Hall, nekadašnji sudac MKSJ te Seon Ki Park i Solomy Balungi Bossa, suci Međunarodnog suda za Ruandu, a već u petak, 18. prosinca, optuženici će imati mogućnost očitovati se o navodima optužnice.

15/12/2015
Hrvatska:
Pred Županijskim sudom u Splitu je nastavljeno suđenje četvorici optuženika nekadašnjih pripadnika VP RH. Optužnicom je obuhvaćen 21 oštećenik zarobljen kod Nos Kalika. Optuženici se terete za nesprječavanje zlostavljanja i osobno participiranje u zločinu, u Kulinama, tadašnjem vojnom zatvoru u Šibeniku. Prije formalnog započinjanja glavne rasprave, 24. studenog 2015., desetak svjedoka zbog opstrukcija braniteljskog tima, ispitano je izvanraspravno, na ročištima koja su prethodila glavnoj raspravi. Protiv jednog od optuženika, Damira Borsica, u tijeku je pred istim sudom kazneni postupak radi ratnog zločina nad civilima zatočenim u Kulunama.
Ovaj postupak je u fazi glavne rasprave, a presuda se očekuje početkom slijedeće godine.

14/12/2015
Protiv petorice nekadašnjih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, donijelo je rješenje o provođenju istrage. Sumnjiči ih se za permanentno fizičko zlostavljanje civila nastanjenih u okolici Slunja te silovanje jedne mještanke.
09/12/2015
Pred Županijskim sudom u Osijeku započelo je suđenje optuženom Zoranu Vučićeviću, nekadašnjem pripadniku tzv. milicije Erdut. Optuženiku, kojeg se tereti da je ratni zločin nad civilima počinio po naredbi zapovjednika Bože Bolića, sudi se u odsutnosti. U optužnici se navodi da je, u studenom 1991. godine, mučio i zlostavljao bračni par iz Aljmaša, udarajući ih bejzbol palicom te suprugu naredio da se razodjene i kliještima za orahe stiskao mu testise.
08/12/2015
Vrhovni sud je održao javnu sjednicu povodom žalbe optužbe na oslobađajuću presudu optuženima Franji Drlji i Boži Krajini za zločin nad šestero civila u zaselku Grubori, neposredno nakon VRA “Oluja”.
Za zločine počinjene u Oluji donesena je tek jedna pravomoćna presuda na sedmogodišnju zatvorsku kaznu koju Božo Bačelić, zapovjednik voda izvidničke satnije 113. šibenske brigade HV-a, izdržava za ubojstvo dvoje civila, supružnika i ratnog zarobljenika.
02/12/2015
Pred Župnijskim sudom u Osijeku u tijeku je još jedno suđenje u odsutnosti. Dvojica optuženika, Zdravko Pijunović i Ratko Zorić, bivši pripadnici paravojne oružane postrojbe tzv. Teritorijalne obrane Bilje, terete se za zločin nad civilima počinjen zastrašivanjem i višestrukim silovanjem jedne osobe. Prvo ročište je bilo zatvoreno za javnost.
01/12/2015
Glavna rasprava na suđenju opt. Tomislavu Merčepu započela je po treći puta ispočetka, zbog primjene odredbi novog Zakona o kaznenom postupku.
Riječ je o najduljem suđenju za ratne zločine pred hrvatskim sudovima pred prvostupanjskim vijećem (kazneni postupak provodi se od prosinca 2010., a suđenje je pred prvostupanjskim vijećem, u veljači 2015. godine, ušlo u četvrtu godinu i do sada je rezultiralo neposrednim saslušanjem preko 150 svjedoka). Optuženog Tomislava Merčepa teretilo se da je kao zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu te kao savjetnik u MUP-u Republike Hrvatske, od listopada do prosinca 1991. osobno naređivao nezakonita lišavanja slobode, mučenja i ubojstva civila te da, iako je znao da njegovi podređeni neovlašteno lišavaju slobode civile, pljačkaju ih, zlostavljaju, muče i ubijaju, propustio takva nezakonita postupanja spriječiti. Njegovi podređeni tako su na području Kutine, Pakraca i Zagreba nezakonito lišili slobode 52 osobe, od kojih su 43 ubijene, tri se vode kao nestale, dok su ostale osobe preživjele mučenja i zlostavljanja. U međuvremenu ublažena je i optužnica te se Merčepa više ne tereti da je osobno odgovoran za uhićenja preko 52 te mučenja i ubojstva gotovo 23 civila, nego samo za to da ništa nije poduzeo kako bi podređene spriječio u počinjenju ratnih zločina.
Reforma pravosuđa zločini iz mržnje/govor mržnje
14/12/2015
Održan okrugli stol pod nazivom Praćenje reforme pravosuđa te pojavnost i procesuiranje zločina iz mržnje/govora mržnje.
Cilj skupa, na kojemu su sudjelovali predstavnici pravosuđa, akademske zajednice i organizacija civilnog društva, bio je razmotriti kako učinkovitije pratiti što se događa u reformi pravosuđa i u procesuiranju zločina iz mržnje.
Voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, VesnaTeršelič ocijenila je da ima puno razloga za zabrinutost kad je u pitanju povjerenje u pravosuđe i procesuiranje zločina iz mržnje rekavši: “Reforma pravosuđa je proces u kojem se napravi korak naprijed, dva koraka naprijed, pa korak natrag, pa dva koraka natrag… Kad to gledamo u dužem periodu, od recimo pet godina, onda vidimo napredak, ali vidimo da postoje frustracije kod vraćanja postupaka za korupciju ili za ratne zločine” . Upozorila je ignoriranje optužnica kao i prvostupanjskih i pravomoćnih presuda u javnosti. Posebice je istaknula zakašnjelu odluku Ustavnog suda u slučaju koji se vodio za zločin protiv civilnog stanovništva u slučaju Branimira Glavaša. Nakon te odluke Glavaš je, iako prvostupanjski osuđen za zločin nad civilima, postao zastupnik u novom sazivu Hrvatskog sabora. Svjedočili smo da je i na inauguraciji predsjednice i na konstituirajućoj sjednici Sabora bio Tomislav Merčep, koji je optužen za ratne zločine nad civilima.
Zamjenica Pučke pravobraniteljice Lidija Lukina Kezić je rekla da se najveći broj pritužbi građana tom Uredu i dalje odnosi na područje pravosuđa. Ističe kako su građani ogorčeni i tvrde da se presude donose na temelju površnih dokaza te ukazuju na zlouporabe položaja, korupciju i sukobe interesa. Pritom se primjedbe ne odnose samo na sudove nižeg ranga, već i na Vrhovni, pa čak i Ustavni sud. Što se tiče sudskih postupaka radi diskriminacije, povećan je broj prekršajnih postupaka, no malo je kaznenih postupaka, kojih je u 2014., prema podacima Ministarstva pravosuđa, bilo 19.
Profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Alan Uzelac upozorio je da u javnosti postoje dva suprotstavljena pola kada je riječ o percepciji pravosuđa između kojih je vrlo malo stvarnog dijaloga. S jedne strane, tu je javnost koja je kritična prema pravosuđu, a s druge stajalište sudske vlasti koja smatra da u tom sustavu nema većih problema odnosno da do njih dolazi zbog nerazumijevanja javnosti.
Promjene u pravosuđu od 90-ih godina do danas bile su spore, ali nema dokaza da se nešto korjenito promijenilo, drži Uzelac. Ističe kako su reforme bile pojačane pod pritiskom ulaska u EU, ali nedovoljno da se sve mjere i stvarno provedu. Nakon ulaska u EU, tvrdi, vidljiv je retrogradni pravac koji vodi u opasnost da se demontira sustav koji je bio uvjet za pristup EU.
Novinarku Slavica Lukić ne čudi nepovjerenje “Jedna od tema koje su sigurno oblikovale predodžbu građana o radu pravosuđa su tzv. veliki antikorupcijski sudski postupci i njihovi ishodi. Riječ je o velikim predmetima USKOK-a koji su počeli u finišu pristupnih pregovara s EU, a poklopili su se, slučajno ili ne, s odlaskom premijera Ive Sanadera. Prisjetimo se afera Podravka, HAC i Hrvatska poštanska banka u koje je uključen najviši menadžment hrvatskih državnih tvrtki. Kao kruna došli su i predmeti protiv samog Sanadera. Svjedočili smo spektakularnim hapšenjima pred kamerama i curenju informacija iz istraga. Bila su velika očekivanja građana da se pravosuđe ulaskom Hrvatske u EU reformiralo i uspjelo izvući iz stiska politike, koja na kraju nisu ispunjena”.
Državno sudbeno vijeće
26/11/2015
Ponavlja se natječaj za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Niti jedan od troje kandidata, Ivan Turudić, aktualni predsjednik, Jasna Smiljanić te Oliver Mittermayr nisu dobili potporu šest članova Vijeća.

Dvotjedni izvještaj od 18. rujna 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar 18. rujna 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu suočavanja s prošlošću

Uhićenja optuženh za ratne zločine

Đorđe Stojaković je izručen iz Irske 17. srpnja 2015. godine, temeljem Europskog uhidbenog naloga. Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara podiglo je optužnicu br. K-DO-30/10, od 8. prosinca 2010. godine, kojom je optužilo Đorđa Stojakovića da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, radnjom nečovječnog postupanja prema ratnim zarobljenicima. Stavlja mu se na teret da je 19. studenoga 1991. godine, na području Srbije, nedaleko od mosta Erdut Bogojevo, iz autobusa kojim su prevoženi ratni zarobljenici iz Borovo Commerce-a, izvukao dvojicu ratnih zarobljenika Vladu Kovačevića i Vinka Miljka i zlostavljao ih, tukao.
Umirovljeni srbijanski general Borislav Đukić, optužen za ratni zločin nad civilima u Hrvatskoj devedesetih godina, uhićen je 17. srpnja 2015. u zračnoj luci u Tivtu u Crnoj Gori. Isti je priveden istražnom sucu Višeg suda u Podgorici koji mu je odredio ekstradicijski pritvor. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu br. KT 27/93, od 13. prosinca 1995., kojom je optužilo Ratka Mladića, Milu Novakovića, Borislava Đukić i Milana Koricu da su kao zapovjednici isplanirali i organizirali rušenje brane i hidroelektrane “Peruča”, što su 28. siječnja 1993. njima potčinjeni vojnici izvršili postavljanjem i aktiviranjem eksploziva. Zahvaljujući pravovremenoj intervenciji radnika HEP-a, spriječen je, prema optužnici, cilj rušenja brane – potpuno potapanje i dovođenje u opasnost života više od 50.000 stanovnika Sinja, Trilja i Omiša.
Županijsko državno odvjetništvo Split potvrdilo je informaciju vezanu uz uhićenje Emilija Bungura, osuđenog za ratni zločin nad civilima u Lori 1992. godine, a protiv kojeg se vodi još jedan sudski postupak zbog ratnog zločina nad zarobljenicima u Lori. Emilio Bungur, od 2004. godine nedostupan hrvatskom pravosuđu, uhićen je u Žaboriću pored Primoštena 22. kolovoza 2015. godine te je istoga dana prevezen u splitski zatvor. 28. kolovoza 2015. godine Županijski sud u Splitu zaprimio je njegov zahtjev za obnovu kaznenog postupka.

Državljanin Republike Hrvatske optužen za zločine u Mostaru

8. rujna 2015. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podignulo je optužnicu protiv nekadašnjeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Marija Miličevića, nastanjenog u Republici Hrvatskoj, državljanina Republike Hrvatske, za zločine nad bošnjačkim zatvorenicima počinjene 1993. i 1994. godine na području Mostara , za krivično djelo zločina protiv čovječnosti.
Optuženi Miličević se navedenom optužnicom tereti da je od srpnja 1993. do ožujka 1994., kao zapovjednik Antiterorističke grupe “Benko Penavić” HVO-a, zapovijedao, a nekad i sam izvodio civile bošnjačke nacionalnosti iz logora Heliodrom i odvodio ih na prinudne radove te u “živi štit”. U više navrata, kako stoji u optužnici, zatvorenici su prisiljavani da prave rovove, utvrde i nose pune vreće pijeska na liniji razgraničenja između Armije BiH i HVO-a te je tako tijekom radova poginulo pet civila, dvadeset je ranjeno, a pet civila su fizički zlostavljali njemu podređeni pripadnici Antiterorističke grupe “Benko Penavić”.
Republika Hrvatska, prema čl. 9. Ustava RH, ne izručuje svoje državljane, osim kada se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom EU. Kako tužiteljstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine imaju potpisan protokol o saradnji u predmetima ratnih zločina , postoji mogućnost da uslijed razmjene dokaza, DORH inicira kazneni progon protiv Marija Miličevića.
Pred sudovima u RH trenutno su u tijeku tri postupka, čije optuživanje je rezultat regionalne suradnje po sporazumima tužiteljstava u regiji (za zločin u Velikoj Kladuši: podignuta je optužnica (18. srpnja 2014.) protiv Ćazima Behrića državljanina Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine te je postupak u tijeku pred Županijskim sudom Rijeka, za zločine u logorima Gabela, Silos i Dretelj, ŽDO Split podiglo je optužnicu protiv dvojice okrivljenika, pripadnika brigade HVO-a Knez Domagoj, koji imaju dvojno državljanstvo (RH i BiH), za zločin u logoru Manjača – ŽDO Zagreb podignulo je optužnicu (23. prosinca 2014.) protiv Ratka Andrića, državljanina Republike Srbije, potpukovnika JNA.
Prema podacima izvještaja DORH za 2014. , Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine predalo je podatke i dokaze u pet (5) predmeta u odnosu na osobe koje sad prebivaju u Republici Hrvatskoj i njezini su državljani, a sumnja se da su počinili ratne zločine na području Bosne i Hercegovine. Tako su dostavljeni podaci i dokazi protiv 5 (pet) hrvatskih državljana te je u jednom predmetu podignuta optužnica, protiv 2 (dvije) osobe u tijeku je istraga, a ostali se predmeti još razmatraju. Okružno državno odvjetništvo u Doboju je dostavilo podatke vezane uz 10 (deset) hrvatskih državljana koji se razmatraju pred nadležnim županijskim državnim odvjetništvima.

Osuda inicijative za rehabilitaciju pozdrava “Za dom spremni”

Šokantnu inicijativu građana da pozdrav „Za dom spremni“ postane službeni pozdrav Hrvatske vojske koje su među ostalima podržala i dvojica biskupa Katoličke crkve i to pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić i biskup sisački Vlado Košić, nisu prihvatili ni predsjednica Republike Hrvatske, niti drugi politički ili stranački lideri. Inicijativa je ocijenjena provokativnom pa i protucivilizacijskom, pošto je pozdrav korišten samo u vrijeme ustaške Nezavisne države Hrvatske i izjednačen je s nacističkim pozdravom. Među reakcijama organizacijama civilnog društva izdvajamo izjavu Hrvatskog P.E.N. centra: “Protivimo se recentnom prijedlogu da ustaški pozdrav Za dom spremni postane službeni pozdrav Hrvatske vojske i osuđujemo isticanje ustaških simbola na javnim mjestima i priredbama. Upozoravamo na pojavu sve učestalijeg krivotvorenja povijesti i negiranja zločina počinjenih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napose u logoru smrti Jasenovcu. Osuđujemo ponašanje dijela hrvatske Katoličke crkve koji neskriveno daje potporu tim pojavama i njezinim protagonistima. Zabrinuti smo i zbog neznanja mladih naraštaja o tom razdoblju hrvatske povijesti i njihove ravnodušnosti, čemu su razlogom udžbenici i uopće nespremnost da se o njemu objektivno i istinito govori. Izraze neoustaštva sagledavamo u širem sklopu pojave i jačanja neonacizma ne samo u dijelovima Njemačke, nego i drugdje u Europi, čija su posljedica rast ksenofobije, rasizma i novog antisemitizma. Oni su ozbiljna prijetnja realizaciji načela europskog zajedništva, otvorenosti i demokratizaciji društva.“
Osim povijesnih, političkih i društvenih razloga za odsustvo osude ustaških zločina njihova nasljeđa, kroz dosadašnje monitoriranje procesuiranja zločina iz mržnje zamijetili smo manjkavosti zakona kao i njihove primjene. Upotreba ustaškog pokliča kažnjava se po nekoliko prekršajnih zakona, a u rjeđim slučajevima, i to kada je ustaški pozdrav povezan sa još kakvom radnjom, primjenjuje se Kazneni zakon. U praksi to znači primjenu Zakona o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima, Zakona o javnom redu i miru, te Zakona o javnom okupljanju. Tako Kazneni zakon regulira govor mržnje kao javno poticanje na nasilje ili mržnju (članak 325.), Članak 4. Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima propisuje što nije dopušteno na tribinama stadiona i predstavlja prekršaj: pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti. Bez obzira što je kaznenim zakonom predviđeno kažnjavanje svakog tko izravno poziva na mržnju i nasilje ili ističe simbole koji na to pozivaju, nije izričito navedeno koji su to simboli. Prema podacima dostupnim kroz medijske natpise dobivenih od Ministarstva unutarnjih poslova i Viskog prekršajnog suda od 2011. do danas, policija je evidentirala 62 osobe zbog javnog izvikivanja ili isticanja pozdrava “Za dom spremni” te je podnijela 60 prekršajnih i dvije kaznene prijave, a prekršajni sudovi su izrekli 13 osuđujućih presuda na novčane kazne do 700 kuna.
Ujedno navedena inicijativa predstavlja potpun izostanak pijeteta prema žrtvama fašističkog terora.

Relativiziranja zločina počinjenih u ustaškim logorima Slana i Metajna
Kad je izraelska TV ekipa početkom rujna stigla na na otok Pag kako bi snimali dokumentarni film o ustaškim koncentracijskim logorima u uvali Slana i Metajni na otoku Pagu, mještani Metajne su pozvali policiju zbog navodnog neovlaštenog snimanja škole, tvrdeći da o zločinu ne znaju ništa i da se nikad nisu dogodili pa je izraelska TV ekipa napustila Pag u pratnji policije.
Posjećamo da su logori smrti Gospić-Jadovno-Pag osnovani sredinom travnja 1941. funkcionirali kao gubilišta do zatvaranja i reokupacije ovog područja od strane talijanskih fašista sredinom kolovoza. U tom je logorskom kompleksu ubijeno viče desetina hiljada Židova i Srba iz svih krajeva tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. U logore Slana (za muškarce) i Metajna (za žene i djecu) na Pagu dopremani su u najvećem broju zatočenici iz radnog logora Ovčara, nedaleko od Gospića. Na osnovu talijanskih dokumenata i svjedočenja preživjelih utvrđeno je da je vrlo velik broj ljudi umoren i bačen u more već u paškom kanalu, na putu do Paga. Životni izgledi zatvorenika i zatvorenica mjereni su nezamislivom mržnjom, ustaškim hirovitim mučenjima, silovanjima i planskim pogubljenjima. Posljednji logoraši Slane bili su prvi zatočenici i graditelji logora Jasenovac. Neki istraživači procjenjuju da je na Pagu pobijeno oko 8.000 žena, djece i muškaraca.
Tri puta je postavljana ploča u spomen na Srbe, Židove, Rome i Hrvate koji se nisu slagali s ustaškim režimom i tri puta je razbijana, posljednji put u srpnju 2013. Organizacije civilnog društva prosvjedovale su zbog uzastopnih uništavanja ploče te zahtijevale policijsku istragu. Aneta Lalić iz Srpskog narodnog vijeća u emisiji Prizma komentirala je: “Pag nije jedino mjesto stradanja ni jedino mjesto kulture zaborava, poricanja genocida i holokausta u Republici Hrvatskoj. Možemo reći da danas postoji atmosfera u kojoj je normalno opetovano uništavanja ploča u roku od dva do desetak dana od njihova postavljanja… Jako je žalosno da na tako ograničenom teritoriju kakav je otok policija nije u stanju pronaći krivce ili krivca. Činjenica da krivci nisu pronađeni pokazuje da nema nikakvog interesa za to i da je atmosfera poricanja onog što se dodađalo na Slani u tri ljetna mjeseca 1941. prisutna na svim razinama vlasti na otoku Pagu.“

Nestali

Međunarodni dan nestalih osoba (30. kolovoza) je dan sjećanja na sve osobe koje se smatraju nestalima, bez obzira jesu li nestale u okrilju oružanih sukoba, zločina protiv čovječnosti ili kršenja ljudskih prava.
29. kolovoza 2014., potpisana je Deklaracija Međunarodne komisije za nestale osobe “Uloga države u rješavanju pitanja osoba nestalih uslijed oružanih sukoba i zloupotreba ljudskih prava” u Mostaru, a potpisali su je tadašnji predsjednici država: predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
28. kolovoza, u Zagrebu su se sastali članovi Upravnog odbora Regionalne koordinacije udruga obitelji nestalih osoba s područja bivše Jugoslavije, sa sjedištem u Sarajevu, a koju čini 17 udruga obitelji nestalih osoba iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore. Cilj sastanka bio je donošenje zajedničkog stava o pitanju nestalih osoba i apel za ubrzanje cjelokupnog procesa s obzirom na to da više od 12.000 obitelji traga za istinom o svojim najmilijima koji su nestali u ratnim sukobima 90-ih. Ujedno, članovi Regionalne koordinacije, kao predstavnici obitelji nestalih osoba, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost i različitost, traže od zemalja potpisnica Deklaracije, kao i onih koje nisu potpisnice, ispunjavanje obaveze rješavanja sudbina svojih građana.
U Bučju i Pakracu 30. kolovoza 2015. godine održano je središnje nacionalno obilježavanje Međunarodnog dana nestalih osoba koje je organizirao Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja te Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Hrvatske uz potporu Ministarstva branitelja, gradova Pakraca, Lipika, Zagreba, Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Hrvatskog Crvenog križa i visokog pokroviteljstva predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Obilježavanje je započelo polaganjem vijenaca na mjestu nekadašnjeg logora Bučje.
Ispred Ureda za zatočene i nestale osobe RH Ivan Grujić, predstavnik Ministarstva branitelja, naveo je kako je tijekom Domovinskog rata 18.000 osoba bilo zatočeno, od čega je 7.666 oslobođeno. U zadnjih 20 godina otkriveno je 148 masovnih i više od 1.800 pojedinačnih grobnica, a broj nestalih osoba iznosi 2.012.
U predmetu Cipar vs. Turska , Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi iz 2001. je utvrdio da postoji kontinuirana povreda članka 3. Konvencije (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) srodnika nestalih, jer je šutnja turskih vlasti o sudbini nestalih članova obitelji rodbini koja se brinula za njihovu sudbinu uzrokovala tako ozbiljne patnje koje se mogu kvalificirati samo kao nečovječno postupanje. Usvojoj presudi od 12. svibnja 2014. Europski sud je naložio Vladi Turske da isplati 30,000,000 eura Cipru, a koji će taj novac raspodijeliti pojedinačnim žrtvama čiji su srodnici nestali tijekom oružanog sukoba.
Dana 9. rujna 2015. godine, u selu Brvik, općina Bosanski Šamac, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka jedne osobe. Na inicijativu i uporno traženje obitelji žrtve Ive Karalića, pripadnika HVO iz Hasića (općina Bosanski Šamac), koji je zarobljen 24. svibnja 1992. godine na prvoj crti bojišnice, u blizini mjesta Grebnice, nakon zarobljavanja odveden u logor u Bosanski Šamac gdje mu se gubi trag, izvršena je ekshumacija na mjestu koje su svjedoci pokazali kao mjesto ukapanja tijela Ive Karalića. Pronađeni posmrtni ostaci prevezeni su u Institut za nestale osobe u Tuzli, gdje će biti izvršena identifikacija. Obitelj Ive Karalića obratila se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine sa zahtjevom za kazneni progon počinitelja zločina nad Ivom Karalićem. Naime, do danas, koliko je članovima obitelji poznato, niti na jednoj optužnici, niti pred MKSJ, a niti pred Sudom Bosne i Hercegovine, ne navodi se Ivo Karalić kao žrtva .
Prva pregledna Konferencija Konvencije o kazetnom streljivu
U Dubrovniku je od 7. do 11. rujna 2015. održana Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu. Konvencija o kazetnom streljivu zabranjuje upotrebu kazetnog streljiva, te zahtijeva uništavanje uskladištenih zaliha u roku od osam godina kao i čišćenje kontaminiranih područja u roku od 10 godina te osiguravanje odgovarajuće i sveobuhvatne podrške stradalnicima.
Na Konferenciji su sudjelovali predstavnici vlada i civilnog društva iz oko 100 zemalja svijeta.
Tijekom čitave Konferencije članovi Koalicije za kazetno streljivo uključujući i osobe koje su stradale, pratile su napredak postignut u području uništavanja uskladištenih zaliha kazetnog streljiva, čišćenja kontaminiranih područja i pružanju podrške stradalnicima u posljednjih pet godina od kada je Konvencija stupila na snagu, kao i rješavanja problematike vezane uz novu upotrebu kazetnog streljiva. Documenta je uz partnere iz Mine Aid Hrvatska predstavljala civilno društvo u Hrvatskoj.

Prilog: Zločin u Vojno istražnom centru “Lora”

Vojno istražni centar Lora bio je vojni zatvor u Splitu u kojem je Hrvatska vojska od 1992. do 1997. godine držala zarobljene srpske i crnogorske vojnike, ali i civile te hrvatske vojnike tijekom Domovinskog rata. Istražni centar je bio mjesto ozbiljnih povreda odredaba međunarodnog humanitarnog prava, kao i ljudskih prava zatvorenika. Tijekom istraživanja počinjenih zločina u Lori korišteni su mehanizmi međunarodne pravne pomoći za pribavljanje iskaza svjedoka i dokumentacije, pa je tako suradnja ostvarena s Tužiteljstvom/Tužilaštvom Bosne i Hercegovine, Okružnim tužilaštvom u Trebinju, Tužilaštvom za ratne zločine Republike Srbije, Vrhovnim državnim tužilaštvom Republike Crne Gore te Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u.
 Kratki prikaz sudskih i istražnih postupaka:
• “Lora1”
Nakon provedene opsežne kriminalističke obrade 27. rujna 2001. godine Ministarstvo obrane, Služba Vojne policije, Odjel kriminalističke vojne policije podnio je Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu kaznenu prijavu protiv osmorice pripadnika Vojne policije.
Županijski sud u Splitu je u ponovljenom postupku 2. ožujka 2006. donio presudu kojom ih je proglasio krivima izrekavši im kazne zatvora zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, i to okrivljenicima: Tomislavu Duiću i Tončiju Vrkiću kazne zatvora u trajanju od osam godina (8), Davoru Baniću kaznu zatvora u trajanju od sedam godina (7) te Milenku Bajiću, Josipu Bikiću, Emiliju Bunguru, Anti Gudiću i Anđelku Botiću kazne zatvora u trajanju svakome po šest godina (6). Vrhovni sud Republike Hrvatske je 6. veljače 2007. potvrdio navedenu presudu. Okr. Josip Bikić se dragovoljno predao i u obnovljenom postupku gdje je u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela, 29. prosinca 2009. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine. Milenko Bajić je uhićen, prihvaćen je njegov zahtjev za obnovu postupka te je u svibnju 2012. godine osuđen na kaznu zatvora u trajnju od 4 godine i 6 mjeseci.
Osuđeni su Tomislav Duić, kao zapovjednik Vojno istražnog centra “Lora” u sastavu 72. bojne Vojne policije Hrvatske vojske, u naravi vojnog zatvora, Tonči Vrkić kao njegov zamjenik, Milenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić kao pripadnici interventne grupe-voda 72. bojne Vojne policije, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić kao stražari u vojnom zatvoru u kojem su, osim vojnih zarobljenika, protupravno bili zatvoreni i civili uglavnom srpske nacionalnosti, da su od 12. lipnja do početka rujna 1992. godine, Tomislav Duić i Tonči Vrkić dopuštali njima podređenim stražarima te drugim vojnim i civilnom osobama kojima su dozvoljavali ulaz u zatvor, da se prema zatočenim civilima ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, psihički i fizički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, sve i do usmrćenja nekih te su u tome i sami sudjelovali, povrijedivši tako odredbe Ženevskih konvencija.
Uslijed ovakvog postupanja dvije su osobe usmrćene (Gojko Bulović i Nenad Knežević), a osmorici osoba teško je narušeno zdravlje (Mirko Šušak, Lazo Ostojić, Tomo Krivić, Rade Krivić, Uglješa Bulović, Duško Galić, Miroslav Katalina, Đorđe Katić – civili srpske nacionalnosti). Osuđenik Tomislav Duić je od početka postupka u bijegu, a nakon puštanja iz pritvora pobjegli su Milenko Bajić, Josip Bikić i Emilio Bunger te je postupak vođen u njihovoj odsutnosti.
“Lora2”
Kako je nastavljena kriminalistička obrada zbog postojanja sumnji da su u vojnom zatvoru “Lora” počinjena i druga kaznena djela, tako je 8. prosinca 2004. Istražnom centru Županijskog suda u Splitu podnijet istražni zahtjev protiv TOMISLAVA DUIĆA, TONČIJA VRKIĆA, EMILIJA BUNGURA, ANTE GUDIĆA i ANĐELKA BOTIĆA zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a potom (23. prosinca 2008.) je protiv navedenih okrivljenika podignuta optužnica. Optuženike se tereti da su od ožujka do kolovoza 1992. godine u Splitu, i to Tomislav Duić, kao zapovjednik Vojno istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije Hrvatske vojske, u naravi vojnog zatvora “Lora” u Splitu, Tonči Vrkić, kao njegov zamjenik, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić, kao stražari u zatvoru, zajedno s neutvrđenim osobama u Vojno istražnom centru, odnosno u Vojnom zatvoru Lora u kojem su bili zatočeni ratni zarobljenici zarobljeni kao pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi, Tomislav Duić i Tonči Vrkić u navedenom svojstvu dopuštali njima podređenim stražarima te drugim vojnim i civilnim osobama dozvoljavali ulaz u zatvor, da se prema 37 zatočenih ratnih zarobljenika ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, psihički i fizički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali te i sami u tome sudjelovali, povrijedivši tako odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima i druge odredbe međunarodnog prava, uslijed čega su trojica zarobljenika preminula (Dušan Jelić, Bojan Vesović, Vlade Savić), a drugima je teško narušeno zdravlje. Suđenje u navedenom predmetu počinje 9. rujna 2015. pred Županijskim sudom u Splitu.
• “Lora 3”
Kao rezultat suradnje s Vrhovnim državnim tužilaštvom Republike Crne Gore te informacije jedne nevladine udruge, zatraženo je kriminalističko istraživanje zbog sumnji na smrtno stradavanje grupe zarobljenika-pripadnika tzv. “nikšićko- šavničke grupe”, koji su dovedeni u vojni zatvor u “Lori”, gdje su bili zlostavljani. U tijeku je provođenje navedene obrade radi

dvotjedni izvještaj kolovoz 2015.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 21. kolovoz 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata
Govor mržnje u Rijeci zasjenio javna svjedočenja žena o ratu
Dana 05. kolovoza 2015. godine javni razgovor pod nazivom »Drugi rat« zasjenila je eksplicitna pojava govora mržnje, koji je uz uvredljive povike rezultirao i fizičkim napadom na neke od posjetitelja predstave.
Uz velike mjere osiguranja na pozornici HNK Ivana pl. Zajca održana je tribina »Žene u ratu«, odnosno »Drugi rat«, u povodu 20. godišnjice VRA Oluje. U ovom događaju – u organizaciji riječkog HNK-a i Srpskog narodnog vijeća u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću – pet žena različitih nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričalo je svoja sjećanja na ratne događaje, priče koje mogu otvoriti javnu debatu o položaju žena i djece u ratu. Zbog svoje su nacionalnosti, ili nacionalnosti svojih muževa, bile iseljene ili protjerane iz svojih domova, a nekima su muževi ubijeni. Sudbina oca jedne od sudionica još uvijek nije riješena.
Posjetitelji predstave, kao i same sudionice, prilikom izlaska iz kazališta obasuti su uvredama koje su zadirale u njihovu etničku pripadnost, politička uvjerenja te spol. Prilikom prosvjeda korištena je ustaška ikonografija iz Drugog svjetskog rata. Uvrede i psovke prerasle su i u fizički napad na grupu posjetitelja koja je čekala organizirani prijevoz za Zagreb, prilikom kojeg je novinar Hrvoje Šimičević lakše ozlijeđen, dobivši dva udarca šakom u glavu.
Policijski službenici Policijske uprave primorsko-goranske , koji su osiguravali javna okupljanja na navedeni datum (mimohod od Mosta hrvatskih branitelja do zgrade Gradskog poglavarstva, održavanje predstave u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka te prosvjed organiziran ispred spomenutog kazališta povodom održavanja predstave), evidentirali su deset osoba koje su počinile ukupno 11 prekršaja iz domene Zakona o prekršajima javnog reda i mira, iz članka 6. (naročito drsko i nepristojno ponašanje) i članka 13. (tuča, svađa i vika) te su podnijeti optužni prijedlozi protiv deset osoba, starosti od 22 do 61 godine. Također, protiv sedmorice od njih podnijeti su optužni prijedlozi zbog počinjenja prekršaja iz članka 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Prema procjenama policije predstavi je nazočilo oko stotinu posjetitelja, u mimohodu je sudjelovalo oko 300 sudionika, a u prosvjedu ispred kazališta oko 70-ak osoba.

Utjecaj govora mržnje na mlade
Na isti dan u Kninu, prema informacijama Policijske uprave šibensko-kninske , tijekom održavanja javnog okupljanja povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te obljetnice VRO „Oluja“, gdje je na trgu Ante Starčevića bilo prisutno oko 25 000 posjetitelja nije zabilježeno narušavanje javnog reda i mira, niti su evidentirani prekršaji druge naravi. Ujedno je medijski prenesen snimak tijekom kojeg novinarka RTL televizije u direktnom prijenosu iz Knina oštro reagira na povike okupljenih ljudi, koji su iza nje počeli skandirati “Za dom spremni!”, uz fašistički pozdrav. Ono što je dodatno zabrinjavajuće jest prisutnost djece i mladih koji pozdravljaju ispruženom desnicom, što je također vidljivo na snimci. Policijska uprava šibensko-kninska je na navedeni dan u Kninu zabilježila ukupno 10 prekršaja po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira (remećenje javnog reda i mira svađom, tučom; vrijeđanja službenih osoba; isticanje simbola kojim se remeti javni red i mir), 2 prekršaja iz članka 18. stavak 2. Zakona o javnom okupljanju (nošenje odore, oznaka ili drugih obilježja kojima se poziva na rat ili upotrebu nasilja, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti) tijekom koncerta Marka Perkovića Thompsona, na kojem je bilo prisutno oko 90 000 posjetitelja.
Dana 08. kolovoza 2015. godine fotoreporter Nikola Škorić svjedočio je skupini dječaka koje je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu na rasnoj osnovi vrijeđala i fizički prijetila turistu. Dok mladim turistima, koji su mirno sjedili na trgu, nije bilo jasno što se događa nasilnici su prijeteći vikali prema tamnoputom dječaku. Fotoreporter koji ih je u vrijeđanju zaustavio, kao odgovor od nasilnika je dobio izjavu „Ti si neki četnik!“. Iako su snimke događaja dostupne na raznim medijskim portalima, nismo pronašli informacije da su nadležne policijske uprave registrirale događanja te po njima postupale.
Novi Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine (KZ), regulira govor mržnje kao javno poticanje na nasilje ili mržnju (članak 325.), a isti je inkriminiran prema širim osnovama, čime hrvatski pravni sustav širi zaštitu od govora mržnje i na druge tradicionalno ranjive skupine . Kazneno djelo u st. 1. jasno ističe kažnjivost ne samo poticanja na nasilje nego i na mržnju. Iako kažnjivost govora mržnje nije ograničena samo na onaj govor koji može poremetiti javni red i mir ili koji je ugrožavajući, pogrdan i uvredljiv, trebalo bi ga smatrati kaznenim djelom samo kada je riječ o govoru koji može poremetiti javni red i mir, jer takvo (restriktivno) tumačenje djela je u skladu s dominantno zaštićenim pravnim dobrom – javnim redom i mirom – glava XXX KZ. Takvo tumačenje služi i jasnijem razgraničenju ovog kaznenog djela od analognih prekršaja protiv javnog reda i mira te prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
Iz navedenih podataka, kao i statističkih podataka Ministarstva pravosuđa za 2014. godinu u svezi procesuiranja govora mržnje razvidno je da ne postoji znatna sudska praksa, kao ni iniciranje kaznenih progona aktera govora mržnje, već se pribjegava prekršajnim postupcima. Time se, po našem mišljenju, umanjuje opasnost navedenih pojava po društvo, osobito mlade.
Javni red i mir smatra se narušenim ponajprije kada je stvorena otvorena ili latentna opasnost od nasilja, kada zajednički život više nije moguć bez straha za život, tijelo ili imovinu i kada je zbog toga narušeno povjerenje u pravni poredak i sigurnost. Ujedno je pri procjeni narušenosti javnog reda i mira od velikog značenja i predispozicija javnosti, osobito mladih, za nasilje, te prethodna ugroženost skupine protiv koje je govor mržnje u određenom društvu usmjeren.
Smatramo da su u opisanim događajima, osobito onima u Rijeci, prilikom kojih je govor mržnje prerastao i u fizički napad na pojedince drugačijih stavova, ostvareni svi elementi kaznenog djela iz čl. 325. te da je radi prevencije kao i isticanja važnosti tolerancije nužno oštro osuditi počinitelje, kao dio kaznene represije, ali i generalno preventivnog učinka propisanih kazni.

Poziv Vladi RH na uključivanje sjećanja na žrtve u obilježavanje VRA „Oluja“
Organizacije za ljudska prava u Republici Hrvatskoj upozorile su da je dvadeseta godišnjica VRA „Oluja“ protekla u znaku slavljenja oslobođenja bez organiziranog spomena na žrtve. Pozvale su Vladu RH da na tragu riječi premijera Milanovića “…žalimo za svakim izgubljenim životom, za svakom žrtvom, svakom ljudskom i obiteljskom tragedijom” pronađe način uključivanja sjećanja na žrtve u obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“. Sam naziv državnog praznika Dan domovinske zahvalnosti pruža priliku za to. Zato predlažu pokretanje dijaloga o primjerenom načinu budućih obilježavanja na forumu poput Povjerenstva za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske. Dijalog bi svakako trebao uključiti predstavnike obitelji stradalih, okupljene u Udruženje “Protiv zaborava”, Zajednicu udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, koje imaju sjedište u Zagrebu, te Koordinaciju srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije koja ima sjedište u Beogradu.

(Ne)poštivanje pravomoćnih presuda za ratne zločine
U sklopu obilježavanja 20. godišnjice VRA „Oluja“ 5. kolovoza 2015. godine ulica u Kninu dobila je ime Ulica 72. bojne. Obilježavanju u Kninu prisustvovali su i Mihael Budimir, Dalibor Banić i Josip Bikić. Organizacije za ljudska prava pozvale su Vladu RH da provjeri radi li se o istim osobama koje su kao pripadnici 72. bojne pravomoćno osuđeni za zločin u Lori. Podsjetile su da su pripadnici 72. bojne Vojne policije HV-a, Tomislav Duić, zapovjednik Vojnog zatvora Lora, Tonči Vrkić, Anđelko Botić, Emilijo Bungur i Ante Gudić te Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, u tzv. sudskom predmetu Lora 1 osuđeni, jer je Sud na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu, bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavajući ih, fizički i psihički zlostavljajući ih te su ih pri tom mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Presuda je potvrđena od strane Vrhovnog suda RH-a i postala je pravomoćnom 6. veljače 2007. godine. Josip Bikić bio je u bijegu te je u odsutnosti osuđen na 6 godina zatvora. Nakon dragovoljne predaje, u obnovljenom postupku, priznao je krivnju. Osuđen je na 4 godine zatvora.

Uoči Sinjske Alke organizacije za ljudska prava upozorile su da je osuđeni ratni zločinac Mirko Norac i dalje član Viteškog alkarskog društva mada je osuđen, u dva sudska postupka, na ukupno 15 godina zatvora zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Norac koji je, uz ostalo, osuđen i zbog toga što je na stratištu blizu Gospića osobno usmrtio nepoznatu žensku osobu, nije – kako to konstatira prvostupanjska presuda – iskazao ni „pijetet prema poginulima i suosjećanje s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“. Vlada RH nije, ni na koji način, reagirala na opetovane upite medija i organizacija za ljudska prava.

Paljenja državnih zastava Republike Hrvatske
Dana 4. kolovoza 2015. godine, ispred hrvatskog veleposlanstva u Beogradu, vođa Srpske Radikalne Stranke Vojislav Šešelj zapalio je hrvatsku zastavu. Šešelju je to bilo drugo paljenje hrvatske zastave od izlaska iz zatvora u studenom 2014. godine.
U jutarnjim satima 5. kolovoza 2015., na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nepoznati počinitelj zapalio je zastavu Republike Hrvatske izvješenu na obiteljskoj kući 52-godišnjaka u Vukovaru, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska.
U Vinkovcima je nepoznati počinitelj u noći između ponedjeljka i utorka 10. i 11. kolovoza 2015, zapalio državnu zastavu Republike Hrvatske, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska. Zastava je zapaljena na travnatoj površini pored dječjeg igrališta na Trgu Josipa Runjanina.Policijski službenici provode kriminalistička istraživanja s ciljem utvrđivanja počinitelja i svih okolnosti vezanih uz događaj, navodi policija .
Odluka Gradskog vijeća Vukovara o (ne)postavljanju dvopismenih ploča
Gradsko vijeće Vukovara 17. kolovoza 2015. izglasalo je većinom glasova izmjene gradskog Statuta po kojima nisu predviđene dvojezične table na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukovaru. Izmjenama Statuta trebala se poštivati odluka Ustavnog suda RH od 12. kolovoza 2014. da Gradsko vijeće Vukovara u roku godine dana riješi pitanje dvojezičnosti u tome gradu.
Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, smatra kako je odluka Gradskog vijeća Vukovara o izmjeni Statuta kojom se ne predviđa postavljanje dvojezičnih ploča na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama, a u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i sukobu s obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela kao članica Europske Unije, ali i u sukobu s obvezama Republike Hrvatske prema drugim međunarodnim organizacijama. Naglasio je i da pitanje dvojezičnosti nije problem samo za Vukovar, već je to problem za srpsku zajednicu u cijeloj zemlji, odnosno za toleranciju u Hrvatskoj .
Pitanje ćirilice u Vukovaru otvorilo se nakon što su rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali da građani i građanke srpske nacionalnosti čine 34,87 posto vukovarskog stanovništva, na što je tamošnja organizacija SDSS-a zatražila ravnopravnu službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
Odgođeno osnivanje specijalnog suda za ratne zločine počinjene na Kosovu
Dana 3. kolovoza 2015. Parlament Republike Kosova izglasao je osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju Kosova od strane pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u periodu od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2000. godine. Neophodne izmjene Ustava za osnivanje suda podržalo je 82 zastupnika, 5 zastupnika je glasalo protiv, a 1 je ostao suzdržan. Iako se radi o nacionalnom sudu, planirano sjedište suda biti će u Nizozemskoj radi izbjegavanja mogućeg zastrašivanja ili utjecaja na svjedoke. Osnivanje specijalnog suda potaknuo je izvještaj iz prosinca 2010. Vijeću Europe, koji je potpisao Dick Marty, o krijumčarenju ljudskih organa na Kosovu (zarobljenika pritvorenih u zatvorima na sjeveru Albanije), u kojem je prozvao neke od tadašnjih vodećih političara. Donošenje zakona izazvalo je burne reakcije, vezane uz negiranje zločina, narušavanje digniteta oslobodilačkog rata, te na kraju i osporavanje ustavnosti odluke o osnivanju specijalnog suda.
Dana 11. kolovoza, tri opozicijske stranke predale su Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti navedene odluke o osnivanju specijalnog suda sa tvrdnjama da bi isti ugrozio suverenitet Kosova, te da su kršene procedure tijekom glasanja u parlamentu. Tako je potpisivanje ukaza o proglašenju tog zakona, koje je predsjednica Kosova Atifete Jahjaga trebala učiniti do ponoći istoga dana, odloženo do donošenja odluke Ustavnog suda.
Suđenja za ratne zločine u odsutnosti okrivljenika
Pred specijalnim sudovima za ratne zločine u RH trenutno su u tijeku 3 suđenja za ratne zločine čiji okrivljenici nisu dostupni pravosudnim tijelima te im se sudi u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u tijeku je kazneni postupak protiv četvorice nedostupnih optuženika za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u Popovcu u periodu od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine. Pred Županijskim sudom u Osijeku već je provedeno jedno suđenje protiv četvorice prisutnih optuženika, za ratni zločin počinjen u Popovcu, u istom vremenu, ali ne i za posve iste radnje počinjenja kaznenog djela . Svjedoci koji su dali iskaze tijekom toga postupka iz 2009. ponovno su ispitani i tijekom rasprave koja je u tijeku. Svi svjedoci, od kojih su najveći broj preživjele žrtve mučenja i zlostavljanja, iskazali su nezadovoljstvo suđenjem u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu u tijeku je obnovljeni kazneni postupak protiv trojice optuženika (opt. V. Trifunović i dr. ) – za zločin u Varaždinu počinjen raketiranjem i bombardiranjem grada koje je za posljedicu imalo ranjavanje i usmrćenje civila te znatnu materijalnu štetu. Isti su u odsutnosti osuđeni pred Okružnim sudom u Varaždinu u ožujku 1993. godine na kaznu zatvora od 15 godina zatvora, dok je trećeokrivljeni osuđen na 10 godina zatvora. Do obnove kaznenog postupka došlo je na zahtjev prvo-osuđenog.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci u tijeku je kazneni postupak protiv sedmorice optuženika (opt. Dane Radočaj i dr.) – za zločin u Udbini; ubojstvo dvojice civila muslimanske nacionalnosti.
O suđenjima u odsutnosti u predmetima ratnih zločina koja su, prije desetak godina , bila učestala, monitoring tim suđenja za ratne zločine, višekratno je pisao u svojim godišnjim izvještajima . Analizirani su provedeni postupci, prigovori branitelja, svjedoka i žrtava tijekom rasprava. Već i tada se vidjelo da su preživjele žrtve, srodnici ubijenih ili nestalih, svjedoci, razočarani činjenicom da u sudnici nije/su prisutan/ni optuženik/ci. Pokazivali su zamor i nelagodu ponavljanim, višestrukim ispitivanjem; od djelatnika policije, istražnih sudaca, tužitelja te tijekom javnih rasprava. Javno su iskazivali nevjericu u dostižnost pravde s obzirom na odsutnost optuženika.
Zakon o kaznenom postupku, u svom čl. 402. st. 3. propisao je mogućnost suđenja u odsutnosti , čijom analizom se vidi da se moraju ispuniti posebni, propisani, uvjeti da bi se sudilo u odsutnosti. Ujedno su i sporazumi o suradnji između tužiteljstava u regiji , gdje danas boravi većina nedostupnih optuženika (Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori), ostvarili mogućnost bolje suradnje i razmjene dokaza. Ustupanjem dokaza otvaraju se zakonski uvjeti za vođenje kaznenog postupka protiv optuženika pred pravosuđem zemlje čiji je isti državljanin te dokidanje nekažnjivosti počinitelja ratnih zločina.
Iako je u postupcima u tijeku odsutnim optuženicima osigurana profesionalna obrana, dva su razloga koja ovakva suđenja čine dvojbenim. Prvi je nemogućnost priznanja i izvršenja u inozemstvu sudske odluke donesene u odsutnosti optuženika. Drugi je pojednostavljena zakonska mogućnost obnove kaznenog postupka. Odredbe ZKP (čl. 497.st.3., čl.501.st.1.t.3.) propisuju mogućnost obnove postupka u korist osuđenika kome se sudilo u odsutnosti, kada postoji mogućnost da mu se sudi u nazočnosti ili ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi.
Razmatranjem svih navedenih činjenica apeliramo na izbjegavanje suđenja u odsutnosti, veću razmjenu dokaza i ustupanje predmeta tužilaštvima u regiji prema boravištu okrivljenika, jer u protivnom suđenja u odsutnosti postaju nelogična, neekonomična, ne donose pravdu za žrtve, a otvaraju pitanja moguće povrede prava okrivljenika.

Obilježavanje 5. godišnjice Konvencije o kazetnom streljivu, s naglaskom na pružanje pomoći žrtvama mina i poticanje njihove efikasne rehabilitacije i reintegracije u društvo
U Rovinju je 1. kolovoza 2015. godine obilježena peta godišnjica stupanja na snagu Konvencije o kazetnom streljivu u organizaciji udruge Mine Aid, u suradnji s Centrom M.A.R.E., Zakladom “Hrvatska bez mina“, Invalidskim odbojkaškim klubom “Zagreb”, Hrvatskim centrom za razminiranje i Uredom za razminiranje Vlade RH. U tu svrhu, Invalidski odbojkaški klub “Zagreb”, čiji su članovi ujedno osobe stradale od mina i kazetnog streljiva, odigrao je pokaznu utakmicu sjedeće odbojke s ciljem promicanja pozitivne percepcije i važnosti socijalne integracije stradalnika, odnosno osoba s invaliditetom općenito. U Centru M.A.R.E. održan je okrugli stol na temu: “Obveze, postignuća i utjecaj Konvencije o kazetnom streljivu” s ciljem podizanja svijesti o problematici minskoeksplozivnih sredstava (MES-a) i neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a), obveza i povezanosti Konvencije s drugim srodnim konvencijama. Predstavnici nevladinog i vladinog sektora zaključili su kako još uvije postoje brojni izazovi kada je u pitanju potpuno razminiranje Hrvatske te puno ostvarenje svih ljudskih prava osoba s invaliditetom bez diskriminacije civilnih i vojnih invalida, ili žrtava kazetnog streljiva i onih koji su pretrpjeli ozljede ili su postali invalidi zbog drugih uzroka; a razlike u tretmanu trebaju se temeljiti isključivo na medicinskim, rehabilitacijskim, psihološkim ili socijalno-ekonomskim potrebama; shodno odredbama Konvencije (čl. 5. st. 2.) . Još jednom je istaknuto da i druge obveze iz Konvencije nisu izvršene, jer Republika Hrvatska ne posjeduje konzistentnu i ažuriranu bazu podataka o osobama stradalim od mina i ostalih eksplozivnih ostataka Domovinskog rata.
Od 6. do 11. rujna 2015. u Dubrovniku će se održati UN-ova Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu, u organizaciji Ureda za razminiranje, te će tako zemlja koja ima problem zagađenosti minsko-eksplozivnim i ubojnim sredstvima ujedno biti i domaćin međunarodne konferencije.
Prava civilnih žrtava rata, u koje spadaju i žrtve MES-a i NUS-a, u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.) ili od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka ratnih operacija regulira Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Izmjene navedenog zakona najavljene su za jesen 2015.

Prilog: Obljetnica neprocesuiranih zločina u Dalju i Saravašu

1. GODIŠNJICA NAPADA NA POLICIJSKU POSTAJU DALJ
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja ispred policijske postaje u Dalju, dana 1. kolovoza 2015. godine obilježena je 24. obljetnica pogibije 39 branitelja (pripadnika policije, Zbora narodne garde te Civilne zaštite) poginulih ili ubijenih u napadu bivše JNA i Teritorijalne obrane na Policijsku postaju Dalj.
Za napad na Policijsku postaju u Dalju, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu K-DO-39/09, od 11. svibnja 2010. godine , protiv okr. Enesa Tase, nedostupnog hrvatskom pravosuđu, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, i ratnih zarobljenika iz čl. 122., u svezi s čl. 28. OKZ RH, kao časnika bivše JNA, koji je u kritično vrijeme bio zapovjednik 51. motorizirane brigade bivše JNA. Optužnicom je, pored ostalih zločina, inkriminiran i za napad na Policijsku postaju u Dalju, izvršen 1. kolovoza 1991. godine, odnosno ubojstvo hrvatskih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde,. U citiranoj optužnici kao žrtve navedeni su policajci ubijeni tijekom toga napada: Dario Dujmović, Antun Mihaljev, Josip Glibušić, Mijo Džanko, Đuro Butorac, Josip Kemenji, pripadnici ZNG ubijeni tijekom toga napada: Đuro Lončarek, Tunica Belečetić, Dražen Kiš, Ivan Dizdar i Darko Sekulić.
Prema informacijama Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj u obrani Policijske postaje Dalj, 1. kolovoza 1991. godine, život su izgubili:
Pripadnici policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.
Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić, Marko Poplašen.
Pripadnici civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću je, uz navedene žrtve, evidentirala i žrtve koje se poimenično ne nalaze na spomeniku u Dalju, a bili su pripadnici Civilne zaštite ili civili poginuli ili ubijeni navedenog dana u Dalju: Nikola Tadijan, pripadnik Civilne zaštite, usmrćen 01. kolovoza 1991. u pekari u Dalju, zajedno s vlasnikom pekare Pjeterom Djeveljekajem, također pripadnikom CZ-a, Kojić Veljko i Katica sa kćerkom Biljanom, civili, svo troje ubijeni su ispred kuće u Dalju 01. kolovoza 1991. te Ivan Sabo – Janoš, civil, ubijen u dvorištu kuće 01. kolovoza 1991.

2. NEPROCESUIRAN ZLOČIN U SARVAŠU
Dana 1. i 2. kolovoza 1991. godine u dvorištima i obiteljskim kućama u Sarvašu , pronađeni su leševi civila srpske nacionalnosti. Do danas nisu otkriveni niti procesuirani počinitelji toga zločina. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen, a uključujući i dvojicu naknadno usmrćenih hrvatskih policajaca srpske nacionalnosti, pretpostavlja se da se radi o najmanje 12 žrtava.
U tjedniku „Nacional“, u članku „Pokolj policajaca i civila u Sarvašu: Slučaj o kojem je Šeks morao znati“ , uz imena ubijenih civila, navodi se da su, u kritičnom vremenu, u Sarvašu bili stacionirani hrvatski vojnici iz nepoznate postrojbe. Došli su par dana prije kritičnog događaja, s nekoliko kamiona registarskih oznaka Slavonskog Broda. Kritičnog dana, 1. kolovoza 1991. godine, nakon što je stigla vijest o padu Dalja i Aljmaša, vojnici su krenuli, prema pisanju navedenog članka, u odmazdu. Dana 1. kolovoza 1991. godine nestaju i dvojica hrvatskih policajaca, pripadnici Policijske uprave Osječko baranjske, Zdravko Pokrajac i Milorad Đekić. Upućeni su u redovnu ophodnju u Sarvaš, odakle se nisu vratili. Prema iskazima svjedoka, kako je napisano u navedenom članku, posljednji put su viđeni u Sarvašu. Tijelo Milorada Đekića isplivalo je u Dunavu u veljači 1992. godine, a tijelo Zdravka Pokrajca isplivalo je u Dravi u ožujku 1992. godine.
Srodnici žrtva iz Sarvaša podnijeli su kaznenu prijavu 1996. godine. Četiri godine nije bilo nikakvih informacija o istrazi. Potom su Općinsko državno odvjetništvo i Županijski sud u Vukovaru, dana 11. srpnja 2000. kompletni spis ustupili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, gdje je taj predmet zaveden pod brojem DO-K-49/2000. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, dana 22. listopada 2001. godine, odbacilo je kaznenu prijavu u vezi s masakrom u Sarvašu.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću evidentirala je deset žrtava, od kojih osam civila, te dvije žrtve neutvrđenog statusa: Bojanić Melanija (1927.), Bojanić Dušan (1950.), Bojanić Branka (1952.), tijelo nije pronađeno, Adamović Veselin (1944.), tijelo nije pronađeno, Adamović Gospava (1949.), Jerenić Lazar (1954.), Petrović Zorka (1926.), u Knjizi umrlih Srpske pravoslavne crkve navodi se godina rođenja 1929., Sandić Svetislav (1939.), Milojević Dušan (1964.), Andrašek Nedeljko (1960.). Svi podaci za navedene žrtve te okolnosti stradavanja provjereni su kroz tri različita izvora, kao i izjave obitelji i svjedoka tijekom terenskog rada.

dvotjedni izvještaj 15. do 31. srpnja 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek 

Građanski odbor za ljudska prava 

Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar, 31. srpnja 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine,
pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru
mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu
suočavanja s prošlošću

Odštetni zahtjevi obitelji ubijenih srodnika tijekom i neposredno
nakon VRA „Oluja“

Republika Hrvatska potpisnica je brojnih međunarodnih ugovora, između ostalih i
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je preuzela obvezu
poštivanja ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njenim protokolima.
U kontekstu prava na reparacije civilnih žrtava rata, osobito prava na život te
zabrane mučenja, obvezna je provoditi učinkovite istrage.
U dvadeset godina hrvatsko je pravosuđe podignulo tri optužnice za ratne zločine
počinjene tijekom i po završetku Vojno-redarstvene akcije “Oluja”, no
pravomoćno je osuđen tek Božo Bačelić, zbog usmrćenja Nikole i Milice Damjanić,
starijeg bračnog para srpske nacionalnosti u Prokljanu kod Skradina te
zarobljenog neprijateljskog vojnika Vuka Madića, u zaseoku Mandići. Istom
presudom Županijskog suda u Splitu oslobođeni su ostala trojica okrivljenika.1

Za zločine u Gruborima, Županijski sud u Zagrebu objavilo je presudu kojom su
optuženici Frano Drljo i Božo Krajina nepravomoćno oslobođeni optužbe za ratni
zločina protiv civilnog stanovništva počinjen 25. kolovoza 1995. u selu Grubori, za
vrijeme trajanja akcije pretrage terena pod nazivom “Oluja obruč”. Iste je teretila
optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu da su kao pripadnici ATJ
Lučko, nakon što su grupe pod njihovim zapovjedništvom ušle u selo, Frano Drljo
osobno i njemu podređeni Igor Beneta (danas pokojni) pucali u civile, dok su drugi
neidentificirani pripadnici njegove grupe pucali u civile i palili kuće, a okrivljenici
nisu poduzeli ništa da spriječe sebi podređene pa su tom prilikom Milica Grubor,
Marija Grubor, Jovo Grubor, Jovan Grubor pok. Damjana, Miloš Grubor i Đuro
Karanović zadobili prostrijelne ozljede od kojih su preminuli, a većina objekata i
gospodarskih zgrada u zaseoku Grubori je zapaljena.

Za zločin u selu Kijani, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podignulo je optužnicu, koja još nijestupila na pravnu snagu, protiv R. K., pripadnika 118. domobranske pukovnije HVa,za ratni zločin protiv civilnog stanovništva od 15. kolovoza 1995. do 28.
kolovoza 1995. godine u selu Kijani radi usmrćenja dvije civilne osobe R.S. i M.S.
ispred njihove kuće dok je M.S. zapalio s kućom.2

U županijskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za
kaznena djela počinjena za vrijeme i nakon „Oluje“, od čega se 439 odnose na
pripadnike oružanih snaga. Po navedenoj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali
javnosti nije poznat njihov identitet niti kaznena djela za koja su odgovarali.3
Kako je pred hrvatskim sudovima iniciran velik broj parničnih postupaka sa
zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog usmrćenja bliskih srodnika
tijekom Domovinskog rata, kojima nije prethodila pravomoćna presuda počinitelja
ratnog zločina ili drugog kaznenog djela, sudovi uglavnom odbijaju tužbene
zahtjeve zbog proceduralnih razloga, najčešće zbog zastare pokretanja postupka.
Pored toga, žrtve/tužitelje obvezuje se na podmirivanje parničnih troškova, koji su
u pojedinim predmetima iznosili i 100.000 kn. Time se potpuno negira satisfakcija
žrtava.

Višegodišnjim analiziranjem takvih postupaka zaključili smo da je nemogućnost
ostvarivanja naknade štete posredni rezultat neučinkovitih istraga. Od 168
analiziranih predmeta 39 se odnosi na usmrćenja i nestanke tijekom ili
neposredno nakon VRA „Oluja“. Od 39 zahtjeva pred nacionalnim su sudovima
usvojena tek 3 tužbena zahtjeva te je srodnicima ubijenih dosuđena naknada
štete. Dvije presude (od kojih je jedna još nepravomoćna) odnose se na zločin
počinjen u Varivodama4. Pozitvnom ishodu ovih tužbi doprinijelo je rješenje
Vrhovnog suda RH iz siječnja 2012. u slučaju Jovana Berića, u kojem je navedeno
da su otac i majka tužitelja ubijeni iz vatrenog oružja u dvorištu svoje kuće, da je
istog dana u Varivodama ubijeno 9 starijih osoba srpske nacionalnosti te da je
smrt roditelja tužitelja uzrokovana terorističkim aktom s ciljem izazivanja straha,
užasa i osobne nesigurnosti građana, za koju, temeljem Zakona o odgovornosti za
štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odgovara
Republika Hrvatska. Spomenutim zakonom je također propisano da obaveza
naknade štete postoji nezavisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen
ili oglašen krivim. Usvojen je i zahtjev djece ubijenog Đurađa Čanka u kolovozu
1995. u mjestu Zrmanja, nakon osuđujuće presude Županijskog suda u Zadru5.
2 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
3 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
4 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode, oko 17,00 sati, ubijeno je devetoro civila, osoba
starije životne dobi: Jovan Berić, star 75 godina, Jovan Berić, star 60 godina, Mara Berić,
stara 70 godina, Marko Berić, star 80 godina, Milka Berić, stara 71 godinu, Radoslav Berić,
star 69 godina, Dušan Dukić, star 75 godina, Mirko Pokrajac, star 85 godina.
5Presuda od 15.07.1996. K-9/96

Nakon iscrpljenog pravnog puta u RH, Europskom sudu za ljudska prava obratilo
se 17 podnositelja zahtjeva koji se pozivaju na povredu zajamčenog prava na
život iz čl. 2. Konvencije, odnosno neučinkovite istrage zločina počinjenih u
„Oluji“.6 Vlada RH je u četiri predmeta potpisala prijateljsku nagodbu ili
unilateralnu deklaraciju7 s podnositeljima zahtjeva; Bibić i drugi protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 74392/12, Perić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 38878/13, radi
usmrćenja oca 11. kolovoza 1995. u selu Kistanje; Nirvana Repac protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 12992/13, radi usmrćenja oca u periodu od 8. do 11. kolovoza 1995.
u selu Donji Srb; Žarković i drugi protiv Hrvatske, br. zahtjeva 75187/12, radi
usmrćenja srodnika u Plavnom, 24. kolovoza 1995. Četiri zahtjeva sud je
proglasio nedopuštenima zbog proteka roka od 6 mjeseci od saznanja o
neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti podnositelja zahtjeva radi
intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona (Dušan Lončar i drugi protiv
Hrvatske – br. zahtjeva 12744/13 – usmrćenje srodnika 6. kolovoza 1995. kod
mjesta Žirovac; Grubić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 56094/12, usmrćenje majke
05. kolovoza u Golubiću; Kukavica protiv Hrvatske, br. zahtjeva 79768/12,
Dragan Radičanin i drugi, br. zahtjeva 75504/12, radi usmrćenja oca u Selakovoj
Poljani u kolovozu 1995.). Drugi zahtjevi su nakon komunikacije s Vladom RH još u
postupku rješavanja.

Obilježavanje 20. godišnjice VRA „Oluja“
Postavljamo pitanje priznanja patnji stradalih, ne osporavajući pravo na
oslobađanje i vraćanje područja, na kojem su od 1991. – 1995. od strane
pripadnika srpskih jedinica počinjena teška kršenja ljudskih prava, u
ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Već smo naglašavali da je prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora tijekom
i neposredno nakon VRA „Oluja“ stradalo 677 civilnih žrtava. Prema procjenama
UNHCR-a 1995. prije, tijekom i nakon vojnih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ iz Hrvatske je
izbjeglo oko 250.000 Srba. Od 133.705 registriranih povratnika samo 48% je
ostalo u Hrvatskoj, od čega je 14,8% preminulo nakon povratka. Danas 32.892
registriranih izbjeglica iz Hrvatske živi u drugim post-jugoslavenskim zemljama i
to 25.962 u Srbiji, 6.697 u Bosni i Hercegovini, 198 u Crnoj Gori i 35 na Kosovu.
Podsjećamo i da je presudom Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u
bivšoj Jugoslaviji Gotovina i drugi (IT-06-90) “Operacija Oluja”8 vrlo jasno, izvan
razumne sumnje, na temelju brojnih personalnih i materijalnih dokaza utvrđeno
da su od srpnja do konca rujna 1995. godine, u okviru zločina protiv čovječnosti
te kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena ubojstva, deportacije, bezobzirna
6http://hudoc.echr.coe.int/eng#{

7Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
8 h ttp://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p1.pdf
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p2.pdf
razaranja, pljačke, nečovječna djela, okrutna postupanja te progoni, s ciljem
trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine, što je potvrdilo je i
Žalbeno vijeće MKSJ.

Pored navedenog, u odluci Međunarodnog suda pravde iz veljače 2015. o
odbacivanju međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije zaključeno je da su
zločini tijekom VRA Oluja počinjeni sa namjerom “nasilnog uklanjanja” i “etničkog
čišćenja” srpskog stanovništva iz Krajine:
“479. U ovom predmetu, Sud primjećuje da nije sporno da je znatan dio srpskog
stanovništva Krajine pobjegao iz regije što je bila izravna posljedica vojnih akcija
koje su provele hrvatske snage tijekom operacije Oluja, poglavito granatiranja
četiri gore navedena grada. Nadalje primjećuje da transkript (zapis) sastanka na
Brijunima, na koji će se vratiti kasnije (vidjeti stavak 501-507 u nastavku), jasno
ukazuje da su najviši hrvatski politički i vojni organi bili svjesni da će operacija
‘Oluja’ izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; čak su u nekoj mjeri
temeljili svoje vojno planiranje na takvom egzodusu, koji su smatrali ne samo
vjerojatnim, već i poželjnim (vidi stavak 504 u nastavku) “9

Usprkos utvrđenim činjenicama izostalo je priznanje patnje stradalih, a uz
službeno obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“ u organizaciji državnih institucija i
u Zagrebu i u Kninu i ove godine izostat će sjećanje na žrtve. Ono je prepušteno
udruženjima porodica stradalih i građanskim inicijativama, koje kroz akcije poput
Otpisanih, orginizirane povodom 20. godišnjice VRA Oluja od Što, kako i za
koga/WHW i Multimedijalnog instituta su uputili poziv za prikupljanjem i
skeniranjem knjiga nasilno izbačenih iz knjižnica 1990-ih. Osim dokumentarnih
materijala, prikupljenih ‘otpisanih’ knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje,
izložba/akcija10 uključila je radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše
Ilića, Javne knjižnice, Božene Končić Badurina, Siniše Labrovića i Luize Margan. Na
taj način izložba/akcija je nastojala afirmirati područje umjetnosti kao mjesto
moguće promjene perspektive i hegemonijskog pogleda.
Pogled na ratna zbivanja iz druge perspektive kao i mogućnost za produbljivanje
javnog dijaloga nudi i film Dalibora Matanića “Zvizdan“ o (ne)mogućnosti ljubavi
između Srpkinje i Hrvata u selu u okolici Knina 1991., 2001. i 2011., nedavno
prikazan pred prepunom Arenom Festivala u Puli koji će se na jesen prikazivati u
kinima.

Protiv mimohoda koji će se u organizaciji Vlade RH održati u Zagrebu 4. kolovoza
prosvjedovao je Centar za mirovne studije.11 „Ne vidimo smisao te parade. To je
samo produbilo podjele u društvu. Žao nam je što naši političari ne shvaćaju da
militarizam nije rješenje za probleme. Trebamo se sjetiti mirne reintegracije koja
je bez ispaljenog metka riješila probleme.“ istaknuo je Gordan Bosanac iz CMS-a
na konferenciji za medije “Rat je gotov” održanoj na Markovom trgu.
9 Neslužben prijevod, presuda dostuna na: http://www.icj-ij.org/docket/files/118/18422.pdf
10 https://www.otpisane.org/otpisane/
11 http://www.cms.hr/hr/vojska-ministarstvo-obrane-rh/rat-je-gotov-ne-vojnom-mimohodu

Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s
Documentom predstavili su interaktivnu prezentaciju sa suđenja u predmetu
Gotovina i dr. pred MKSJ pod nazivom “Oluja u Haagu“. Suđenje za zločine
počinjene tijekom i nakon VRA “Oluja“ jedno je od najkontroverznijih u
dvadesetogodišnjoj povijesti Tribunala, prvenstveno stoga što su dva sudska
vijeća na osnovi istih činjenica, a primjenom različitih pravnih standarda,
dijametralno različito zaključila o krivnji, odnosno nevinosti optuženih hrvatskih
generala. Ti zaključci, međutim, ne dovode u pitanje utvrđene činjenice o tome
što se zapravo dogodilo tijekom i nakon operacije “Oluja”.12

Prava civilnih žrtava rata
U dane prije proslave pobjede i domovinske zahvalnosti upozoravamo da
institucije Republike Hrvatske ne osiguravaju primjerenu podršku našim
sugrađanima i sugrađankama stradalima u ratu.
Civilne žrtve rata još uvijek čekaju priznavanje patnje zbog gubitka najbližih i
drugih teških povreda ljudskih prava. Velika većina nikada nije ostvarila status
civilnih žrtava rata niti naknadu štete zbog pretrpljenog gubitka te još uvijek
čekaju donošenje najavljenih zakona o obeštećenju.

Planom normativnih aktivnosti za 2015. godinu predviđeno je donošenje novog
Zakonu o pravima vojnih i civilnih stradalnika rata i članova njihovih obiteljii. Po
mišljenju organizacija za ljudska prava zakon bi trebao regulirati prava svih
civilnih žrtava, ne uvjetovati ostvarenje prava određivanjem roka za podnošenje
zahtjeva, ne postavljati imovinski/dohodovni cenzus kao ograničavajući faktor za
ostvarivanje prava, priznati medicinsku dokumentaciju iz drugih postjugoslavenskih
zemalja te proširiti mogućnosti dokazivanja okolnosti stradavanja
kako materijalnim tako i personalnim dokazima (što su sve prepreke ostvarivanja
prava prema važećem Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata13). Pozitivan
pomak predstavlja priznanje prava žrtvama seksualnog nasilja u ratu14, kao i
najave, od strane Ministarstva branitelja RH o donošenje novog zakona o pravima
svih civilnih žrtava rata.
Kada će doći vrijeme za solidarnost sa stradalim civilima? Dosadašnje vladajuće
garniture nisu imale volje donijeti sveobuhvatni paket zakona kojim bi se priznale
patnje svih stradalih. Po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, prema
statistikama Ministarstva branitelja sa zaključno 31. prosincem 2013. tek nekoliko
12 Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s Documentom
predstavili su dokumentacijski prikaz materijala sa suđenja pred MSKJ u predmetu
Gotovina i drugi (IT-06-90) pod nazivom “Oluja u Haagu“ koja je, na hrvatskom i
engleskom jeziku, dostupan na http://snv.hr/oluja-u-haagu/
13 Narodne novine broj 33/92., 77/92.,58/93., 2/94., 76/94., 108/95.,108/96., 82/01.,
103/03., 148/13.
14 Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku
Hrvatsku u Domovinskom ratu – NN 64/15 na snazi od 18.06.2015.
stotina civilnih invalida koristi jedno ili više prava (ukupno 2.306 prava), a 298
srodnika prima obiteljske invalidnine iza ubijenih, poginulih ili nestalih članova
uže obitelji.
Nije poznato koliko će proračunskih sredstava biti izdvojeno za obilježavanje
godišnjice VRA “Oluja”, no smatramo da su umjesto vojnog mimohoda u Zagrebu
sredstva mogla biti namijenjena civilnim žrtvama rata.
Odluke Europskog suda za ljudska prava po zahtjevima žrtava rata
u Republici Hrvatskoj
Tijekom 2015. Europski sud za ljudska prava je donio odluke u sedam zahtjeva
civilnih žrtava rata (direktnih stradalnika ili srodnika ubijenih i nestalih) zbog
povrede prava na život zajamčenog čl. 2. te zabrane mučenja zajamčene čl. 3.
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to zbog nedjelotvornih
istraga počinjenih zločina. Svi su zahtjevi podneseni na razmatranje Europskom
sudu nakon što je iscrpljen pravni put u Republici Hrvatskoj, počinitelji nijednog
zločina nisu osuđeni te podnositelji niti jednog zahtjeva nisu ostvarili pravo na
reparaciju u svojoj državi.

U presudi po zahtjevu B. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br. 71593/11) od 18. lipnja
2015. godine, Europski sud je ponovio stavove ranije iznijete u presudi Jelić i dr.
protiv Hrvatske (zahtjev br. 57856/11). Ponovno je utvrđena povreda prava na
život zbog nedjelotvorne istrage zločina u kojemu je u Sisku 1991. godine
odveden i usmrćen suprug i otac podnositeljica zahtjeva. Istaknuto je da je
istraga trebala obuhvati ne samo zapovjedno odgovorne osobe15, već i izravne
počinitelje, jer je među glavnim svrhama kažnjavanja retribucija, kao oblik pravde
za žrtve i opće zastrašivanje usmjereno ka prevenciji novih povreda, kao i
očuvanje vladavine prava, odnosno da se niti jedan od ovih ciljeva ne može
ostvariti ukoliko se počinitelji ne privedu pravdi. Od domaćih tijela se zahtijeva
sposobnost i volja za provođenjem kaznenog progona protiv osoba koje su
nezakonito oduzeli život drugome, a u ovome predmetu s istragom se
neobjašnjivo odugovlačilo.
Po zahtjevu Save Žarković i drugih protiv Hrvatske (zahtjev br. 75187/12) Vlada
RH je priznala povrede prava na život potpisivanjem unilateralne deklaracije16, a
zbog neučinkovite istrage nestanka oca podnositelja 24. kolovoza 1995. u Plavnu.
U ostalim zahtjevima: Nježić i Štimac protiv Hrvatske (zahtjev br. 29823/13),
Dragan Radičanin i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br. 75504/12), Radojka Kukavica
protiv Hrvatske (zahtjev br.. 79768/12), Gojević-Zrnić i Mančić protiv Hrvatske
(zahtjev br. 5676/13) te Dušan Lončar i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br.
12744/13) Europski sud je donio odluke o nedopuštenosti zahtjeva zbog proteka
15 Zbog ratnih zločina protiv civila i zarobljenika počinjenih u Sisku na 10 godina zatvora
pravomoćno je osuđen Vladimir Milanković, u inkriminirano vrijeme zamjenik načelnika
Policijske uprave Sisak.

16Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
roka od 6 mjeseci od saznanja o neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti
podnositelja zahtjeva radi intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona.
Ujedno je sud proglasio nedopuštenim zahtjev Z. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br.
57812/13) kao preuranjen, jer je DORH ponovno otvorio istragu vezanu uz
usmrćenje supruga i oca podnositeljica nakon presude Europskog suda u
predmetu Marguš protiv Hrvatske (zahtjev br. 4450/10), u kojoj je sud utvrdio da
se pravilo ne bis in idem ne odnosi na amnestiju za ratne zločine.
Podaci za 2014. godinu o sudskim postupcima vezanima uz
diskriminaciju

Prema podacima Ministarstva pravosuđa pred sudovima u Republici Hrvatskoj
tijekom 2014. zaprimljena su 174 predmeta vezana uz diskriminaciju.
Najviše je prekršajnih postupaka zbog uznemiravanja iz čl. 25. Zakona o
suzbijanju diskriminacije (ZSD), dok su građanski postupci pokretani radi naknade
štete (čl. 17. st. 1. toč. 3 ZSD-a), zabrane ili otklanjanja diskriminacije (čl. 17. st.
1. toč. 1 ZSD-a) te kao prethodno pitanje u radnim sporovima. Niti u jednom
presuđenom građanskom postupku nije usvojen tužbeni zahtjev, tj. nije utvrđena
diskriminacija. Tijekom 2014. podignuto je šest optužnica, za kaznena djela
mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja iz čl. 104.
Kaznenog zakona (KZ), povrede ravnopravnosti iz čl. 125 KZ-a, povrede slobode
izražavanja nacionalne pripadnosti iz čl. 126 KZ-a, spolnog uznemiravanja iz čl.
156 KZ-a te javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. KZ-a. Iz 2013. godine u
2014. prenijeto je u rad 16 predmeta pa su ukupno u 2014. godini u radu bila 22
kaznena predmeta. Od toga broja u prošloj su godini pravomoćno riješena tek 3
predmeta.

Nema diskriminacije po zanimanju/statusu samozaposlene osobe
u svezi ostvarivanja mirovinskih prava
3. lipnja 2015. Ustavni sud RH je odbio ustavnu tužbu17 podnositeljice koja je
smatrala da je kao odvjetnica diskriminirana u komparaciji s drugim osobama
koje obavljaju samostalnu djelatnost.
Smatrala je da joj je neosnovano i nezakonito obustavljena isplata starosne
mirovine, jer je ponovno počela s obavljanjem odvjetničke djelatnosti, a posebno
da je Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14 i 33/15)
diskriminirana u odnosu na druge građane RH koji su, nakon ostvarenja prava na
mirovinu, nastavili obavljati neograničeno samostalnu djelatnost te i nadalje, bez
ikakvih odbitaka, primaju ostvarenu i priznatu mirovinu, bez obzira na vrstu
ostvarene mirovine te nisu dužni plaćati nikakve doprinose.
Ustavni sud nije pronašao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala da je
podnositeljica diskriminirana u ostvarenju nekog ustavnog prava po bilo kojem
17http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Novosti/C12570D30061CE54C1257E590033103
5?OpenDocument
svojstvu: spolu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom
podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili nekoj drugoj
osobini. Stoga je pozivanje na povredu ustavnog jamstva nediskriminacije iz čl.
14. st. 1. Ustava ocijenio neosnovanim. Ustavna formulacija “i druge osobine”
znači da Ustav RH (kao i Europska konvencija) ima otvorenu listu zaštićenih
osnova diskriminacije (a ne zatvorenu kao npr. Zakon o suzbijanju diskriminacije).
Tako je Ustavni sud u odluci broj U-III-1600/2004 od 17. listopada 2007. utvrdio
diskriminaciju na osnovi „položaja u ostvarenju prava na zaradu”. Stoga ova
odluka ne znači da diskriminacija na temelju zanimanja ne postoji, odnosno da
nije Ustavom zabranjena, već samo utvrđuje da u konkretnom slučaju
podnositeljica nije bila diskriminirana na temelju zanimanja.
Državno sudbeno vijeće provodi izbore za predsjednike velikog
broja županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih sudova
Državno sudbeno vijeće (DSV) je tijekom travnja i srpnja 2015. raspisalo oglase
za predsjednike 29 sudova – županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih.
Ujedno se po prvi put biraju suci Prekršajnog suda u Novom Zagrebu koji je počeo
s radom 1. srpnja 2015. godine, temeljem Zakona o područjima i sjedištima
sudova (NN 128/14).
U djelokrugu DSV-a su postupci imenovanja i razrješenja sudaca, stegovni
postupci i odobrenje za pritvaranje, određivanje istražnog zatvora i kazneni
progon kao i odlučivanje o imunitetu sudaca, premještaj sudaca, sudjelovanje u
osposobljavanju i usavršavanju sudaca i sudskih službenika, provođenje postupka
upisa kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike i postupka polaganja
završnog ispita, donošenje metodologije izrade ocjene sudaca, vođenje osobnih
očevidnika sudaca i konačno, vođenje i kontrola imovinskih kartica sudaca.
Novi članovi DSV-a, izabrani na izborima održanim 27. siječnja 2015., sedmorica
sudaca: Željko Šarić, Mijo Galiot, Damir Kontrec, Neven Cambi, Ivica Veselić,
Sabina Dugonjić i Nediljko Boban te dvojica sveučilišna profesora prava: Eduard
Kunštek i Igor Gliha, prisegnuli su početkom ožujka pred predsjednikom Vrhovnog
suda, a na konstituirajućoj sjednici za predsjednika novog saziva toga tijela
izabran je sudac Vrhovnog suda Željko Šarić.
U DSV-u iz prošlog saziva ostala su dvojica predstavnika Hrvatskog sabora, Josip
Leko iz redova vladajućih i Davorin Mlakar iz oporbe. Na izborima potkraj godine
trebali bi se birati novi članovi DSV-a iz reda zastupnika Hrvatskog sabora.

dvotjedni izvještaj 1. do 15. srpnja 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Građanski odbor za ljudska prava 

Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar 17. srpnja 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata

Zločin u Godinjskim Barama – osuđujuća presuda protiv okr. Milorada Momića
Dana 10. srpnja 2015. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je presudu, kojom je okr. Milorad Momić proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Godinjskim Barama u Bosni i Hercegovini te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor.
Okr. Milorad Momić osuđen je da je dana 16. ili 17. srpnja 1995. godine, u mjestu Godinjske Bare, u blizini Trnova, u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik paravojne postrojbe “Škorpioni”, koja je bila pridružena Vojsci Republike Srpske, u borbenim djelovanjima protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja su vođena na širem području Sarajeva, kršeći pravila međunarodnog prava zajedno sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem, te sa još nekoliko nepoznatih pripadnika postrojbe “Škorpioni”, nakon što su preuzeli šest civila bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice, prethodno zarobljenih, po zapovijedi svoga komandanta Slobodana Medića odveli uhićenike u blizinu borbenog položaja i tamo ih strijeljali. Na taj su način prikrili masovne i organizirane likvidacije muškaraca bošnjačke nacionalnosti uhićenih na području Srebrenice.
U lipnju 2012. godine Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka, postupajući po Zamolnici za pružanje međunarodne pravne pomoći Višeg suda u Beogradu preuzelo je provođenje kaznenog postupka protiv okr. Milorada Momića, zbog postojanja osnovane sumnje da bi na opisani način, na mjestu i u vrijeme, kako je to navedeno u optužnici, počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Tijekom 2007. godine pred Višim sudom u Beogradu proveden je kazneni postupak protiv okr. Slobodana Medića, okr. Pere Petraševića, okr. Aleksandra Medića, okr. Aleksandra Vukova, okr. Branislava Medića, pripadnika jedinice „Škorpioni“ te su isti pravomoćno osuđeni, dok je u odnosu na okr. Milorada Momića kazneni postupak prekinut, jer je bio nedostupan srpskim pravosudnim tijelima.

Zločin u glinskom zatvoru – oslobađajuća presuda za opt. Zorana Dmitrovića
Dana 13. srpnja 2015. godine Županijski sud u Zagrebu je u ponovljenom postupku optuženog Zorana Dmitrovića oslobodio optužbe za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 2. točka 21. Kaznenog zakona (NN 125/11 144/12 56/15 61/15). Optuženik se temeljem načela primijene blažeg zakona (lex mitior) teretio po novom Kaznenom zakonu koji je na snazi od 2013. i koji je blaži od zakona koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela (tepore criminis) bio na snazi (OKZ RH). U ponovljenom postupku optuženik je oslobođen optužbe zbog nedostatne kriminalne količine potrebne za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina.
Zoran Dmitrović se teretio da je u razdoblju od listopada do prosinca 1993. kao stražar tukao i zlostavljao
braću Davora i Zorana Ančić, civile zatočene u zatvoru u Glini.
Tijekom prvog suđenja u siječnju 2015. godine, Županijski sud u Zagrebu, je odbio optužbu protiv prvo-optuženog Miroslava Hašića, svodeći inkriminaciju na oružanu pobunu obuhvaćenu Zakonom o općem oprostu, dok je u odnosu na drugo-optuženog Zorana Dmitrovića izrekao oslobađajuću presudu. Vrhovni sud RH je navedenu presudu ukinuo i predmet uputio na ponovno suđenje.

Zločin u Sotinu – osuđujuća presuda pred Višim sudom u Beogradu
Dana 26. lipnja 2015. godine Vijeće Odjeljenja za ratne zločine, Višeg suda u Beogradu je objavilo prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su okr. suradnik Žarko Milošević i okr. Dragan Mitrović proglašeni krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Okr. Žarko Milošević je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, okr. Dragan Mitrović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Okr. Dragan Lončar, okr. Mirko Opačić i okr. Miroslav Milinković oslobođeni su optužbe da bi počinili navedeno kazneno djelo. Vijeće je u nepravomoćnoj presudi izvan razumne sumnje utvrdilo počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv 16 civila, osoba hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti, počinjen u Sotinu u listopadu, studenom i prosincu 1991. godine. Suđenje za zločin u Sotinu pred Višem sudu u Beogradu, Odjeljenju za ratne zločine, započelo je 04. veljače 2015.
Obitelji ubijenih žrtava, u potrazi za posmrtnim ostacima svojih nestalih članova, a nezadovoljni procesuiranjem toga zločina u Republici Hrvatskoj, zahtijevali su pokretanje postupka pred pravosudnim tijelima u Republici Srbiji. U lipnju 2014. Viši sud u Beogradu je potvrdio optužnicu za ratni zločin protiv petorice (5) pripadnika srpskih paravojnih postrojbi zbog ubojstva hrvatskih civila u Sotinu kod Vukovara krajem 1991. Posmrtni ostaci 13 ubijenih civila pronađeni su u travnju prošle godine u masovnoj grobnici, u napuštenoj klaonici kraj Sotina. Do saznanja o ovoj lokaciji Tužilaštvo za ratne zločine u Republici Srbiji je došlo tijekom istražnog postupka kada je jedan od osumnjičenih rekao gdje su pokopani ubijeni hrvatski civili. Saznanja o lokaciji su predani hrvatskom pravosuđu i posmrtni ostaci su ekshumirani i identificirani nedugo potom.
Izručenje Dragana Vasiljevića
Dana 08. srpnja 2015. iz Australije Republici Hrvatskoj je izručen Dragan Vasiljković, osumnjičen radi počinjenja ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika na teritoriju Republike Hrvatske u periodu od 1991. do 1993. Postupak izručenja osumnjičenog Dragana Vasiljkovića trajao je punih 10 godina jer je isti isticao prigovor nemogućnosti provođenja pravičnog suđenja pred sudovima u RH, osobito zbog moguće diskriminacije po nacionalnoj pripadnosti, te prigovora objektivnosti i nepristranosti sudova.
U prosincu 2005. Županijski sud u Šibeniku odredio je provođenje istrage protiv Dragan Vasiljkovića (poznatog i kao kapetan Dragan) zbog sumnje u počinjenje ratnog zločina nad civilima te ratnim zarobljenicima; da je tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u Kninu kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene, nakon što je u kninsku tvrđavu, koja je ujedno bila i komanda, dovedeno i pritvoreno devet pripadnika Hrvatske vojske i policije, koji su bili pritvoreni u nehigijenskim uvjetima te svakodnevno na razne načine mučeni, izgladnjivani, izvođeni na fiktivna streljanja od njemu podčinjenih pripadnika postrojbe, a što je isti vidio i znao te propustio poduzeti dužne radnje i mjere kako bi kao nadređeni spriječio takvo postupanje te pridonio kažnjavanju počinitelja. Isto tako je i osobno, prilikom ispitivanja jednog zatvorenika, istog izudarao nogama; da je dana 24. veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca, kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene i Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalne jedinice “Alfa” naradio svojim podređenima da zlostavljaju, a potom i likvidiraju dvojicu zarobljenih pripadnika Hrvatske vojske; da je 26. srpnja 1991. izradio plan napada na policijsku stanicu te sela Gornje i Donje Viduševce, a tijekom napada su iz tenkova gađali crkvu, školu i druge civilne objekte, te su u napadu poginule dvije osove, više stanovnika je ranjeno, uništeno i opljačkano više od 30 kuća i gospodarskih objekata.
Dragan Vasiljković je u pravomoćnoj osuđujućoj presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Milana Martića označen sudionikom udruženog zločinačkog pothvata s ciljem stvaranja etničkog srpskog teritorija putem raseljavanja nesrpskog stanovništva zajedno sa Martić Milanom, Babić Milanom, Adžić Blagojem, Bogdanović Radmilom, Kadijević Veljkom, Karadžić Radovanom, Milošević Slobodanom, Mladić Ratkom, Šešelj Vojislavom, Simatović Frenkijem, Stanišić Jovicom. Prema utvrđenim činjenicama tijekom suđenja pred MKSJ, jedan zatočenički objekt je otvoren tijekom 1991. godine u zgradi stare bolnice u centru Knina. Jedan dio bolnice su kao spavaonicu koristili “ljudi Kapetana Dragana i pripadnici rezervnih snaga JNA”. U razdoblju od sredine 1991. do sredine 1992. godine u staroj bolnici u Kninu bilo je zatočeno između 120 i 300 osoba. Među zatočenicima je bilo i hrvatskih i drugih nesrpskih civila, kao i pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Zatočenicima su svakog dana prijetili, tukli ih, i to često po nekoliko stražara odjednom, pri tom koristeći kundake pušaka, pendreke i drvene motke. Nad zarobljenicima je provođeno i seksualno nasilje. Također, 25. srpnja 1991. godine, selo Strugu, napale su jedinice pod zapovjedništvom Kapetana Dragana (Vasiljkovića) i Ratnog štaba Glina, a u toj operaciji sudjelovalo je 50 “specijalaca”, 50 policajaca i 700 civila. Poslije napada, intervenirala je JNA i stvorila tampon zonu.
Razmatrajući status Dragana Vasiljkovića u predmetu Stanišić i Simatović Raspravno vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zaključilo je da u periodu od svibnja do kraja kolovoza 1991. godine Kapetan Dragan zapovijedao pripadnicima Jedinice u centrima za obuku u Golubiću i na kninskoj tvrđavi, kao i tijekom napada na Glinu i Strugu.

Presuda protiv Zagreb Pridea
Županijski sud u Osijeku potvrdio je presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu po kojoj je udruga Zagreb Pride dužna isplatiti neimovinsku štetu tužiteljici Karolini Vidović Krišto u iznosu od 30.000,00 kuna, plus zatezne kamate i odvjetničke troškove Odvjetničkom uredu “Zvonimir Hodak”. Sveukupno 41.018,91 kuna, zbog teksta „Izbori za Homofoba i Homofrenda 2013. godine“ objavljenog na web stranicama Zagreb Pridea.
Na konferenciji za tisak Marko Jurčić iz Zagreb Pridea upozorio je da je ova presuda za njih ograničavanje slobode govora u Republici Hrvatskoj: „Misija Zagreb Pridea je javno ukazivanje na homofobiju, bifobiju i transfobiju, pa nam je i osnovna dužnost i djelatnost da reagiramo svaki puta kada čujemo, vidimo i primijetimo da netko postupa homofobno, transfobno ili bifobno. Ova presuda za nas znači da je rad Zagreb Pridea trenutno onemogućen i cenzuriran u borbi za ljudska prava LGBT osoba.“ . Pozvao je na solidarnost i najavio da će Zagreb Pride pred Ustavnim sudom zatražiti zaštitu temeljnih prava svih LGBTIQ osoba, kao i svih onih koji vjeruju u jednakost i dostojanstvo svih hrvatskih građana i građanki jer smatraju da pravo na slobodu izražavanja misli jamči Ustav Republike Hrvatske.

Obilježavanje godišnjice VRA “Oluja“ i dosadašnji kazneni postupci za ratne zločine
Ni gotovo dvadeset godina nakon VRA “Oluja“ u službenim obilježavanjima nije moguće istovremeno slaviti pobjedu i sjetiti se žrtava. U Republici Hrvatskoj 20. godišnjica VRA “Oluja“ obilježit će se vojnim mimohodom 4. kolovoza u Zagrebu u Kninu i 5. kolovoza svećanim obilježavanjem Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te dana hrvatskih branitelja u Kninu . Premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio je zajedničko obilježavanje u godišnjice u organizaciji Republike Srbije i Republike Srpske paljenjem svijeća na graničnom prijelazu Rača, između Bosne i Hercegovine i Srbije. Premijer Zoran Milanović odgovarajući na pitanja medija rekao je: “Meni je žao što u Knin niko nikada nije dolazio od stranaca neće ni ove godine. Ali opet to je naša proslava naš blagdan, nije usmjeren ni protiv koga. Žao mi je ako se netko oko toga osjeća pogrešno. To je naš blagdan. “Aleksandar Vučić naglasio je da “nikada nećemo da zaboravimo najveći zločin etničkog čišćenja posle drugog svjetskog rata na tlu suvremene Evrope.“ Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić rekla je: “Hrvatska ne slavi nićije stradanje, slavi osobađanje same sebe od tuđe okupacije i u tome očekujemo ne samo razumjevanje nego i podršku svake noramalne politike. “
Za zločine tijekom i neposredno nakon Oluje pokrenuta su četiri kaznena postupka. Tek je jedan je kazneni postupak urodio pravomoćnom presudom u odnosu na jednog optuženika, a dva, u odnosu na tri okrivljenika, zapela su negdje u prethodnom postupku, odnosno u istrazi.
Podaci HHO-a govore o 667 civilnih žrtava te gotovo o 20.000 destrukcija privatne imovine Srba. Ukoliko se pak, uz maksimalno poštivanje diskrecijskih ovlasti tužiteljstva, usredotočimo na 167 žrtava ratnih zločina, koliko ih je DORH pobrojao, govorimo o vrlo oskudnoj statistici kaznenog progona.
Diskrecijske ovlasti državnih odvjetništava pri odabiru zločina koji će se istraživati, odnosno procesuirati moraju se temeljiti na pravu na učinkovitu istragu i djelotvoran pravni lijek te ne smiju biti diskriminirajuće. Načelo Jednakosti pred zakonom (nediskriminacija) podsjećam, inkorporirano je u Ustav Republike Hrvatske, kao i u međunarodne akte, Opću deklaraciju o ljudskim pravima (čl. 7.) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 14.), koji su dio pozitivnih propisa RH i po pravnoj snazi drže primat u odnosu na zakone.
Haaška je presuda vrlo jasno, izvan razumne sumnje, utvrdila, na temelju brojnih izvedenih personalnih i materijalnih dokaza da su u periodu od srpnja pa do konca rujna 1995., u okviru zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena kaznena djela ubojstva, deportacije, bezobzirna razaranja, pljačke, nečovječna djela, okrutna postupnja te progoni, s ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine. Ovakav činjenični supstrat potvrdilo je i Žalbeno vijeće Suda.
Također, u recentnoj odluci Međunarodnog suda pravde (veljača 2015.) o odbacivanju međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije zaključuje se da su zločini počinjeni sa namjerom”nasilnog uklanjanja” i “etničkog čišćenja” srpskog stanovništva iz Krajine. Također, Sud konstatira da su u Oluji počinjeni zločini i da je egzodus krajinskih Srba za hrvatsko rukovodstvo bio planirana i “poželjna” posljedica vojne operacije.

Ratni zločin seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini – uz osuđujuću presudu dosuđena naknada štete oštećenici ratnog zločina
Dana 24. lipnja 2015. godine Sud Bosne i Hercegovine je proglasio krivima Bosiljka i Ostoju Markovića za počinjenje ratnog zločina nad civilnim stanovništvom točnije nad maloljetno djevojkom u općini Kotor Varoš u lipnju 1992. Osuđeni su na kaznu zatvora svaki na 10 godina te je naloženo da se oštećenoj isplati naknada štete za pretrpljeni zločin.
Bosiljko i Ostoja Marković osuđeni su kao pripadnici Vojske Republike Srpske – Kotorvaroške brigade dana, 28. lipnja 1992. godine sa drugim osobama došli u selo Orahova, pretežito naseljeno hrvatskim stanovništvom, izveli iz kuće zaštićenu svjedokinju, koja je tada bila maloljetna, te uporabom sile i prijetnjom na život i tijelo naizmjenično više puta izvršili silovanje oštećene.
Ova presuda predstavlja pozitivan pomak u sudskoj praksi, jer je navedenom presudom, uz utvrđenje krivnje, sud žrtvi silovanja dosudio i naknadu štete. Prema našem saznanju ovo je prva takva presuda u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim državama nastalim raspadom SFRJ, kojom je sud iskoristio svoje ovlasti te unutar kaznenog postupka odlučio i o odštetnom zahtjevu oštećenice.
Sudska praksa, kako sudova u RH tako i u BiH, je da su kazneni sudovi uvijek upućivali žrtve na ostvarivanje prava na naknadu štete u građanskom postupku, umjesto da odluče o naknadi štete u kaznenom postupku, u skladu sa postojećim zakonskim osnovom. Kao posljedica toga, većina preživjelih – koji ne primaju nikakvu pravnu podršku od države – jednostavno se odriču svojih osnovnih prava na naknadu štete, jer postupci ostvarivanja naknade u građanskoj parnici podrazumijevaju otkrivanje njihovih identiteta, a koji su često zaštićeni tijekom kaznenih postupaka u BiH što dovodi do ponovne traumatizacije žrtve. Također, iziskuju se dodatni financijski troškovi koje mnoge žrtve nisu u mogućnosti platiti. Stoga je navedena odluka pozitivni iskorak za ostvarivanje prava žrtava rata u BiH.
Oštećenicu u ovom pravnom postupku je zastupala nevladina organizacija TRIAL, koji imaju svoj ured u Sarajevu. TRIAL joj je pružio pravnu podršku, koordinirao sa drugom organizacijom za pružanje psihološke podrške i izvršio pritisak na pravosudne institucije da poduzmu određene aktivnosti vezane uz kazneni progon.
Ova presuda predstavlja pozitivan pomak u sudskoj praksi, ali ujedno i ukazuje na potrebu daljnjeg zagovaranja zakonodavnih izmjena i povećanih aktivnosti institucija, sudove i tužilaštva na olakšavanju pristupa pravdi za žrtve.
Optuženici Bosiljko Marković i Ostoja Marković obvezuju oštećenici – zaštićenoj svjedokinji “S-4”, solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 26.500,00 KM i to na ime: duševnih bolova zbog povrede slobode ili prava ličnosti iznos od 20.000,00 KM; duševnih bolova zbog smanjenja životne sposobnosti iznos od 6.500,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Napad u Srebrenici zasjenio sjećanje na žrtve genocida
Na komemoraciji u Srebrenici u povodu 20. obljetnice od stradanja više od 8000 srebreničkih muškaraca i dječaka Bošnjaka napad na predsjednika vlade Srbije Aleksandra Vučića zasjenio je komemoraciju “koja je trebala biti najvažnije odavanje počasti žrtvama strašnih zločina, ocjenjuje većina medija u Bosni i Hercegovini” . Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” osudila je napad: “Ovo nije bio bio napad na Vučića već na nas, na naše dostojanstvo! To je uradila jedna grupa ljudi među kojima ja nisam vidjela žrtve. Pozdravili smo se sa Vučićem i rekla sam mu da radi po svojoj savjesti. Dala sam mu Cvijet Srebrenice sa kojim je i napadnut. Meni je stvarno žao što se ovo desilo” .
U spomen na žrtve održani su mimohodi u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Zagrebu i drugim gradova u Hrvatskoj u organizaciji koordinacije bošnjačkih organizacija a u Zagrebu je u Klovićevim dvorima u sklopu ciklusa Snapshoot otvorena izložbu fotografija britanskog fotografa Tima Lovellesa uz dio postava SENSE – Dokumentacijskog centra Srebrenica u organizaciji SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu Pula i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Izložba ostaje otvorena do 2. kolovoza 2015.

Novi ciklus praćenja pravosudnih postupaka kao podrška razvoju pravosuđa
Od 1. srpnja nastavljamo pratiti suđenja uz podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške (EEA/NG). Organizacijama za ljudska prava koje od 2005. godine, pred sudovima u Republici Hrvatskoj (RH), zajednički prate postupke za kaznena djela ratnih zločina Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek i Građanski odbor za ljudska prava, pridružila se i Pravda iz Bjelovara.