ZLOČIN U DONJOJ DREŽNICI

 

Dana 27.08.2007. godine je pred Sudom Bosne i Hercegovine započet glavni pretres u predmetu Zijada Kurtovića optuženog za ratne zločine nad civilima i zarobljenicima počinjene u mjestu Donja Drežnica, općina Mostar. Dana 30.04.2008. optuženik je proglašen krivim te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.
Dana 25. ožujka 2009. vijeće Apelacionog odjeljenja preinačilo je prvostupanjsku presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju, no optuženiku je ponovno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optužnica broj KT-RZ 115/06, potvrđena: 10. 05. 2007. godine, tereti optuženoga Zijada Kurtovića za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 173 st. 1. točka c), e) i f) Krivičnog zakona (KZ) BIH, za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 173 st. 1. točka a) i b) KZ BIH, te za povrede zakona ili običaja rata iz čl. 179. st. 1. i 2. točka d) KZ BIH.
Optužnica tereti optuženoga Zijada Kurtovića što je, u drugoj polovici 1993. godine, za vrijeme oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije Republike BiH, u mjestu Donja Drežnica, općina Mostar, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, kao pripadnik Armije R. BiH, u svojstvu komandira Vojne policije Samostalnog bataljona ,, Drežnica′′ 4. korpusa Armije R BiH učinio sljedeće:

1. Neutvrđenog datuma u mjesecu listopadu 1993. godine, dvadesetoricu zatočenih Hrvata u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih optuženik je patio tako: što im je naredio da drže ruke iznad glave i tako ostanu duže vrijeme, što im je prouzrokovalo užasan strah. Pred oltarom navedene crkve zatočenike ispitivao i udarao šakama, željeznim cijevima i drvenim letvama.

2. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je zatočene Hrvate, civile i ratne zarobljenike, u više navrata udarao pendrecima i raznim crkvenim predmetima tjerajući ih da pjevaju: ′′Od negdje do nekih vrata, neće biti Srba ni Hrvata′′, te ih na taj način držao u stalnom strahu.

3. Tokom mjeseca listopada 1993. godine je optuženik u više navrata naređivao pripadnicima Civilne zaštite Drežnica da zatočene Hrvate vode na borbene linije i stavljaju u živi štit, da kopaju rovove te nose hranu, municiju i mrtve.

4. Tokom mjeseca listopada 1993. godine u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih optuženik je, zajedno sa Delić Hasanom, zatočenu braću A i B prisiljavao na oralni seks. Naredio je zatočeniku ′′NN′′ da se skine te ga, zajedno sa Delićem, tukao pendrekom i gasio cigarete po njegovom tijelu, usljed čega je zatočenik izgubio svjest, a tijelo mu je od udaraca bilo potpuno crno.

5. Početkom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, u noćnim satima, optuženik je, zajedno s nepoznatim pripadnicima Armije Republike BiH, prisiljavao zatočene Hrvate da golim rukama hvataju ogoljenu žicu od struje koja je pod naponom, a pod noge im prosipali vodu radi bolje provodljivosti, usljed čega su trpjeli snažnu bol.

6. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je, zajedno sa Hasanom Delićem, Senadom Bobićem, Izetom Kurtovićem i drugim nepoznatim pripadnicima Armije Republike BiH, tjerao zatočenike da sviraju na orguljama a zatim ih tukao odvaljenim tipkama orgulja po glavi onom njihovom stranom iz koje je virio ekser.

7. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je drvenim nogarom više puta udario u predio bubrega zatočenika koji nije prijavio da ima sat.

8. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, držao je jednog zatočenika dok ga je drugi, nepoznati pripadnik Armije Republike BiH, udarao čizmom u predjelu kičme, nakon čega ga je i sam optuženik udario više puta šakom u predio glave.

9. Početkom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, naredio je jednom zatočeniku da se na podu vrti kao krokodil i bio je nazočan dok su tog zatočenika četvorica nepoznatih vojnika Armije Republike BiH udarali nogama.

10. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, po naredbi i u nazočnosti Zijada Kurtovića, nepoznati vojnik Armije Rep. BiH nogom je u predio usta udario zatočenika ′′NN′′ i golim mu rukama izvadio više zuba. Nakon toga optuženik je zatočenika prebacio preko klupe i udario više puta u predio leđa.

11. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, zajedno sa Hasanom Delićem, Senadom Bobićem i Izetom Kurtovićem uništavao je vjerske predmete, palio crkvene klupe i šarao unutrašnjost crkve uvredljivim grafitima.

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRO/06/299

Sudsko vijeće: Predsjednica Sudskog vijeća, sudkinja Minka Kreho član Vijeća; sudac Dekkers Roland Antonius, Theodora Mathieu član Vijeća, sudkinja Lindshet Tore Ingrar

Tužilaštvo: Vesna Tančica

Branitelj: Fahrija Karkin

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Tužiteljica Vesna Tančica je tijekom glavnog pretresa dovela 17 svjedoka od čega su 2 svjedoka dali svoje iskaze pod mjerama zaštite i na sjednici zatvorenoj za javnost. Na 20 održanih ročišta Tužilaštvo je izvelo blizu 100 materijalnih dokaza.

Tužilaštvo je predložilo i saslušanje Ante Rozića, svjedoka čije bi saslušanje bilo značajno u utvrđivanju stupnja krivične odgovornosti optuženog Zijada Kurtovića. Saslušanje se trebalo obaviti putem viodeo linka, s obzirom da se svjedok nalazi u Zagrebu nepokretan, te da je usljed fizičkog i psihičkog maltretiranja 70%-tni invalid. Nakon što je Sudsko vijeće zatražilo dopunu medicinske dokumentacije i vještačenje invalidnosti na glavnom pretresu, tužilaštvo je odustalo od ovog svjedoka objašnjavajući takvu odluku činjenicom da je tužilaštvo ‘izgubilo’ svaki kontakt sa svojim svjedokom. Smatramo da je ovakav postupak tužilaštva neprimjeren, jer se radi o svjedoku čiji je iskaz bitan za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Osim što je tužilaštvo propustilo ispitati navedenog svjedoka, može se reći da je najveći značaj poklonjen iskazima zaštićenih svjedoka A i B koji su svoj iskaz o torturama i poniženjima kojima su bili izloženi dali na sjednici zatvorenoj za javnost.

Pored zaštićenih svjedoka A i B tužilaštvo je pažnju posvetilo i sljedećim svjedocima koji su svjedočili o svom iskustvu u Crkvi svih Svetih u Drežnici:
Svjedok Mirko Zelenika: “Zatočenike je najviše ispitivao i tukao Zijad Kurtović. Posebno su bili psovani i tučeni oni koji su rekli da su iz Jajca. Ispitivanje je trajalo oko sat, nakon čega Zijad Kurtović naređuje da ih vode na prisilan rad. Po naredbi Zijada Kurtovića zatočenicima su podijeljena odjela sa brojevima. Svjedok je dobio odjelo s brojem 7”.
Svjedok Marinko Ljojo: “Zijad Kurtović, zapovjednik Vojne policije, je jednom prilikom naredio da se zatočenima podjele Biblije i da ih oni jedu. Neke zarobljenike su pri tome tukli”.
Svjedok Matija Jakšić: “Zijad Kurtović je bio ‘Bog i batina’ u Drežnici, a jednom prilikom mi je stavio i pištolj u usta”
Svjedok Miroslav Soko: “Sve slike križnog puta polomljene na glavama zatočenika, kipovi polomljeni na zatočenicima. Svi zatočenici su bili primoravani da jedu papire iz svetih knjiga i krunice”.
Svjedok Kamilo Dumančić: “Tu su nas tukli svim i svačim što su našli u crkvi, jele su se svete knjige, jele su se krunice…slikama, križevima, pendrecima, knjigama iza oltara, sve što je bilo u crkvi”.

Među 11 zatočenika koji su svjedočili o zlostavljanjima u Crkvi Svih Svetih u Drežnici, Tužilaštvo je izvelo samo jednu osobu koja je optuženog Kurtovića poznavala od ranije. Sud je takvom iskazu poklonilo povjerenje jer je i pored toga Sud pronašao da suglasne izjave ostalih svjedoka, koji su optuženog Kurtovića viđali svakodnevno u crkvi, neupitno potvrđuju da se radilo upravo o optuženom.

Za regionalni tim za praćenje suđenja ovaj su postupak pratili promatrači Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva čije izvještaje sa rasprava, zapažanje i mišljenje prenosimo.

Kurtović izvještaji s praćenja

PRESUDA

Sud je optuženog Zijada Kurtovića proglasio krivim po svih 11 točaka optužnice, s tim što ga je oslobodio odgovornosti da je kao zapovijednik Voda vojne policije izvršio zločine, jer to nije dokazano.

Međutim, Sud smatra kako je dokazano da je Kurtović izvršio kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratniog zločina protiv ratnih zarobljenika te povrede zakona i običaja rata, za svako od tih djela mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

Ovdje preuzmi Kurtović prvostupanjska presuda.

Odbijen je prijedlog tužilaštva za određivanjem pritvora optuženiku do pravomoćnosti presude.

Dana 25. ožujka 2009. preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na pravnu kvalifikaciju, jer je žalbeno vijeće smatralo da je prvostupanjsko vijeće trebalo primjeniti Krivični zakon SFRJ, a ne Krivični zakon BiH, no optuženiku je ponovno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina.

Ovdje preuzmi Kurtović drugostupanjska presuda od 25.ožujka 2009.

 

MIŠLJENJE

Monitoring tim Istraživačko dokumentacionog centra smatra da je suđenje zadovoljilo načela objektivnog postupanja, ali da je izrečena kazna blaga u odnosu na težinu počinjenih zločina.

Uz minimalne odgode suđenje je okončano u manje od godinu dana. Sudsko vijeće je korektno i efikasno vodilo proces ne dozvoljavajući trošenje vremena na utvrđivanje ranije, u drugim postupcima, utvrđenih činjenica, kao ni na pozivanje svjedoka koji ne bi svjedočili na nove okolnosti.

Sudsko vijeće donijelo je presudu kojom je optuženi Zijad Kurtović oglašen krivim po svih 11 tačaka optužnice – za zločin protiv civilnog stanovništva, za zločin protiv ratnih zarobljenika kao i za povrede zakona i običaja rata. Za svako krivično djelo osuđen je na po 10 godina zatvora (ukupno 30 godina). Sud je, u okvirima zakona, izrekao minimalnu jedinstvenu kaznu zatvora od 11 godina obrazlažući je jedinstvom zaštićenog objekta (jer su zločini protiv civila i ratnih vojnih zarobljenika zapravo činjeni protiv jedne grupe osoba), jedinstvom mjesta radnje i olakšavajućim okolnostima poput one da je optuženi porodični čovjek.

Uvažavajući argument da su zločini protiv civila i vojnih zarobljenika zapravo činjeni protiv jedne grupe osoba, smatramo da je minimalna kazna neprimjerena s obzirom na težinu počinjenog djela, stepen krivične odgovornosti, ispoljene mržnje i monstruoznosti koju je optuženi izrazio u izvršenju zločina, te namjere i spremnost da zločine ponavlja.

Sudsko vijeće nije uvažilo zahtjeve tužiteljice za određivanjem mjere pritvora, kako tokom samog procesa, tako i nakon izricanja prvostepene presude od 11 godina zatvorske kazne te optuženi Zijad Kurtović boravi na slobodi gdje čeka i odluku Apelacionog vijeća. IDC smatara da se time relativiziraju patnje žrtvi i otežava proces pomirenja i suživota.

Također, smatramo da bi, nakon što proces završi pravomoćnom presudom, Tužilaštvo trebalo, ukoliko smatra da je tijekom procesa bilo lažnih svjedočenja, zahtijevati progon protiv onih koji su ih davali.