Zločin iz mržnje

KONFERENCIJA O ZLOČINU IZ MRŽNJE I GOVORU MRŽNJE

Sažetak izlaganja i rasprave s okruglog stola „Kako unaprijediti javnu politiku u području zločina iz mržnje, osobito u odnosu na prava žrtava“

Okrugli je stol organiziran 25. travnja 2017. u okviru projekta „Razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva za integriranje ljudskih prava u javne politike“ kojeg provodi Hrvatski pravni centar u partnerstvu s Centrom za žene žrtve rata, udrugom HOMO, Hrvatskim Crvenim križem, Srpskim demokratskim forumom i Ženskom sobom, te u suradnji s Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, te Uredom za zakonodavstvo Vlade RH. Projekt financira EU u okviru programa IPA 2012, a sufinancira Ured za udruge Vlade RH.

Sažetak je sastavljen po tonskoj snimci događaja. Sadržaj ovog dokumenta ne može se ni u kojem slučaju tumačiti kao službeni stav Europske unije.

Skup je otvorila Agata Račan, predsjednica HPC-a, koja je naglasila važnost suzbijanja zločina iz mržnje u kontekstu vrijednosti i načela Ustava RH.

Maja Munivrana Vajda, izvanredna profesorica na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, je održala uvodno izlaganje o zakonodavnom okviru kojim se regulira ovo područje, to o relevantnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Glavne točke izlaganja su:

  • Hrvatski zakonski okvir koji regulira pitanja povezana sa zločinom iz mržnje je dobar.
  • Pojam zločina iz mržnje (ZM) uveden je u zakonodavstvo 2006. kao djelo koje može biti počinjeno po nekoliko osnova, ali tada nije bilo propisano da konstatacija da je zločin počinjen iz mržnje veže uz sebe bilo kakve pravne učinke. Nadalje, mržnja je predstavljala kvalifikatornu osnovu u samo jednoj vrsti kaznenih djela, ubojstvu počinjenom iz mržnje.
  • Novi Kazneni zakon (KZ) iz 2013. je u potpunosti implementirao Okvirnu o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima (EU). On definira zločin iz mržnje kao kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako nije izričito propisano teže kažnjavanje, kao npr. kod ubojstva (teško ubojstvo), kod tjelesne ozljede, nekih spolnih delikata itd. Ovim hrvatski zakonodavac ide dalje od onoga što predviđa Okvirna odluka, jer uvodi, osim rasizma i ksenofobije, i niz drugih već spomenutih osnova. Osobito treba spomenuti spolni identitet, koji je u posljednje vrijeme negativno spominjan u javnom prostoru u odnosu na ratifikaciju Istambulske konvencije, iako je već, kako se ovdje vidi, pozitivno afirmiran kroz zakonodavstvo
  • U razdoblju nakon usvajanja KZ, u 2015. i 2016. donesene su dvije važne odluke ESLJP u predmetima Identoba i dr. protiv Gruzije i M.C. i A.C. protiv Rumunjske, gdje je sud rekao kako države imaju pozitivnu obvezu istražiti i osvijetliti diskriminatorne motive ne samo u slučajevima rasizma, već i homofobne motive. Ako je država propustila to učiniti, prekršen je čl. 3 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) odnosno zabrana mučenja, u svezi s člankom 14 Konvencije koji zabranjuje diskriminaciju.
  • Kada je riječ o govoru iz mržnje, u posljednje se vrijeme vode rasprave o tome predstavlja li govor mržnje zločin iz mržnje u strogom smislu (in stricto sensu), gdje neke utjecajne organizacije poput OSS-a zauzimaju mišljenje da on to nije, zbog toga što zločin iz mržnje u užem smislu ima u svojoj osnovi neko drugo kazneno djelo, koje je otežano zbog počinjenja iz diskriminatornih motiva, dok u govoru mržnje nema takvog baznog djela već izričaj koji je upućen drugima zbog njihovih stvarnih ili pretpostavljenih osobina. Također, kod govora mržnje (javno pozivanje na nasilje i mržnju) nije bitno je li počinitelj i sam motiviran mržnjom, već je važno to što on zna da njegov govor može prouzročiti mržnju ili nasilje kod drugih osoba. Ipak, distinkcija nije čvrsta, i mnoge statistike pokrivaju i jedno i drugo kada govore o zločinu iz mržnje. Osim toga, istraživanja pokazuju da govor mržnje vodi zločinu iz mržnje, pa postoje valjani razlozi za obraćanje pažnje na obje vrste djela.
  • Pravni okvir u ovom području očito postoji, no nedavna presuda ESLJP u slučaju Škorjanec protiv HR pokazuje da se on ne razumije dovoljno. U ovom slučaju je napadnut Rom, ali i njegova partnerica koja nije bila Romkinja. DORH je odbio kvalificirati zločin protiv nje kao zločin iz mržnje zato što ona i sama nije Romkinja. ESLJP je u ovom slučaju jasno rekao da žrtva zločina iz mržnje može biti ne samo ona osoba koja sama posjeduje ili se za nju pretpostavlja da posjeduje karakteristike protiv kojih je usmjerena mržnja, već i druga osoba koja je napadnuta zbog svoje stvarne ili pretpostavljane povezanosti s tom osobom.
  • Ova presuda naglašava dvije važne stvari koje se odnose na zločin iz mržnje, da on može biti počinjen po afilijaciji, odnosno pretpostavljenoj povezanosti s osobom koja pripada krugu osoba s zaštićenom karakteristikama, te da zabluda počinitelja o osobinama žrtve nije pravno relevantna, jer počinitelj ne može biti u zabludi o svojim motivima. Sud je rekao da država ima obvezu prepoznati i istražiti oba slučaja zločina iz mržnje, te je istaknuo da mješoviti motivi počinitelja ne isključuju zločin iz mržnje. Ponovio je ranije izražena stajališta (npr. Natcheva protiv Bugarske) da nije prihvatljivo jednako postupanje u slučajevima koji imaju ili nemaju komponentu rasizmom motivirane mržnje, jer to predstavlja zatvaranje očiju pred specifičnom naravi tih djela, te kako je ignoriranje motiva mržnje od strane države osobito destruktivno po ljudska prava, odnosno predstavlja kršenje ljudskih prava u smislu kršenja zabrane diskriminacije.

Elizabeta Ivičević Karas, profesorica na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, je svoje izlaganje usmjerila na problematiku otkrivanja i kaznenog progona ZM, osobito kroz prizmu prava žrtava. Kada je riječ o pravima i pravnom položaju žrtava i o mogućnosti da žrtve svojim sudjelovanjem utječu na otkrivanje i gonjenje kaznenih djela ZM, izlaganje je obuhvatilo dva pitanja: (1) procesnu obvezu provođenja učinkovite istrage, koja proizlazi iz prava žrtava na zaštitu tjelesnog i duševnog integriteta iz članka 3 Konvencije, ali na zaštitu prava na život iz članka 2 Konvencije. Iz prava žrtava proizlazi procesna obveza države da navedene slučajeve zločina iz mržnje učinkovito istraži i procesuira, otkrije i utvrdi počinitelja; (2) prava žrtava i kako su ona uređena u našem važećem kazneno procesnom pravu, odnosno u onom koje će biti uređeno predstojećom novelom Zakona o kaznenom postupku. Glavni naglasci su:

  • Kada je riječ o procesnoj obvezi provođenja učinkovite istrage, treba spomenuti da je RH osuđena pred ESLJP zbog neučinkovite istrage u dvadesetak različitih slučajeva nasilja, od kojih su dva slučaja teških djela rasno motiviranog nasilja, odnosno ZM: Šečić protiv HR i Škorjanec protiv HR. Oba slučaja su posebno teška, jer je ESLJP u oba slučaja osim izostanka učinkovite istrage utvrdio i povrede članka 14 Konvencije, odnosno prisustvo diskriminacije.
  • Presuda Šečić protiv HR jedna je od prvih presuda uopće protiv RH pred ESLJP, prva izrečena za neučinkovitu istragu, a odmah je obuhvaćala i diskriminaciju. Pripadnik romske nacionalnosti je napadnut od strane osoba koje su bile identificirane kao Skinheadsi. Pretučen je, prijavio je kazneno djelo, ali policijska istraga nije odmakla dalje od faze izvida, tako da slučaj nije došao na sud, i u trenutku kada je donesena presuda ESLJP već je nastupila zastara. Iako je bilo evidentno da je napad bio motiviran etničkom pripadnošću žrtve, i postojali su iskazi svjedoka o tome, policija nije obavila ni jedan obavijesni razgovor, čak kada se i jedan od počinitelja u novinskom intervjuu hvalio da je sudjelovao u tom napadu. ESLJP je u ovoj presudi, kao i u drugim predmetima nakon nje, presudio da državne vlasti u istrazi nasilja imaju obvezu učiniti razumne korake kako bi raskrinkale rasistički motiv, odnosno otkrile jesu li u počinjenju djela ulogu igrale etnička mržnja i predrasude. Sud traži da država učini najbolje, a ne apsolutne napore, odnosno trebaju učiniti ono što je razumno u okolnostima slučaja. ESLJP time ne stavlja pred države nerazmjeran teret: npr. U slučaju Šečić se od države očekivalo da učini prvu radnju, a to je obavijesni razgovor s građanima. Nadalje, ovdje je sud je utvrdio da je država to obvezatna učiniti i kada su povredu prema članku 3 učinili privatni pojedinci, a ne samo agenti države. Sud naglašava da bi jednako postupanje u slučajevima koji  imaju ili nemaju rasne konotacije značilo bi ne vidjeti specifičnu narav tih djela koja su osobito destruktivna u odnosu na temeljna prava. Ako se ne postupa različito u situacijama koje su na ovaj način različite, to može dovesti do neopravdanog postupanja prema žrtvi po članku 14 Konvencije, koji zabranjuje diskriminaciju.
  • Nakon presude Šečić država je provela niz promjena, pa je tako izmijenjen Zakon o policiji, uveden je Protokol o postupanju u slučajevima zločina iz mržnje, ustrojen je posebni policijski odjel za suzbijanje zločina iz mržnje, provođena je sustavna edukacija, ubrzo zatim je usvojen i novi ZKP koji je uveo pojam žrtve i niz procesnih i izvanprocesnih prava za žrtve nasilja kao posebnu kategoriju žrtava kaznenih djela.
  • Unatoč tome, svjedočimo slučaju Škorjanec, gdje je RH ponovno osuđena zbog neprovođenja učinkovite istrage u slučaju u kojem je očito postojao rasni motiv. ESLJP je ponovno istaknu da vlasti moraju preuzeti sve razumno u okvirima pojedinačnog slučaja što jamči učinkovitu istragu, što znači (a) prikupiti i osigurati dokaze; (b) poduzeti sva praktična sredstava otkrivanje istine, te (c) donijeti obrazloženu nepristranu i objektivnu odluku. Posebno je važno da državne vlasti ne smiju zanemarivati činjenice i indicije, one koje možda ne vode izravno otkrivanju rasističke motivacije kaznenog djela, međutim koje omogućuju logički zaključak da je zaista postojao rasistički motiv, i koji stoga traži posebnu revnost zbog težine i prirode tih djela. ESLJP ponavlja da su Policija, DORH i sudovi dužni poduzeti sve korake da se razotkrije rasistička motivacija djela.
  • Kada je riječ o pravima žrtava, ZKP iz 2013. godine uvodi niz novih procesnih i izvanprocesnih prava žrtava. Žrtva, osim prava biti informirana o tijeku postupka, sada može i sama sudjelovati u prikupljanju i iznošenju dokaza, što je osobito važno u slučajevima ZM u kojima je presudno rano prikupiti i konzervirati dokaze koji ukazuju na motiv mržnje. Aktivna uloga žrtve u postupku omogućuje da ona i sama traži informacije o istrazi od državnog odvjetništva, da se prituži višem državnom odvjetniku ili sucu istrage ako smatra da se s istragom odugovlači itd. Naime ESLJP traži da istraga bude promptna, temeljita, transparentna i mora uključivati žrtve, a da bi bila smatrana učinkovitom.
  • Novost je i to da žrtva, u slučaju kada državno odvjetništvo pogrešno odluči, može sama preuzeti kazneni progon. Jačaju se i procesne zaštite žrtava kroz individualnu procjenu prava žrtava, posebne načine ispitivanja radi izbjegavanja kontakta počinitelja i žrtve, mjere opreza i druge mjere. Kada je riječ o izvanprocesnim pravima, osim inicijalne potpore i informiranja koje pruža u pravilu policija, uvodi se široki sustav podrške žrtvama, u kojem veliku ulogu imaju i organizacije civilnog društva (OCD).
  • Naime, sa stajališta sudjelovanje žrtve u progonu, izuzetno je važna aktivna uloga žrtve. Znači potrebno je pomoći i podržati žrtvu i u prvim trenutcima kada ona donosi odluku o tome da to djelo prijavi, kroz fazu progona kada žrtva treba aktivno sudjelovati u izvođenju dokaza i imati ulogu svjedoka u postupku, pa do mjera procesne zaštite koje vode učinkovitom progonu i razotkrivanju motiva mržnje. Važno je poduprijeti žrtvu da aktivno sudjeluje u postupku, da bi sama mogla pomoći u utvrđivanju i progonu zločina iz mržnje.

Tena Šimonović Einwalter, zamjenica pučke pravobraniteljice, osvrnula se na ulogu Pučkog pravobranitelja u ovom okviru, te  se detaljnije osvrnula na postojeće podatke o ZM, osobito njihovom praćenju u okviru Radne skupine za praćenje zločina iz mržnje. Glavni naglasci su:

  • Ističe problem nedovoljnog prijavljivanja, koji je proširen i izvan Hrvatske – ODHR (Ured za demokratske institucije i ljudska prava pri OSS-u) to ističe kao ključni problem. Događa se iz niza razloga, od jezičnih barijera, nepovjerenja u institucije, straha od odmazde. Zato je vrlo važna suradnja s civilnim društvom, jer će osobito pripadnici manjinskih skupina zbog loših ranijih iskustava imati manje povjerenja u institucije, pa OCDi mogu biti ti kojima će oni vjerovati, i koji mogu pomoći služeći kao most prema organima progona koji imaju ovlasti provođenja konkretnih koraka. Sličnu ulogu mogu imati i pravobraniteljske institucije.
  • Uloga Pučkog pravobranitelja je da nadzire, prati, potiče i educira u ovom području. Kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije prati pojavnost zločina iz mržnje kao najtežeg oblika diskriminacije, i u svom godišnjem izvješću se referiran na ovu problematiku u poglavlju koje se izravno odnosi na ZM, te u poglavlju koje prati govor u javnom prostoru, koji uključuje i govor mržnje.
  • Ovo područje promatraju kao kontinuitet od Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao zakona koji omogućuje vođenje građanskih i prekršajnih postupaka, preko prekršajnih odredbi drugih zakona, do krajnjih slučajeva koji će biti predmetom KZ, odnosno biti definirani kao ZM.
  • U kontekstu Radne skupine za praćenje ZM, u kojoj sudjeluje predstavnica Pučkog pravobranitelja, zamjetni su određeni problemi u praćenju ZM, koji slijede iz načina njihovog prikupljanja. Naime, podatke prikuplja MUP, DORH i Ministarstvo pravosuđa, a objedinjuje ih i objavljuje Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (ULJPPNM). Svaki od spomenutih sustava ove podatke prikuplja u kontekstu vlastitih mandata i poslova, pa nužno i u različitim fazama postupka, pa su podatci često parcijalni, te ih je teško objediniti i interpretirati.
  • U 2016. je Radna skupina prikupila podatke o 32 slučaja ZM, od čega je 17 bilo pojedinačnih prijava iste osobe koja je pisala grafite. Bitno je primijetiti da je najviše djela bilo motivirano rasnim i etničkim podrijetlom. Također, broj službeno registriranih ZM je zanemariv u usporedbi sa sivim brojkama koje službena statistika ne registrira.
  • DORH izvještava o 27 slučajeva u kojima je postupao u 2016.godini. Razlika u odnosu na podatke MUP-a proizlazi iz činjenice da MUP nije uvije podnosio kaznene prijave već izvješća, ne temelju kojih je onda DORH odlučivao o tome je li riječ o kaznenom djelu. Podatci o daljnjem postupanju DORH-a mogu se pronaći u njihovom godišnjem izvješću.
  • Ministarstvo pravosuđa izvještava o 21 sudskom postupku pokrenutom u 2016, u kojima je doneseno 8 presuda, od čega 7 osuđujućih. Radilo se o 4 slučaja zločina iz mržnje zbog nacionalnog podrijetla, 2 zbog spolne orijentacije, i 1 zbog vjere. Nitko od počinitelja nije kažnjen bezuvjetnim zatvorom ili novčanom kaznom. Jedna oslobađajuća presuda odnosila se na zločin počinjen iz mržnje na temelju nacionalne pripadnosti.
  • Pučki pravobranitelj u svom mandatu ima 12 diskriminacijskih osnova, koje uključuju rasno i etničko podrijetlo, boju kože, te vjeru.
  • Postoje i podaci o nasilju nad Srbima koje su prikupili Srpsko narodno vijeće i Klub zastupnika srpske manjine u Saboru. Postoje razlike u viđenjima prihvatljive metodologije za prikupljanje podataka o zločinu iz mržnje između civilnog društva i državnih institucija, ali slična razlika u metodologiji postoji i u drugim državama EU. Ne bi trebalo odbacivati podatke koje prikupljaju OSD-i o govoru mržnje i zločinima iz mržnje, osobito u svjetlu činjenice da su žrtve sklonije obratiti se njima za pomoć.
  • Na temelju praćenja ovog područja, čini se da se motiv mržnje još nedovoljno prepoznaje i da se javljaju teškoće pri kvalifikaciji djela. Vjerojatno je potrebna sveobuhvatnija i kontinuirana obuka Policije, DORH-a i sudaca o europskim i međunarodnim standardima u suzbijanju diskriminacije, koja bi obuhvaćala i to kako prepoznati motiv mržnje, te standarde dokazivanja. Pučka pravobraniteljica u svojem izvješću za 2016. godinu iznosi 3 preporuke za unaprjeđenje prakse u ovom području: (1) Preporuka da ULJPPNM organizira stručne skupove kako bi se raspravili međunarodni standardi u ovom području; (2) Da ULJPPNM uskladi Protokol o postupanju u slučajevima ZM sa standardima zajedničke metodologije prijavljivanja i praćenja podataka o ZM i javnom poticanju na nasilje i mržnju EU; te (3) preporuka ULJPPNM-u, Ministarstvu  pravosuđa i Policijskoj akademiji da nastave s edukacijom u ovom području. Naime, osim ECRIja (Ekspertne skupine Odbora Vijeća Europe protiv rasizma i netolerancije), i cijeli niz međunarodnih tijela i institucija je uputilo slične preporuke Hrvatskoj, npr.  3 Univerzalno periodičko izvješće o Hrvatskoj UN-ovog Odbora za ljudska prava.

Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, se osvrnula na dva pitanja koja se sa stajališta njene prakse čine ključnima, a koje su prethodne govornice također naglasile. To su: problem stručne edukacije službenih osoba koje dolaze u doticaj sa žrtvama diskriminacije i nasilja, te problem ujednačavanja službenih statistika. Naglasci su:

  • Pravobraniteljica je iznijela statistiku o pritužbama građana koje je zaprimila tijekom 2016. godine, a koje su sadržane i u njenom izvješću. Riječ je o pritužbama koje se odnose na diskriminacijske osnove spolne orijentacije, bračnog i obiteljskog statusa, te rodnog identiteta. Od oko 85-90 slučajeva, koliko ih godišnje zaprimi, na spolnu orijentaciju i na bračni status se odnosi jednak postotak, 4.5-5%, dok je najmanje pritužbi na osnovi rodnog identiteta, od 0.5-1.5%.
  • Statistike su prilično neuravnotežene kada je riječ o broju kaznenih u odnosu na broj prekršajnih postupaka. Po posljednjim podatcima Ministarstva pravosuđa za 2016. godinu, kada je riječ o spolnoj orijentaciji, bilo je samo 4 slučaja postupaka povezanih sa ZM, od čega su dva završila uvjetnim osuđujućim presudama, dok su dva slučaja još u tijeku. Usporedimo to sa statistikom MUP-a, vidimo da su oni registrirali 133 prekršajna djela čiji opis sadrži neke elemente poticanja i pozivanja na mržnju. Od toga je bilo oko 97 djela koja se odnose na pripadnike homoseksualne populacije kao žrtve.
  • Vođenje evidencije o ZM je osobito teško u slučajevima prekršajnih postupaka, budući se ne bilježi automatski ni o kojim se prekršajima radi, po kojim osnovama, i prema kojim je skupinama usmjerena mržnja, već se podatci ručno prikupljaju iz opisa pojedinačnih prekršajnih djela.
  • Izvjesno je da djela s elementima mržnje ima daleko više no što se evidentira u službenim statistikama. Ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska među zemljama EU u gotovo samom vrhu po broju slučajeva nasilja prema osobama homoseksualne orijentacije.
  • Dijalog s policijom i dionicima iz pravosuđa pokazuje da postoji nedovoljna suradnja između Policije i DORH-a, gdje DORH učestalo odbacuje tako kvalificirati djela koja Policija prijavljuje kao zločin iz mržnje. Policija tada te slučajeve upućuje u prekršajni postupak, ne bi li ona ipak bila sankcionirana. To je jedan od razloga nerazmjera, gdje ima 10 puta više prekršaja no kaznenih djela s elementima ZM. Pravobraniteljica je održala konzultacije na visokoj razini u Ministarstvu pravosuđa, da bi prenijela svoje preporuke o tome da je potrebno uspostaviti usku i koordinativnu suradnju između Policije i DORH-a u ovim posebno osjetljivim slučajevima, te da je nužno dogovoriti između ove dvije institucije standarde odlučivanja o tome je li riječ o djelu koje treba biti upućeno u kazneni ili prekršajni postupak.
  • Kada je riječ o slučajevima s elementima ZM upućenima u prekršajni postupak, treba napomenuti da prekršajni sudovi imaju punu ovlast određivati svoju materijalnu nadležnost, odnosno izuzeti se iz provođenja ovakvih postupaka, i ukazati strankama da djelo ima elemente kaznenog djela. Međutim, ovi sudovi u pravilu ne smatraju da je na njima da na to ukazuju, već prekršajne postupke do kraja odrađuju kao takve.
  • Potrebno je unaprijediti Protokol o postupanju u slučajevima ZM i u dijelu u kojem definira uloge dionika, i u dijelu koji se odnosi na prikupljanje i praćenje statističkih podataka.
  • Osobito je potrebno unaprijediti i sustavno provoditi edukaciju svih dionika. Pravobraniteljica navodi slučaj u kojem je postupala, a koji ilustrira potrebu za edukacijom. Riječ je o slučaju kojeg joj je uputila OCD koja se bavi pravima žena temeljem novinskog članka naslovljenog “Mjesecima tukao kćer i huškao psa da izgrize lezbu”, gdje je udruga smatrala da je vjerojatno riječ o obiteljskog nasilja s elementima ZM. Riječ je o ocu 60godišnjaku koji je fizički i psihički maltretirao svoju kćer, i koji je prilikom privođenja prijetio i službenim osobama. Pravobraniteljica je Policiju upozorila na Zakon o ravnopravnosti spolova i odredbe koje se odnose na ZM, i tražila očitovanje o tome koje su mjere poduzeli protiv počinitelja. Podneseno je nekoliko kaznenih prijava, prvenstveno zbog obiteljskog nasilja i zbog prijetnji koje su izrečene službenim osobama. Na upit zašto nije podnesena prijava za ZM, Policija se očitovala da razlog za to je “prilikom zaprimanja kaznene prijave, kao ni tijekom poduzimanja izvida, žrtve se nije ni u jednom trenutku izjasnila da je homoseksualne orijentacije”. Činjenica da postoje primjetni elementi mržnje prema pripadnicima zaštićene skupine je naime razlog za identifikaciju ZM, bez obzira na to je li se žrtva sama identificirala kao pripadnica te skupine.

Branka Meić Salie, savjetnica Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, osvrnula se na iskustva Ureda sa ZM. Budući gospođa Meić Salie nije u zadanom vremenu stigla iznijeti cijelo pripremljeno izlaganje, šaljemo ga u prilogu u obliku PPT prezentacije. Glavni naglasci su:

  • Pitanje ZM u odnosu na osobe s invaliditetom je relativno novo područje promišljanja i djelovanja u Hrvatskoj. Prije 4 godine, u suradnji s ENIL-om (European Network on Independent Living) i ODIHR-om, a potaknuti slučajem Đorđević protiv HR pred ESLJP, provedena je inicijalna obuka za sve dionike.
  • Obično polaznici obuke u početku tvrde da se nisu susretali s ZM prema osobama s invaliditetom, ali kada ih se pita o konkretnim okolnostima zločina na kraju zaključe da takvih zločina ima mnogo, i da su već zabilježeni u sustavu, ali ne i registrirani kao ZM. Kada je riječ o incidentima motiviranima mržnjom, koji ne dostižu razinu prekršaja ili kaznenog djela, oni su svakodnevni.
  • Slijedom toga, Pravobraniteljica razmišlja o tome da počne sustavno bilježiti i pratiti slučajeve kriminaliteta počinjenog prema osobama s invaliditetom, jer takvu statistiku još nitko ne vodi.
  • Upozorava na niz terminoloških problema i nesuglasica u ovom području, npr. korištenje termina zločin koji laike navodi na zaključak da djelo mora biti osobito teško da bi se na ovakav način kvalificiralo; ili termin mržnje, koji navodi na zaključak da prava mržnja mora biti izražena pri počinjenju; također, tzv. formalistički fetišizam, odnosno inzistiranje na preuskim interpretacijama zakonskih odredbi i klasifikacija.
  • Iznosi i primjedbu na tekst KZ, u kojem primjećuje da perzistira stara paradigma odnosa prema osobama s invaliditetom, koja ih a priori definira kao nemoćne, nesposobne za brigu o sebi, i vrijedne sažaljenja, pa se time šalje kriva poruka. Kao primjer navodi djelo prisile koje se ne goni po službenoj dužnosti, osim ako je počinjeno iz mržnje, prema djetetu, osobi s invaliditetom ili članu obitelji. To je problematično jer su osobe s invaliditetom dva puta zaštićena kategorija, kao žrtve zločina iz mržnje i još jednom samo zato što su osobe s invaliditetom. Smatra da bi osobe s invaliditetom trebale biti definirane u terminima ZM s ostalim zaštićenim skupinama, a ne spominjani posebno, jer se time šalje pogrešna poruka da su te osobe automatski ranjive.

Prof. Munivrana Vajda je ponudila pojašnjenje posljednje primjedbe, ustvrdivši da namjera zakonodavca nije bila reći da su osobe s invaliditetom same po sebi ranjive ili neravnopravne, što se može iščitati iz odredbi KZ. Kada KZ spominje ranjive osobe, riječ je o osobama koje su ranjive zbog dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje, ili trudnoće, bez osobitog spominjanja invaliditeta. Invaliditet se spominje samo u članku 138, koji regulira spomenuto djelo prisile, ali se ovdje osobe s invaliditetom ne promatraju nužno kao žrtve zločina iz mržnje, već kao osobe kojima je zbog svojih osobina teže ostvariti sudsku zaštitu po privatnoj tužbi, pa je ovdje omogućeno da državni odvjetnik to učini umjesto nje. Isto vrijedi i za npr. djecu i trudnice. Dakle, nije namjera zakonodavca istaknuti invaliditet žrtve, već ponuditi adekvatan odgovor na probleme s kojima se čitav niz skupina može susresti u ostvarivanju zakonske zaštite.

Prof. Ivičević Karas je kasnije u tijeku rasprave u odnosu na ovu temu napomenula da spomenute kvalifikatorne okolnosti u odnosu na invaliditet neće automatski biti primijenjene, već će sud u svakom pojedinačnom slučaju, a u odnosu na okolnosti počinjenja djela, procjenjivati jesu li bile relevantne ili ne. Namjera zakonodavca ni u kojem slučaju nije bila isticati invaliditet kao automatski razlog za posebnu ranjivost oštećenika.

Sanja Juras, koordinatorica Lezbijske udruge Kontra, je predstavila rad svoje i srodnih udruga posvećenih zaštiti i promicanju prava LGBT osoba, u području zločina iz mržnje. Naglasci iz njezinog izlaganja su:

  • Sadašnji zakonski okvir je ocijenila vrlo dobrim, primijetivši da često zemlje s najboljim zakonskim okvirom imaju najlošiju praksu: u njih ubraja i Hrvatsku.
  • Izložila je povijest pravnog zagovaranja kojeg su u području zločina iz mržnje provodile LGBT udruge. Uz pomoć Odbora za ljudska prava Hrvatskog Sabora, u KZ je 2006 na inicijativu udruga Kontra i Iskorak uveden zločin iz mržnje kao otegotna okolnost, te kvalificirani oblik kod teškog ubojstva. Tek 2013. godine je KZ proširio broj djela s kvalificiranim oblicima povezanima s ZM. Ono što je bilo problematično s tom verzijom KZ jest to što je nasilničko ponašanje izbačeno iz KZ, pa samim time neki oblici nasilja više nisu spadali u kazneno djelo, ili se barem tako u praksi tumačilo. Na zahtjev Kontre i udruga koje okupljaju nacionalne manjine nasilničko je ponašanje ponovno vraćeno u kaznenopravnu sferu. Međutim, kako navode i pravobraniteljice, većina slučajeva s elementima ZM rješava se u prekršajnoj sferi, što predstavlja veliki problem za žrtve, a i onemogućava postizanje društvenog cilja suzbijanja ovij djela koja imaju osobito teške posljedice po žrtve, zajednice kojima pripadaju, a i cijelo društvo.
  • U odnosu na Radnu skupinu za praćenje ZM, problem kojeg primjećuje jest da u nju nisu uključeni predstavnici udruga koje se izravno bave pravima manjina koje su izravno izložene zločinu iz mržnje, ali ga malo prijavljuju, poput LGBT osoba i predstavnika nacionalnih manjina. Ove udruge često imaju podatke koje državne institucije nemaju, jer se oštećene osobe ne odlučuju otkrivati takva djela službenim osobama zbog straha od otkrivanja njihove spolne orijentacije, od odmazde, te zbog nepovjerenja u institucije koji je često nažalost utemeljen.
  • Slaže se s već izrečenim o potrebi boljeg prikupljanja i bilježenja podataka o slučajevima ZM. Napominje da ne poznajemo prave razmjere ZM, ali da je FRA (Agencija EU za temeljna prava) provela istraživanje 2013. godine koje se bavilo nasiljem nad ovom populacijom, koje je pokazalo da je u zemljama članicama 25% ispitanika bilo napadnuto ili su dobili prijetnje nasiljem u godini prije istraživanja. Stanje u HR je daleko gore. Indikativno je da je 60% ispitanika iz HR u tom istraživanju bilo spolno uznemiravano ili diskriminirano zbog spolne orijentacije ili rodnog identiteta, što je drugi najveći postotak u EU, iza Latvije.
  • Na temelju slučajeva koji su im prijavljeni, opazili su probleme na svim razinama u odnosu na sankcioniranje ZM: i kod Policije, i DORH-a, i u sudstvu. Ono što najčešće primjećuju u postupanju policije je vrijeđanje žrtvi, odbijanje zaprimanja prijava, izostanak istrage, gubitak dokaza, te podnošenje prekršajnih prijava u slučajevima s očitim elementima ZM. Kod državnih odvjetništava primjećuju neutemeljeno odbacivanje kaznenih prijava, dok je o odnosu na sudove najveći problem to što ovakvi slučajevi najčešće završavaju na prekršajnim sudovima, koji nisu pravo mjesto rješavanja ZM, i tu dolazi do ponovne viktimizacije, i čestog oslobađanja počinitelja ili dosuđivanja minornih kazni.
  • Izložila je nekoliko slučajeva u kojima su žrtve bile LGBT osobe, i koji ukazuju na probleme koje imaju u dobivanju zaštite u slučaju ZM počinjenom protiv njih. U slučaju Gorana Hadžića iz 2010. godine (koji je sam želio da se njegov slučaj objavi, kako bi ukazao na ove probleme), počinitelji su za tešku tjelesnu ozljedu (presretanje, prijetnje smrću pri udaranje nogama po glavi koje je rezultiralo frakturom nosa, hematomima po licu, te neurokirurškom obradom), uz ranije kažnjavanje za nasilna djela, osuđeni na objedinjenu kaznu od samo 7 mjeseci zatvora.
  • Slučaj iz 2015 ukazuje na većinu problema koji postoje u praksi. Mladića u Splitu je prvo vrijeđalo zbog seksualne orijentacije, a zatim fizički napalo 5 napadača, gdje je dobio napuknuće vilice, oštećenja 4 zuba i hematome glave. Policija, došavši na mjesto događaja, nije uzela iskaze ni od jednog svjedoka, a ni njihove podatke, a nije ni provjerila postoje li snimke događaja u lokalu. Odmah su podnijeli prekršajne prijave protiv trojice od 5 počinitelja, spriječivši njihovo kazneno gonjenje. Aktivistici koja ga je pratila pri davanju iskaza nisu dopustili da bude prisutna i tako pruži potporu žrtvi. Osobito je zabrinjavajuće što je policijska službenica nazvala oca žrtve, koji je već bio nasilan prema njemu, i rekla mu da provjeri što mu sin radi. Policija je namjeravala pozvati oca i na obavijesni razgovor, ali je to spriječila intervencija udruge i Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Prije ročišta na prekršajnom sudu, žrtva je morala pola sata čekati u malom hodniku s trojicom okrivljenika i dvojicom njihovih prijatelja. Sudac je zabranio aktivistici udruge koja je pružala potporu žrtvi da prisustvuje ročištu, s izgovorom zaštite privatnosti žrtve. U sudnici je žrtva morala sjediti toliko blizu počiniteljima da su im se koljena dodirivala. Potpuno zastrašen ovakvim postupanjem policije i suda, žrtva je odustala od daljnjeg postupka.
  • Europskom sudu za ljudska prava trenutno su komunicirana tri slučaja koja se odnose na zločin iz mržnje prema LGBT osobama. Prvi je slučaj fizičkog napada na lezbijku, koji je procesuiran prekršajno, a izrečena je kazna od 300 kuna; drugo je slučaj aktivista iz Splita koji je kontinuirano napadan (npr. deset puta tijekom 2013/14), od čega je policija podnijela samo jednu kaznenu prijavu, koju je DORH potpuno neutemeljeno odbacio iako je bila riječ o fizičkom napadu za koji je postojala i medicinska dokumentacija, nakon čega je pokrenut prekršajni postupak u kojem je samo jedan od trojice napadača osuđen na to da se ispriča žrtvi i obavi 30 sati društveno korisnog rada; treći je slučaj lezbijke koju je policija zlostavljala navodnim ispitivanjem njene umiješanosti u nepostojeće ubojstvo tijekom 4 godine, a zbog službene ogluhe na kaznenu prijavu protiv njih je slučaj završio na ESLP.

U raspravi koja je uslijedila, izneseno je sljedeće:

  • Ivičević Karas se je referirala na ono što je rečeno u raspravi o odnosu na relativne uloge policije i državnog odvjetništva u otkrivanju i kvalificiranju djela ZM. Policija je apsolutno u poziciji da kvalificira djelo: ona mora biti u stanju na temelju elemenata djela raspoznati postoje li elementi koji bi ukazivali na počinjenje djela iz mržnje. Policija ima otkrivačku ulogu u najranijoj, najosjetljivijoj fazi, ona nerijetko prva dolazi u doticaj sa žrtvom, o mora poduzeti sve što je potrebno da se djelo otkrije, prikupe dokazi kroz izvide, i podnese prijava DORH-u. Međutim, takva uloga policije ne oslobađa DORH odgovornosti, jer ako oni odbiju lošu ili nepotpunu kaznenu prijavu, imaju na raspolaganju sve alate i sredstva da razriješi situaciji, pa čak i da sami poduzmu dokazne radnje. Jasno je da je edukacija u ovom području potrebna svima, uključujući i sud, jer je uloga suda da sve provjeri i otkloni moguće pogreške.
  • Kada je riječ o pravima žrtava, novim KZ-om žrtve dobivaju čitav niz procesnih i izvanprocesnih prava, te se uspostavlja izvanprocesna i izvaninstitucionalna podrška žrtvama koja bi im trebala pomoći da koriste ta prava. Osobitu ulogu u tome bi trebale imati organizacije civilnog društva. Frustrirajuće je to da žrtva mora biti ta koja će gurati institucije na djelovanje, ali je tako uvijek na početku primjene novih sustava.
  • Policija također smatra edukaciju ključnom. U tijeku je intenzivni program obuke o pravima žrtava, postoji suradnja s OCD-ima u obuci policijskih službenika, kao i preventivne akcije prema pripadnicima skupina koje su izložene ZM. Policija također procjenjuje da su sive brojke velike, te smatra da je potrebno podizati svijest među građanima da takva djela prijavljuju. Naglašeno je da je suradnje s OCD-ima u obuci policijskih inspektora odlična, i da je daljnja suradnja s njima također dobra. Međutim, potrebna je obuka temeljne policije, koja prva dolazi u doticaj sa žrtvama.
  • Na pitanje iz publike o tome kako je moguće da sustavi unutarnje kontrole u relevantnim službama nisu uspjeli otkloniti ili sankcionirati ovakve propuste, ponuđeno je više odgovora. Prvo, postoje individualni propusti, u kojima je manjak edukacije uvijek jedan od faktora. Propusti se događaju i na višim razinama, i oni mogu ukazivati na neki sustavni problem, ili nedostatak u zakonu, u njegovoj primjeni ili tumačenju. Međutim, nekada je teško shvatiti kako je moguće da su se neki od slučajeva dogodili, ali ipak jesu: slučajevi pred ESLJP ukazuju da se oni zaista i događaju. Drugo, kada se i primijeti i upozori na neki propust u službi, čak i u drastičnim slučajevima, veliki su sustavi skloni zaštiti svojih djelatnika i pronalaze opravdanja za njih. Pravobraniteljske institucije imaju zadaću djelovati u takvim slučajevima, što i čine, provođenjem ispitnih postupaka, praćenjem i zagovaranjem sustavnih rješenja.

Preporuke facilitatora:

Tijekom rasprave su spomenuti mnogi aspekti javne politike u odnosu na zločin iz mržnje, od kojih je nekoliko očito moguće formulirati kao preporuke, i oko njih postoji, čini se, šire slaganje sudionika okruglog stola:

  1. Potrebno je provesti akcije podizanja svijesti o zločinu iz mržnje među građanima, i osobito pripadnicima skupina izloženih ZM, radi boljeg razumijevanja ove pojave, njene štetnosti, te radi većeg prijavljivanja slučajeva ZM. U tome bi trebali sudjelovati svi dionici javne politike.
  2. Potrebna je sveobuhvatna edukacija pripadnika svih službi koje dolaze u dodir sa žrtvama ZM, osobito pripadnika temeljne policije, državnih odvjetnika i sudaca, radi učinkovite istrage i procesuiranja ovih djela i zaštite prava žrtava.
  3. Policija i državno odvjetništvo trebaju zajednički dogovoriti, usvojiti i primjenjivati smjernice za otkrivanje, dokazivanje i postupanje u slučajevima zločina s elementima mržnje, radi ispravne kvalifikacije i kasnijeg procesuiranja djela.
  4. Potrebno je nadograditi postojeći sustav evidentiranja, izvještavanja i praćenja slučajeva zločina iz mržnje. Podatke je potrebno učiniti usporedivima, omogućiti praćenje tijeka i ishoda pojedinačnih slučajeva, identifikaciju i klasifikaciju relevantnih osnova, te ustanoviti sustav koji bi zločine s elementima mržnje u prekršajnim postupcima na usporediv način evidentirao i pratio.
  5. Istovremeno, potrebno je ostvariti sustavan dijalog s organizacijama civilnog društva koje prikupljaju podatke o prevalenciji slučajeva ZM među skupinama osobito izložena ovom zločinu, kako bi i njihovi podatci mogli biti korišteni za potrebe unaprjeđenja javne politike u ovom području. Pri tome podatke o incidentima potaknutima mržnjom, koji ne zadovoljavaju zakonske definicije prekršaja ili kaznenog djela također treba uzeti u obzir kao komplementarne službenim podatcima, i indikativne za razmjere i pojavnost ovog društvenog problema.
  6. Potrebno je unaprijediti suradnju svih dionika, službenih i onih iz civilnog sektora, na uspostavi i unaprjeđenju, te osiguranju široke dostupnosti podrške žrtvama kaznenih djela općenito, a zločina iz mržnje posebno.

Facilitirala raspravu i sastavila sažetak

Heidi Eterović, voditeljica projekta, HPC

DIO IZVJEŠĆA O STANJU LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA MEDIJA U RH O ISTRAŽIVANJU I PROCESUIRANJU ZLOČINA IZ MRŽNJE

Izvješće o stanju ljudskih prava i slobode medija u Hrvatskoj, napisao povjerenik Vijeća Europe Nils Muižnieks na temelju podataka prikupljenih tijekom boravka u Hrvatskoj od 25. do 29. travnja 2016. godine.

Informacije o stanju ljudskih prava Povjerenik je dobio od raznih državnih institucija (DORH,  vladinih tijela, Ured Pučke pravobraniteljice, u razgovoru s tada istaknutim državnim dužnosnicima).

U Izvješću se između ostalog analizira i stanje s procesuiranjem zločina iz mržnje. Broj procesuiranih i istraženih slučajeva zločina iz mržnje upućuje na zaključak da u Hrvatskoj još nije zaživjela svijest o nužnosti suzbijanja ovakve vrste kaznenih djela koja su teška kršenja ljudskih prava. Osvrnuo se i na broj istraženih i procesuiranih predmeta govora mržnje.

izvor informacija: tportal.hr

ODRŽAN TRENING “PROCJENA UČINAKA JAVNIH POLITIKA NA LJUDSKA PRAVA: UVOD U METODOLOGIJU”

Dana 28. i 29. travnja 2016. godine, u organizaciji Hrvatskog pravnog centra iz Zagreba, održan je trening “Procjena učinaka javnih politika na ljudska prava: uvod u metodologiju”.

Trening je održan u hotelu “Arcotel Allegra” u Zagrebu. Predavačica je bila gđa Marjan W”ijers iz Nizozemske, savjetnica i trenerica iz organizacije “Rights4Change”, konzultantica iz područja ljudskih prava mnogim međunarodnim organizacijama (UNHCR; UNDP, EK…).

Na treningu su sudjelovale zaposlenice Centra Veselinka Kastratović i Sanja Krčmarek. Uključile su se u rad grupe koja je radila na temi : zločin iz mržnje.

Sljedeći sastanak grupe za zločin iz mržnje, gdje će se dogovarati metodologija rada i prvi koraci na zagovaranju, bit će održan 24. svibnja 2016. godine u Zagrebu.

OČITOVANJE O INCIDENTU U VUKOVARU (14.2.2016. GODINE)

Novinari “Nove TV” posjetili su prostorije Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, i napravili prilog s očitovanje o incidentu, koji se dogodio u ranim jutarnjim satima dana 14. velječ 2016. godine u Vukovaru.

Toga jutra trojica mladića, od toga dvojica mlađe punoljetne osobe i jedna punoljena osoba, napali su i teško fizički ozlijedili jednog mladića, koji je također mlađa punoljetna osoba.Napadači i žrtva su različite nacionalne pripadnosti.

S obzirom da je Centrar nedavno proveo projekt “Stručno osposobljavanje pravosudnih i policijskih djelatnika o zločinu iz mržnje”, te da je u sklopu toga Projekta imao i panel diskusiju o zločinu iz mržnje u Vukovaru, i to dana 12. veljače 2016. godine, novinari “Nova TV” su zamolili za mišljenje o počinjenom zločinu.

Voditeljica Projekta dala je kraći intervju u povodu toga incidenta, te govorila o provedenom Projektu, zainteresiranosti javnosti za temu o zločinu iz mržnje, te najavila nove ideje i moguće projekte na temu zločina iz mržnje.

Intervju možete pogledati na slijedećem linku.

PROTOKOL O POSTUPANJU U SLUČAJU ZLOČINA IZ MRŽNJE (2011. godine)

PROTOKOL O POSTUPANJU U SLUČAJU ZLOČINA IZ MRŽNJE

Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje temelji se na obvezama koje za Republiku Hrvatsku proizlazepotpisivanjem međunarodnih dokumenata, kao što su: Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasnediskriminacije, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe i dr. Donošenje ovogadokumenta temelji se na obvezi Republike Hrvatske koja proizlazi iz Pregovaračkog stajališta Republike Hrvatskeza Poglavlje 23. „Pravosuđe i temeljna prava“, podmjerilo 9.2.1. vezano za uspostavu evidencije rezultata uslučajevima diskriminacije i zločina iz mržnje te je u skladu s ciljevima i mjerama iz Nacionalnog programa zaštite ipromicanja ljudskih prava 2008.-2011., a odnose se na obvezu osiguravanja sustava praćenja i vođenja statističkih
pokazatelja o kaznenim djelima diskriminacije i kaznenim djelima u vezi zločina iz mržnje.

I. U V O D
Članak 1.
Zločini iz mržnje prate se s posebnom pozornošću obzirom da se počinjenjem takvih kaznenih djela i drugih kažnjivih radnji ugrožavaju osnovne ljudske slobode i temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.

Članak 2.
Svrha je Protokola o postupanju u slučaju zločina iz mržnje (u daljnjem tekstu: Protokol) osigurati uvjete zadjelotvoran i cjelovit rad nadležnih tijela koji sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupakavođenih zbog zločina iz mržnje (u daljnjem tekstu: nadležna tijela) radi unaprjeđenja sustava praćenja zločina izmržnje.

Članak 3.
Ovim Protokolom se želi zaštititi žrtva zločina iz mržnje i njezina temeljna ljudska prava zagarantirana UstavomRepublike Hrvatske i međunarodnim dokumentima.

Članak 4.
Ovaj Protokol o postupanju nadležnih tijela u slučaju zločina iz mržnje temelji se na zakonima i podzakonskimaktima, a sadrži :
– obveze nadležnih tijela koji sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupaka vođenih zbog zločina iz mržnje,
– način i sadržaj suradnje između nadležnih tijela koji sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultatapostupaka vođenih zbog zločina iz mržnje,
– ostale aktivnosti i obveze nadležnih tijela koji sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupaka vođenih zbog zločina iz mržnje a odnose se na izobrazbu i edukaciju o suzbijanju zločina izmržnje.

II. OBVEZE NADLEŽNIH TIJELA
(1) Ministarstvo unutarnjih poslova

Članak 5.
Ministarstvo unutarnjih poslova će poduzimati mjere u svrhu zaštite žrtava zločina iz mržnje, suzbijanja zločina iz mržnje i sprječavanja širenja mržnje prema osobama zbog njihove rase, boje kože, spola, spolne orjentacije, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog
položaja, dobi, zdravstvenog statusa i drugih osobina.

Članak 6.
Ministarstvo unutarnjih poslova odnosno Ravnateljstvo policije i policijske uprave nadležne su za prikupljanjeinformacija, kriminalističko istraživanje i prijavljivanje osoba koje su počinile kazneno djelo zločina iz mržnje ili prekršaj počinjen iz mržnje.

Ministarstvo unutarnjih poslova će postupati sukladno pozitivnim zakonskim propisima i internim naputcima te ćeposebno prikupljati podatke o skupinama, pripadnicima skupina i pojedincima koji u svom djelovanju iskazujusklonost činjenju kaznenih djela odnosno prekršaja koji se mogu karakterizirati kao zločin iz mržnje s ciljemprevencije i sprječavanja zločina iz mržnje.

Članak 7.
U slučaju zaprimanja dojave o zločinu iz mržnje ili zaprimanja zahtjeva za pružanje pomoći osobi izloženoj bilokojem obliku ili modalitetu zločina iz mržnje, policijski službenik dužan je postupati na sljedeći način:
1. Žurno i bez dogode uputiti na mjesto događaja policijske službenike radi pružanja intervencije, tj. provjeredojave ili zahtjeva. Temeljem uvida u zatečeno stanje odmah poduzimati mjere i radnje u cilju trenutne zaštite ipružanja potrebne zdravstvene i druge pomoći osobi oštećenoj zločinom iz mržnje te sprječavanja počinitelja u daljnjem počinjenju zločina iz mržnje.

2. Pribaviti podatke i prikupiti obavijesti potrebne za razjašnjavanje i dokazivanje prekršajnog ili kaznenog djelapočinjenog iz mržnje a za koje se postupa po službenoj dužnosti, s posebnim naglaskom na utvrđivanje sljedećeg:
(a) pripadnost oštećene osobe skupini čija pripadnost je bila motiv zločina iz mržnje,
(b) motiv počinjenja zločina iz mržnje i pripadnost počinitelja skupini,
(c) posljedica,
(d) način utvrđivanja događaja motiviranog mržnjom,
(e) kvalifikacija događaja.

3. U utvrđivanju gore navedenih podataka, postupanje ćese temeljiti na zaštiti privatnosti i osobnih podatakasudionika događaja.

4. U cilju što kvalitetnije obrade konkretnog slučaja, uspostaviti suradnju s drugim čimbenicima koji bi u konkretnom slučaju zločina iz mržnje mogli pomoći, primjerice s organizacijama civilnoga društva, vjerskim zajednicama te stručnjacima koji se bave navedenom problematikom.

5. Posebno označavati predmete zločina iz mržnje.

6. Unositi podatke o kaznenom djelu odnosno prekršaju, počinitelju i oštećenim osobama te motivu, u postojeću Evidenciju zločina iz mržnje.

7. Pratiti stanje po predmetima od saznanja za događaj pa sve do završetka postupka (track record), poglavito uprekršajnom postupku gdje Ministarstvo unutarnjih poslova nastupa s pozicije ovlaštenog tužitelja.

(2) Pravosudna tijela

Članak 8.
Pravosudna tijela (kazneni i prvostupanjski prekršajni sudovi i/ili državno odvjetništvo) će u predmetima vezanim za zločine iz mržnje postupati žurno i s posebnom pozornošću.

Članak 9.
Pravosudna tijela će predmete vezano uz zločine iz mržnje, posebno označavati.
Pravosudna tijela će o zločinima iz mržnje voditi evidencije i dostavljati ih Ministarstvu pravosuđa.

Članak 10.
Nakon optuženja, državno odvjetništvo će postupati sukladno obvezi koja proizlazi iz internog akta1 Državnogodvjetništva Republike Hrvatske vezano za slučajeve zločina iz mržnje.

Članak 11.
Kako je u Kaznenom zakonu određen pojam zločina iz mržnje, državno odvjetništvo obvezno je voditi evidenciju osvim predmetima u kojima je mržnja, iz razloga navedenih u članku 89. stavak 36. Kaznenog zakona, motiv izvršenja.

Državno odvjetništvo, kao nadležno tijelo za vođenje posebne evidencije o zločinima iz mržnje, prikupljat će slijedeće podatke:
– Broj predmeta, broj osumnjičenih osoba i naznaka kaznenog djela,
– Državno-odvjetnička odluka,
– Pravomoćna presuda

Članak 12.
U sudskim postupcima osigurat će se mjere radi zaštite fizičkog integriteta žrtve i njezine daljnje viktimizacije.

U zaštiti žrtava i svjedoka u sudskom postupku, bit će uključeni odjeli za pružanje podrške žrtvama i svjedocima.

Članak 13.
Kazneni i prvostupanjski prekršajni sudovi, kao nadležno tijelo za vođenje posebne evidencije o zločinima iz mržnje, prikupljat će slijedeće podatke:
– Broj predmeta, broj okrivljenih osoba i naznaka kaznenog djela odnosno prekršaja,
– Pravomoćna presuda i sankcija.

1 Naputak Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 09. kolovoza 2006. godine, broj: O-11/06.

(3) Ministarstvo pravosuđa

Članak 14.
Ministarstvo pravosuđa će objedinjavati statističke pokazatelje dostavljene od strane pravosudnih tijela o zločinimaiz mržnje.

Članak 15.
Ministarstvo pravosuđa će prikupljene podatke dostavljati svakih šest mjeseci Uredu za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, do kraja mjeseca za prethodno polugodišnje razdoblje.

(4) Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske

Članak 16.
Ured za ljudska prava je središnje tijelo za prikupljanje i objavu podataka o zločinima iz mržnje te za suradnju sorganizacijama civilnoga društva i međunarodnim organizacijama.
Ured za ljudska prava po potrebi organizira preventivne kampanje radi osvješćivanja javnosti i sprječavanja širenjazločina iz mržnje.

Članak 17.
Ured za ljudska prava će koordinirati radom Radne skupine za praćenje zločina iz mržnje te poticatimeđuinstitucionalnu suradnju u sustavu praćenja zločina iz mržnje.

Ured za ljudska prava je tijelo ovlašteno za suradnju s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju te drugimmeđunarodnim organizacijama vezano uz pitanja zločina iz mržnje.

III. NAČIN I SADRŽAJ SURADNJE

Članak 18.
Provedba ovog Protokola o postupanju u slučaju zločina iz mržnje pretpostavlja žurnu uspostavu suradnje nadležnihtijela koji sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupaka vođenih zbog zločina iz mržnje, radi unaprjeđivanja sustava praćenja zločina iz mržnje.

Članak 19.
Obveze nadležnih tijela koji sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupaka vođenih zbog zločina iz mržnje jesu:
1. Održavati redovite sastanke predstavnika nadležnih tijela u cilju praćenja i prevencije zločina iz mržnje teizvještavati o postignućima u rješavanju pojedinih slučajeva zločina iz mržnje.

2. Sačiniti statističko izvješće o praćenju zločina iz mržnje, na sljedeći način :
(a) Ministarstvo unutarnjih poslova će svakih šest mjeseci, a najkasnije do 10. u sljedećem mjesecu dostavitiDržavnom odvjetništvu Republike Hrvatske ispunjeni obrazac o podacima za zločine iz mržnje za prethodno razdoblje (Prilog 1).

(b) Državno odvjetništvo će nadopuniti postojeći obrazac državno-odvjetničkim podacima i proslijediti do 20. u mjesecu Ministarstvu pravosuđa za prethodno polugodišnje razdoblje.

(c) Ministarstvo pravosuđa će nadopuniti postojeći obrazac s podacima prikupljenim od sudova (sudske odluke isankcije) i proslijediti Uredu za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske do kraja mjeseca za prethodno polugodišnje razdoblje.

(d) Prvostupanjski prekršajni sudovi će dostaviti ispunjeni obrazac za statističko praćenje prekršajnih djela posebno označenih vezano uz motiv mržnje Ministarstvu pravosuđa, do 20. u mjesecu za prethodno polugodišnjerazdoblje. Ministarstvo pravosuđa će proslijediti obrazac Uredu za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske dokraja mjeseca za prethodno polugodišnje razdoblje (Prilog 2).

Članak 20.
Na osnovi prikupljenih podataka od nadležnih tijela iz članka 19. ovoga Protokola, koji programski djeluju u slučajevima zločina iz mržnje, Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske objedinit će statističke podatke o zločinima iz mržnje.

Članak 21.
Sva su tijela u postupku dužna štititi prava žrtve izložene zločinu iz mržnje, sukladno Međunarodnom paktu ograđanskim i političkim pravima, Odluci Organizacije za europsku sigurnost i suradnju br. 9/2009 o suzbijanju zločina iz mržnje, smjernicama Europske unije, kao i ostalim međunarodnim propisima.

Članak 22.
Prema žrtvama zločina iz mržnje, s ciljem izbjegavanja sekundarne viktimizacije, potrebno je postupati obzirno, nanačin kojim se poštuje njihovo dostojanstvo.

Nadležna tijela će, na osobni zahtjev stranku-žrtvu zločina iz mržnje, izvijestiti o tijeku i/ili ishodu postupka.

IV. OSTALE AKTIVNOSTI I OBVEZE

Članak 23.
U skladu s mjerama propisanim Nacionalnim planom za borbu protiv diskriminacije 2008.-2013., Nacionalnim programom zaštite i promicanja ljudskih prava 2008.-2011. te Memorandumom o sporazumijevanju s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju vezano uz obuku policijskih službenika, nužno je raditi na razvoju svijesti o sprječavanju širenja zločina iz mržnje te senzibilizirati javnost za navedenu problematiku.

Nužno je poticati žrtve da prijavljuju slučajeve zločina iz mržnje uz osiguravanje njene sigurnosti od strane nadležnih tijela i organizacija civilnoga društva.

Članak 24.
Provodit će se dodatna izobrazba službenika koji postupaju po predmetima zločina iz mržnje.

V. ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 25.
Sva nadležna tijela iz ovog Protokola obvezna su svoje podzakonske akte uskladiti s odredbama ovog Protokola.

Članak 26.
Svako državno tijelo koje sudjeluje u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupaka vođenih zbog zločina iz mržnje dužno je postupati u skladu s odredbama ovog Protokola.

Članak 27.
Sudionici ovog Protokola, obvezni su informirati sva tijela iz svog djelokruga o donošenju ovog Protokola te poduzeti mjere radi njegove dosljedne primjene.

Članak 28.
Obrazac za statističko praćenje kaznenih djela vezano uz zločine iz mržnje (u svezi s člankom 89. stavkom 36. Kaznenog zakona) i Obrazac za statističko praćenje prekršajnih djela posebno označenih vezano uz motiv mržnje sastavni su dio ovog Protokola.

ODRŽANA PANEL DISKUSIJA O ZLOČINU IZ MRŽNJE

Dana 12. veljače 2016. godine, u prostorijama Europskog doma za ljudska prava u Vukovaru, održana je panel diskusija o zločinu iz mržnje, provedbi projekta “Stručno osposobljavanje pravosudnih i policijskih djelatnika o zločinu iz mržnje”, o Protokolu o postupanju u slučaju zločina iz mržnje.

Ujedno, predstavljena su razmišljanja o mogućem nastavku rada na edukaciji o zločinu iz mržnje, kako prema pravosuđu, tako i prema drugim nadležnim institucijama, koje rade sa žrtvama i počiniteljima, te koje mogu zajendički osmišljavati rad na prevenciji tih zločina.

NAJAVA PANEL DISKUSIJE O PROJEKTU STRUČNOG OSPOSOBLJAVANJA O ZLOČINU IZ MRŽNJE

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, u sklopu projekta “Stručno osposobljavanje pravosudnih i policijskih djelatnika o zločinu iz mržnje”, organizira  panel diskusiji „Zločin iz mržnje u hrvatskom kaznenom pravu i praksi“.

Panel diskusija će se održati u petak, 12. veljače 2016. godine u Europskom domu Vukovar, Ljudevita Gaja 12, Vukovar, s početkom u 12 sati.

Cilj  diskusije je upoznati širu zajednicu Vukovara o provedbi projekta, problematici zločina iz mržnje u hrvatskom kaznenom pravu i praksi te predstaviti „Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje“.

DRUGA RADIONICA O ZLOČINU IZ MRŽNJE

Dana 25. i 26. siječnja 2016. godine održana je druga radinica edukacije pravosudnih radnika Osječko baranjske i Vukovarsko srijemske županije o zločinu iz mržnje. Radinici su nazočili predstavnici općinskih i županijskih državnih odvjetništava iz Osijeka i Vukovara, općinskih i županijskih sudova iz Osijeka i Vukovara, predstavnici Ureda Pučke pravobraniteljice Republike Hrvatske, predstavnici monitoring tima suđenja za ratne zločine.

Teme druge radinice su bile:

“Zločin iz mržnje: temeljna obilježja i hrvatski koncept”
( pojam mržnje i utjecaj na počinjenje kaznenog djela, obilježja i normativni koncept zločina iz mržnje u Republici Hrvatskoj, govor mržnje -značenje, implikacije i regulacija u kaznenom pravu)

predavačica: dr.sc. Barbara Herceg Pakšić, Pravni fakultet Sveučilišta „Josip Juraj Strossmayer“ iz Osijeka

predstavljanje Protokola o postupanju u slučaju zločina iz mržnje
i praktične vježbe

predavačica: dr.sc. Barbara Herceg Pakšić, Pravni fakultet Sveučilišta „Josip
Juraj Strossmayer“ iz Osijeka

– „Zapadni koncept – istočni zločini: Implementacija
modela zločina iz mržnje u postkomunističkom okružju“

predavač: Piotr Godzisz, član Međunarodne mreže za zločin iz mržnje, University College London, School of Slavonic and Eastern European Studies