Suđenja za ratne zločine 2015

dvotjedni izvještaj 1. do 15. srpnja 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Građanski odbor za ljudska prava 

Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar 17. srpnja 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata

Zločin u Godinjskim Barama – osuđujuća presuda protiv okr. Milorada Momića
Dana 10. srpnja 2015. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je presudu, kojom je okr. Milorad Momić proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Godinjskim Barama u Bosni i Hercegovini te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor.
Okr. Milorad Momić osuđen je da je dana 16. ili 17. srpnja 1995. godine, u mjestu Godinjske Bare, u blizini Trnova, u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik paravojne postrojbe “Škorpioni”, koja je bila pridružena Vojsci Republike Srpske, u borbenim djelovanjima protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja su vođena na širem području Sarajeva, kršeći pravila međunarodnog prava zajedno sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem, te sa još nekoliko nepoznatih pripadnika postrojbe “Škorpioni”, nakon što su preuzeli šest civila bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice, prethodno zarobljenih, po zapovijedi svoga komandanta Slobodana Medića odveli uhićenike u blizinu borbenog položaja i tamo ih strijeljali. Na taj su način prikrili masovne i organizirane likvidacije muškaraca bošnjačke nacionalnosti uhićenih na području Srebrenice.
U lipnju 2012. godine Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka, postupajući po Zamolnici za pružanje međunarodne pravne pomoći Višeg suda u Beogradu preuzelo je provođenje kaznenog postupka protiv okr. Milorada Momića, zbog postojanja osnovane sumnje da bi na opisani način, na mjestu i u vrijeme, kako je to navedeno u optužnici, počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Tijekom 2007. godine pred Višim sudom u Beogradu proveden je kazneni postupak protiv okr. Slobodana Medića, okr. Pere Petraševića, okr. Aleksandra Medića, okr. Aleksandra Vukova, okr. Branislava Medića, pripadnika jedinice „Škorpioni“ te su isti pravomoćno osuđeni, dok je u odnosu na okr. Milorada Momića kazneni postupak prekinut, jer je bio nedostupan srpskim pravosudnim tijelima.

Zločin u glinskom zatvoru – oslobađajuća presuda za opt. Zorana Dmitrovića
Dana 13. srpnja 2015. godine Županijski sud u Zagrebu je u ponovljenom postupku optuženog Zorana Dmitrovića oslobodio optužbe za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 2. točka 21. Kaznenog zakona (NN 125/11 144/12 56/15 61/15). Optuženik se temeljem načela primijene blažeg zakona (lex mitior) teretio po novom Kaznenom zakonu koji je na snazi od 2013. i koji je blaži od zakona koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela (tepore criminis) bio na snazi (OKZ RH). U ponovljenom postupku optuženik je oslobođen optužbe zbog nedostatne kriminalne količine potrebne za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina.
Zoran Dmitrović se teretio da je u razdoblju od listopada do prosinca 1993. kao stražar tukao i zlostavljao
braću Davora i Zorana Ančić, civile zatočene u zatvoru u Glini.
Tijekom prvog suđenja u siječnju 2015. godine, Županijski sud u Zagrebu, je odbio optužbu protiv prvo-optuženog Miroslava Hašića, svodeći inkriminaciju na oružanu pobunu obuhvaćenu Zakonom o općem oprostu, dok je u odnosu na drugo-optuženog Zorana Dmitrovića izrekao oslobađajuću presudu. Vrhovni sud RH je navedenu presudu ukinuo i predmet uputio na ponovno suđenje.

Zločin u Sotinu – osuđujuća presuda pred Višim sudom u Beogradu
Dana 26. lipnja 2015. godine Vijeće Odjeljenja za ratne zločine, Višeg suda u Beogradu je objavilo prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su okr. suradnik Žarko Milošević i okr. Dragan Mitrović proglašeni krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Okr. Žarko Milošević je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, okr. Dragan Mitrović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Okr. Dragan Lončar, okr. Mirko Opačić i okr. Miroslav Milinković oslobođeni su optužbe da bi počinili navedeno kazneno djelo. Vijeće je u nepravomoćnoj presudi izvan razumne sumnje utvrdilo počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv 16 civila, osoba hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti, počinjen u Sotinu u listopadu, studenom i prosincu 1991. godine. Suđenje za zločin u Sotinu pred Višem sudu u Beogradu, Odjeljenju za ratne zločine, započelo je 04. veljače 2015.
Obitelji ubijenih žrtava, u potrazi za posmrtnim ostacima svojih nestalih članova, a nezadovoljni procesuiranjem toga zločina u Republici Hrvatskoj, zahtijevali su pokretanje postupka pred pravosudnim tijelima u Republici Srbiji. U lipnju 2014. Viši sud u Beogradu je potvrdio optužnicu za ratni zločin protiv petorice (5) pripadnika srpskih paravojnih postrojbi zbog ubojstva hrvatskih civila u Sotinu kod Vukovara krajem 1991. Posmrtni ostaci 13 ubijenih civila pronađeni su u travnju prošle godine u masovnoj grobnici, u napuštenoj klaonici kraj Sotina. Do saznanja o ovoj lokaciji Tužilaštvo za ratne zločine u Republici Srbiji je došlo tijekom istražnog postupka kada je jedan od osumnjičenih rekao gdje su pokopani ubijeni hrvatski civili. Saznanja o lokaciji su predani hrvatskom pravosuđu i posmrtni ostaci su ekshumirani i identificirani nedugo potom.
Izručenje Dragana Vasiljevića
Dana 08. srpnja 2015. iz Australije Republici Hrvatskoj je izručen Dragan Vasiljković, osumnjičen radi počinjenja ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika na teritoriju Republike Hrvatske u periodu od 1991. do 1993. Postupak izručenja osumnjičenog Dragana Vasiljkovića trajao je punih 10 godina jer je isti isticao prigovor nemogućnosti provođenja pravičnog suđenja pred sudovima u RH, osobito zbog moguće diskriminacije po nacionalnoj pripadnosti, te prigovora objektivnosti i nepristranosti sudova.
U prosincu 2005. Županijski sud u Šibeniku odredio je provođenje istrage protiv Dragan Vasiljkovića (poznatog i kao kapetan Dragan) zbog sumnje u počinjenje ratnog zločina nad civilima te ratnim zarobljenicima; da je tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u Kninu kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene, nakon što je u kninsku tvrđavu, koja je ujedno bila i komanda, dovedeno i pritvoreno devet pripadnika Hrvatske vojske i policije, koji su bili pritvoreni u nehigijenskim uvjetima te svakodnevno na razne načine mučeni, izgladnjivani, izvođeni na fiktivna streljanja od njemu podčinjenih pripadnika postrojbe, a što je isti vidio i znao te propustio poduzeti dužne radnje i mjere kako bi kao nadređeni spriječio takvo postupanje te pridonio kažnjavanju počinitelja. Isto tako je i osobno, prilikom ispitivanja jednog zatvorenika, istog izudarao nogama; da je dana 24. veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca, kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene i Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalne jedinice “Alfa” naradio svojim podređenima da zlostavljaju, a potom i likvidiraju dvojicu zarobljenih pripadnika Hrvatske vojske; da je 26. srpnja 1991. izradio plan napada na policijsku stanicu te sela Gornje i Donje Viduševce, a tijekom napada su iz tenkova gađali crkvu, školu i druge civilne objekte, te su u napadu poginule dvije osove, više stanovnika je ranjeno, uništeno i opljačkano više od 30 kuća i gospodarskih objekata.
Dragan Vasiljković je u pravomoćnoj osuđujućoj presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Milana Martića označen sudionikom udruženog zločinačkog pothvata s ciljem stvaranja etničkog srpskog teritorija putem raseljavanja nesrpskog stanovništva zajedno sa Martić Milanom, Babić Milanom, Adžić Blagojem, Bogdanović Radmilom, Kadijević Veljkom, Karadžić Radovanom, Milošević Slobodanom, Mladić Ratkom, Šešelj Vojislavom, Simatović Frenkijem, Stanišić Jovicom. Prema utvrđenim činjenicama tijekom suđenja pred MKSJ, jedan zatočenički objekt je otvoren tijekom 1991. godine u zgradi stare bolnice u centru Knina. Jedan dio bolnice su kao spavaonicu koristili “ljudi Kapetana Dragana i pripadnici rezervnih snaga JNA”. U razdoblju od sredine 1991. do sredine 1992. godine u staroj bolnici u Kninu bilo je zatočeno između 120 i 300 osoba. Među zatočenicima je bilo i hrvatskih i drugih nesrpskih civila, kao i pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Zatočenicima su svakog dana prijetili, tukli ih, i to često po nekoliko stražara odjednom, pri tom koristeći kundake pušaka, pendreke i drvene motke. Nad zarobljenicima je provođeno i seksualno nasilje. Također, 25. srpnja 1991. godine, selo Strugu, napale su jedinice pod zapovjedništvom Kapetana Dragana (Vasiljkovića) i Ratnog štaba Glina, a u toj operaciji sudjelovalo je 50 “specijalaca”, 50 policajaca i 700 civila. Poslije napada, intervenirala je JNA i stvorila tampon zonu.
Razmatrajući status Dragana Vasiljkovića u predmetu Stanišić i Simatović Raspravno vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zaključilo je da u periodu od svibnja do kraja kolovoza 1991. godine Kapetan Dragan zapovijedao pripadnicima Jedinice u centrima za obuku u Golubiću i na kninskoj tvrđavi, kao i tijekom napada na Glinu i Strugu.

Presuda protiv Zagreb Pridea
Županijski sud u Osijeku potvrdio je presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu po kojoj je udruga Zagreb Pride dužna isplatiti neimovinsku štetu tužiteljici Karolini Vidović Krišto u iznosu od 30.000,00 kuna, plus zatezne kamate i odvjetničke troškove Odvjetničkom uredu “Zvonimir Hodak”. Sveukupno 41.018,91 kuna, zbog teksta „Izbori za Homofoba i Homofrenda 2013. godine“ objavljenog na web stranicama Zagreb Pridea.
Na konferenciji za tisak Marko Jurčić iz Zagreb Pridea upozorio je da je ova presuda za njih ograničavanje slobode govora u Republici Hrvatskoj: „Misija Zagreb Pridea je javno ukazivanje na homofobiju, bifobiju i transfobiju, pa nam je i osnovna dužnost i djelatnost da reagiramo svaki puta kada čujemo, vidimo i primijetimo da netko postupa homofobno, transfobno ili bifobno. Ova presuda za nas znači da je rad Zagreb Pridea trenutno onemogućen i cenzuriran u borbi za ljudska prava LGBT osoba.“ . Pozvao je na solidarnost i najavio da će Zagreb Pride pred Ustavnim sudom zatražiti zaštitu temeljnih prava svih LGBTIQ osoba, kao i svih onih koji vjeruju u jednakost i dostojanstvo svih hrvatskih građana i građanki jer smatraju da pravo na slobodu izražavanja misli jamči Ustav Republike Hrvatske.

Obilježavanje godišnjice VRA “Oluja“ i dosadašnji kazneni postupci za ratne zločine
Ni gotovo dvadeset godina nakon VRA “Oluja“ u službenim obilježavanjima nije moguće istovremeno slaviti pobjedu i sjetiti se žrtava. U Republici Hrvatskoj 20. godišnjica VRA “Oluja“ obilježit će se vojnim mimohodom 4. kolovoza u Zagrebu u Kninu i 5. kolovoza svećanim obilježavanjem Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te dana hrvatskih branitelja u Kninu . Premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio je zajedničko obilježavanje u godišnjice u organizaciji Republike Srbije i Republike Srpske paljenjem svijeća na graničnom prijelazu Rača, između Bosne i Hercegovine i Srbije. Premijer Zoran Milanović odgovarajući na pitanja medija rekao je: “Meni je žao što u Knin niko nikada nije dolazio od stranaca neće ni ove godine. Ali opet to je naša proslava naš blagdan, nije usmjeren ni protiv koga. Žao mi je ako se netko oko toga osjeća pogrešno. To je naš blagdan. “Aleksandar Vučić naglasio je da “nikada nećemo da zaboravimo najveći zločin etničkog čišćenja posle drugog svjetskog rata na tlu suvremene Evrope.“ Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić rekla je: “Hrvatska ne slavi nićije stradanje, slavi osobađanje same sebe od tuđe okupacije i u tome očekujemo ne samo razumjevanje nego i podršku svake noramalne politike. “
Za zločine tijekom i neposredno nakon Oluje pokrenuta su četiri kaznena postupka. Tek je jedan je kazneni postupak urodio pravomoćnom presudom u odnosu na jednog optuženika, a dva, u odnosu na tri okrivljenika, zapela su negdje u prethodnom postupku, odnosno u istrazi.
Podaci HHO-a govore o 667 civilnih žrtava te gotovo o 20.000 destrukcija privatne imovine Srba. Ukoliko se pak, uz maksimalno poštivanje diskrecijskih ovlasti tužiteljstva, usredotočimo na 167 žrtava ratnih zločina, koliko ih je DORH pobrojao, govorimo o vrlo oskudnoj statistici kaznenog progona.
Diskrecijske ovlasti državnih odvjetništava pri odabiru zločina koji će se istraživati, odnosno procesuirati moraju se temeljiti na pravu na učinkovitu istragu i djelotvoran pravni lijek te ne smiju biti diskriminirajuće. Načelo Jednakosti pred zakonom (nediskriminacija) podsjećam, inkorporirano je u Ustav Republike Hrvatske, kao i u međunarodne akte, Opću deklaraciju o ljudskim pravima (čl. 7.) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 14.), koji su dio pozitivnih propisa RH i po pravnoj snazi drže primat u odnosu na zakone.
Haaška je presuda vrlo jasno, izvan razumne sumnje, utvrdila, na temelju brojnih izvedenih personalnih i materijalnih dokaza da su u periodu od srpnja pa do konca rujna 1995., u okviru zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena kaznena djela ubojstva, deportacije, bezobzirna razaranja, pljačke, nečovječna djela, okrutna postupnja te progoni, s ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine. Ovakav činjenični supstrat potvrdilo je i Žalbeno vijeće Suda.
Također, u recentnoj odluci Međunarodnog suda pravde (veljača 2015.) o odbacivanju međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije zaključuje se da su zločini počinjeni sa namjerom”nasilnog uklanjanja” i “etničkog čišćenja” srpskog stanovništva iz Krajine. Također, Sud konstatira da su u Oluji počinjeni zločini i da je egzodus krajinskih Srba za hrvatsko rukovodstvo bio planirana i “poželjna” posljedica vojne operacije.

Ratni zločin seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini – uz osuđujuću presudu dosuđena naknada štete oštećenici ratnog zločina
Dana 24. lipnja 2015. godine Sud Bosne i Hercegovine je proglasio krivima Bosiljka i Ostoju Markovića za počinjenje ratnog zločina nad civilnim stanovništvom točnije nad maloljetno djevojkom u općini Kotor Varoš u lipnju 1992. Osuđeni su na kaznu zatvora svaki na 10 godina te je naloženo da se oštećenoj isplati naknada štete za pretrpljeni zločin.
Bosiljko i Ostoja Marković osuđeni su kao pripadnici Vojske Republike Srpske – Kotorvaroške brigade dana, 28. lipnja 1992. godine sa drugim osobama došli u selo Orahova, pretežito naseljeno hrvatskim stanovništvom, izveli iz kuće zaštićenu svjedokinju, koja je tada bila maloljetna, te uporabom sile i prijetnjom na život i tijelo naizmjenično više puta izvršili silovanje oštećene.
Ova presuda predstavlja pozitivan pomak u sudskoj praksi, jer je navedenom presudom, uz utvrđenje krivnje, sud žrtvi silovanja dosudio i naknadu štete. Prema našem saznanju ovo je prva takva presuda u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim državama nastalim raspadom SFRJ, kojom je sud iskoristio svoje ovlasti te unutar kaznenog postupka odlučio i o odštetnom zahtjevu oštećenice.
Sudska praksa, kako sudova u RH tako i u BiH, je da su kazneni sudovi uvijek upućivali žrtve na ostvarivanje prava na naknadu štete u građanskom postupku, umjesto da odluče o naknadi štete u kaznenom postupku, u skladu sa postojećim zakonskim osnovom. Kao posljedica toga, većina preživjelih – koji ne primaju nikakvu pravnu podršku od države – jednostavno se odriču svojih osnovnih prava na naknadu štete, jer postupci ostvarivanja naknade u građanskoj parnici podrazumijevaju otkrivanje njihovih identiteta, a koji su često zaštićeni tijekom kaznenih postupaka u BiH što dovodi do ponovne traumatizacije žrtve. Također, iziskuju se dodatni financijski troškovi koje mnoge žrtve nisu u mogućnosti platiti. Stoga je navedena odluka pozitivni iskorak za ostvarivanje prava žrtava rata u BiH.
Oštećenicu u ovom pravnom postupku je zastupala nevladina organizacija TRIAL, koji imaju svoj ured u Sarajevu. TRIAL joj je pružio pravnu podršku, koordinirao sa drugom organizacijom za pružanje psihološke podrške i izvršio pritisak na pravosudne institucije da poduzmu određene aktivnosti vezane uz kazneni progon.
Ova presuda predstavlja pozitivan pomak u sudskoj praksi, ali ujedno i ukazuje na potrebu daljnjeg zagovaranja zakonodavnih izmjena i povećanih aktivnosti institucija, sudove i tužilaštva na olakšavanju pristupa pravdi za žrtve.
Optuženici Bosiljko Marković i Ostoja Marković obvezuju oštećenici – zaštićenoj svjedokinji “S-4”, solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 26.500,00 KM i to na ime: duševnih bolova zbog povrede slobode ili prava ličnosti iznos od 20.000,00 KM; duševnih bolova zbog smanjenja životne sposobnosti iznos od 6.500,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Napad u Srebrenici zasjenio sjećanje na žrtve genocida
Na komemoraciji u Srebrenici u povodu 20. obljetnice od stradanja više od 8000 srebreničkih muškaraca i dječaka Bošnjaka napad na predsjednika vlade Srbije Aleksandra Vučića zasjenio je komemoraciju “koja je trebala biti najvažnije odavanje počasti žrtvama strašnih zločina, ocjenjuje većina medija u Bosni i Hercegovini” . Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” osudila je napad: “Ovo nije bio bio napad na Vučića već na nas, na naše dostojanstvo! To je uradila jedna grupa ljudi među kojima ja nisam vidjela žrtve. Pozdravili smo se sa Vučićem i rekla sam mu da radi po svojoj savjesti. Dala sam mu Cvijet Srebrenice sa kojim je i napadnut. Meni je stvarno žao što se ovo desilo” .
U spomen na žrtve održani su mimohodi u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Zagrebu i drugim gradova u Hrvatskoj u organizaciji koordinacije bošnjačkih organizacija a u Zagrebu je u Klovićevim dvorima u sklopu ciklusa Snapshoot otvorena izložbu fotografija britanskog fotografa Tima Lovellesa uz dio postava SENSE – Dokumentacijskog centra Srebrenica u organizaciji SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu Pula i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Izložba ostaje otvorena do 2. kolovoza 2015.

Novi ciklus praćenja pravosudnih postupaka kao podrška razvoju pravosuđa
Od 1. srpnja nastavljamo pratiti suđenja uz podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške (EEA/NG). Organizacijama za ljudska prava koje od 2005. godine, pred sudovima u Republici Hrvatskoj (RH), zajednički prate postupke za kaznena djela ratnih zločina Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek i Građanski odbor za ljudska prava, pridružila se i Pravda iz Bjelovara.

zločin u Popovcu, opt. Boško Strajnić i dr

Dana 15. lipnja 2015. godine, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, započela je rasprava u kaznenom predmetu protiv četvorice optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH

skraćeno iz Optužnice:
Optuženicima se stavlja na teret da su zajedno, u razdoblju od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine, u Popovcu, kao sudionici oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH, nakon što je tzv. JNA i lokalne pobunjeničke snage protjerale iz Baranje legalna tijela državne vlasti i okupirale Baranju, pridružili se jedinicama TO Popovac. Opt. Boško Strajnić obnašao je dužnost zapovjednika Štaba TO Popovac, opt. Dragiša Vučenović, opt. Svetomir Milanović i opt. Josip Stanković bili su članovi Štaba TO Popovac. U nakani da na području Popovca onemoguće opstanak nesprskog stanovništva, protjeraju ga i selo Popovac učine etnički čistim srpskim područjem, u Štabu TO donosili odluke i podijelili zadatke. Poduzimali su radnje kojima je stanovništvo nesrpske nacionalnosti iz Popovca bilo podvrgnuto psihičkom i fizičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, pucanju iz streljačkog oružja i bacanju eksplozivnih naprava na kuće, tjerani na prinudni rad, držani u svojstvu talaca, zastrašivani. Sve te radnje suprotne su odredbama čl.3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rada, odredbama čl. 4,5,13. i 17. Dopunskog protokola II i čl. 51.st.1,2. i 3. Dopunskog protokola I. Uslijed navedenih represivnih mjera najveći dio nesrpskog stanovništva Popovca morao je napustiti svoje domove i pobjeći na slobodni dio RH, pri čemu su optuženici pojedinačno sudjelovao u ostvarivanju zajedničkih odluka i zajedničkih ciljeva,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili mu ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, provodili raseljavanje, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora i provodili protuzakonita zatvaranja,

pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin proti civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl.120.st.1. OKZ RH.

OPĆI PODACI:

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-Rz-26/2009

Vijeće za ratne zločine:
sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća
sudac Mario Kovač, član Vijeća
sutkinja Ruža Šamota, članica Vijeća

optuženici: Boško Strajnić, Dragiša Vučenović, Svetomir Milanović, Josip Stanković
svi optuženici su u bijegu, sudi im se u odsutnosti

kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120.st.1. OKZ RH

optužnica: ŽDO iz Osijeka, br. K-DO-8/03, od 16. travnja 2009. godine

zastupnik optužnice: Dražen Križevac, zamjenik ŽDO iz Osijeka

branitelji:
odvjetnica Sanda Pašuld (braniteljica okr. Boška Strajnića)
odvjetnik Marko Lešnjaković (branitelj okr. Dragiše Vučenovića)
odvjetnik Dinko Matijašević (branitelj okr. Svetomira Milanovića)
odvjetnik Dražen Marković (branitelj okr. Josipa Stankovića)

žrtve: (podaci iz Optužnice ŽDO iz Osijeka)
tučeni i zlostavljani: Milan Kramar, Josip Mikec, Stjepan Šumiga, Goran Knez, Zvonko Arlavi, Stjepan Hertarić, Franjo Galinec, Antun Bajus, Zvonko Geto, Milan Đurinjak

zlostavljani i zastrašivani: Ignac Šalamun, Ivan Blešć, Franciska Blešć, Olgica Blešć, Mile Babić, Ratko Bobek, Željko Jurčec

oduzeta imovina: Franjo Broder

Raprava 15. lipnja 2015. godine

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-Rz-20/2014, od 30. travnja 2015. godine, određeno je suđenje u odsutnosti protiv opt. Boška Strajnića, opt. Dragiše Vučenovića, opt. Svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića.

Rasprava je započela čitanjem Optužnice.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka održavo je uvodni govor.

Branitelji svih optuženika ukazali su da, zbog nedostupnosti njihovnih branjenika, ne mogu predložiti dokaze, izuzev onih koji su predloženi po oputužbi. Braniteljica opt. Boška Strajinića je rekla da će dokazati da njen branjenik u kritično vrijeme nije bio zapovjendik štaba TO Popovac, te da nije vršio psihičko i fizičko nasilje nad civilnim stanovništvom. Branitelj opt. Dragiše Vučenovića je rekao da će dokazati da njegov branjenik nije postupio na način opisan u optužnom aktu, niti se njegove radnje i ponašanja mogu podvesti pod zakonski opis kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stnaovništva. Branitelj opt. Josipa Stankovića je rekao da će dokazati da radnje koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret ne predstvljaju radnje izvršenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civlnost stanovništva. Branitelj opt. Svetomira Milanovića je rekao da nije uspio stupiti u kontakt sa svojim branjenikom, ali da za to ima mogućnsoti, i tek nakon toga će biti u mogućnosti očitovati se o odlučnim činjenicama.

Toga dana, u dokaznom postupku, ispitano je pet svjedoka:

Svjedok Milan Kramar je iskazivao o zlostavljanju i tuči koje je preživio u Štabu TO Popovac. Rekao je da su ga tukli opt. Josip Stanković i njegov brat Pero Stanković. Za vrijeme dok su ga tukla braća Stanković, u prostoriji je bio nazočan opt. Boško Strajnić, koji bi klimnuo glavom i nakon toga je dobio batine. U isto vrijeme, u drugoj sobi Štaba TO Popovac, bio je opt. Dragiša Vučenović, koji je radio isto što i opt. Boško Strajnić. Na Badnjak 1991. godine na svjedokovu kuću je bačena bomba. Svjedok je reko da je tučen šakama po bubrezima, da je sljedećeg dana “pišao krv”. Prije njega tučen je Josip Mikec, koji se sljedećeg jutra ubio (objesio).

Svjedok Stjepan Šumiga je iskazivao o zlostavljanju i tuči koje je preživio ispred svoje kuće i u Štabu TO Popovac. Ispred kuće i u Štabu TO Popovac tukao ga je Josip Stanković zvani “Njamco”, po bubrezima i stomaku. Zbog tih udaraca i danas trpi bolove. Opt. Dragiša Vučenović ga je odveo do pravoslavne crkve i naložio mu da ide guliti kukuruz u kuću njegove punice. Hrvati su morali ići na prinudni rad. Hrvati koji su ostali u Popovcu bili su tučeni. Posebno je bilo neugodno kad su počinitelji tih nedjela bili pijani. Opt. Boško Strajnić ga je ispitivao u Štabu TO Popovac, pitao ga je gdje je oružje.

Svjedok Franjo Broder je iskazivao o oduzimanju njegova osobnog automobila  dana 9. rujna 1991. godine. Toga dana u svjedokovu kuću su došli opt. Svetomir Milanović i opt. Josip Stanković, tražili su da im preda automobil. Nakon prijetnji da će ga odvesti u policiju, svjedok im je predao  automobil. Dobio je od njih komad papira na kome je pisalo da se potvrđuje da je njegov automobil marke Mercedes, reg. oznake BM 48-07 oduzet za potrebe TO, odobrenje za oduzimanje dao je Bato Dobrokes, potvrdu su potpisali optuženici Svetomir Milanović i Josip Stanković. No, unatoč tome što je pisalo da se automobil uzima za potrebe TO, svjedok je rekao da je vidio dvojicu optuženika kako se iživljavaju na njegovu automobilu zato što je “ustaški”.

Svjedokinja Dragica Đorđić je iskazivala o lišenju slobode i zlostavljanju njezina oca. Otac je lišten slobode 18. prosinca 1991. godine. Na slobodu je pušten 26. prosinca 1991. godine. U Štabu TO Popovac, gdje je bio jedan dan, tučen je 9 puta. Odvezen je u SUP u Belom Manastiru, gdje je tučen preko 50 puta. U Štabu TO Popovac ga je tukao opt. Dragiša Vučenović, ali je više batina dobio od nepoznatih osoba – izbjelica. Znatno veće zlostavljanje prošao je u SUP u Belom Manastiru, gdje je, u jednom hodniku, morao proći kroz špalir, u kome je dobio batina rukama, nogama, kundacima pušaka. Svjedokinja je rekla da joj je otac rekao da su ga u njegovoj kući šamarali ili “Seljo” – opt. Svetomir Milanović ili “Njamco” – opt. Josip Stanković. Jedne zgode ga je tukao Drago Kovač, koji je promijenio ime u Dragi Kovačević. Tukao ga je metalnom šipkom od rolete po cijelom tijelu.

Svjedok Boris Bolšec je iskazivao o prijetnji koje mu je uputio opt. Dragiša Vučenović u kritično vrijeme. Svjedok je živio u dijelu Popovca koji su zvali “srpski kraj”. Nakon toga svjedok je otišao u roditeljsku kuću, koja se nalazila u drugom dijelu Popovca.  Za opt. Dragišu Vučenovića je rekao da se u kritično virjeme povampirio. Za opt. Svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića zna da su “haračili i pljačkali po Popovcu i okolnim mjestima”. Ima saznanja da su odlazili u zatvor u Beli Manastir i tamo fizički zlostavljali zatočene osobe. Svjedok je otišao iz Popovca nakon pada Policijske postaje u Belom Manastiru. Razlog njegova odlaska nije bila sam prijetnja upućena od opt. Dragiše Vučenovića, već su u to vrijeme svi Hrvati napustili Popovac.

Predsjednik Vijeća predočio je nazočnim strankama i sudionicima postupka, da su varaćeni pozivi s naznakom da su u “umrli” oštećenici Zvonko Arlavi, Ivan Blešć, Stjepan Hertarić, MIlan Đurinjak, te svjdoci Miroslav Vadlja, Tomo Jakopec i Radinka Lončarić. Uz suglasnost stranaka pročitani su njihovi iskazi, koje su dali u istrazi.

U nastavku dokaznog postupka, održanog 10. srpnja 2015. godine, ispitani su:

Svjedok Goran Knez  je preživio teška zlostavljanja, batine, maltretiranja, od kojih i danas ima posljedice. Rekao je da je puno puta davao iskaz o kritičnim događanjima u Popovcu, te da je uslijed toga imao i ima zdravstveni problema. Rekao je da su ga 1992. godine tukli “Njamco” i “Seljo”. Bio je zatvoren i tučen zajedno sa Zvonkom Geto. Morali su staviti ruke na stol, nakon čega su ih telefonskim kablovima tukli po rukama, leđima, glavi.  Tukao ga je i Dragiša Vučenović.

Svjedok je rekao da nikada nitko nije posebno govorio o pokojnom Josipu Mikecu, koji je puno dao za Hrvatsku. Živio je sa bakom i starijim roditeljima. Uslijed maltretiranja, mučenja, zlostavljanja, Josip Mikec je izvršio samoubojstvo vješanjem. Njegovo tijelo je pronašla pokojna Manda Pavlović, visilo je na čardaku.

Svjedok je rekao da su u Popovcu ubijeni Andrija Jakopec, koga je osobno sahranio, sjeća se da je imao ranu od metka posred čela. Vidio je ubijene bratiće Mirka i Slavka Ban. Vidio ih je u zgrčenom, čučečem položaju, mrtve, u fekalijama i mokraći, slika je bila užasna. Ubijena je i Dorotea Vadlja. Ubijen je i Stevo Čizmar, u kanalu. Prema svjedokovim saznanjima za smrt Steve Čizmara osuđen je Jovo Đukić.

Svjedok Željko Jurčec je rekao da je dobio “malo batina od selje i Njamce, na samom početku okupacije. Batine je dobio kod kuće i dolje kod pravoslavne crkve u Popovcu.

Razloga za tuču nije bilo, tukli su ih “reda radi”. Desetak ljudi je dovedeno u neposrednu blizinu pravoslavne crkve u Popovcu, svi su dobili batina. Svjedok je dobio šamar ili dva od Drage Kovača. Jedan Rom iz Darde cipelario je Zvonka Arlavija. Stjepan Šumiga je također bio tučen. Mili da ga je tukao “Seljo”, ali nije posve siguran.

Dana 2. rujna 2015. godine rasprava je započela iznova, zbog promjene člana Vijeća .

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku:
sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća
sudac Ante Kvesić, član Vijeća
sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća

Nakon objave predmeta rasprave i sastava Vijeća, konstatirano je da se protiv okr. Boška Strajnića, okr. Dragiše Vučenovića, okr. Svetomira Milanovića i okr. Josipa Stankovića, provodi suđenje u odsutnosti, temeljem Rješenja Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-Rz-20/2014. od 30. travnja 2015. godine.

Nakon što je utvrđen identitet okrivljenika, Zamjenik ŽDO iz Osijeka je pročitao optužnicu br. K-DO-8/03, od 16. travnja 2009. godine.

Konstatirano je da su Zamjenik ŽDO iz Osijeka i branitelji optuženika iznijeli svoje uvodne govore identično kao na raspravnom zapisniku od 15. lipnja 2015. godine.

Na početku dokaznog postupka, uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi ispitanih svjedoka.

Svjedok Branko Berberović je rekao da je, u kritično vrijeme, okr. Boško Strajnić bio komandant Štaba TO Popovac. Okr. Dragiša Vučenović je bio komandir voda – odjeljenja. Okr. Svetomir Milanović je radio u Mjesnoj zajednici Popovac. Postojala je suradnja Mjesne zajednice i Štaba TO Popovac. Svjedoku nije poznato što je okr. Milanović točno radio. Okr. Josip Stanković, zvani „Njamco“, bio je „vezan uz Štab TO Popovac“, no, svjedoku nije poznato što je točno radio. Savjet Mjesne zajednice Popovac je činilo 10 – 12 osoba, dok je Štab TO imao veći broj članova.

Svjedok je rekao da može sa sigurnošću reći da okr. Svetomir Milanović i okr. Josip Stanković nisu mogli sami donositi odluke. Mogli su utjecati na neka zbivanja, ali nisu mogli samostalno odlučivati.

Jedne zgode Svjedok je pomagao stricu popraviti ogradu. Od njega su tražili da tuče Ratka Bobeka, koji je doveden u Štab TO. Svjedok je rekao da je odbio tući Ratka Bobeka, rekavši da Bobek ne može biti „boksačka vreća“.

U odnosu na privođenje Stjepana Hektarića, Svjedok je rekao da je Stjepan Hektarić tjeran zapaliti zastavu. Od svjedoka je traženo da tuče Stjepana Hektarića. Svjedoku je bilo poznato da je zet Stjepana Hektarića „bio ekstreman“ . Tom zgodom je pitao Stjepana Hektarića gdje mu je zet.

Druge zgode je bio upućen zajedno sa Milanom Šarićem privesti Stjepana Hektarića u Štab TO. Putem do Štaba Stjepan Hektarić se svađao sa njima, nakon čega ga je Svjedok „udario nogom u dupe“ . U Štabu TO ih je dočekao okr. Dragiša Vučenović, bio je u pijanom stanju, ljutio se na Svjedoka i Milana Šarića, jer su bili previše blagi prema Stjepanu Hektariću. Svjedok je rekao da je spriječio osobu imenom Stanoja, zvani „Bosanac“, da ponovo puškom udari Stjepana Hektarića, kad je iz spremišta morao donijeti drva u Štab TO Popovac.

Svjedok je rekao da je okr. Dragiša Vučenović „pucikao“ – nagovarao ljude da fizički napadaju mještane Popovca, a Svjedoku je prijetio vojnim sudom.

Jednom zgodom u Štab TO bili su privedeni Stjepan Šumiga i Željko Jurčec, zvani „Švabo“. Svjedoka su poslali do kuće punice okr. Dragiše Vučenovića, gdje su rečena dvojica civila morali kruniti kukuruz. Od Svjedoka su tražili da tuče Stjepana Šumigu. Svjedok je rekao da je na Stjepanu Šumigi vidio tragove zlostavljanja, bio je natečen, desno ili lijevo oko mu je bilo podliveno krvlju. Vidio je da je Stjepan Šumiga uplašen. Svjedok je rekao da je i on bio uplašen, jer mu je okr. Dragiša Vučenović prijetio vojnim sudom. Svjedok je rekao da je pitao Stjepana Šumigu koji ga zub boli, jer je natečen, ponudio mu je da mu izvadi zub koji ga boli, kako bi mu pomogao.

U Popovcu su živjela braća Bajus. Ante Bajus je bio traktorista. Svjedok je rekao da je Ante Bajus bio priveden u Štab TO, na ispitivanje, gdje su ga tukli okr. Svetomir Milanović i okr. Josip Tanković. Ante Bajus je od udaraca pao na tlo, pri čemu je rekao „samo me danas tucite, sutra će vas moji“ .

Svjedoku je poznato da su na katolički Uskrs 1992. godine, u kuću Ignjaca Šalamona došli Stojan Pavlović, okr. Boško Strajnić i okr. Dragiša Vučenović. Okrivljenici Boško Strajnić i Dragiša Vučenović tukli su Ignjaca Šalamona. Svjedok je čuo od sina Ignjaca Šalamona, Adama, koji je došao u kuću svjedokovih roditelja, da je Ignjac Šalamon tučen. Adam Šalamon je molio Svjedoka da im pomogne ishoditi potvrdu o izlasku iz Baranje i odlasku na neokupirani dio Hrvatske.

Svjedok je rekao da je zbog proteka vremena neke stvari već zaboravio. Napomenuo je da on nije bio u svađi ni sa kim u selu. Bio je oženjen Hrvaticom, kojoj su rekli da je ustaškinja.
Vijeće je izvelo materijalne dokaze čitanjem dokumentacije (19 dokumenata: potvrda, zapisnika o sekciji, zapisnika o mrtvozorstvu, odobrenja, presudu Županijskog suda u Osijeku, br. K-rz-39/08 od 7. srpnja 2009. godine i presudu Vrhovnog suda RH br. I Kž 818/09 od 9. veljače 2010. godine). Izvršen je uvid u izvatke iz prekršajne i kaznene evidencije na ime svih okrivljenika.
Zamjenik ŽDO iz Osijeka predložio je da se današnja rasprava prekine zbog preciziranja optužnice, a s obzirom na iskaz danas ispitanog Svjedoka.

U nastavku rasprava, dana 8. rujna 2015. godine, konstatirano je da su branitelji svih optuženika primili izmijenjenu optužnicu ŽDO iz Osijeka br. K-DO-8/03,od 4. rujna 2015. godine.

U završnim govorima:

Zamjenik ŽDO iz Osijeka rekao je da je tijekom postupka dokazano da su optuženici počinili kaznena djela koja im se izmijenjenom optužnicom stavljaju na teret. Iz izvedenih dokaza vidljivo je da su optuženici postupali na način opisan u optužnici. Dokazano je da su kao pripadnici Štaba TO i kao članovi TO Popovca podizimali radnje s ciljem protjerivanja nesprskog stanovništva, kako bi taj prostor učinili etnički čistim. Na taj način bi se stvorili pretpostavke za odvajanja toga dijela Republike Hrvatske i pripajanje Republici Srbiji. Zamjenik ŽDO iz Osijeka je rekao da su optuženici svojim radnjama ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela, te su povrijedili odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, odnosno odredbe Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. Zbog toga je predložio da se optuženike proglasi krivima, te im se izreknu kazneno pravne sankcije imajući u vidu generalnu i specijalnu prevenciju.

Braniteljica opt. Boška Strajnića rekla je da se obrana nalazi u nezavidnoj situaciji s obzirom na činjenicu da ovlašteni Tužitelj dva desetljeća prikuplja dokaze za ovaj postupak, dok branitelji ne mogu komunicirati sa svojim branjenicima, koji su nedostupni. Kako obrana nije mogla ostvariti kontakt sa svojim branjenikom, nije bila u situaciji predložiti valjane dokaze. Od kritičnog događaja prošlo je više od 20 godina, svjedoci su o odlučnim činjenicama, u odnosu na njezina branjenika, različito iskazivali. Ukazala je da na materijalnim dokazima nema niti jednog potpisa njezina branjenika, a tamo gdje se potpis nalazi dokumentacija nije iz inkriminiranog razdoblja. Braniteljica smatra da se svjedočki iskazi temelje na mišljenju svjedoka a ne na okolnsotima koje su svjedoci vidjeli ili čuli. Stoga je predložila da se njezin branjenik Boško Strajnić oslobodi.

Branitelj opt. Dragiše Vučenovića rekao je da iz izvedenih personalnih dokaza ne proizlaze radnje koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret. Njegov branjenik nije imao zapovjedne ovlasti, nije postupao prema svjedoku Kramaru kako je to opisano u optužnici. Svjedok Jurčec izjavio je da nije pretučen u prostorijama Štaba TO nego je neke druge zgode dobio batina od opt. svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića. Branitelj je rekao da se u radnjama njegova branjnika nisu ostvarila objektivna obilježja kaznenog djela koja mu se stavljaju na teret. Neodrživa je teza optužbe da su u radnjama njegova branjenika, kao i ostalih suoptuženika, ostvarene s ciljem onemogućavanja daljnjeg života u selu Popovac svim osobama nesrspke nacionalnosti. Poneki svjedoci su iskazivali da su se tijekom noći okupljali s otuženicima u lokalnom kafiću. Radnje koje su poduzeli pojedini optuženici prema oštećenicima nemaju takav intenzitet koji bi ukazivao na povrede odredbi Ženevskih konvencija. Stoga je predložio da se njegov branjenik Dragiša Vučenović oslobodi kazneo pravne odgovornosti primjenom načela in dubio pro reo.

Branitelj opt. Svetomira Milanovića rekao je da se slaže s tezom optužbe da su ne samo u selu Popovac, već na cjelokupnom okupiranom području RH,  pripadnici paravojnih skupina postupali s ciljem progona nesrpskog stanovništva. Međutim, to se ne može protegnuti na njegova branjenika. Naglasio je da je pogrešan stav zastupnika optužbe kako bi optuženike, pa tako i njegova branjenika valjalo proglasiti krivima, izreći im kazneno pravnu sankciju sa svrhom specijane i generalne prevencije. Ovakvo traženje danas nije moguće. Nadalje, ne postoji niti jedan dokaz, iskaz svjedoka, da je njegov branjenik psihički ili fizički zlostavljao ikoga od svjedoka. Izostali su konkretni dokazi o radnjama njegova branjenika, a kako nije bio u prilici suprotstaviti iskaze svjedka iskazu opt. Milanovića, do nije mogao niti predlagati dokaze koji bi otklonili svaku sumnju da je njegov branjenik postupao s ciljem protjerivanja nesrpskog stanovništva s područja Popovca. Stoga je predložio da se njegov branjenik Svetomir Milanović oslobodi kazeno prvne odgovornosti.

Branitelj opt. Josipa Stankovića rekao je da iskaz ispitanog svjedoka branka Berberovića ukazuje na radnje njegova branjenika, a iskaz ovog svjedoka potvrđen je iskazima preostalih ispitanih svjedoka. Stoga moli sudsko Vijeće za blagost prilikom odmjeravanja kaznenopravne sankcije.

Predsjednik vijeća objavio je da je rasprava zaključena.  Vijeće je Rješenjem objavio da će presud abiti javno objavljena dana 10. rujna 2015. godine u 12,30 sati.

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA:

Presudom K-Rz-26/2009, objavljenom 10. rujna 2015. godine, svi optuženici su proglašeni krivima I osuđeni na kazne zatvora u trajanju od:

opt. Boško Strajnić 3 godine; opt. Dragiša Vučenović 3 godine; opt. Svetomir Milanović 2 godine, opt. Josip Stanković 2 godine.

zločin u Godinjskim Barama 1995. godine, opt. Milorad Momić

Dana 25. ožujka 2015. godine, na Županijskom sudu u Osijeku, započela je rasprava u kaznenom predmetu protiv okr. Milorada Momića, bivšeg pripadnika srpske paravojne postrojbe “Škorpioni”, optuženog da je sudjelovao u ubojstvu šest muškaraca bošnjačke narodnosti iz Srebrenice. Zločin je počinjen u mjestu Godinjske Bare, u srpnju 1995. godine.

Optužnica ŽDO iz Osijeka br. K-DO-60/12, od 10. studenoga 2014. godine

Okr. Milorad Momić optužen je da je dana 16. ili 17. srpnja 1995. godine, u mjestu Godinjske Bare, u blizini Trnova, u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik paravojne postrojbe «Škorpioni», koja je bila pridružena Vojsci Republike Srpske, u borbenim djelovanjima protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja su vođena na širem području Sarajeva, kršeći pravila međunarodnog prava, čl.3.st.1.t.a IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata (od 12.08.1949. godine), i čl.4.st.1.i 2.t.a Dopunskog protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnog oružanog sukoba (od 08.06.1977. godine, Protokol II), zajedno sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem, te sa još nekoliko nepoznatih pripadnika postrojbe «Škorpioni», nakon što su preuzeli šest civila bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice, prethodno zarobljenih, po zapovijedi svoga komandanta Slobodana Medića odveli uhićenike u blizinu borbenog položaja i tamo ihstrijeljali. Na taj su način prikrili masovne i organizirane likvidacije muškaraca bošnjačke nacionalnosti uhićenih na području Srebrenice. Optuženiku se stavlja na teret da je zajedno sa Perom Petraševićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem pucao iz vatrenog oružja u leđa svezanih uhićenika, te su tako lišili života četiri žrtve. Potom su preostaloj dvojici žrtava naredili da tijela ubijenih prenesu u spaljenu vikendicu Hasana Zvizdića, a potom ubili i te dvije žrtveč,

na opisani način opt. Milorad Momić je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civile,

pa da bi time počinio kazeno djelo ratnog zločina protiv civila iz čl.120.st.1. OKZ RH.

Opći podaci:

Sud: Županijski sud u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločina protiv civilnog stanovništva (čl.120.st.1. OKZ RH)

Vijeće za ratne zločine:
sudac Zvonko Vrban, predsjednik Vijeća
sudac Zvonko Vekić, član Vijeća
sudac Ante Kvesić, član Vijeća

Optuženik: Milorad Momić, nalazi se u istražnom zatvoru

Zastupnik optužbe: Miroslav Kraljević, zamjenik ŽDO iz Osijeka

Branitelj: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Punomoćnica oštećenice Vahide Delić: Željka Radoš, odvjetnica iz Osijeka

Žrtve – ubijeni: mlt. Dino Salihović (rođen 1979.), mlt. Safet Fejzić (rođen 1978.), mlt.
Asmir Alispahić (rođen 1978.), Juso Delić (rođen 1970.), Smajil Ibrahimović (rođen 1960.), Sidik Salkić (rođen 1959.)

ŽDO iz Osijeka, postupajući po Zamolnici za pružanje međunarodne prvne pomoći Višeg suda u Beogradu, br.Ki.Po 2-18/2011, od 09.04.2012. godine, Rješenjem br. KR-DO-18/12, od 15.06.2012. preuzelo provođenje kaznenog progona protiv okr. Milorada Momića, zbog postojanja osnovane sumnje da bi na opisani način, na mjestu i u vrijeme, kako je to navedeno u Optužnici, počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz čl.120.st.1. OKZ RH.

Pred Višim sudom u Beogradu, Republika Srbija, proveden je kazneni postupak protiv okr. Slobodana Medića, okr. Pere Petraševića, okr. Aleksandra Medića, okr. Aleksandra Vukova, okr. Branislava Medića. Taj postupak pravomoćno je završen. U odnosu na okr. Milorada Momića kazneni postupak je prekinut, jer je bio nedostupan srpskim pravosudnim organima.

Pred Županijskim sudom u Zagrebu proveden je kazneni postupak protiv okr. Slobodana Davidović (br. K-rz-1/05, prvosutpanjska presuda od 29.12.2005. godine, pravomoćna 25.04.2006. godine).

Okr. Milorad Momić izručen je Republici Hrvatskoj iz Francuske, zbog ratnog zločina počinjenog u Berku 1991. godine. Odluku o izručenju donio je Sud u Grenobleu, dana 02.09.2011. godine.

Nakon što su pravosudna tijela Republike Srbije saznala da se okr. Milorad Momić nalazi u istražnom zatvoru u Republici Hrvatskoj, a okr. Momić ima hrvatska državljanstvo, dok državljanstvo Republike Srbije nema, ustupila su kazneni progon za zločin počinjen u Godinjskoj Bari 1995. godine pravosuđu Republikhe Hrvatske.

Okr. Milorad Momić osim hrvatskog državljanstva ima i francusko državljanstvo. Pozvao se na načelo specijalnosti (iz čl.14. Europske konvencije o izručenju). Da bi se protiv njega mogao provesti drugi kazeni postupak ŽDO iz Osijeka podnijelo je prijedlog za podnošenje dopunske zamolbe Francuskoj za izručenje Milorada Momića (dana 27.08.2012. godine), putem Ministarstva pravosuđa RH.

Odluka Premijera Francuske o proširenju izručenja Milorada Momića, od 12.04.2014. godine, temeljem koje je ŽDO iz Osijeka dana 14.08.2014. godine, protiv Milorada Momića je otvorilo istragu. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku od 14.08.2014. godne protiv njega je određen istražni zatvor. Temeljem tuzemne tjeralice Milorad Momić je uhićen na području Istre dana 25.08.2014. godine, od kada se nalazi u istražnom zatvoru.

TIJEK POSTUPKA:

Dana 25. ožujka 2015. godine održano je prvo ročište za raspravu. Nakon otvaranja zasjedanja, Predsjednik Vijeća je objavio predmet rasprave i sastav Vijeća.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka pročitao je optužnicu

Okr. Milorad Momić se izasnio da je primio i razumio pouku o pravima, razumio što mu se optužnicom stavlja na teret, te da se ne osjeća krivim.

U uvodnim govorima Zamjenik ŽDO iz Osijeka je rekao da će tijekom dokaznog postupka dokazati da je okr. Milorad Momić počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kako je to opisano u pročitanoj optužnici. Ovaj predmet je specifičan, preuzet je po Zakonu o međunarodnoj kazneno pravnoj pomoći od pravosudnih tijela Republike Srbije. Postupak za isti zločin vođen je na Višem sudu u Beogradu, protiv pripadnika paravojne postrjbe “Škorpioni”. Protiv okr. Milorada Momića postupak u Beogradu nije vođen, jer je bio nedostupan pravosudnim tijelima Republike Srbije. Nakon što je okrivljenik izručen iz Francuske u Republiku Hrvatsku za drugo kazneno djelo, ratni zločin protiv civila počinjen 1991. godine u Berku, a kako je i hrvatski državljanin, pravosuđe Republike Srbije ustupilo je dokaze pravosuđu Republike Hrvatske. Ovaj postupak specifičan je i po činjenici da je zločin snimljen. Snimka je značajan dokaz koji upućuje tko su počinitelji navedenog kaznenog djela. Osim toga, brojnim personalnim i materijalnim dokazima nedvojbeno će se utvrditi da je okr. Milorad Momić počinio kazneno djelo za koje je optužen.

U uvodnom govoru Branitelj okr. Milorada Momića je rekao da će tijekom dokaznog postupka dokazati da njegov branjenik nije počinio kazneo djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na način, u vrijeme i, na mjestu, kako se to navodi u optužnici ŽDO iz Osijeka. To će dokazati unakrsnim ispitivanjem svjedoka, kao i pregledom materijalnih dokaza, iz kojih će se nedvojbeno utvrditi da njegov branjenik nije počintielj kaznenog djela, koje su počinile druge osobe, koje su za to djelo pravomoćno osuđene na Višem sudu u Beogradu.

U dokaznom postupku saslušane su svjedokinje oštećenice Hana Fejzić i Vahida Delić. Obje su postavile imovinsko pravni zahtjev u ovom kaznenom postupku.

Svjedokinja oštećenica Hana Fejzić

detaljno je opisala događaje od 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici, gdje se nalazila sa suprugom, sinom, kerćkom i svekrvom. Toga dana, oko 11,00 sati, došli su pripadnici srpske vojske i počeli odvajati ljude. Njezin suprug Safet Fejzić i sin Samir Fejzić otišli su iz Srebrenice u šumu. Sin Safet je bio izuzetno vezan za majku. Svjedokinja je izjavila da nije bila svjesna trenutka, od straha i šoka, kada su suprug i sin otišli. Sa njima se nije uspjela pozdraviti. Tada je sina zadnji put vidjela. Na sebi je imao gornji dio trenerke, hlače.

Nakon ulaska srpske vojske u Srebrenicu, svjedokinja, njezina kćerka i svekrva krenule su u Potočare, gdje su se smjestili u jednu tvornicu. Dolazili su srpski vojnici po dvojica, pogledali su u ljude. Nakon toga došla su druga dvojica, odvodili muškarce u nepoznatom smjeru.

Za smrt sina Safeta Fejzića, svjedokinja je prvi put čula je od istražitelja MKSJ, koji su je zvali i pitali mogu li pustiti snimku zločina. Snimku je prvi put vidjela na TV, vidjela je sina kako izlazi iz kamiona, nakon čega se onesvijestila. Na suđenju pripadnicima postrojbe “Škorpioni”, na Višem sudu u Beogradu, pogledala je cijelu snimku. Na snimku je prepoznala sina, vidjela je način na koji je ubijen, vidjela je da je na sebi imao gornji dio trenerke, hlače. Iz toga postupka je sanala da je ubijen 17. srpnja 1995. godine u Godinjskim Barama.

Nakon završetka suđenja u Beogradu odlazila je dvije godine 17. srpnja u Godinjske Bare. Svjedokinja i njezina kćerka dale su krv. DNK metodom nedvojbeno je utvrđeno da su pronađeni posmrtni ostaci, ostaci njezina sina Safeta Fejzića. Njegovi posmrtni ostaci  pokopani su na Memorijalnog groblju u Potočarima

Suprug Sahib Fejzić je također ubijen u Srebrenici. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Cerskoj. Svjedokinjin brat je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Polici.

Svjedokinja oštećenica Vahida Delić

izjavila je da je sa suprugom Jusom Delić i mlt. djetetom živjela u Srebrenici. U trenutku odlaska iz Srebrenice, 1992. godine, bila je trudna. Otišla je sa mlt. djetetom u Sloveniju, gdje je bila tri godine očekujući da će se moći vratiti kući. Nakon toga otišla je kod sestre u Njemačku. Sa suprugom je bila u kontaktu preko pisama. Suprug je ostao u Srebrenici zato što ga srpska vojska u Kravicama nije pustila da ode sa suprugom i djetetom.

Za suprugovu sudbinu nije znala ništa do 2006. godine, kada su je nazvali iz ICMP- a (International Commission on Missing Persons – Međunarodna komsija za nestale osobe) iz Sarajeva, zamolili je da sa djecom ode u Düsseldorf, dati krv. Rekli su joj da su posmrtni ostaci pronađeni, za koje se pretpostavlja da se radi o njezinu suprugu Jusi Deliću. Na temelju nalaza krvi, DNK metodom je utvrđeno da su pronađeni posmrtni ostaci, ostaci Juse Delića.

Svjedokinja je čula da postoji snimka na kojoj je snimljen i njezin suprug, no, nikada cijelu nije pogledala. Kada je počela gledati snimku onesvijestila se. Uspjela je vidjeti supruga na kamionu, ruke su mu bile vezane.

Svjedok Goran Stoparić

rekao je da je bio pripadnik izviđačkog voda postrojbe “Škorpioni”, na osobni poziv komandanta Slobodana Medića zvanog “Boca”. Poznaje sve osobe protiv kojih vođen postupak na Višem sudu u Beogradu, bivše pripadnike “Škorpiona”: Slobodana Medića zvanog “Boca”, Aleksandra Medića zvanog “Žara”, Branislava Medića zvanog “Zekan”, Peru Petraševića.

Sa postrojbom je bio u kritično vrijeme na terenu u Trnovu. Godinjske Bare se nalaze na pola puta između njihova položaja i Trnova. Svjedok je često olazio u štab postrojbe, po baterije za motorole. Komandir izviđača u kritično vrijeme bio je Aleksandar Vukov. Svjedok je u kritično vrijeme bio zapovjednik jednog odjeljenja – grupe od 13 ljudi. Milorad Momić je uvijek bio uz komandanta Slobodana Medića. Sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem i Slobodanom Davidovićem, okr. Milorad Medić je bio u osiguranju Komandanta “Škorpiona”.

U odnosu na kritični događaj svjedok je rekao da je bio u štabu postrojbe kada su autobusom dovezeni ljudi muslimanske narodnosti. Autobus sa zarobljenicima se zaustavio na udaljenosti od 500 metara od štaba, na cesti. Iz autobusa su izašli civili u pratnji vojnika Vojske Republike Srpske. Svjedok je sa Damirom Hovanom prečacem krenuo prema položajima izviđača. Usput je vidio zarobljene civile, ležali su u kamionu.  Put kojim su išli svjedok i Damir Hovan, prema njihovim poližajima, bio je paralelan s makadamskom cestom, kojom se kretao kamion sa zarobljenim civilima. S mjesta gdje su bili svjedok i Damir Hovan mogla se vidjeti ta cesta, kamion, koji se u jednom trenutku zaustavio. Iz kamiona su izašli zarobljeni civili i legli pored ceste. Svjedok je vidio i prepoznao, iako je udaljenost bila oko 300 metara, Slobodana Stojkovića zvanog “Bugar”, Milorada Momića, koji je bio rastom najviši, Peru Petraševića, koji je na bedru, u futroli imao “škorpion”, na glavi je imao crni kačket, Branislava Medića zvanog “Zekan”, Aleksandra Medića i Slobodana Davidovića. Svi su stajali oko kamiona. Svjedoku je u susret došao zapovjednik izviđača Aleksandar Vukov, koga je netko pozvao, što je svjedok čuo preko motorole. Sa Aleksandrom Vukov je išala osoba nadimka “Đole Šiptar”, pripadnik izviđačkog voda postrojbe “Škorpioni”, te još nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske. Kad su vidjeli da su civili legli pored ceste, Damir Hovan je rekao svjedoku: “ovi će ove sada porokati”.  Svjedok je vidio da se kamerom snima sve što se događa oko kamiona. Ostao je sa Damirom Hovanom s udaljenosti gledati što se događa. Vidio je da je Milorad Momić iz puške ispalio dva hica prema osoba koje su ležale na tulu, nije znao je li nekoga pogodio. No, nakon toga civili su ustali i krenuli u koloni jedan za drugim prema položajima postrojbe “Škorpioni”. Nakon 500 metara su se zaustavili, na jednoj livadi. Svjedok je vidio da je prvi civil istupio 2 koraka iz kolone, tada je Pero Petrašević toj osobi pucao rafalom u leđa. Nakon toga su i svi drugi, među kojima je bio i okr. Milorad Momić, pucali prema tim osobama, te ubili još tri civila. Dva preostala civila odnijela su mrtva tijela prema jednom šumarku, no, svjedok nije vidio kamo. Tek je na snimku vidio da su ih nosili prema vikendici. Slobodan Davidović je “Magnumom” od 2 inča “ovjeravao”, odnosno, dodatno pucao u svaku ubijenu osobu. Okr. Milorad Momić imao je “Magnum” od 4 inča. Svjedok je rekao da je potpuno siguran da su sve osobe, među kojima je bio i okr. Milorad Momić, pucale prema zarobljenim civilima. Osoba “Đole Šiptar” je čuvala dvojicu preostalih zarobljenih civila. U zarobljene civile nije pucao Slobodan Stojković zvani “Bugar”, koji je cijelo vrijeme snimao kamerom što se događa.

Svjedok Robert Koprivanac

je rekao daje od rujna 1994. godine bio pripadnik paravojne postrojbe “Škorpioni”, koja je čuvala naftna postrojenja i naftne izvore u Đeletovcima. Poznaje okr. Milorada Momića, za koga je rekao da je uvijek bio mirna i povučena osoba. Svjedok je govorio o ustroju postrojbe “Škorpioni”, poznato mu je da je 1995. godine dio postrojbe bio na terenu u Trnovu, u Bosni i Hercegovini. On nije bio sa njima u Trnovu, ostao je u Đeletovcima. Poznato mu je da je okr. Milorad Momić bio tjelohranitelj zapovjednika postrojbe, Slobodana Medića. Osim okr. Momića, tjelohranitelj je bio i Pero Petrašević. Svjedok nema saznanja što se dogodilo na terenu u Godinjskim Barama. Snimku ubojstva zarobljenih civila vidio je prvi put 2005. godine na obavijesnom razgovoru u Policijskoj postaji u Vinkovcima, gdje je bio doveden. Na snimci je prepoznao Slobodana Davidovića, Peru Petraševića, Branislava Medića i Milorada Momića.

Svjedok Amor Mašović

je rekao da je 28. travnja 1999. godine bio dio ekspertnog tima koji je vodio istražni sudac Izet Baždarević, koji je radio ekshumaciju tijela pronađenih na lokaciji Godinjske Bare u općini Trnovo. Radilo se o nekoliko leševa, za koje su utvrdili da se nalaze na površini, da su u dobrom dijelu karboizirani. Stoga tim nije mogao na licu mjesta utvrditi točan broj leševa. Dio posmrtnih ostataka pronađen je u vikenciji Hasana Zvizdića u Godinjskim Barama, dio ispred te vikednice, a dio na udaljenosti od 100 metara od vikedndice. Posmrtni ostaci odvezeni su u mrtvačnicu u Visoko, gdje je nakon mjesec ili mjesec i pol, utvrđeno da se radi o posmrtnim ostacima šest osoba.

Do 2000. godine u Bosni i Hercegovini radila se identifikacija klasičnom metodom, a nakon toga se radila DNK metodom, koja utvrđuje identitet osobe sa sigurnošću od 99,95% najmanje. Identifikacija DNK metodom žrtava, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Godinjskim Barama, utvrđena je 2003. godine, u laboratoriju u Tuzli. Prvo je identificiran žrtva Azmir Alispahić. Svjedok je rekao da se začudio, jer je se radilo o osobi čiji nestanak je prijavljen u Srebrenici. Godinjske Bare udaljene su preko 100 km od Srebrenice. Identitet druge osobe, Safeta Fejzića,  utvrđen je nakon mjesec i pol dana. Nestanak te osobe također je prijavljen u Srebrenici. Tada je tim došao do zaključka da su u Godinjskim Barama ubijene žrtve iz Srebrenice.

Svjedok je rekao da je do početka kaznenog postupka na Višem sudu u Beogradu, 2007. godine, protiv bivših pripadnika postrojbe “Škorpioni”, bio izvjesno utvrđen identitet dvije žrtve: Azmira Alispahića i Safeta Fejzića. Za ostale žrtve imali su preliminarni DNK identitet. Svjedok je pojasnio da izvjesno utvrđen identitet osobe nastaje u trenutku kada članovi obitelji potpišu zapisnik o utvrđivanju identiteta. Ubrzo nakon što je svjedok dao svoj iskaz u postupku na Višem sudu u Beogradu, točnije 28. travnja 2007. godine, potpisani su zapisnici o identifikaciji za preostale četiri osobe.

Svjedok je rekao da u Bosni i Hercegovini ICMP u bazi podataka ima podatke o krvi od 80000 osoba, koje su prijavile nestanak svojih srodnika. Ta se baza i danas upotpunjuje, te se i danas radi na utvrđivanju identiteta nestalih osoba.

Svjedok je rekao da je u Godinjskoj Bari, kad su došli na ekshumaciju, vidio da je na tijela djelovala vatra, kosti su bile nagorjele, neke su se samo izmrvile.  Od smrti žrtava do dolaska ekipe prošlo je četiri godine. Od 52 izdvojena uzorka kosti, 33 uzorka nisu bila pogodna za izdvajanje DNK uzorka. Iz 19 koštanih uzoraka je izdvojen DNK. Svjedok je na mjestu ekshumacije vidio ljudsku lubanju, na kojoj se vidjela ulazna rupa od zrna, na dijelu spoja čeone i tjemene kosti.

Za postojanje posrmtnih ostataka saznali su od ribiča, koji su bili na rijeci Željeznici. Sklanjajući se od kiše ribiči su ušli u vikendicu, gdje su vidjeli ljudske kosti. O tome su izvijestili Komisiju za nestale osobe, i tada je krenula službena procedura.

Svjedoka je 2006. godine kontaktirao zamjenik Glavnog tužitelja MKSJ, g. Geoffrey Nice,  koji je imao informaciju od jednog pripadnika radnog voda, koji je organizirala lokalna vlast iz Trnova, da su u blizini lokacije Godinjske Bare, pripadnici jedinice “Škorpioni” ubili dvanaest osoba iz Srebrernice. Posmrtne ostatke tih žrtava nisu pronašli na označenoj lokaciji.

Svjedok je rekao da je od 1992. godine do danas bio je učesnik tisuća ekshumacija ubijenih osoba. Rekao je da je dio politike bio da se primarne grobnice, u kojima su se nalazila tijela ubijenih osoba iz Srebrenice, a prijavljeno je 8372 žrtve, premjeste u sekundarne grobnice. Na taj način priklile bi se točne lokacije ubijanja tih osoba. Poznato mu je da su posmrtni ostaci jednog mladića pronađeni u pet sekundarnih grobnica. Izmještanja iz primarnih grobnica trajala su od rujna do studenoga 1995. godine, što je na tragu politike Radovana Karadžića, koju je prezentirao u svojoj obrani pred MKSJ u Den Haagu.

Sljedeće ročište za raspravu zakazano je za dan 28. travnja 2015. godine u 9:00 sati.

U nastavku rasprave, dana 28. travnja 2015. godine, izdvedeni su meterijalni dokazi, reproducirani su DVD snimci pribavljeni od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije i Ureda Tužiteljstva MKSJ.

Reproduciran je DVD snimak, film “Škorpioni spomenar”, dostavljen od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, od 25 minute do 51:27 minute (na kojoj pripadnici paravojne jedinice “Škorpioni”, opisuju organizaciju, ustroj i navode pripadnike jedinice, koji sudjeluju u akciji te jedinice u Trnovu, u Bosni i Hercegovini, žrtve: Safet Fejzić, Dino Salihović, Jusuf Delić, Sidik Salkić, Azmir Alispahić i Smajil Ibrahimović; pripadnici paravojne jedinice “Škorpion”, koji su počinili ubojstvo, među njima se vidi opt. Milorad Momić).

Reproduciran je DVD snimak “Handover 1 RFA-20140730-02”, dostavljen od Ureda Tužiteljstva MKSJ, od 1:39:57 do 1:57:57 (na kojoj se vidi kamion u kome se nalaze zarobljeni civili, pripadnici jedinice “Škorpion”, koji su počinili ubojstvo, postupanje, mučenje i zlostavljanje uhićenih civila, uskrata vode, ubojstva zarobljenih civila, među kojima su tri žrtve malodobne).

Zamjenik ŽDO iz Osijeka predao je u spis naknadno pribavljeni DNA nalaz za četiri žrtve, naknadno identificirane: Dino Salihović, Smajil Ibrahimović, Jusuf Delić i Sidik Salkić.

Rasprava se nastavlja dana 9. lipnja 2015. godine u 9,00 sati.

Dana 9. lipnja 2015. godine nastavljena rasprava u predmetu zločina u Godinjskim Barama.

Svjedokinja oštećenica Samajila Ibrahimović u kritično vrijeme, srpanj 1995. godne, imala je 11 godina. Dobro se sjeća događaja u Srebrenici. Živjela je sa ocem, majkom, bratom starim 7 godina, sestrama starim 13 i 15 godina.  Živjeli su u zgradi, na sedmom katu, odakle se vidjela cijela Srebrenica i okolica.

Svjedokinja je zadnji put vidjela oca dana 10. srpnja 1995. godine, oko 15,00 ili 16,00 sati, oca je vidjela zadnji put. Imao je na sebi svjetloplavu košulju, koju je svjedokinja zapamtila. Prije odlaska otac se pozdravi sa svim članovima obitelji. Naslućivali su kakav bi mogao biti ishod. Muškarci, civili, samoorganizirali su se i krenuli, pokušavajući izaći iz Srebrenice. Otac Ismajil Ibrahimović bio je civil, to je Svjedokinja posebno naglasila.

Svjedokinja, njezina majka, brat, sestre, baka i djeda, krenuli su 10. srpnja 19095. godine, nakon odlaska njezina oca, prema Potočarima, sa otalim ženama, djecom i starijim osoba Srebrenice.

U Potočarima su pripadnici Vojske Republike Srpske odvojila muškarce i mušku djecu u odbi od 13, 14 godina starosti na jednu stranu, a žena,  malu djecu i starace na drugu stranu. Prenoćili su u Potočarima, drugog dana su otišli autobusom u VIšće kod Kladnja, gje su im rekli da se nalazi stobodni teritorij.

U Srebrenici su ubijena dva svjedokinjina djeda. Svjedokinja i njezina obitelj dobili su informaciju da je otac uhićen u Kasabi Konjević Polja, da je tamo uhićeno 2000 do 3000 muškaraca.  Nije joj poznato što se sa svim tih uhićenicima dogodilo.

Snimku egzekucije oca i ostalih pet civila u Godinjskim Barama Svjedokinja je vidjela 2005. ili 2006. godine, u Sarajevu, gdje je studirala.

Svjedokinjina majka je otišla kod Amora Mašovića  iz Instituta za nestale osobe, te prijavila da je među ubijenim muškarcima prepoznala svoga supruga. Svjedokinja je rekla da sumnja da se kritični događaj ubojstva njezina oca Ismajila Ibrahimovića i ostalih pet civila dogodio 16. ili 17. srpnja 1995. godine. Kad je zadnji put vidjela oca bio je izbrijan i ćelav.  Sumnja da bi za sedam dana mogla narasti kosa i brada, kako se vidi na snimku egzekucije oca i ostalih žrtava iz Godinjskih Bara.

Svjedokinja i njezina obitelj odmah po nestanku oca dali su krv za DNA analizu. Identitet njezina oca Smajila Ibrahimovića utvrđen je sa 99% sigurnosti.

U nastavku rasprave izvedeni su materijalni dokazi čitanjem zapisnika s iskazima svjedokinje oštećenice Nure Alispahić, iskaz svjedoka vještaka Ilijasa Dobrače, izvješće o vještačenju VHS kazete, fotografije, te drugih materijalnih dokaza.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka odustala je od dokaznog prijedloga za ispitivanja svjedoka Slobodana Stojkovića, budući da mu se poziv ne može uručiti, a ne može ga se na drugi način dovesti na sud radi ispitivanja.

Branitelj opt. Milorada Momića, odvjetnik Tomislav Filaković,  predložio je da se kao svjedok ispita Damir Hovan, bivšeg pripadnika jednice “Škorpion”,  na okolnost njegova saznanja o kritičnog događaju.

Vijeće za ratne zločine usvojilo je dokazni prijedlog Branitelja. Produžilo je istražni zatvor za opt. Milorada Momića.

Sljedeća rasprava zakazana je za dan 9. srpnja 2015. godine u 9,00 sati.

Na ročištu održanom 9. srpnja 2015. godine, u nastavku dokaznog postupka ispitan je svjedok obrane Damir Hovan.

Svjedok je bio pripadnik srpske paravojne postrojbe “Škorpioni”.  U kritično vrijeme imao je 20 godina.  Kao pripadnik te postrojbe potpisao je ugovor, ali nije objasnio kakav ugovor. Vrijeme provedeno u postrojbi nije mu upisano u radni staž, a niti u vojnu knjižicu, kao niti pripadnost postrojbi “Škorpioni”. Zadatak “Škorpiona” bio je osiguranje naftnih polja u Đeletovcima.  Sjeća se da su “Škorpioni”, jednom, 1995. godine išli na teren, u Bosnu, u mjesto Trnovo kod Sarajeva, gdje su se zadržali mjesec dana. Ne sjeća se točno vremena, ali zna da je bilo proljeće ili ljeto, bilo je “zelenila, prilično toplo”.  Na teren je otišlo oko 150 pripadnika “Škorpiona”.

Svjedok je bio u izviđačkom vodu “Škorpiona”, koji je brojao 20-tak ljudi.  Zapovjednik toga voda bila je osoba nadimkom “Vuk”, svjedok ne zna njegovo ime. Taj vod je držao naistureniju liniju ne poziciji Trnovo – Igman, ispred pripadnika Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. Bez odobrenja zapovjednika nisu se mogli udaljavati s položaja, niti su mogli samostalno donositi odluku o odlasku u komandu postrojbe.

Komanda njihove postrojbe nalazila se nekoliko kilometara iza te linije. Za vrijeme boravka na tom terenu svjedok je dva puta išao u komandu postrojbe. Jednom je išao po municiju, drugi put po baterije za motorolu. Samo jednom, od ta dva puta,  išao je sa Goranom Stoparićem u komandu postrojbe. Tom prigodom nisu sreli nikoga osim jednog pripadnika Zvorničke brigade. U komandi njihove postrojbe svjedok nije vidio zarobljenike, kamion. Tu su bili samo pripadnici njihove postrojbe. Nije mu poznato zašto bi svjedok Goran Stoparić rekao da su vidjeli zarobljenike koji su dovedeni u njihovu postrojbu.

Svjedoku nije poznato da bi netko u postrojbi pričao o bilo kakvim zarobljenicima bošnjačke nacionalnosti, da bi oni bili likvidirani u Trnovu. Za smrt Bošnjaka, zarobljenika, saznao je gledajući TV. Vidio je snimku, na kojoj je prepoznao Peru Petraševića i još jednog pripadnika postrojbe, ali ne zna njegovo ime. Okr. Milorada Momića nije prepoznao na toj snimci. Svjedok tvrdi da na snimci nije vidio kamion, nije vidio zarobljenike u kamionu.  Na snimci je vidio likvidaciju jednog čovjeka na nekoj livadi, ali nije prepoznao prostor gdje se to dogodilo. Vidio je da je likvidaciju izvršio Pero Petrašević, koji je bio pripadnik postrojbe “Škorpioni”.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka stavila je primjedbu na iskaz ovoga svjedoka, navodeći da iskaz nije istinit, svjedok iskazom pogoduje okrivljeniku.

Branitelj okr. Milorada Momića predložio je djelomičnu rekonstrukciju događaja na licu mjesta, te suočenje svjedoka Gorana Stoparića i svjedoka Damira Hovana, budući su njihovi iskazi različiti o istom događaju. Vijeće je rješenjima odbilo oba dokazna prijedloga obrane okr. Milorada Momića.

U daljnjem dokaznom postupku izvršen je uvid u izvod iz kaznene evidencije na ime okrivljenika.

Nakon toga pristupilo se ispitivanju okr. Milorada Momića.

Okrivljenik je u svojoj obrani rekao da je, zbog uhićenja, koja su se provodila u Srbiji prema Srbima iz Hrvatske, da bi to uhićenje izbjegao, javio se Slobodanu Mediću  zvanom “Boca”, pitao ga ima li posla za njega. Slobodan Medić mu je predložio da radi kao njegov osobni vozač, u postrojbi “Škorpioni”. Okrivljenikova plaća osobnog vozača bila je 500 DM.

Slobodan Medić je bio zapovjednik čije zapovijedi se nisu mogle preispitivati. Okrivljenik je od zapovjednika čuo da idu na teren u Bosnu. Okrivljenik je od pripadnika postrojbe čuo da su došli na planinu Jahorinu, s koje su se spustili u mjesto Trnovo, u jedno vikend naselje, gdje se smjestila njihova postrojba.

Okrivljenik se ne sjeća točnog vremena, ali se sjeća dana, bilo je to prije podne. Prao se na potoku, netko mu je došao reći da ga traži zapovjednik “Boco”. Uočio je dolazak jednog kamiona. Od “Boce” je dobio zapovijed da “ode vidjeti što je došlo i tko je došao, te da ga izvijesti o tome”.

Okrivljenik je rekao da je dolaskom do kamiona vidio ljude. Netko je izdao zapovijed da uđu u kamion i krenu. Okrivljenik u tom trenutku nije znao kamo idu, vidio je kasnije da idu prema vrhu Treskavice. Bio je u kamionu, u dijelu gdje su bili i zarobljenici, “tom prilikom je imao otkočeno oružje, budući su se nalazili na prvoj liniji bojišnice i svi su imali otkočeno oružje za trenutno borbeno djelovanje”.

U jednom trenutku kamion se zaustavio, netko je naložio da izađu iz kamiona. Okrivljenik je nakon izlaska iz kamiona čuo “nekakve razgovore osoba pripadnika jedinice, koje su sa mnom krenule prema tom vrhu i u jednom trenutku, da bi stišao tu njihovu priču, ispalio sam jedna rafal iznad glava tih zarobljenika koji su ležali na zemlji, kako bih prekinuo razgovor pripadnika jedinice s tim zarobljenicima. Rafal preko njihovih glava ispalio sam ne u cilju da bilo koga ubijem, već da prekinem svaku komunikaciju”.

Okrivljenik i ostali pripadnici postrojbe, te zarobljenici, pješice su išli prema vrhu Treskavice. U jednom trenutku primijetio je da prema njima, s vrha brda, ide “Vuk”, zapovjednik izviđačkog voda. “Vuku” je prišao Pero Petrašević i nešto sa njim razgovarao. Nakon toga “Vuk” se vratio prema liniji, koju je držao njegov izviđački vod. Pero Petrađević je počeo pucati po zarobljenicima. U pucanju mu se pridružio pripadnik postrojbe “Škorpioni” Davidović. Pucao je još jedan okrivljeniku nepoznati pripadnik postrojbe “Škorpioni”. Tada je ubijeno četiri zarobljenika.

Okrivljenik je u iznošenju obrane nadalje rekao: “…, kada su ih usmrtili ja sam ih ispratio do vikendice u koju su oni odnijeli mrtva tijela zarobljenih civila. Kada su preostala dva civila odnijeli ova mrtva tijela do te razrušene vikendice, Branislav Medić počeo je zajedno sa Davidovićem pucati u preostala dva civila, za koje vrijeme sam ja stajao pored snimatelja “Bugara” koji je snimao cijeli događaj. Moram napomenuti da ja niti u jednom trenutku nisam pucao u niti jednog civila. Nakon što su ovi civili usmrćeni, ja sam se zajedno s ostalim pripadnicima jedinice “Škorpioni” vratio u zapovjedništvo jedinice, te sam zajedno sa Aleksandrom Medićem otišao prema potoku, dok je Pero Petrašević zajedno sa Davidovićem ušao u zapovjedništvo jedinice i tamo se zadržao jedno vrijeme. Iako je meni zapovjednik jedinice Slobodan Medić rekao da odem i vidim što će se dogoditi i o tome ga izvijestim, on mene nije zvao u zapovjedništvo jedinice, niti sam ja ulazio unutra”.

O samom ubojstvu civila u postrojbi se nije pričalo. Nekoliko dana nakon kritičnog događaja okrivljenik je čuo zapovjednika Slobodana Medića “Bocu”, kad je prolazio pored okrivljenika, rekao je: “Vidi koliki konj, a boji se pucati”, i to se ponovilo još u nekoliko navrata.

Nakon završetka dokaznog postupka prešlo se na završne govore stranaka.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka, u svom završnom govoru, rekla je da smatra da je tijekom dokaznog postupka na nedvojben način dokazano da je opt. Milorad Momić počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanoništva, na način, u vrijeme i mjestu kako je to opisano optužnim aktom. Poseban pečat počinjenju ovoga kaznenog djela daje DVD snimka cjelokupnog postupanja sa zarobljenim bošnjačkim civilima, njihova likvidacija. Naglasila je da su tri žrtve ovoga zločina malodobne osobe, tri žrtve su u relativno mladoj dobi. Osvrnula se na obranu okrivljenika, koja je neuvjerljiva, neživotna. Rekla je da se u konkretnom slučaju radilo o bešćutnoj likvidaciji zarobljenih nemoćnih civila. Slijedom navedenog predložila je da Vijeće okrivljenika proglasi krivim i osudi na maksimalnu kaznu zatvora.

Branitelj okr. Milorada Momića, u svom završnom govoru, rekao je da tijekom provedenog dokaznog postupka nije izvan razumne sumnje dokazano da je njegov branjenik počinio kazneno djelo koje mu se optuženicom stavlja na teret. Njegovom branjeniku je stavljeno na teret da je zajedno sa Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem prvo pucao u leđa četvorici zarobljenih civila bošnjačke nacionalnosti, a nakon toga da je na isti način usmrtio još dvojicu civila bošnjačke nacionalnosti. Međutim, tijekom cijelog dokaznog postupka nije izveden niti jedna dokaz kojim bi bilo dokazano da je njegov branjenik počinio kazneno djelo kako na način kako je opisano u optužnici. Nije utvrđeno ne nedvojben način kada točno se ovaj zločin dogodio. Nema dokaza koji dokazuju na nedvojben način da je njegov branjenik pucao u bilo koju osobu i na taj način, zajedno sa drugim osobama, civile lišio života. Analizirao je iskaz svjedoka Gorana Stoparića, naglasivši da tome svjedoku, koji je iskaz dao i pred Vijećem Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, u kaznenom postupak za isti ovaj zločin, Vijeće nije poklonilo vjeru. Branitelj je rekao da su za ovo kazneno djelo i za počinjeni zločin osuđeni oni koji su ga i počinili. Stoga je predložio da Vijeće njegova branjenika oslobodi optužbe i nakon toga ukine istražni zatvor.

Predsjednik Vijeća objavio je da je rasprava završena, Vijeće se povlači na vijećanje i glasovanje. Presuda će biti objavljena dana 10. srpnja 2015. godine u 10,00 sati.

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA:

Dana 10. srpnja 2015. godine, u 10,00 sati, Predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavio je presudu, kojom je okr. Milorad Momić proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor.