Neraščišćena prošlost zaziva tjeskobnu budućnost

Članovi i članice Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, povodom održavanja godišnje Skupštine organizacije 11. prosinca 2006. godine,  daju slijedeću

Izjavu za javnost

Neraščišćena prošlost zaziva tjeskobnu budućnost

U godini u kojoj su proslavljene petnaestgodišnjice proglašenja i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske te godišnjice vojno – redarstvenih akcija kojim su integrirana privremeno okupirana područja, primjereno su obilježena i teška ratna stradanja žena, muškaraca i djece u Vukovaru, Dalju, Laslovu, Ćelijama, Voćinu, Škabrnji…Sjećanja na žrtve i osuda zločina dio je civilizacijski obvezujućeg, a ljudski nužnog, procesa otpuštanja povreda iz prošlosti i puta ka oprostu.

No naše komemoracije su još uvijek za „naše“ žrtve. Ni predstavnici vlasti, ni političari, ni javni radnici ni crkveni velikodostojnici, pa niti većina organizacija civilnoga društva, ne iskazuju potrebu, ili snagu, prisjetiti se svih žrtava ratnih stradanja i ratnih zločina 90-ih godina, uključujući svjesno i javno u iskaze sućuti, ili u molitve i, primjerice, žrtve zločina koji je počinjen 11. prosinca 1991. godine nad 18 civila nehrvatske nacionalnosti u Paulin Dvoru. Još se uvijek u javnosti može čuti, ili čitati, kako su žrtve ratnih zločina počinjenih od strane pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi „navodne“ žrtve, ili da u tim „ili- ili vremenima“ nije ni bilo civila – svi su „oni” bili četnici, snajperisti, „petokolonaši”, ili su bili s njima povezani. Umjesto o osječkim sugrađanima kao žrtvama, govori se o “slučajevima „selotejp“ i „garaža“”, ili se rabe slični „tehnički” termini koji relativiraju prave razmjere i posljedice zločina i sakrivaju odgovornost. Stradanja onih kojima prije samovoljnih pogubljenja nije dana ni najskromnija prilika, makar montirane „pravne” procedure, ostaju u sjeni neviđene medijske kampanje oko osumnjičenika koji štrajka glađu kako bi osujetio pravosudnu proceduru i predstavio se političkom žrtvom-herojem. Zbog stava obnašatelja lokalne vlasti o tom pravosudnom slučaju svi građani i građanke jedne županije i grada postaju zatočenici njihove solidarizacije s osumnjičenikom pod, naizgled, za sve obvezujućim, motom „inati se Slavonijo“ – komu, zašto, kako?

Pogubnije je, međutim, što i svjedoci i počinitelji zločina postaju, zapravo, zatočenici takve «solidarizirajuće», navijačke, atmosfere. Nitko, pa ni svećenik koji predvodi molitvu krunice na gradskom trgu ne stvara prostor u kome svjedoci/kinje i počinitelji/ce mogu izmicati od strahova i predrasuda, od iluzija krivnje i zloće, od ugađanja vlastitom egu, preosjetljivosti ili oholosti. Teško da im išto od onoga što se tako obilato daje (nameće) pomaže posvjedočiti o zločinu u kome imaju udjela posredno – jer su mu slučajno nazočili, ili se suočiti s djelom koji su počinili/le, od njega se odvojiti, preuzeti odgovornost i vratiti si dostojanstvo, od zločina slobodnog, ljudskog bića.

2006. godina bi, možda, mogla biti prijelomna po tomu što se otvorio težak, neizvjestan, ali nužan, proces suočavanja s kaznenom, političkom i moralnom odgovornošću i za ratne zločine počinjene u ime hrvatske zajednice – od pripadnika i zapovjednika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi.

Unatoč našeg nezadovoljstva radi politizacije, medijske buke i previše politički neprimjerenih komentara koji su se povodom odluke Sabora o ukidanju zastupničkog imuniteta saborskom zastupniku osumnjičenom za ratni zločin nad civilima u Osijeku mogli čuti, mislimo da upravo ta odluka Hrvatskog sabora postavlja temelje drugačijoj pravosudnoj praksi u Hrvatskoj. Pred pravosuđe Republike Hrvatske jasno je postavljen zadatak koji ono ima obavljati – profesionalno i nepristrano procesuirati zločine, osigurati jednakost građana pred zakonom i uspostavljanje pravde za sve žrtve ratnih zločina.

No, radi vraćanja ljudskog dostojanstva svim žrtvama, i zato što neraščišćena prošlost znači nerazjašnjenu, nepotpunu sadašnjost i stoga moguću tjeskobnu budućnost, potrebno je više od dobre pravosudne prakse. Na svima nama, a posebice na političkim, akademskim i crkvenim elitama je odgovornost za stvaranja javnog prostora poticajnog za kazivanje istine i dijalog o svim stradanjima kojima su muškarci, žene i djeca bili izložena u prošlom ratu.

U Osijeku, 12. prosinca 2006. godine