Arhiva vijesti

Medijima: Poziv na konferenciju za tisak

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću |Građanski odbor za ljudska prava


MEDIJIMA

POZIV NA KONFERENCIJU ZA TISAK

Pozivamo Vas na konferenciju za tisak povodom polugodišnjeg izvještaja o praćenju suđenja za ratne zločine, presude Županijskog suda u Osijeku u ponovljenom prvostupanjskom kaznenom postupku za zločin u Marinom selu te procesuiranja ratnih zločina protiv civilnog stanovništva u Sisku koja će se održati u Kući ljudskih prava Selska c. 112c, 10000 Zagreb u srijedu 20. srpnja 2011. u 11.00.

Na konferenciji za tisak govorit će:

Mladen Stojanović, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Veselinka Kastratović, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Marko Sjekavica, Građanski odbor za ljudska prava

Više informacija možete dobiti u Documenti, Selska c. 112c, 10000 Zagreb, tel 01 4572398, 0914572398

Priopćenje povodom uhićenja Ratka Mladića

PRIOPĆENJE POVODOM UHIĆENJA RATKA MLADIĆA

Povodom uhićenja Ratka Mladića, nakon njegovog dugogodišnjeg bijega i skrivanja od pravosudnih tijela, Građanski odbor za ljudska prava, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek žele naglasiti važnost ovog događaja za sve ljude koji smatraju da zločin ne smije ostati bez kazne i izraziti svoju nadu da će njegovo uhićenje i privođenje pred lice pravde omogućiti bar djelomičnu satisfakciju žrtvama. Žalimo što je do uhićenja došlo devetnaest godina od počinjenja zločina za koje se Ratko Mladić tereti te se nadamo skorom uhićenju posljednjeg haaškog bjegunca Gorana Hadžića.

Želimo podsjetiti da je Ratko Mladić, još 1995. godine, optužen pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (dalje: MKSJ) za kaznena djela genocida (genocid, supočiniteljstvo u genocidu – čl. 4. Statuta MKSJ), zločine protiv čovječnosti (progon, istrjebljenje, ubojstvo, deportacija, druga nehumana djela (prisilno premještanje) definirana čl. 5. Statuta MKSJ-a) te za kršenje zakona i običaja ratovanja (ubojstva, okrutno postupanje, napadi na civile, uzimanje talaca) počinjeni na teritoriju Bosne i Hercegovine najkasnije od 12. svibnja 1992. pa do najmanje 22. prosinca 1996. Optužnicom ga se tereti da je kao neposredni počinitelj sudjelovao u udruženom zločinačkom podhvatu u BiH s ciljem da se eliminiraju ili trajno uklone, silom ili drugim sredstvima bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugo nesrpsko stanovništvo s velikih djelova BiH i to skupa s generalima Miloradom Talićem, Stanislavom Galićem (Stanislav Galić pravomoćno je 30. studenog 2006. osuđen pred MKSJ na doživotni zatvor za kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja na Sarajevo), Dragomirom Krstićem (19. travnja 2004. godine pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora, između ostalog, i za pomaganje i podržavanje u genocidu), Momčilom Krajišnikom (pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora) i drugim članovima rukovodstva bosanskih Srba te Slobodanom Miloševićem i drugim vojnim i političkom ličnostima iz tadašnje SFRJ, odnosno Republike Srbije.

Haaški sud (MKSJ) je u presudi kojom je Milan Martić pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora za zločine počinjene u Hrvatskoj, utvrdio da je Ratko Mladić, zajedno sa drugim osobama, sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, čija je zajednička svrha bila počinjenje zločina deportacije i prisilnog premještanja: “prisilno uklanjanje većeg dijela hrvatskog, muslimanskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorija Hrvatske i velikih dijelova Bosne i Hercegovine, s ciljem da ta područja postanu dio nove države pod srpskom dominacijom”. Tom presudom obuhvaćeni su zločini počinjeni u Hrvatskoj Kostajnici, Cerovljanima, Hrvatskoj Dubici, Baćinu, Saborskom, Poljanku, Lipovači, Škabrnji, Nadinu i Zagrebu. Ovakvo izričito navođenje Ratka Mladića u kontekstu navedenog udruženog zločinačkog poduhvata ne povlači direktno njegovu kaznenu odgovornost, ali svakako predstavlja utvrđenje činjenica.

Ratko Mladić osuđen je (u odsutnosti) i procesuiran i od strane pravosudnih tijela RH.
1. Za napade na selo Kijevo, područja općina Sinj, Vrlika, sela Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar, područje Šibenika Županijski sud u Šibeniku proglasio je Ratka Mladića krivim za planiranje i izdavanja naredbi za napade na selo Kijevo, područja općina Sinj, Vrlika, sela Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar, područje Šibenika te osudio u odsutnosti na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
2. Protiv istoga je pred ŽS u Splitu podignuta optužnica zbog planiranja i organiziranja rušenja brane i hidroelektrane Peruča.
3. Protiv R. Mladića se vode i istražne radnje od strane ŽDO Zadar, zbog napada na civilne i druge objekte u gradu Zadru, napade na Donji Zemunik, Zadar, Posedarje, Slivnicu Donju i Gornju, Pridragu, Rupalj, Galovac, Kali na otoku Ugljanu.
4. Istražne radnje protiv R. Mladića provodi i ŽDO Slavonski Brod zbog izravne zapovijedi raketiranja Požege.

Iz gore navedenih razloga pozdravljamo njegovo uhićenje, kojim se osigurava nazočnost optuženika u kaznenom postupku radi početka suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, a potom i pred sudovima Republike Hrvatske, što predstavlja bitan korak prema ostvarivanju pravde za žrtve, postizanju pomirenja i veliki doprinos dokidanju nekažnjivosti počinitelja najtežih zločina protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Vesna Teršelič, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću

Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Reagiranja aktivistica civilnog društva na ubojstva Bin Ladena i članova obitelji Gadafi

KRŠĆANSKI KAUBOJI

Hvala Bogu da smo ga ubili
Mi nismo imali sve dokaze –
Mi ga nismo našli naoružanog –
Mi nismo znali kako bismo ga i gdje zatvorili –
Mi ga nismo našli na našoj teritoriji –

Zato smo ga ubili
Imali smo imali pravo
Jer smo se jako razljutili
Ubili smo ga jer smo čuli glas
Koji je bio najglasniji od svih drugih glasova
Glas OSVETE

A kako nije fino
Reći da se osvećujemo
Ponavljamo stalno
Na svim ekranima kojima vladamo
Da je to pravda

Umjesto savjesti, ponudili smo obrede
Dijelom
Drugim dijelom smo odlučili
Baciti ga u more

Jer smo se bojali
Da će njegovo mjesto okupljati
One kojih se bojimo toliko
Da smo zaboravili
Vrijednosti u koje su nas krstili (Osveta)

Kada bi se moglo iskreno podijeliti u javnosti ono što se desilo od ubojstva Osama Bin Ladena u njegovom obiteljskom skrovištu u

Pakistanu, onda bi naša molitva danas bila priznanje naše osvete. Jer da se ne radi o jednom, kako mi mislimo, islamskom fundamentalistu da li bismo tek tako primili na znanje da je jedna zemlja bez poteškoće spustila svoje helikoptere napunjene specijalcima u drugu i likvidirala pred cijelom njegovom obitelji jednog nenaoružanog muškarca kojeg se iznad svega bojimo jer ga vidimo kao inicijalnu kapsulu svakog budućeg terorističkog napada u našoj (zapadnoj) hemisferi.
Namjesto priznanja slušamo i gledamo, primamo u sebe legitimacije i glorifikacije osvete koju smo, da bismo je prikrili, prozvali pravdom.

Nema u osveti ni pravde ni mira. I ako su u ičemu prijetnje Al Quaide točne, onda je istina da će naše današnje likovanje nad ubojstvom njihove vođe, zato jer je u suštini nepravedno likvidirati čovjeka, uroditi našim suzama u budućnosti. Nema nikakvog opravdanja, niti u prethodnim žrtavma ni u 11. rujna, nema demokracije ni ljudskih prava koji bi u bilo kojoj svojoj fus noti dozvolilo osvetu. Mi nemamo Boga na našoj strani ako se osvećujemo. Ta pisano je: ” Osveta će biti moja” Samo je Bog taj koji ima pravo na taj posljednji sud, samo on ima ulogu Suca koju je upravo uzurpirala američka administracija likvidacijom lika od kojeg premire od straha toliko da ga ne može ni pokopati. Upravo zato što nije na njoj konačan sud, ona to ne umije te djeluje nemušto i sramotno.

Neuvjerljivo zvuče razlozi zašto se nenaoružanog Bin Ladena nije moglo suditi, kao što s pravom traži njegova obitelj. A za budućnost me brine što se širi ozračje mržnje i netrpeljivosti. Grijeh je ovako likvidirati čovjeka, bilo kojeg pa i “najljućeg” neprijatelja. Osobni grijeh i grijeh struktura. Mi ćemo na tom grijehu struktura ispaštati, naša djeca također. Ovim potezom uplatili smo si buduće godine nemira i nesigurnosti – s kamatama. Nismo mi, ovdje u Europi, Hrvatskoj, mi katolici neki drugi za arapski svijet. Svi smo mi za njih kršćani, kao što su oni svi za nas muslimani.

Mi kršćani još se nismo uspjeli složiti, da li bi Isus, naš uzor zbog kojeg uopće jesmo kršćani, odobrio sve naše dosadašnje ratove. Malo nam je 2000 godina, treba nam vremena. Ali smo se složili da nam je zabranjena osveta. I to ne samo u izvršenju nego i u želji, namjeri.

Mi smo pozvani na drugačije ponašanje od onog koje slijedi kaubojsku logiku. Koja sudeći po ovom činu ovako izgleda: kada mene, kako ja mislim, nedužnoga netko napadne, jako se razljutim i imam samim tim pravo neograničeno vraćati većim zlom na zlo sve se sjećajući sa samozadovoljstvom prvotne povrede koju nisam uspio iscijeliti.

Kršćani nisu kršteni u tu logiku. Naprotiv, nešto drugo nas uči vjera. Već u Starom zavjetu je protiv osvete smišljeno pravilo “oko za oko, zub za zub” kako bi spriječio naplatu iznad načinjene štete. A Novi zavjet ga je usavršio uputom da na udarac okreneš drugi obraz ili na traženje jedne haljine dadneš i drugu, posljednju. Pravilo je usavršeno time što ima povjerenja u kreativnost kršćana i potiče ih na transformaciji sukoba u kojoj će svaka strana voditi računa o čuvanju obraza svog protivnika umjesto da ga raznese sačmaricom.

Zato, tko god sebe smatra dostojnim kršćanskog imena, neće ni pomisliti na zadovoljstvo što je likvidiran terorist, a pogotovo ovim načinom. Međureligijski suživot uključuje i sukobe. Ali se oni nikako ne mogu uskladiti s likvidacijom protivnika i njenom legitimacijom Na tom putu neka nam je vodilja misao Martin Luther Kinga ml., koji mi je upravo povodom ovog događaja proslijedio fra Ivo Marković, mirotvorac iz Sarajeva : “Oplakivat ću gubitak tisuća dragocjenih života, ali se neću radovati ničijoj smrti makar bila neprijateljeva. Uzvraćanjem mržnje na mržnju mržnja se umnaža produbljujući tminu noći u kojoj se već ne vide zvijezde. Tmina se ne može osloboditi svoga mraka, to može samo svjetlost učiniti. Mržnja ne može dokinuti mržnju, to može samo ljubav”

Ubojstvo Bin Ladena i prateća legitimacija osvete povlači za sobom za nas vrlo opasnu kulturu mržnje i predrasuda. Mi ne možemo kao građani i građanke neposredno utjecati na politiku velikih sila, ali možemo prepoznati u svom govoru i mišljenju predrasude. Pitanje koliko sam sama kliconoša nasilja nije moralno nego praktično pitanje. Čim više sebe vidim, to više ću moći djelovati protiv širenja kulture osvete i nasilja.

..

Ovo je šansa da se pitamo, što mi možemo učiniti da izrazimo to uvjerenje? Kako možemo otvarati mostove između pojedinaca i grupa konkretno kršćanskih i islamskih identiteta, između ljudi koje će ova osveta i te kako razdvajati?

Na nama kao kršćanima je da priznamo kako je osveta grijeh, a ne kršćansko ponašanje i da konkretno djelujemo tako da svojim koracima budemo poput protuotrova ovom otrovu.

Ana Raffai

PONUKANA TEKSTOM ANE RAFFAI

Iako već duže ne dajem glasa od sebe (ali čitam sve što tko napiše i dobijem preko IZMIR-a), ponukao me je ovaj tekst da napišem ono što već danima osjećam i sa čim se patim. Ja doduše jesam kršćanka ali ne aktivna, deklariram se kao ateista (ne znam kako bih to stavila u rodno spolni oblik, valjda ateistkinja), ali temeljne vrijednosti humanosti, poštenja, čestitosti, dobrote,… prihvaćam i pokušavam živjeti.

Od dana kada su izvršeni zračni napadi u kojima je stradao sin i unuci Gadafija, od dana kada je ubijen Bin Laden, doslovce mi je muka. Ne zato što se bojim osvete. Odgajana sam na kulturi osvete i poznato mi je koliko se ljudi koji baštine osvetu muče s tim. Mučan je osjećaj kada živiš tugu koja ti se gomila u srcu i kada sebe prisiljavaš tražiti razloge zašto nekome učiniti nešto. Iako ta pravila nikada nisam prihvatila, a bila je to teška borba, ne bojim se u ovom trenutku osvete. Bojim se naše pasivnosti i nespremnosti da javno osudimo i kažemo da rečena ubojstva nisu ništa drugo do zločin. Nitko doista nema pravo uzeti sebi za pravo i posegnuti za nečijim životom.

Prešutjeti takvo ponašanje znači pristajanje na jedan takav obrazac ponašanje i “dijeljenja pravde”. Posebno mi je mučno pomisliti da je netko posegnuo za životima troje djece i da nitko za to neće odgovarati. Mučno je i to što sam gledajući prilog na TV osjetila likovanje izvjestitelja. Zgrozila sam se nad takvim ponašanjem. Nitko se niti u jednom trenutku nije sjetio da su ljudski životi bespovratno uništeni, da je počinjen zločin prema nevinoj djeci.

Ubojstvo Bin Ladena na žalost je smjerokaz za nove zločine, a samo po sebi je zločin. Upadanje specijalaca i ubojstvo čovjeka, bez mogućnosti da mu se u nepristranom i poštenom sudskom postupku sudi, na žalost je poništenje svih žrtava koje mu se stavljaju na teret. Žrtva tim činim ubojstva nije dobila satisfakciju, nije dobila zasluženo priznanje. Jer učinjeno je isto što je učinjeno i tim žrtvama, ubojstvo je ubojstvo kako ga god tko htio zvati. Mučna mi je izjava našeg Predsjednika koji se “našao na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Moj strah ima ishodište u sveopćoj šutnji običnih ljudi kojom su popraćena ubojstva o kojima govorim. Pitam se jesu li građani naše zemlje doista zaboravili strašno iskustvo rata koje smo okusili u zadnjem desetljeću 20. stoljeća? Koje smo lekcije naučili ili nismo ništa naučili? Koji obrazac prenosimo našoj djeci, što im imamo reći kako se ponašati? Osim toga, bojim se da spirala smrti može ponovo zaplesati svoj ubojiti ples nad ovim prostorima, za koje sigurno znam da još uvijek nisu razriješene traume Drugog svjetkog rata. Povrede iz Domovinskog rata tek trebamo razumjeti, prihvatiti pa tek onda vidjeti što s njima. Cijenim sve one koji iskreno rade na saniranju povreda. Kroz ove duge godine bivanja u NVO (ili kako se to dana voli reći OCD), naslušala sam se i nagledala traumatiziranih ljudi. Usput sam lizala i vlastite povrede i rane. Kada vidim ravnodušnost spram patnje doista se uplašim.

Tekst koji me je ponukao da se oglasim poklonio mi je vjeru i nadu, ohrabrio me da se oglasim i kažem ono što me ovih dana duboko kao čovjeka ojađuje i tjera na vrištanje. Sviđa mi se što čitam razum i iskrenost.

Veselinka Kastratović

Komemoracija povodom odlaska velikog mirotvorca

Komemoracija
će se održati 6. svibnja 2011. u 18:00 sati u prostoru knjižare Nova, Osijek, Trg Ante Starčevića 4.
Pozivamo prijatelje i poštovaoce dragog Franje Starčevića koji je svojom osobnošću, životom i radom inspirirao na aktivno mirotvorstvo da se okupe radi ispraćaja i sjećanja na susrete s njim koji su nam obogatili živote!
Zajedno ćemo pogledatai kratki dokumentarni film Neispričana priča koju je o Franji Starčeviću snimio Nansen dijalog centar.
Molimo ponesite fotografiju, publikaciju ili neki drugi trag njegova rada ili susreta s njim koji bi mogli koristiti u publikaciji.
članovi i članice Centra za mir, Osijek
članovi i članice Nansen dijalog centra, Osijek

Svečani koncert PONTANIMA iz Sarajeva u Arheološkom muzeju Osijek

U okviru svečanosti međureligiski zbor PONTANIMA–SARAJEVO će izvesti KONCERT DUHOVNE GLAZBE uz ravnanje maestra Josipa Katavića.
Subota, 30. travnja 2011. u 19:00 sati Arheološki muzej-Osijek Trg Svetog Trojstva 2. Sarajevski Međureligijski zbor PONTANIMA je nadaleko priznat kao inovativni mirovni projekt, sjajni predstavnik Bosne i Hercegovine, koji uvelike potiče kulturni život zemlje. Njihov stvaralački rad u Bosni i Hercegovini,  kao i u drugim bolnim mjestima, pokazuje pozitivni mirovni potencijal glazbe, koja liječi napaćene ljude i zajednice, usmjerava ih prema budućnosti i otkriva autentičnost vjere.
Vaš dolazak na svečanost doprinos je transformaciji suvremenog svijeta u ljudsku zajednicu mira, suradnje i solidarnosti.
DOBRODOŠLI!

Počinje najveća regionalna kampanja “Milijun potpisa za REKOM”

21. 4. 2011.

Akcijom “regionalnog odmrzavanja” u utorak, 26. travnja u 11.55 sati na zagrebačkomTrgu bana Josipa Jelačića, kao i u Sarajevu, Ljubljani, Beogradu, Banja Luci, Prištini, Skopju i Podgorici počet će dosad najveća regionalna kampanja, tijekom koje će se prikupljati milijun potpisa podrške za osnivanje REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001. na prostoru nekadašnje SFRJ.

U istovremenoj akciji u osam gradova regije sudjelovat će više od 500 volontera i volonterki, dok će tisuće mladih biti nositelji kampanje prikupljanja potpisa koju će koordinirati Inicijativa mladih za ljudska prava, a koja će u svim zemljama nasljednicama SFRJ trajati do 6. lipnja. Otvaranju kampanje prisustvovat će javne osobe koje će nakon akcije dati potpis podrške. Potpisi će se u Hrvatskoj skupljati na štandovima u više od 50 gradova, ali i u okviru kampanje “od vrata do vrata”.

Deset godina od kraja oružanih sukoba na tlu nekadašnje SFRJ, ni u jednoj od država nije dovršen popis ubijenih u ratu, a više od 15.000 osoba i dalje se vode kao nestale. Žrtve su marginalizirane, njihovi glasovi se u javnosti rijetko čuju, a brojevima ubijenih često se manipulira u političke svrhe.

Ovi i mnogi drugi razlozi naveli su više od 1.500 organizacija i pojedinaca svih nacija i vjera sa prostora bivše SFRJ, okupljene u Koaliciji za REKOM, da zagovaraju stvaranje neovisne međudržavne komisije kao vansudskog istražnog tijela koje treba utvrditi i javno iznijeti činjenice o proteklim ratnim zbivanjima. Među njima su udruge žrtava, nestalih, veterana, logoraša, novinara, manjinskih zajednica, organizacija za ljudska prava.

Komisija će održavanjem javnih slušanja ispovijesti žrtava pomoći da se u regiji čuje njihov glas, i da se na taj način javnost potakne na suosjećanje, poštovanje i solidarnost sa žrtvama iz svih etničkih skupina. U svom završnom izvještaju, trebala bi napraviti popis ubijenih i nestalih, popis logora i drugih mjesta zatvaranja.

Nadamo se da će svi dobronamjerni ljudi potpisom podržati inicijativu koja može pomoći da se vrati dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima, utvrdi sudbina nestalih i konačno, činjenice o ratnim zločinima.

Simbolični potpisi podrške će tijekom lipnja ove godine zajedno s Prijedlogom Statuta REKOM-a biti predani svim parlamentima u regiji, od kojih će se tražiti osnivanje komisije. Potpis možete dati i na službenim internet stranicama www.zarekom.org, na kojima su detaljne informacije o Inicijativi za REKOM.

REKOM su dosad podržali predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić, Skupština Crne Gore, Europska komisija i Europski parlament, kao i brojne javne osobe u regiji.

Za više informacija možete se obratiti Ivanu Novoselu na 00385 99 2502250.


Youth Initiative for Human Rights – Croatia
Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska
Nisma e te rinjve per te drejtat e njeriut – Kroacia

Ilica 1, 7th floor / 7. kat
HR-10000 Zagreb, CROATIA

00385 (1) 6438971
croatia@yihr.org
www.yihr.org

Documenta – centar za suočavanje s prošlošću
Kuća ljudskih prava Selska cesta 112c, 10 000 Zagreb
tel. +385 1 641 3588
mob. +385 91 457 2404
mail. darija.maric@documenta.hr
www.zarekom.org

Poziv na predstavljanje kampanje za osnivanje REKOM-a

Predstavljanje kampanje za osnivanje REKOM-a održat će se na Pravnom fakultetu u Osijeku, u utorak 19. travnja u 12,00 sati.
O temi će govoriti:

dr. Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Eugen Jakovčić, medijski koordinator Inicijative za REKOM u Hrvatskoj

Ivan Novosel, Inicijativa mladih za ljudska prava

Priopćenje o neprocesuiranim zločinima

B.a.B.e. – Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek – Centar za mirovne studije – Centar za građanske inicijative – Centar za žene žrtve rata – CERD – Delfin – Documenta – Domine – GONG – Građanski odbor za ljudska prava – HOMO – Inicijativa mladih za ljudska prava, Hrvatska – Kuća ljudskih prava – Rakun – Mreža mladih Hrvatske – Nansen dijalog centar – Rehabilitacijski centar za stres i traumu – Udruženje porodice “Protiv zaborava”

 

Osijek, Pakrac, Poreč, Pula, Split, Vukovar, Zagreb,13. travnja 2011.

PRIOPĆENJE O NEPROCESUIRANIM ZLOČINIMA U TIJEKU I NEPOSREDNO NAKON VOJNO REDARSTVENE OPERACIJE “OLUJA”

U povodu donošenja prvostupanjske presude Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ) u predmetu Gotovina, Čermak, Markač želimo upozoriti na teško nasljeđe neprocesuiranih zločina počinjenih u tijeku i neposredno nakon vojno redarstvene operacije “Oluja”.

Operacijom “Oluja” definitivno je slomljena pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a time i skršena samoproglašena Republika Srpska Krajina (“RSK”). Time je na tom području ponovno uspostavljen ustavno pravni poredak Republike Hrvatske. Također, ponovno su, kontinentalnom trasom, prometno, spojeni jug i sjever Hrvatske. Tako su ostvarene sigurnosne pretpostavke za život na područjima koja su graničila sa “RSK” te za ostvarivanje prava na povratak prognanika u svoje domove, protjeranih sa tog područja.

Istovremeno, treba imati u vidu i one posljedice ove akcije oličene u paleži i pljački te brojnim nekažnjenima, pa i sustavno prikrivanim ubojstvima civila. Istraživanja koja je proveo Hrvatski helsinški odbor, pokazala su da je u kolovozu i rujnu 1995., u tijeku i nakon završetka vojnih djelovanja, na akcijom integriranome teritoriju ubijeno više od 600 civila i spaljeno više od 22.000 kuća. Iz straha za osobnu sigurnost kao i na nagovor krajinskih vlasti Hrvatsku je tada napustilo više od 150.000 njezinih dotadašnjih stanovnika, uglavnom Srba. Njihov povratak bio je otežan zbog neuspostavljanja mjera sigurnosti i pravne države na tom dijelu teritorija Republike Hrvatske, zakašnjelog procesuiranja ratnih zločina, neučinkovitih programa povratka i presporih državnih gospodarskih mjera poticanja obnove. Sinergija navedenih elemenata rezultirala je trajnim iseljavanjem srpskog stanovništva sa petine hrvatskog teritorija u mjeri koja ima učinke etničkog čišćenja.

Podsjećamo na neke javnosti poznate neprocesuirane zločine:

– U vrijeme trajanja vojno redarstvene akcije “Oluja” 6. kolovoza 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje 10 civila. Zločini nisu procesuirani.

– Ubojstva najmanje petoro civila u Mokrom Polju (Knin) započela su 6. kolovoza tijekom akcije “Oluja” i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Zločini nisu procesuirani.

– Između 7. i 8. kolovoza 1995. u napadima na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora poginulo je nekoliko desetaka civila s područja općina Glina, Topusko, Gvozd i Vojnić. Zločini nisu procesuirani.

– U mjestu Komić (Korenica) 12. kolovoza 1995. ubijeno je devetero civila. Zločini nisu procesuirani.

– 25. kolovoza 1995. u selu Grubori (Knin) ubijeno je šestero civila. Nakon sustavnog prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ svjedočilo više osoba, ŽDO iz Zagreba podiglo je 15. prosinca 2010. godine optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana F. D. (1963.), B. K. (1957.) i I. B. (1973.) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

– Dana 27. kolovoza 1995. godine, oko 16,00 sati u selu Gošić (Kistanje) ubijeno je sedmoro civila. ŽDO iz Zadra podiglo je optužnicu br. KT-83/96 od 13. veljače 1996, ali zbog nedostatka čvrstih dokaza postupak je vraćen u stadij istrage protiv nepoznatih počinitelja.

– Za vrijeme VRA “Oluja”, pa do konca 1995. godine u selu Kijani (Gračac), prema Izvještaju HHO-a registrirano je 14 ubijenih civila, među kojima devet žena. Zločini nisu procesuirani

– Dana 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode (Kistanje) oko 17,00 – 17,30 sati, ubijeno je devetoro civila. Za zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, protiv nepoznatih počinitelja. Ni osam godina nakon završenog postupka pred šibenskim sudom nema novih saznanja te progona počinitelja tog zločina.
Navodeći ove primjere želimo podsjetiti javnost i relevantne vladine institucije na činjenicu da su ti zločini počinjeni i da za njih nitko nije odgovarao te time i na neizvršenu obvezu otkrivanja i procesuiranja počinitelja ratnog zločina nad civilima. Procesuiranje ratnih zločina mora se provoditi dosljedno, bez obzira tko je počinitelj, a tko je žrtva, jer zločin, ma čime on bio potaknut nema ni naciju ni vjeru, nego samo obilježje zla i stoga ničim ne može biti opravdan, kao što se ne može opravdati ni njegovo neprocesuiranje.

Također, s obzirom da obitelji usmrćenih koji su tužili RH tražeći naknadu štete, žive pod prijetnjom ovrhe zbog mogućeg plaćanja parničnih troškova (u 29 nama poznatih postupaka prijeti plaćanje troškova u iznosu od 5.000 do 90.900 kn) nadležne institucije podsjećamo i na obavezu osiguranja pravednog obeštećenja za sve stradalnike i sve obitelji žrtava.

U vezi predstojeće presude MKSJ u predmetu Gotovina, Čermak, Markač podsjećamo da se optužnicom IT 06/90 okrivljenicima kao sudionicima zločinačkog pothvata, po garantnoj zapovjednoj odgovornosti (propuštanje nadređenog), stavljaju na teret progoni, deportacije i prisilna premještanja, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje, nehumana djela i okrutno postupanje, te ne reagiranja na zločine počinjene na nižim razinama: što uključuje ubijanje civila u općinama Knin (sela Kovačić, Đurići, Žagrović, Grubori), Orlić (sela Orlić, Šarena Jezera/Vrbnik, Uzdolje), Kistanje (selo Kakanj), Ervenik (selo Oton) i Donji Lapac (selo Oraovac). Republika Hrvatska je snažno podupirala osnivanje suda, Statut suda uvrstila u nacionalno zakonodavstvo tako da su i odluke suda sastavni dio njena prava te se iste moraju poštivati. Bez obzira na sadržaj prvostupanjske presude pozivamo na mirno i dostojanstveno prihvaćanje odluke sudskog vijeća MKSJ.

Vesna Teršelič, Documenta, Zagreb
Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije, Zagreb
Nela Pamuković, Centar za žene žrtve rata, Zagreb
Mirjana Bilopavović, Delfin, Pakrac
Mirjana Kučer, Domine, Split
Sanja Sarnavka, B.a.B.e., Zagreb
Mario Mažić, Inicijativa mladih za ljudska prava, Hrvatska
Sanja Sarnavka, Kuća ljudskih prava
Biserka Momčinović, Centar za građanske inicijative, Poreč
Ivo Škorić, Mreža za kulturnu suradnju i pomirenje – Rakun
Zdeka Pantić, Rehabilitacijski centar za stres i traumu, Zagreb
Marica Šeatović, Udruženje porodice “Protiv zaborava”, Zagreb
Srđan Antić, Nansen dijalog centar, Osijek
Emina Bužinkić, Mreža mladih Hrvatske
Semina Lončar, CERD, Split
Mirjana Galo, HOMO, Pula
Vesna Kesić, GONG
Drago Pilsel, Zagreb
Ljiljana Gherecke, Vukovar
Ana Kvesić, Vukovar

Dodatni podaci o neprocesuiranim zločinima

 

– U vrijeme trajanja akcije 6. kolovoza 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje 10 civila. Vasu Vasića (r. 1920.) i Nikolu Panića (r. 1935.) ubili su vatrenim oružjem – vojska ih je izvela pred kuću i strijeljala. Toga su dana smaknuti i Branko Radinović (r. 1920.), Maša Radujko (r. 1927.) i njen suprug Nikola Radujko (r. 1918.), Tode Marić (r. 1929.), Milka Grubić (stara oko 60 godina), Zorka Kablar (stara oko 80 godina), Milica Šljivar (r. 1936.) i Jeka Opačić (stara oko 80 godina). Zločini nisu procesuirani.

– Ubojstva najmanje petoro civila u Mokrom Polju (Knin) započela su tijekom akcije “Oluja” i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Ružica Babić, r. 1926. ubijena je 6. kolovoza 1995. na pragu svoje kuće. Stana Popović, r. 1926. i Mirko Popović, r. 1952. (majka i sin) ubijeni su 7. kolovoza 1995. u svojoj kući, hicima iz vatrenog oružja. Tom prilikom ranjen je i Obrad Popović (suprug i otac). Stevan Sučević, r. 1934. ubijen je 9. kolovoza 1995. Jeka Kanazir, r. 1928. ubačena je u “Pavlovićevu gusternu”. Sahranjena je u Kninu nakon 40 dana. Sava Babić, r. 1913. usmrćena je hicima iz vatrenog oružja 24. kolovoza 1995. ispred svoje kuće. Zločini nisu procesuirani.

– Između 7. i 8. kolovoza 1995. u napadima na izbjegličku kolonu između Gline i Dvorapoginulo je nekoliko desetaka civila s područja općina Glina, Topusko, Gvozd i Vojnić. Među njima su bili Zorojević Aleksa (r. 1928.) iz Donjeg Klasnića – nestao pri napadu na kolonu na području Dvora, Miloš Vladić (1931.) iz Buzete – ubijen na traktorskoj prikolici u koloni između Gline i Dvora; Danica Bulat (r. 1931.) iz Buzete – ubijena na traktorskoj prikolici u koloni između Gline i Dvora, Marija Baždar (r. 1928) iz Buzete – ubijena na traktorskoj prikolici u koloni između Gline i Dvora; Kukulj Milenko (oko 1935.) iz Blatuše – ubijen u koloni na području Dvora; Milić Ljubica (r. 1952.) iz Blatuše – ubijena na cesti Glina – Dvor kada je iz šume pucano po koloni vatrenim oružjem; Milić Đurđica (oko 1967.) iz Blatuše – ubijena na cesti Glina – Dvor kada je iz šume pucano po koloni vatrenim oružjem; Mraović Ana (r. 1905.) iz Bovića – nestala u koloni kod sela Rujevac; Mraović Mile (r. 1931.) iz Bovića – poginuo od granate pri granatiranju kolone kod Gline; Stanojević Stanko (r. 1918.) iz Bovića – ranjen pri granatiranju kolone kod Gline i od tada mu se gubi svaki trag; Komadina Stevan (r. 1930.) iz Bovića – poginuo od granate pri granatiranju kolone kod Gline; Rkman Milica (r. 1915.) iz Brnjavca – nestala na području sela Rujevac pri napadu na kolonu od strane HV-a; Pavlović Maca (r. 1923.) iz Trepče – nestala u koloni kod sela Žirovac; Radanović Danica (r. 1924.) iz Šljivovca – nestala u koloni između Gline i Dvora; Radanović Ranka (r. 1932.) iz Čremušnice – poginula pri granatiranju kolone u selo Ravno Rašće; Radanović Miljka (r. 1922.) iz Čremušnice – poginula pri granatiranju kolone u selo Ravno Rašće. Zločini nisu procesuirani.

– U mjestu Komić (Korenica) 12. kolovoza 1995. ubijeno je devetero civila. Marija Brkljačić-Ugarković, r. 1921. živa je zapaljena u kući. Staka Ćurčić ubijena je istoga dana. Sava Lavrnić, r. 1903. i Petar Lavrnić, star oko 65 godina, majka i sin, također su ubijeni 12. kolovoza 1995., a njihova je kuća zapaljena. Istoga dana ubijeni su i supružnici Mara i Rade Mirković. Mika Pavlica, r. 1904. zapaljena je u kući. Mika Sunajko, r. 1915. ubijena je u blizini Klapavica. Njen suprug Rade Sunajko, r. 1909., ubijen je u blizini kuće G. Mirkovića u Poljicama. Zločini nisu procesuirani.

– 25. kolovoza 1995. kad su pripadnici UN i svjedokinje prišli selu Grubori (Knin) vidjeli su većinu kuća u plamenu i pronašli 5 ubijenih civila. Svjedokinja je rekla da je u štalama gorjela živa stoka. Dozivala je supruga i otrčala do jedne livade gdje je vidjela njihove dvije krave, prostrijeljene su ležale na travi. Nedaleko od tih krava bilo je tijelo Jove Grubora (r. 1930.) grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica. Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. Zbog noći UN ih je prevezao u Knin. Sutradan su sa pripadnicima UN nastavili potragu za još četvero mještana. Na zgarištu svoje kuće svjedokinja je vidjela, ispod nagorjele grede, noge. Nakon što je razgrnula pepeo ispod grede našla je svoju 90-godišnju svekrvu Mariju, ležala je na leđima, lice prekriveno rukama, svu opečenu. Na livadi gdje je našla muža našli su još dva leša: 51-godišnju Milicu Grubor izbodenu nožem i izrešetanu rafalima. Nedaleko od nje bio je leš Đure Karanovića (r. 1950.) koji je na vratu imao rane od noža a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor star 73 godine zapaljen je sa svojom kućom. Nakon sustavnog prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ svjedočilo više osoba, ŽDO iz Zagreba podiglo je 15. prosinca 2010. godine optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana F. D. (1963.), B. K. (1957.) i I. B. (1973.) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

– Dana 27. kolovoza 1995. godine, oko 16,00 sati u Gošić (Kistanje) je došao bijeli auto. Čulo se nekoliko pucnjeva iz automatske puške. Poslije desetak minuta isti auto se udaljio iz sela. U zaseoku Borci su tada ubijeni: Dušan Borak (56 godina) i Milka Borak (80 godina), u kući Save Borka ubijeni su Savo Borak (70 godina), Grozdana Borak (70 godina) i Vasilj Borak (70 godina), u susjednoj kući ubijena je Kosovka Borak (77 godina), u kući pored ubijena je Marija Borak (81 godina). ŽDO iz Zadra podiglo je optužnicu br. KT-83/96 od 13. veljače 1996, ali zbog nedostatka čvrstih dokaza postupak je vraćen u stadij istrage protiv nepoznatih počinitelja.

– Za vrijeme VRA “Oluja”, pa do konca 1995. godine u selu Kijani (Gračac), prema Izvještaju HHO-a registrirano je 14 ubijenih civila, među kojima devet žena: Dane Bolta, star 90 godina; Sava Bolta, stara oko 70 godina; Branko Jelača, star oko 67 godina; Marija Jelača, r. 1913.; Milica Jelača, r. oko 1927.; Ana Jelača, stara oko 50 godina; Smilja Jelača, stara oko 90 godina; Dušan Kesić, r. 1939.; Mileva Kolundžić, stara oko 70 godina; Danica Sovilj, stara oko 70 godina; Mara Sovilj, stara oko 75 godina; Mira Sovilj, stara oko 50 godina; Rade Sovilj, r. oko 1947. i Vlado Sovilj, r. 1931., koji se vratio kući iz izbjegličke kolone. Zločini nisu procesuirani

– Dana 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode (Kistanje) oko 17,00 – 17,30 sati, ubijeno je devetero civila, gotovo dva mjeseca nakon prekida ratnih djelovanja. Brutalno i bez povoda smaknuto je devet osoba, od kojih je najmlađa imala 60, a najstarija 85 godina. 60-godišnji Jovan Berić, 60-godišnji Špiro Berić, 69-godišnji Rajko Berić, 70-godišnja Mara Berić, 85-godišnji Mirko Pokrajac, 75-godišnji Ljubo Duje Dukić, 70-godišnja Mara Dukić, 71-godišnju Milka Berić i 75-godišnji Jovan Berićizrešetani su mecima, uglavnom na kućnim pragovima. Za zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, protiv nepoznatih počinitelja. Ni osam godina nakon završenog postupka pred šibenskim sudom nema novih saznanja te progona počinitelja tog zločina.

Priopćenje za medije OCD

Osnovne zaključke zajedničkog mišljenja organizacija civilnog društva okupljenih u Inicijativi za praćenje i uključivanje u proces zatvaranja Poglavlja 23 (Pravosuđe i temeljna ljudska prava) o spremnosti RH za zatvaranje Poglavlja 23 možete pogledati ovdje.

Poziv na konferenciju za tisak o suđenjima za ratne zločine u 2010.

MEDIJIMA

POZIV NA KONFERENCIJU ZA TISAK

Pozivamo Vas na konferenciju za tisak posvećenu ključnim nalazima izvještaja o praćenju suđenja za ratne zločine za 2010. godinu koja će se održati u Kući ljudskih prava, Selska cesta 112 c, u Zagrebu u srijedu 23. ožujka 2011. u 11.00.

Na konferenciji za tisak govorit će:

Mladen Stojanović, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Jasna Borojević, udovica Steve Borojevića ubijenog u Sisku 1991. godine

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Više informacija možete dobiti u Documenti, Selska c. 112c, 10000 Zagreb, tel 01 4572398, 0914572398

Izvještaj o praćenju suđenja za ratne zločine za 2010. godinu možete pogledati ovdje.

Srdačan pozdrav,

Vesna Teršelič