Vijesti

Platforma 112: Priopćenje i Izvještaj o nasljeđu rata

Povratak

Europska unija pristupanjem Republike Hrvatske dobiva članicu koja joj kao autentičnu dodanu vrijednost donosi nedavno iskustvo rata, kao i društvene, političke te ekonomske tranzicije. Dok se Hrvatskoj, prvenstveno mlađim, obrazovanim profesionalcima otvaraju prilike o kojima su samo mogle sanjati prethodne generacije, mnogi se građani i građanke i na dan ulaska RH u EU puno lakše prepoznaju među gubitnicima svih promjena u protekla dva desetljeća, popraćenima brojnim nepravdama. Mnogo je još izazova u borbi za demokraciju i poštivanje ljudskih prava, a ne smije se zaboraviti na nužnost iskazivanja solidarnosti sa svim žrtvama rata, nasilja i tranzicije.

Pročitajte priopćenje Platforme 112 i Izvještaj o nasljeđu rata:

Miraz Platforme 112 za ulazak u EU: Iskustvo rata i tranzicije, solidarnost sa žrtvama i borba za demokraciju i ljudska prava

Izvještaj o otvorenim pitanjima vezanim uz nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnju mira u trenutku pristupanja RH EU

Javna rasprava o obeštećenju civilnih žrtva rata, Zagreb 17. lipanj 2013.

17. LIPNJA 2013. godine u Zagrebu je održana javna rasprava povodom činjenice da će se ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., započeti s primjenjivanjem Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela koji uređuje pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom uz primjenu sile ili povredom spolnog integriteta ili dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom kojim je prouzročena smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušenje zdravlja jedne ili više osoba pri čemu Republika Hrvatska naknadu daje na načelima društvene solidarnosti i pravednosti.

Od 1. srpnja ove godine žrtve različitih oblika nasilja u Hrvatskoj moći će potraživati naknadu štete od svojih počinitelja, odnosno od države, uz uvjet da zahtjev za odštetom podnesu u roku 6 mjeseci nakon počinjenja kaznenog djela, istaknuto na današnjoj raspravi u organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

Po zakonskim odredbama, to se odnosi samo na žrtve koje će teškim kaznenim djelima biti izložene nakon 1. srpnja, a ratno je razdoblje od prije dvadesetak godina – isključeno.

Iz Documente stoga traže preispitivanje mogućnosti da se Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela proširi odredbama o naknadi štete civilnim žrtvama rata kojima, po ocjeni voditeljice Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Vesne Teršelič, nisu priznate patnje i naknade zbog neučinkovitosti procesuiranja ratnih zločina u Hrvatskoj.

“Od 1. srpnja zakonski će biti osnovan fond za naknadu štete žrtvama nasilja kakav nikada nije uspostavljen za civilne žrtve rata u Hrvatskoj kojih je, prema istraživanju Documente, između 4 i 8 tisuća”, upozorila je Emina Bužinkić iz Documente.

Obitelji usmrćenih u ratu, koje su podnijele tužbu na hrvatskim sudovima, u 89 posto slučajeva izgubile su parnicu, te danas plaćaju visoke parnične troškove između 5 i 110 tisuća kuna. Oni, pak, koji su podnijeli tužbu zbog materijalnih gubitaka u ratu, plaćaju i do 200 tisuća kuna troškova sudovima zbog izgubljene parnice, rekla je Bužinkić.

Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela donesen je na temelju Europske konvencije o kompenzaciji žrtava kaznenih djela nasilja, koja obvezuje države članice na osiguranje kompenzacije štete u slučajevima namjernih kaznenih djela i usmrćenja uslijed počinjenja nasilnih djela.

Više o civilnim žrtvama vidi ovdje. (Centar za mir)

ili na stranicama Documente – Zagreb.

Više o kampanji za prava civilnih stradalnika

….http://www.civilnezrtve.hr/

Prenosimo: PRESUDA STANIŠIĆU I SIMATOVIĆU U “MRAČNOM PODRUČJU” MEĐUNARODNOG PRAVA

Zašto se francuska sutkinja Mišel Pikar nije složila sa “izolovanom analizom” većine u Pretresnom veću koja je donela oslobađajuću presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću uprkos dokazima da su osnovali, podržavali i kontrolisali jedinice koje su činile zločine

Prošlonedeljna presuda kojom su bivši čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović oslobođeni odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem etničkog čišćenja velikih delova Hrvatske i BiH doneta je glasovima sudija Alfonsa Orija/Alphons Orie i Elizabet Gvance/Elizabeth Gwaunza, dok je u manjini ostala sutkinja Mišel Pikar/Michele Picard. Ona je u suprotnom mišljenju, priloženom uz presudu, obrazložila svoje suštinsko neslaganje sa odlukom većine.

Po francuskoj sutkinji mnogi nalazi presude “ne odražavaju realnost” kad je u pitanju umešanost optuženih u zločine. Za razliku od većine koja smatra da se predočeni dokazi mogu interpretirati na različite načine tako da jedini razuman zaključak ne može biti da su Stanišić i Simatović imali nameru da ostvare ciljeve udruženog zločinačkog poduhvata, Pikar smatra suprotno: Da svaka razumna analiza velikog broja dokaza ukazuje da su optuženi zajedno sa drugima delili nameru da se putem deportacije nesrba ostvari srpska kontrola nad velikim delovima Hrvatske i BiH.

Ona smatra da “čvrsta podrška” i “bliske veze” koje su optuženi održavali sa policijskim i paravojnim jedinicama koje su činile zločine pokazuje njihovu “ključnu ulogu” u procesu etničkog čišćenja teritorija koje su Srbi smatrali svojim. Smatra da većina nije sagledala “celovitu sliku” već je dokaze analizirala “izolovano” zbog čega je došla do pogrešnih zaključaka.

Analizirajući geografski i hronološki sled događaja, Pikar se prvo osvrnula na ulogu optuženih u SAO Krajini. Ukazala je na saradnju i uticaj koji su imali na bivšeg lidera krajinskih Srba Milana Martića i njegovu “Miliciju Krajine”, koja je učestvovala u ubistvima i deportaciji 80 do 100 hiljada Hrvata. Dokazi, po njoj, ukazuju da su operativci DB Srbije imali ključnu ulogu u krajinskim dešavanjima, navodeći primer Dušana Orlovića koji je kao šef DB Krajine izveštaje podnosio Stanišiću. Podseća i na zaključak Pretresnog veća da su optuženi “morali znati” za zločine u Krajini i dodaje da su i pored toga nastavili da pomažu Martića i “Miliciju Krajine”. Zato je, smatra, jasno da su Stanišić i Simatović delili nameru Martića, koji je inače pred Tribunalom osuđen na 35 godina zatvora, da se Hrvati nasilno i trajno proteraju iz Krajine. Zanimljivo je da se u presudi Martiću na popisu učesnika udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem etničkog čišćenja Krajine navode i imena Jovice Stanišića i Franka Simatovića.

Kad je reč o zločinima u SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem (SBZS), tu se odgovornost optuženih, po sutkinji Pikar, može jasno iščitati iz njihove trostruke linije kontrole događaja. Prvo, preko predsednika samozvane srpske oblasti Gorana Hadžića, koji je prema izvedenim dokazima, između ostalog i po iskazu pokojnog vođe krajinskih Srba Milana Babića, bio pod “potpunom kontrolom Stanišića”. Drugo, putem veze optuženih sa Srpskom dobrovoljačkom gardom Željka Ražnatovića Arkana koja je učestvovala u ubistvima i deportacijama nesrba iz tog područja. Sutkinja Pikar podseća da je DB Srbije 1994. i 1995. godine plaćala, snabdevala i raspoređivala pripadnike Arkanove jedinice, uglavnom po bosansko-hercegovačkom ratištu. Pored toga, objasnila je, postoje iskazi svedoka koji su tvrdili da im je Arkan govorio da mu je “šef Jovica Stanišić”, kao i da je imao iskaznicu DB Srbije i predstavljao se kao njen pripadnik. I, konačno, Pikar navodi da su optuženi kontrolisali situaciju u Istočnoj Slavoniji preko visokih policijskih zvaničnika SBZS Ilije Kojića i Radoslava Kostića, koji su bili saradnici DB Srbije.

U delu presude koji se bavi zločinima u BiH zaključuje se da su pripadnici jedinice DB Srbije “Crvene beretke” u proleće 1992. godine počinili ubistva i proterivanja u Bosanskom Šamcu, a potom su učestvovali u deportacijama i prisilnim premeštanjima nesrba u Doboju. Većina je, međutim, oslobodila Stanišića i Simatovića krivice jer njihova namera, navodno, nije bila da se počine zločini već da se uspostavi srpska kontrola nad tim mestima. Pikar u suprotnom mišljenju ističe da su “Crvene beretke” iz kampa DB Srbije u Pajzošu upućene u Bosanski Šamac po nalogu optuženih, kao i da su ih potom poslali u Doboj iako su znali za njihove prethodne kriminalne radnje. Sve to, po njoj, ukazuje na nameru da se zločin počini. Pikar, dalje, ukazuje na nalaze većine da su “arkanovci”, pripadnici jedinice koja je imala “čvrste veze sa DB Srbije”, počinili zločine ubistva, deportacije i prisilnog premeštanja u Zvorniku. Optuženi su, smatra, situaciju u Zvorniku kontrolisali i preko ljudi iz lokalne vlasti, bliskih srpskoj tajnoj službi, poput komandanta TO Marka Pavlovića, po čijem su naređenju proterivani Muslimani iz Zvornika.

U zaključku suprotnog mišljenja francuska sutkinja navodi sledeće: Prvo, da je DB Srbije na čelu sa optuženima osnovala “bar jednu” paravojnu jedinicu – “Crvene beretke” – koja je činila “osnov etničkog čišćenja” u Hrvatskoj i počinila zločine sa ciljem proterivanja nesrba sa šireg područja zahvaćenog ratom. Drugo, da su optuženi osnovali kampove za obuku “Crvenih beretki” i drugih jedinica, poput “Martićeve milicije”, koje su činile zločine. Zatim, da su angažovali “Crvene beretke” u vojnim operacijama iako su znali da su u prethodnim akcijama njeni pripadnici činili zločine. Da su imali kontrolu nad osobama koje su “direktno odgovorne za etničko čišćenje” poput Hadžića, Martića i Arkana, kao i da su aktivno sarađivali sa Karadžićem i Mladićem tako što su obučavali njihove ljude za napade u kojima su nesrbi proterivani. I, konačno, da su sve radili sa svešću da se zločini čine i da će biti počinjeni.

Iako smatra da su zaključci presude kojom je bivši načelnik Generalštaba VJ Momčilo Perišić oslobođen odgovornosti za pomaganje zločina vojski bosanskih i krajinskih Srba “suviše ograničeni”, francuska sutkinja navodi da bi i po tom “ograničenom” standardu takozvane konkretne usmerenosti Stanišić i Simatović morali biti osuđeni, jer su imali “direktnu kontrolu” nad “Crvenim beretkama” i pružali značajnu pomoć drugim jedinicama, tako da su njihove aktivnosti bile “konkretno usmerene” na počinjenje zločina.

Ako se i pored svega ne zaključi da su Stanišić i Simatović pomagali i podržavali zločine u Hrvatskoj i BiH, međunarodno pravo, smatra sutkinja Pikar, ulazi u “mračno područje” u kojem, kako je 1949. godine govorio američki sudija Robert H. Džekson/Jackson, “zakon zastrašuje samo male ljude i u obzir uzima samo sitna nedela”.

Članak je preuzet s portala Agencije Sense.
http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/presuda-stanisicu-i-simatovicu-u-quotmracnom-podrucjuquot-medjunarodnog-prava.25.html?cat_id=1&news_id=15004

Priopćenje povodom prvostupanjske presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Stanišić i Simatovića

U Zagrebu, 30. svibnja 2013.

Priopćenje povodom prvostupanjske presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Stanišića i Simatovića

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju 30. svibnja 2013. izrekao je prvostupanjsku presudu u predmetu protiv Jovice Stanišića, bivšeg načelnika Službe državne bezbednosti Srbije i Franka Simatovića, bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije Službe državne bezbednosti, oslobodivši ih po svim točkama optužbe za zločine počinjene nad nesrbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine.

Prema današnjim zaključcima većine članova sudskog vijeća, pod predsjedanjem suca Oriea, uloga Jovice Stanišića i Franka Simatovića svodila se isključivo na organiziranje sudjelovanja jedinica Državne bezbednosti za posebne namjene Srbije (Crvene beretke), Škorpiona, Srpske dobrovoljačke garde, na čijem čelu je bio Željko Ražnjatović Arkan i Policije SAO Krajine, u ratnim operacijama na području BiH i Hrvatske, pružanje logistike i financiranje istih uz podršku uspješnom zauzimanju Vukovara te uspostavljanju i održavanju kontrole nad okupiranim područjima.

Zločini koje su počinjeni, izvan rauzmne sumnje, od strane pripadnika svih gore navedenih srpskih jedinica nisu pripisani optuženima čelnicima Državne bezbednosti Srbije.

Na tragu današnje odluke Haaškog suda dolazimo do poraznog zaključka kako nitko od pripadnika državnog vrha Srbije, uz izuzetak nižih zapovjednika JNA (Miodrag Jokić i Pavle Strugar / “Dubrovnik”, Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin / “Vukovarska bolnica”), nije osuđen sa zločine počinjene na teritoriju RH-a. Još uvijek se očekuje prvostupanjska odluka u predmetu Vojislava Šešelja za zločin počinjen na Ovčari.

Za zločine iz optužnice, kojima se teretilo Simatovića i Stanišića, a počinjeni su na terirtoriju Republike Hrvatske, hrvatsko pravosuđe je pokrenulo kaznene postupke koji su u nekoliko predmeta rezultirali osuđujućim presudama u odsutnosti optuženika (zločini u Baćinu, Saborskom, Škabrnji, Dalju, Erdutu).

Nažalost i kod tih predmeta svjedocima smo tek deklarativnog utvrđenja kaznene odgovornosti koja u konačnici neće rezultirati materijalnim obeštećenjem žrtava i njihovih srodnika.

Podsjećamo, optužnica je Stanišića i Simatovića teretila, temeljem udruženog zločinačkog pothvata, te svih drugih oblika individualne kaznene odgovornosti, za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske (Baćin, Cerovljani, Dubica, Saborsko, Poljanik, Lipovača, Škabrnja, Bruška, Dalj, Erdut, Dalj Planina, Erdut Planina, Klisa, Bijelo Brdo, Ćelije, ….) i BiH.

Prema navodima optužnice, Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Milan Martić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Željko Ražnjatović Arkan, Vojislav Šešelj, … identificirani su uz optuženike kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja nesrba s teritorija Hrvatske i BiH.

Ovom prilikom izdvajamo dva haška predmeta, i to protiv Milana Martića i Milana Babića, gdje je pravomoćno utvrđeno promicanje zajedničke svrhe udruženog zločinačkog pothvata, trajnog uklanjanja nesrba s dijelova teritorija RH-a, sa sljedećim sudionicima: Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko “Frenki” Simatović, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković.

I ovom prilikom apeliramo na institucije kaznenog progona u Hrvatskoj i Srbiji da se temeljem prikupljenih dokaza, izvedenih pred prvostupanjskim vijećem MKSJ-a, procesuiraju počinitelji ratnih zločina i na taj način pruži satisfakcija obiteljima žrtava.

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Mladen Stojanović, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Humanitarna akcija “PLESNJAK ZA GABI”

Centar za mir zajedno s Udrugom “Od mene za tebe” i športsko plesnom udrugom “Feniks” organizira humanitarno plesnu zabavu za prikupljanje pomoći četverogodišnjoj osječanki Gabrijeli Varvodić koja mora na složenu operaciju srca u Linz.

Zabava pod nazivom “Plesnjak za Gabi” održat će se u Šećeranskom domu, dana 8. lipnja 2013. s početkom u 20 sati. U glazbenom dijelu programa nastupit će Zita i Zdenko Rončević te tamburaški sastav “Zlatni klas”. Cijena ulaznice je 10 kuna. Sav prihod od prodanih ulaznica bit će doniran obitelji Varvodić.

U humanitarnu akciju može se uključiti i pozivom na humanitarni broj telefona 060 800 335 kao i uplatom na PBZ žiro račun br. 2340009-3215066417 koji je otvoren na ime Gabrijele Varvodić.

Press konferencija: BiH zaslužuje priznanje za počinjene zločine

Neposredno nakon izricanja presude, u haaškom predmetu Prlić i drugi, na konferenciji za novinare u Kući ljudskih prava Zagreb govorili su ispred Građanskog odbora za ljudska prava, Zoran Pusić i Marko Sjekavica te Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

Današnjom presudom utvrđena je tragična podvojenost hrvatske politike devedesetih. S jedne strane nalazili su se Franjo Tuđman, Gojko Šušak i bosanska šestorka, a s druge Hrvatski sabor koji je u svom radu podupirao cjelovitost BiH” – istaknula je Vesna Teršelič, voditeljica Documente na konferenciji za novinare, u povodu objave prvostupanjske presude šestorici čelnika tzv. Herceg Bosne. ”

Iz prvostupanjske presude Prliću i ostalima jasno je da su počinjeni zločini bili teški, sustavni i teritorijalno rasprostranjeni. Presuda također obuhvaća osnivanje zatvora i koncentracijskih logora namjenjenih mučenjima, a njen bitan dio zauzima i činjenica da je devedesetih između Hrvatske i Herceg-Bosne postojao jedinstven odnos. Kako bi se ta jedinica mogla stvoriti unutar teritorija Bosne i Hercegovine, provedeno je etničko čišćenje koje je obuhvaćalo silovanja, ubijanja, pljačku, uništavanje kulturne baštine”, sumirao je na današnjoj konferenciji za medije Marko Sjekavica, Građanski odbor za ljudska prava, nepravomoćnu haašku presudu Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljaku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

“Unatoč tome što je sudac Jean-Claude Antonettia imao izdvojena mišljenja, nije upitno da je Haaški sud jedinstven oko težine počinjenih zločina jer su sanakcije donesene jednoglasno”, dodao je Sjekavica.

Vesna Teršelič, voditeljica Documente, naglasila je kako je sud utvrdio “tragičnu podvojenost hrvatske politike iz devedesetih”. “S jedne strane nalazili su se Franjo Tuđman, Gojko Šušak i bosanska šestorka, a s druge Hrvatski sabor koji je u svom radu podupirao cjelovitost Bosne i Hercegovine. Franjo Tuđman i njegovi suradnici morali su biti svjesni da zajedno s prekrajanjem državnih granica uvijek dolaze i ljudski gubici”, rekla je Teršelič te dodala kako se nada da će ovom presudom napokon biti priznata patnja žrtava.

“Ta je politika bila pogrešna jer je vodila do stradavanja Hrvata u Posavini i do činjenice da i dan danas Bosnu i Hercegovinu napuštaju njeni građani. BiH zaslužuje priznanje za počinjene zločine uz pomoć čega će moći završiti svoj konstitutivni proces. Nakon svega, veliki teret ostaje na domaćim pravosuđima čije presude mogu pomoći u lakšem iscjeljivanju ratnih rana, nama kao javnosti predstoji dugotrajna javna rasprava, a Vladi RH da zauzme stav o počinjenim zločinima.”

“Na ono što se devedesetih dogodilo u BiH, aktivisti civilnog društva su hrvatsku javnost upozorili još tih godina. Zbog odbijanja odlaska u taj rat, mnogi su završili u zatvoru, a tih godina primali smo i pisma žena čiji su muževi bili mobilizirani. Građanski odbor za ljudska prava još je 1993. uputio pismo na adresu predsjednika Tuđmana u kojem ga se molilo da provjeri jesu li hrvatske trupe uključene u rat u Bosni”, rekao je Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.

Pusić je upozorio na činjenicu da prije svega treba pričekati konačnu odluku Žalbenog vijeća u postupku protiv Prlića i ostalih. “Presuda ni jednog suda ne može izbrisati zločine koji su se dogodili, a prvi korak u liječenju starih rana je doza samokritičnosti”, zaključio je Pusić te dodao kako je Haaški sud, uz niz zamjerki koje se mogu pripisati na njegov račun, utjecao na to da se sada nalazimo u situaciji u kojoj će različiti diktatori dobro promisliti prije nego li krenu u ostvarenje agresivnih djelovanja. Ukoliko se prvostupanjska presuda na kraju i potvrdi, Hrvatska će se morati suočiti i s činjenicom da još uvijek na snazi ima saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu. Podsjetimo, Deklaraciju je donijela Račanova administracija iste godine kada je došla na vlast, a u njoj stoji da je devedesetih Hrvatska vodila “pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”, da je temeljna vrijednost Domovinskog rata “uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske”.

Na pitanje novinarke H altera, Tamare Opačić što bi Sabor trebao poduzeti po pitanju Deklaracije, Pusić je odgovorio: “Ostavimo Saboru da se misli o tom. Ni jedna istina se ne može propisati deklaracijom. Uostalom, bojim se da sada postoji prevelik broj činjenica koje potvrđuju da je istina daleko drugačija od onoga što piše u tom dokumentu. Naša budućnost treba biti temeljena na zdravim temeljima i ne smijemo dopustiti da se nerazriješene situacije ostavljaju u amanet budućim generacijama.”

Podsjetimo, prvostupanjsko vijeće Haaškog suda osudilo je šestoricu bivših lidera bosanskih Hrvata na 111 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i drugim nehrvatima na području Herceg Bosne. Većina sudaca, uz izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg Antonetija, utvrdila je međunarodni karakter sukoba, kao i postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji su članovi, pored bivših čelnika Herceg Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Glavna rasprava u jednom od najdugotrajnijih haaških suđenja započela je 26. travnja 2006. godine. Tijekom dokaznog postupka saslušano je 208 svjedoka te izvedeno preko 10 000 materijalnih dokaza.

Izvor: H alter, objava 29. svibnja 2013., autorica Tamara Opačić

Platforma 112 povodom odluke Ustavnog suda o privremenom ukidanju zdravstvenoga odgoja

Povodom odluke Ustavnog suda o privremenom ukidanju zdravstvenoga odgoja, oglasila se i Platforma 112.

Platforma 112 povodom odluke Ustavnog suda o Kurikulumu zdravstvenog odgoja želi naglasiti sljedeće:

a) Usprkos ukidanju Odluke kojom se uveo Zdravstveni odgoj, Ustavni sud je odbio sve zahtjeve podnositelja da ispituje sadržaj i navodni svjetonazor Kurikuluma zdravstvenog odgoja, a Odluku ministra znanosti, obrazovnja i sporta je ukinuo zbog nedostatnog uključivanja zainteresirane javnosti u proces donošenja te odluke.[1] Posljedično to znači da će nova odluka o uvođenju zdravstvenog odgoja morati proći javnu raspravu u koju će biti uključena i roditeljska vijeća, te će se nakon toga zdravstveni odgoj nastaviti s implementacijom. Pozivamo nadležno ministarstvo da to učini što prije kako bi na jesen svi učenici u RH imali zdravstveni odgoj, za koji je Ustavni sud rekao da je izuzetno važan predmet u obrazovanju i odgoju. Ustavni sud nije doveo u pitanje sadržaj niti jednog modula zdravstvenog odgoja, već je ukinuo cijelu odluku zbog navedenih proceduralnih nedostataka.

b) Ustavni sud je donio značajnu Odluku s puno širim opsegom od ovog pojedinačnog slučaja, a kojom je demokratsku proceduru donošenja javnih politika u smislu obveze uključivanja zainteresirane javnosti učinio obveznim sastavnim dijelom procesa donošenja takvih politika[2], te je osim toga deklarirao svoju nadležnost za ispitivanje procesa i ishoda takvih politika na područja života koje uređuju. To bi se onda nužno odnosilo i na sve druge obrazovne programe, posebice one koji ni po čemu manje od zdravstvenog odgoja uključuju i svjetonazorsku dimenziju, poput hrvatskog jezika, povijesti, filozofije, etike, geografije, biologije i drugih. Ovo je za građane i civilno društvo u Hrvatskoj velik korak prema transparentnijoj i uključujućoj proceduri donošenja politika i propisa, te pozivamo Vladu i Sabor da sada započnu s potpunom primjenom Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata koja se do sada (prema posljednjim podacima) primjenjivala samo u 24% postupaka donošenja takvih propisa.

c) Ustavni sud u svojoj odluci citirao je odluku Europskog suda za ljudska prava Folgero protiv Norveške, te između ostalog rekao: “Ustavni sud posebno naglašava visoka demokratska mjerila koja je ustanovio Europski sud u predmetu Folgero i drugi protiv Norveške…..U toj odluci Europskog suda jasno je izraženo stajalište kako demokracija ne znači da stajališta većine moraju uvijek prevladavati. Naprotiv, potrebno je izbjegavati bilo kakve zlouporabe dominantnog položaja i postići ravnotežu koja osigurava pravedan i prikladan tretman manjina kada su u pitanju uvjerenja roditelja o načinu odgoja i obrazovanja vlastite djece, a koja su vrijedna poštovanja u demokratskom društvu i nisu nespojiva s ljudskim dostojanstvom.” Upravo citiranje ove odluke i usvajanje takvih visokih demokratskih standarda od strane Ustavnog suda pobija navode predlagatelja da i zdravstveni odgoj mora odražavati katolički odgoj i obrazovanje jer je većina građana te vjeroispovijesti, te otvara mogućnost preispitivanja dijelova vjeronaučnog kurikuluma kojim se izričito i otvoreno diskriminiraju određene društvene skupine, a s kojima se dio roditelja čija djeca pohađaju vjeronauk također ne slažu, a bez dovođenja u pitanje provedbe vjeronauka kao predmeta.

Nadamo se da će Ustavni sud načela usvojena u ovoj Odluci primjenjivati i na ostale propise i javne politike, te da će i druge slučajeve prijedloga za ocjenu ustavnosti ispitivati s jednakom brzinom i pažnjom, čime bi se se spriječilo i to da se ova Odluka naknadno percipira kao politički uvjetovana.

Međutim, javna objava ove odluke jučer je jasno pokazala da postoji čvrsta koordinacija između HDZ-a, Hrasta i osoba koje su pokrenule ovaj postupak, te koje sudjeluju u prikupljanju potpisa za referendum; HDZ-ovo traženje rasprave o Incijativi u ime obitelji ujutro na Saboru, nakon toga objava Odluke Ustavnog suda i tempiranje press konferencije Inicijative nikako ne mogu biti slučajni. To sve pokazuje izrazito političku pozadinu ovih inicijativa, kojima je očigledno cilj demonstracija političke moći utjecanjem na sva privatna područja života građana; od braka, obrazovanja do zdravstvenih pitanja (poput pitanja umjetne oplodnje). Mada se radi o korištenju demokratskih mehanizama da bi se ti ciljevi ostvarili, njihov ishod neće biti demokratski niti pluralistički, već vodi u stvarnu dominaciju radikalnih, ali dobro organiziranih i financiranih grupa nad onime za što su se građani ove države već izborili, a to je pluralističko društvo i svjetovna država.

Upozoravamo još jednom da je povijest pokazala da su upravo najgori autokratski i nedemokratski režimi na vlast također dolazili demokratskom procedurom; nažalost sama procedura, kolikogod bila važna, nije uvijek jamac demokratičnosti ciljeva.

[1] Toč. 8 Odluke: “Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku neće razmatrati materijalno-pravni supstrat osporenog akta, odnosno njegov sadržaj, a ni navodno vrijednosno opredjeljenje koje mu pridaju predlagatelji.”

[2] Toč. 13.2. Iako uloga Ustavnog suda nije da ocjenjuje javne politike, njegova zadaća jest da ocjenjuje procese i ishode pravnog uređivanja pojedinih područja na koje se te politike odnose. Ni sredstva ni ciljevi javnih politika ne predstavljaju prostor apsolutne slobode države.

Konferencija : CIVILNE ŽRTVE RATA U HRVATSKOJ – ZAGREB 9.11.

Pozivamo Vas na završnu konferenciju pod nazivom “Civilne žrtve rata u Hrvatskoj” koja će se održati;

u Zagrebu, Novinarski dom, Perkovčeva 2, u petak 9.  studenoga s početkom u 10:00h.

Završna konferencija održava se u sklopu projekta “Zajedno za prava svih žrtava – Osnaživanje organizacija civilnog društva za istraživanje činjenica i zagovaranje obeštećenja” koje na svom području provode organizacije civilnog društva poput Delfian iz Pakraca, Pravde iz Bjelovara, Miramide iz Grožnjana, Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, te nositelj projekta Documenta – Zagreb.

Projekt financira Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva RH.

Na konferenciji će se govoriti o pravu na obeštećenje te društvenoj solidarnosti i odgovornosti prema civilnim žrtvama rata, prezentacija istraživačkog izvještaja Civilne žrtve rata u Hrvatskoj te o otpisu parničnih troškova i potrebama civilnih žrtava rata – socijalna prava i reparacije.

Nacrt programa (podložan izmjenama) možete preuzeti                2012_10_Konferencija_Program_Draft

Više o projektu vidi ovdje. 

Više o projektu na stranicama Documente – Zagreb.

Više o kampanji za prava civilnih stradalnika

….http://www.civilnezrtve.hr/