Priopćenje povodom procesuiranja zločina u Marinom Selu

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Građanski odbor za ljudska prava

                                                             

Zagreb, Osijek 20. srpnja 2011.

Priopćenje u vezi kaznenog postupka za zločin u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu

Dana 13. lipnja 2011. pred Županijskim sudom u Osijeku završen je ponovljeni prvostupanjski kazneni postupak vođen protiv šestorice pripadnika HV, Voda vojne policije 76. bataljuna, optuženih za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu.

U studenom 1991. u Ribarsku kolibu, koja je tada bila baza interventnog voda 76. bataljuna Pakrac, privedeno je i zatočeno je 24 stanovnika sela Kip i Klisa.  Sedamnaest žrtava mučeno je, zlostavljano, ponižavano na najsvirepiji način, od kojih je petnaest na kraju ubijeno vatrenim oružjem, dok su dvije žrtve preminule od posljedica mučenja i nečovječnog postupanja. Tijela šest žrtava su pronađena, dok se za posmrtnim ostacima drugih traga još danas.

Nepravomoćnom presudom trojica optuženika oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, protiv drugooptuženog, nakon prekvalificije optužbe tijekom sudskog postupka, odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protupravnog zarobljavanja (čl. 46 st. 4 KZRH) zbog zastare kaznenog progona, te su dva optuženika proglašeni krivim da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 12 i 15 godina. Nakon izricanja prvostupanjske nepravomoćne presude, o kojoj će svoje mišljenje dati VSRH (najavljena je žalba tužiteljstva), otvaraju se brojna pitanja. Nažalost dokazni postupak u ponovljenom suđenju bio je ograničen stavom VSRH o valjanosti dokaza prikupljenih od istražitelja Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Monitoring tim koji prati suđenja za ratne zločine upozoravao je u svojim izvještajima da će se nakon ovakve odluke VSRH pojaviti problemi u procesuiranju ratnih zločina i to u slučajevima gdje se pojavljuju dokazi prikupljeni od Tužiteljstva MKSJ koji se nalaze u kategorijama 2 i 3, a koje našem pravosuđu ustupi MKSJ.

Kazneni progon iniciran je nakon ustupanja dokaza Tužiteljstva MKSJ Državnom odvjetništvu RH, točnije izjave troje svjedoka koji su bili zatočeni u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu, iako su kaznena prijava i pojedine predistražne radnja uslijedile neposredno nakon događaja. Ti dokazi, djelomično potvrđeni ponovljenim svjedočenjem, kao i izvedeni materijalni dokazi bili su osnov osuđujuće presude Županijskog suda u Požegi proglašene u ožujku 2009., koju je po žalbi okrivljenika Vrhovni sud RH ukinuo iz proceduralnih razloga te vratio postupak na ponovno suđenje. Žalbeno vijeće VSRH ustvrdilo je da je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonitim dokazima  –  zapisnicima s iskazima preživjelih žrtava iz Marinog Sela danih pred istražiteljima Tužiteljstva MKSJ. Ponovljeni postupak je delegiran na Županijski sud u Osijeku.

Kako su u svibnju 2011., usvojene izmjene Zakona o primjeni Statuta MKS(J) na način da se dokazi koje su prikupila tijela MKSJ mogu koristiti u kaznenom postupku u RH, ŽDO iz Osijeka predložio je izvođenje dokaza koji su ranije proglašeni nezakonitim, što je Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku odbilo pozvavši se na rješenje VSRH.

Suđenje za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjenog u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu otvorilo je brojne nedoumice vezane uz: korištenje dokaza prikupljenih od istražitelja MKSJ u sudskom postupku pred nacionalnim sudovima, spremnost svjedoka da svjedoče bez straha od osude ili odmazde u svojim malim životnim sredinama, zaštićenost svjedoka/preživjelih žrtava, te daljnju neistraženost počinitelja zločina koji se kroz dosadašnju istragu i suđenje i dalje vode kao neidentificirani, osim po nadimcima.

Gotovo nevjerojatno zvuče iskazi svjedoka da nisu imali saznanja o postojanju zatočenih civila u Ribarskoj kolibi u Marinom Selu. Pakrac, Lipik i okolna mjesta, tako su mali prostor da se ljudi međusobno dobro poznaju i stoga odvođenje više civila iz sela ne može ostati nezamijećeno. Osim toga, kada su civili konačno izvedeni iz podruma Ribarske kolibe (24. studenoga 1991. godine), i nadalje su ostali na toj lokaciji, koja je bila baza Vojne policije. U jednoj takvoj bazi civili nemaju što tražiti. Neuvjerljive su priče pripadnika Vojne policije iz Bjelovara da su vidjeli neke civile, pri tome 2 žene, ali da nisu znali što oni tu rade. Neuvjerljive su priče da su za mučenja, zlostavljanja i ubijanja zatočenika saznavali iz novinskih članaka.  Nažalost, dvadeset godina od kritičnog događaja svjedoci svojim iskazima o neznanju za žrtve te žrtve ponovo ubijaju. Na sudu je da valjano obrazloži svoju presudu, osobito u dijelu gdje ocjenjuje izvedene dokaze, posebice personalne dokaze, gdje je bilo najviše odstupanja u iskazima svjedoka u odnosu na iskaze dane u istrazi, tijekom prvog suđenja i to baš glede uloge prvooptuženika, optuženog kao stvarnog (de facto) zapovjednika navedenog voda vojne policije.

Pravosudni postupak nije dao odgovor na pitanje: tko je bio zapovjednik voda VP pri 76. samostalnom bataljunu HV u kritično vrijeme, u studenom 1991. godine? Pripadnici toga voda sigurno nisu samovoljno određivali svoje zadatke te ostaje upitno kako su naoružavani, tko ih je slao na punktove, tko ih je opskrbljivao hranom, streljivom i drugom vojnom opremom, kome su podnosili izvješća. Konačno, zašto su vodili uhićene osobe u Marino Selo i kome su ih tamo predavali. Jedan težak zločin doveden je, iako je ŽDO iz Požege uložilo puno truda u slaganje mozaika optužnice, do apsurda.

Iz cjelokupnog postupka pažljivom promatraču postaje jasno da se za zločin u Marinom Selu znalo, i to već u trenutku kada su iz Daruvara vojni policajci krenuli u Kip i saznali da su iz sela odvedeni civili, kada civilna policija u Daruvaru privodi pripadnika postrojbe iz Marinog Sela koji potvrđuje da su kuće u Kipu pretraživane i da su civili odvedeni u Marino Selo, kada odvođenje oca i brata prijavljuje građanka Daruvara. Znalo se i onda kada su iz podruma Ribarske kolibe izvedena trojica zatočenika te izmučeni odvedeni u Daruvar. Znalo se nakon što su četvoro preživjelih civila konačno pušteni iz Ribarske kolibe u Marinom Selu i kada su stigli u svoja sela. O tim događajima sastavljena su službena izvješća, ali se, nažalost, ništa dalje nije uradilo što je moglo spriječiti počinjenje zločina ili bar omogućiti djelotvorno procesuiranje njegovih počinitelja.

Ostaje pitanje što je sa žrtvama i njihovim dostojanstvom. Zašto pravosudni organi nisu pravovremeno pokrenuli istragu, zašto se čekalo da MKSJ istraži zločine koji su se dogodili na području Republike Hrvatske. Odluka VSRH kojom se prikupljeni dokazi od tijela Tužiteljstva MKSJ proglašavaju nezakonitim dokazima, samo je nastavak jedne tužne priče, ovaj puta zapakiran u formu tumačenja jednog članka zakona, koji je u međuvremenu izmijenjen. Osudom dvojice optuženika forma je zadovoljena kao i u slučaju zločina u Paulin Dvoru, u Medačkom džepu, na Koranskom mostu, jer je ipak netko osuđen. O novim istragama i pronalaženju ostalih počinitelja za sada nema niti govora. Od DORH-a tražimo pokretanje nove istrage, a od VSRH primjenu izmijenjenog zakona koji omogućava korištenje iskaza preživjelih u kaznenom postupku u RH.

Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Vesna Teršelič, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava
Žrtve logora u Marinom Selu (prema podacima iz dispozitiva optužnice):

zlostavljani i mučeni: Branko Stanković, Krajnović Mijo i Jovo (mještani sela Kip), Bunčić Milka, Jeka Žestić i Nikola Ivanović (mještani sela Klisa)

zlostavljani, mučeni i ubijeni iz sela Kip:
Pero Novković – tijelo nije pronađeno
Mijo Danojević – tijelo pronađeno
Gojko Gojković – tijelo pronađeno
Savo Gojković – odveden iz zatvora, sahranili ga preživjeli civili
Branko Bunčić – tijelo pronađeno
Nikola Gojković – tijelo pronađeno
Mijo Gojković – tijelo pronađeno
Filip Gojković – odveden u smjeru Ilove, gdje mu se gubi svaki trag
Jovo Popović – Tein – tijelo pronađeno  na području između Pakračke Poljane i Marinog Sela Petar Popović – odveden iz zatvora, sahranili ga preživjeli civili
Nikola Krajnović – tijelo nije pronađeno

zlostavljani, mučeni i ubijeni iz sela Klisa:
Jovo Žestić – preminuo od polijevanja hladnom vodom
Jovo Popović Simin – tijelo nije pronađeno
Slobodan Kukić – odveden u smjeru Ilove, gdje mu se gubi svaki trag
Rade Gojković – tijelo nije pronađeno
Savo Maksimović – tijelo nije pronađeno
Josip Cicvara – tijelo pronađeno