Zločin u Erveniku

Na Županijskom sudu u Šibeniku je 09. veljače 2009. godine u obnovljenom postupku protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, primjenom Zakona o općem oprostu donijeta odbijajuća presuda, nakon što je ŽDO izmijenilo činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog javnog tužiteljstva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, 30 osoba je optuženo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Osmorica optuženika terete se da su sredinom siječnja 1992. godine lišili života Dragu Čengića, njegovu suprugu Nevenku i malodobne sinove Slobodana i Gorana.
22 optuženika, među kojima se nalazi i Sreten Peslać, terete se da su kao pripadnici paravojnih jedinica tzv. Krajine u razdoblju od svibnja 1991. godine do siječnja 1992. godine na području mjesta Ervenik, u cilju da civilno stanovništvo napusti teritorij tzv. SAO Krajine, vršili terorističke akcije prema tom stanovništvu, prijetili im, vrijeđali ih, fizički ih maltretirali, pljačkali im i uništavali pokretnu imovinu, a nepokretnu palili, lišavali ih slobode i odvodili u zatvore u Knin gdje su bili fizički i psihički maltretirani, a zbog čega su mnogi mještani, da bi sačuvali goli život, morali pobjeći iz mjesta.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva Šibenik, broj KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine pogledajte ovdje (PDF, 529 KB), a presudu Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine pogledajte ovdje (PDF, 1,75 MB).

Na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine zamjenica ŽDO-a je promijenila činjenični i zakonski opis kaznenog djela, pa je optuženiku stavila na teret da se u razdoblju od svibnja 1991. godine pa do kraja 1992. godine u Erveniku, s ciljem nasilnog rušenja legalne vlasti RH, priključio paravojnim postrojbama tzv. SAO Krajine te naoružan automatskom puškom sa ostalim pripadnicima čuvao neprijateljske položaje, sudjelovao u pretragama kuća i lišavanju slobode mještana Ervenika i u drugim akcijama, dakle, sudjelovao u oružanoj pobuni, pa da je time počinio kazneno djelo protiv RH, oružanom pobunom, označenom u čl. 235. st. 1. KZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-59/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Branko Ivić, predsjednik Vijeća; sudac Ivo Vukelja, član Vijeća; sutkinja Jadranka Biga Milutin, članica Vijeća za ratne zločine

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine

Zastupnik optužbe: Sanda Pavlović Lučić, zamjenica ŽDO Šibenik

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, 09. veljače 2009. godine prekvalificirano na oružanu pobunu

Optuženik: Sreten Peslać

Braniteljica optuženika: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ERVENIK izvjestaji s rasprave

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku 01. prosinca 2008. godine započelo je suđenje opt. Sretenu Peslaću.

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine proglašen je krivim za kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Postupak je proveden u njegovoj odsutnosti.

18. veljače 2008. godine Sreten Peslać uhićen je u Veroni u Italiji prilikom odlaska na policiju. Tada ga je policijska službenica obavijestila da je za njim raspisana međunarodna tjeralica. Određen mu je pritvor i nakon što je dobio i pročitao optužnicu odlučio je podnijeti zahtjev za izručenje Hrvatskoj.

Na ročištu održanom 1. prosinca 2008. godine optuženik je izjavio da je optužnicu razumio i da se ne osjeća krivim. Svoju obranu iznio je na početku postupka.

Od pet pozvanih svjedoka trojica se nisu odazvala pozivu, dok su dvojica dali svoje iskaze.

Vijeće je odbilo prijedlog braniteljice za ukidanjem pritvora optuženiku kao neosnovan.

09. veljače 2009. godine ŽDO iz Šibenika izmijenilo je činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

PRESUDA

Temeljem izmjene činjeničnog i zakonskog opisa kaznenog djela i prekvalifikacije djela u oružanu pobunu, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je 9. veljače 2009. godine presudu kojom se, primjenom Zakona o općem oprostu, optužba odbija.
Protiv optuženika je ukinut pritvor, isti je pušten na slobodu te je povućena tjeralica.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA

Obnovljeni kazneni postupak protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, koji je u veljači 2008. godine uhićen u Italiji, a potom izručen Hrvatskoj, vođen pred Vijećem za ratne zločine ŽS u Šibeniku okončan je 9. veljače 2009. godine.

Nakon što je ŽDO u Šibeniku na posljednjem ročištu glavne rasprave izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela s kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu u kazneno djelo oružane pobune sud je, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donio presudu kojom se optužba odbija.

Ovaj je postupak još jedan primjer iz kojeg je vidljiva ranija praksa podizanja nedovoljno kvalitetnih i nedovoljno konkretnih optužnica prema većem broju okrivljenika. Potom su optuženici, gotovo u pravilu, u odsutnosti osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne.

U novije smo vrijeme svjedoci obnova postupaka protiv osoba koje su ranije u odsutnosti pravomoćno osuđene, u kojima tužiteljstvo, tijekom dokaznog postupka, odustaje od kaznenog progona ili mijenja pravnu kvalifikacija kaznenog djela na kazneno djelo oružane pobune pa sudovi, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donose odbijajuće presude ili rješenja o obustavi postupka.

Zbog takvog je postupanja tužiteljstva i sudova, uobičajenog devedesetih godina, Sreten Peslać proveo u pritvoru godinu dana, unatoč tome što se dokazi, kojima se raspolagalo pri prvome i u obnovljenom postupku, nisu bitno mijenjali.

Prateći postupak zabilježili smo situaciju na koju, iako ona u konačnici nije utjecala na ishod postupka i “sudbinu” optuženika, ukazujemo radi eventualnih budućih sličnih slučajeva obnova postupaka.

Naime, na prvom ročištu glavne rasprave, nakon što je pročitana optužnica i nakon što se optuženik očitovao o njoj, izjavivši da se ne smatra krivim niti za jednu radnju koja mu je optužnim aktom stavljena na teret, predsjednik Vijeća za ratne zločine izjavio je da se postupak vodi prema Zakonu o krivičnom postupku iz 1993. godine (NN 34/93), te nije udovoljio zahtjevu optuženika da svoju obranu iznese na kraju dokaznog postupka. [1]

Očito je da je uporište za takav stav imao o odredbama o obnovi postupka Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97), važećem u vrijeme trajanja obnovljenog postupka, u kojemu je propisano da za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste odredbe kao i za prvi postupak. [2] U prvome postupku, u kojemu je optuženiku suđeno u odstutnosti, primjenjivao se Zakon o krivičnom postupku koji je bio na snazi 1993. godine.

Smatramo da se u konkretnom slučaju u obnovljenom postupku vođenom protiv opt. Sretena Peslaća, trebao primjenjivati zakon koji je važio u vrijeme vođenja obnovljenog postupka, tj. ZKP iz 1997. godine. Mišljenja smo da se čl. 411. ZKP odnosi na primjenu materijalno pravnih odredbi pa je shodno tome trebalo primjenjivati kazneni zakon koji je važio u vrijeme vođenja prvog postupka, no ne i procesni zakon. I sam zakonodavac je u “najnovijem” Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08) precizirao tu odredbu navodeći kako će za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova postupka važiti iste materijalno pravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredbi o zastari.[3]

Da je obnovljeni postupak vođen po tada važećem zakonu, optuženik bi bio u mogućnosti svoju obranu iznijeti na kraju postupka, s obzirom da je propisano da će se optuženik, koji se očituje da se u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe ne smatra krivim, ispitati na završetku dokaznog postupka, osim ako optuženik drugačije ne zahtijeva.[4]

Ukazali bismo i na odredbu iz čl. 191. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (NN 58/02) prema kojoj, ukoliko glavna rasprava, u predmetu vođenom po dosadašnjim odredbama (dakle ranije važećem zakonu), treba započeti iznova, uzet će se očitovanje optuženika o optužbi u smislu čl. 320. st. 3. Zakona o kaznenom postupku i nastaviti s postupkom prema odredbama ovog Zakona, dakle Zakona o kaznenom postupku iz 1997. godine. Tako će sud postupiti i u slučaju kada je presuda povodom pravnog lijeka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. [5]

Ponavljamo da situacija nije bitno utjecala na ishod konkretnog postupka, no da tužiteljstvo nije prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice, smatramo da bi navedena situacija predstavljala bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 8. ZKP-a te da bi presuda bila ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.


[1] U članku 306. spomenutog Zakona propisano je da predsjednik vijeća, nakon što je optužnica ili privatna tužba pročitana ili je usmeno izložen njihov sadržaj, pristupa ispitivanju optuženika kao i da će se optuženik, nakon što se izjasni o svakoj točci optužbe, pozvati da izloži svoju obranu.

[2] Članak 411. stavak 1. ZKP-a (NN 110/97).

[3] Članak 508. stavak 1 ZKP-a (NN 152/08). Navedeni članak inačica je čl. 411. ZKP-a (NN 110/97).

[4] Članak 320. stavak 7. ZKP-a (NN 110/97).

[5] Sporno je da li se navedeni članak odnosi samo na situacije kada glavna raspravazapočinje iznova povodom redovnih pravnih lijekovi, kada se izmijenio sastav Vijeća ili jeodgoda trajala više od dva mjeseca ili se pak može primijeniti i u slučajevima obnovepostupka.