Palež sela Pušina i Slatinskog Drenovca

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 22. ožujka 2010. godine započela je glavna rasprava u postupku protiv Ivana Husnjaka i Gorana Sokola, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u vezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 24. svibnja 2011. objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su okrivljenici oslobođeni optužbe.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 31. listopada 2013. godine. VSRH odbio je žalbu državnog odvjetništva i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima se stavlja na teret da su 01. veljače 1992., kao časnici HV-a, Husnjak kao zapovjednik II. bataljuna 132. brigade HV-a “R”, a Sokol kao zamjenik zapovjednika, nakon što su snage HV-a 18. prosinca 1991. oslobodile šire područje Orahovice i podpapučkih sela, a okr. Husnjak 31. siječnja izdao zapovjed za čišćenje terena u zauzetim selima Pušina i Slatinski Drenovac, u kojima su kontrolu preuzele postrojbe specijalne policije iz Osijeka i PP Orahovica, a tijekom koje operacije čišćenja je nekoliko nepoznatih pripadnika okrivljenicima podređenih postrojbi počelo sa paljenjem nepuštenih kuća stanovnika srpske nacionalnosti, zbog čega su došli u sukob sa pripadnicima specijalne policije i policije, koji su ih nastojali spriječiti, ali u tome nisu uspjeli, a I. i II. okrivljeni, iako su znali da se događaju protupravne radnje, nisu poduzeli ništa da se protupravna postupanja suzbiju i kazne te na taj način pristali da pripadnici njima podređenih postrojbi nastave sa takvim radnjama i na posljedice takvih radnji, nakon čega je podmetanjem vatre u selu Pušine namjerno uništeno 17 kuća, a pucanjem iz vatrenog oružja oštećen toranj pravoslavne crkve, dok je u Slatinskom Drenovcu zapaljeno 19 kuća, kao i lovački dom između Pušina i Slatinskog Drenovca, dakle, iako su bili dužni, propustili spriječiti protuzakonito i samovoljno uništenje imovine stanovništva u velikim razmjerima, što nije bilo opravdano vojnim potrebama, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Vijeće za ratne zločine: Sutkinja Sandra Hančić, predsjednica Vijeća za ratne zločine, sudac Mladen Piškorec, član Vijeća za ratne zločine, sutkinja Ivanka Šarko, članica Vijeća za ratne zločine

Broj spisa: K- 9/09

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH u vezi s čl. 28. st. 2. OKZRH

Tužitelj: Branka Merzić, Županijska državna odvjetnica u Bjelovaru

Okrivljenici: Ivan Husnjak i Goran Sokol, časnici Hrvatske vojske, brane se sa slobode

Branitelji okrivljenih: odvjetnik Marko Dumančić, za prvookrivljenoga, odvjetnik Zdravko Dumančić, za drugookrivljenoga

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

PUSINE I SLATINSKI DRENOVAC izvjestaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 24. svibnja 2011. objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su okrivljenici oslobođeni optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 31. listopada 2013. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je odbio žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Dana 24. svibnja 2011. godine Županijski sud u Bjelovaru donio je nepravomoćnu presudu br. K-9/09, kojom je oslobodio od optužbe Ivana Husnjaka i Gorana Sokola da bi počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kako im se to optužnicom ŽDO iz Bjelovara stavljalo na teret.

Ovaj postupak zanimljiv je jer su časnici HV-a optuženi po zapovjednoj odgovornosti[1] za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, u kojemu nema žrtava, no u kojemu je uništena privatna imovina u velikim razmjerima što nije opravdano vojnim potrebama. Na zapovjednu odgovornost primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela – Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (OKZ RH).

Optužnica ŽDO iz Bjelovara br. K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine ne sadrži potpune podatke o oštećenicima. U izreci citirane optuženice navode se brojevi kuća koje su zapaljene u Pušinama i Slatinskom Drenovcu, ali se ne navode imena vlasnika tih kuća. Stoga je ta optužnica neprecizna. Na posljednjem ročištu za glavnu raspravu citirana optužnica precizirana je na način da su u optužnicu uvedena imena dvoje oštećenika koji su se ŽDO-u iz Bjelovara javili nakon što su iz medija saznali da je u tijeku ovaj kazneni postupak. Osim činjenice da u optužnici nisu navedeni vlasnici i pune adrese zapaljene/oštećene imovine, već su samo nabrojani kućni brojevi, na 3. str. navedene optužnice ŽDO navodi 43 objekta, dok prethodno navodi 17 objekata u selu Pušine i 19 u selu Slatinski Drenovac te zvonik pravoslavne crkve i lovački dom, što daje zbroj od 38 objekata.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru u presudi je utvrdilo da je paljenje kuća u Pušinama i Slatinskom Drenovcu izvršeno dana 1. veljače 1992. nakon završetka akcije čišćenja terena. Akciju čišćenja terena (u okolini navedenih sela) proveli su pripadnici A satnije i izvidnički vod II satnije 132. brigde HV “R”, u vremenu od 08,00 do 13,00 sati.

Vijeće je utvrdilo da je palež nastupila u trenutku kada se A satnija II bataljuna 132. brigade HV “R” vraćala u planinarski dom na Jankovac, u poslijepodnevnim satima, te da optuženici u kritično vrijeme paleži sela nisu bili prisutni u tim selima sa sebi podređenim vojnicima.

Vijeće je utvrdilo da u vrijeme oružanog sukoba izvršena palež imovine predstavlja uništavanje imovine velikih razmjera što nije bilo opravdano vojnom potrebom, pa stoga topredstavlja počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Kada počinitelji postupaju na rečeni način postupaju suprotno odredbi čl. 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba. Vijeće u citiranoj presudi smatra da je ratni zločin počinjen propuštanjem (nečinjenjem) “izričito reguliran međunarodnim kaznenim pravom i to Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, sa pripadajućim dopunskim protokolima iz 1977. godine”[2], stoga obrazlažući oslobađajuću presudu analizira odredbu čl. 86 Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije u odnosu na postupanje oba optuženika.

Vijeće je utvrdilo da su pripadnici A satnije II bojne 132. brigade HV “R” bili u određenoj vrsti ovisnosti prema opt. Ivanu Husnjaku kao zapovjedniku II bojne i opt. Goranu Sokolu kao zamjeniku zapovjednika te satnije. Tvrdnju optužbe da su optuženici znali da se na terenu događaju protupravne radnje, ali da nisu poduzeli ništa da se takva protupravna postupanja suzbiju i kazne, Vijeće smatra “nejasnom i neodređenom formulacijom zapovjedne odgovornosti”[3].

Obrazlažući oslobađajuću presudu Vijeće navodi da niti jedan od izvedenih dokaza ne ukazuje na zaključak da bi optuženici znali da će pripadnici njihove postrojbe počiniti zločin, odnosno da se pripremaju počiniti zločin. Također smatra da nije dokazano da bi o tome imali saznanja u vrijeme kada je zločin počinjen, odnosno u poslijepodnevnim satima, već su saznanja o izvršenom paležu i mogućim počiniteljima imali sljedećeg dana.

Vijeće je analiziralo i situaciju kada zapovjednik nema saznanja da se njegovi podređeni spremaju počiniti zločin, ali je to trebao znati i poduzeti potrebne i razumne mjere za sprečavanje zločina, jer je iz iskaza svjedoka pa i samih optuženika, a s obzirom na izvješće Zlatka Mesića od 31. prosinca 1991., razvidno da su se pripadnici izviđačke čete bataljuna već kompromitirali prekomjernim uživanjem alkohola, remećenjem javnog reda i izvršenjem pojedinih kaznenih djela.

Svoju odluku u odnosu na opt. Ivana Husnjaka Vijeće je temeljilo na činjenici da je optuženik sačinio tri zapovijedi (15.12.1991., 18.12.1991. i 31.1.1992. godine), u kojima je zabranio uništavanje stambenih objekata, a u zapovijedi koja se odnosi na konkretni događaj “1. optuženik je naložio da prije akcije zapovjednici postrojbi upoznaju sve vojake o značenju zadatka, kao i potrebi reda i discipline”[4]. Vijeće u analizi izvedenih personalnih dokaza navodi iskaze svjedoka koji govore o zapovijedima iz listopada 1991. godine koja su sadržavala uputstva o postupanjima prema zarobljenicima, materijalno tehničkim sredstvima i civilima u skladu sa svim konvencijama koje su bile na snazi. Osim toga, navedeno je da su protupravnosti koje su izvršene prije kritičnog događaja istraživane i da su neki od pripadnika 132. brigade HV-a procesuirani. Vijeće je našlo nespornim da je opt. Ivan Husnjak po saznanju za palež sela tražio od podređenih zapovjednika podnošenje izvješća o tom događaju. Iz analize provedenih dokaza, sud zaključuje da su optuženici poduzeli razumne mjere za sprečavanje zločina, iako se u konkretnom slučaju isti dogodio.

Vijeće je utvrdilo da na strani optuženika ne postoji krivnja zapovjednika, “čak ni najblaži oblik nehaja u odnosu na zločin i ne postoji uzročna povezanost između postupaka 1. optuženika kao zapovjednika i 2. optuženika kao njegovog zamjenika sa zločinom[5].

Nadalje, vijeće je utvrdilo da izostanak utvrđivanja tko su poimence počinitelji kaznenog djela može predstavljati “samo zasebno kazneno djelo neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela ili eventualno kazneno djelo pomaganja počinitelju nakon kaznenog djela, za što je, prema općim odredbama, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona”[6].

Na oslobađajuću presudu ŽDO iz Bjelovara uložilo je žalbu, stoga će biti interesantno vidjeli hoće li Vrhovni sud RH prihvatiti razloge za oslobađajuću presudu u odnosu na oba optuženika. Naime, u citiranoj presudi Vijeće nije posebno cijenilo opseg zapovjednih ovlasti u odnosu na oba optuženika, posebno u odnosu na opt. Gorana Sokola kao zamjenika zapovjednika II satnije 132. brigade HV “R”. U pravomoćno završenom kaznenom postupku protiv opt. Rahima Ademija i opt. Mirka Norca[7] Vrhovni sud RH prihvatio je mišljenje prvostupanjskog suda da izostanak zapovjedne ovlasti i moći predstavlja izostanak kazneno pravne odgovornosti optuženika, što je bio slučaj u odnosu na opt. Gorana Sokola, a što Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru nije utvrđivalo. Ako slijedimo logiku pravomoćno presuđenog predmeta za zločin u Medačkom džepu, onda zamjenik zapovjednika (po pravilima bivše JNA, ali i HV-a) ima drugi opis zadataka, ovlasti i obveza i uz zapovjednika ne ulazi u konkretnom slučaju u zonu kaznene odgovornosti. U odnosu na oslobađajuću presudu za opt. Ivana Husnjaka, ostaje pitanje nije li Vijeće za ratne zločine preuranjeno zaključilo da je optuženik postupao sukladno odredbi 86. Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije, s obzirom na iskaz svjedoka Mirka Koića (zapovjednika A satnije II bataljuna 132. brigade HV “R”) dan u istrazi. Svjedok je tada rekao da je 3. veljače 1992. godine napisao pismeno izvješće iza koga i danas stoji, da je u tom izvješću naveo imena pripadnika svoje satnije koji su izvršili paljenja kuća u Pušinama, ali da opt. Ivan Husnjak, a niti bilo tko drugi od njegovih pretpostavljenih, nije pokrenuo nikakav postupak protiv tih osoba. Ova sudska presuda ponovno otvara pitanje dosega i primjenjivosti zapovjedne odgovornosti u nacionalnom pravu.


[1] Čl. 120 st. 1. u svezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH. [2] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 16, odlomak 2. [3] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 16, odlomak 4. [4] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 18, odlomak 2. [5] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 19, odlomak 5. [6] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 19, odlomak 5. [7] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, br. II K-rz 1/06 od 30. svibnja 2008. godine.