Suđenja za ratne zločine 2015

ODLUKA ŽALBENOG VIJEĆA MKSJ U PREDMETU STANIŠIĆ I SIMATOVIĆ

Žalbeno vijeće MKSJ dana 15. prosinca 2015. godine poništilo je prvostupanjsku presudu Raspravnog vijeća MKSJ, kojom su oslobođeni Jovica Stanišić, bivši zamjenik načelnika i načelnik Službe državne bezbjednosti (SDB) MUP Republike Srbije, i Franko Simatović, bivši zamjenik načelnika Druge uprave Službe državne bezbjednosti MUP Republike Srbije i specijalni savjetnik u SDB.

Žalbeno vijeće je naložilo ponovno suđenje optuženicima Stanišiću i Simatoviću, po svim točkama optužnice.

Tužiteljstvo MKSJ je u svojoj optužnici Stanišića i Simativića optužilo da su od travnja 1991. do 31. prosinca 1995. godine, kroz svoje sudjelovanje u udru ženom zločinačkom pothvatu (UZP), počinili zlo čine u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Krajina i Srpskoj Autonomnoj Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem u Hrvatskoj, kao i u općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most, Trnovo i Zvornik u Bosni i Hercegovini. Zajednički cilj navodnog UZP bio je prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prvenstveno Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U optužnici se navodi da je taj UZP uključivao počinjenje ubojstva kao kršenja zakona ili običaja ratovanja i kao zlo čin protiv čovječnosti, kao i deportacije, druga nehumana djela (prisilno premještanje) i progon (putem ubojstava, deportacije i drugih nehumanih djela (prisilno premještanje)) kao zločine protiv čovječnosti. Stanišić i Simatović se također terete da su planirali, naredili i/ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela navedenih u optužnici.

Raspravno vijeće MKSJ je dana 30. svibnja 2013. zaključilo da su mnoge od zločina navedenih u optužnici zaista počinile razne srpske snage na gore navedenim lokacijama. Međutim, Raspravno vijeće, većinom glasova, nije utvrdilo krivicu ni Stanišića ni Simatovića za počinjenje tih kaznenih djela sudjelujući u UZP, Vijeće je zaključilo da nije izvan razumne sumnje dokazano da su posjedovali potrebnu namjeru da doprinesu ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja. Raspravno vijeće je također zaključilo da nije utvrđeno izvan razumne sumnje da su Stanišić ili Simatović planirali ili naredili ove zločine, i, većinom glasova vijeća, da su pomagali i podržavali ove zločine. Slijedom toga, Raspravno vijeće je, većinom glasova, Stanišića i Simatovića oslobodilo krivice po svim točkama optužnice.

Tužiteljstvo je uložilo žalbu na presudu Raspravnog vijeća navodeći tri žalbena razloga.

IZ IZJAVE MEĐUNARODNOG KAZNENOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu MKSJ),  izvijestio je javnost dana 22. listopada 2015. godine, da je u svjedok obrane u predmetu opt. Ratka Mladića pronađen mrtav.

Radi se o dr. Dušan Duniću, vještaku obrane u predmetu Tužitelj protiv Ratka Mladića.

Gospodin dr. Du šan Dunjić trebao je dana 22. listopada 2015. godine dati svoj iskaz u MKSJ. Bio je smješten u hotelu u Den Haagu, gdje ga je mrtvog pronašao djelatnik hotela i predstavnik MKSJ.  Odmah je pozvana hitna medicinska pomoć,  koja je potvrdila smrt g. Dunjića.

Nizozemkski organi provode istragu o uzroku smrti g. Dušana Dunjića.

Gospodin Dušan Dunjić je bio stručnjak za sudsku medicinu iz Republike Srbije. Kao svjedok vještak davao je iskaze u više predmeta pred MKSJ. Bio je vještak Tužiteljstva MKSJ  u postupcima protiv opt. Milana Milutinovića i drugih,  opt. Vlastimira Đor đevića i opt. Ramusha Haradinaja i drugih.

U postupcima protiv opt. Radoovana Karadžića, opt. Stanislava Galića, opt. Dragoljuba  Kunarca i drugih, opt.  Vujadina Popovića i drugih, gospodin Dušan Dunjić je davao iskaz kao vj eštak obrane.

OPTUŽENIK PRIZNAO POČINJENJE KAZNENOG DJELA RATNOG ZLOČINA PROTIV RATNIH ZAROBLJENIKA IZ BOROVO COMMERCEA

Opt. Đorđe Stojaković, priznao je počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.  Navedeno kazneno djelo počinjeno je dana 19. studenoga 1991. godine kod mosta Erdut – Bogojevo, zlostavljanjem, fizičkim maltretiranjem dvojice zarobljenih hrvatskih branitelja iz Borovo Commercea.

Sud je uvažio priznanje optuženika i kajanje, te ga je uz ublažavanje kazne osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

DORH OBJAVILO PREGLED O PROCESUIRANJU KAZNENIH DJELA RATNIH ZLOČINA POČINJENIHU LOGORIMA I ZATVORIMA TIJEKOM DOMOVINSKOG RATA

Dana 16. listopada 2015. godine DORH je objavio Pregled o procesuiranju  kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u logorima i zatvorima tijekom Domovinskog rata

U Pregledu su podaci o pojedinim značajnijim predmetima kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u logorima i zatvorima tijekom Domovinskog rata (na području RH, izvan RH, na štetu hrvatskih državljana, zločini počinjenih od bivše JNA i njoj pridružene TO).
Osim toga, Pregled sadržava podatke o ratnim zločinima koje su u zatvorima počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga.

14. LISTOPADA – OBLJETNICA STRADANJA MJEŠTANA SOTINA

14. listopada 2015. godine obilježava se 24. obljetnica stradavanja mještana Sotina i pad mjesta.

U središtu mjesta bit će otkriveno spomen obilježje žrtvama agresije izvršene tijekom Domovinskog rata nad Hratima i drugim nesrbima u Sotinu.

U Sotinu su ubijene ili nestale 68 žrtve. Za posmrtnim ostacima još 18 žrtava traga se i danas.

Pred Vijećem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu nepravomoćno su osuđene dvije osobe za zločin počinjen 27. prosinca 1991. godine, kada je ubijeno 13 mještana Sotina. Posmrtni ostaci tih žrtava pronađeni su 2013. godine u primarnoj i sekundarnoj masovnoj grobnici.

Posmrtni ostaci devet žrtava iz Sotina pronađeni su u masovnoj grobnici na lokalitetu “Vučedolski vinogradi”. Za ubojstvo tih žrtava do sada nitko nije proglašen krivim i osuđen.

DVOTJEDNI IZVJEŠTAJ 9. LISTOPADA 2015. GODINE

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 09. listopada 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje, pravima žrtava rata

Postrojavanje pripadnika HDSSB-a odjevenih u crno
Na dan neovisnosti Republike Hrvatske na skupu HDSSB-a marširali su pripadnici stranke odjeveni u crno. Navedeno postrojavanje zastrašujuće podsjeća na ne tako davna ratna zbivanja, prizivajući slike straha, progonstva i zbjegova. Izražavamo žaljenje što ni poslije 20 godina neke političke snage našeg društva nisu odustale od razornih koncepata, uniformi koje podsjećaju na teške posljedice rata, umjesto da mlade generacije usmjere na put izgradnje pravednog mira i uspostave nade za oporavak društva. Prenosimo komentare iz Dnevnika Nove TV povodom uvježbavanja mladića.
Dragan Vulin, HDSSB:
“Ne radi se o nikakvoj vojsci, ne daj Bože paravojsci i spominju se crne uniforme, odabrane su jednostavno jer je to svečana boja. Bilo je prijedloga i da bude u ružičastoj boji ali eto većina je bila za crnu.”
Ministarstvo uprave:
“Ministarstvo uprave ovlašteno je ovjeravati usklađenost statuta političkih stranaka sa Zakonom o političkim strankama. Navedeni Zakon ne sadrži odredbe vezane uz postavljanja pitanja o osnivanju ili
postrojavanju počasne garde pa na ista ne može niti odgovoriti. Dodatno ukazujemo na važeći statut HDSSB-a ne sadrži odredbe o počasnoj gardi.”
Vesna Teršelič, Documenta:
“Ustanovljenje stranačke vojske je neprihvatljivo, posebno kada vidimo da to čini Branimir Glavaš, on je nepravomoćno osuđen za ratni zločin nad civilima u Osijeku i već je 1991. vodio jednu zaštitnu četu koja je isto bila paravojna Branimirovu osječku bojnu.”
Suđenja za ratne zločine
-nepravomoćne presude-
Zločin u Popovcu – osuđujuća presuda
Dana 10. rujna 2015., Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, objavilo je presudu br. K-RZ-26/2009, kojom je proglasilo krivima i osudilo četvoricu optuženika za zločin počinjen u Popovcu. Optuženicima se stavlja na teret da su zajedno, u razdoblju od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine, u Popovcu poduzimali radnje kojima je stanovništvo nesrpske nacionalnosti bilo podvrgnuto psihičkom i fizičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, pucanju iz streljačkog oružja i bacanju eksplozivnih naprava na kuće, tjerani su na prinudni rad, držani u svojstvu talaca, zastrašivani.
Opt. Boško Strajnić nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine; opt. Dragiša Vučenović nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine; opt. Svetomir Milanović nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine; opt. Josip Stanković nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine. Svim optuženicima se sudilo u odsutnosti.
Zločin u Žepini – oslobađajuća presuda
Dana 2. listopada 2015. godine, Županijski sud u Splitu oslobodio je optužbe Mirka Žarkovića da je dana 23. rujna 1991. godine u Jagodnji Donjoj na predjelu Stabanj kao pripadnik takozvane milicije RSK, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine kao i Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije, od 8. lipnja 1997. godine sumještanku Blaženku Žepina koju je poznavao, koja se tada još uvijek nalazila na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske, kada je došla moliti da joj vrate traktor koji su joj pobunjeni Srbi oduzeli, prijeteći joj vatrenim oružjem prisilio je da ode kroz minsko polje u mjesto Vrana, pod nadzorom Hrvatske vojske pronaći dječaka Radomira Tepšu koji je nestao prethodnog dana, pa je ona u strahu za svoju obitelj prvenstveno svoju djecu od kojih je najmlađe bilo staro svega 15 mjeseci, uspjela doći do kontrolnog punkta Hrvatske vojske i tu saznala da je dječak poginuo u minskom polju, nakon čega se vratila u Stabanj, gdje ju je drugooptuženi Špiro Žarković s puškom u ruci natjerao da se ponovo vrati u minsko polje po tijelo poginulog dječaka Radomira Tepše.
Dakle, kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba prema civilnom stanovništvu, da je optuženik, nečasno postupao i primjenjivao mjere zaštite i terora, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva po čl. 120. st. 1. OKZRH.
Sudsko vijeće smatra kako nije dokazano da je optuženi Mirko Žarković počinio ovo djelo koje mu se stavlja na teret, te je istog odmah oslobodilo optužbe i ukinulo rješenjem mjere opreza zabrane napuštanja boravišta i jamčevinu u iznosu od 400.000,00 kuna položenu u gotovu novcu od strane optuženog Mirka Žarkovića.
Kršenja ljudskih prava u domeni diskriminacije, zločina iz mržnje/govora mržnje
Zagreb Pride podnio kaznenu prijavu
Dana 24. lipnja 2015. godine Zagreb Pride je podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ODO Zagreb) protiv Hrvoja Šarića da je počinio kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju time što je na Facebook stranici Zagreb Pride-a objavio tekst sadržaja „Pedere u logore :D“. Postupajući po navedenoj prijavi, bez provođenja izvida, istrage, pa čak niti utvrđivanja identiteta počinitelja, samo na temelju njezinog sadržaja, ODO Zagreb odbacio je kaznenu prijavu uz obrazloženje da je Hrvoje Šarić tako postupio pod utjecajem „psihologije mase“ zbog čega nije imao namjeru poticati na nasilje i mržnju. Time ODO Zagreb praktički odobrava počinjenje takvih kaznenih djela ako su počinitelji bili pod utjecajem, prema njihovom shvaćanju, teorije o psihologiji mase.
Stoga je dana 14. rujna 2015. Zagreb Pride nastavio kazneni progon protiv Hrvoja Šarića kao supsidijarni tužitelj i zatražio provođenje istrage, a od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske traži da nadležno državno odvjetništvo, temeljem odredaba Zakona o kaznenom postupku, navedeni postupak preuzme, jer nije primarna uloga građana/ki da provode u djelo odredbe Kaznenog zakona već upravo Državnog odvjetništva, što je u ovom slučaju u potpunosti izostalo. Nadalje, Zagreb Pride traži da Državno odvjetništvo izda obavezni naputak državnim odvjetnicima/cama o primjeni kaznenog prava u predmetima koji se tiču govora mržnje i drugih zločina iz mržnje te obavezni naputak o primjeni kaznenog prava u predmetima koji se tiču govora mržnje i drugih zločina iz mržnje.
Dana 02. listopada 2015. Zagreb Pride uputio je Glavnom državnom odvjetniku gospodinu Dinku Cvitanu otvoreno pismo kojim upozorava na praksu ODO Zagreb te na činjenicu da su u dosadašnjoj sudskoj praksi već razvijeni pozitivni primjeri kada su osumnjičenici kažnjeni zbog homofobnog govora mržnje i ostaje potpuno nejasno čemu se sada razvija fleksibilnija državno-odvjetnička praksa koja omogućava svakome da pod utjecajem drugih ljudi čini kaznena djela povezana sa zločinom iz mržnje . Kao svojevrstan odgovor na pritužbu Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je sukladno članku 20. Poslovnika državnog odvjetništva i članku 56. Zakona o državnom odvjetništvu; provelo nadzor rada u navedenom predmetu i naložilo Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu nastavak postupanja u predmetu. (6. 10. 2015.)
Nedjelotvorna istraga počinjenih zločina tijekom VRA Oluja
Tijekom rujna 2015., u predmetima Vuković (br. zahtjeva: 3430/13 ) i Damjanović (br. zahtjeva: 5306/13 ), Vlada Republike Hrvatske je priznala da istraga usmrćenja srodnika podnositelja zahtjeva Europskom suda za ljudska prava nije bile djelotvorna. U oba predmeta je zajedničko što su srodnici podnositelja zahtjeva ubijeni tijekom vojno redarstvene akcije Oluja ili neposredno nakon nje, da kazneni progon nije rezultirao kaznenim postupkom i osudom počinitelja ubojstva/ratnih zločina, a da u građanskom postupku srodnici nisu ostvarili nikakav vid satisfakcije/naknade štete, već naplatu troškova parničnih postupaka. Tako da ova jednostrana deklaracija Vlade RH predstavlja prvi vid svojevrsne reparacije kao priznanje RH da nije provela djelotvornu istragu te time povrijedila pravo na život ubijenih (čl. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), kao i njihove djece/podnositelja aplikacija. Ujedno priznanje Vlade RH odnosi se i na povredu zabrane diskriminacije, zajamčene čl. 14. Konvencije, zbog nacionalne pripadnosti ubijenih, a koji su bili Srbi.

Zdrav razum i pravna logika kao osnov pravnog poretka i vladavine prava – izbor i imenovanje sudaca

Odlukom Ustavnog suda U-III/555/2015 od 9. srpnja 2015. usvojena je ustavna tužba te je ukinuta odluka Državnog sudbenog vijeća (u daljnjem testu DSV) a predmet je vraćen na ponovni postupak u svezi izbora i imenovanja na mjesto suca Trgovačkog suda u Zadru.
Podnositelj navodi da se kao kandidat javio na oglas za slobodno mjesto suca Trgovačkog suda u Zadru. S obzirom da je podnositelj bio imenovan za suca Općinskog suda u Zadru 25. listopada 2007., čiju dužnost i dalje obnaša, podnio je prijavu na predmetni natječaj sukladno članku 56.b Zakona o državnom sudbenom vijeću kojim je propisano da suci koji su imenovani na sudačku dužnost po propisima koji su bili na snazi do 31. prosinca 2012. nisu dužni završiti školu za pravosudne dužnosnike navedenu u članku 51. stavku 1. ZoDSV-a. DSV je odbilo njegovu kandidaturu sa obrazloženjem da isti nije bio polaznik Državne škole za pravosudne dužnosnike, te isti nije mogao biti kandidat za suca Trgovačkog suda u Zadru. Naime, prema odredbi članka 51. ZoDSV-a za suca prekršajnog, općinskog, trgovačkog i upravnog suda može biti imenovana samo ona osoba koja je završila Državnu školu za pravosudne dužnosnike. U svojoj ustavnoj tužbi podnositelj tvrdi da mu je takvim tumačenjem zakona povrijeđeno pravo na jednakost svih pred zakonom, da je ovim postupkom diskriminiran u odnosu na druge kolege, te da je ista odluka apsurdna jer “da je neshvatljivo da se prijava suca na natječaj za imenovanje suca odbaci sa obrazloženjem da isti ne udovoljava uvjetima – za postati sudac.”
Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju navodi da ustavna odredba o dostupnosti svakog radnog mjesta i dužnosti “pod jednakim uvjetima” implicira načelo jednakosti odnosno jednakog postupanja prema svim osobama u ostvarivanju njihova prava na zapošljavanje na odgovarajućim radnim mjestima i dužnostima. Težište je jamstva iz drugog dijela članka 54. stavka 2. Ustava koje ima i svoj postupovni aspekt. Ono je povezano i s onim odredbama Ustava koje u svojoj ukupnosti jamče “pravnu zaštitu”. To su u prvom redu ustavne odredbe u kojima je sadržano pravo na žalbu (članak 18. stavak 1. Ustava) te pravo pristupa sudu i druga ustavna prava koja proizlaze iz temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava).
U svjetlu svega navedenog, Ustavni sud ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi, a zaštita ustavnih prava pojedinaca ne može se zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu “zdravog razuma”. Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava. Takav način tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično ne može se drukčije nazvati nego arbitrarnim.
Prilog: Sjećanje na zločine počinjene tijekom listopada 1991. i njihov pravosudni epilog

• 04.10.1991. – zločin u selu Vrhovine – šestero civila iz zaselka Čorci nakon privođenja i kraćeg zadržavanja u policijskoj postaji u Vrhovinama, odvedeni su i usmrćeni hladnim i vatrenim oružjem na području Nacionalnog parka Plitvička jezera. Posmrtne ostatke tijekom 2002. godine pronašli su djelatnici NP Plitvička jezera.
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. godine tereti se Nenad Pejnović da je dana 04. listopada 1991. g. u selu Vrhovine, zaselak Ćorci, za vrijeme oružanog sukoba i okupacije od strane pobunjenih Srba u okviru tzv. “SAO Krajine”, u kasnim poslijepodnevnim satima, kao pripadnik Milicije tzv. “SAO Krajine”, prema dogovoru i zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, najprije nezakonito lišio slobode mještane Vrhovina hrvatske nacionalnosti, i to: Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Čorka i Slavka Čorka, koje su odveli u stanicu Milicije u Vrhovinama, gdje su isti prenoćili, da bi ih idućega dana svi zajedno odveli na predio Ćurinke – Oštri Vršak, gdje su ih potom sve lišili života.
Dana 24. veljače 2009. godine na Županijskom sudu u Karlovcu započela je glavna rasprava u kaznenom postupku protiv optuženog Nenada Pejnovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Prvostupanjska presuda objavljena je 03. travnja 2009. godine. Optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina. VSRH je u cijelosti potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu . U zaselku Čorci prethodno i nakon ovog događaja usmrćene su još tri žene .
• 08.10.1991. – zločin u Pakračkoj Poljani – u razdoblju od 8. listopada do sredine prosinca pripadnici pričuvnog sastava MUP-a nezakonito su uhitili 52 osobe, od kojih su 43 ubili, tri se vode kao nestale, a šest ih je preživjelo mučenja i zlostavljanja u Pakračkoj Poljani i u paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu. Suđenje protiv okrivljenog Tomislava Merčepa po zapovjednoj odgovornosti pred Županijskim sudom u Zagrebu započelo je u ožujku 2012.
• 09.10.1991. – zločin u selu Vaganac (Gospić) – srpske su paravojne postrojbe ubile 9 starijih osoba; najmlađa osoba imala je 55, a najstarija 86 godina . Osmero staraca su ubili i zapalili u njihovim domovima, a jednu staricu su zadavili i bacili u bunar . Nemamo informacija o kaznenom progonu za zločin u selu Vaganac.
• 10.10.1991. – zločin u Lovasu – nakon zauzimanja sela, srpske paravojne jedinice Dušan Silni i Beli Orlovi ubili su 23 hrvatskih civila. Hrvati su morali nositi bijele vrpce na ruci, a na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Sljedećeg dana iz vatrenog oružja ubijene su 4 osobe (tri žene), a 15 muškaraca je zaklano noževima. Skupina od 50-ak muškaraca natjerana je u minsko polje. Pri tome je ubijena 21 osoba, dok je 14 teško ranjeno. Sljedeći dan su preživjeli morali zakopati tijela u masovnu grobnicu. 18. listopada su srpske paravojne snage ubile još 19 civila. Zločini su se nastavili i kasnije, a ukupno je u Lovasu ubijeno između 70 i 85 mještana.
Na Višem sudu u Beogradu nepravomoćno je završen kazneni postupak protiv 14 optuženika, koji su proglašeni krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Lovasu 1991. Godine. Osuđeni su na višegodišnje kazne zatvora . Optuženici se terete da su kao pripadnici lokalne civilno-vojne vlasti, Teritorijalne obrane podčinjene tadašnjoj JNA i paravojne dobrovoljačke oružane grupe Dušan Silni sudjelovali u izvršenju napada na Lovas i civilno stanovništvo u njemu, iako su znali da u naselju nema hrvatskih oružanih snaga koje bi pružile otpor i branile selo, a po ulasku u selo nekontrolirano i nasumično otvarali vatru iz pušaka, bacali bombe u dvorišta, na kuće, u podrume i druge prostorije, pojedine zatečene civile ubijali, što je za posljedicu imalo uništenje i oštećenje civilnih stambenih i drugih objekata i smrt 21 civilne osobe; da su nesrpsko, pretežno hrvatsko stanovništvo, izložili ponižavajućim, diskriminirajućim postupcima, naređivali protupravna privođenja, zatvaranja i saslušanja civilnih osoba, pri tome i njihovo mučenje i tjelesno povrjeđivanje, a okr. Ljuban Devetak i ubijanje, tako da je ponašanje okrivljenih Devetaka, Devčića i Radojčića potaklo i pomoglo nepoznatim pripadnicima oružanih grupacija da na raznim lokacijama u selu ubiju ukupno 27 osoba; da su protuzakonito zatvarali, fizički zlostavljali civilne osobe; da su naredili civilnim osobama ulazak i minsko polje pri čemu je došlo do istovremenog aktiviranja većeg broja mina, nakon čega je jedan broj pripadnika oružane pratnje na bespomoćne civile otvorio puščanu paljbu, nakon čega je, uslijed oba navedena djelovanja, smrtno stradalo 20 civilnih osoba, a 12 ih je zadobilo teške i lake tjelesne ozljede.
• 13.10.1991. – zločin u Širokoj Kuli (Gospić) – u podrumu kuće Orešković Dane usmrćeno je osmero hrvatskih civila, među kojima i djevojčica od 13 godina. Na području Široke Kule tijekom rata usmrćeno je 34 civila, među njima i četveročlana obitelj srpske nacionalnosti. Posmrtni ostaci žrtava pronađeni su na više različitih lokacija, među kojima i u jamama Golubnjača 1 i Golubnjača 2, dok za devet žrtava posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni. Presudom Županijskog suda u Gospiću broj K-1/93-13 od 16. lipnja 1994. godine optuženici su u odsutnosti proglašeni krivima što su tijekom rujna i listopada 1991. godine u Širokoj Kuli kao pripadnici četničkih formacija i milicije tzv. SAO Krajine iz automatskog pješadijskog naoružanja pucali po civilnim objektima, ograničavali kretanje civilnom stanovništvu, a 13. listopada 1991. zapaljivom tromblonskom minom zapalili kuću u podrumu koje su se nalazili civili te pucali po njima, pri čemu su ubili osmero civila, od toga sedam žena. Nikola Zagorac, Miroslav Serdar i Dragan Vunjak osuđeni su na kazne zatvora od 20 godina svaki, a Dane Serdar, Dušan Uzelac, Milorad Barać i Dragan Uzelac na 15 godina svaki.
Presudom Županijskog suda u Karlovcu broj K-16/00-117 od 23. siječnja 2001. godine, opt. Spaso Đukić proglašen je krivim što je u drugoj polovici 1991., od kolovoza, kao jedan od vodećih pripadnika srpskih paravojnih formacija – sa nazivom “vojvoda”, sudjelovao u napadima na hrvatske stanovnike Široke Kule, Vukave i Orešković Gaja, pucao iz automatske puške po kućama Hrvata, prijeteći im likvidacijom ako ne napuste svoje domove, sve u cilju kako bi hrvatsko stanovništvo zastrašio i prisilio na bijeg, tako da je zbog ranijih smrtnih stradavanja više osoba i navedenih prijetnji hrvatski živalj u strahu za svoj život napustio kuće i imanja, da bi zatim optuženik iz kuća, gospodarskih zgrada i imanja iz zaseoka Vukave i Orešković Gaja uzimao i odvozio građevinski materijal, namještaj, predmete bijele tehnike, poljoprivredne strojeve, stoku i razne druge stvari. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina. Ujedno je Županijsko državo odvjetništvo u Gospiću podiglo optužnicu i pokrenulo istragu za zločine počinjene u Širokoj Kuli koji nisu obuhvaćeni u navedenim presudama .
• 14.10.1991. – zločin u Sotinu (Vukovar) – između 14. i 20. listopada 1991. godine srpske su vojne postrojbe nakon okupacije Sotina veći broj nesrpskih mještana nasilno odvele iz svojih domova, a potom u logor u Negoslavcima gdje su bili podvrgnuti zlostavljanjima i ispitivanjima. Nakon toga odvedeni su u logore u Srbiji, najviše u Begejce. Preostale Hrvate u Sotinu okupatori su držali u pritvoru, radnim logorima, tjerali na prinudni rad i postupno ih ubijali. Njih 13 ubijeno je uoči protjerivanja, a ostali su protjerani 27. prosinca. Ukupno su u Sotinu nestale i nasilno odvedene 43 osobe, a za tijelima brojnih ubijenih se još traga.
Dana 26. lipnja 2015. godine Vijeće Odjeljenja za ratne zločine, Višeg suda u Beogradu je objavilo prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su okr. suradnik Žarko Milošević i okr. Dragan Mitrović proglašeni krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Okr. Žarko Milošević je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, okr. Dragan Mitrović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
• 16.10.1991. – zločin u selu Bukovac (Perušić) – u dvije obiteljske kuće usmrćeno je sedmero hrvatskih civila. Žrtve sela Bukovac Perušićki: podaci preuzeti iz zapisnika o vanjskom pregledu tijela od 16.10.1991.; Manda Hećimović, rođ. 1915., Mile Hećimović, 02.11.1952., Joso Hećimović, 16.08.1948., Ivan Hećimović, 03.06.1946., Marija Pocrnić, 25.05.1903., Mile Pocrić, 01.10.1931., Ana Pocrnić, 15.09.1926.
Za navedeni zločin podnesena je kaznena prijava Policijske uprave Ličko-senjske 28.12.1991. zbog kaznenog djela ubojstva (čl. 35 KZRH) protiv Bogdana Gruičića i Čede Budisavljevića. Djeca ubijenih roditelja u ovom zločinu zbog nedjelotvorne istrage (pravo na život) podnijela su zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (zahtjev br. 29823/13). Dana 9. travnja 2015. g. Europski sud za ljudska prava donio je presudu kojom je utvrdio podnositeljicama zahtjeva nisu povrijeđena konvencijska prava te da je država poštivala pozitivnu obvezu iz čl. 2. Konvencije i provela učinkovitu istragu ubojstva njihovih bliskih srodnika koje se dogodilo u listopadu 1991. godine u selu Bukovac kraj Gospića. Naime, hrvatske vlasti poduzele su različite korake u istrazi slijedom pisama koje je podnositeljici uputio D.P., uključujući traženje pravne pomoći od Srbije, ali nisu mogle potvrditi navode iz pisma odgovarajućim dokazima. S tim u vezi, Sud je istaknuo da smatra nepotrebnim ispitati jesu li hrvatske vlasti bile dužne zatražiti od Srbije da preuzme kazneni progon za ubojstva srodnika podnositeljica, budući da su podnositeljice same mogle podnijeti kaznenu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine Srbije koje ima nadležnost za postupanje u slučajevima teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava bilo gdje na području bivše Jugoslavije. U konačnici, podnositeljice su mogle podnijeti i zahtjev Europskom sudu protiv Srbije.
• 16.10.1991 – Novo Selo Glinsko (Glina) – Od ukupno 32 žrtve usmrćene u Novom Selu Glinskom, 24-ero je civila, od kojih je većina usmrćena tijekom listopada 1991., a njihove kuće i gospodarski objekti su spaljeni. Okolnosti ovog zločina do danas nisu u potpunosti razjašnjene, no poznata je činjenica da nitko od zatečenih stanovnika u selu nije preživio. Žrtve zločina u većem su broju žene, njih 17, među kojima i jedna 15-godišnja djevojčica. Deset ubijenih civila/ki bilo je u dobi od oko 80 i više godina. Posmrtni ostaci naknadno identificiranih novoselčana/ki položeni su u zajedničku grobnicu u Novom Selu Glinskom, a prema posljednjim informacijama, još uvijek se traga za posmrtnim ostacima najmanje 20 osoba.
Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je 04. kolovoza 2010. (K-DO-2/07) za zločine počinjene na području općine Glina podiglo optužnicu protiv pet osoba zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Okrivljenici se terete kao zapovjednici; za izdavanje naredbi za napade na pojedina mjesta u općini Glina te za propuštanje sprječavanja počinjenja zločina te sankcioniranje istih . Svi okrivljenici danas prebivaju u Republici Srbiji, svima je putem međunarodne pravne pomoći dostavljena optužnica i tijekom istrage dali su svoju obranu pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu. Prema informacijama iz medija, tijekom lipnja 2015. uhićen je Mile Paspalj, jedan od optuženika .
• 16.10.1991. – zločin u Gospiću – od 16. do 18.10.1991. hrvatski vojnici pod zapovjedništvom Mirka Norca i Tihomira Oreškovića ubili su ukupno 50 civila (24 srpske nacionalnosti) na lokacijama Lipova Glavica i Pazarište.
Dana 24. ožujka 2003. presudom Županijskog suda u Rijeci prvooptuženi Tihomir Orešković proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 15 godina, trećeoptuženi Stjepan Grandić proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, četvrtooptuženi Mirko Norac Kevo proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 12 godina, drugooptuženi Ivica Rožić oslobođen je optužbe, a prema petooptuženom Milanu Čaniću optužba je odbijena, jer je u odnosu na njega 13. ožujka 2003. tužitelj odustao od optužbe). VSRH je na sjednici vijeća održanoj 31. svibnja i 1. i 2. lipnja 2004. potvrdio presudu suda prvog stupnja.
Žrtve navedene u presudi: – uhićeni civili: Simo Kljajić, Branko Štulić, Radovan Barać, Dane Bulj, Nikola Gajić, Bogdan Šuput, Radojka Diklić, Dušanka Vraneš, Đorđe i Mirjana Kalanj, Miloš i Mileva Orlović, Milan, Anđelka i Mirjana Pantelić, Branko Kuzmanović, Borislav Marić, Radmila Stanić, Stanko Smiljanić, Borka Vraneš, Petar Lazić, Željko Mrkić, Ljubica Trifunović, Mićo Pejnović, Sofija Lončar, Nebojša Trešnjić, Pantelija Radić, Danica Barać, Mile Čubelić, Gojko Hinić, Milan Smiljanić, Milica Krajnović, Ljubica Panjević, Janko Pavlica, Marica Đukić, Petar Svilar, Nikola Serdar, Dragan Rakić, Gojko Radmanović, Milica Radmanović, Mica i Boja Potkonjak, Nikola Stojanović, Vaso Jelinić, Branko Draganić, Luka Šulentić, Andrija Mileusnić, Stojanka Borić sa sinom, Nikola Ivanišević, Boško Tomičić te još neke NN osobe – od njih pušteni Luka Šulentić, Andrija Mileusnić i Stojanka Borić sa sinom; a potom dana 17. listopada 1991. ubijeni na lokalitetu plantaži borova “Žitnik” (Pazarište): najmanje 10 osoba, među kojima su zasigurno bili: Boško Tomičić, Nikola Ivanišević i Milica Radmanović; dana 18. listopada ubijeni na lokalitetu “Lipova Glavica” kod Perušića: preostali uhićeni civili, među kojima su bili Simo Kljajić, Branko Štulić, Radovan Barač, Dane Bulj, Nikola Gajić, Bogdan Šuput, Radojka Diklić, Dušanka Vraneš, Đorđe i Mirjana Kalanj, Miloš i Mileva Orlović, Milan Pantelić, Branko Kuzmanović, Radmila Stanić, Stanko Smiljanić, Borka Vraneš, Petar Lazić, Željko Mrkić, Ljubica Trifunović, Mićo Pejnović, Sofija Lončar i ostali neidentificirani civili.
• 17.10.1991. – zločin u selu Karanac – srpske paravojne snage zarobile, mučile i na napuštenoj farmi Sudaraš ubile 4 civila hrvatske nacionalnosti (otac i trojica sinova). Tijela su im masakrirana. Tijekom okupacije Baranje u Karancu je ubijeno još 12 civila, ukupno 16 osoba. Nakon podnijete kaznen prijave srodnika ubijenih pokrenut je kazneni progon, koji se prema navodima iz medija i dalje vodi protiv nepoznatih počinitelja.

• 20-21. 10.1991. – zločin u Ličkom Osiku – srpske paravojne snage zarobile, mučile i ubile peteročlanu obitelj Rakić. Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podnijelo je zahtjev za provođenjem istrage protiv šest osoba, no s obzirom da su dvije osobe nedostupne tijelima progona Republike Srbije, protiv njih je istraga u prekidu. Optužnica tereti Čedu Budisavljevića, Mirka Malinovića, Milana Bogunovića i Bogdana Gruičića da su, zbog sumnje da posjeduju radio stanicu i da surađuju sa hrvatskim postrojbama, lišili slobode Maneta Rakića, njegove sinove Dragana i Milovana i kćerku Radmilu, potom ih lišili života tako što su im vezali ruke i zatvorili usta ljepljivom trakom, uveli ih u kombi vozilo i prevezli do jame “Golubnjača”, tamo ih ubili hicima iz vatrenog oružja i bacili u jamu, a Luciju Rakić, suprugu Maneta Rakića, ubili hicima iz vatrenog oružja, poslije čega su optuženici Budisavljević, Malinović i Bogunović zapalili njeno tijelo i vikendicu u kojoj je boravila, u mjestu Široka Kula.
Dana 04. listopada 2010. godine pred Višim sudom u Beogradu započela je glavna rasprava u postupku protiv četvorice bivših pripadnika milicije tzv. SAO Krajine, optuženih da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – ubojstvom peteročlane obitelji Rakić u Ličkom Osiku u listopadu 1991. godine. Dana 14. ožujka 2011. sva četvorica optuženika proglašena su krivima. Svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Apelacioni sud u Beogradu je u studenom 2011. ukinuo presudu od 14. ožujka 2011. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Dana 16. ožujka 2012. objavljena je prvostupanjska presuda kojom su optuženici ponovno proglašeni krivima, te je optuženima Čedi Budisavljeviću i Mirku Malinoviću izrečena ponovo kazna od 12 godina zatvora, a Milanu Bogunoviću i Bogdanu Grujičiću je smanjena sa 12 na deset godina .

• 21.10.1991. – zločin u Baćinu, Cerovljani (Dubica) – srpske paravojne snage ubile najmanje 56 hrvatskih civila iz Baćina i Cerovljana na jednoj lokaciji, a još 54 iz Dubice i Baćina na drugoj.
Dana 11. ožujka 2013. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci je osudilo Branka Dmitrovića na 15 godina, Slobodana Borojevića na 15 godina, Milinka Janjetovića na 20 godina, Momčila Kovačevića na 20 godina, Stevu Radunovića na 20 godina, Veljka Radunovića na 20 godina i Stevana Dodoša na 15 godina. Osuđeni nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. Nakon izmjene pravne kvalifikacije u oružanu pobunu optužba za Katicu Pekić i Marina Krivošića je odbijena. Sudsko vijeće visinu dosuđene kazne obrazlaže brojem žrtava, njihovom ranjivošću te načinom izvršenja zločina i nedostatkom pijeteta. Ubijeno je najmanje 76 starijih osoba. Utvrđeno je da su neka tijela ubijenih ležala na Skelištu i do 15 dana kao i da su stražari čuvali lokaciju do 1992. godine.

ZLOČIN KOD MOSTA ERDUT BOGOJEVO

OPĆI PODACI:

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-Rz-13/2012

Vijeće za ratne zločine:
sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća
sudac Zvonko Vekić, član Vijeća
sutkinja Miroslav Rožac, članica Vijeća

optuženik: Đorđe Stojaković, izručen iz Irske 17. srpnja 2015. godine, nalazi se u istražnom zatvoru

kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, čl. 122. OKZ RH

optužnica: ŽDO iz Vukovara br. K-DO-30/2010, od 8. prosinca 2010. godine, preuzeta od ŽDO iz Osijeka, br. K-DO-7/2013, od 25. siječnja 2013. godine

zastupnik optužnice: Miroslav Dasović, zamjenik ŽDO iz Osijeka

branitelj: Mrko Cvrković, odvjetnik, izabrani branitelj

žrtve:
tučeni i zlostavljani: Vlado Kovačić i Vinko Miljak

skraćeno iz Optužnice:
Optuženiku se stavlja na teret da je dana 19. studenoga 1991. godine, u večernjim satima, u Republici Srbiji, na području kudeljare i tzv. „cestarske kuće“, u blizini cestovnog mosta Erdut – Bogojevo, nakon što su pripadnici bivše JNA, TO i pridruženih srpskih paravojnih postrojbi, na području pogona „Borovo Commercea“ u Vukovaru, zarobili više stotina hrvatskih branitelja, te organizirano ih autobusima prevezli u logore na području Republike Srbije, kad se jedan autobus zaustavio, kao pripadnik rezervnoj sastava vojne policije bivše JNA, odjeven u SMB odoru s bijelim oprtačima, zajedno sa više nepoznatih pripadnika iste postrojbe, izveo iz autobusa više zarobljenih osoba, gdje su ih, protivno odredbama čl.3.st.1, čl. 13. i 14. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, osobno udario Vladu Kovačića snažno stisnutom šakom u predjel sljepoočnice, od čega je Vlado Kovačić ispao iz autobusa, nakon čega ga je nastavio udarati nogama i gazio po svim dijelovima tijela, a nekoliko trenutaka kasnije mu je potrgao gornji dio odjeće, te ga bacio na tlo, gdje mu je oštricu bajuneta od puške stavio na prsa govoreći: „Ti si mi zaklao ćaću i mater, sada ćeš ti vidjeti kako mi četnici koljemo“, a susjeda Vinka Miljka tukao rukama i nogama obuvenim u vojničke čizme, polomivši mu pri tom rebra, uslijed čega je Vinko Miljak izgubio svijest.

Kršeći pravila međunarodnog prava mučio, nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, te im nanosio ozljede tjelesno integriteta,

Pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Izvještaj s monitoringa
rasprave su održane dana 5. i 6. listopada 2015. godine

5. listopada 2015. godine – otvaranje rasprave, početak dokaznog postupka

Nakon što je Predsjednik Vijeća otvorio zasjedanje, objavio predmet rasprave i sastav Vijeća, utvrđena je istovjetnost opt. Đorđa Stojakovića. Optuženik je primio i razumio pouku o pravima, sukladno odredbi čl. 413.st.2. ZKP/08.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka pročitao je optužnicu br. K-Do-7/2013. od 25. siječnja 2013. godine (preuzetu od ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-30/2010, od 8. prosinca 2010. godine).

Sukladno odredbi čl. 415.st.2. ZKP/08, opt. Đorđe Stojaković se očitovao da je razumio optužnicu. Kao i na pripremnom ročištu , i sada se očitovao da se ne smatra krivim.

Sukladno odredbi čl. 418.st.3. ZKP/08, Predsjednik Vijeća upozorio je Optuženika da će se sve što kaže tijekom izvođenja dokaza smatrati njegovom obranom. Optuženik je izjavio da je razumio upozorenje.

Sukladno odredbi čl. 417.st.1. ZKP/08, stranke postupka održale su svoje uvodne govore.
Zamjenik ŽDO iz Osijeka rekao da je će tijekom dokaznog postupka izvođenjem predloženih dokaza na pripremnom ročištu, a radi se o ispitivanju svjedoka i čitanjem isprava, dokazati da je Optuženik počinio kazneno djelo koje mu se citiranom Optužnicom stavlja na teret.
Branitelj opt. Đorđa Stojakovića je redao da će tijekom dokaznog postupka osporiti navode optužbe.
U dokaznom postupku saslušani su svjedoci:

Svjedok oštećenik Vlado Kovačić,

U vrijeme pada Vukovara nalazio se u tvornici Borovo. Sa kolegom Vjekoslavom Katićem se probijao do Borovo Commercea. U blizini pogona klinastog remenja Vjekoslav Katić je ranjen snajperom. Svjedok oštećenik pomogao je Vjekoslavu Katiću doći do Borovo Commercea, gdje je bila pričuvna bolnica. No, kako je Vjekoslav Katić iskrvario, nedugo nakon dolaska u Borovo Commerc je preminuo.

Zgrada Borovo Commerc žestoko je granatirana s neprijateljske strane. Hrvatski vojnici, medicinsko osoblje, odlučilo se predati. Bio je kaos, ljudi koji su bili u skloništu i pričuvnoj bolnici u Borovo Commerceu izvođeni su van. Svjedok oštećenik i Miro Gojun zamolili su neprijateljske vojnike da iznesu mrtvo tijelo Vjekoslava Katića, što im je dopušteno. Ubrzo je svjedok oštećenik izdvojen od ostalih svojih kolega.

Kolona u kojoj je bio svjedok oštećenik kretala se kroz Borovo Naselje. Put kojim su se kretali bio je u dimu, vidio se plamen. Tijekom toga kretanja kroz Borovo Naselje neki ljudi iz kolone su izdvajani, nakon čega im se gubi trag. U blizini foto – radnje „Lukovski“ jedan vojnik je prišao svjedoku oštećeniku i zatražio od njega osobnu iskaznicu. Psujući pitao ga je što radi s ustašama, pri tome pogrešno čitajući prezime Kovačević umjesto Kovačić. Izdvojio ga je sa strane, što je svjedoka oštećenika uplašilo, no, iskoristio je trenutak nepažnje toga vojnika i ušao u jedan od parkiranih autobusa, u kome su se već nalazili zarobljeni hrvatski branitelji.

Autobusi sa zarobljenicima su se kretali Trpinjskom cestom. Tijekom puta autobusi su zaustavljani, izvođeni su pojedini zarobljenici, nakon čega im se gubi trag. Osobe koje bi zaustavile autobus točno su poimence tražile određenu osobu. Stoga svjedok oštećeni pretpostavlja da su dobili popise od nekoga. U blizini ugostiteljskog objekta „Mali raj“ iz autobusa je izvedena osoba prezimenom Budimir, nadimkom „Kiljo“.
Autobus se kratko zaustavio u Trpinji, nakon čega su nastavili put preko Vere, gdje su osobe, koje su se okupile oko autobusa, zahtijevali da ih puste u autobuse. Vojska, koja je osiguravala autobuse, to je odbila. Tijekom puta autobusom zatvorenici su morali pjevati srpske pjesme, npr. „Tko to kaže tko to laže,…“.

Nakon prelaska mosta Erdut – Bogojevo autobus, u kome je bio svjedok oštećenik, stao je kod „lanare“, gdje je bila vojska u SMB odorama s bijelim i crvenim vezicama na odorama. U autobus su ušle „razne spodobe“. Svjedok oštećenik je pojasnio da su se vojnici, koji su ušli u autobus, prema zarobljenicima ponašali divljački. Neki su bili u vojnim bluzama, neki u vojnim puloverima. U autobusu su bile tri osobe, koje je svjedok oštećenik kasnije prepoznao na fotografijama, Od zarobljenika su tražili da se predstave, da im predaju dokumente. Jedan vojnik je rekao: „Đoko, evo jednog tvog!“.

Svjedok oštećenik poznaje opt. Đorđa Stojakovića, zvanog „Đoko Sodar“, stanovali su na udaljenosti od 100 metara, prije rata. Poznaje optuženika iz viđenja, bio je dobar sa optuženikovim bratom, poznavao je optuženikove roditelje.

Optuženik je udario svjedoka oštećenika šakom u glavu, u predjelu lijeve sljepoočnice. Od toga udarca je svjedok oštećenik ispao iz autobusa. Nakon toga ga je nastavio cipelariti, ruke mu je vezao špagom na leđima. Svjedok oštećenik ne zna koliko je trajalo to mučenje. Optuženik je uhvatio svjedoka oštećenika za prsa, dok je svjedok oštećenik ležao na zemlji. Optuženik mu je rekao: „Ti si mi zaklao ćaću i mater, sad ćeš vidjeti kako mi koljemo“. Tada je netko od osoba koje su ležale uz cestu, u jednom jarku, rekao: „Nemoj klati čovjeka, jer sam ti vidio i oca i majku u Dalju u hangaru“. Na to se optuženik zaustavio, malo se posramio, pitao je: „Što ti Mađar radiš tu?“, nakon čega je rekao da ide provjeriti što mu je sa roditeljima, i da ako nije istina da su dobro da će zaklati obojicu.

Nakon optuženikova odlaska, ostali vojnici su nastavili tući zarobljenike. U jednom trenutku izdana je zapovijed da zarobljenici moraju ići dalje. Ušli su u autobus i odvezeni su u Sremsku Mitrovicu, u zatvor.

Svjedok Dragutin Toth – Arvaj,

Nakon pada Borovo Commercea hrvatski zarobljenici su odvezeni autobusima u logore u Srbiji. Svjedok je bio u Sremskom Mitrovici.

Autobus u kome je bio svjedok zaustavio se kod mosta, na kaldrmi. Misli da su se zaustavili s hrvatske strane Dunava, u blizini mosta Erdut – Bogojevo. Autobus u kome se nalazio bio je drugi u koloni od pet autobusa sa ratnim zarobljenicima. U njegovu autobusu je moglo biti 60 zarobljenika. Vani je bio mrak. Iz autobusa su izlazili jedan po jedan. Sa svake strane vrata stajao je jedna neprijateljski vojnik s drvenom batinom, tako da je svaki zarobljenik prilikom prolaska dobio udarce po leđima, glavi, ramenima, bubrezima,…

Ispred i u okolici autobusa bilo je 30 – 50 neprijateljskih vojnika, pripadnika srpskih paravojnih formacija i pripadnika bivše JNA. Nakon izlaska zarobljenici su morali ići u jedan jarak pored ceste. Jedan mladić Zlatko Sarađen tučen je po ranjenoj nozi. Više od ostalih pretučen je Božo Šoković, iz Zagreba, pripadnik HOS-a. Pretukli su više od ostalih i sina od Branka Šege.

Opt. Đorđa Stojakovića svjedok je prepoznao među onima koji tukli i maltretirali zarobljenike. Poznavao ga je od prije rata. Vidio je da je prijetio jednom čovjeku, koji je živio na „Budžaku“. Optuženik se raspitivao za roditelje. Svjedok je tada rekao optuženiku da ne maltretira čovjeka, objasnio mu je da su mu roditelji živi, da su bili sa braniteljima u Borovo Commerceu. Optuženik je rekao svjedoku da će ubiti i njega. Svjedok je rekao: „Uvjeren sam da smo ja i taj mladić ostali živi iz razloga što je Đorđe pronašao svoje roditelje“ .

Iz autobusa u kome je svjedok bio nitko od zarobljenika nije ubijen, ali su svi dobili batina. Prije ulaska u autobus Božo Šoković i još jedan mladić morali su čistiti krv s ceste, koja je stajala na mjestima gdje su hrvatski branitelji premlaćivani.

Svjedok Petar Gojun,

Nakon pada Borovo Commercea kao hrvatski ratni zarobljenik odveden je u logor. Zarobljenici su iz Borovo Commercea odvedeni pješke kroz Borovo Naselje, ulicom koja se tada zvala „Karla Marxa“, do foto radnje „Lukomski“. Dok su zarobljenici išli u koloni, pojedinci su iz kolone izdvajali i odvodili zarobljenike, nakon čega se zarobljenicima gubit trag. Tako je izveden i Ivica Katić, čiji sin je toga dana poginuo. Osoba prezimenom Lapčević, obratila se Ivici Katiću sljedećim riječima: „Šta je Ivo, sin ti je u drvenom kaputu“.

Ispred foto radnje „Lukomski“ zarobljenici su čekali 2 do 3 sata. Bio je mrak kad su otišli u autobuse i krenuli Trpinjskom cestom. Tijekom puta, na Trpinjskoj cesti, nekoliko puta su zaustavljani, traženi su pojedini zarobljenici. U jednom od tih zaustavljanja tražili su da iz autobusa izađe Budimir, nakon čega je izašao Josip Budimir, kome se gubi trag. Preko Trpinje, Vere su stigli do mosta Erdut – Bogojevo,

Svi zarobljenici su morali izaći iz autobusa. Dok su izlazili dobivali su udarce, nakon čega su morali ići u jedna jarak pored ceste, gdje su ih vezali. Opt. Đorđa Stojakovića je prepoznao po glasu, a vidio ga je još iz autobusa dok je tukao Vinka Miljka. Optuženik je Vinka Miljka najprije napao verbalno, psovao mu je ustašku majku, zašto nije otišao kod brata u Kanadu nego je došao tu ratovati, da će sada vidjeti…. Nakon toga ga je pretukao. Svjedok je u logoru u Sremskoj Mitrovici vidio da Vinko Miljak ne može hodati, da su mu slomljena rebra. Svjedok je čuo da je optuženik pitao jednog zarobljenog mladića odakle je, a kad je čuo da je iz Zagreba, opsovao mu je majku ustašku, „da šta je došao tu ratovat i klat srpsku djecu, da će oni sada doći u Zagreb“ . „Znam, isto tako se sjećam da se obratio jednom starijem čovjeku u dobi od 60 godina kojega je upitao kako se zove i nakon što mu je ovaj rekao da se zove Stjepan i da je iz Borova Sela, na što mu je Đorđe Stojaković rekao da baš takve trebaju i taj stariji gospodin, a sjećam se da je imao naočale te da na naočalama nije imao jedno staklo s nama nije došao u Sremsku Mitrovicu. Njemu je osobno rekao „Ti ostaješ ovdje“. Znam da je Đorđe Stojaković koga god je dohvatio da ga je tukao ispred autobusa, a što sam vidio jer su bila upaljena svjetla od autobusa. Znam da kada smo mi nakon toga maltretiranja koje je trajalo po meni jako dugo ponovno ukrcavani u autobus da smo bili po ulasku u autobus primorani izvaditi sve što imamo iz džepova i znam da je meni osobno tada uzeo 2.000 maraka“ .

Svjedok Željko Pavošev

Nakon pada Borovo Commercea zarobljen je kao hrvatski branitelj. Zarobljenici su vođeni u koloni do mjesta gdje su se nalazili autobusi. Iz kolone su bili izvođeni pojedini branitelji. Svjedok je iz okolice Đakova, stoga mu je jedan njegov kolega rekao da se predstavi kao Marko Katić iz Vinogradske ulice u Vukovaru, da ne kaže odakle je.

Autobus u kome je bio svjedok zaustavljen je kod male napuštene kuće, koja je imala četiri prozora bez stakala. S lijeve strane je bila šumica, vidjela su se neka svjetla iz toga smjera. Kad su zarobljenici počeli izlaziti iz autobusa, izvana su se čuli jauci. Netko od zarobljenika u autobusu je rekao da vani kolju, drugi je pitao gdje prvo bodu,… Svjedok je dopuzao između sjedišta, odmah je počeo dobivati udarce letvom. Nakon par udaraca završio je na masi ljudskih tijela. Osjetio je da osobe, na koje je pao, dišu.

U međuvremenu, dok je trajala tuča zarobljenika, pristiglo je jedno vozilo iz koga je izašao jedan kapetan i stao između zarobljenika u jarku i neprijateljskih vojnika koji su tukli zarobljenike. Kapetan je rekao da su to ratni zarobljenici, da će biti ispitani i prevezeni u centar, odakle će, najvjerojatnije, biti razmijenjeni. Kapetan se svađao sa neprijateljskim vojnicima, ali su na kraju zarobljenici povezani špagom i vraćeni u autobus. Svjedok je završio u Sremskoj Mitrovici, gdje je proveo 277 dana.

6. listopada 2015. godine – nastavak dokaznog postupka

Svjedok Ivan Guzić

Nakon pada Borovo Commercea zarobljen je kao hrvatski branitelj. Nakon izlaska iz prostorija Borovo Commercea neprijateljski vojnici su pregledali hrvatske branitelje, i svi koji su imali iskaznicu HDZ-a odvajani su na jednu stranu, a ostale su odvajali na drugu stranu. Svjedok je bio u toj drugoj grupi, upućen je u smjeru Trpinjske ceste. Kod kavane „Mali raj“ utjerani su u autobuse i odvezeni preko Trpinje, Vese i Dalja do stare kudeljare, gdje su autobusi stali. Svi zarobljenici su morali izaći iz autobusa, nakon čega su pretučeni. Nakon što su pretučeni, zarobljenici su ponovo natjerani u autobuse i odvezeni u logor u Sremskoj Mitrovici.

Vještak dr Boris Dumenčić,

Iz dokumenta „Nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije“, izdanog dana 7. svibnja 1977. godine na ime Vinko Miljak, Vještak je vidio da je oštećenik imao prijelom dva rebra desno i potres mozga. Drugostupanjska liječnička komisija je na temelju tih ozljeda zaključila da kod Vinka Milja postoji trajna 50% invalidnost.

Navedeni dokument ne predstavlja originalnu medicinsku dokumentaciju, već se radi o nalazu i mišljenju drugostupanjske liječničke komisije koja je prema pravilu službe morala takav dokument izdati na temelju medicinske dokumentacije.

Vještak smatra da je nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije dostatan da na temelju takvog dokumenta on – Vještak, na današnjoj raspravi da objektivno mišljenje, jer smatra da je nalaz i mišljenje liječničke komisije iz 1997. godine rezultat uvida članova komisije, tj. liječnika u medicinsku dokumentaciju. Medicinska dokumentacija je uvjet bez koga nije moguće donijeti nalaz i mišljenje.

Svjedok Željko Čolak – Barać,

Nakon pada Borovo Commercea bio je zarobljen sa ostalim hrvatskim braniteljima, bio je ranjen. Išao je u koloni prema Trpinjskoj cesti. Najprije su ih zaustavili ispred trgovine elektromaterijala „Menges“, tu su ih razvrstali i pretresli ih. Na jednu stranu su išli oni koji nisu imali osobne dokumente, među kojima je bio i svjedok. Nakon toga su zarobljenici ušli u autobuse i krenuli prema Trpinji. Svi zarobljenici su morali imati glave spuštene prema dolje, stoga svjedok nije vidio tko je izvučen iz autobusa.

Nakon što su prešli most Erdut – Bogojevo, autobusi su stali kod jedne kućice. Rezervista koji je čuvao zarobljenike u autobusu ih je zlostavljao i izbacio van. Svjedok je u autobusu tučen rukama i nogama, a nakon što su ga bacili iz autobusa završio je na hrpi ljudi, za koje je mislio da su mrtvi. Nakon toga je prišao jedna od zlostavljača, vidio da je svjedok živ, bacio ga na cestu, gdje su ga nastavili tući rukama i nogama, palicama. Svjedok je imao hematom na mozgu, slomljen nos, izbijene zube.

Neprijateljski vojnici su odvukli svjedoka i ostale zarobljenike do kućice, postroji ih i prijetili da će ih strijeljati. Pojavio se jedan oficir, rekao je: „dosta ste ih ubili, vodite ih u autobus“. Bila je rasprava između neprijateljskih vojnika kamo će voziti zarobljenike, u Niš ili Mitrovicu. Zarobljenici su odvezeni u logor u Sremsku Mitrovicu.

Svjedoka su ispred autobusa tukle osobe u vojnim odorama s bijelim oprtačima. Vidio je iz autobusa osobu nadimkom „Top Gan“, u udarali su njegovom glavom po autobusu. Prepoznao je među neprijateljskim vojnicima Stevu Belobabu, koji je sa njim bio u bivšoj JNA u Karlovcu.

Svjedok Petar Tokić,

Nakon pada Borovo Commercea zarobljen je sa ostalim hrvatskim braniteljima. Iz zgrade su prvo izlazile žene i djeca, potom osobe koje su mogle stajati, koji nisu bili ranjeni, a na kraju su izneseni teži ranjenici. Među ranjenicima je bio njegov šogor Luka Gruujić, koji je na nosilima iznesen iz skloništa.

Zarobljenici su išli u koloni do fotografske radnje „Lukomski“, gdje su ih zaustavili i razvrstavali. Svjedoka je izdvojio jedan od braće Lapčević. Nakon pola sata čekanja po zarobljenike su došla tri autobusa. U jednom autobusu je bilo natrpano 100-tinjak ljudi. Zarobljenike su čuvala dva stražara, na početku i na kraju autobusa. Rekli su im da imaju sreće što sa njima u autobusu nije Pantić. Svi zarobljenici su morali sjediti s rukama na zatiljku i glavama spuštenim dolje.

Autobus je zaustavljen kod Živojinove mesnice, prozvan je bio Budimir, na što je iz autobusa izašao Josip Budimir zvani „Kiljo“.

Autobusi sa zarobljenicima zaustavljeni su na srpskoj strani, iza mosta, kod Bogojeva, kod nekih hangara. Zarobljenici su morali izaći iz autobusa jedna po jedan. Ispred autobusa se nalazila grupa od 5 – 6 osoba koja je tukla sve koji su izašli iz autobusa. Svjedok je čuo jauke. Nakon što pretuku jednog zarobljenika izlazi sljedeći, koga također tuku. Sve se to događalo na prednjim vratima autobusa.

Prije izlaska iz autobusa svjedok je vidio na udaljenosti od 3 do 4 metara od autobusa hrpu nabacanih ljudi, na cesti je ležalo 5 od 6 ljudi, cesta je bila krvava. Mislio je d su svi ti ljudi mrtvi. Tučen je rukama, palicama, kundacima, nogama. Dok su ga tukli svjedok nije pao, naslonio se na autobus. Nakon tuče zavezali su mu ruke na leđa i rekli da krene prema hrpi ljudi, da legne na njih. Kad je krenuo netko mu je podmetnuo nogu, pao je na cestu, gdje su ga nastavili premlaćivati.

Nakon nekog vremena su zarobljenike ponovo strpali u autobuse, ali su ih počeli popisivati. Svjedok je odvezen u logor u Sremsku Mitrovicu.

Svjedok Jurica Mužević,

U vrijeme pada Borovo Commercea, u skloništu se nalazila svjedokova supruga. Svjedok je bio je bio jedan od dobrovoljaca za gašenje požara u Borovo Commerceu. Nakon predaje iz skloništa su najprije izašli civili, zatim pokretni hrvatski branitelji, a na zadnje su izneseni teži ranjenici. Izneseno je 20-tak težih ranjenika.

Osobe koje su pomogle u iznošenju ranjenika izdvojene su i odvedene iza Borovo Commercea. Izdvojene osobe su mislili da će ih strijeljati, no, došla su 2 do 3 oficira, koji su to spriječili. Formirana je kolona, koja je išla kroz Borovo Naselje. Kod fotografske radnje „Lukomski“ su čekali autobusi. U autobusu su zarobljenici morali biti sagnuti, gledati u pod. Jedan vojnik, koji ih je čuvao, inzistirao je na tome, posebno kad su prolazili kroz Trpinju. Svjedok pretpostavlja da ih je to spasilo, jer se nije vidjelo tko je u autobusu.

Iza Borova Sela autobus su zaustavile naoružane osobe, htjeli su izvesti zarobljenike iz autobusa, ali je vojnik, koji je čuvao zarobljenike to spriječio. Nakon prelaska mosta kod Bogojeva, nekih kilometar od mosta, autobusi su stali kod cestarske kućice. Osobe koje su zaustavile autobus ulazile su unutra, tražili su dokumente i druge stvari koje su zarobljenici imali kod sebe. Svjedok je imao putovnicu, na što mu je jedna od tih osoba rekla: „Vidi ti hoćeš da putuješ“, nakon čega je putovnicu i osobnu iskaznicu bacio. Te osobe su izbacivale iz autobusa jednog po jednog zarobljenika. Svatko tko je izbačen iz autobusa bio je premlaćen. Osobe koje su bile ispred autobusa premlaćivale su zarobljenike. Svjedok je od batina izgubio svijest. Nakon što su prebili ljude, pobacali su ih u kanal do ceste. Nakon toga pojavio se jedan oficir bivše JNA, koji je tražio da se zarobljenike vrati u autobuse, da se zarobljenici popišu, što je i učinjeno. Svjedok je završio u logoru u Sremskoj Mitrovici.

Svjedok Ivica Lukić,

Uhićen je u Borovo – obućari. Domaći ljudi iz Vukovara izdvajali su branitelje koje su prepoznali. Nakon izdvajanja tim se osobama do danas gubi trag. Posebno loše su prošli oni koji su nosili žute čizme zvane „zenge“, nakon izdvajanja gubi im se trag.

Svjedok je htio krenuti izvlačiti ranjenike, ali ga je spriječila jedna gospođa, tako daje ostao u obućari. Nakon predaje svi su bili smješteni u autobuse, nakon što su bili razdvojeni žene i djeca od muškaraca. Krenuli su prema Trpinji, gdje su autobusi zaustavljeni. U autobuse su ušli domaći Trpinjci, koji su tražili točno određene osobe radi izdvajanja. Ime svjedoka je bilo prozivano, ali se on nije htio javiti, a nisu ga prepoznali. Nakon polasatnog zadržavanja autobusi su krenuli dalje.

Po dolasku u Dalj zarobljenici su morali izaći iz autobusa. Bilo je organizirano lažno strijeljanje, da bi ih potom sve vratili u autobuse. Nakon što su prešli most kod Bogojeva, autobusi su zaustavljeni kod kupališta, odnosno kod skladišta ograđenog žicom. Tko god je odveden do tog skladišta više se nije vratio. Nakon nekog vremena dopustili su im nastavak puta. Svjedok je rekao: „Odvajanjem od domaćih Srba nekako smo se osjećali sigurniji i doista su postojale sve veće šanse za preživljavanje “.

Tijekom transporta ruke zarobljenika bile su vezane žicom, glave su morali držati spuštene prema dolje. „Kasnije sam čuo da su oni koji su prije mene, odnosno prije nas prešli taj isti put, prošli daleko lošije nego mi“ .

Svjedok Zdravko Majstorović,

Nakon pada Borovo Commercea zarobljenici su bili postrojeni u jednu kolonu. Tu je došla jedna osoba s bradom i kokardom i rekla: „Koga znam znam, neću da grešim dušu“. Izdvojio je 6 osoba i negdje ih odveo. Svjedoku nije poznata sudbina tih osoba.

Kolona zarobljenika se kretala ulicom Karla Marxa, dolaskom do INI-ne benzinske crpke uvedeni su u autobuse. Autobusi su bili prepravljeni. Svjedok je sjedio u sredini autobusa, svi su morali imati glavu spuštenu prema dolje.

Kod Bogojeva su zaustavljeni autobusi, svi zarobljenici su morali izaći, reći svoje ime. S desne strane od autobusa bila je neka štanga, ondje su zarobljenici morali doći i tu su im vezane ruke na leđa. Ispred zarobljenika su stale osobe sa šarenim fantomkama, a iza zarobljenika su stale osobe s palicama. Na koga su pokazali taj je bio prebijen. Nakon toga su ponovo vraćeni u autobus, ali su prije toga pred autobusom zarobljenici ponovo bili tučeni. Svjedok je rekao da su primijetili da ih je manje u autobusu nego kad su došli. Svjedok je završio u logoru u Stajićevu.

Svjedok Mićo Mlikotić,

Poznaje opt. Đorđa Stojakovića još iz osnovne škole iz Vukovara. Svjedok je bio u autobusu sa ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea. Nakon prelaska mosta kod Bogojeva autobusi su bili zaustavljeni. U autobus su ušli pripadnici paravojnih postrojbi, maltretirali su zarobljenike. Svjedok je nedugo prije zarobljavanja bio ranjen u nogu. Jedna osoba, koja je ušla u autobus i izbacivala zarobljenike van, pitala je svjedoka zašto sporo izlazi iz autobusa. Nakon što je čuo da je svjedok ranjen, udario je pendrekom po svježoj rani. Svjedok je od udarca pao, nije se mogao ustati. Izvan autobusa nije puno udaran, bio je po strani, a li svatko tko bi prolazio zakačio bi ga ili letvom ili pendrekom.

Svjedok je vidio optuženika ispred autobusa, tražio je roditelje. Od „Karčike“ je čuo da je optuženik mislio da su mu zarobljenici ubili roditelje, te se došao osvetiti. Vidio je trenutak kada je optuženik, obučen u vojnu odoru, s bijelim oprtačima, razgovarao sa jednom osobom, koju je potom pretukao. Radilo se o Vinku Miljku, kome je govorio zašto nije otišao u Kanadu kod brata. Svjedok je sa Vinkom Miljkom bio u logoru u Sremskoj Mitrovici i vidio je da se Vinko Miljak 4 do 5 dana nije mogao podići s poda.

PRESUDA:

Opt. Đorđe Stojaković priznao je počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH. Sud je cijenio priznanje i kajanje, te ga je uz ublažavanje kazne osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

ZAPOČELA RASPRAVA U KAZENOM PREDMETU ZLOČINA KOD MOSTA ERDUT BOGOJEVO

Dana 5. listopada 2015. godine započela je rasprava u kazenom predmetu protiv opt. Đorđa Stojakovića, zbog kazenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH. Optuženiku se stavlja na teret počinjenje ratnog zločina protiv ratniha zarobljenika,  na način da je, nakon pada Borovo Commercea, kod mosta Erdut – Bogojevo, iz autobusa izvukao zarobljenog Vladu Kovačiča i fizički ga zlostavljao, te fizički zostavljao Vinkva Miljka.

Dvotjedni izvještaj od 18. rujna 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar 18. rujna 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu suočavanja s prošlošću

Uhićenja optuženh za ratne zločine

Đorđe Stojaković je izručen iz Irske 17. srpnja 2015. godine, temeljem Europskog uhidbenog naloga. Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara podiglo je optužnicu br. K-DO-30/10, od 8. prosinca 2010. godine, kojom je optužilo Đorđa Stojakovića da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, radnjom nečovječnog postupanja prema ratnim zarobljenicima. Stavlja mu se na teret da je 19. studenoga 1991. godine, na području Srbije, nedaleko od mosta Erdut Bogojevo, iz autobusa kojim su prevoženi ratni zarobljenici iz Borovo Commerce-a, izvukao dvojicu ratnih zarobljenika Vladu Kovačevića i Vinka Miljka i zlostavljao ih, tukao.
Umirovljeni srbijanski general Borislav Đukić, optužen za ratni zločin nad civilima u Hrvatskoj devedesetih godina, uhićen je 17. srpnja 2015. u zračnoj luci u Tivtu u Crnoj Gori. Isti je priveden istražnom sucu Višeg suda u Podgorici koji mu je odredio ekstradicijski pritvor. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu br. KT 27/93, od 13. prosinca 1995., kojom je optužilo Ratka Mladića, Milu Novakovića, Borislava Đukić i Milana Koricu da su kao zapovjednici isplanirali i organizirali rušenje brane i hidroelektrane “Peruča”, što su 28. siječnja 1993. njima potčinjeni vojnici izvršili postavljanjem i aktiviranjem eksploziva. Zahvaljujući pravovremenoj intervenciji radnika HEP-a, spriječen je, prema optužnici, cilj rušenja brane – potpuno potapanje i dovođenje u opasnost života više od 50.000 stanovnika Sinja, Trilja i Omiša.
Županijsko državno odvjetništvo Split potvrdilo je informaciju vezanu uz uhićenje Emilija Bungura, osuđenog za ratni zločin nad civilima u Lori 1992. godine, a protiv kojeg se vodi još jedan sudski postupak zbog ratnog zločina nad zarobljenicima u Lori. Emilio Bungur, od 2004. godine nedostupan hrvatskom pravosuđu, uhićen je u Žaboriću pored Primoštena 22. kolovoza 2015. godine te je istoga dana prevezen u splitski zatvor. 28. kolovoza 2015. godine Županijski sud u Splitu zaprimio je njegov zahtjev za obnovu kaznenog postupka.

Državljanin Republike Hrvatske optužen za zločine u Mostaru

8. rujna 2015. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podignulo je optužnicu protiv nekadašnjeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Marija Miličevića, nastanjenog u Republici Hrvatskoj, državljanina Republike Hrvatske, za zločine nad bošnjačkim zatvorenicima počinjene 1993. i 1994. godine na području Mostara , za krivično djelo zločina protiv čovječnosti.
Optuženi Miličević se navedenom optužnicom tereti da je od srpnja 1993. do ožujka 1994., kao zapovjednik Antiterorističke grupe “Benko Penavić” HVO-a, zapovijedao, a nekad i sam izvodio civile bošnjačke nacionalnosti iz logora Heliodrom i odvodio ih na prinudne radove te u “živi štit”. U više navrata, kako stoji u optužnici, zatvorenici su prisiljavani da prave rovove, utvrde i nose pune vreće pijeska na liniji razgraničenja između Armije BiH i HVO-a te je tako tijekom radova poginulo pet civila, dvadeset je ranjeno, a pet civila su fizički zlostavljali njemu podređeni pripadnici Antiterorističke grupe “Benko Penavić”.
Republika Hrvatska, prema čl. 9. Ustava RH, ne izručuje svoje državljane, osim kada se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom EU. Kako tužiteljstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine imaju potpisan protokol o saradnji u predmetima ratnih zločina , postoji mogućnost da uslijed razmjene dokaza, DORH inicira kazneni progon protiv Marija Miličevića.
Pred sudovima u RH trenutno su u tijeku tri postupka, čije optuživanje je rezultat regionalne suradnje po sporazumima tužiteljstava u regiji (za zločin u Velikoj Kladuši: podignuta je optužnica (18. srpnja 2014.) protiv Ćazima Behrića državljanina Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine te je postupak u tijeku pred Županijskim sudom Rijeka, za zločine u logorima Gabela, Silos i Dretelj, ŽDO Split podiglo je optužnicu protiv dvojice okrivljenika, pripadnika brigade HVO-a Knez Domagoj, koji imaju dvojno državljanstvo (RH i BiH), za zločin u logoru Manjača – ŽDO Zagreb podignulo je optužnicu (23. prosinca 2014.) protiv Ratka Andrića, državljanina Republike Srbije, potpukovnika JNA.
Prema podacima izvještaja DORH za 2014. , Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine predalo je podatke i dokaze u pet (5) predmeta u odnosu na osobe koje sad prebivaju u Republici Hrvatskoj i njezini su državljani, a sumnja se da su počinili ratne zločine na području Bosne i Hercegovine. Tako su dostavljeni podaci i dokazi protiv 5 (pet) hrvatskih državljana te je u jednom predmetu podignuta optužnica, protiv 2 (dvije) osobe u tijeku je istraga, a ostali se predmeti još razmatraju. Okružno državno odvjetništvo u Doboju je dostavilo podatke vezane uz 10 (deset) hrvatskih državljana koji se razmatraju pred nadležnim županijskim državnim odvjetništvima.

Osuda inicijative za rehabilitaciju pozdrava “Za dom spremni”

Šokantnu inicijativu građana da pozdrav „Za dom spremni“ postane službeni pozdrav Hrvatske vojske koje su među ostalima podržala i dvojica biskupa Katoličke crkve i to pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić i biskup sisački Vlado Košić, nisu prihvatili ni predsjednica Republike Hrvatske, niti drugi politički ili stranački lideri. Inicijativa je ocijenjena provokativnom pa i protucivilizacijskom, pošto je pozdrav korišten samo u vrijeme ustaške Nezavisne države Hrvatske i izjednačen je s nacističkim pozdravom. Među reakcijama organizacijama civilnog društva izdvajamo izjavu Hrvatskog P.E.N. centra: “Protivimo se recentnom prijedlogu da ustaški pozdrav Za dom spremni postane službeni pozdrav Hrvatske vojske i osuđujemo isticanje ustaških simbola na javnim mjestima i priredbama. Upozoravamo na pojavu sve učestalijeg krivotvorenja povijesti i negiranja zločina počinjenih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napose u logoru smrti Jasenovcu. Osuđujemo ponašanje dijela hrvatske Katoličke crkve koji neskriveno daje potporu tim pojavama i njezinim protagonistima. Zabrinuti smo i zbog neznanja mladih naraštaja o tom razdoblju hrvatske povijesti i njihove ravnodušnosti, čemu su razlogom udžbenici i uopće nespremnost da se o njemu objektivno i istinito govori. Izraze neoustaštva sagledavamo u širem sklopu pojave i jačanja neonacizma ne samo u dijelovima Njemačke, nego i drugdje u Europi, čija su posljedica rast ksenofobije, rasizma i novog antisemitizma. Oni su ozbiljna prijetnja realizaciji načela europskog zajedništva, otvorenosti i demokratizaciji društva.“
Osim povijesnih, političkih i društvenih razloga za odsustvo osude ustaških zločina njihova nasljeđa, kroz dosadašnje monitoriranje procesuiranja zločina iz mržnje zamijetili smo manjkavosti zakona kao i njihove primjene. Upotreba ustaškog pokliča kažnjava se po nekoliko prekršajnih zakona, a u rjeđim slučajevima, i to kada je ustaški pozdrav povezan sa još kakvom radnjom, primjenjuje se Kazneni zakon. U praksi to znači primjenu Zakona o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima, Zakona o javnom redu i miru, te Zakona o javnom okupljanju. Tako Kazneni zakon regulira govor mržnje kao javno poticanje na nasilje ili mržnju (članak 325.), Članak 4. Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima propisuje što nije dopušteno na tribinama stadiona i predstavlja prekršaj: pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti. Bez obzira što je kaznenim zakonom predviđeno kažnjavanje svakog tko izravno poziva na mržnju i nasilje ili ističe simbole koji na to pozivaju, nije izričito navedeno koji su to simboli. Prema podacima dostupnim kroz medijske natpise dobivenih od Ministarstva unutarnjih poslova i Viskog prekršajnog suda od 2011. do danas, policija je evidentirala 62 osobe zbog javnog izvikivanja ili isticanja pozdrava “Za dom spremni” te je podnijela 60 prekršajnih i dvije kaznene prijave, a prekršajni sudovi su izrekli 13 osuđujućih presuda na novčane kazne do 700 kuna.
Ujedno navedena inicijativa predstavlja potpun izostanak pijeteta prema žrtvama fašističkog terora.

Relativiziranja zločina počinjenih u ustaškim logorima Slana i Metajna
Kad je izraelska TV ekipa početkom rujna stigla na na otok Pag kako bi snimali dokumentarni film o ustaškim koncentracijskim logorima u uvali Slana i Metajni na otoku Pagu, mještani Metajne su pozvali policiju zbog navodnog neovlaštenog snimanja škole, tvrdeći da o zločinu ne znaju ništa i da se nikad nisu dogodili pa je izraelska TV ekipa napustila Pag u pratnji policije.
Posjećamo da su logori smrti Gospić-Jadovno-Pag osnovani sredinom travnja 1941. funkcionirali kao gubilišta do zatvaranja i reokupacije ovog područja od strane talijanskih fašista sredinom kolovoza. U tom je logorskom kompleksu ubijeno viče desetina hiljada Židova i Srba iz svih krajeva tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. U logore Slana (za muškarce) i Metajna (za žene i djecu) na Pagu dopremani su u najvećem broju zatočenici iz radnog logora Ovčara, nedaleko od Gospića. Na osnovu talijanskih dokumenata i svjedočenja preživjelih utvrđeno je da je vrlo velik broj ljudi umoren i bačen u more već u paškom kanalu, na putu do Paga. Životni izgledi zatvorenika i zatvorenica mjereni su nezamislivom mržnjom, ustaškim hirovitim mučenjima, silovanjima i planskim pogubljenjima. Posljednji logoraši Slane bili su prvi zatočenici i graditelji logora Jasenovac. Neki istraživači procjenjuju da je na Pagu pobijeno oko 8.000 žena, djece i muškaraca.
Tri puta je postavljana ploča u spomen na Srbe, Židove, Rome i Hrvate koji se nisu slagali s ustaškim režimom i tri puta je razbijana, posljednji put u srpnju 2013. Organizacije civilnog društva prosvjedovale su zbog uzastopnih uništavanja ploče te zahtijevale policijsku istragu. Aneta Lalić iz Srpskog narodnog vijeća u emisiji Prizma komentirala je: “Pag nije jedino mjesto stradanja ni jedino mjesto kulture zaborava, poricanja genocida i holokausta u Republici Hrvatskoj. Možemo reći da danas postoji atmosfera u kojoj je normalno opetovano uništavanja ploča u roku od dva do desetak dana od njihova postavljanja… Jako je žalosno da na tako ograničenom teritoriju kakav je otok policija nije u stanju pronaći krivce ili krivca. Činjenica da krivci nisu pronađeni pokazuje da nema nikakvog interesa za to i da je atmosfera poricanja onog što se dodađalo na Slani u tri ljetna mjeseca 1941. prisutna na svim razinama vlasti na otoku Pagu.“

Nestali

Međunarodni dan nestalih osoba (30. kolovoza) je dan sjećanja na sve osobe koje se smatraju nestalima, bez obzira jesu li nestale u okrilju oružanih sukoba, zločina protiv čovječnosti ili kršenja ljudskih prava.
29. kolovoza 2014., potpisana je Deklaracija Međunarodne komisije za nestale osobe “Uloga države u rješavanju pitanja osoba nestalih uslijed oružanih sukoba i zloupotreba ljudskih prava” u Mostaru, a potpisali su je tadašnji predsjednici država: predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
28. kolovoza, u Zagrebu su se sastali članovi Upravnog odbora Regionalne koordinacije udruga obitelji nestalih osoba s područja bivše Jugoslavije, sa sjedištem u Sarajevu, a koju čini 17 udruga obitelji nestalih osoba iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore. Cilj sastanka bio je donošenje zajedničkog stava o pitanju nestalih osoba i apel za ubrzanje cjelokupnog procesa s obzirom na to da više od 12.000 obitelji traga za istinom o svojim najmilijima koji su nestali u ratnim sukobima 90-ih. Ujedno, članovi Regionalne koordinacije, kao predstavnici obitelji nestalih osoba, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost i različitost, traže od zemalja potpisnica Deklaracije, kao i onih koje nisu potpisnice, ispunjavanje obaveze rješavanja sudbina svojih građana.
U Bučju i Pakracu 30. kolovoza 2015. godine održano je središnje nacionalno obilježavanje Međunarodnog dana nestalih osoba koje je organizirao Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja te Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Hrvatske uz potporu Ministarstva branitelja, gradova Pakraca, Lipika, Zagreba, Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Hrvatskog Crvenog križa i visokog pokroviteljstva predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Obilježavanje je započelo polaganjem vijenaca na mjestu nekadašnjeg logora Bučje.
Ispred Ureda za zatočene i nestale osobe RH Ivan Grujić, predstavnik Ministarstva branitelja, naveo je kako je tijekom Domovinskog rata 18.000 osoba bilo zatočeno, od čega je 7.666 oslobođeno. U zadnjih 20 godina otkriveno je 148 masovnih i više od 1.800 pojedinačnih grobnica, a broj nestalih osoba iznosi 2.012.
U predmetu Cipar vs. Turska , Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi iz 2001. je utvrdio da postoji kontinuirana povreda članka 3. Konvencije (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) srodnika nestalih, jer je šutnja turskih vlasti o sudbini nestalih članova obitelji rodbini koja se brinula za njihovu sudbinu uzrokovala tako ozbiljne patnje koje se mogu kvalificirati samo kao nečovječno postupanje. Usvojoj presudi od 12. svibnja 2014. Europski sud je naložio Vladi Turske da isplati 30,000,000 eura Cipru, a koji će taj novac raspodijeliti pojedinačnim žrtvama čiji su srodnici nestali tijekom oružanog sukoba.
Dana 9. rujna 2015. godine, u selu Brvik, općina Bosanski Šamac, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka jedne osobe. Na inicijativu i uporno traženje obitelji žrtve Ive Karalića, pripadnika HVO iz Hasića (općina Bosanski Šamac), koji je zarobljen 24. svibnja 1992. godine na prvoj crti bojišnice, u blizini mjesta Grebnice, nakon zarobljavanja odveden u logor u Bosanski Šamac gdje mu se gubi trag, izvršena je ekshumacija na mjestu koje su svjedoci pokazali kao mjesto ukapanja tijela Ive Karalića. Pronađeni posmrtni ostaci prevezeni su u Institut za nestale osobe u Tuzli, gdje će biti izvršena identifikacija. Obitelj Ive Karalića obratila se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine sa zahtjevom za kazneni progon počinitelja zločina nad Ivom Karalićem. Naime, do danas, koliko je članovima obitelji poznato, niti na jednoj optužnici, niti pred MKSJ, a niti pred Sudom Bosne i Hercegovine, ne navodi se Ivo Karalić kao žrtva .
Prva pregledna Konferencija Konvencije o kazetnom streljivu
U Dubrovniku je od 7. do 11. rujna 2015. održana Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu. Konvencija o kazetnom streljivu zabranjuje upotrebu kazetnog streljiva, te zahtijeva uništavanje uskladištenih zaliha u roku od osam godina kao i čišćenje kontaminiranih područja u roku od 10 godina te osiguravanje odgovarajuće i sveobuhvatne podrške stradalnicima.
Na Konferenciji su sudjelovali predstavnici vlada i civilnog društva iz oko 100 zemalja svijeta.
Tijekom čitave Konferencije članovi Koalicije za kazetno streljivo uključujući i osobe koje su stradale, pratile su napredak postignut u području uništavanja uskladištenih zaliha kazetnog streljiva, čišćenja kontaminiranih područja i pružanju podrške stradalnicima u posljednjih pet godina od kada je Konvencija stupila na snagu, kao i rješavanja problematike vezane uz novu upotrebu kazetnog streljiva. Documenta je uz partnere iz Mine Aid Hrvatska predstavljala civilno društvo u Hrvatskoj.

Prilog: Zločin u Vojno istražnom centru “Lora”

Vojno istražni centar Lora bio je vojni zatvor u Splitu u kojem je Hrvatska vojska od 1992. do 1997. godine držala zarobljene srpske i crnogorske vojnike, ali i civile te hrvatske vojnike tijekom Domovinskog rata. Istražni centar je bio mjesto ozbiljnih povreda odredaba međunarodnog humanitarnog prava, kao i ljudskih prava zatvorenika. Tijekom istraživanja počinjenih zločina u Lori korišteni su mehanizmi međunarodne pravne pomoći za pribavljanje iskaza svjedoka i dokumentacije, pa je tako suradnja ostvarena s Tužiteljstvom/Tužilaštvom Bosne i Hercegovine, Okružnim tužilaštvom u Trebinju, Tužilaštvom za ratne zločine Republike Srbije, Vrhovnim državnim tužilaštvom Republike Crne Gore te Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u.
 Kratki prikaz sudskih i istražnih postupaka:
• “Lora1”
Nakon provedene opsežne kriminalističke obrade 27. rujna 2001. godine Ministarstvo obrane, Služba Vojne policije, Odjel kriminalističke vojne policije podnio je Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu kaznenu prijavu protiv osmorice pripadnika Vojne policije.
Županijski sud u Splitu je u ponovljenom postupku 2. ožujka 2006. donio presudu kojom ih je proglasio krivima izrekavši im kazne zatvora zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, i to okrivljenicima: Tomislavu Duiću i Tončiju Vrkiću kazne zatvora u trajanju od osam godina (8), Davoru Baniću kaznu zatvora u trajanju od sedam godina (7) te Milenku Bajiću, Josipu Bikiću, Emiliju Bunguru, Anti Gudiću i Anđelku Botiću kazne zatvora u trajanju svakome po šest godina (6). Vrhovni sud Republike Hrvatske je 6. veljače 2007. potvrdio navedenu presudu. Okr. Josip Bikić se dragovoljno predao i u obnovljenom postupku gdje je u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela, 29. prosinca 2009. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine. Milenko Bajić je uhićen, prihvaćen je njegov zahtjev za obnovu postupka te je u svibnju 2012. godine osuđen na kaznu zatvora u trajnju od 4 godine i 6 mjeseci.
Osuđeni su Tomislav Duić, kao zapovjednik Vojno istražnog centra “Lora” u sastavu 72. bojne Vojne policije Hrvatske vojske, u naravi vojnog zatvora, Tonči Vrkić kao njegov zamjenik, Milenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić kao pripadnici interventne grupe-voda 72. bojne Vojne policije, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić kao stražari u vojnom zatvoru u kojem su, osim vojnih zarobljenika, protupravno bili zatvoreni i civili uglavnom srpske nacionalnosti, da su od 12. lipnja do početka rujna 1992. godine, Tomislav Duić i Tonči Vrkić dopuštali njima podređenim stražarima te drugim vojnim i civilnom osobama kojima su dozvoljavali ulaz u zatvor, da se prema zatočenim civilima ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, psihički i fizički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, sve i do usmrćenja nekih te su u tome i sami sudjelovali, povrijedivši tako odredbe Ženevskih konvencija.
Uslijed ovakvog postupanja dvije su osobe usmrćene (Gojko Bulović i Nenad Knežević), a osmorici osoba teško je narušeno zdravlje (Mirko Šušak, Lazo Ostojić, Tomo Krivić, Rade Krivić, Uglješa Bulović, Duško Galić, Miroslav Katalina, Đorđe Katić – civili srpske nacionalnosti). Osuđenik Tomislav Duić je od početka postupka u bijegu, a nakon puštanja iz pritvora pobjegli su Milenko Bajić, Josip Bikić i Emilio Bunger te je postupak vođen u njihovoj odsutnosti.
“Lora2”
Kako je nastavljena kriminalistička obrada zbog postojanja sumnji da su u vojnom zatvoru “Lora” počinjena i druga kaznena djela, tako je 8. prosinca 2004. Istražnom centru Županijskog suda u Splitu podnijet istražni zahtjev protiv TOMISLAVA DUIĆA, TONČIJA VRKIĆA, EMILIJA BUNGURA, ANTE GUDIĆA i ANĐELKA BOTIĆA zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a potom (23. prosinca 2008.) je protiv navedenih okrivljenika podignuta optužnica. Optuženike se tereti da su od ožujka do kolovoza 1992. godine u Splitu, i to Tomislav Duić, kao zapovjednik Vojno istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije Hrvatske vojske, u naravi vojnog zatvora “Lora” u Splitu, Tonči Vrkić, kao njegov zamjenik, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić, kao stražari u zatvoru, zajedno s neutvrđenim osobama u Vojno istražnom centru, odnosno u Vojnom zatvoru Lora u kojem su bili zatočeni ratni zarobljenici zarobljeni kao pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi, Tomislav Duić i Tonči Vrkić u navedenom svojstvu dopuštali njima podređenim stražarima te drugim vojnim i civilnim osobama dozvoljavali ulaz u zatvor, da se prema 37 zatočenih ratnih zarobljenika ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, psihički i fizički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali te i sami u tome sudjelovali, povrijedivši tako odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima i druge odredbe međunarodnog prava, uslijed čega su trojica zarobljenika preminula (Dušan Jelić, Bojan Vesović, Vlade Savić), a drugima je teško narušeno zdravlje. Suđenje u navedenom predmetu počinje 9. rujna 2015. pred Županijskim sudom u Splitu.
• “Lora 3”
Kao rezultat suradnje s Vrhovnim državnim tužilaštvom Republike Crne Gore te informacije jedne nevladine udruge, zatraženo je kriminalističko istraživanje zbog sumnji na smrtno stradavanje grupe zarobljenika-pripadnika tzv. “nikšićko- šavničke grupe”, koji su dovedeni u vojni zatvor u “Lori”, gdje su bili zlostavljani. U tijeku je provođenje navedene obrade radi

Zločin u Lori 2

OPĆI PODACI:

Predmet: Lora 2

Sud: Županijski sud u Splitu

Vijeće za retne zločine:
sudac Vladimir Živaljić, predsjednik Vijeća
sudac Davor Svalina, član Vijeća
sudac Stanko Grbavac, član Vijeća

optuženici:
Tomislav Duić, sudi mu se u odsutnosti (Rješenje Izvanraspravno vijeća Županijskog suda iz Splita od 27. rujna 2011. godine )
Tonči Vrkić, brani se sa slobode
Emilio Bungur, uhićen u kolovozu 2015. godine, nalazi se na izdržavanju kazne zatvora
Ante Gudić, brani se sa slobode
Anđelko Botić, brani se sa slobode

kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, čl. 122. OKZ RH

Optužnica ŽDO iz Splita, od 23. prosinca 2008. godine

zastupnica optužbe: Vesna Beširević, zamjenica ŽDO iz Splita

branitelji:
odvjetnik Hrvoje Alajbeg, branitelj po službenoj dužnosti opt. Tomislava Duića
odvjetnik Nediljko Ivančević, branitelj po službenoj dužnosti opt. Tončija Vrkića
odvjetnik Vinko Burazer, izabrani branitelj opt. Emilia Bungura
odvjetnik Josip Mrklić, branitelj po službenoj dužnosti opt. Ante Gudića
odvjetnik Vinko Gulišija, branitelj po službenoj dužnosti opt. Anđelka Botića

žrtve:
37 zatočenih ratnih zarobljenika – zlostavljani, mučeni, ponižavani
Bojan Vesović, Dušan Jelić, Vlado Savić – umrli ratni zarobljenici od posljedica zlostavljanja

Optuženje:
Optuženike se tereti da su od ožujka do kolovoza 1992. godine u Splitu, i to opt. Tomislav Duić, kao zapovjednik Vojno istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije Hratske vojske, u naravi vojni zatvor «Lora» u Splitu, opt. Tonči Vrkić, kao njegov zamjenik, opt. Emilio Bungur, opt. Ante Gudić i opt. Anđelko Botić, kao stražari u zatvoru, zajedno s neutvrđenim osobama u Vojno istražnom centru, odnosno u Vojnom zatvoru Lora, u kojem su bili zatočeni ratni zarobljenici zarobljeni kao pripdnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi, opt. Tomislav Duić i opt. Tonči Vrkić u navedenom svojstvu dopuštali njima podređenim stražarima, te drugim vojnim i civilnim osobama, ulaz u zatvor, da se prema 37 zatočenih ratnih azrobljenika ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, psihički i fizički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, te i sami u tome sudjelovali, povrijedivši tako odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, te odredbe čl. 76, čl. 86. i čl. 87. Dopunskog protokla uz Ženevske konvencije (Protokola I).

U bloku c Vojnog zatvora Lora, bili su zatočeni neevidentirani ratni zarobljenici, isti su bili svakodnevno premlaćivani nogama, šakama, gumenim i bejzbol palicama, priključivani na struju, odvođeni na lažna strijeljanja, prisiljavani na bludne radnje, prisiljavani da kleče i laju kao psi, namjerno šmrkovima polijevani po ozljedama.
Od posljedica zlostavljanja tri ratna zarobljenika su umrla: Bojan Vesović, Dušan Jelić i Vlado Savić, dok su drugi pretrpjeli ozljede, razderotine, prijeldome rebara, šaka, gornjih i donjih ekstremiteta, psihičke promjene.

Opisanim radnjama optuženicima se stavlja na teret da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Izvještaj s raprave
održane dana 9. i 11. rujna 2015. godine

velika dvorana Županijskog suda u Splitu

9. rujna 2015. godine

U raspravnoj dvorani nazočni: novinari, TV ekipe, obitelj i prijatelji opt. Emilia Bungura, Veselinka Kastratović monitorica suđenja za ratne zločine.

Nakon što je Predsjednik Vijeća predstavio članove Vijeća, utvrdio tko je pristupio na raspravu, predmet raspravljanja, upoznao je nazočne da je branitelj opt. Emilia Bungura dostavio odgovor na optužnicu, koji je dostavljenim svim strankama postupka.

Opt. Tomislav Duić nedostupan je, sudi mu se u odsutnosti temeljem Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2012. godine.

Svi optuženici primili su i razumjeli pismenu pouku o svojim pravima.

Zamjenica ŽDO iz Splita pročitala je optužnicu od 23. prosinca 2008. godine.

Svi optuženici su razumjeli zašto su optuženi. Na pripremnom ročištu, koje je održano 24. lipnja 2015. godine, opt. Tonči Vrkić, opt. Ante Gudić i opt. Anđelko Botić izjasnili su se da nisu krivi za kazneno djelo, koje im se optužnicom stavlja na teret. Upitani na današnjoj raspravi kakav stav zauzimaju u odnosu na djelo koje im se stavlja na teret, ponovili su da nisu krivi, te postavljeni imovinsko pravni zahtjev smatraju neosnovanim.

Opt. Emilio Bungur, koji je uhićen u kolovozu 2015. godine, nije bio nazočan na pripremnom ročištu, na današnjoj raspravi se izjasnio da nije kriv, te postavljeni imovinko pravni zahtjev smatra neosnovanim.

Svi optuženici će svoju obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.
Predsjednik Vijeća upoznao je sve optuženike s odredbom čl. 418.st.3. ZKP, da imaju pravo sudjelovati u dokaznom postupku, postavljati pitanja, prijedlagati dokaze, i sve što kažu prilikom izvođenja dokaza smatrat će se njihovom obranom.
Uvodni govori stranaka:
Zamjenica ŽDO iz Splita rekla je da će optužba tijekom rasprave dokazati, izvođenjem svih materijalnih i personalnih dokaza, da su optuženici počinili kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret.
Branitelj opt. Tomislava Duića rekao je da će obrana dokazati neutemeljenost optužnice. Pridružio se prigovorima koje je u dosadašnjem tijeku kaznenog postupka iznio branitelj opt. Emilia Bungura.
Branitelj opt. Tončija Vrkića rekao je da njegov branjenik nije bio dozapovjednik Vojnog zatvora Lora, nije sudjelovao u radnjama izvršenja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Iz činjeničnog opisa optužnice nije jasno u kojim radnjama je sudjelovao njegov branjenik. Cjelokupno ponašanje njegova branjenika nije bilo maltretiranje zarobljenika, već upravo suprotno. Njegov branjenik je štitio integritet i osobnost zatvorenika.
Branitelj opt. Emilia Bungura rekao je da Sud krši ustavna prava njegova branjenika, da u odnosu na njegova branjenika nema pravomoćnog Rješenja Optužnog vijeća, te je u odnosu na njegova branjenika ovaj postupak nezakonit. Rekao je da se u ovom postupku krši temeljno načelo, a koji glasi da nema djela bez njegova propisivanja u zakonu, a u ovom slučaju primjenjuje se Zakon koji nije donio Hrvatski Sabor. Pitao se što je s ustavnošću. Rekao je da ovo Vijeće za ratne zločine uporno zanemaruje njegove prigovore. Stoga je rekao da predlaže da Vijeće razmotri sve njegove prigovore.
Branitelj opt. Ante Gudića rekao je da je optužnica nezakonita, u cijelosti je poriče. Predloženi dokazi ne ukazuju da bi njegov branjenik sudjelovao u radnjama koje mu se stavljaju na teret. U odnosu na tjelesne povrede i smrtna stradanja ratnih zarobljenika, dokaza za sudjelovanje njegova branjenika u tome nema.
Branitelj opt. Anđelka Botića rekao je da će tijekom dokaznog postupka dokazati da njegov branjenik nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Iz obrane njegova branjenika jasno je da on nije bio u kritično vrijeme u Vojnom zatvoru Lora. Iz iskaza svjedoka vidljivo je da se prema njima postupalo dobro. Optužnica se temelji na iskazima neprijateljskih vojnika koji imaju ideološke razloge za iskaze kakve su dali.
Svi optuženici složili su se s uvodnim govorima svojih branitelja.
Dokazni postupak
Svjedok Miroslav Karin je rekao da je njegovo ime spomenuo Mario Barišić u kontekstu da je svjedok dolazio sa Mariom Barišićem u VIC Lora, da je vidio nešto vezano za transport zarobljenika. Svjedok je rekao da je sto posto siguran da nije dolazio u VIC Loru, stoga nema saznanja o tome.
Svjedok je 1992. godine bio pripadnik Hrvatske vojske, 72. bojne Vojne policije, radio je u Šibeniku, a od proljeća 1992. godine prešao je u Dračevac u Split. Krajem ljeta 1992. godine prešao je u Loru. Siguran je da u kritično vrijeme nije dolazio u VIC Lora. Bio je pripadnik antiterorističke jedinice Vojne policije. Nije sudjelovao u privođenju zarobljenika. Poznaje Milorada Paića, no, sa Paićem nikada nije razgovarao o događajima u VIC Lora.

Svjedok Damir Boršić je rekao da je u kritično vrijeme bio u IV satniji 72. bojne Vojne policije u Šibeniku, na dužnosti zapovjendika vojnog pritvora Kuline. Poznaje Maria Barišića i Milorada Paića, sa njima je došao u Loru. Mario Barišić je bio zapovjednik kriminalističke službe u satniji. Rekao je da ga je pozvao Mario Barišić da ide sa njim i Miloradom Paićem u Loru, gdje je zapovjednik Lore postao Tomislav Duić, da ga svjedok uvede u dužnosti zapovjednika.

Po dolasku u Loru svjedok je prvi put vidio Tomislava Duića, bio je u jednoj kancelariji u Lori. Uputio je Duića koje evidencije treba voditi, da mora urediti prostorije, staviti krevete. Kroz vrata je vidio da u Lori nisu bili adekvatni uvjeti. Na hodniku je vidio dvadesetak zatvorenika, bili su prljavi. Misli da nisu bili u odorama. Na ztvorenicima nije uočio povrede. Svjedoku je predočen dio njegova iskaza iz istrage, gdje je rekao da postoji mogućnost da je u ćeliji vidio poneku modnricu na zatvorenicima, da nije komunicirao sa zarobljenicima.

Nije znao za postojanje bloka c. To je spominjao Mario Barišić, ali svjedok to nije vidio. Predočen mu je dio iskaza iz istrage, gdje je rekao da mu je Mario Barišić pripao i za zarobljenike koji su pretučeni. Svjedok je rekao da je taj iskaz točan.

U Lori je bio još jednom nakon više mjeseci, možda godinu dana. Ponovo je bio sa Mariom Barišićem i Miloradom Paićem. Došli su po pedesetak ratnih zarobljenika, koje su prevezli iz Lore u Šibenik, a potom u Zadar. Većina tih zarobljenika bila je u SMB uniformama. Na zarobljenicima nije vidio ozljede, nitko od zarobljenika mu se nije žalio na ozljede.

Svjedok za svoga boravka u Lori, osim opt. Tomislava Duića, nikoga od ostalih optuženika nije vidio.

Na upit branitelja opt. Tončija Vrkića je li vojni pritvor Kuline u Šibeniku bio u sastavu 72. bojne Vojne policije, kao i Lora, svjedok je rekao da je. U vojnom pritvoru Kuline nije postojao zamjenik zapovjednika vojnog pritvora. Rekao je da je Tomislav Duić bio zapovjednik u Lori u vrijeme oba njegova posjeta Lori.
11. rujna 2015. godine

U raspravnoj dvorani nazočni: novinari, obitelj i prijatelji opt. Emilia Bungura, Veselinka Kastratović monitorica suđenja za ratne zločine.

Supruga Emilia Bungura rekla je da se novinari „NOVA TV“ žale da im nije dopušten ulazak u Sud. Rekla je da su dozvolu za snimanje dobili od Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali je Predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu shvatio da su dozvolu za snimanje dobili samo za prvi dan rasprave.

Predsjednik Vijeća upoznao je nazočne da je Vijeće primilo dva podneska Branitelja opt. Emilia Bungura, od 10. rujna 2015. godine. Jedan podnesak je zahtjev za spajanje obnovljenog i tekućeg postupka u odnosu na opt. Emilija Bungura, a drugi podnesak je zahtjev za izuzeće Vijeća za ratne zločine i Predsjednika Županijskog suda u Splitu.

Slijedom rečenog Vijeće je donijelo Rješenje o odgodi rasprave na neodređeno vrijeme, cjelokupni spis dostavit će se Predsjedniku Županijskog suda u Splitu, a potom i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na odlučivanje o zahtjevu za izuzeće.