Zločin u Petrinji

Ponovljerno suđenje protiv optuženoga Jove Begovića za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120., stavku 1., Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića vođen je pred Okružnim sudom u Sisku. Donesena je presuda br. K-10/93, od 27. travnja 1993. godine, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Uhićen je u Njemačkoj, i temeljem Interpolove tjeralice izručen Republici Hrvatskoj. Uložio je zahtjev za obnovu postupka. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku, na sjednici toga Vijeća, dana 17. ožujka 2006. godine, donijelo je Rješenje br. Kv-53/06, kojim je prihvatilo zahtjev Jove Begovića za obnovu kaznenog postupka, ukinuo je presudu te predmet vratilo u stanje istrage.

ŽDO iz Siska je dana 21. srpnja 2006. godine podigao optužnicu, br. K-DO-12/06, protiv opt. Jove Begovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog nad civilnim stanovništvom u Petrinji, 2, 16. i 21. rujna 1991. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je optužnicu br. K-DO-12/06, od 21. srpnja 2006. godine, protiv opt. Jove Begovića. Optuženiku se stavlja na teret da je, dana 2., 16. i 21. rujna 1991. godine, u Petrinji, tijekom artiljerijskih napada na Petrinju kojima je zapovijedao Slobodan Tarbuk, komandant 622. motorizirane brigade JNA, kao komandir 1. odjeljenja minobacača od 82 mm, 1. motoriziranog bataljuna 622. motorizirane brigade JNA, smještenog na poligonu vojarne „Vasilj Gaćeša“, u predjelu Gavrilović Kose, iako je znao da u Petrinji nema jedinica HV, ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarnu u Petrinji, niti jedinica koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada, primivši naredbu komandira minobacačkog voda, Đure Samardžije, da izvrši napad na grad Petrinju i njegovo civilnog stanovništvo, pristao provesti ovakvo naređenje i, suprotno odredbama čl. 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, i čl. 51. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, izdao zapovijed posluzi minobacača koja je bila u sastavu njegovog odjeljenja da otvore vatru po civilnom stanovništvu grada Petrinje i po stambenim, komunalnim i drugim značajnijim objektima u Petrinji. Njemu podređeni vojnici su izvršili njegovu zapovijed pa je u napadima ubijeno više stanovnika Petrinje. Poginuli su: Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milan i Mouča Alojz. Teške i lake povrede zadobili su: Halerić Ramiz, Đurinčić Rajko, Bunjan Mirko, Banadinović Angelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko, Ceković Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović Zvonko, Vidović Ivan i drugi. U tim napadima razrušeno je i uništeno više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

Optuženiku se stavlja na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubio civile, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo u čl. 120., st. 1., Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH.

Tijekom ponovljenog postupka optužnica je u činjeničnom opisu mjenjana u dva navrata, 23. travnja 2007. godine. Izmjenjenom optužnicom se okrivljeni tereti da je 2. rujna 1991. godine, kao poslužitelj na minobacaču kao poslužitelj minobacača, primivši naredbu od zapovjednika minobacačkog voda Đure Samardžije da izvrši napad na Petrinju i njegovo civilno stanovništvo, pristao je provesti ovakvo naređenje što je za posljedicu imalo smrt Bučar Štefa, ranjavanje više osoba te uništavanje više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća, sudac Danko Kovač, član Vijeća.

Prve dvije rasprave su održane 1. prosinca 2006. godine i 19. prosinca 2006. g. Dokazni postupak završen 23. travnja 2007. godine.

Izvještaj s rasprava nalazi se u pridruženomu dokumentu.

Izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 25. travnja 2007. godine opt. Jovo Begović proglašen je krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana je dana 30. siječnja 2008. godine) potvrdio je presudu Županijskog suda u Sisku  kojom je opt. Begović proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Prikaz i mišljenje predmet Begović .doc

Mišljenje

Suđenje koje je protiv Jove Begovića provedeno na Županijskom sudu u Sisku u njegovoj odsutnosti, 1993. godine, je primjer farsičnog sudskog postupka u kome je flagrantno prekršeno pravo optuženika na obranu. Jovo Begović je tada bez dokaza optužen i osuđen na dvadeset godina zatvora da je kao zapovjednik minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za granatiranje civilnog stanovništva u Petrinji. Branitelj po službenoj dužnosti nije uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ovu presudu.

Županijsko državno odvjetništvo je nakon ponovljene istrage podignulo optužnicu s identičnim činjeničnim opisom – zapovijedanje minobacačkim odjeljenjem i izdavanje zapovijedi za granatiranje civila u Petrinji, što nije moglo dokazati, te je od te inkriminacije na kraju dokaznog postupka odustalo.

U ponovljenom suđenju odluku o krivnji Jove Begovića da je inkriminiranog dana posluživao minobacač kojim je granatirana Petrinja Vijeće je donijelo na temelju povezanih indicija, a odbacujući dokaz obrane da je okrivljenik toga dana bio bolestan. Ostaje na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudi je li odluka o odbacivanju dokaza obrane donijeta na temelju zakonito utvrđenih činjenica.

Ovo suđenje upozorava da je ponavljanje farsično provedenih postupaka u odsutnosti optuženika pred istim županijskim pravosudnim tijelima u samom startu stigmatizirano prethodnom pristranošću i nastojanjem da se tijekom ponovljenog postupaka pokušaju, bar djelomice, „zataškati“ propusti i povrede pravila pravičnog suđenja u prethodnom postupku. Stoga smatramo da su to ozbiljni razlozi da se ponavljanje postupaka u takvim slučajevima delegira u istražne centre za ratne zločine.

Obrazloženje

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku na temelju ponovljenog postupka donijelo je presudu kojom je Jovo Begović proglašen krivim da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, što je kao član posluge odjeljenja minobacača od 82 mm pristao izvršiti naredbu zapovjednika Đure Samardžije i 2. rujna 1991. godine izvršio napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju, a posljedice čega su smrt Stjepana Bučara i teške tjelesne ozljede Ramiza Halerića, Angeline Banadinović, Đure Vujatovića i Zvonka Dumbovića, te je razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i sakralnih objekata, među kojima i stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine i crkva sv. Lovre. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića i još četvorice optuženih (Milorad Babić, Ranko Tarbuk, Šimo Podunavac i Budimir Jovanovski) proveden je pred Okružnim sudom u Sisku tijekom 1993. godine. Istraga i sudski postupak su vođeni u odsutnosti okrivljenika, jer su bili na okupiranom području, te nedostupni tijelima gonjenja Republike Hrvatske.

Presudom br. K-10/93 od 27. travnja 1993. godine je Jovo Begović proglašen krivim, što je kao komandir 1. minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za artiljerijski napad na Petrinju, odnosno zapovjedio neselektivno i prekomjerno granatiranje civilnih objekata u gradu Petrinji, što je za posljedicu imalo smrtna stradanja i ranjavanje više osoba, te materijalnu štetu velikih razmjera. Zajedno sa još četvoricom okrivljenika Begović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Postupak proveden tijekom 1993. godine na Okružnom sudu u Sisku po našem sudu karakteriziraju ove činjenice:

Optužnica protiv Jove Begovića za zapovjednu odgovornost podignuta je bez dokaza (jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je i u istrazi i na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Bez i jednog dokaza Sud je optuženoga Jovu Begovića proglasio krivim da je zapovjedio 1. minobacačkom odjeljenju da granatira Petrinju i odredio mu maksimalnu kaznu od 20 godina (isti i jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Branitelj po službenoj dužnosti, Hamdija Urlić, nije na prvostupanjsku presudu (maksimalna kazna od 20 godina zatvora) podnio žalbu Vrhovnom sudu RH te je ona postala pravomoćnom.

Nakon uhićenja, na temelju međunarodne tjeralice, Jovo Begović je izručen RH. Temeljem odredbe čl. 412. ZKP-a postupak je ponovljen od faze istrage.

Optužnica koja je nakon ponovljene istrage podignuta od strane Županijskog državnog odvjetništva je ponovno teretila Jovu Begovića za zapovijedanje 1. minobacačkom vodu da granatira civilne ciljeve u Petrinji. Kao dokaz za tu optužbu Državno odvjetništvo navodi, ponovno, samo jednog neposrednog svjedoka koji, međutim, tvrdi da je Jovo Begović bio poslužitelj na minobacaču, a ne komandir. Osobu, čiju pisanu izjavu, u kojoj stoji da je okrivljenik bio komandir minobacačke postrojbe Odvjetništvo predlaže kao dokaz, samo Odvjetništvo nije pozvalo kao svjedoka, odnosno nije pribavilo njegovu adresu! Tek nakon završetka sudbenoga dokaznog postupka Odvjetništvo odustaje od inkriminacije da je okrivljenik bio komandir.

Tijekom glavne rasprave pred Vijećem za ratne zločine nismo zamijetili povrede procesnih odredbi. Vijeće je uvažilo sve dokazne prijedloge stranaka u postupku. Osuđujuća presuda: da je okrivljenik primio i izvršio zapovijed, te kao poslužitelj na minobacaču granatirao civile i civilne ciljeve u Petrinji, donesena je (prema stavu Suda) na temelju povezanih indicija – da je okrivljenik bio u vodu u funkciji poslužitelja, da je 2. rujna 1991. godine minobacač koji je on posluživao djelovao i da je okrivljenik tada bio u kasarni. Dokazi o tomu da je okrivljenik primio zapovijed od komandanta Đure Samardžije i da su žrtve stradale baš od inkriminiranog minobacačanisu u ovom postupku izvedeni.

Smatramo, međutim, ključnim kako će VSRH procijeniti vjerodostojnost tvrdnje, kao i pisane potvrde, kojom okrivljenik dokazuje da je u vrijeme inkriminiranog događajabio bolestan te da, stoga, nije mogao posluživati minobacač.

Za ostale elemente na kojima je temeljena obrana branitelji nisu predlagali dodatne dokaze ni svjedoke.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Documenta, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb