Prilog uz obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv nacizma i antisemitizma

Nije mi bilo odbiti, ali nije mi bilo ni lako prihvatiti poziv da kažem nešto na skupu povodom 9. studenog, Međunarodnog dana borbe protiv nacizma i antisemitizma.  Naime:

Želim i na simboličan način pokazati svoju solidarnost sa žrtvama jednog totalitarne ideologije i prakse na dan «kristalne noći» – na dan koji simbolizira kako se totalitarni sistem može okomiti protiv cijelih skupina, naroda, vjera – na dan koji simbolizira kako govor mržnje (govor koji je usmjeren protiv rase, nacije, protiv političkih neistomišljenika, protiv onih koji zato što su drugačiji postaju krivci)  postaje mržnja na djelu – nedjelu.

Želim se prisjetiti da je u mirnodopsko vrijeme, nakon što je fašizam bio vojno poražen, demokratski svijet poučen tim zastrašujućim iskustvom sustavnog ubijanja milijuna Židova, Roma, komunista, sindikalnih aktivista, političkih neistomišljenika, homoseksualaca i mnogih drugih širom Evrope, odlučio stvoriti međunarodne mehanizme kojim bi se preduhitrilo da se to ponovi.

Želim pokazati da ne pristajem na floskulu kojom se nastoji nametnuti teza da je antifašizam povezan s nekom ideologijom, bilo lijevom ili desnom.

Želim se kršćanski pomoliti, kao čovjek zamisliti a kao građanka promisliti kako je to bilo moguće, odnosno postalo moguće; ali i koliko su totalitarni obrasci bili i jesu dio mog i našeg suvremenog iskustva; da li ih prepoznajemo i što s tim činimo.

Upravo zato mi, u isto vrijeme, nije bilo jednostavno prihvatiti govoriti na jednom takvom skupu:
Zato što se ne mogu zadovoljiti  samo komemoriranjem i to gotovo ritualnog tipa.

Zato što ne želim da ono radi čega ja tu stojim bude svedeno na pojam “anti” tj. da me određuje i ograničava sam taj objekt.

Zato što mi je važno da razgovaram oko toga kako prepoznavati i kako odgovarati na obrasce ponašanja koji su u svojoj osnovi totalitarni – koji u ime političkog ili ideološkog cilja potiru čovjeka, isključuju ga, a na kraju su u stanju pokušati i istrijebiti ga.

Teško mi je govoriti s govornice zato što želim razgovor i dijalog oko toga. Je li  dovoljno ono što ja osobno pokušavam raditi (s manje ili više ustrajnosti u tome) – pokušavam graditi svoje odnose prema drugome i zajednicu u kojoj živim  zalažući se za život  i za pravo na dostojanstven život  svakog čovjeka, za prostor slobode mišljenja, govora i vjeroispovijesti, za dijalog i uvažavanje različitosti?
Želim čuti kako drugi to čine.

Ja ne mogu definirati karakter rata koji Amerika i anti-teroristička koalicija vodi u Afganistanu. Ali znam da stradaju ljudi i želim da se radi tih ljudi to zaustavi. Želim danas učiniti nešto za to.

Zato i jesam ovdje s vama – da učinim nešto i za one koji danas stradaju. I da u tome nisam sama, i da oni koji pokušavaju isto u tome nisu sami.