Zločin na Koranskom mostu

U trećem (drugom ponovljenom) suđenju opt. Mihajlo Hrastov je na Županijskom sudu u Karlovcu po treći puta oslobođen krivnje da je počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanje neprijatelja. Navedeno suđenje održano je 2004/05/06/07.

Nakon javne sjednice VSRH u rujnu 2008. godine, odlučeno je da se održi javna rasprava na VSRH.

Nakon provedene javne rasprave Sudsko vijeće VSRH opt. Hrastova proglasilo krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Prema navodima optužnice, Mihajlo Hrastov, pripadnik MUP-a Republike Hrvatske, dana 21. rujna 1991. godine, hicima iz automatske puške, ubio je 13 rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu, i time počinio kazneno djelo protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja, opisano u članku 124. Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva u Karlovcu broj KT-48/91 od 25. svibnja 1992. možete pogledati ovdje.

Izmjenu optužnice od 6. ožujka 2007. pogledajte ovdje.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Treći ponovljeni postupak vodio se od rujna 2004. do ožujka 2007. godine pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: Marijan Janjac (predsjednik), Ivan Perković i Denis Pancirov Percen (članovi).

Optužnicu zastupa Županijska državna odvjetnica iz Karlovca, Ljubica Fikuš-Šumonja.

Branitelji optuženog: Krešimir Vilajtović i Igor Meznarić

Žrtve:

-ubijeni: Jovan Sipić, Božo Kozlina, Nebojša Popović, Milić Savić, Milenko Lukač, Nikola Babić, Slobodan Milovanović, Svetozar Gojković, Miloš Srdić, Zoran Komadina, Mile Babić, Vaso Bižić i Mile Peurača

-ranjeni: Duško Mrkić, Svetozar Šarac, Nebojša Jasnić i Branko Mađarac

Punomoćnici oštećenih: Luka Šušak, Dražen Plavec i Slađana Čanković

Na raspravama u lipnju i srpnju 2006. godine iskaz su dali preživjeli. Rekonstrukcija događaja je održana 8. rujna 2006.

Na raspravi 6. ožujka 2007. g. izmjenjena je optužnica. Na raspravi 26. ožujka 07. optuženik je iznio svoju obranu te su održane završne riječi stranaka.

K Opći podaci.doc

K rujan 2004 – ožujak 2005.doc

K 12. listopad 2005.doc

K 17.svibanj 2006.doc

K- 27.-28.06.doc

K 12.7.06.doc

K rujan 06.doc

K -7.11.06.doc

K-30. 11.06.doc

Sažeti izvještaji 2004-07.doc

Javna sjednica na Vrhovnom sudu RH održana je 24. rujna 2008. godine. No žalbeno vijeće VSRH je odlučilo odlučilo da se, povodom žalbe ŽDO-a iz Karlovca održi rasprava pred Vrhovnim sudom.

Ročišta javne rasprave održana su 20. travnja i 04. svibnja 2009. godine.

Izvještaje s javne rasprave na VSRH pročitajte ovdje.

Javna sjednica VSRH povodom žalbi na osuđujuću presudu održana je 24. studenog 2009. godine. Izvještaj sa javne sjednice možete pogledati ovdje.

Vijeće VSRH je na sjednici 24. studenoga 2009. donijelo trećestupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatilo žalbu optuženog Mihajla Hrastova i preinačilo u odluci o kazni drugostupanjsku presudu VSRH na način da je optuženika osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Odlučeno je da će se na VSRH provesti rasprava.

Izvještaje sa rasprave pogledajte ovdje.

Nepravomoćna presuda je objavljena 7. rujna 2012. Izvještaj s objave presude pogledajte ovdje.

IZJAVE ZA JAVNOST

Izjava 08. veljače 2005.

” ..neophodno je nakon četrnaest godina stvoriti uvjete za pravično, nepristrano i profesionalno suđenje Mihajlu Hrastovu…” , zajednička izjava organizacija za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije

PRESUDA

Dana 28. ožujka 2007. godine objavljena je presuda kojom je optuženi Mihajlo Hrastov oslobođen optužbe. Presudu možete pogledati ovdje.

Nakon provedene javne rasprave na Vrhovnom sudu Sudsko je vijeće VSRH proglasilo opt. Hrastova krivim te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Određen je pritvor protiv optuženika.

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, o kojoj u trećem stupnju odlučuje Vrhovni sud RH.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Povodom žalbi javna sjednica VSRH održana je 24. studenog 2009. godine. Presuda je objavljena 26. siječnja 2010. godine. Djelomično je prihvaćena žalba optuženog Mihajla Hrastova i preinačena u odluci o kazni drugostupanjska presuda VSRH na način da je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Presudu VSRH od 24. studenog 2009. broj III Kž 12/09-10 pogledajte ovdje.

Ustavni je sud ukinuo osuđujuće presude Vrhovnog suda RH i vratio predmet Vrhovnome sudu na ponovno odlučivanje, no pred izmijenjeno vijeće. Odluku Ustavnog suda možete pogledati ovdje.

Javna sjednica VSRH održana je 5. listopada 2011. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. Na sjednici je odlučeno da će se na VSRH provesti rasprava.

Nakon provedene rasprave Vijeće VSRH 7. rujna 2012. objavilo je presudu kojom je usvojilo žalbu tužiteljstva te preinačilo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Karlovcu proglasivši opt. Hrastova krivim zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudivši ga na 4 godine zatvora.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) POSTUPKA

Mišljenje

Pred Županijskim sudom u Karlovcu se postupak protiv Mihajla Hrastova, optuženoga zbog kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, iz čl. 124. OKZ RH vodi petnaest godina. Treći put ponovljeni postupak okončan je presudom K-7/04 objavljenoj 28. ožujka 2007. godine kojom se optuženi, temeljem čl. 354. točka 1. Zakona o kaznenom postupku u svezi s člankom 29. st. 1. Kaznenoga zakona, oslobađa optužbe da je 21. rujna 1991. godine na Koranskom mostu, kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme oružanoga sukoba, počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja trinaest i ranjavanja dviju osoba koje su se bezuvjetno predale. Sud je zaključio da je optuženi postupio u nužnoj obrani.

Vijeće za ratni zločin je postupovno korektno vodilo postupak izvodivši dokazne prijedloge i od strane optužbe i od strane obrane, kao i naputke Vrhovnoga suda Republike Hrvatske.

Po prvi puta u petnaest godina svjedočila su još tri preživjela svjedoka i ključni ljudi u zapovjednom lancu. Tijekom dokaznog postupka je provedeno balističko i sudsko-medicinsko vještačenje uzimajući u obzir obavljenu rekonstrukciju događaja na licu mjesta. Izvedenim materijalnim i personalnim dokazima su dobivene nove/detaljnije informacije/činjenice i mišljenja sudskih vještaka o kritičnom događaju.

S osnove provedenog dokaznog postupka smo očekivali da će Županijsko državno odvjetništvo iz Karlovca izmijeniti optužnicu, tako da pored Mihajla Hrastova bude optužena još najmanje jedna NN osoba, te da će pravnu kvalifikaciju djela izmijeniti u smislu optuživanja za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Naime, iz provedenog dokaznog kaznenog postupka, posebice iskaza preživjelih, vidljivo je da su zarobljeni rezervisti JA bili tučeni i fizički zlostavljani (uključujući nanošenje povreda nožem), što je radnja izvršenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Izostavljanjem ova dva elementa u optužnici, Odvjetništvo je indirektno podupiralo tezu obrane o postupanju optuženoga u nužnoj obrani.

Očekujemo da Državno odvjetništvo konačno reagira te pojača svoj tim u Karlovcu ili da zatraži od Vrhovnog suda delegaciju nadležnosti slučaja na jedan od istražnih centara za ratne zločine, i to od faze istrage, kako bi se utvrdile sve okolnosti pod kojima su ubijena trinaestorica rezervista JNA i ranjena dvojica na Koranskom mostu i ima li na Mihajlu Hrastovu, i eventualno na nekima drugima odgovornosti za kazneno djelo.

O izrečenoj presudi će svoj pravorjek donijeti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Ukazujemo na činjenicu da oslobađajuću presudu Sud nije donio radi nedostatka dokaza da bi okrivljeni sam, protupravno, ubio 13 a ranio 2 osobe, razoružane neprijatelje. Sud je, na temelju iskaza svjedoka čiju je vjerodostojnost, radi bitno drugačijeg iskazivanja u dijelu njegova svjedočenja nužno uzeti s oprezom, zauzeo stav da je napad razoružanih rezervista na svjedoka i na okrivljenoga neosporno utvrđena činjenica na kojoj temelji i presudu o postupanju okrivljenoga u nužnoj obrani i stav da oštećenici nisu predstavljali bezopasnu, potpuno pokorenu, razoružanu i u fizičkom smislu onemogućenu skupinu zarobljenika. Sud je nesuglasan kada u svojoj presudi istovremeno s obrazlaganjem nužne obrane uvažava ocjenu psihijatrijskog vještačenja o privremenoj psihičkoj poremećenosti okrivljenoga zbog čega je bio bitno smanjeno sposoban shvatiti značenje svog djela i bitno umanjenih mogućnosti za upravljanje vlastitim postupcima.

Zabrinjavaju nas formulacije koje je Sud koristio u obrazloženju presude a koje su neuobičajene za instituciju od koje se očekuje da nepristrano sudi i svoje odluke temelji na utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima, a koje mogu ukazivati na predrasude sudaca u odnosu na oštećene i na njihov stav o samom događaju. Tako se u presudi kaže: “…okrivljeni je iz svojih prethodnih iskustava i upozorenja da grupu treba pretresti vrlo dobro znao s kim ima posla”. Nadalje, da je okrivljeni, s punim opravdanjem, a “bila mu je to i dužnost, stao u obranu svog napadnutog suborca a od sebe je otklonio izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjera (upad neprijatelja u grad)”.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Documenta
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz i mišljenje o postupku protiv opt. M.Hrastova.doc

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENE RASPRAVE I DONOŠENJA PRESUDE VSRH

Vrhovni sud RH, kao drugostupanjski sud, presudom br. K-Kž-738/07 od 4. svibnja 2009. prihvatio je žabu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007., proglasio je opt. Mihajla Hrastova krivim da je počinio kazneno djelo protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Unatoč provedenoj raspravi pred Vrhovnim sudom RH ostaju neke činjenice koje mogu dovesti u pitanje odluku Suda o tome da je opt. Mihajlo Hrastov sam počinio navedeno kazneno djelo. Naime, Sud nije izrijekom rekao poklanja li vjeru onom dijelu pročitanih iskaza svjedoka Svetozara Šarca i Duška Mrkića, u kome su iskazivali da su na ratne zarobljenike pucale 3 osobe. Nadalje, u prvostupanjskom postupku vještak balističar je rekao da je vidio slike čahura oružja “Ultimax”, call. 5.56 mm te 5 čahura oružja call. 7,62 mm. Oružje “Ultimax”, kao i 59 komada čahura metaka call 5.56 mm, izuzetih sa lica mjesta i vještačenih, nesporni su. Za napomenuti je da od optuženika nisu uzeti otisci koji bi se usporedili s otiscima s oružja, čahure nisu uspoređivane sa zrnima izvađenim iz tijela žrtava. To ukazuje da nije utvrđeno jesu li iz vještačenog oružja ispaljeni projektili koji su usmrtili trinaest ratnih zarobljenika i teško ranili dvojicu ratnih zarobljenika te jesu li vještačene čahure u vezi s projektilima koji su ubili ili ranili žrtve Koranskog mosta.

VSRH je kao olakotnu cijenio “okolnost da se opt. M.H. u najtežem razdoblju Domovinskog rata borio na mnogim ratištima”. Smatramo da navedenu okolnost iz više razloga ne treba smatrati olakotnom. Naime, borba na mnogim ratištima u najtežem razdoblju Domovinskog rata uslijedila je nakon kritičnog događaja i sa tim događajem nema neposredne veze, a sudjelovanje u borbama ne može i ne smije biti opravdanje za činjenje konkretnog zločina pa niti okolnost o kojoj će ovisiti visina izrečene kazne. Pored navedenog i sam je izraz “najteže razdoblje Domovinskog rata” jezično, a i pravno, nejasan.

Osim toga, sam VSRH kao otegotnu okolnost nalazi “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”, i unatoč tome izriče kaznu zatvora ispod propisano minimuma za predmetno kazneno djelo.

Nakon završene glavne rasprave Vrhovni sud Republike Hrvatske nije javno objavio presudu, kojom je proglasio opt. Mihajla Hrastova krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Na temelju te presude protiv optuženika je određen pritvor.[1]

Ustavni je sud ocijenio da je nedopustivo da se rješenjem određuje pritor na temelju presude koja nije javno objavljena te da je podnositelju ustavne tužbe (Mihajlu Hrastovu) na taj način uskraćeno pravo da bude upoznat s izrekom i ukratko s razlozima presude. S obzirom da presuda proizvodi pravne učinke tek kad je izrečena i javno objavljena, što u konkretnom slučaju nije bila, ni pritvor se nije mogao odrediti na temelju čl. 102. st. 4. ZKP-a. Ustavni je sud utvrdio da su time Mihajlu Hrastovu povrijeđena ustavna prava te da mu pripada pravo na odštetu i javnu ispriku zbog nezakonitog uhićenja za razdoblje od 5. svibnja (kada je pritvoren) do 30. lipnja (kada su njegovi branitelji primili pisanu presudu). Ovom odlukom Ustavnog suda nije naloženo puštanje Mihajla Hrastova na slobodu, s obzirom da je do donošenja odluke Ustavnog suda pisana presuda Vrhovnog suda dostavljena strankama.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu br. K-7/04 od 28. ožujka 2007. opt. Mihajlo Hrastov je nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) suđenja oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH, jer je postupao u nužnoj obrani.

U žalbi protiv navedene presude državno odvjetništvo je navelo da je prvostupanjski sud prilikom ocjene izvedenih dokaza uvažio samo one dokaze ili njihove dijelove koji idu u prilog stajališta da je optuženik postupao u nužnoj obrani. Ukazano je na nevjerodostojnost iskaza svjedoka Gorana Čerkeza, koji je tijekom kaznenog postupka mijenjao iskaz o odlučnim činjenicama. U žalbi je navedeno da su iskazi svjedoka Gorana Čerkeza i opt. Mihajla Hrastova u suprotnosti s izvedenim dokazima te da se opt. Mihajlo Hrastov nije nalazio u situaciji nužne obrane, jer napada na optuženika kritične zgode nije ni bilo.

Vrhovni sud RH je odlučivao u sjednici vijeća 24. rujna 2008. No, u nejavnom dijelu sjednice je, ex officio, odučeno da VSRH, kao drugostupanjski sud, treba donijeti odluku na temelju održane rasprave. Vijeće je utvrdilo da je činjenično stanje u pobijanoj prvostupanjskoj presudi pogrešno utvrđeno, da je, radi odlučivanja o činjeničnom stanju, potrebno na raspravi izvesti neke već ranije izvedene dokaze te da postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu glavnu raspravu.

Nakon provedene rasprave (20. travnja i 4. svibnja 2009.), i izvedenih dokaza (personalnih i materijalnih), VSRH je utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud.

VSRH nije prihvatilo iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića. “Ocjenom obrane opt. M.H. i iskaza svjedoka G.Č. više je nego očigledno da se ti iskazi ne razlikuju samo u detaljima, već se ti iskazi suštinski razlikuju: točno je da svjedok G.Č. od samog početka kaznenog postupka iskazuje da je napadnut u jednom trenutku na …. mostu, ali napad na sebe taj svjedok opisuje svaki put s toliko “dodatnih detalja” da to dovodi u ozbiljnu sumnju vjerodostojnost cjelokupnog njegovog iskaza”.[2]

VSRH je prihvatio iskaze svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića, koji su iskazali da nisu vidjeli da bilo tko od zarobljenih rezervista koga napada. Za Sud je neprihvatljiv uopćen i nejednak pristup ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda: “prilikom ocjene iskaza … navedenih svjedoka (Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića) posebno ističe da je njihove iskaze cijenio “s više opreza” i to iz razloga jer se njihovi iskazi razlikuju “u niz detalja”, a osim toga, ti svjedoci “sebe smatraju oštećenicima, pa je logično da su zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka”.[3] Sud nije prihvatio razloge prvostupanjskog suda o tome da navedeni svjedoci zbog mraka, napada na grad te planiranja bijega nisu uočili napad na Gorana Čerkeza. Čak štoviše, VSRH smatra da su mrak i napad na grad mogli utjecati i na druge svjedoke, neposredne očevice događaja, koji su tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka saslušani, a što prvostupanjski sud kod ocjene iskaza tih svjedoka nije smatrao važnim.

Pored pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu ocjene personalnih dokaza, VSRH je našao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio i materijalne dokaze. Za VSRH “nema dvojbe da je opt. M.H. dana 21. rujna 1991. godine, oko 21.00 sati, u K. kao pripadnik posebne jedinice policije PU…, po primitku zadatka da sa svojom grupom čuva i preprati u prostorije PU grupu vojnika koji su predali oružje, dolaskom na most preko rijeke K. u R. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike, pri čemu su uslijed mnogobrojnih strijelnih rana glave, trupa i udova smrtno stradali trinaestorica neprijateljskih vojnika – rezervista, dok su D.M. i S.Š. zadobili teške i po život opasne ozljede, ali su uslijed liječničke intervencije ostali na životu”.[4]

VSRH nije prihvatio obranu opt. Mihajla Hrastova iznijetu na raspravi pred tim Sudom. “Ova modifikacija iskaza (obrane) opt. M.H. neodoljivo podsjeća na iskaze svjedoka G.Č. i D.G. koji su oni dali na raspravi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske kao drugostupanjskim sudom”.[5] “Iz ovakvih iskaza svjedoka G.Č. i D.G., te izmjene obrane opt. M.H., evidentno je, da se radi o njihovom pokušaju da međusobnim usklađivanjem iskaza na svaki način pomognu opt. H., čime su samo dodatno doveli u pitanje i dotadašnju tezu obrane o postupanju optuženika u nužnoj obrani, jer od iste sada odstupaju”.[6]

“.. do, utvrđenja da je upravo opt. M.H. iz mitraljeza “Ultimax” pucao u neprijateljske vojnike te trinaestero njih lišio života, a dvojicu teško tjelesno ozlijedio, Vrhovni sud Republike Hrvatske došao je na temelju ocjene priznanja opt. M.H. (iskaz dan na raspravi pred Županijskim sudom u Karlovcu), kada je isti iskazao: “Tada sam počeo pucati iz mitraljeza “Ultimax” call. 5.56 mm, s dobošem, napunjenog sa sto metaka i pucao sam rafalno, jer uopće nije moguće pucati pojedinačno, a radilo se o punjenju s tzv. NATO mecima koji su vrlo probojni… nakon što sam ispucao svih sto metaka i nakon što su pripadnici tzv. JNA popadali …”.[7]

Osim materijalnih dokaza VSRH je cijenio iskaze svjedoka Gorana Čerkeza i Darka Grujića: “… koji su izričito iskazali: “Opt. M.H., da mi spasi život, počeo je po tim rezervistima pucati iz “Ultimaxa” rafalnom paljbom, tako da su rezervisti popadali negdje pri kraju mosta” (G.Č. – str. 154. spisa), te: “… u tom momentu okr. M.H. počeo je pucati iz “Ultimaxa” po rezervistima koji su počeli padati nešto dalje od početka mosta gledajući prema M.” (D.G. – str. 156. spisa)”.[8] Dakle, za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nema nikakve dvojbe da je optuženik iz mitraljeza “Ultimax” pucao u vojnike.

Iz analize iskaza saslušanih vještaka: sudsko-medicinske i balističke struke, VSRH je zaključio “da opt. M.H. temporae criminis nije napadnut od strane rezervista niti “polukružno” niti “formacijski” – kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud na str. 27. odl. 1. pobijene presude”.[9] Također, VSRH “smatra da rezervisti nisu krenuli prema opt. M.H. … zbog čega nije ostvaren protupravni napad “koji izravno predstoji” koji bi dao pravo opt. M.H. na nužnu obranu od takvog napada”.[10] VSRH je zaključio da napada na svjedoka Gorana Čerkeza nije niti bilo, a svoj zaključak temelji na izmjenama iskaza o tom napadu i svjedoka Gorana Čerkeza i svjedoka Darka Grujića. Osim toga, svjedoci Svetozar Šarac, Branko Mađarac, Duško Mrkić i Nebojska Jasnić, preživjeli zarobljenici s mosta, iskazivali su da nisu vidjeli bilo kakav otpor zarobljenika. Iskazima ovih svjedoka VSRH je poklonio vjeru.

Iz iskaza vještaka sudsko-medicinske struke VSRH utvrdio je način na koji su zadobili rane preživjeli svjedoci Svetozar Šarac i Duško Mrkić.

U citiranoj presudi obrazložena je odluka VSRH glede povrede pravila međunarodnog prava, a što je pretpostavka za počinjenje kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH. VSRH se pozvao na praksu MKSJ “…. da oružani sukob postoji tamo gdje postoji duži period oružanog nasilja između vladinih snaga i organiziranih oružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države” (tužitelj /T.-IT-94-1-AR72 od 2. studenoga 1995. godine)”.[11] Osim toga, oružani sukob na području jedne države redovito predstavlja unutarnji sukob. Da bi počinitelj kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH ostvario radnju djela, on mora djelovati prema neprijatelju koji se bezuvjetno predao”.[12] VSRH je svoj zaključak da su se rezervisti bezuvjetno predali, da im je oduzeto i kratko i dugo naoružanje, i to na strani Mekušja, prije prelaska mosta preko rijeke Korane, temeljio na iskazima svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića, Branka Mađarca, Nebojše Jasnića i Josipa Ribara.

VSRH je glede statusa ratnog zarobljenika citirao praksu MKSJ: “u praksi MKSJ osoba koja pripada drugoj strani “smatra se ratnim zarobljenikom od trenutka kad su pali u vlast neprijatelja. U slučaju ako postoji sumnja u status vrijedi presumpcija statusa vojnog zarobljenika sve dok kompetentno sudsko tijelo ne odluči o statusu neprijatelja”.[13]

VSRH zaključio je da je opt. Mihajlo Hrastov počinio kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 2. OKZ RH s izravnom namjerom. U vrijeme počinjenja djela bio je ubrojiv i svjestan protupravnosti svoga postupanja. No, isto tako prihvatio je nalaz i mišljenje vještaka psihijatra da je u kritično vrijeme optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv.

Odlučujući o olakotnim i otegotnim okolnostima, VSRH na strani optuženika je cijenio niz olakotnih okolnosti. Od otegotnih okolnosti VSRH na strani optuženika je cijenio “tešku posljedicu ostvarenog kaznenog djela, tj. smrt trinaest osoba i teško ranjavanje dvije osobe – koja posljedica znatno premašuje kvalifikatornu okolnost iz st. 2. čl. 124. OKZ RH”.[14]

[1] Članak 102. stavak 4. ZKP-a glasi:”Pri izricanju presude uvijek će se odrediti pritvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.”

[2] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 10 , odjeljak 7, i str. 11, odjeljak 1

[3] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 11, odjeljak 8

[4] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 13, odjeljak 5

[5] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 14, odjeljak 5

[6] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 4

[7] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 15, odjeljak 3

[8] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 16, odjeljak 2

[9] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 17, odjeljak 6, redak 3-5

[10]Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 19, odjeljak 2

[11] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 6, redak 3-5

[12] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 21, odjeljak 7, redak 3-8 i str. 22, odjeljak 1

[13] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 22, odjeljak 5 i str. 23, odjeljak 1

[14] Presuda VSRH br. I-Kž-738/07. od 4. svibnja 2009., str. 25, odjeljak 2, redak 2-3