Suđenja – aktivna

ZLOČIN U GORNJEM TABORIŠTU

Zločin u Gornjem Taborištu (opt. Miroslav Jović) – obnova postupka

Dana 21. svibnja 2018. godine, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, započeo je obnovljeni kazneni postupak čitanjem optužnice protiv okr. Miroslava Jovića.

U veljači 2017. godine Okrivljenik je izručen iz Crne Gore, gdje je uhićen temeljem međunarodne tjeralice.

Okrivljenij je pravomoćno, u odsutnosti, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Okrivljen je za ratni zločin počinjen na štetu supružnika Medved (Ivanka Medved je ubijena, njezin suprug Branko Medved preživio je ubojstvo), počinjen u Gornjem Taborištu.

Kazneni postupak protiv okr. Milana Stanojevića, koji je bio nazočan suđenju, a u kome je okr. Miroslav Jović bio II okrivljenik, proveden je pred Županijskim sudom u Sisku. Sud je obojicu okrivljenika, dana 30. svibnja 2006. godine, poglasio krivima, te osudio svakod od njih na 15 godina zatvora. Prvostupanjsku presudu je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 14. kolovoza 2007. godine.

Okr. Miroslavu Joviću obnova kaznenog postupka dopuštena je Rješenjem Županijskog suda u Sisku 21. prosinca 2017. godine.

Obnovljeni postupak protiv Miroslava Jovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 3 K-rz-4718

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Renata Miličević, predsjednica Vijeća, suci Vladimir Vinja i Petar Šakić, čalnovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva Sisak broj K-DO-2/03 od 8. veljače 2006.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Miroslav Jović, u istražnom zatvoru

Braniteljica: Dijana Tomašegović Tomić, odvjetnica iz Zagreba

Žrtve:

– ubijena: Ivanka Medved

– ranjen: Branko Medved

Prijašnji tijek postupka:

Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-4/06 od 30. svibnja 2006. godine optuženici Milan Stanojević i Miroslav Jović proglašeni su krivima što su 3. rujna 1991. godine, oko 12,30 sati, u mjestu Gornje Taborište, kao pripadnici nelagalnih postrojbi tzv. RSK, u namjeri usmrćenja svojih susjeda Branka i Ivanke Medved, kivni na njih jer su smatrali da pomažu legalne oružane formacije RH, kriomice došli u blizinu njihove kuće te, kada su se Branko i Ivanka Medved vraćali kući iz polja, iz automatskih pušaka u pravcu njih ispalili više hitaca, pri čemu je Ivanka Medved zadobila mnogostruke ozljede od kojih je ubrzo preminula, dok je Branko Medved zadobio više ozljeda, teških i po život opasnih, no život mu je spašen adekvatnom kirurškom intervencijom.

Obojici optuženika izrečene su kazne zatvora u trajanju od po 15 godina.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 672/06-8 od 14. kolovoza 2007. godine odbijene su žalbe optuženih te je potvrđena prvostupanjska presuda.

ZLOČIN U OKOLICI DARUVARA

Zločin u okolici Daruvara
Na Županijskom sudu u Zagrebu započelo je suđenje opt. Veljku Stjepanoviću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civila, propisano člankom 120. stavkom 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Okrivljeniku se stavlja na teret da je kao komandir stanice milicije Bijela, odjeljenja u Đulovcu (nekadašnje Miokovićevo), u tzv. SAO Krajini, tijekom oružanih sukoba od 27. kolovoza 1991. do 12. prosinca 1991. godine, iako je bio dužan, propustio spriječiti protuzakonito zatvaranje, mučenje i fizičko zlostavljanje jedanaestorice civila. Tereti se i kao neposredni počinitelj za fizičko i psihičko zlostavljanje jednog civila.

Okrivljenik je izručen iz Nizozemske, čije je državljanin. Zbog opasnosti od bijega određen mu je istražni uzatvor koji je u međuvremenu zamijenjen jamstvom.

U tijeki je dokazni postupak.

OPĆI PODACI

Toponim: Zločini u okolici Daruvara, u Đulovcu

Županijski sud u Zagrebu

Optužnica: Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, broj K-DO-199/12, od 14. veljače 2017.

Kazneno djelo:
– ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OK ZRH

Okrivljeniku se sudi u nazočnosti

ZLOČIN U ERDUTU (STANICA MILICIJE)

OPĆI PODACI:

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-rz-4/2015-40

Vijeće za ratne zločine:

Darko Krušlin – sudac –  predsjednik vijeća

Mario Kovač – sudac – član vijeća

Ante Kvesić – sudac – član vijeća

Optužnica  Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, poslovni broj K-DO-27/13 od 18. prosinca 2014.

Zastupnik optužbe: Zlatko Bučević, zamjenik ŽDO-a u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Zoran Vučićević, u bijegu, sudi mu se u odsutnosti

Branitelj optuženika: Dubravko Marjanović, odvjetnik iz Osijeka

Oštećenici: Viktorija Madajček i Zvonko Madajček (svjedoci)

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Opt. Zoranu Vučićeviću na teret se stavlja da je 22. studenoga 1991. kao pripadnik pararedarstvenog odjeljenja milicije Erdut po naredbi zapovjednika   Bože Bolića, mučio i nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, bračnom paru Viktoriji i Zvonku Madajček iz Aljmaša. Dakle, postupajući protivno odredbama čl. 3., 13., 27. i 32. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i protivno odredbi čl. 75. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol 1). Optuženik je, prema naredbi zapovjednika milicije Bože Bolića, prilikom ispitivanja oštećenog Zvonka Madajčeka u zgradi milicije udarao bejzbol palicom, zadavši mu pritom najmanje 30-ak snažnih udaraca po stražnjici, tabanima i rukama, a potom, nakon što je Bolić naredio oštećenom da skine hlače i gaće, oštećenom kliještima za orahe stiskao testise, koje ispitivanje je trajalo oko dva sata. U istu prostoriju potom je dovedena i supruga oštećenika Viktorija Madajček kojoj je prilikom ispitivanja bejzbol palicom zadano šest udaraca u predjelu podlaktica i nadlaktica, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označenog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

IZVJEŠTAJ S RASPRAVE:

  1. prosinca 2015. – otvaranje glavne rasprave, čitanje optužnice, izjašnjavanje o krivnji, dokazni postupak

Izvještava: Božica Ciboci – Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb

Suđenje prate: Božica Ciboci – Documenta

Predsjednik sudskog vijeća otvorio zasjedanje, objavio predmet rasprave i sastav vijeća (čl. 400 ZKP/08). Nema primjedbi na sastav vijeća.

Predsjednik vijeća konstatira da je raspravi nazočna I Božica Ciboci iz Documente iz Zagreba.

Predsjednik vijeća utvrđuje da na današnju raspravu nije pristupio svjedok Siniša Teodorović, koji je svoj izostanak opravdao.

Konstatira da su ispunjeni zakonski uvjeti za održavanje rasprave, te vijeće donosi rješenje kojim će se održati današnja rasprava u odsutnosti pozvanog svjedoka Siniše Teodorovića.

Predsjednik vijeća konstatira da se opt. Zoranu Vučićeviću temeljem čl. 402., st. 3. ZKP-a sudi u odsutnosti.

Rasprava je javna

Temeljem čl. 415. st. 1 ZKP/08 započinje rasprava čitanjem optužnice ŽDO-a u Osijeku, koju čita zamjenik ŽDO-a Zlatko Bučević.

Budući se optuženiku sudi u odsutnosti, predsjednik vijeća konstatira da se opt. Zoran Vučićević ne smatra krivim!

Ujedno predsjednik vijeća temeljem čl. 417. st. 1 ZKP/08 poziva stranke da održe

UVODNE GOVORE

Zamjenik ŽDO-a u Osijeku Zlatko Bučević navodi da će tijekom dokaznog postupka izivođenjem dokaza predloženih na pripremnom ročištu dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo kako je opisano u optužnici.

Branitelj opt. Zorana Vučićevića, odvj. Dubravko Marjanović navodi da će tijekom dokaznog postupka dokazati da je njegov branjenik postupao po zapovjedi, te da nije počinitelj ovog kaznenog djela

DOKAZNI POSTUPAK

Zamjenik ŽDO predlaže saslušanje svjedoka:

Svjedok Zvonko Madajček, sin Ivana, r. 1958., elektrotehničar iz Aljmaša, prethodno je upozoren u smislu čl. 47. I čl. 288. st. 3. ZKP/08 da je dužan govoriti istinu, te da nije dužan odgovarati na pitanja ako bi time izložio sebe ili bliskog rođaka kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Svjedočenje oštećenika Zvonka Madajčeka

Na upit zamjenika ŽDO-a u Osijeku sjeća li se događaja u studenome 1991., oštećenik navodi da je tijekom prisilnog rada bio u erdutskim vinogradima kada su u 9.00 sati po njega došla dvojica kombijem I povezli ga u stanicu milicije u Erdut, gdje je bio podvrgnut ispitivanju. Tamo je bilo još osoba. Ispitivali su ga u vezi suradnje s MUP-om I ZNG-om, gdje I kada im je pomagao, je li donosio kakvu pomoć, te optužbe da je skrivao pripadnike MUP-a I s njima surađivao. Iako je oštećenik negirao sve optužbe, ispitivač Božo Bolić (op.a. Zapovjednik pararedarstvenog odjela milicije u Erdutu) njegovim odgovorima nije bio zadovoljan, psihički ga je  zlostavljao, te naredio mlađem muškarcu pripadniku milicije koji mu je bio podređen da oštećenika šamara I udara bejzbol palicom po tijelu. Pritom se Z.M. morao sa sebe skinuti odjeću, izuti se, a potom leći preko nekog sanduka, a ovaj ga je snažno udarao bejzbol palicom po leđima, stražnjici, tabanima, uslijed čega je pretrpio velike bolove. Za to vrijeme Bolić je govorio da “ga ne štedi”. Isti muškarac potom mu je pokušao kliještima za orahe stegnuti testise, no nije ih obuhvatio do kraja, pa je osjetio manju bol srednjeg intenziteta.

Na upit predsjednika sudskog vijeća o izmijenjenom iskazu o pretrpljenoj boli uslijed zlostavljanja kliještima za orahe u ranijem iskazu ispitivanja svjedoka kada je oštećenik izjavio da je pretrpio velike bolove, uslijed kojih su mu navrle suze, te da je uslijed bolova gotovo zanijemio, svjedok navodi da je doista pretrpio velike bolove uslijed nanošenja udaraca po tijelu bejzbol palicom, no da su nakon svih neposredno pretrpljenih udaraca bolovi u testisima bili nekog srednjeg intenziteta, budući da testise nisu kliještima stisnuli do kraja.

Svjedok navodi da su njegovu suprugu teretili da je pomogla ranjenom MUP-ovcu, te da su izvršili pretres njihove kuće, gdje su pronašli neki medicinski sprej koji su upotrebljavali za liječenje životinja, što su iskoristili kao dokaz protiv oštećenika. Prilikom njegova ispitivanja dovedena je I supruga, koja je također zadobila nekoliko udaraca bejzbol palicom. Prilikom ispitivanja bio je izrazito istraumatiziran, a prisilili su ga I da potpiše neku izjavu koju nije vidio.

Na pitanje branitelja optuženog da opiše osobu koja ga je tukla, oštećenik je naveo da se radi o mladiću malo višeg rasta od njegova (oštećenik je visine oko 173, a optuženi oko 175 cm, težine oko 70-ak kg, u dobi između 25 I 27 godina u vrijeme događaja.  Za vrijeme ispitivanja oštećenik je optuženika vidio 2. puta u životu I nije ga poznavao. Prethodno ga je vidio kako izlazi iz automobila u blizini Erdutskih vinograda. Naknadno je saznao da se radi o Zoranu Vučićeviću.Na pitanje je li poznavao Bolića svjedok je potvrdio, navevši da je Bolić bio nižeg rasta.

Nakon ispitivanja u stanici milicije u Erdutu oštećeniku nije pružena nikakva liječnička pomoć, a  potom je još proveo 22 dana u zatočeništvu u Dardi.

Za vrijeme zatočeništva oštećenik je također bio fizički zlostavljan, a pred njim su tukli I druge zatočenike. Jednog zatočenika ispitivali su I tukli toliko da više nije mogao ni otvoriti oči. Tražio je vode, no drugi zatočenici nisu mu je mogli dati, jer ni oni nisu imali.

Svjedočenje oštećenice Viktorije Madajček

Na upiti zamjenika ŽDO-a što se dogodilo 22. studenoga 1991., svjedokinja navodi da su toga dana po nju došli kombijem. Doveli su supruga I pretresli kuću, tražili sanitet za prvu pomoć, no nisu pronašli. Pronašli su hanzaplast I sprej za rane, koji je imala kako bi mogla djetetu pružiti prvu pomoć. Ti su im predmeti tada oduzeti, te su oboje od kuće potom odvezeni u stanicu milicije, gdje je I ona ispitivana. Prethodno je odvedena u prostoriju gdje je bio Bolić, koji ju je ispitivao.  Prilikom ispitivanja priznala je da je pomogla jednom pripadniku MUP-a koji je bio ranjen na području Aljmaš planine.

Na pitanje optužbe jesu li ti događaji vezani uz događaje u Dalju, svjedokinja navodi da pretpostavlja da je to (njena pomoć ranjenom pripadniku MUP-a) bila  nekoliko dana prije ispitivanja u stanici milicije.

Iz prostorije gdje ju je ispitivao Bolić odvedena je potom u drugu prostoriju gdje je preko nekog sanduka ležao pretučen njen suprug. Tada joj je Bolić rekao da ispruži ruke I da će sada zbog toga što je navodno lagala, dobiti tri vruće I tri hladne. Potom je od muškarca koji se nalazio u prostoriji bejzbol palicom dobila tri slabija, a potom I tri jača udarca po nadlakticama. Posljedice tih udaraca osjeća I danas. Nakon toga oštećenica je puštena kući, a suprug je zadržan u stanici.

Branitelj optužbenog oštećenici je postavio pitanje poznaje li osobu koja ju je tukla. Rekla je da ne zna. A na pitanje je li joj suprug rekao tko je njega tukao, rekla je da je suprug spomenuo nekog dečka Zorana iz Erduta. Ne može se sjetiti prezimena, no zna da ju je tukao po naređenju Bolića.

Obrana pita poznaje li osobu pod imenom Zoran Vučićević, svjedokinja navodi da tu osobu ne poznaje, ali se sjeća da joj je suprug spominjao.

Na pitanje zamjenika ŽDO-a tko je bio u prostoriji kada je fizički zlostavljana, oštećenica navodi da je bio Božo Bolić, dvojica milicajaca I njen suprug.

Nakon što je svjedokinja otpuštena iz sudnice, zamjenik ŽDO-a navodi da ostaje kod prijedloga za ispitivanje svjedoka Siniše Teodorovića, te da bi bio suglasan da se pročita njegov iskaz koji je ovaj iznio u postupku protiv opt. Bože Bolića.

Branitelj je suglasan s dokaznim prijedlogom za ispitivanje navedenog svjedoka.

Predsjednik vijeća donosi potom rješenje kojim se uvažava dokazni prijedlog, te će se daljnja rasprava zakazati naknadno pismenim putem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZLOČIN KOD MOSTA ERDUT BOGOJEVO

OPĆI PODACI:

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-Rz-13/2012

Vijeće za ratne zločine:
sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća
sudac Zvonko Vekić, član Vijeća
sutkinja Miroslav Rožac, članica Vijeća

optuženik: Đorđe Stojaković, izručen iz Irske 17. srpnja 2015. godine, nalazi se u istražnom zatvoru

kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, čl. 122. OKZ RH

optužnica: ŽDO iz Vukovara br. K-DO-30/2010, od 8. prosinca 2010. godine, preuzeta od ŽDO iz Osijeka, br. K-DO-7/2013, od 25. siječnja 2013. godine

zastupnik optužnice: Miroslav Dasović, zamjenik ŽDO iz Osijeka

branitelj: Mrko Cvrković, odvjetnik, izabrani branitelj

žrtve:
tučeni i zlostavljani: Vlado Kovačić i Vinko Miljak

skraćeno iz Optužnice:
Optuženiku se stavlja na teret da je dana 19. studenoga 1991. godine, u večernjim satima, u Republici Srbiji, na području kudeljare i tzv. „cestarske kuće“, u blizini cestovnog mosta Erdut – Bogojevo, nakon što su pripadnici bivše JNA, TO i pridruženih srpskih paravojnih postrojbi, na području pogona „Borovo Commercea“ u Vukovaru, zarobili više stotina hrvatskih branitelja, te organizirano ih autobusima prevezli u logore na području Republike Srbije, kad se jedan autobus zaustavio, kao pripadnik rezervnoj sastava vojne policije bivše JNA, odjeven u SMB odoru s bijelim oprtačima, zajedno sa više nepoznatih pripadnika iste postrojbe, izveo iz autobusa više zarobljenih osoba, gdje su ih, protivno odredbama čl.3.st.1, čl. 13. i 14. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, osobno udario Vladu Kovačića snažno stisnutom šakom u predjel sljepoočnice, od čega je Vlado Kovačić ispao iz autobusa, nakon čega ga je nastavio udarati nogama i gazio po svim dijelovima tijela, a nekoliko trenutaka kasnije mu je potrgao gornji dio odjeće, te ga bacio na tlo, gdje mu je oštricu bajuneta od puške stavio na prsa govoreći: „Ti si mi zaklao ćaću i mater, sada ćeš ti vidjeti kako mi četnici koljemo“, a susjeda Vinka Miljka tukao rukama i nogama obuvenim u vojničke čizme, polomivši mu pri tom rebra, uslijed čega je Vinko Miljak izgubio svijest.

Kršeći pravila međunarodnog prava mučio, nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, te im nanosio ozljede tjelesno integriteta,

Pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Izvještaj s monitoringa
rasprave su održane dana 5. i 6. listopada 2015. godine

5. listopada 2015. godine – otvaranje rasprave, početak dokaznog postupka

Nakon što je Predsjednik Vijeća otvorio zasjedanje, objavio predmet rasprave i sastav Vijeća, utvrđena je istovjetnost opt. Đorđa Stojakovića. Optuženik je primio i razumio pouku o pravima, sukladno odredbi čl. 413.st.2. ZKP/08.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka pročitao je optužnicu br. K-Do-7/2013. od 25. siječnja 2013. godine (preuzetu od ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-30/2010, od 8. prosinca 2010. godine).

Sukladno odredbi čl. 415.st.2. ZKP/08, opt. Đorđe Stojaković se očitovao da je razumio optužnicu. Kao i na pripremnom ročištu , i sada se očitovao da se ne smatra krivim.

Sukladno odredbi čl. 418.st.3. ZKP/08, Predsjednik Vijeća upozorio je Optuženika da će se sve što kaže tijekom izvođenja dokaza smatrati njegovom obranom. Optuženik je izjavio da je razumio upozorenje.

Sukladno odredbi čl. 417.st.1. ZKP/08, stranke postupka održale su svoje uvodne govore.
Zamjenik ŽDO iz Osijeka rekao da je će tijekom dokaznog postupka izvođenjem predloženih dokaza na pripremnom ročištu, a radi se o ispitivanju svjedoka i čitanjem isprava, dokazati da je Optuženik počinio kazneno djelo koje mu se citiranom Optužnicom stavlja na teret.
Branitelj opt. Đorđa Stojakovića je redao da će tijekom dokaznog postupka osporiti navode optužbe.
U dokaznom postupku saslušani su svjedoci:

Svjedok oštećenik Vlado Kovačić,

U vrijeme pada Vukovara nalazio se u tvornici Borovo. Sa kolegom Vjekoslavom Katićem se probijao do Borovo Commercea. U blizini pogona klinastog remenja Vjekoslav Katić je ranjen snajperom. Svjedok oštećenik pomogao je Vjekoslavu Katiću doći do Borovo Commercea, gdje je bila pričuvna bolnica. No, kako je Vjekoslav Katić iskrvario, nedugo nakon dolaska u Borovo Commerc je preminuo.

Zgrada Borovo Commerc žestoko je granatirana s neprijateljske strane. Hrvatski vojnici, medicinsko osoblje, odlučilo se predati. Bio je kaos, ljudi koji su bili u skloništu i pričuvnoj bolnici u Borovo Commerceu izvođeni su van. Svjedok oštećenik i Miro Gojun zamolili su neprijateljske vojnike da iznesu mrtvo tijelo Vjekoslava Katića, što im je dopušteno. Ubrzo je svjedok oštećenik izdvojen od ostalih svojih kolega.

Kolona u kojoj je bio svjedok oštećenik kretala se kroz Borovo Naselje. Put kojim su se kretali bio je u dimu, vidio se plamen. Tijekom toga kretanja kroz Borovo Naselje neki ljudi iz kolone su izdvajani, nakon čega im se gubi trag. U blizini foto – radnje „Lukovski“ jedan vojnik je prišao svjedoku oštećeniku i zatražio od njega osobnu iskaznicu. Psujući pitao ga je što radi s ustašama, pri tome pogrešno čitajući prezime Kovačević umjesto Kovačić. Izdvojio ga je sa strane, što je svjedoka oštećenika uplašilo, no, iskoristio je trenutak nepažnje toga vojnika i ušao u jedan od parkiranih autobusa, u kome su se već nalazili zarobljeni hrvatski branitelji.

Autobusi sa zarobljenicima su se kretali Trpinjskom cestom. Tijekom puta autobusi su zaustavljani, izvođeni su pojedini zarobljenici, nakon čega im se gubi trag. Osobe koje bi zaustavile autobus točno su poimence tražile određenu osobu. Stoga svjedok oštećeni pretpostavlja da su dobili popise od nekoga. U blizini ugostiteljskog objekta „Mali raj“ iz autobusa je izvedena osoba prezimenom Budimir, nadimkom „Kiljo“.
Autobus se kratko zaustavio u Trpinji, nakon čega su nastavili put preko Vere, gdje su osobe, koje su se okupile oko autobusa, zahtijevali da ih puste u autobuse. Vojska, koja je osiguravala autobuse, to je odbila. Tijekom puta autobusom zatvorenici su morali pjevati srpske pjesme, npr. „Tko to kaže tko to laže,…“.

Nakon prelaska mosta Erdut – Bogojevo autobus, u kome je bio svjedok oštećenik, stao je kod „lanare“, gdje je bila vojska u SMB odorama s bijelim i crvenim vezicama na odorama. U autobus su ušle „razne spodobe“. Svjedok oštećenik je pojasnio da su se vojnici, koji su ušli u autobus, prema zarobljenicima ponašali divljački. Neki su bili u vojnim bluzama, neki u vojnim puloverima. U autobusu su bile tri osobe, koje je svjedok oštećenik kasnije prepoznao na fotografijama, Od zarobljenika su tražili da se predstave, da im predaju dokumente. Jedan vojnik je rekao: „Đoko, evo jednog tvog!“.

Svjedok oštećenik poznaje opt. Đorđa Stojakovića, zvanog „Đoko Sodar“, stanovali su na udaljenosti od 100 metara, prije rata. Poznaje optuženika iz viđenja, bio je dobar sa optuženikovim bratom, poznavao je optuženikove roditelje.

Optuženik je udario svjedoka oštećenika šakom u glavu, u predjelu lijeve sljepoočnice. Od toga udarca je svjedok oštećenik ispao iz autobusa. Nakon toga ga je nastavio cipelariti, ruke mu je vezao špagom na leđima. Svjedok oštećenik ne zna koliko je trajalo to mučenje. Optuženik je uhvatio svjedoka oštećenika za prsa, dok je svjedok oštećenik ležao na zemlji. Optuženik mu je rekao: „Ti si mi zaklao ćaću i mater, sad ćeš vidjeti kako mi koljemo“. Tada je netko od osoba koje su ležale uz cestu, u jednom jarku, rekao: „Nemoj klati čovjeka, jer sam ti vidio i oca i majku u Dalju u hangaru“. Na to se optuženik zaustavio, malo se posramio, pitao je: „Što ti Mađar radiš tu?“, nakon čega je rekao da ide provjeriti što mu je sa roditeljima, i da ako nije istina da su dobro da će zaklati obojicu.

Nakon optuženikova odlaska, ostali vojnici su nastavili tući zarobljenike. U jednom trenutku izdana je zapovijed da zarobljenici moraju ići dalje. Ušli su u autobus i odvezeni su u Sremsku Mitrovicu, u zatvor.

Svjedok Dragutin Toth – Arvaj,

Nakon pada Borovo Commercea hrvatski zarobljenici su odvezeni autobusima u logore u Srbiji. Svjedok je bio u Sremskom Mitrovici.

Autobus u kome je bio svjedok zaustavio se kod mosta, na kaldrmi. Misli da su se zaustavili s hrvatske strane Dunava, u blizini mosta Erdut – Bogojevo. Autobus u kome se nalazio bio je drugi u koloni od pet autobusa sa ratnim zarobljenicima. U njegovu autobusu je moglo biti 60 zarobljenika. Vani je bio mrak. Iz autobusa su izlazili jedan po jedan. Sa svake strane vrata stajao je jedna neprijateljski vojnik s drvenom batinom, tako da je svaki zarobljenik prilikom prolaska dobio udarce po leđima, glavi, ramenima, bubrezima,…

Ispred i u okolici autobusa bilo je 30 – 50 neprijateljskih vojnika, pripadnika srpskih paravojnih formacija i pripadnika bivše JNA. Nakon izlaska zarobljenici su morali ići u jedan jarak pored ceste. Jedan mladić Zlatko Sarađen tučen je po ranjenoj nozi. Više od ostalih pretučen je Božo Šoković, iz Zagreba, pripadnik HOS-a. Pretukli su više od ostalih i sina od Branka Šege.

Opt. Đorđa Stojakovića svjedok je prepoznao među onima koji tukli i maltretirali zarobljenike. Poznavao ga je od prije rata. Vidio je da je prijetio jednom čovjeku, koji je živio na „Budžaku“. Optuženik se raspitivao za roditelje. Svjedok je tada rekao optuženiku da ne maltretira čovjeka, objasnio mu je da su mu roditelji živi, da su bili sa braniteljima u Borovo Commerceu. Optuženik je rekao svjedoku da će ubiti i njega. Svjedok je rekao: „Uvjeren sam da smo ja i taj mladić ostali živi iz razloga što je Đorđe pronašao svoje roditelje“ .

Iz autobusa u kome je svjedok bio nitko od zarobljenika nije ubijen, ali su svi dobili batina. Prije ulaska u autobus Božo Šoković i još jedan mladić morali su čistiti krv s ceste, koja je stajala na mjestima gdje su hrvatski branitelji premlaćivani.

Svjedok Petar Gojun,

Nakon pada Borovo Commercea kao hrvatski ratni zarobljenik odveden je u logor. Zarobljenici su iz Borovo Commercea odvedeni pješke kroz Borovo Naselje, ulicom koja se tada zvala „Karla Marxa“, do foto radnje „Lukomski“. Dok su zarobljenici išli u koloni, pojedinci su iz kolone izdvajali i odvodili zarobljenike, nakon čega se zarobljenicima gubit trag. Tako je izveden i Ivica Katić, čiji sin je toga dana poginuo. Osoba prezimenom Lapčević, obratila se Ivici Katiću sljedećim riječima: „Šta je Ivo, sin ti je u drvenom kaputu“.

Ispred foto radnje „Lukomski“ zarobljenici su čekali 2 do 3 sata. Bio je mrak kad su otišli u autobuse i krenuli Trpinjskom cestom. Tijekom puta, na Trpinjskoj cesti, nekoliko puta su zaustavljani, traženi su pojedini zarobljenici. U jednom od tih zaustavljanja tražili su da iz autobusa izađe Budimir, nakon čega je izašao Josip Budimir, kome se gubi trag. Preko Trpinje, Vere su stigli do mosta Erdut – Bogojevo,

Svi zarobljenici su morali izaći iz autobusa. Dok su izlazili dobivali su udarce, nakon čega su morali ići u jedna jarak pored ceste, gdje su ih vezali. Opt. Đorđa Stojakovića je prepoznao po glasu, a vidio ga je još iz autobusa dok je tukao Vinka Miljka. Optuženik je Vinka Miljka najprije napao verbalno, psovao mu je ustašku majku, zašto nije otišao kod brata u Kanadu nego je došao tu ratovati, da će sada vidjeti…. Nakon toga ga je pretukao. Svjedok je u logoru u Sremskoj Mitrovici vidio da Vinko Miljak ne može hodati, da su mu slomljena rebra. Svjedok je čuo da je optuženik pitao jednog zarobljenog mladića odakle je, a kad je čuo da je iz Zagreba, opsovao mu je majku ustašku, „da šta je došao tu ratovat i klat srpsku djecu, da će oni sada doći u Zagreb“ . „Znam, isto tako se sjećam da se obratio jednom starijem čovjeku u dobi od 60 godina kojega je upitao kako se zove i nakon što mu je ovaj rekao da se zove Stjepan i da je iz Borova Sela, na što mu je Đorđe Stojaković rekao da baš takve trebaju i taj stariji gospodin, a sjećam se da je imao naočale te da na naočalama nije imao jedno staklo s nama nije došao u Sremsku Mitrovicu. Njemu je osobno rekao „Ti ostaješ ovdje“. Znam da je Đorđe Stojaković koga god je dohvatio da ga je tukao ispred autobusa, a što sam vidio jer su bila upaljena svjetla od autobusa. Znam da kada smo mi nakon toga maltretiranja koje je trajalo po meni jako dugo ponovno ukrcavani u autobus da smo bili po ulasku u autobus primorani izvaditi sve što imamo iz džepova i znam da je meni osobno tada uzeo 2.000 maraka“ .

Svjedok Željko Pavošev

Nakon pada Borovo Commercea zarobljen je kao hrvatski branitelj. Zarobljenici su vođeni u koloni do mjesta gdje su se nalazili autobusi. Iz kolone su bili izvođeni pojedini branitelji. Svjedok je iz okolice Đakova, stoga mu je jedan njegov kolega rekao da se predstavi kao Marko Katić iz Vinogradske ulice u Vukovaru, da ne kaže odakle je.

Autobus u kome je bio svjedok zaustavljen je kod male napuštene kuće, koja je imala četiri prozora bez stakala. S lijeve strane je bila šumica, vidjela su se neka svjetla iz toga smjera. Kad su zarobljenici počeli izlaziti iz autobusa, izvana su se čuli jauci. Netko od zarobljenika u autobusu je rekao da vani kolju, drugi je pitao gdje prvo bodu,… Svjedok je dopuzao između sjedišta, odmah je počeo dobivati udarce letvom. Nakon par udaraca završio je na masi ljudskih tijela. Osjetio je da osobe, na koje je pao, dišu.

U međuvremenu, dok je trajala tuča zarobljenika, pristiglo je jedno vozilo iz koga je izašao jedan kapetan i stao između zarobljenika u jarku i neprijateljskih vojnika koji su tukli zarobljenike. Kapetan je rekao da su to ratni zarobljenici, da će biti ispitani i prevezeni u centar, odakle će, najvjerojatnije, biti razmijenjeni. Kapetan se svađao sa neprijateljskim vojnicima, ali su na kraju zarobljenici povezani špagom i vraćeni u autobus. Svjedok je završio u Sremskoj Mitrovici, gdje je proveo 277 dana.

6. listopada 2015. godine – nastavak dokaznog postupka

Svjedok Ivan Guzić

Nakon pada Borovo Commercea zarobljen je kao hrvatski branitelj. Nakon izlaska iz prostorija Borovo Commercea neprijateljski vojnici su pregledali hrvatske branitelje, i svi koji su imali iskaznicu HDZ-a odvajani su na jednu stranu, a ostale su odvajali na drugu stranu. Svjedok je bio u toj drugoj grupi, upućen je u smjeru Trpinjske ceste. Kod kavane „Mali raj“ utjerani su u autobuse i odvezeni preko Trpinje, Vese i Dalja do stare kudeljare, gdje su autobusi stali. Svi zarobljenici su morali izaći iz autobusa, nakon čega su pretučeni. Nakon što su pretučeni, zarobljenici su ponovo natjerani u autobuse i odvezeni u logor u Sremskoj Mitrovici.

Vještak dr Boris Dumenčić,

Iz dokumenta „Nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije“, izdanog dana 7. svibnja 1977. godine na ime Vinko Miljak, Vještak je vidio da je oštećenik imao prijelom dva rebra desno i potres mozga. Drugostupanjska liječnička komisija je na temelju tih ozljeda zaključila da kod Vinka Milja postoji trajna 50% invalidnost.

Navedeni dokument ne predstavlja originalnu medicinsku dokumentaciju, već se radi o nalazu i mišljenju drugostupanjske liječničke komisije koja je prema pravilu službe morala takav dokument izdati na temelju medicinske dokumentacije.

Vještak smatra da je nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije dostatan da na temelju takvog dokumenta on – Vještak, na današnjoj raspravi da objektivno mišljenje, jer smatra da je nalaz i mišljenje liječničke komisije iz 1997. godine rezultat uvida članova komisije, tj. liječnika u medicinsku dokumentaciju. Medicinska dokumentacija je uvjet bez koga nije moguće donijeti nalaz i mišljenje.

Svjedok Željko Čolak – Barać,

Nakon pada Borovo Commercea bio je zarobljen sa ostalim hrvatskim braniteljima, bio je ranjen. Išao je u koloni prema Trpinjskoj cesti. Najprije su ih zaustavili ispred trgovine elektromaterijala „Menges“, tu su ih razvrstali i pretresli ih. Na jednu stranu su išli oni koji nisu imali osobne dokumente, među kojima je bio i svjedok. Nakon toga su zarobljenici ušli u autobuse i krenuli prema Trpinji. Svi zarobljenici su morali imati glave spuštene prema dolje, stoga svjedok nije vidio tko je izvučen iz autobusa.

Nakon što su prešli most Erdut – Bogojevo, autobusi su stali kod jedne kućice. Rezervista koji je čuvao zarobljenike u autobusu ih je zlostavljao i izbacio van. Svjedok je u autobusu tučen rukama i nogama, a nakon što su ga bacili iz autobusa završio je na hrpi ljudi, za koje je mislio da su mrtvi. Nakon toga je prišao jedna od zlostavljača, vidio da je svjedok živ, bacio ga na cestu, gdje su ga nastavili tući rukama i nogama, palicama. Svjedok je imao hematom na mozgu, slomljen nos, izbijene zube.

Neprijateljski vojnici su odvukli svjedoka i ostale zarobljenike do kućice, postroji ih i prijetili da će ih strijeljati. Pojavio se jedan oficir, rekao je: „dosta ste ih ubili, vodite ih u autobus“. Bila je rasprava između neprijateljskih vojnika kamo će voziti zarobljenike, u Niš ili Mitrovicu. Zarobljenici su odvezeni u logor u Sremsku Mitrovicu.

Svjedoka su ispred autobusa tukle osobe u vojnim odorama s bijelim oprtačima. Vidio je iz autobusa osobu nadimkom „Top Gan“, u udarali su njegovom glavom po autobusu. Prepoznao je među neprijateljskim vojnicima Stevu Belobabu, koji je sa njim bio u bivšoj JNA u Karlovcu.

Svjedok Petar Tokić,

Nakon pada Borovo Commercea zarobljen je sa ostalim hrvatskim braniteljima. Iz zgrade su prvo izlazile žene i djeca, potom osobe koje su mogle stajati, koji nisu bili ranjeni, a na kraju su izneseni teži ranjenici. Među ranjenicima je bio njegov šogor Luka Gruujić, koji je na nosilima iznesen iz skloništa.

Zarobljenici su išli u koloni do fotografske radnje „Lukomski“, gdje su ih zaustavili i razvrstavali. Svjedoka je izdvojio jedan od braće Lapčević. Nakon pola sata čekanja po zarobljenike su došla tri autobusa. U jednom autobusu je bilo natrpano 100-tinjak ljudi. Zarobljenike su čuvala dva stražara, na početku i na kraju autobusa. Rekli su im da imaju sreće što sa njima u autobusu nije Pantić. Svi zarobljenici su morali sjediti s rukama na zatiljku i glavama spuštenim dolje.

Autobus je zaustavljen kod Živojinove mesnice, prozvan je bio Budimir, na što je iz autobusa izašao Josip Budimir zvani „Kiljo“.

Autobusi sa zarobljenicima zaustavljeni su na srpskoj strani, iza mosta, kod Bogojeva, kod nekih hangara. Zarobljenici su morali izaći iz autobusa jedna po jedan. Ispred autobusa se nalazila grupa od 5 – 6 osoba koja je tukla sve koji su izašli iz autobusa. Svjedok je čuo jauke. Nakon što pretuku jednog zarobljenika izlazi sljedeći, koga također tuku. Sve se to događalo na prednjim vratima autobusa.

Prije izlaska iz autobusa svjedok je vidio na udaljenosti od 3 do 4 metara od autobusa hrpu nabacanih ljudi, na cesti je ležalo 5 od 6 ljudi, cesta je bila krvava. Mislio je d su svi ti ljudi mrtvi. Tučen je rukama, palicama, kundacima, nogama. Dok su ga tukli svjedok nije pao, naslonio se na autobus. Nakon tuče zavezali su mu ruke na leđa i rekli da krene prema hrpi ljudi, da legne na njih. Kad je krenuo netko mu je podmetnuo nogu, pao je na cestu, gdje su ga nastavili premlaćivati.

Nakon nekog vremena su zarobljenike ponovo strpali u autobuse, ali su ih počeli popisivati. Svjedok je odvezen u logor u Sremsku Mitrovicu.

Svjedok Jurica Mužević,

U vrijeme pada Borovo Commercea, u skloništu se nalazila svjedokova supruga. Svjedok je bio je bio jedan od dobrovoljaca za gašenje požara u Borovo Commerceu. Nakon predaje iz skloništa su najprije izašli civili, zatim pokretni hrvatski branitelji, a na zadnje su izneseni teži ranjenici. Izneseno je 20-tak težih ranjenika.

Osobe koje su pomogle u iznošenju ranjenika izdvojene su i odvedene iza Borovo Commercea. Izdvojene osobe su mislili da će ih strijeljati, no, došla su 2 do 3 oficira, koji su to spriječili. Formirana je kolona, koja je išla kroz Borovo Naselje. Kod fotografske radnje „Lukomski“ su čekali autobusi. U autobusu su zarobljenici morali biti sagnuti, gledati u pod. Jedan vojnik, koji ih je čuvao, inzistirao je na tome, posebno kad su prolazili kroz Trpinju. Svjedok pretpostavlja da ih je to spasilo, jer se nije vidjelo tko je u autobusu.

Iza Borova Sela autobus su zaustavile naoružane osobe, htjeli su izvesti zarobljenike iz autobusa, ali je vojnik, koji je čuvao zarobljenike to spriječio. Nakon prelaska mosta kod Bogojeva, nekih kilometar od mosta, autobusi su stali kod cestarske kućice. Osobe koje su zaustavile autobus ulazile su unutra, tražili su dokumente i druge stvari koje su zarobljenici imali kod sebe. Svjedok je imao putovnicu, na što mu je jedna od tih osoba rekla: „Vidi ti hoćeš da putuješ“, nakon čega je putovnicu i osobnu iskaznicu bacio. Te osobe su izbacivale iz autobusa jednog po jednog zarobljenika. Svatko tko je izbačen iz autobusa bio je premlaćen. Osobe koje su bile ispred autobusa premlaćivale su zarobljenike. Svjedok je od batina izgubio svijest. Nakon što su prebili ljude, pobacali su ih u kanal do ceste. Nakon toga pojavio se jedan oficir bivše JNA, koji je tražio da se zarobljenike vrati u autobuse, da se zarobljenici popišu, što je i učinjeno. Svjedok je završio u logoru u Sremskoj Mitrovici.

Svjedok Ivica Lukić,

Uhićen je u Borovo – obućari. Domaći ljudi iz Vukovara izdvajali su branitelje koje su prepoznali. Nakon izdvajanja tim se osobama do danas gubi trag. Posebno loše su prošli oni koji su nosili žute čizme zvane „zenge“, nakon izdvajanja gubi im se trag.

Svjedok je htio krenuti izvlačiti ranjenike, ali ga je spriječila jedna gospođa, tako daje ostao u obućari. Nakon predaje svi su bili smješteni u autobuse, nakon što su bili razdvojeni žene i djeca od muškaraca. Krenuli su prema Trpinji, gdje su autobusi zaustavljeni. U autobuse su ušli domaći Trpinjci, koji su tražili točno određene osobe radi izdvajanja. Ime svjedoka je bilo prozivano, ali se on nije htio javiti, a nisu ga prepoznali. Nakon polasatnog zadržavanja autobusi su krenuli dalje.

Po dolasku u Dalj zarobljenici su morali izaći iz autobusa. Bilo je organizirano lažno strijeljanje, da bi ih potom sve vratili u autobuse. Nakon što su prešli most kod Bogojeva, autobusi su zaustavljeni kod kupališta, odnosno kod skladišta ograđenog žicom. Tko god je odveden do tog skladišta više se nije vratio. Nakon nekog vremena dopustili su im nastavak puta. Svjedok je rekao: „Odvajanjem od domaćih Srba nekako smo se osjećali sigurniji i doista su postojale sve veće šanse za preživljavanje “.

Tijekom transporta ruke zarobljenika bile su vezane žicom, glave su morali držati spuštene prema dolje. „Kasnije sam čuo da su oni koji su prije mene, odnosno prije nas prešli taj isti put, prošli daleko lošije nego mi“ .

Svjedok Zdravko Majstorović,

Nakon pada Borovo Commercea zarobljenici su bili postrojeni u jednu kolonu. Tu je došla jedna osoba s bradom i kokardom i rekla: „Koga znam znam, neću da grešim dušu“. Izdvojio je 6 osoba i negdje ih odveo. Svjedoku nije poznata sudbina tih osoba.

Kolona zarobljenika se kretala ulicom Karla Marxa, dolaskom do INI-ne benzinske crpke uvedeni su u autobuse. Autobusi su bili prepravljeni. Svjedok je sjedio u sredini autobusa, svi su morali imati glavu spuštenu prema dolje.

Kod Bogojeva su zaustavljeni autobusi, svi zarobljenici su morali izaći, reći svoje ime. S desne strane od autobusa bila je neka štanga, ondje su zarobljenici morali doći i tu su im vezane ruke na leđa. Ispred zarobljenika su stale osobe sa šarenim fantomkama, a iza zarobljenika su stale osobe s palicama. Na koga su pokazali taj je bio prebijen. Nakon toga su ponovo vraćeni u autobus, ali su prije toga pred autobusom zarobljenici ponovo bili tučeni. Svjedok je rekao da su primijetili da ih je manje u autobusu nego kad su došli. Svjedok je završio u logoru u Stajićevu.

Svjedok Mićo Mlikotić,

Poznaje opt. Đorđa Stojakovića još iz osnovne škole iz Vukovara. Svjedok je bio u autobusu sa ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea. Nakon prelaska mosta kod Bogojeva autobusi su bili zaustavljeni. U autobus su ušli pripadnici paravojnih postrojbi, maltretirali su zarobljenike. Svjedok je nedugo prije zarobljavanja bio ranjen u nogu. Jedna osoba, koja je ušla u autobus i izbacivala zarobljenike van, pitala je svjedoka zašto sporo izlazi iz autobusa. Nakon što je čuo da je svjedok ranjen, udario je pendrekom po svježoj rani. Svjedok je od udarca pao, nije se mogao ustati. Izvan autobusa nije puno udaran, bio je po strani, a li svatko tko bi prolazio zakačio bi ga ili letvom ili pendrekom.

Svjedok je vidio optuženika ispred autobusa, tražio je roditelje. Od „Karčike“ je čuo da je optuženik mislio da su mu zarobljenici ubili roditelje, te se došao osvetiti. Vidio je trenutak kada je optuženik, obučen u vojnu odoru, s bijelim oprtačima, razgovarao sa jednom osobom, koju je potom pretukao. Radilo se o Vinku Miljku, kome je govorio zašto nije otišao u Kanadu kod brata. Svjedok je sa Vinkom Miljkom bio u logoru u Sremskoj Mitrovici i vidio je da se Vinko Miljak 4 do 5 dana nije mogao podići s poda.

PRESUDA:

Opt. Đorđe Stojaković priznao je počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH. Sud je cijenio priznanje i kajanje, te ga je uz ublažavanje kazne osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

ZAPOČELA RASPRAVA U KAZENOM PREDMETU ZLOČINA KOD MOSTA ERDUT BOGOJEVO

Dana 5. listopada 2015. godine započela je rasprava u kazenom predmetu protiv opt. Đorđa Stojakovića, zbog kazenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH. Optuženiku se stavlja na teret počinjenje ratnog zločina protiv ratniha zarobljenika,  na način da je, nakon pada Borovo Commercea, kod mosta Erdut – Bogojevo, iz autobusa izvukao zarobljenog Vladu Kovačiča i fizički ga zlostavljao, te fizički zostavljao Vinkva Miljka.

Zločin u Lori 2

OPĆI PODACI:

Predmet: Lora 2

Sud: Županijski sud u Splitu

Vijeće za retne zločine:
sudac Vladimir Živaljić, predsjednik Vijeća
sudac Davor Svalina, član Vijeća
sudac Stanko Grbavac, član Vijeća

optuženici:
Tomislav Duić, sudi mu se u odsutnosti (Rješenje Izvanraspravno vijeća Županijskog suda iz Splita od 27. rujna 2011. godine )
Tonči Vrkić, brani se sa slobode
Emilio Bungur, uhićen u kolovozu 2015. godine, nalazi se na izdržavanju kazne zatvora
Ante Gudić, brani se sa slobode
Anđelko Botić, brani se sa slobode

kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, čl. 122. OKZ RH

Optužnica ŽDO iz Splita, od 23. prosinca 2008. godine

zastupnica optužbe: Vesna Beširević, zamjenica ŽDO iz Splita

branitelji:
odvjetnik Hrvoje Alajbeg, branitelj po službenoj dužnosti opt. Tomislava Duića
odvjetnik Nediljko Ivančević, branitelj po službenoj dužnosti opt. Tončija Vrkića
odvjetnik Vinko Burazer, izabrani branitelj opt. Emilia Bungura
odvjetnik Josip Mrklić, branitelj po službenoj dužnosti opt. Ante Gudića
odvjetnik Vinko Gulišija, branitelj po službenoj dužnosti opt. Anđelka Botića

žrtve:
37 zatočenih ratnih zarobljenika – zlostavljani, mučeni, ponižavani
Bojan Vesović, Dušan Jelić, Vlado Savić – umrli ratni zarobljenici od posljedica zlostavljanja

Optuženje:
Optuženike se tereti da su od ožujka do kolovoza 1992. godine u Splitu, i to opt. Tomislav Duić, kao zapovjednik Vojno istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije Hratske vojske, u naravi vojni zatvor «Lora» u Splitu, opt. Tonči Vrkić, kao njegov zamjenik, opt. Emilio Bungur, opt. Ante Gudić i opt. Anđelko Botić, kao stražari u zatvoru, zajedno s neutvrđenim osobama u Vojno istražnom centru, odnosno u Vojnom zatvoru Lora, u kojem su bili zatočeni ratni zarobljenici zarobljeni kao pripdnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi, opt. Tomislav Duić i opt. Tonči Vrkić u navedenom svojstvu dopuštali njima podređenim stražarima, te drugim vojnim i civilnim osobama, ulaz u zatvor, da se prema 37 zatočenih ratnih azrobljenika ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, psihički i fizički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, te i sami u tome sudjelovali, povrijedivši tako odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, te odredbe čl. 76, čl. 86. i čl. 87. Dopunskog protokla uz Ženevske konvencije (Protokola I).

U bloku c Vojnog zatvora Lora, bili su zatočeni neevidentirani ratni zarobljenici, isti su bili svakodnevno premlaćivani nogama, šakama, gumenim i bejzbol palicama, priključivani na struju, odvođeni na lažna strijeljanja, prisiljavani na bludne radnje, prisiljavani da kleče i laju kao psi, namjerno šmrkovima polijevani po ozljedama.
Od posljedica zlostavljanja tri ratna zarobljenika su umrla: Bojan Vesović, Dušan Jelić i Vlado Savić, dok su drugi pretrpjeli ozljede, razderotine, prijeldome rebara, šaka, gornjih i donjih ekstremiteta, psihičke promjene.

Opisanim radnjama optuženicima se stavlja na teret da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Izvještaj s raprave
održane dana 9. i 11. rujna 2015. godine

velika dvorana Županijskog suda u Splitu

9. rujna 2015. godine

U raspravnoj dvorani nazočni: novinari, TV ekipe, obitelj i prijatelji opt. Emilia Bungura, Veselinka Kastratović monitorica suđenja za ratne zločine.

Nakon što je Predsjednik Vijeća predstavio članove Vijeća, utvrdio tko je pristupio na raspravu, predmet raspravljanja, upoznao je nazočne da je branitelj opt. Emilia Bungura dostavio odgovor na optužnicu, koji je dostavljenim svim strankama postupka.

Opt. Tomislav Duić nedostupan je, sudi mu se u odsutnosti temeljem Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2012. godine.

Svi optuženici primili su i razumjeli pismenu pouku o svojim pravima.

Zamjenica ŽDO iz Splita pročitala je optužnicu od 23. prosinca 2008. godine.

Svi optuženici su razumjeli zašto su optuženi. Na pripremnom ročištu, koje je održano 24. lipnja 2015. godine, opt. Tonči Vrkić, opt. Ante Gudić i opt. Anđelko Botić izjasnili su se da nisu krivi za kazneno djelo, koje im se optužnicom stavlja na teret. Upitani na današnjoj raspravi kakav stav zauzimaju u odnosu na djelo koje im se stavlja na teret, ponovili su da nisu krivi, te postavljeni imovinsko pravni zahtjev smatraju neosnovanim.

Opt. Emilio Bungur, koji je uhićen u kolovozu 2015. godine, nije bio nazočan na pripremnom ročištu, na današnjoj raspravi se izjasnio da nije kriv, te postavljeni imovinko pravni zahtjev smatra neosnovanim.

Svi optuženici će svoju obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.
Predsjednik Vijeća upoznao je sve optuženike s odredbom čl. 418.st.3. ZKP, da imaju pravo sudjelovati u dokaznom postupku, postavljati pitanja, prijedlagati dokaze, i sve što kažu prilikom izvođenja dokaza smatrat će se njihovom obranom.
Uvodni govori stranaka:
Zamjenica ŽDO iz Splita rekla je da će optužba tijekom rasprave dokazati, izvođenjem svih materijalnih i personalnih dokaza, da su optuženici počinili kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret.
Branitelj opt. Tomislava Duića rekao je da će obrana dokazati neutemeljenost optužnice. Pridružio se prigovorima koje je u dosadašnjem tijeku kaznenog postupka iznio branitelj opt. Emilia Bungura.
Branitelj opt. Tončija Vrkića rekao je da njegov branjenik nije bio dozapovjednik Vojnog zatvora Lora, nije sudjelovao u radnjama izvršenja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Iz činjeničnog opisa optužnice nije jasno u kojim radnjama je sudjelovao njegov branjenik. Cjelokupno ponašanje njegova branjenika nije bilo maltretiranje zarobljenika, već upravo suprotno. Njegov branjenik je štitio integritet i osobnost zatvorenika.
Branitelj opt. Emilia Bungura rekao je da Sud krši ustavna prava njegova branjenika, da u odnosu na njegova branjenika nema pravomoćnog Rješenja Optužnog vijeća, te je u odnosu na njegova branjenika ovaj postupak nezakonit. Rekao je da se u ovom postupku krši temeljno načelo, a koji glasi da nema djela bez njegova propisivanja u zakonu, a u ovom slučaju primjenjuje se Zakon koji nije donio Hrvatski Sabor. Pitao se što je s ustavnošću. Rekao je da ovo Vijeće za ratne zločine uporno zanemaruje njegove prigovore. Stoga je rekao da predlaže da Vijeće razmotri sve njegove prigovore.
Branitelj opt. Ante Gudića rekao je da je optužnica nezakonita, u cijelosti je poriče. Predloženi dokazi ne ukazuju da bi njegov branjenik sudjelovao u radnjama koje mu se stavljaju na teret. U odnosu na tjelesne povrede i smrtna stradanja ratnih zarobljenika, dokaza za sudjelovanje njegova branjenika u tome nema.
Branitelj opt. Anđelka Botića rekao je da će tijekom dokaznog postupka dokazati da njegov branjenik nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Iz obrane njegova branjenika jasno je da on nije bio u kritično vrijeme u Vojnom zatvoru Lora. Iz iskaza svjedoka vidljivo je da se prema njima postupalo dobro. Optužnica se temelji na iskazima neprijateljskih vojnika koji imaju ideološke razloge za iskaze kakve su dali.
Svi optuženici složili su se s uvodnim govorima svojih branitelja.
Dokazni postupak
Svjedok Miroslav Karin je rekao da je njegovo ime spomenuo Mario Barišić u kontekstu da je svjedok dolazio sa Mariom Barišićem u VIC Lora, da je vidio nešto vezano za transport zarobljenika. Svjedok je rekao da je sto posto siguran da nije dolazio u VIC Loru, stoga nema saznanja o tome.
Svjedok je 1992. godine bio pripadnik Hrvatske vojske, 72. bojne Vojne policije, radio je u Šibeniku, a od proljeća 1992. godine prešao je u Dračevac u Split. Krajem ljeta 1992. godine prešao je u Loru. Siguran je da u kritično vrijeme nije dolazio u VIC Lora. Bio je pripadnik antiterorističke jedinice Vojne policije. Nije sudjelovao u privođenju zarobljenika. Poznaje Milorada Paića, no, sa Paićem nikada nije razgovarao o događajima u VIC Lora.

Svjedok Damir Boršić je rekao da je u kritično vrijeme bio u IV satniji 72. bojne Vojne policije u Šibeniku, na dužnosti zapovjendika vojnog pritvora Kuline. Poznaje Maria Barišića i Milorada Paića, sa njima je došao u Loru. Mario Barišić je bio zapovjednik kriminalističke službe u satniji. Rekao je da ga je pozvao Mario Barišić da ide sa njim i Miloradom Paićem u Loru, gdje je zapovjednik Lore postao Tomislav Duić, da ga svjedok uvede u dužnosti zapovjednika.

Po dolasku u Loru svjedok je prvi put vidio Tomislava Duića, bio je u jednoj kancelariji u Lori. Uputio je Duića koje evidencije treba voditi, da mora urediti prostorije, staviti krevete. Kroz vrata je vidio da u Lori nisu bili adekvatni uvjeti. Na hodniku je vidio dvadesetak zatvorenika, bili su prljavi. Misli da nisu bili u odorama. Na ztvorenicima nije uočio povrede. Svjedoku je predočen dio njegova iskaza iz istrage, gdje je rekao da postoji mogućnost da je u ćeliji vidio poneku modnricu na zatvorenicima, da nije komunicirao sa zarobljenicima.

Nije znao za postojanje bloka c. To je spominjao Mario Barišić, ali svjedok to nije vidio. Predočen mu je dio iskaza iz istrage, gdje je rekao da mu je Mario Barišić pripao i za zarobljenike koji su pretučeni. Svjedok je rekao da je taj iskaz točan.

U Lori je bio još jednom nakon više mjeseci, možda godinu dana. Ponovo je bio sa Mariom Barišićem i Miloradom Paićem. Došli su po pedesetak ratnih zarobljenika, koje su prevezli iz Lore u Šibenik, a potom u Zadar. Većina tih zarobljenika bila je u SMB uniformama. Na zarobljenicima nije vidio ozljede, nitko od zarobljenika mu se nije žalio na ozljede.

Svjedok za svoga boravka u Lori, osim opt. Tomislava Duića, nikoga od ostalih optuženika nije vidio.

Na upit branitelja opt. Tončija Vrkića je li vojni pritvor Kuline u Šibeniku bio u sastavu 72. bojne Vojne policije, kao i Lora, svjedok je rekao da je. U vojnom pritvoru Kuline nije postojao zamjenik zapovjednika vojnog pritvora. Rekao je da je Tomislav Duić bio zapovjednik u Lori u vrijeme oba njegova posjeta Lori.
11. rujna 2015. godine

U raspravnoj dvorani nazočni: novinari, obitelj i prijatelji opt. Emilia Bungura, Veselinka Kastratović monitorica suđenja za ratne zločine.

Supruga Emilia Bungura rekla je da se novinari „NOVA TV“ žale da im nije dopušten ulazak u Sud. Rekla je da su dozvolu za snimanje dobili od Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali je Predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu shvatio da su dozvolu za snimanje dobili samo za prvi dan rasprave.

Predsjednik Vijeća upoznao je nazočne da je Vijeće primilo dva podneska Branitelja opt. Emilia Bungura, od 10. rujna 2015. godine. Jedan podnesak je zahtjev za spajanje obnovljenog i tekućeg postupka u odnosu na opt. Emilija Bungura, a drugi podnesak je zahtjev za izuzeće Vijeća za ratne zločine i Predsjednika Županijskog suda u Splitu.

Slijedom rečenog Vijeće je donijelo Rješenje o odgodi rasprave na neodređeno vrijeme, cjelokupni spis dostavit će se Predsjedniku Županijskog suda u Splitu, a potom i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na odlučivanje o zahtjevu za izuzeće.

zločin u Popovcu, opt. Boško Strajnić i dr

Dana 15. lipnja 2015. godine, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, započela je rasprava u kaznenom predmetu protiv četvorice optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH

skraćeno iz Optužnice:
Optuženicima se stavlja na teret da su zajedno, u razdoblju od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine, u Popovcu, kao sudionici oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH, nakon što je tzv. JNA i lokalne pobunjeničke snage protjerale iz Baranje legalna tijela državne vlasti i okupirale Baranju, pridružili se jedinicama TO Popovac. Opt. Boško Strajnić obnašao je dužnost zapovjednika Štaba TO Popovac, opt. Dragiša Vučenović, opt. Svetomir Milanović i opt. Josip Stanković bili su članovi Štaba TO Popovac. U nakani da na području Popovca onemoguće opstanak nesprskog stanovništva, protjeraju ga i selo Popovac učine etnički čistim srpskim područjem, u Štabu TO donosili odluke i podijelili zadatke. Poduzimali su radnje kojima je stanovništvo nesrpske nacionalnosti iz Popovca bilo podvrgnuto psihičkom i fizičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, pucanju iz streljačkog oružja i bacanju eksplozivnih naprava na kuće, tjerani na prinudni rad, držani u svojstvu talaca, zastrašivani. Sve te radnje suprotne su odredbama čl.3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rada, odredbama čl. 4,5,13. i 17. Dopunskog protokola II i čl. 51.st.1,2. i 3. Dopunskog protokola I. Uslijed navedenih represivnih mjera najveći dio nesrpskog stanovništva Popovca morao je napustiti svoje domove i pobjeći na slobodni dio RH, pri čemu su optuženici pojedinačno sudjelovao u ostvarivanju zajedničkih odluka i zajedničkih ciljeva,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili mu ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, provodili raseljavanje, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora i provodili protuzakonita zatvaranja,

pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin proti civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl.120.st.1. OKZ RH.

OPĆI PODACI:

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-Rz-26/2009

Vijeće za ratne zločine:
sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća
sudac Mario Kovač, član Vijeća
sutkinja Ruža Šamota, članica Vijeća

optuženici: Boško Strajnić, Dragiša Vučenović, Svetomir Milanović, Josip Stanković
svi optuženici su u bijegu, sudi im se u odsutnosti

kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120.st.1. OKZ RH

optužnica: ŽDO iz Osijeka, br. K-DO-8/03, od 16. travnja 2009. godine

zastupnik optužnice: Dražen Križevac, zamjenik ŽDO iz Osijeka

branitelji:
odvjetnica Sanda Pašuld (braniteljica okr. Boška Strajnića)
odvjetnik Marko Lešnjaković (branitelj okr. Dragiše Vučenovića)
odvjetnik Dinko Matijašević (branitelj okr. Svetomira Milanovića)
odvjetnik Dražen Marković (branitelj okr. Josipa Stankovića)

žrtve: (podaci iz Optužnice ŽDO iz Osijeka)
tučeni i zlostavljani: Milan Kramar, Josip Mikec, Stjepan Šumiga, Goran Knez, Zvonko Arlavi, Stjepan Hertarić, Franjo Galinec, Antun Bajus, Zvonko Geto, Milan Đurinjak

zlostavljani i zastrašivani: Ignac Šalamun, Ivan Blešć, Franciska Blešć, Olgica Blešć, Mile Babić, Ratko Bobek, Željko Jurčec

oduzeta imovina: Franjo Broder

Raprava 15. lipnja 2015. godine

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-Rz-20/2014, od 30. travnja 2015. godine, određeno je suđenje u odsutnosti protiv opt. Boška Strajnića, opt. Dragiše Vučenovića, opt. Svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića.

Rasprava je započela čitanjem Optužnice.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka održavo je uvodni govor.

Branitelji svih optuženika ukazali su da, zbog nedostupnosti njihovnih branjenika, ne mogu predložiti dokaze, izuzev onih koji su predloženi po oputužbi. Braniteljica opt. Boška Strajinića je rekla da će dokazati da njen branjenik u kritično vrijeme nije bio zapovjendik štaba TO Popovac, te da nije vršio psihičko i fizičko nasilje nad civilnim stanovništvom. Branitelj opt. Dragiše Vučenovića je rekao da će dokazati da njegov branjenik nije postupio na način opisan u optužnom aktu, niti se njegove radnje i ponašanja mogu podvesti pod zakonski opis kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stnaovništva. Branitelj opt. Josipa Stankovića je rekao da će dokazati da radnje koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret ne predstvljaju radnje izvršenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civlnost stanovništva. Branitelj opt. Svetomira Milanovića je rekao da nije uspio stupiti u kontakt sa svojim branjenikom, ali da za to ima mogućnsoti, i tek nakon toga će biti u mogućnosti očitovati se o odlučnim činjenicama.

Toga dana, u dokaznom postupku, ispitano je pet svjedoka:

Svjedok Milan Kramar je iskazivao o zlostavljanju i tuči koje je preživio u Štabu TO Popovac. Rekao je da su ga tukli opt. Josip Stanković i njegov brat Pero Stanković. Za vrijeme dok su ga tukla braća Stanković, u prostoriji je bio nazočan opt. Boško Strajnić, koji bi klimnuo glavom i nakon toga je dobio batine. U isto vrijeme, u drugoj sobi Štaba TO Popovac, bio je opt. Dragiša Vučenović, koji je radio isto što i opt. Boško Strajnić. Na Badnjak 1991. godine na svjedokovu kuću je bačena bomba. Svjedok je reko da je tučen šakama po bubrezima, da je sljedećeg dana “pišao krv”. Prije njega tučen je Josip Mikec, koji se sljedećeg jutra ubio (objesio).

Svjedok Stjepan Šumiga je iskazivao o zlostavljanju i tuči koje je preživio ispred svoje kuće i u Štabu TO Popovac. Ispred kuće i u Štabu TO Popovac tukao ga je Josip Stanković zvani “Njamco”, po bubrezima i stomaku. Zbog tih udaraca i danas trpi bolove. Opt. Dragiša Vučenović ga je odveo do pravoslavne crkve i naložio mu da ide guliti kukuruz u kuću njegove punice. Hrvati su morali ići na prinudni rad. Hrvati koji su ostali u Popovcu bili su tučeni. Posebno je bilo neugodno kad su počinitelji tih nedjela bili pijani. Opt. Boško Strajnić ga je ispitivao u Štabu TO Popovac, pitao ga je gdje je oružje.

Svjedok Franjo Broder je iskazivao o oduzimanju njegova osobnog automobila  dana 9. rujna 1991. godine. Toga dana u svjedokovu kuću su došli opt. Svetomir Milanović i opt. Josip Stanković, tražili su da im preda automobil. Nakon prijetnji da će ga odvesti u policiju, svjedok im je predao  automobil. Dobio je od njih komad papira na kome je pisalo da se potvrđuje da je njegov automobil marke Mercedes, reg. oznake BM 48-07 oduzet za potrebe TO, odobrenje za oduzimanje dao je Bato Dobrokes, potvrdu su potpisali optuženici Svetomir Milanović i Josip Stanković. No, unatoč tome što je pisalo da se automobil uzima za potrebe TO, svjedok je rekao da je vidio dvojicu optuženika kako se iživljavaju na njegovu automobilu zato što je “ustaški”.

Svjedokinja Dragica Đorđić je iskazivala o lišenju slobode i zlostavljanju njezina oca. Otac je lišten slobode 18. prosinca 1991. godine. Na slobodu je pušten 26. prosinca 1991. godine. U Štabu TO Popovac, gdje je bio jedan dan, tučen je 9 puta. Odvezen je u SUP u Belom Manastiru, gdje je tučen preko 50 puta. U Štabu TO Popovac ga je tukao opt. Dragiša Vučenović, ali je više batina dobio od nepoznatih osoba – izbjelica. Znatno veće zlostavljanje prošao je u SUP u Belom Manastiru, gdje je, u jednom hodniku, morao proći kroz špalir, u kome je dobio batina rukama, nogama, kundacima pušaka. Svjedokinja je rekla da joj je otac rekao da su ga u njegovoj kući šamarali ili “Seljo” – opt. Svetomir Milanović ili “Njamco” – opt. Josip Stanković. Jedne zgode ga je tukao Drago Kovač, koji je promijenio ime u Dragi Kovačević. Tukao ga je metalnom šipkom od rolete po cijelom tijelu.

Svjedok Boris Bolšec je iskazivao o prijetnji koje mu je uputio opt. Dragiša Vučenović u kritično vrijeme. Svjedok je živio u dijelu Popovca koji su zvali “srpski kraj”. Nakon toga svjedok je otišao u roditeljsku kuću, koja se nalazila u drugom dijelu Popovca.  Za opt. Dragišu Vučenovića je rekao da se u kritično virjeme povampirio. Za opt. Svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića zna da su “haračili i pljačkali po Popovcu i okolnim mjestima”. Ima saznanja da su odlazili u zatvor u Beli Manastir i tamo fizički zlostavljali zatočene osobe. Svjedok je otišao iz Popovca nakon pada Policijske postaje u Belom Manastiru. Razlog njegova odlaska nije bila sam prijetnja upućena od opt. Dragiše Vučenovića, već su u to vrijeme svi Hrvati napustili Popovac.

Predsjednik Vijeća predočio je nazočnim strankama i sudionicima postupka, da su varaćeni pozivi s naznakom da su u “umrli” oštećenici Zvonko Arlavi, Ivan Blešć, Stjepan Hertarić, MIlan Đurinjak, te svjdoci Miroslav Vadlja, Tomo Jakopec i Radinka Lončarić. Uz suglasnost stranaka pročitani su njihovi iskazi, koje su dali u istrazi.

U nastavku dokaznog postupka, održanog 10. srpnja 2015. godine, ispitani su:

Svjedok Goran Knez  je preživio teška zlostavljanja, batine, maltretiranja, od kojih i danas ima posljedice. Rekao je da je puno puta davao iskaz o kritičnim događanjima u Popovcu, te da je uslijed toga imao i ima zdravstveni problema. Rekao je da su ga 1992. godine tukli “Njamco” i “Seljo”. Bio je zatvoren i tučen zajedno sa Zvonkom Geto. Morali su staviti ruke na stol, nakon čega su ih telefonskim kablovima tukli po rukama, leđima, glavi.  Tukao ga je i Dragiša Vučenović.

Svjedok je rekao da nikada nitko nije posebno govorio o pokojnom Josipu Mikecu, koji je puno dao za Hrvatsku. Živio je sa bakom i starijim roditeljima. Uslijed maltretiranja, mučenja, zlostavljanja, Josip Mikec je izvršio samoubojstvo vješanjem. Njegovo tijelo je pronašla pokojna Manda Pavlović, visilo je na čardaku.

Svjedok je rekao da su u Popovcu ubijeni Andrija Jakopec, koga je osobno sahranio, sjeća se da je imao ranu od metka posred čela. Vidio je ubijene bratiće Mirka i Slavka Ban. Vidio ih je u zgrčenom, čučečem položaju, mrtve, u fekalijama i mokraći, slika je bila užasna. Ubijena je i Dorotea Vadlja. Ubijen je i Stevo Čizmar, u kanalu. Prema svjedokovim saznanjima za smrt Steve Čizmara osuđen je Jovo Đukić.

Svjedok Željko Jurčec je rekao da je dobio “malo batina od selje i Njamce, na samom početku okupacije. Batine je dobio kod kuće i dolje kod pravoslavne crkve u Popovcu.

Razloga za tuču nije bilo, tukli su ih “reda radi”. Desetak ljudi je dovedeno u neposrednu blizinu pravoslavne crkve u Popovcu, svi su dobili batina. Svjedok je dobio šamar ili dva od Drage Kovača. Jedan Rom iz Darde cipelario je Zvonka Arlavija. Stjepan Šumiga je također bio tučen. Mili da ga je tukao “Seljo”, ali nije posve siguran.

Dana 2. rujna 2015. godine rasprava je započela iznova, zbog promjene člana Vijeća .

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku:
sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća
sudac Ante Kvesić, član Vijeća
sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća

Nakon objave predmeta rasprave i sastava Vijeća, konstatirano je da se protiv okr. Boška Strajnića, okr. Dragiše Vučenovića, okr. Svetomira Milanovića i okr. Josipa Stankovića, provodi suđenje u odsutnosti, temeljem Rješenja Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-Rz-20/2014. od 30. travnja 2015. godine.

Nakon što je utvrđen identitet okrivljenika, Zamjenik ŽDO iz Osijeka je pročitao optužnicu br. K-DO-8/03, od 16. travnja 2009. godine.

Konstatirano je da su Zamjenik ŽDO iz Osijeka i branitelji optuženika iznijeli svoje uvodne govore identično kao na raspravnom zapisniku od 15. lipnja 2015. godine.

Na početku dokaznog postupka, uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi ispitanih svjedoka.

Svjedok Branko Berberović je rekao da je, u kritično vrijeme, okr. Boško Strajnić bio komandant Štaba TO Popovac. Okr. Dragiša Vučenović je bio komandir voda – odjeljenja. Okr. Svetomir Milanović je radio u Mjesnoj zajednici Popovac. Postojala je suradnja Mjesne zajednice i Štaba TO Popovac. Svjedoku nije poznato što je okr. Milanović točno radio. Okr. Josip Stanković, zvani „Njamco“, bio je „vezan uz Štab TO Popovac“, no, svjedoku nije poznato što je točno radio. Savjet Mjesne zajednice Popovac je činilo 10 – 12 osoba, dok je Štab TO imao veći broj članova.

Svjedok je rekao da može sa sigurnošću reći da okr. Svetomir Milanović i okr. Josip Stanković nisu mogli sami donositi odluke. Mogli su utjecati na neka zbivanja, ali nisu mogli samostalno odlučivati.

Jedne zgode Svjedok je pomagao stricu popraviti ogradu. Od njega su tražili da tuče Ratka Bobeka, koji je doveden u Štab TO. Svjedok je rekao da je odbio tući Ratka Bobeka, rekavši da Bobek ne može biti „boksačka vreća“.

U odnosu na privođenje Stjepana Hektarića, Svjedok je rekao da je Stjepan Hektarić tjeran zapaliti zastavu. Od svjedoka je traženo da tuče Stjepana Hektarića. Svjedoku je bilo poznato da je zet Stjepana Hektarića „bio ekstreman“ . Tom zgodom je pitao Stjepana Hektarića gdje mu je zet.

Druge zgode je bio upućen zajedno sa Milanom Šarićem privesti Stjepana Hektarića u Štab TO. Putem do Štaba Stjepan Hektarić se svađao sa njima, nakon čega ga je Svjedok „udario nogom u dupe“ . U Štabu TO ih je dočekao okr. Dragiša Vučenović, bio je u pijanom stanju, ljutio se na Svjedoka i Milana Šarića, jer su bili previše blagi prema Stjepanu Hektariću. Svjedok je rekao da je spriječio osobu imenom Stanoja, zvani „Bosanac“, da ponovo puškom udari Stjepana Hektarića, kad je iz spremišta morao donijeti drva u Štab TO Popovac.

Svjedok je rekao da je okr. Dragiša Vučenović „pucikao“ – nagovarao ljude da fizički napadaju mještane Popovca, a Svjedoku je prijetio vojnim sudom.

Jednom zgodom u Štab TO bili su privedeni Stjepan Šumiga i Željko Jurčec, zvani „Švabo“. Svjedoka su poslali do kuće punice okr. Dragiše Vučenovića, gdje su rečena dvojica civila morali kruniti kukuruz. Od Svjedoka su tražili da tuče Stjepana Šumigu. Svjedok je rekao da je na Stjepanu Šumigi vidio tragove zlostavljanja, bio je natečen, desno ili lijevo oko mu je bilo podliveno krvlju. Vidio je da je Stjepan Šumiga uplašen. Svjedok je rekao da je i on bio uplašen, jer mu je okr. Dragiša Vučenović prijetio vojnim sudom. Svjedok je rekao da je pitao Stjepana Šumigu koji ga zub boli, jer je natečen, ponudio mu je da mu izvadi zub koji ga boli, kako bi mu pomogao.

U Popovcu su živjela braća Bajus. Ante Bajus je bio traktorista. Svjedok je rekao da je Ante Bajus bio priveden u Štab TO, na ispitivanje, gdje su ga tukli okr. Svetomir Milanović i okr. Josip Tanković. Ante Bajus je od udaraca pao na tlo, pri čemu je rekao „samo me danas tucite, sutra će vas moji“ .

Svjedoku je poznato da su na katolički Uskrs 1992. godine, u kuću Ignjaca Šalamona došli Stojan Pavlović, okr. Boško Strajnić i okr. Dragiša Vučenović. Okrivljenici Boško Strajnić i Dragiša Vučenović tukli su Ignjaca Šalamona. Svjedok je čuo od sina Ignjaca Šalamona, Adama, koji je došao u kuću svjedokovih roditelja, da je Ignjac Šalamon tučen. Adam Šalamon je molio Svjedoka da im pomogne ishoditi potvrdu o izlasku iz Baranje i odlasku na neokupirani dio Hrvatske.

Svjedok je rekao da je zbog proteka vremena neke stvari već zaboravio. Napomenuo je da on nije bio u svađi ni sa kim u selu. Bio je oženjen Hrvaticom, kojoj su rekli da je ustaškinja.
Vijeće je izvelo materijalne dokaze čitanjem dokumentacije (19 dokumenata: potvrda, zapisnika o sekciji, zapisnika o mrtvozorstvu, odobrenja, presudu Županijskog suda u Osijeku, br. K-rz-39/08 od 7. srpnja 2009. godine i presudu Vrhovnog suda RH br. I Kž 818/09 od 9. veljače 2010. godine). Izvršen je uvid u izvatke iz prekršajne i kaznene evidencije na ime svih okrivljenika.
Zamjenik ŽDO iz Osijeka predložio je da se današnja rasprava prekine zbog preciziranja optužnice, a s obzirom na iskaz danas ispitanog Svjedoka.

U nastavku rasprava, dana 8. rujna 2015. godine, konstatirano je da su branitelji svih optuženika primili izmijenjenu optužnicu ŽDO iz Osijeka br. K-DO-8/03,od 4. rujna 2015. godine.

U završnim govorima:

Zamjenik ŽDO iz Osijeka rekao je da je tijekom postupka dokazano da su optuženici počinili kaznena djela koja im se izmijenjenom optužnicom stavljaju na teret. Iz izvedenih dokaza vidljivo je da su optuženici postupali na način opisan u optužnici. Dokazano je da su kao pripadnici Štaba TO i kao članovi TO Popovca podizimali radnje s ciljem protjerivanja nesprskog stanovništva, kako bi taj prostor učinili etnički čistim. Na taj način bi se stvorili pretpostavke za odvajanja toga dijela Republike Hrvatske i pripajanje Republici Srbiji. Zamjenik ŽDO iz Osijeka je rekao da su optuženici svojim radnjama ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela, te su povrijedili odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, odnosno odredbe Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. Zbog toga je predložio da se optuženike proglasi krivima, te im se izreknu kazneno pravne sankcije imajući u vidu generalnu i specijalnu prevenciju.

Braniteljica opt. Boška Strajnića rekla je da se obrana nalazi u nezavidnoj situaciji s obzirom na činjenicu da ovlašteni Tužitelj dva desetljeća prikuplja dokaze za ovaj postupak, dok branitelji ne mogu komunicirati sa svojim branjenicima, koji su nedostupni. Kako obrana nije mogla ostvariti kontakt sa svojim branjenikom, nije bila u situaciji predložiti valjane dokaze. Od kritičnog događaja prošlo je više od 20 godina, svjedoci su o odlučnim činjenicama, u odnosu na njezina branjenika, različito iskazivali. Ukazala je da na materijalnim dokazima nema niti jednog potpisa njezina branjenika, a tamo gdje se potpis nalazi dokumentacija nije iz inkriminiranog razdoblja. Braniteljica smatra da se svjedočki iskazi temelje na mišljenju svjedoka a ne na okolnsotima koje su svjedoci vidjeli ili čuli. Stoga je predložila da se njezin branjenik Boško Strajnić oslobodi.

Branitelj opt. Dragiše Vučenovića rekao je da iz izvedenih personalnih dokaza ne proizlaze radnje koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret. Njegov branjenik nije imao zapovjedne ovlasti, nije postupao prema svjedoku Kramaru kako je to opisano u optužnici. Svjedok Jurčec izjavio je da nije pretučen u prostorijama Štaba TO nego je neke druge zgode dobio batina od opt. svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića. Branitelj je rekao da se u radnjama njegova branjnika nisu ostvarila objektivna obilježja kaznenog djela koja mu se stavljaju na teret. Neodrživa je teza optužbe da su u radnjama njegova branjenika, kao i ostalih suoptuženika, ostvarene s ciljem onemogućavanja daljnjeg života u selu Popovac svim osobama nesrspke nacionalnosti. Poneki svjedoci su iskazivali da su se tijekom noći okupljali s otuženicima u lokalnom kafiću. Radnje koje su poduzeli pojedini optuženici prema oštećenicima nemaju takav intenzitet koji bi ukazivao na povrede odredbi Ženevskih konvencija. Stoga je predložio da se njegov branjenik Dragiša Vučenović oslobodi kazneo pravne odgovornosti primjenom načela in dubio pro reo.

Branitelj opt. Svetomira Milanovića rekao je da se slaže s tezom optužbe da su ne samo u selu Popovac, već na cjelokupnom okupiranom području RH,  pripadnici paravojnih skupina postupali s ciljem progona nesrpskog stanovništva. Međutim, to se ne može protegnuti na njegova branjenika. Naglasio je da je pogrešan stav zastupnika optužbe kako bi optuženike, pa tako i njegova branjenika valjalo proglasiti krivima, izreći im kazneno pravnu sankciju sa svrhom specijane i generalne prevencije. Ovakvo traženje danas nije moguće. Nadalje, ne postoji niti jedan dokaz, iskaz svjedoka, da je njegov branjenik psihički ili fizički zlostavljao ikoga od svjedoka. Izostali su konkretni dokazi o radnjama njegova branjenika, a kako nije bio u prilici suprotstaviti iskaze svjedka iskazu opt. Milanovića, do nije mogao niti predlagati dokaze koji bi otklonili svaku sumnju da je njegov branjenik postupao s ciljem protjerivanja nesrpskog stanovništva s područja Popovca. Stoga je predložio da se njegov branjenik Svetomir Milanović oslobodi kazeno prvne odgovornosti.

Branitelj opt. Josipa Stankovića rekao je da iskaz ispitanog svjedoka branka Berberovića ukazuje na radnje njegova branjenika, a iskaz ovog svjedoka potvrđen je iskazima preostalih ispitanih svjedoka. Stoga moli sudsko Vijeće za blagost prilikom odmjeravanja kaznenopravne sankcije.

Predsjednik vijeća objavio je da je rasprava zaključena.  Vijeće je Rješenjem objavio da će presud abiti javno objavljena dana 10. rujna 2015. godine u 12,30 sati.

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA:

Presudom K-Rz-26/2009, objavljenom 10. rujna 2015. godine, svi optuženici su proglašeni krivima I osuđeni na kazne zatvora u trajanju od:

opt. Boško Strajnić 3 godine; opt. Dragiša Vučenović 3 godine; opt. Svetomir Milanović 2 godine, opt. Josip Stanković 2 godine.