Suđenja za ratne zločine 2015

Nepravomoćna presuda za zločin počinjen u Popovcu

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 10. rujna 2015. godine, objavilo je presudu br. K-RZ-26/2009, kojom je proglasilo krivima i osudilo četvoricu optuženika za zločin počinjen u Popovcu u periodu od kolovoza 1991. do kraja 1996. godine.

Opt. Boško Strajnić nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine; opt. Dragiša Vučenović nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine; opt. Svetomir Milanović nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine; opt. Josip Stanković nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.

Svim optuženicima se sudilo u odsutnosti.

Haška premijera dokumentarnog filma Outreach programa Zločini pred Tribunalom: Srednja Bosna

Engleska verzija četvrtog dugometražnog dokumentarnog filma u produkciji Outreach programa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju – Zločini pred Tribunalom: Srednja Bosna – premijerno je prikazana u Haškom institutu za globalnu pravdu (The Hague Institute for Global Justice).

Projekciji filma nazočili su predstavnici diplomatskih predstavništava u Kraljevini Nizozemskoj, predstavnici međunarodnih i nevladinih organizacija, predstavnici akademske zajednice, zvaničnici vlada i studenti.

Ovaj dokumentarni film bavi se kaznenim predmetima vođenim pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, u svezi sa zločinima počinjenim u La švanskoj dolini i okolnim područjima od 1993. do 1995. godine.

Kroz iskaze žrtava, intervjue sa osobama koje sudjelovale u suđenjima i dokumentarne materijale koji su bili izvedeni kao dokazi tijekom dokaznom postupku,  ovaj film govori o istragama,  kazneom progonu i presuđivanju ratnih zločina počinjenih u srednjoj Bosni.

audio-vizuelnu prezentaciju Istraga, rekonstrukcija i procesuiranje srebreničkih zločina počinjenih u srpnju 1995. godine

Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu iz Pule organizirali su audio-vizuelnu prezentaciju Istraga, rekonstrukcija i procesuiranje srebreničkih zločina počinjenih u srpnju 1995. godine.

Prezentacija će se održati od 14. do 19.  rujna 2015. godine, u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu.

Uz prezentaciju bit će organizirana sljedeća događanja:
• Panel diskusija Srebrenica – kultura sjećanja, 14. rujna 2015. godine, Medija centar Beograd (Velika sala, II sprat), 11:00h. Panelisti: dr g.Soeren Keil, Univerzitet u Kentu i prof. dr. gđa. Dubravka Stojanović, Filozofski fakultet u Beogradu.

• Otvaranje prezentacije „Istraga, rekonstrukcija i procesuiranje srebreničkih zločina iz jula 1995. pred MKSJ“, 14. rujna 2015. godine, Centar za kulturnu dekontaminaciju, 18:00h. Na otvaranju prezentacije će govoriti gđa. Munira Subašić, gđa. Borka Pavićević, g. Mirko Klarin i gđa. Sandra Orlović.

• Prikazivanje dokumentarnog filma Izjava 710399 i rasprava, 16. rujna 2015. godine, Centar za kulturnu dekontaminaciju, 18:00h. Sudjeluju: autor filma i bivši portparol MKSJ g. Refik Hodžić; direktor SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu g. Mirko Klarin; kulturolog i aktivista iz Banja Luke Srđan Šušnica; novinarka i urednica portala „Peščanik“ gđa Svetlana Lukić; i profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta Union u Beogradu gđa Vesna Rakić Vodinelić.

Započela rasprava u kaznenom predmetu “Lora 2”

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Splitu, dana 9. rujna 2015. godine, započela je rasprava u kaznenom predmetu protiv opt. Tomislava Dujića i drugih, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Branitelj opt. Emilija Bungura zatražio je, dana 11. rujna 2015. godine, izuzeće Predsjednika vijeća, članova Vijeća i Predsjendika Županijskog suda u Splitu. Stoga je postupak do daljnjeg u prekidu, dok o zahtjevu ne riješi Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Nepravomoćna presuda za zločin u selu Trusini (Bosna i Hercegovina)

Državi sud u Sarajevu, dana 1. rujna 2015. godine, donio je nepravomoćnu presudu kojom je proglasilo krivima i osudilo okivljenike Nihada Bojadžića, Nedžada Hodžića i Mensura Memića zbog učešća u napadu na selo Trusina kod Konjica, dana 16. travnja 1993. godine. Tada je u Trusini ubijeno 15 civila i 7 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO),  4 osoba su ranjene (dvoje djece).

Nihad Bojadžić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, Nedžad Hodžić na 12 godina, Mensur Memić na 10 godina.

Okrivljenici Dževad Salčin i Senad Hakalović, oslobođeni su zbog nedostatka dokaza.

dvotjedni izvještaj kolovoz 2015.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 21. kolovoz 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata
Govor mržnje u Rijeci zasjenio javna svjedočenja žena o ratu
Dana 05. kolovoza 2015. godine javni razgovor pod nazivom »Drugi rat« zasjenila je eksplicitna pojava govora mržnje, koji je uz uvredljive povike rezultirao i fizičkim napadom na neke od posjetitelja predstave.
Uz velike mjere osiguranja na pozornici HNK Ivana pl. Zajca održana je tribina »Žene u ratu«, odnosno »Drugi rat«, u povodu 20. godišnjice VRA Oluje. U ovom događaju – u organizaciji riječkog HNK-a i Srpskog narodnog vijeća u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću – pet žena različitih nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričalo je svoja sjećanja na ratne događaje, priče koje mogu otvoriti javnu debatu o položaju žena i djece u ratu. Zbog svoje su nacionalnosti, ili nacionalnosti svojih muževa, bile iseljene ili protjerane iz svojih domova, a nekima su muževi ubijeni. Sudbina oca jedne od sudionica još uvijek nije riješena.
Posjetitelji predstave, kao i same sudionice, prilikom izlaska iz kazališta obasuti su uvredama koje su zadirale u njihovu etničku pripadnost, politička uvjerenja te spol. Prilikom prosvjeda korištena je ustaška ikonografija iz Drugog svjetskog rata. Uvrede i psovke prerasle su i u fizički napad na grupu posjetitelja koja je čekala organizirani prijevoz za Zagreb, prilikom kojeg je novinar Hrvoje Šimičević lakše ozlijeđen, dobivši dva udarca šakom u glavu.
Policijski službenici Policijske uprave primorsko-goranske , koji su osiguravali javna okupljanja na navedeni datum (mimohod od Mosta hrvatskih branitelja do zgrade Gradskog poglavarstva, održavanje predstave u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka te prosvjed organiziran ispred spomenutog kazališta povodom održavanja predstave), evidentirali su deset osoba koje su počinile ukupno 11 prekršaja iz domene Zakona o prekršajima javnog reda i mira, iz članka 6. (naročito drsko i nepristojno ponašanje) i članka 13. (tuča, svađa i vika) te su podnijeti optužni prijedlozi protiv deset osoba, starosti od 22 do 61 godine. Također, protiv sedmorice od njih podnijeti su optužni prijedlozi zbog počinjenja prekršaja iz članka 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Prema procjenama policije predstavi je nazočilo oko stotinu posjetitelja, u mimohodu je sudjelovalo oko 300 sudionika, a u prosvjedu ispred kazališta oko 70-ak osoba.

Utjecaj govora mržnje na mlade
Na isti dan u Kninu, prema informacijama Policijske uprave šibensko-kninske , tijekom održavanja javnog okupljanja povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te obljetnice VRO „Oluja“, gdje je na trgu Ante Starčevića bilo prisutno oko 25 000 posjetitelja nije zabilježeno narušavanje javnog reda i mira, niti su evidentirani prekršaji druge naravi. Ujedno je medijski prenesen snimak tijekom kojeg novinarka RTL televizije u direktnom prijenosu iz Knina oštro reagira na povike okupljenih ljudi, koji su iza nje počeli skandirati “Za dom spremni!”, uz fašistički pozdrav. Ono što je dodatno zabrinjavajuće jest prisutnost djece i mladih koji pozdravljaju ispruženom desnicom, što je također vidljivo na snimci. Policijska uprava šibensko-kninska je na navedeni dan u Kninu zabilježila ukupno 10 prekršaja po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira (remećenje javnog reda i mira svađom, tučom; vrijeđanja službenih osoba; isticanje simbola kojim se remeti javni red i mir), 2 prekršaja iz članka 18. stavak 2. Zakona o javnom okupljanju (nošenje odore, oznaka ili drugih obilježja kojima se poziva na rat ili upotrebu nasilja, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti) tijekom koncerta Marka Perkovića Thompsona, na kojem je bilo prisutno oko 90 000 posjetitelja.
Dana 08. kolovoza 2015. godine fotoreporter Nikola Škorić svjedočio je skupini dječaka koje je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu na rasnoj osnovi vrijeđala i fizički prijetila turistu. Dok mladim turistima, koji su mirno sjedili na trgu, nije bilo jasno što se događa nasilnici su prijeteći vikali prema tamnoputom dječaku. Fotoreporter koji ih je u vrijeđanju zaustavio, kao odgovor od nasilnika je dobio izjavu „Ti si neki četnik!“. Iako su snimke događaja dostupne na raznim medijskim portalima, nismo pronašli informacije da su nadležne policijske uprave registrirale događanja te po njima postupale.
Novi Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine (KZ), regulira govor mržnje kao javno poticanje na nasilje ili mržnju (članak 325.), a isti je inkriminiran prema širim osnovama, čime hrvatski pravni sustav širi zaštitu od govora mržnje i na druge tradicionalno ranjive skupine . Kazneno djelo u st. 1. jasno ističe kažnjivost ne samo poticanja na nasilje nego i na mržnju. Iako kažnjivost govora mržnje nije ograničena samo na onaj govor koji može poremetiti javni red i mir ili koji je ugrožavajući, pogrdan i uvredljiv, trebalo bi ga smatrati kaznenim djelom samo kada je riječ o govoru koji može poremetiti javni red i mir, jer takvo (restriktivno) tumačenje djela je u skladu s dominantno zaštićenim pravnim dobrom – javnim redom i mirom – glava XXX KZ. Takvo tumačenje služi i jasnijem razgraničenju ovog kaznenog djela od analognih prekršaja protiv javnog reda i mira te prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
Iz navedenih podataka, kao i statističkih podataka Ministarstva pravosuđa za 2014. godinu u svezi procesuiranja govora mržnje razvidno je da ne postoji znatna sudska praksa, kao ni iniciranje kaznenih progona aktera govora mržnje, već se pribjegava prekršajnim postupcima. Time se, po našem mišljenju, umanjuje opasnost navedenih pojava po društvo, osobito mlade.
Javni red i mir smatra se narušenim ponajprije kada je stvorena otvorena ili latentna opasnost od nasilja, kada zajednički život više nije moguć bez straha za život, tijelo ili imovinu i kada je zbog toga narušeno povjerenje u pravni poredak i sigurnost. Ujedno je pri procjeni narušenosti javnog reda i mira od velikog značenja i predispozicija javnosti, osobito mladih, za nasilje, te prethodna ugroženost skupine protiv koje je govor mržnje u određenom društvu usmjeren.
Smatramo da su u opisanim događajima, osobito onima u Rijeci, prilikom kojih je govor mržnje prerastao i u fizički napad na pojedince drugačijih stavova, ostvareni svi elementi kaznenog djela iz čl. 325. te da je radi prevencije kao i isticanja važnosti tolerancije nužno oštro osuditi počinitelje, kao dio kaznene represije, ali i generalno preventivnog učinka propisanih kazni.

Poziv Vladi RH na uključivanje sjećanja na žrtve u obilježavanje VRA „Oluja“
Organizacije za ljudska prava u Republici Hrvatskoj upozorile su da je dvadeseta godišnjica VRA „Oluja“ protekla u znaku slavljenja oslobođenja bez organiziranog spomena na žrtve. Pozvale su Vladu RH da na tragu riječi premijera Milanovića “…žalimo za svakim izgubljenim životom, za svakom žrtvom, svakom ljudskom i obiteljskom tragedijom” pronađe način uključivanja sjećanja na žrtve u obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“. Sam naziv državnog praznika Dan domovinske zahvalnosti pruža priliku za to. Zato predlažu pokretanje dijaloga o primjerenom načinu budućih obilježavanja na forumu poput Povjerenstva za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske. Dijalog bi svakako trebao uključiti predstavnike obitelji stradalih, okupljene u Udruženje “Protiv zaborava”, Zajednicu udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, koje imaju sjedište u Zagrebu, te Koordinaciju srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije koja ima sjedište u Beogradu.

(Ne)poštivanje pravomoćnih presuda za ratne zločine
U sklopu obilježavanja 20. godišnjice VRA „Oluja“ 5. kolovoza 2015. godine ulica u Kninu dobila je ime Ulica 72. bojne. Obilježavanju u Kninu prisustvovali su i Mihael Budimir, Dalibor Banić i Josip Bikić. Organizacije za ljudska prava pozvale su Vladu RH da provjeri radi li se o istim osobama koje su kao pripadnici 72. bojne pravomoćno osuđeni za zločin u Lori. Podsjetile su da su pripadnici 72. bojne Vojne policije HV-a, Tomislav Duić, zapovjednik Vojnog zatvora Lora, Tonči Vrkić, Anđelko Botić, Emilijo Bungur i Ante Gudić te Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, u tzv. sudskom predmetu Lora 1 osuđeni, jer je Sud na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu, bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavajući ih, fizički i psihički zlostavljajući ih te su ih pri tom mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Presuda je potvrđena od strane Vrhovnog suda RH-a i postala je pravomoćnom 6. veljače 2007. godine. Josip Bikić bio je u bijegu te je u odsutnosti osuđen na 6 godina zatvora. Nakon dragovoljne predaje, u obnovljenom postupku, priznao je krivnju. Osuđen je na 4 godine zatvora.

Uoči Sinjske Alke organizacije za ljudska prava upozorile su da je osuđeni ratni zločinac Mirko Norac i dalje član Viteškog alkarskog društva mada je osuđen, u dva sudska postupka, na ukupno 15 godina zatvora zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Norac koji je, uz ostalo, osuđen i zbog toga što je na stratištu blizu Gospića osobno usmrtio nepoznatu žensku osobu, nije – kako to konstatira prvostupanjska presuda – iskazao ni „pijetet prema poginulima i suosjećanje s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“. Vlada RH nije, ni na koji način, reagirala na opetovane upite medija i organizacija za ljudska prava.

Paljenja državnih zastava Republike Hrvatske
Dana 4. kolovoza 2015. godine, ispred hrvatskog veleposlanstva u Beogradu, vođa Srpske Radikalne Stranke Vojislav Šešelj zapalio je hrvatsku zastavu. Šešelju je to bilo drugo paljenje hrvatske zastave od izlaska iz zatvora u studenom 2014. godine.
U jutarnjim satima 5. kolovoza 2015., na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nepoznati počinitelj zapalio je zastavu Republike Hrvatske izvješenu na obiteljskoj kući 52-godišnjaka u Vukovaru, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska.
U Vinkovcima je nepoznati počinitelj u noći između ponedjeljka i utorka 10. i 11. kolovoza 2015, zapalio državnu zastavu Republike Hrvatske, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska. Zastava je zapaljena na travnatoj površini pored dječjeg igrališta na Trgu Josipa Runjanina.Policijski službenici provode kriminalistička istraživanja s ciljem utvrđivanja počinitelja i svih okolnosti vezanih uz događaj, navodi policija .
Odluka Gradskog vijeća Vukovara o (ne)postavljanju dvopismenih ploča
Gradsko vijeće Vukovara 17. kolovoza 2015. izglasalo je većinom glasova izmjene gradskog Statuta po kojima nisu predviđene dvojezične table na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukovaru. Izmjenama Statuta trebala se poštivati odluka Ustavnog suda RH od 12. kolovoza 2014. da Gradsko vijeće Vukovara u roku godine dana riješi pitanje dvojezičnosti u tome gradu.
Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, smatra kako je odluka Gradskog vijeća Vukovara o izmjeni Statuta kojom se ne predviđa postavljanje dvojezičnih ploča na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama, a u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i sukobu s obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela kao članica Europske Unije, ali i u sukobu s obvezama Republike Hrvatske prema drugim međunarodnim organizacijama. Naglasio je i da pitanje dvojezičnosti nije problem samo za Vukovar, već je to problem za srpsku zajednicu u cijeloj zemlji, odnosno za toleranciju u Hrvatskoj .
Pitanje ćirilice u Vukovaru otvorilo se nakon što su rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali da građani i građanke srpske nacionalnosti čine 34,87 posto vukovarskog stanovništva, na što je tamošnja organizacija SDSS-a zatražila ravnopravnu službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
Odgođeno osnivanje specijalnog suda za ratne zločine počinjene na Kosovu
Dana 3. kolovoza 2015. Parlament Republike Kosova izglasao je osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju Kosova od strane pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u periodu od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2000. godine. Neophodne izmjene Ustava za osnivanje suda podržalo je 82 zastupnika, 5 zastupnika je glasalo protiv, a 1 je ostao suzdržan. Iako se radi o nacionalnom sudu, planirano sjedište suda biti će u Nizozemskoj radi izbjegavanja mogućeg zastrašivanja ili utjecaja na svjedoke. Osnivanje specijalnog suda potaknuo je izvještaj iz prosinca 2010. Vijeću Europe, koji je potpisao Dick Marty, o krijumčarenju ljudskih organa na Kosovu (zarobljenika pritvorenih u zatvorima na sjeveru Albanije), u kojem je prozvao neke od tadašnjih vodećih političara. Donošenje zakona izazvalo je burne reakcije, vezane uz negiranje zločina, narušavanje digniteta oslobodilačkog rata, te na kraju i osporavanje ustavnosti odluke o osnivanju specijalnog suda.
Dana 11. kolovoza, tri opozicijske stranke predale su Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti navedene odluke o osnivanju specijalnog suda sa tvrdnjama da bi isti ugrozio suverenitet Kosova, te da su kršene procedure tijekom glasanja u parlamentu. Tako je potpisivanje ukaza o proglašenju tog zakona, koje je predsjednica Kosova Atifete Jahjaga trebala učiniti do ponoći istoga dana, odloženo do donošenja odluke Ustavnog suda.
Suđenja za ratne zločine u odsutnosti okrivljenika
Pred specijalnim sudovima za ratne zločine u RH trenutno su u tijeku 3 suđenja za ratne zločine čiji okrivljenici nisu dostupni pravosudnim tijelima te im se sudi u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u tijeku je kazneni postupak protiv četvorice nedostupnih optuženika za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u Popovcu u periodu od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine. Pred Županijskim sudom u Osijeku već je provedeno jedno suđenje protiv četvorice prisutnih optuženika, za ratni zločin počinjen u Popovcu, u istom vremenu, ali ne i za posve iste radnje počinjenja kaznenog djela . Svjedoci koji su dali iskaze tijekom toga postupka iz 2009. ponovno su ispitani i tijekom rasprave koja je u tijeku. Svi svjedoci, od kojih su najveći broj preživjele žrtve mučenja i zlostavljanja, iskazali su nezadovoljstvo suđenjem u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu u tijeku je obnovljeni kazneni postupak protiv trojice optuženika (opt. V. Trifunović i dr. ) – za zločin u Varaždinu počinjen raketiranjem i bombardiranjem grada koje je za posljedicu imalo ranjavanje i usmrćenje civila te znatnu materijalnu štetu. Isti su u odsutnosti osuđeni pred Okružnim sudom u Varaždinu u ožujku 1993. godine na kaznu zatvora od 15 godina zatvora, dok je trećeokrivljeni osuđen na 10 godina zatvora. Do obnove kaznenog postupka došlo je na zahtjev prvo-osuđenog.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci u tijeku je kazneni postupak protiv sedmorice optuženika (opt. Dane Radočaj i dr.) – za zločin u Udbini; ubojstvo dvojice civila muslimanske nacionalnosti.
O suđenjima u odsutnosti u predmetima ratnih zločina koja su, prije desetak godina , bila učestala, monitoring tim suđenja za ratne zločine, višekratno je pisao u svojim godišnjim izvještajima . Analizirani su provedeni postupci, prigovori branitelja, svjedoka i žrtava tijekom rasprava. Već i tada se vidjelo da su preživjele žrtve, srodnici ubijenih ili nestalih, svjedoci, razočarani činjenicom da u sudnici nije/su prisutan/ni optuženik/ci. Pokazivali su zamor i nelagodu ponavljanim, višestrukim ispitivanjem; od djelatnika policije, istražnih sudaca, tužitelja te tijekom javnih rasprava. Javno su iskazivali nevjericu u dostižnost pravde s obzirom na odsutnost optuženika.
Zakon o kaznenom postupku, u svom čl. 402. st. 3. propisao je mogućnost suđenja u odsutnosti , čijom analizom se vidi da se moraju ispuniti posebni, propisani, uvjeti da bi se sudilo u odsutnosti. Ujedno su i sporazumi o suradnji između tužiteljstava u regiji , gdje danas boravi većina nedostupnih optuženika (Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori), ostvarili mogućnost bolje suradnje i razmjene dokaza. Ustupanjem dokaza otvaraju se zakonski uvjeti za vođenje kaznenog postupka protiv optuženika pred pravosuđem zemlje čiji je isti državljanin te dokidanje nekažnjivosti počinitelja ratnih zločina.
Iako je u postupcima u tijeku odsutnim optuženicima osigurana profesionalna obrana, dva su razloga koja ovakva suđenja čine dvojbenim. Prvi je nemogućnost priznanja i izvršenja u inozemstvu sudske odluke donesene u odsutnosti optuženika. Drugi je pojednostavljena zakonska mogućnost obnove kaznenog postupka. Odredbe ZKP (čl. 497.st.3., čl.501.st.1.t.3.) propisuju mogućnost obnove postupka u korist osuđenika kome se sudilo u odsutnosti, kada postoji mogućnost da mu se sudi u nazočnosti ili ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi.
Razmatranjem svih navedenih činjenica apeliramo na izbjegavanje suđenja u odsutnosti, veću razmjenu dokaza i ustupanje predmeta tužilaštvima u regiji prema boravištu okrivljenika, jer u protivnom suđenja u odsutnosti postaju nelogična, neekonomična, ne donose pravdu za žrtve, a otvaraju pitanja moguće povrede prava okrivljenika.

Obilježavanje 5. godišnjice Konvencije o kazetnom streljivu, s naglaskom na pružanje pomoći žrtvama mina i poticanje njihove efikasne rehabilitacije i reintegracije u društvo
U Rovinju je 1. kolovoza 2015. godine obilježena peta godišnjica stupanja na snagu Konvencije o kazetnom streljivu u organizaciji udruge Mine Aid, u suradnji s Centrom M.A.R.E., Zakladom “Hrvatska bez mina“, Invalidskim odbojkaškim klubom “Zagreb”, Hrvatskim centrom za razminiranje i Uredom za razminiranje Vlade RH. U tu svrhu, Invalidski odbojkaški klub “Zagreb”, čiji su članovi ujedno osobe stradale od mina i kazetnog streljiva, odigrao je pokaznu utakmicu sjedeće odbojke s ciljem promicanja pozitivne percepcije i važnosti socijalne integracije stradalnika, odnosno osoba s invaliditetom općenito. U Centru M.A.R.E. održan je okrugli stol na temu: “Obveze, postignuća i utjecaj Konvencije o kazetnom streljivu” s ciljem podizanja svijesti o problematici minskoeksplozivnih sredstava (MES-a) i neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a), obveza i povezanosti Konvencije s drugim srodnim konvencijama. Predstavnici nevladinog i vladinog sektora zaključili su kako još uvije postoje brojni izazovi kada je u pitanju potpuno razminiranje Hrvatske te puno ostvarenje svih ljudskih prava osoba s invaliditetom bez diskriminacije civilnih i vojnih invalida, ili žrtava kazetnog streljiva i onih koji su pretrpjeli ozljede ili su postali invalidi zbog drugih uzroka; a razlike u tretmanu trebaju se temeljiti isključivo na medicinskim, rehabilitacijskim, psihološkim ili socijalno-ekonomskim potrebama; shodno odredbama Konvencije (čl. 5. st. 2.) . Još jednom je istaknuto da i druge obveze iz Konvencije nisu izvršene, jer Republika Hrvatska ne posjeduje konzistentnu i ažuriranu bazu podataka o osobama stradalim od mina i ostalih eksplozivnih ostataka Domovinskog rata.
Od 6. do 11. rujna 2015. u Dubrovniku će se održati UN-ova Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu, u organizaciji Ureda za razminiranje, te će tako zemlja koja ima problem zagađenosti minsko-eksplozivnim i ubojnim sredstvima ujedno biti i domaćin međunarodne konferencije.
Prava civilnih žrtava rata, u koje spadaju i žrtve MES-a i NUS-a, u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.) ili od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka ratnih operacija regulira Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Izmjene navedenog zakona najavljene su za jesen 2015.

Prilog: Obljetnica neprocesuiranih zločina u Dalju i Saravašu

1. GODIŠNJICA NAPADA NA POLICIJSKU POSTAJU DALJ
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja ispred policijske postaje u Dalju, dana 1. kolovoza 2015. godine obilježena je 24. obljetnica pogibije 39 branitelja (pripadnika policije, Zbora narodne garde te Civilne zaštite) poginulih ili ubijenih u napadu bivše JNA i Teritorijalne obrane na Policijsku postaju Dalj.
Za napad na Policijsku postaju u Dalju, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu K-DO-39/09, od 11. svibnja 2010. godine , protiv okr. Enesa Tase, nedostupnog hrvatskom pravosuđu, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, i ratnih zarobljenika iz čl. 122., u svezi s čl. 28. OKZ RH, kao časnika bivše JNA, koji je u kritično vrijeme bio zapovjednik 51. motorizirane brigade bivše JNA. Optužnicom je, pored ostalih zločina, inkriminiran i za napad na Policijsku postaju u Dalju, izvršen 1. kolovoza 1991. godine, odnosno ubojstvo hrvatskih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde,. U citiranoj optužnici kao žrtve navedeni su policajci ubijeni tijekom toga napada: Dario Dujmović, Antun Mihaljev, Josip Glibušić, Mijo Džanko, Đuro Butorac, Josip Kemenji, pripadnici ZNG ubijeni tijekom toga napada: Đuro Lončarek, Tunica Belečetić, Dražen Kiš, Ivan Dizdar i Darko Sekulić.
Prema informacijama Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj u obrani Policijske postaje Dalj, 1. kolovoza 1991. godine, život su izgubili:
Pripadnici policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.
Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić, Marko Poplašen.
Pripadnici civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću je, uz navedene žrtve, evidentirala i žrtve koje se poimenično ne nalaze na spomeniku u Dalju, a bili su pripadnici Civilne zaštite ili civili poginuli ili ubijeni navedenog dana u Dalju: Nikola Tadijan, pripadnik Civilne zaštite, usmrćen 01. kolovoza 1991. u pekari u Dalju, zajedno s vlasnikom pekare Pjeterom Djeveljekajem, također pripadnikom CZ-a, Kojić Veljko i Katica sa kćerkom Biljanom, civili, svo troje ubijeni su ispred kuće u Dalju 01. kolovoza 1991. te Ivan Sabo – Janoš, civil, ubijen u dvorištu kuće 01. kolovoza 1991.

2. NEPROCESUIRAN ZLOČIN U SARVAŠU
Dana 1. i 2. kolovoza 1991. godine u dvorištima i obiteljskim kućama u Sarvašu , pronađeni su leševi civila srpske nacionalnosti. Do danas nisu otkriveni niti procesuirani počinitelji toga zločina. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen, a uključujući i dvojicu naknadno usmrćenih hrvatskih policajaca srpske nacionalnosti, pretpostavlja se da se radi o najmanje 12 žrtava.
U tjedniku „Nacional“, u članku „Pokolj policajaca i civila u Sarvašu: Slučaj o kojem je Šeks morao znati“ , uz imena ubijenih civila, navodi se da su, u kritičnom vremenu, u Sarvašu bili stacionirani hrvatski vojnici iz nepoznate postrojbe. Došli su par dana prije kritičnog događaja, s nekoliko kamiona registarskih oznaka Slavonskog Broda. Kritičnog dana, 1. kolovoza 1991. godine, nakon što je stigla vijest o padu Dalja i Aljmaša, vojnici su krenuli, prema pisanju navedenog članka, u odmazdu. Dana 1. kolovoza 1991. godine nestaju i dvojica hrvatskih policajaca, pripadnici Policijske uprave Osječko baranjske, Zdravko Pokrajac i Milorad Đekić. Upućeni su u redovnu ophodnju u Sarvaš, odakle se nisu vratili. Prema iskazima svjedoka, kako je napisano u navedenom članku, posljednji put su viđeni u Sarvašu. Tijelo Milorada Đekića isplivalo je u Dunavu u veljači 1992. godine, a tijelo Zdravka Pokrajca isplivalo je u Dravi u ožujku 1992. godine.
Srodnici žrtva iz Sarvaša podnijeli su kaznenu prijavu 1996. godine. Četiri godine nije bilo nikakvih informacija o istrazi. Potom su Općinsko državno odvjetništvo i Županijski sud u Vukovaru, dana 11. srpnja 2000. kompletni spis ustupili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, gdje je taj predmet zaveden pod brojem DO-K-49/2000. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, dana 22. listopada 2001. godine, odbacilo je kaznenu prijavu u vezi s masakrom u Sarvašu.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću evidentirala je deset žrtava, od kojih osam civila, te dvije žrtve neutvrđenog statusa: Bojanić Melanija (1927.), Bojanić Dušan (1950.), Bojanić Branka (1952.), tijelo nije pronađeno, Adamović Veselin (1944.), tijelo nije pronađeno, Adamović Gospava (1949.), Jerenić Lazar (1954.), Petrović Zorka (1926.), u Knjizi umrlih Srpske pravoslavne crkve navodi se godina rođenja 1929., Sandić Svetislav (1939.), Milojević Dušan (1964.), Andrašek Nedeljko (1960.). Svi podaci za navedene žrtve te okolnosti stradavanja provjereni su kroz tri različita izvora, kao i izjave obitelji i svjedoka tijekom terenskog rada.

spomen obilježje “Slomljeni pejsaž” na brdu Čukur kod Hrvatske Kostajnice

Dana 10. kolovoza 2015. godine otkriveno je spomen obilježje “Slomljeni pejsaž” na brdu Čukur kod Hrvatske Kostajnice, u spomen na poginulog hrvatskog snimatelja Gordana Lederera.

Spomen obilježje postavljeno je na mjestu na kome je ubijen 10. kolovoza 1991. godine snajperskih hicem neprijateljske strane Gordan Lederer, dok je snimao hrvatske vojnike i policajace.

Do danas nije nitko pravomoćno osuđen za počinjeni zločin nad Gordanom Ledererom.

dvotjedni izvještaj 15. do 31. srpnja 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek 

Građanski odbor za ljudska prava 

Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar, 31. srpnja 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine,
pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru
mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu
suočavanja s prošlošću

Odštetni zahtjevi obitelji ubijenih srodnika tijekom i neposredno
nakon VRA „Oluja“

Republika Hrvatska potpisnica je brojnih međunarodnih ugovora, između ostalih i
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je preuzela obvezu
poštivanja ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njenim protokolima.
U kontekstu prava na reparacije civilnih žrtava rata, osobito prava na život te
zabrane mučenja, obvezna je provoditi učinkovite istrage.
U dvadeset godina hrvatsko je pravosuđe podignulo tri optužnice za ratne zločine
počinjene tijekom i po završetku Vojno-redarstvene akcije “Oluja”, no
pravomoćno je osuđen tek Božo Bačelić, zbog usmrćenja Nikole i Milice Damjanić,
starijeg bračnog para srpske nacionalnosti u Prokljanu kod Skradina te
zarobljenog neprijateljskog vojnika Vuka Madića, u zaseoku Mandići. Istom
presudom Županijskog suda u Splitu oslobođeni su ostala trojica okrivljenika.1

Za zločine u Gruborima, Županijski sud u Zagrebu objavilo je presudu kojom su
optuženici Frano Drljo i Božo Krajina nepravomoćno oslobođeni optužbe za ratni
zločina protiv civilnog stanovništva počinjen 25. kolovoza 1995. u selu Grubori, za
vrijeme trajanja akcije pretrage terena pod nazivom “Oluja obruč”. Iste je teretila
optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu da su kao pripadnici ATJ
Lučko, nakon što su grupe pod njihovim zapovjedništvom ušle u selo, Frano Drljo
osobno i njemu podređeni Igor Beneta (danas pokojni) pucali u civile, dok su drugi
neidentificirani pripadnici njegove grupe pucali u civile i palili kuće, a okrivljenici
nisu poduzeli ništa da spriječe sebi podređene pa su tom prilikom Milica Grubor,
Marija Grubor, Jovo Grubor, Jovan Grubor pok. Damjana, Miloš Grubor i Đuro
Karanović zadobili prostrijelne ozljede od kojih su preminuli, a većina objekata i
gospodarskih zgrada u zaseoku Grubori je zapaljena.

Za zločin u selu Kijani, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podignulo je optužnicu, koja još nijestupila na pravnu snagu, protiv R. K., pripadnika 118. domobranske pukovnije HVa,za ratni zločin protiv civilnog stanovništva od 15. kolovoza 1995. do 28.
kolovoza 1995. godine u selu Kijani radi usmrćenja dvije civilne osobe R.S. i M.S.
ispred njihove kuće dok je M.S. zapalio s kućom.2

U županijskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za
kaznena djela počinjena za vrijeme i nakon „Oluje“, od čega se 439 odnose na
pripadnike oružanih snaga. Po navedenoj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali
javnosti nije poznat njihov identitet niti kaznena djela za koja su odgovarali.3
Kako je pred hrvatskim sudovima iniciran velik broj parničnih postupaka sa
zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog usmrćenja bliskih srodnika
tijekom Domovinskog rata, kojima nije prethodila pravomoćna presuda počinitelja
ratnog zločina ili drugog kaznenog djela, sudovi uglavnom odbijaju tužbene
zahtjeve zbog proceduralnih razloga, najčešće zbog zastare pokretanja postupka.
Pored toga, žrtve/tužitelje obvezuje se na podmirivanje parničnih troškova, koji su
u pojedinim predmetima iznosili i 100.000 kn. Time se potpuno negira satisfakcija
žrtava.

Višegodišnjim analiziranjem takvih postupaka zaključili smo da je nemogućnost
ostvarivanja naknade štete posredni rezultat neučinkovitih istraga. Od 168
analiziranih predmeta 39 se odnosi na usmrćenja i nestanke tijekom ili
neposredno nakon VRA „Oluja“. Od 39 zahtjeva pred nacionalnim su sudovima
usvojena tek 3 tužbena zahtjeva te je srodnicima ubijenih dosuđena naknada
štete. Dvije presude (od kojih je jedna još nepravomoćna) odnose se na zločin
počinjen u Varivodama4. Pozitvnom ishodu ovih tužbi doprinijelo je rješenje
Vrhovnog suda RH iz siječnja 2012. u slučaju Jovana Berića, u kojem je navedeno
da su otac i majka tužitelja ubijeni iz vatrenog oružja u dvorištu svoje kuće, da je
istog dana u Varivodama ubijeno 9 starijih osoba srpske nacionalnosti te da je
smrt roditelja tužitelja uzrokovana terorističkim aktom s ciljem izazivanja straha,
užasa i osobne nesigurnosti građana, za koju, temeljem Zakona o odgovornosti za
štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odgovara
Republika Hrvatska. Spomenutim zakonom je također propisano da obaveza
naknade štete postoji nezavisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen
ili oglašen krivim. Usvojen je i zahtjev djece ubijenog Đurađa Čanka u kolovozu
1995. u mjestu Zrmanja, nakon osuđujuće presude Županijskog suda u Zadru5.
2 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
3 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
4 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode, oko 17,00 sati, ubijeno je devetoro civila, osoba
starije životne dobi: Jovan Berić, star 75 godina, Jovan Berić, star 60 godina, Mara Berić,
stara 70 godina, Marko Berić, star 80 godina, Milka Berić, stara 71 godinu, Radoslav Berić,
star 69 godina, Dušan Dukić, star 75 godina, Mirko Pokrajac, star 85 godina.
5Presuda od 15.07.1996. K-9/96

Nakon iscrpljenog pravnog puta u RH, Europskom sudu za ljudska prava obratilo
se 17 podnositelja zahtjeva koji se pozivaju na povredu zajamčenog prava na
život iz čl. 2. Konvencije, odnosno neučinkovite istrage zločina počinjenih u
„Oluji“.6 Vlada RH je u četiri predmeta potpisala prijateljsku nagodbu ili
unilateralnu deklaraciju7 s podnositeljima zahtjeva; Bibić i drugi protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 74392/12, Perić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 38878/13, radi
usmrćenja oca 11. kolovoza 1995. u selu Kistanje; Nirvana Repac protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 12992/13, radi usmrćenja oca u periodu od 8. do 11. kolovoza 1995.
u selu Donji Srb; Žarković i drugi protiv Hrvatske, br. zahtjeva 75187/12, radi
usmrćenja srodnika u Plavnom, 24. kolovoza 1995. Četiri zahtjeva sud je
proglasio nedopuštenima zbog proteka roka od 6 mjeseci od saznanja o
neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti podnositelja zahtjeva radi
intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona (Dušan Lončar i drugi protiv
Hrvatske – br. zahtjeva 12744/13 – usmrćenje srodnika 6. kolovoza 1995. kod
mjesta Žirovac; Grubić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 56094/12, usmrćenje majke
05. kolovoza u Golubiću; Kukavica protiv Hrvatske, br. zahtjeva 79768/12,
Dragan Radičanin i drugi, br. zahtjeva 75504/12, radi usmrćenja oca u Selakovoj
Poljani u kolovozu 1995.). Drugi zahtjevi su nakon komunikacije s Vladom RH još u
postupku rješavanja.

Obilježavanje 20. godišnjice VRA „Oluja“
Postavljamo pitanje priznanja patnji stradalih, ne osporavajući pravo na
oslobađanje i vraćanje područja, na kojem su od 1991. – 1995. od strane
pripadnika srpskih jedinica počinjena teška kršenja ljudskih prava, u
ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Već smo naglašavali da je prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora tijekom
i neposredno nakon VRA „Oluja“ stradalo 677 civilnih žrtava. Prema procjenama
UNHCR-a 1995. prije, tijekom i nakon vojnih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ iz Hrvatske je
izbjeglo oko 250.000 Srba. Od 133.705 registriranih povratnika samo 48% je
ostalo u Hrvatskoj, od čega je 14,8% preminulo nakon povratka. Danas 32.892
registriranih izbjeglica iz Hrvatske živi u drugim post-jugoslavenskim zemljama i
to 25.962 u Srbiji, 6.697 u Bosni i Hercegovini, 198 u Crnoj Gori i 35 na Kosovu.
Podsjećamo i da je presudom Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u
bivšoj Jugoslaviji Gotovina i drugi (IT-06-90) “Operacija Oluja”8 vrlo jasno, izvan
razumne sumnje, na temelju brojnih personalnih i materijalnih dokaza utvrđeno
da su od srpnja do konca rujna 1995. godine, u okviru zločina protiv čovječnosti
te kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena ubojstva, deportacije, bezobzirna
6http://hudoc.echr.coe.int/eng#{

7Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
8 h ttp://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p1.pdf
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p2.pdf
razaranja, pljačke, nečovječna djela, okrutna postupanja te progoni, s ciljem
trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine, što je potvrdilo je i
Žalbeno vijeće MKSJ.

Pored navedenog, u odluci Međunarodnog suda pravde iz veljače 2015. o
odbacivanju međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije zaključeno je da su
zločini tijekom VRA Oluja počinjeni sa namjerom “nasilnog uklanjanja” i “etničkog
čišćenja” srpskog stanovništva iz Krajine:
“479. U ovom predmetu, Sud primjećuje da nije sporno da je znatan dio srpskog
stanovništva Krajine pobjegao iz regije što je bila izravna posljedica vojnih akcija
koje su provele hrvatske snage tijekom operacije Oluja, poglavito granatiranja
četiri gore navedena grada. Nadalje primjećuje da transkript (zapis) sastanka na
Brijunima, na koji će se vratiti kasnije (vidjeti stavak 501-507 u nastavku), jasno
ukazuje da su najviši hrvatski politički i vojni organi bili svjesni da će operacija
‘Oluja’ izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; čak su u nekoj mjeri
temeljili svoje vojno planiranje na takvom egzodusu, koji su smatrali ne samo
vjerojatnim, već i poželjnim (vidi stavak 504 u nastavku) “9

Usprkos utvrđenim činjenicama izostalo je priznanje patnje stradalih, a uz
službeno obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“ u organizaciji državnih institucija i
u Zagrebu i u Kninu i ove godine izostat će sjećanje na žrtve. Ono je prepušteno
udruženjima porodica stradalih i građanskim inicijativama, koje kroz akcije poput
Otpisanih, orginizirane povodom 20. godišnjice VRA Oluja od Što, kako i za
koga/WHW i Multimedijalnog instituta su uputili poziv za prikupljanjem i
skeniranjem knjiga nasilno izbačenih iz knjižnica 1990-ih. Osim dokumentarnih
materijala, prikupljenih ‘otpisanih’ knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje,
izložba/akcija10 uključila je radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše
Ilića, Javne knjižnice, Božene Končić Badurina, Siniše Labrovića i Luize Margan. Na
taj način izložba/akcija je nastojala afirmirati područje umjetnosti kao mjesto
moguće promjene perspektive i hegemonijskog pogleda.
Pogled na ratna zbivanja iz druge perspektive kao i mogućnost za produbljivanje
javnog dijaloga nudi i film Dalibora Matanića “Zvizdan“ o (ne)mogućnosti ljubavi
između Srpkinje i Hrvata u selu u okolici Knina 1991., 2001. i 2011., nedavno
prikazan pred prepunom Arenom Festivala u Puli koji će se na jesen prikazivati u
kinima.

Protiv mimohoda koji će se u organizaciji Vlade RH održati u Zagrebu 4. kolovoza
prosvjedovao je Centar za mirovne studije.11 „Ne vidimo smisao te parade. To je
samo produbilo podjele u društvu. Žao nam je što naši političari ne shvaćaju da
militarizam nije rješenje za probleme. Trebamo se sjetiti mirne reintegracije koja
je bez ispaljenog metka riješila probleme.“ istaknuo je Gordan Bosanac iz CMS-a
na konferenciji za medije “Rat je gotov” održanoj na Markovom trgu.
9 Neslužben prijevod, presuda dostuna na: http://www.icj-ij.org/docket/files/118/18422.pdf
10 https://www.otpisane.org/otpisane/
11 http://www.cms.hr/hr/vojska-ministarstvo-obrane-rh/rat-je-gotov-ne-vojnom-mimohodu

Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s
Documentom predstavili su interaktivnu prezentaciju sa suđenja u predmetu
Gotovina i dr. pred MKSJ pod nazivom “Oluja u Haagu“. Suđenje za zločine
počinjene tijekom i nakon VRA “Oluja“ jedno je od najkontroverznijih u
dvadesetogodišnjoj povijesti Tribunala, prvenstveno stoga što su dva sudska
vijeća na osnovi istih činjenica, a primjenom različitih pravnih standarda,
dijametralno različito zaključila o krivnji, odnosno nevinosti optuženih hrvatskih
generala. Ti zaključci, međutim, ne dovode u pitanje utvrđene činjenice o tome
što se zapravo dogodilo tijekom i nakon operacije “Oluja”.12

Prava civilnih žrtava rata
U dane prije proslave pobjede i domovinske zahvalnosti upozoravamo da
institucije Republike Hrvatske ne osiguravaju primjerenu podršku našim
sugrađanima i sugrađankama stradalima u ratu.
Civilne žrtve rata još uvijek čekaju priznavanje patnje zbog gubitka najbližih i
drugih teških povreda ljudskih prava. Velika većina nikada nije ostvarila status
civilnih žrtava rata niti naknadu štete zbog pretrpljenog gubitka te još uvijek
čekaju donošenje najavljenih zakona o obeštećenju.

Planom normativnih aktivnosti za 2015. godinu predviđeno je donošenje novog
Zakonu o pravima vojnih i civilnih stradalnika rata i članova njihovih obiteljii. Po
mišljenju organizacija za ljudska prava zakon bi trebao regulirati prava svih
civilnih žrtava, ne uvjetovati ostvarenje prava određivanjem roka za podnošenje
zahtjeva, ne postavljati imovinski/dohodovni cenzus kao ograničavajući faktor za
ostvarivanje prava, priznati medicinsku dokumentaciju iz drugih postjugoslavenskih
zemalja te proširiti mogućnosti dokazivanja okolnosti stradavanja
kako materijalnim tako i personalnim dokazima (što su sve prepreke ostvarivanja
prava prema važećem Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata13). Pozitivan
pomak predstavlja priznanje prava žrtvama seksualnog nasilja u ratu14, kao i
najave, od strane Ministarstva branitelja RH o donošenje novog zakona o pravima
svih civilnih žrtava rata.
Kada će doći vrijeme za solidarnost sa stradalim civilima? Dosadašnje vladajuće
garniture nisu imale volje donijeti sveobuhvatni paket zakona kojim bi se priznale
patnje svih stradalih. Po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, prema
statistikama Ministarstva branitelja sa zaključno 31. prosincem 2013. tek nekoliko
12 Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s Documentom
predstavili su dokumentacijski prikaz materijala sa suđenja pred MSKJ u predmetu
Gotovina i drugi (IT-06-90) pod nazivom “Oluja u Haagu“ koja je, na hrvatskom i
engleskom jeziku, dostupan na http://snv.hr/oluja-u-haagu/
13 Narodne novine broj 33/92., 77/92.,58/93., 2/94., 76/94., 108/95.,108/96., 82/01.,
103/03., 148/13.
14 Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku
Hrvatsku u Domovinskom ratu – NN 64/15 na snazi od 18.06.2015.
stotina civilnih invalida koristi jedno ili više prava (ukupno 2.306 prava), a 298
srodnika prima obiteljske invalidnine iza ubijenih, poginulih ili nestalih članova
uže obitelji.
Nije poznato koliko će proračunskih sredstava biti izdvojeno za obilježavanje
godišnjice VRA “Oluja”, no smatramo da su umjesto vojnog mimohoda u Zagrebu
sredstva mogla biti namijenjena civilnim žrtvama rata.
Odluke Europskog suda za ljudska prava po zahtjevima žrtava rata
u Republici Hrvatskoj
Tijekom 2015. Europski sud za ljudska prava je donio odluke u sedam zahtjeva
civilnih žrtava rata (direktnih stradalnika ili srodnika ubijenih i nestalih) zbog
povrede prava na život zajamčenog čl. 2. te zabrane mučenja zajamčene čl. 3.
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to zbog nedjelotvornih
istraga počinjenih zločina. Svi su zahtjevi podneseni na razmatranje Europskom
sudu nakon što je iscrpljen pravni put u Republici Hrvatskoj, počinitelji nijednog
zločina nisu osuđeni te podnositelji niti jednog zahtjeva nisu ostvarili pravo na
reparaciju u svojoj državi.

U presudi po zahtjevu B. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br. 71593/11) od 18. lipnja
2015. godine, Europski sud je ponovio stavove ranije iznijete u presudi Jelić i dr.
protiv Hrvatske (zahtjev br. 57856/11). Ponovno je utvrđena povreda prava na
život zbog nedjelotvorne istrage zločina u kojemu je u Sisku 1991. godine
odveden i usmrćen suprug i otac podnositeljica zahtjeva. Istaknuto je da je
istraga trebala obuhvati ne samo zapovjedno odgovorne osobe15, već i izravne
počinitelje, jer je među glavnim svrhama kažnjavanja retribucija, kao oblik pravde
za žrtve i opće zastrašivanje usmjereno ka prevenciji novih povreda, kao i
očuvanje vladavine prava, odnosno da se niti jedan od ovih ciljeva ne može
ostvariti ukoliko se počinitelji ne privedu pravdi. Od domaćih tijela se zahtijeva
sposobnost i volja za provođenjem kaznenog progona protiv osoba koje su
nezakonito oduzeli život drugome, a u ovome predmetu s istragom se
neobjašnjivo odugovlačilo.
Po zahtjevu Save Žarković i drugih protiv Hrvatske (zahtjev br. 75187/12) Vlada
RH je priznala povrede prava na život potpisivanjem unilateralne deklaracije16, a
zbog neučinkovite istrage nestanka oca podnositelja 24. kolovoza 1995. u Plavnu.
U ostalim zahtjevima: Nježić i Štimac protiv Hrvatske (zahtjev br. 29823/13),
Dragan Radičanin i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br. 75504/12), Radojka Kukavica
protiv Hrvatske (zahtjev br.. 79768/12), Gojević-Zrnić i Mančić protiv Hrvatske
(zahtjev br. 5676/13) te Dušan Lončar i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br.
12744/13) Europski sud je donio odluke o nedopuštenosti zahtjeva zbog proteka
15 Zbog ratnih zločina protiv civila i zarobljenika počinjenih u Sisku na 10 godina zatvora
pravomoćno je osuđen Vladimir Milanković, u inkriminirano vrijeme zamjenik načelnika
Policijske uprave Sisak.

16Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
roka od 6 mjeseci od saznanja o neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti
podnositelja zahtjeva radi intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona.
Ujedno je sud proglasio nedopuštenim zahtjev Z. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br.
57812/13) kao preuranjen, jer je DORH ponovno otvorio istragu vezanu uz
usmrćenje supruga i oca podnositeljica nakon presude Europskog suda u
predmetu Marguš protiv Hrvatske (zahtjev br. 4450/10), u kojoj je sud utvrdio da
se pravilo ne bis in idem ne odnosi na amnestiju za ratne zločine.
Podaci za 2014. godinu o sudskim postupcima vezanima uz
diskriminaciju

Prema podacima Ministarstva pravosuđa pred sudovima u Republici Hrvatskoj
tijekom 2014. zaprimljena su 174 predmeta vezana uz diskriminaciju.
Najviše je prekršajnih postupaka zbog uznemiravanja iz čl. 25. Zakona o
suzbijanju diskriminacije (ZSD), dok su građanski postupci pokretani radi naknade
štete (čl. 17. st. 1. toč. 3 ZSD-a), zabrane ili otklanjanja diskriminacije (čl. 17. st.
1. toč. 1 ZSD-a) te kao prethodno pitanje u radnim sporovima. Niti u jednom
presuđenom građanskom postupku nije usvojen tužbeni zahtjev, tj. nije utvrđena
diskriminacija. Tijekom 2014. podignuto je šest optužnica, za kaznena djela
mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja iz čl. 104.
Kaznenog zakona (KZ), povrede ravnopravnosti iz čl. 125 KZ-a, povrede slobode
izražavanja nacionalne pripadnosti iz čl. 126 KZ-a, spolnog uznemiravanja iz čl.
156 KZ-a te javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. KZ-a. Iz 2013. godine u
2014. prenijeto je u rad 16 predmeta pa su ukupno u 2014. godini u radu bila 22
kaznena predmeta. Od toga broja u prošloj su godini pravomoćno riješena tek 3
predmeta.

Nema diskriminacije po zanimanju/statusu samozaposlene osobe
u svezi ostvarivanja mirovinskih prava
3. lipnja 2015. Ustavni sud RH je odbio ustavnu tužbu17 podnositeljice koja je
smatrala da je kao odvjetnica diskriminirana u komparaciji s drugim osobama
koje obavljaju samostalnu djelatnost.
Smatrala je da joj je neosnovano i nezakonito obustavljena isplata starosne
mirovine, jer je ponovno počela s obavljanjem odvjetničke djelatnosti, a posebno
da je Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14 i 33/15)
diskriminirana u odnosu na druge građane RH koji su, nakon ostvarenja prava na
mirovinu, nastavili obavljati neograničeno samostalnu djelatnost te i nadalje, bez
ikakvih odbitaka, primaju ostvarenu i priznatu mirovinu, bez obzira na vrstu
ostvarene mirovine te nisu dužni plaćati nikakve doprinose.
Ustavni sud nije pronašao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala da je
podnositeljica diskriminirana u ostvarenju nekog ustavnog prava po bilo kojem
17http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Novosti/C12570D30061CE54C1257E590033103
5?OpenDocument
svojstvu: spolu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom
podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili nekoj drugoj
osobini. Stoga je pozivanje na povredu ustavnog jamstva nediskriminacije iz čl.
14. st. 1. Ustava ocijenio neosnovanim. Ustavna formulacija “i druge osobine”
znači da Ustav RH (kao i Europska konvencija) ima otvorenu listu zaštićenih
osnova diskriminacije (a ne zatvorenu kao npr. Zakon o suzbijanju diskriminacije).
Tako je Ustavni sud u odluci broj U-III-1600/2004 od 17. listopada 2007. utvrdio
diskriminaciju na osnovi „položaja u ostvarenju prava na zaradu”. Stoga ova
odluka ne znači da diskriminacija na temelju zanimanja ne postoji, odnosno da
nije Ustavom zabranjena, već samo utvrđuje da u konkretnom slučaju
podnositeljica nije bila diskriminirana na temelju zanimanja.
Državno sudbeno vijeće provodi izbore za predsjednike velikog
broja županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih sudova
Državno sudbeno vijeće (DSV) je tijekom travnja i srpnja 2015. raspisalo oglase
za predsjednike 29 sudova – županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih.
Ujedno se po prvi put biraju suci Prekršajnog suda u Novom Zagrebu koji je počeo
s radom 1. srpnja 2015. godine, temeljem Zakona o područjima i sjedištima
sudova (NN 128/14).
U djelokrugu DSV-a su postupci imenovanja i razrješenja sudaca, stegovni
postupci i odobrenje za pritvaranje, određivanje istražnog zatvora i kazneni
progon kao i odlučivanje o imunitetu sudaca, premještaj sudaca, sudjelovanje u
osposobljavanju i usavršavanju sudaca i sudskih službenika, provođenje postupka
upisa kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike i postupka polaganja
završnog ispita, donošenje metodologije izrade ocjene sudaca, vođenje osobnih
očevidnika sudaca i konačno, vođenje i kontrola imovinskih kartica sudaca.
Novi članovi DSV-a, izabrani na izborima održanim 27. siječnja 2015., sedmorica
sudaca: Željko Šarić, Mijo Galiot, Damir Kontrec, Neven Cambi, Ivica Veselić,
Sabina Dugonjić i Nediljko Boban te dvojica sveučilišna profesora prava: Eduard
Kunštek i Igor Gliha, prisegnuli su početkom ožujka pred predsjednikom Vrhovnog
suda, a na konstituirajućoj sjednici za predsjednika novog saziva toga tijela
izabran je sudac Vrhovnog suda Željko Šarić.
U DSV-u iz prošlog saziva ostala su dvojica predstavnika Hrvatskog sabora, Josip
Leko iz redova vladajućih i Davorin Mlakar iz oporbe. Na izborima potkraj godine
trebali bi se birati novi članovi DSV-a iz reda zastupnika Hrvatskog sabora.

predstavljanje interaktivne prezentacije “Oluja u Haagu”

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Srpsko narodno vijeće SNV i SENSE Centar za tranzicijsku pravdu Pula organiziraju konferenciju za novinare u petak, 31. srpnja 2015., Novinarski dom, Perkovčeva 2, 11.00 h, na kojoj će se javnosti predstaviti interaktivna prezentacija “OLUJA U HAAGU”, pregled ključnih činjenica te argumenata i dokaza optužbe i obrane iznijetih tijekom suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u predmetu Gotovina i drugi (IT-06-90) “Operacija Oluja”.

Na konferenciji će govorit Mirko Klarin, Milorad Pupovac i Vesna Teršelič, a najavit će se i ostale aktivnosti Srpskog narodnog vijeća i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću povodom sjećanja na sve nestale i ubijene tijekom i nakon VRA “Oluja”.
Na konferenciji će biti riječ i o javnom razgovoru „Drugi rat“ koji će se održati u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, na 20. obljetnicu Oluje, u srijedu, 5. kolovoza 2015. u 20 sati, dok bude trajala središnja proslava u Kninu. Pet protjeranih žena različite nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričati svoja sjećanja na ratne dane.