Pravomoćno presuđena

Zločin u Korenici i Frkašiću (opt. Svetozar Karan)

Postupak protiv Svetozara Karana, za kaznena djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-4/03

Raspravno vijeće: sudac Branko Milanović, predsjednik Vijeća, sudac Dušan Šporčić, član Vijeća, suci porotnici Ivan Dundović, Tomo Dokozić i Ivan Kocijan, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-15/02 od 27. veljače 2003. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 30. srpnja 2003.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženik: Svetozar Karan, prisutan

Branitelj optuženog: Toni Vukičević, odvjetnik iz Splita

Žrtve – zlostavljani: Nikola Nikolić, Mile Lukač, Ivan Čajić i Ivan Dadić

Presudom Županijskog suda u Gospiću broj K-4/03-185 od 30. srpnja 2003. godine opt. Svetozar Karan proglašen je krivim što je:

  1. od 23. listopada pa do 27. studenog 1991. u Korenici, kao pripadnik pričuvnog sastava “Milicije SAO Krajine”, zajedno sa drugim pripadnicima milicijske postrojbe, tukao ratne zarobljenike Nikolu Nikolića i Milu Lukača;
  2. od početka prosinca 1994. do početka veljače 1995. kao pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. Vojske RSK i komandir smjene straže u zatvoru koji je bio smješten u osnovnoj školi u Frkašiću, tukao zarobljene pripadnike HV-a, HVO-a i Armije BiH, davao ključeve od spavaonica zatvorenicima srpske nacionalnosti koji su ulazili u spavaonice i po njegovom nalogu tukli zarobljenike, a naročito zarobljene pripadnike HV-a Ivana Čajića i Ivana Dadića.

Za kazneno djelo pod točkom 1. utvrđena mu je kazna zatvora od 5 godina, a za kazneno djelo pod točkom 2. kazna zatvora od 10 godina, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina.

Presudu Županijskog suda u Gospiću broj K-4/03-185 od 30. srpnja 2003. godine pogledajte ovdje.

ODLUKA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 29. siječnja 2004. prihvatio je žalbu opt. Karana, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Presudu VSRH broj I Kž 862/03-8 od 29. siječnja 2004. pogledajte ovdje.

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K-4/04

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jasminka Jerinić Mušnjak, predsjednica Vijeća, suci Milan Kosijer i Vesna Britvec, članovi Vijeća

Optuženik: Svetozar Karan, prisutan

Branitelji optuženog: Toni Vukičević, odvjetnik iz Splita, i Čedo Prodanović, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve – zlostavljani: Nikola Nikolić, Mile Lukač, Ivan Čajić i Ivan Dadić

Presudom Županijskog suda u Karlovcu broj K-4/04-282 od 30. lipnja 2005. godine optuženi Svetozar Karan ponovno je proglašen krivim. U vezi druge točke optužnice (i presude), utvrđeno je da je postupao kao pripadnik čete Vojne policije i stražar, a ne zapovjednik straže.

Za kazneno djelo pod točkom 1. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina, kao i za kazneno djelo pod točkom 2., pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 godina.

PRESUDA VSRH

VSRH je 7. veljače 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu opt. Svetozara Karana i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH broj I Kž 953/05-7 od 7. veljače 2006. pogledajte ovdje.

Napomena:

Presuda Županijskog suda u Gospiću broj K-4/03-185 od 30. srpnja 2003. godine u obrazloženju (str. 23) je imala i slijedeći dio:

“Sud nije prihvatio obranu optuženika i u pogledu njegova kako on kaže dragovoljnog povratka u RH, iz razloga što je optuženik vratio se na mjesto zločina, gdje je počinio zločin, a znao je da ga oni koje je tukao nisu smjeli ni pogledati u momentu kada ih je tukao, pa je zaključio da ga praktično nisu ni vidjeli, niti bi ga mogli prepoznati a pored toga proteklo je poprilično vremena od momenta kada je to počinio, te su oštećeni mnogo toga zaboravili. Istovremeno treba napomenuti da se može samo zaključiti da je optuženik shvatio da se Hrvatska nalazi u takvom stanju i da će brzo i jednostavno nestati sa pozornice svijeta, jer Hrvati su nezadovoljni svojim statusom, te između njih lako može doći do takve nesloge da će zbog toga ponovno zatražiti nekoga da im sjedne ponovno na grbaču, kao štoje to skoro devetsto godina bilo, a u posljednjih 80 godina su na grbači bili optuženik i njegovi preci, koji su uživali na toj grbači i zašto ne bi opet došao, kad su sve prilike da će ponovno doći u tu poziciju, jer Hrvatska se sigurno prema ocjeni onih izvana nalazi pred rasulom, a to je moment kada se “Memorandum” može ispuniti u cijelosti, kojeg samo malo je nedostajalo da ga ispune. Zauzeta je Vojvodina, Srijem i pola Bosne, a drugu polovinu će lako riješiti, samo je ostala crta Virovitica, Karlovac, Karlobag, pa iz tog razloga svi oni zločinci koji su činili zločine u Hrvatskoj vraćaju se, a u stvari činili su genocid nad hrvatima, i to ne samo u ovom ratu, već skupa sa ostalima činili su to preko 500 godina od dolaska Turaka, kada su skupa sa Turcima dolazili i uništavali Hrvate, a otkad su “prisajedinili” ove krajeve Jugoslaviji i praktično ih uništili na određenim područjima i sada žele da zauzmu ono doklen je Osmanlija doša, a skupa sa Osmanlijama doklen su došli optuženik i njegovi preci, a Hrvatska bi ostala samo ono što se zvalo “Ostaci ostataka Hrvatske”. No pored toga i pored zločina koje je počinio optuženi isti je praktično nagrađen, on je sve što je imao odnio u Srbiju, sa (nastavak na 24. stranici) ostalima je razrušio polovinu Hrvatske, a vratio se da ga država Hrvatska nagradi, te ukoliko mu je što oštećeno država Hrvatska treba mu obnoviti, dok Hrvatska istovremeno zanemaruje svoje dobrovoljce koji su izborili slobodu i one izbjeglice koji su pobjegli pred zna se čijom kamom, a netko treba i zapovjedati narodu koji se vraća, a to je pored ostalih i optuženik. Jedan od razloga povratka optuženika je konačno uništenje Hrvatske, jer ekonomski iscrpljena država će se sama prepustiti na milost i nemilost, a to je nagrada za djelo koje je počinio, te se iz ovog razloga i vratio u Republiku Hrvatsku.

Iz ovog razloga sud nije prihvatio obrane optuženika, kao ni iz naprijed navedenih razloga, pa je nedvojbeno sud utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo na način kako je to u izreci presude navedeno.”

Zločin u Širokoj Kuli (opt. Nikola Zagorac i dr.)

Postupak protiv Nikole Zagorca, Miroslava Serdara, Dane Serdara, Dušana Uzelca, Milorada Baraća, Marijana Uzelca i Dragana Vunjaka, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-1/93

Raspravno vijeće: sutkinja Matilda Krunić, predsjednicaVijeća, sutkinja Miroslava Jurjević, članica Vijeća, suci porotnici Stjepan Vukelić, Ivan Prpić i Zvonimir Zdunić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Gospić broj KT-27/92 od 30. lipnja 1992.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Nikola Zagorac, Miroslav Serdar, Dane Serdar, Dušan Uzelac, Milorad Barać, Marijana Uzelac i Dragan Vunjak, odsutni

Branitelj optuženih: Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića

Žrtve – ubijeni civili: Mandica Nikšić, Vera Nikšić, Nikica Orešković, Anka Orešković, Ana Orešković, Milan Orešković, Kata Orešković i Marija Nikšić

Presudom Županijskog suda u Gospiću broj K-1/93-13 od 16. lipnja 1994. godine optuženici su u odsutnosti proglašeni krivima što su tijekom rujna i listopada 1991. godine u Širokoj Kuli kao pripadnici četničkih formacija i milicije tzv. SAO Krajine iz automatskog pješadijskog naoružanja pucali po civilnim objektima, ograničavali kretanje civilnom stanovništvu, a 13. listopada 1991. zapaljivom tromblonskom minom zapalili kuću u podrumu koje su se nalazili civili te pucali po njima, pri čemu su ubili osmero civila, od toga sedam žena.

Nikola Zagorac, Miroslav Serdar i Dragan Vunjak osuđeni su na kazne zatvora od 20 godina svaki, a Dane Serdar, Dušan Uzelac, Milorad Barać i Dragan Uzelac na 15 godina svaki.

Presudu pogledajte ovdje.

PRESUDA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 25. listopada 1994. odbio je kao neosnovane žalbe optuženih te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH broj I Kž-670/1994-3 od 25. listopada 1994. pogledajte ovdje.

OBNOVLJENI POSTUPAK

Rješenjem Županijskog suda u Gospiću broj Kv-16/04-3 od 13. veljače 2004. dopuštena je obnova u dijelu koji se odnosi na osuđenog Danu Serdara.

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-5/04

Vijeće za ratne zločine: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, suci Milka Vraneš i Branko Milanović, čllanovi Vijeća

Optuženik: Dane Serdar, prisutan

Branitelji optuženog: odvjetnici Luka Šušak i Veljko Miljević

Presudom Županijskog suda u Gospiću broj K-5/04-186 od 23. rujna 2004. godine stavljena je izvan snage ranija presuda, i to u dijelu kojim je Dane Serdar proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, te je Dane Serdar oslobođen optužbe.

Presudu pogledajte ovdje.

PRESUDA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 16. prosinca 2008. godine donio je presudu broj I Kž 275/05-5 kojom je odbijena žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Presudu pogledajte ovdje. 

Zločin u selu Smoljanac

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću ponovljeno je suđenje (naime, odlukom VsRH br. I Kž 423/05 od 21. prosinca 2006. g. prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je ukinuta prvostupanjska oslobađajuća presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje) protiv Nikole Cvjetićanina, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u selu Smoljanac, općina Plitvićka jezera, 08. listopada 1991. godine. Dana 23. siječnja 2008. godine objavljena je presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe.

VSRH je, na javnoj sjednici održanoj 18. veljače 2009. godine, odbio žalbu državnog odvjetnika te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženog Nikolu Cvjetićanina, optužnicom br. K-DO-2/02 od 24. travnja 2002. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi od 23. siječnja 2008. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću teretilo je da je 08. listopada 1991. g. zajedno i u dogovoru sa Milanom Miloševićem, kao pripadnik “Udbinske čete” Teritorijalne obrane tzv. “SAO Krajine” i zajedno s pripadnicima bivše JNA, u vojnoj akciji čišćenja terena od hrvatskog pučanstva, na području sela Smoljanac, koju su provodili naoružani automatskim oružjem, ispred kuće br. 7 u selu Smoljanac zatekao civile Anu Bujadinović i Josipa Matovinu, protivno članku 3. i čl. 13. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. g. te čl. 13. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, Protokol II, u namjeri da ih usmrti iz osobnog naoružanja ispalio više metaka, nanijevši Ani Bujadinović prostrijelne rane prsišta i Josipu Matovini prostrijelne rane prsišta, od kojih su oštećenici odmah preminuli, pa da su na taj način, dakle kršeći pravila međunarodnog prava, ubijali civilno stanovništvo i time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH).

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću, u sastavu: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, i sutkinja Milka Vraneš, članica Vijeća.

Optužnicu je zastupao Željko Brkljačić, zamjenik ŽDO-a u Gospiću.

Branitelj optuženika bio je odvjetnik Dušan Višnić, branitelj po službenoj dužnosti.

Žrtve – ubijeni: Josip Matovina i Ana Bujadinović

PRESUDA

Dana 23. siječnja 2008. objavljena je presuda kojom je opt. Nikola Cvjetićanin temeljem čl. 354. st. 3. ZKP-a oslobođen optužbe.

VSRH je, na javnoj sjednici održanoj 18. veljače 2009. godine, odbio žalbu državnog odvjetnika te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

PRETHODNE PRESUDE

Nikola Cvjetićanin i Milan Milošević, ŽS Gospić, K-5/02-133, 29. studenoga 2002. – osuđujuća, 9 godina svaki

Nikola Cvjetičanin i Milan Milošević, VSRH, I Kž117/03-5, 12. lipnja 2003. – ukinuta osuđujuća u odnosu na Cvjetičanina; Milošević u odsutnosti osuđen na 13 godina zatvora

Nikola Cvjetićanin, ŽS Gospić, K-9/03-228, 4. listopada 2004. – oslobađajuća

Nikola Cvjetičanin, VSRH, I Kž 423/05-3, 21. prosinca 2006. – ukidajuća

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Kazneni postupak protiv optuženog Nikole Cvjetićanina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika postupovno je proveden korektno.
Županijski sud u Gospiću je u ponovljenom postupku protiv Nikole Cvjetićanina presudio da optuženik nije počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje ga je teretila optužba. Optuženiku Nikoli Cvjetićaninu je ovo bilo treće suđenje u posljednjih šest godina.
Prvo suđenje zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva provedeno je 2002. godine protiv tada prvooptuženika Nikole Cvjetićanina i protiv drugooptuženika Milana Miloševića. Nakon provedenog postupka opt. Nikola Cvjetićanin je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, dok je opt. Milan Milošević također oglašen krivim i osuđen na dugotrajnu zatvorsku kaznu. Odlukom Vrhovnog suda postupak je u odnosu na drugooptuženika pravomoćno dovršen i opt. Milan Milošević osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina, dok je u odnosu na opt. Cvjetićanina prvostupanjska presuda ukinuta i vraćena na ponovni postupak i odlučivanje.
U ponovljenom postupku održanom 2004. g. temeljem svih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću (sudac Pavle Rukavina, predsjednik vijeća, sutkinja Milka Vraneš, članica vijeća i sudac Dušan Šporčić, član vijeća) zaključilo je da opt. Nikoli Cvjetićaninu nije dokazano da bi počinio djelo ratnog zločina iz čl. 120. st. 1. OKZRH za koje ga se teretilo.
Vrhovni sud RH je na javnoj sjednici održanoj 21. prosinca 2006. g. prihvatio žalbu državnog odvjetnika, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud upustio se u ocjenjivanje dokaza kojeg je izdvojio iz spisa donoseći posebno rješenje, koje rješenje je u žalbenom postupku preinačeno na način da se zapisnik o ispitivanju tzv. zaštićenog svjedoka pod pseudonimom „ Svjedok broj 1“ ne izdvaja iz spisa, jer se ne radi o nezakonitom dokazu (rješenje Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2006. g., broj: Kž-237/05). Stav je Vrhovnog suda da je bez ocjene tog dokaza, te dovođenja sadržaja tog dokaza u vezu sa ostalim dokazima, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
U ovom postupku je Sud donoseći oslobađajuću presudu cijenio iskaz zaštićenog svjedoka poklonivši mu punu vjeru. S pravom primjenjujući načelo presumpcije okrivljenikove nevinosti (praesumptio innocentiae), jer je teret dokaza bio na tužitelju, a ovoj tijekom dokaznog postupka nije uspio dokazati da je optuženik Nikola Cvjetićanin, osim dokazane činjenice da se po zapovijedi izdvojio iz kolone i vratio do kuće gdje su se nalazili oštećenici i osuđenik Milan Milošević, pucao u oštećenike i na taj način počinio kazneno činjenično i pravno opisano u optuženom aktu, i načelo in dubio pro reo (sud u dvojbi mora odlučiti u korist okrivljenika) kao sastojku presumcije okrivljenikove nevinosti, donio presudu kojom se optuženika oslobađa od optužbe.

No, postupak će ostati zapamćen po odbijanju zaštićenog svjedoka da se na glavnoj raspravi putem linka, usprkos omogućenoj vizualnoj zaštiti lika i audio zaštiti glasa, neposredno sasluša. Postavlja se pitanje zašto predsjednik vijeća u ovom slučaju nije pribjegao mogućnostima koju su mu temeljem odredbi ZKP-a stajale na raspolaganju (ZKP-a u članku 243. st. 2. predviđa novčano kažnjavanje do 20.000,00 kuna, a svjedok koji bez zakonskih razloga odbije svjedočiti, a koji je došao sukladno pozivu, može se i zatvoriti).

Zločin u Metku (opt. Milorad Lazić i dr.)

Postupak protiv Milorada Lazića, Perice Đakovića, Nikole Vujnovića, Mirka Marunića, Nikole Konjevića i Save Kuprešanina, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122 OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-4/96

Raspravno vijeće: sudac Pavao Rukavina, predsjednikVijeća, sutkinja Matilda Krunić, članica Vijeća, suci porotnici Ankica Čatek, Josip Bašić i Ivica Marković, članovi Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122 OKZ RH

Optuženici: Milorad Lazić, Perica Đaković, Nikola Vujnović, Mirko Marunić, Nikola Konjević i Savo Kuprešanin, odsutni

Branitelj optuženih: Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića

Žrtva – zlostavljan: Mirko Medunić

Presudom Županijskog suda u Gospiću od 21. listopada 1996. optuženici Milorad Lazić, Perica Đaković, Nikola Vujnović, Mirko Marunić i Nikola Konjević proglašeni su krivima što su od 3. do 8. rujna u Metku, kao pripadnici JNA i tzv. Martićeve milicije, zarobljenog policajca PU Gospić Mirka Medunića fizički zlostavljali, udarajući ga u više navrata tupotvrdim predmetima, nožem ga rezali po licu, ramenima i leđima, nanijevši mu prijelom podlaktice, napuknuće jagodične kosti, ubodnu ranu natkoljenice, posjekotine lica, te su mu izbili dva zuba.

Lazić, Đaković i Konjević osuđeni su na kazne zatvora od 8 godina svaki, a Vujnović i Marunić na 6 godina svaki.

Optuženik Savo Kuprešanin oslobođen je optužbe.

Presudu Županijskog suda u Gospiću boj K-4/96-12 od 21. listopada 1996. pogledajteovdje.

PRESUDA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 10. listopada 2000. godine odbio je kao neosnovanu žalbu optuženih Lazića, Đakovića, Vujnovića, Marunića i Konjevića te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH broj I Kž-42/1997-3 od 10. listopada 2000. godine pogledajte ovdje.

Napomena:

Protiv Milorad Lazića, Perice Đakovića, Nikole Vujnovića, Mirka Marunića i Nikole Konjevića proveden je postupak u Republici Srbiji, u njihovoj prisutnosti.

Više o tom postupku možete pročitati ovdje.

Zločin u Zalužnici kod Otočca (opt. Mićo Dorontić i dr.)

Postupak protiv Miće Dorontića, Dane Borovca, Rade Hinića, Milana Brakusa, Branislava Popovića, Đure Popovića, Darivoja Ivančevića i Nedjeljka Milinovića, za kazneno djelo protupravnog ranjavanja i ubijanja neprijatelja iz čl. 124. st. 1. OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-11/97

Raspravno vijeće: sutkinja Matilda Krunić, predsjednicaVijeća, sutkinja Miroslava Jurjević, članica Vijeća, suci porotnici Nikola Milinković, Josip Bašić i Nikola Galac, članovi Vijeća

Optužnica: Vojnog tužiteljstva u Karlovcu broj KT-370/93 od 30. rujna 1996. godine

Kazneno djelo: protupravno ranjavanje i ubijanje neprijatelja iz čl. 124. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Mićo Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milan Brakus, Branislav Popović, Đuro Popović, Darivoj Ivančević i Nedjeljko Milinović – opt. Milan Brakus jedini je optuženik koji je prisustvovao suđenju, ostalima se sudilo u odsutnosti

Branitelj optuženih: Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića

Žrtve:

– ubijen: Refik Mahmuljin

– ranjeni: Slobodan Damjanović, Smajil Mećavica, Zvonko Osvaldić i Boško Radić

Presudom Županijskog suda u Gospiću od 14. listopada 1997. godine sva osmorica okrivljenika proglašeni su krivima što su 28. lipnja 1993. godine oko 15,00 u mjestu Zalužnica, Općina Otočac, kao pripadnici pobunjeničkih srbočetničkih paravojnih oružanih formacija, u trenutku kada su vidjeli da nailazi kamion hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11 nenaoružanih hrvatskih vojnika, želeći usmrtiti vojnike, iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja kojom prilikom je smrtno stradao jedan vojnik, ranjena su petorica vojnika, a svi preživjeli su zarobljeni i odvedeni u logor.

Svaki od optuženika osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Presudu Županijskog suda u Gospiću broj K-11/97-64 od 14. listopada 1997. godine pogledajte ovdje.

PRESUDA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 18. veljače 1998. godine odbio je žalbu optuženih kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH broj I Kž-597/1997-5 od 18. veljače 1998. godine pogledajte ovdje.

Zločin granatiranjem Gospića (opt. Marcel Dusper i dr.)

 

Postupak protiv Marcela Duspera, Tome Čačića, Jove Kuprešanina, Bogdana Odanovića, Relje Tomića, Duška Bajića, Dane Drakule, Miće Vasića, Goce Koneskog, Slobodana Dotlića, Dragoljuba Lazarevića, Radovana Radenkovića, Bratislava Milojkovića, Steve Miloševića i Miloša Bogdanovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Okružni sud u Gospiću

Broj predmeta: K-5/93

Raspravno vijeće: sutkinja Matilda Krunić, predsjednicaVijeća, sutkinja Miroslava Jurjević, članica Vijeća, suci porotnici Petar Pavelić, Ivanka Maoduš i Ante Vlahov, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Gospić broj KT-44/92 od 26. svibnja 1993. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 OKZ RH

Optuženici: Marcel Dusper, Tomo Čačić, Jovo Kuprešanin, Bogdan Odanović, Relja Tomić, Duško Bajić, Dane Drakula, Mićo Vasić, Goce Koneski, Slobodan Dotlić, Dragoljub Lazarević, Radovan Radenković, Bratislav Milojković, Stevo Milošević i Miloš Bogdanović – opt. Dane Drakula jedini je optuženik koji je prisustvovao suđenju, ostalima se sudilo u odsutnosti

Branitelj optuženih: Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića

Presudom Okružnog suda u Gospiću od 21. srpnja 1993. svi optuženici, osim VII.-opt. Dane Drakule, proglašeni su krivima.

Proglašeni su krivima što su od 30. kolovoza do 18. rujna 1991. u Gospiću, kao aktivne vojne osobe u službi JNA, a XIV.-opt. Milošević i XV.-opt. Bogdanović kao građanske osobe u službi JNA u Garnizonu Gospić, izdavali vojnicima naredbe da u sklopu ratnih operacija koje je bivša JNA provodila na području Gospića, pucaju po stanovnicima, školama, bolnici, crkvi i ostalim civilnim objektima oko vojarne i po gradu Gospiću, te što su i sami pucali iz artiljerijskog oružja svih vrsta, puškomitraljeza, protuavionskih mitraljeza i ostalog pješadijskog naoružanja, što je imalo za posljedicu smrt većeg broja civila te ogromnu materijalnu štetu na građevinskim objektima.

Optuženici Marcel Dusper, Relja Tomić i Duško Bajić osuđeni su na po 20 godina zatvora svaki, optuženici Tomo Čačić, Jovo Kuprešanin, Bogdan Odanović, Mićo Vasić, Goce Koneski, Slobodan Dotlić, Dragoljub Lazarević, Radovan Radenković, Bratislav Milojković, Stevo Milošević i Miloš Bogdanović na po 15 godina svaki, do je prema Dani Drakuli, jedinom optuženiku koji je prisustvovao suđenju, nakon odustanka državnog odvjetnika od optužbe ista odbijena.

Presudu Okružnog suda u Gospiću broj K-5/93-1 od 21. srpnja 1993. pogledajte ovdje.

PRESUDA VSRH

VSRH je 24. veljače 1994. potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Rješenje VSRH broj I Kž 816/1993-3 od 24. veljače 1994. pogledajte ovdje.

OBUSTAVA POSTUPKA PROTIV OPT. SLOBODANA DOTLIĆA

Nakon što je tužiteljstvo prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice, sa ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na oružanu pobunu, 30. listopada 2013. primjenom Zakona o općem oprostu Županijski sud u Rijeci odbio je optužbu i obustavio je postupak protiv Slobodana Dotlića, koji je prethodno, 18. listopada 2013., uhićen na graničnom prijelazu između Hrvatske i Mađarske.

Zločin u naseljima Općine Gračac (opt. Đuro Dragičević i dr.)

Postupak protiv Đure Dragičevića, Ivana Gnjatovića i Petra Stojanova, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Okružni sud u Gospiću

Broj predmeta: K-16/92

Raspravno vijeće: sutkinja Matilda Krunić, predsjednicaVijeća, sudac Pavao Rukavina, član Vijeća, suci porotnici Stjepan Vukelić, Branko Trešnjić i Ivanka Maoduš, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Gospić broj KT-42/92 od 20. studenoga 1992. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Đuro Dragičević, Ivan Gnjatović i Petar Stojanov, nedostupni

Branitelj optuženika: Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića

Presudom Okružnog suda u Gospiću broj K-16/92-13 od 23. rujna 1993. godine optuženici su proglašeni krivima što su od 4. travnja 1991. pa nadalje, opt. Dragičević kao zapovjednik vojnih objekata “Krivalj” i “Metres” u Sv. Roku, a optuženici Gnjatović i Stojanov kao vojne osobe zaposlene u tim objektima, u više navrata izdavali vojnicima naredbe da u sklopu ratnih operacija koje je provodila JNA na području Sv. Roka, Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica u Općini Gračac, naseljenih isključivo hrvatskim stanovništvom, pucaju po stanovništvu i civilnim objektima, sprječavaju snabdijevanje tih sela potrebnim namirnicama, što su naredili rušenje dalekovoda kako bi stanovnici ostali bez električne energije i vode, sprječavali evakuaciju starijih i bolesnih, u cilju etničkog čišćenja nagovarali stanovništvo da se iseli, što je imalo za posljedicu smrt većeg broja civila, potpuno uništenje stambenih i gospodarskih zgrada. Nakon toga omogućili su pripadnicima četničkih i vojnih formacija pljačkanje pokretne imovine.

Opt. Dragičević i opt. Gnjatović osuđeni su na kazne zatvora od po 20 godina svaki, a opt. Stojanov na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

PRESUDA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 8. ožujka 1995. godine odbio je žalbu branitelja optuženih i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Rješenje VSRH broj I Kž-935/1993-3 od 8. ožujka 1995. pogledajte ovdje.

Zločin u Tenji

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 4. srpnja 2008. godine, objavilo je presudu br. Krz – 4/08 kojom se opt. Boško Surla oslobađa optužbe da je u Tenji počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

ŽDO iz Osijeka 14. siječnja 2008. godine podiglo je optužnicu br. K-DO-38/2007 protiv Jovana Rebrače, Bože Vidakovića, Milana Macakanje, Branka Grkovića, Boška Surle i Žarka Čubrila, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Rješenjem Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku postupak protiv opt. Boška Surle razdvojen je u odnosu na ostale optuženike, koji su u bijegu i nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

OPTUŽNICA

Optužnicom ŽDO u Osijeku, br. K-DO-38/2007, od 14. siječnja 2008. godine, (ŽDO nije mijenjalo optužnicu, samo je izdvojilo dijelove koji se odnose na opt. Surlu) optuženicima se stavilo na teret da su u razdoblju od srpnja do studenoga 1991. godine, na području općine Tenja, opt. Jovan Rebrača, kao komandant Štaba TO Tenja, opt. Božo Vidaković i opt. Žarko Čubrilo, kao članovi Štaba, opt. Branko Grković, kao komandir Stanice milicije Tenja, opt. Boško Surla, kao pomoćnik komandira Stanice milicije Tenja, opt. Milan Macakanja kao pripadnik TO, zajedno sa Milom Jajićem, komandirom Civilne zaštite, u tijeku oružane pobune srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH, nakon što je TO Tenje, uz pomoć JNA okupirala područje mjesta Tenja, te s oformljenom Milicijom preuzela vlast nad tim područjem, protivno odredbi čl. 4. st. 1. i 2. točka a i g Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), ostvarujući zajedničku odluku da se u odnosu na sve pripadnike nesrpskog stanovništva na okupiranom području Tenje primjenjuju svi oblici nasilja, postupali protivno odredbama Konvencije, pa su tako :

1 b) u razdoblju od srpnja do studenoga 1991. godine, u Tenji, u zatvoru, koji se nalazio u tadašnjoj kino dvorani “Partizan”, opt. Jovan Rebrača naredio je opt. Boži Vidakoviću da sa pripadnicima TO, bez razloga i osnove, samo zbog toga što su pripadnici nesrpskog stanovništva, zatvara i ubija civile. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja. Opt. Božo Vidaković, sa pripadnicima TO zatvorio je u kino dvorani civile Ivana Valentića, Mariju Cerenko, Anu Horvat, Katicu Kiš, Peru Mamića, Josipa Medveda, Josipa i Evicu Penić, Josipa Prodanovića, Vladimira Valentića i Franju Burča. Neutvrđenog dana u studenom 1991. godine opt. Božo Vidaković, opt. Milan Macakanja, opt. Žarko Čubrilo, dvojica pripadnika TO, su uz pomoć opt. Boška Surle i drugih pripadnika Milicije, ukrcali civile u kamion, pri čemu je opt. Boško Surla osobno dovodio zatočenike i predavao ih opt. Milanu Macakanji i pripadnicima TO. Tijekom ulaska u kamion opt. Milan Macakanja je udarao palicom zatvorenike, posebno Josipa Penića i Anu Horvat. Sukladno zapovjedi odvezli su zatvorenike u smjeru stočnog groblja u blizini Bobote, gdje ih je opt. Žarko Čubrilo sve ubio iz vatrenog oružja,
1 c) u razdoblju od srpnja do kraja studenoga 1991. godine, u Tenji, u zatvoru, koji se nalazio u tadašnjoj kino dvorani “Partizan”, opt. Jovan Rebrača naredio je opt. Boži Vidakoviću da sa pripadnicima TO, bez razloga i osnove, samo zbog toga što su pripadnici nesrpskog stanovništva, zatvara i ubija civile. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja. Opt. Božo Vidaković sa pripadnicima TO, u kino dvoranu je zatvorio Matu Nađa, Zorana Bertanjolija, te obitelj Vuko, gdje su ih opt. Branko Grković i opt. Boško Surla, bez zakonske osnove i razloga držali u zatvoru. Tijekom zatočeništva Mato Nađ i Zoran Bertanjoli psihički su zlostavljani, prisiljavani da pasu travu u dvorištu zatvora, svakodnevno su ih tukli pripadnici Milicije te stanovnici Tenje, kojima su pripadnici Milicije dozvoljavali da tuku zatvorenike pripremljenim gumenim cijevima. Tijekom njihova zatočeništva opt. Branko Grković je osobno palicom izudarao Zorana Bertanjolija. Neutvrđenog dana, tijekom studenoga 1991. godine, u dvorištu zatvora, pripadnici milicije inscenirali su pokušaj bijega Mate Nađa, nakon čega su ga pripadnici Milicije ubili.
1 d) točno neutvrđenog dana u listopadu 1991. godine, nakon što je TO Tenje zajedno sa JNA okupirala farmu Orlovnjak, opt. Jovan Rebrača je naredio da se u prostor stare škole, gdje je bio zatvor u nadležnosti Milicije Tenja, dovedu i zatoče stanovnici farme civili Ivka i Mato Krajina, Drago Balog, Rozalija Varga. Opt. Branko Grković i opt. Boško Surla, bez zakonske osnove i razloga, držali su navedene civile u zatvoru, gdje su ih pripadnici tadašnje Milicije, među kojima je bio i opt. Boško Surla, fizički zlostavljali udarajući ih rukama, nogama i puškama po tijelu.

Opt. Bošku Surli stavlja se na teret da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

2 b) točno neutvrđenog dana u listopadu 1991. godine, u Tenji, nakon što su na farmi Orlovnjak zarobljeni pripadnici ZNG Ivica Lovrić, Franjo Ciraki, Moroslav Varga i Ivan Vadlja, te dovedeni u zatvor koji se nalazio o prostorijama Osnovne škole u Tenji, opt. Jovan Rebrača je naredio pripadnicima milicije da se zarobljeni pripadnici ZNG zlostavljaju i ubijaju. Opt. Branko Grković i opt. Boško Surla, provodeći naredbu, naredili su pripadnicima Milicije i TO da zarobljene pripadnike ZNG fizički zlostavljaju i ubiju. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja. Opt. Branko Grković i opt. Boško Surla provodeći takvu naredbu naredili su tadašjim pripadnicima Milicije i TO da zarobljene pripadnike ZNG fizički zlostavljaju u prostorijama zatvora, što su pripadnici Milicije, zajedno sa pripadnicima drugih paravojnih postrojbi i činili. Prema njihovoj naredbi, pripadnici Milicije odvodili su pojedinačno Ivicu Lovrića, Franju Cirakija, Miroslava Vargu i Ivana Vadlju, i ubijali na do sada nepoznatom mjestu. Navedeni pripadnici ZNG nalaze se na popisu nestalih osoba.

Opt. Bošku Surli stavlja se na teret da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-4/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća, sudac Josip Frajlić, član Vijeća, sudac Drago Grubeša, član Vijeća

Optužnica br: K-DO-38/2007, od 14. siječnja 2008. godine

Zastupnik optužbe: Zlatko Bučević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. OKZ RH) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (čl. 122. OKZ RH)

Optuženik: Boško Surla

Branitelj: Igor Plavšić, odvjetnik iz Vinkovaca, izabrani branitelj opt. Surle

Oštećenici: Ivka Trajković, Vera Perković, Iva Krajina, Ilija Lovrić, Eva Ciraki, Manda Vadlja, Zvonko Penić, Marija Medved, Julijana Prodanović, Lucija Valentić, Josip Valentić, Katica Milas, Dragica Valentić, Vlado Valentić, Kata Pejaković, Drago Balog, Ana Bertanjoli, Stevica Bartolović, Rozalija Varga i Mate Krajina

Žrtve:

– ubijeni civili: Ivan Valentić, Marija Cerenko, Ana Horvat, Katica Kiš, Pero Mamić, Josip Medved, Josip Penić, Evica Penić, Josip Prodanović, Vladimir Valentić, Franjo Burča i Mato Nađ

– zatočeni civili: Zoran Bertanjoli, obitelj Vuko, Ivka i Mato Krajina, Drago Balog i Rozalija Varga

– ubijeni ratni zarobljenici: Ivica Lovrić, Franjo Ciraki, Miroslav Varga i Ivan Vadlja

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna raspava započela je 7. svibnja 2008. godine, a zaključena je 1. srpnja 2008. godine, nakon pet održanih ročišta. U dokaznom postupku iskaz su dala 44 svjedoka, pročitani su iskazi svjedoka oštećenika, koji su u međuvremenu umrli, izvršen je uvid u brojne materijalne dokaze.

Postupak je procesno proveden korektno. Predsjednik vijeća je upoznao je optuženika, svjedoke i oštećene s njihovim zakonskim pravima i obvezama.

Prvostupanjska oslobađajuća presuda objavljena je 4. srpnja 2008. godine.

Opt. Boško Surla nalazio se u pritvoru od 15. svibnja 2007. godine do objave oslobađajuće presude, ukupno 13 (trinaest) mjeseci.

Glavna rasprava bila je javna. Postupak su pratili: promatračica Centa za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, promatrač Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, promatrači OSCE, članovi obitelji optuženika, Ivka Trajković, kćerka žetve Marije Cerenko, Ilija Lovrić, otac žrtve Ivice Lovrića, tiskani i elektronski mediji. Atmosfera u sudnici je bila mirna.

TENJA izvjestaji s rasprave

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, objavilo je dana 4. srpnja 2008. godine, presudu br. Krz-49/08, kojom je oslobodilo opt. Boška Surlu. Presudu pogledajte ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 25. siječnja 2011. godine. Žalba Županijskog državnog odvjetnika je odbijena i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

U razdvojenom postupku, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proveden je kazneni postupak protiv opt. Boška Surle, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog sanovništva i kaznenog djela protiv zarobljenika. Vijeće za ratne zločine je donijelo oslobađajuću presudu zbog nedostatka dokaza primjenjujući princip in dubio pro reo.

Ovaj je postupak za oštećene i članove obitelji žrtava bio dodatna traumatizacija. Naime, provedena istraga i podizanje optužnice protiv šest okrivljenika dali su konture zločina počinjenog u Tenji no, za sada, je to korak koji žrtvama puno ne obećava – niti da će se provesti postupak radi dokazivanja krivične odgovornost optuženih, niti da će se saznati mjesto pokopa ubijenih. Osim opt. Boška Surle, svi drugi optuženici s optužnice nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Neki optuženici imaju dvojno državljanstvo i žive u Srbiji ili u Crnoj Gori gdje su, po važećem zakonu, zaštićeni od izručenja. Da naredbodavci, počinitelji zločina, i oni koji su pomagali u zločinu ne bi ostali nekažnjeni nužno je, po našem mišljenju, da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, temeljem Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja ratnih zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisanih s Tužilaštvom za ratne zločine Srbije i Državnim tužilaštvom Crne Gore, preda dokazni materijal za nedostupne optuženike, kako bi im se sudilo u zemljama gdje borave.

Obrazloženje

Svjedoci koji su u istrazi svojim iskazima teretili opt. Boška Surlu su na glavnoj raspravi svoje iskaze promijenili, odnosno pojasnili. Tako je svjedok Lazar Radišić u istrazi naveo da je vidio kako su milicajci “kojih se sjeća” Boško Surla i Pero tzv. “Cino” …..zna da su ti milicajci ubrzo iz jedne prostorije ispred kino dvorane gdje su bili tri do četriri dana zatočeni doveli stariji bračni par Penić….osobu koju zna po nadimku “Medo poštar”, Anu Horvat, mladića iz Orlovnjaka, te su ih počeli utjerivati u kamion (kojim je grupa zatočenih civila odvedena u pravcu Silaša i kasnije ubijena). Na glavnoj raspravi taj je svjedok rekao da “niti danas a niti kada sam davao iskaz pred istražnim sucem nisam znao koja su to dva milicajca promatrala a nisu reagirali.” Svjedok Drago Balog je u istrazi iskazao da je Boško Surla čuvao zatočene mještane u staroj školi, da bi na glavnoj raspravi iskazao da je opt. Surlu poznavao od ranije, da je bio jedan dan zatočen i da ga je opt. Surla tamo “obilazio”, da ga nije tukao niti maltretirao nego mu pomogao.

Svjedoci oštećenici nisu teretili opt. Boška Surlu da bi njih ili članove njihove obitelji zlostavljao, prijetio im, ili da bi naređivao zlostavljanje, te da bi predavao zarobljene civile ili ratne zarobljenike pripadnicima TO Tenja. Neki svjedoci oštećenici ne poznaju optuženika, a neki su svjedočili da je bio pripadnik milicije u Tenji, odnosno zamjenik zapovjednika.

Svjedoci koji su u kritično vrijeme bili pripadnici Milicije ili TO u Tenji također opt. Boška Surlu nisu vidjeli kao osobu koja bi naređivala odvođenje, zlostavljanje ili tuču zarobljenih civila i ratnih zarobljenika, ili koja bi to osobno radila. Svi su oni, međutim, iskazivali da su kao pripadnici TO davali straže oko objekata u kome su bili zatočeni zatvorenici, ali da su ti zatvori bili pod kontrolom milicije.

Obrana B. Surle, kako ju je davao i u nekoliko navrata u istrazi, se temeljila na tome da je bio prisilno mobiliziran, da je određen raditi u Miliciji kao bivši policajac, da u vrijeme počinjenih zločina nije bio ni formalno pomoćnik Stanice milicije Tenje, ali su ga kao iskusnog policajca tako percipirali, da je TO a ne Milicija imala kontrolu nad zatvorima u koje je TO zatvarala zatočenike, da Miliciju i te zatvore povezuje samo to što su bili smješteni neposredno uz zgradu u kojoj je bila Stanica milicije. Optuženik je negirao da bi uopće bio svjestan da su se u tim zatvorima događala maltretiranja zatočenika i odvodili na egzekucije.

Što se tiče izvođenja dokaza, na glavnoj raspravi je veliki broj svjedoka oštećenika ispitivano na način da ih se pitalo ostaju li kod svojih iskaza danih u istrazi. Iskaz je bio pročitan ukoliko je tužitelj to tražio, pitanja svjedocima su postavljana samo izuzetno. Ti svjedoci u istrazi nisu ni iskazivali o okolnostima vezanih za optuženje protiv opt. Boška Surle, pa je pitanje zašto su predloženi za svjedoke ako ih se nije još dodatno ispitivalo upravo o tim okolnostima.

Zločin počinjen silovanjem u Vukovaru (opt. Živojin Crnogorac i dr; opt. Michael Husnik i Kasim Hekić)

Postupak protiv Živojina Crnogorca, Michaela Husnika, Kasima Hekića, Save Radovića, Svetislava Radovića i Ivice Husnika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Osijeku presudom K-122/97 od 4. studenoga 1997. godine oglasio je krivima odsutne Živojina Crnogorca, Michaela Husnika, Kasima Hekića, Savu Radovića, Svetislava Radovića i Ivicu Husnika zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Proglašeni su krivima da su u travnju 1992. u Vukovaru u više navrata pod prijetnjom izvršili obljubu (silovali) jednu žensku osobu, a Michael Husnik da je pored toga seksualno zlostavljao i djevojčicu staru 6 i pol godina stavljajući joj prst u vaginu.

Živojinu Crnogorcu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 14 godina, Michaelu Husniku 12, Kasimu Hekiću 11, Stevi Radoviću i Svetislavu Radoviću po 9 i Ivici Husniku 8 godina.

Navedena presuda postala je pravomoćna 4. prosinca 1997. godine.

UHIĆENJE I OBNOVA POSTUPKA

Kasim Hekić uhićen je 5. listopada 2000. godine, Michael Husnik 9. listopada 2000. godine, a Živojin Crnogorac 17. travnja 2001. godine. Zatražili su i odobrena im je obnova kaznenog postupka.

Opći podaci

Županijski sud u Vukovaru

 Broj predmeta: K-4/01

Raspravno vijeće: sudac Slavko Teofilović, predsjednik Vijeća, sudac Stjepan Magić, član Vijeća, suci porotnici Zoran Bračić, Ankica Tadić i Gojko Baždar, članovi Vijeća

 Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Živojin Crnogorac, Michael Husnik i Kasim Hekić, prisutni

Branitelji optuženika: Jovan Grubešić, odvjetnik iz Osijeka, za opt. Crnogorca; Šime Filipović, odvjetnik iz Vinkovaca, za opt. Husnika; Stjepan Šporčić, odvjetnik iz Vukovara, za opt. Hekića

Dana 12. veljače 2002. godine raspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru donijelo je presudu kojom je djelomično, u odnosu na Crnogorca, Husnika i Hekića, stavljena izvan snage presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-122/97 od 4. studenog 1997., koja je postala pravomoćna 4. prosinca 1997., pa je u odnosu na opt. Crnogorca donijeta odbijajuća presuda (prethodno je tužiteljstvo odustalo od optužbe jer se radilo o zamjeni identiteta), a u odnosu na optužene Husnika i Hekića donesena je oslobađajuća presuda.

ODLUKA VSRH

 Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj I Kž 557/02-5 od 11. siječnja 2006. godine prihvatio je žalbu državnog odvjetnika te je ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Vukovaru od 12. veljače 2002. u odnosu na optužene Michaela Husnika i Kasima Hekića. U tom dijelu predmet je vraćen sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

 Županijski sud u Vukovaru
 Broj predmeta: K-14/06

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Stjepan Margić, član Vijeća, sudac Slavko Teofilović, član Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Michael Husnik i Kasim Hekić, prisutni

Branitelji optuženika: Šime Filipović, odvjetnik iz Vinkovaca, za opt. Husnika; Stjepan Šporčić, odvjetnik iz Vukovara, za opt. Hekića

Dana 8. ožujka 2007. godine donijeta je presuda kojom je u je djelomično, u odnosu na Husnika i Hekića, stavljena izvan snage presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-122/97 od 4. studenog 1997., koja je postala pravomoćna 4. prosinca 1997., pa su optuženi Michael Husnik i Kasim Hekić osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 7 godina svaki.

PRESUDA VSRH

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 566/07-6 od 27. veljače 2008. godine djelomično je uvažena žalba državnog odvjetnika pa su obojica osuđenika osuđena na kazne zatvora u trajanju po 10 (deset) godina svaki.

Zločin granatiranjem Đakova i naselja istočne Đakovštine

Postupak protiv Milana Miljkovića, Zorana Stojčića, Petra Stanića, Željka Keskenovića, Đorđa Rkmana, Sime Utvića, Marinka Kojčinovića, Nikole Petrovića, Kamenka Milića, Save Stojčića, Ljubomira Alapovića, Milorada Radića, Gorana Vušurovića, Pere Kličkovića, Jovana Vickovića, Marinka Stankovića, Vuje Halavanje, Đorđa Vujanovića i Zdravka Kojčinovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okružno državno odvjetništvo Osijek 30. kolovoza 1994. podiglo je optužnicu broj KT-171/94 kojom je optužilo Milana Miljkovića, Zorana Stojčića, Petra Stanića, Željka Keskenovića, Đorđa Rkmana, Simu Utvića, Marinka Kojčinovića, Nikolu Petrovića, Kamenka Milića, Savu Stojčića, Ljubomira Alapovića, Milorada Radića, Gorana Vušurovića, Peru Kličkovića, Jovana Vickovića, Marinka Stankovića, Vuju Halavanju, Đorđa Vujanovića i Zdravka Kojčinovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

 

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Opći podaciŽupanijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-73/94

Raspravno vijeće: sudac Ante Budić, predsjednik Vijeća, sutkinja Terezija Strepački, članica Vijeća, suci porotnici Antun Rakin, Ivan Ratković i Roza Muharemi, članovi Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Milan Miljković, Zoran Stojčić, Petar Stanić, Željko Keskenović, Đorđe Rkman, Simo Utvić, Marinko Kojčinović, Nikola Petrović, Kamenko Milić, Savo Stojčić, Ljubomir Alapović, Milorad Radić, Goran Vušurović, Pero Kličković, Jovan Vicković, Marinko Stanković, Vujo Halavanja, Đorđe Vujanović i Zdravko Kojčinović, nedostupni

Žrtve:

– usmrćeni: Jozo Kurikavčić, Đuro Gavran, Marija Kolar, Ana Brataljenović, Josip Ivančić, Ruža Ivančić, Sanja Sokolović, Anica Maroši-Bičanić, Ivan Rajkovača i Ivan Tolj

– teško i lako tjelesno ozlijeđeni: Anica Ivanović, Mato Ivanović, Vlado Rendulić, Luca Majer, Drago Likić, Blaženka Medvedović, Josip Labudović, Stjepan Tečer, Mato Kuić, Zvonimir Žigri, Pero Đevenica, Josip Vereš, Drago Dodić, Ivan Miličević, Štefica Petin, Petar Kunštić, Mirela Šerf, Zdravka Kolić, Bernardica Saček, Stjepan Josipović, Josip Miler, Nikola Jurković, Ankica Belak, Josip Biberović, Blaženka Biberović, Katica Šarlija, Tomislav Šarlija i Kata Mirković

 

Presuda

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-73/94-118 od 25. svibnja 1995. godine svi okrivljenici proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora: Milan Miljković na 15, Zoran Stojčić na 15, Petar Stanić na 11, Željko Keskenović na 15, Đorđe Rkman na 20, Simo Utvić na 15, Marinko Kojčinović na 11, Nikola Petrović na 15, Kamenko Milić na 11, Savo Stojčić na 15, Ljubomir Alapović na 11, Milorad Radić na 11, Goran Vušurović na 11, Pero Kličković na 11, Jovan Vicković na 15, Marinko Stanković na 11, Vujo Halavanja na 11, Đorđe Vujanović na 15 i Zdravko Kojčinović na 11 godina zatvora.

Proglašeni su krivima što su od srpnja 1991. do svibnja 1992. godine iz Ade, Ernestinova, Koprivne, Markušice i Šodolovaca, Miljković kao komandant štaba tzv. TO Šodolovci, Stojčić kao komndant štaba tzv. TO Koprivna, a ostali kao članovi tzv. TO, postrojbe koja je bila pridružena tzv. JNA i četničkim paravojnim skupinama, u više navrata iz topova i minobacača pucali po mjestima Đakovo, Kešinci, Koritna, Mrzović, Semeljci i Vladislavci, bez izbora vojnih ciljeva, a po civilnom stanovništvu i civilnim, gospodarskim, kulturnim, komunalnim i drugim objektima, kojom prilikom je usmrćeno desetero civila, ranjeno 28 civila, a došlo je i do znatnog uništavanja i oštećenja kuća, gospodarskih, komunalnih i sakralnih objekata.

Na prvostupanjsku presudu za I. – X. optužene nije uložena žalba pa je postala pravomoćna 6. srpnja 1995. godine.

Prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-73/94-118 od 25. svibnja 1995. godine možete pogledati ovdje.

 

PRESUDA VSRH

VSRH u sjednici održanoj 14. veljače 1996. godine odbio je žalbe XI.- IXX. optuženih te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH broj I KŽ-534/1995-3 od 14. veljače 1996. pogledajte ovdje.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK

Osuđeni Goran Vušurović, Željko Keskenović, Pero Kličković, Vojo Halavanja i Marinko Stanković podnijeli su zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka.

Obnovljeni postupak proveden je u njihovoj prisutnosti.

Dana 26. travnja 1999. optužnica protiv njih je izmijenjena. Izmijenjenu optužnicu možete pogledati ovdje.

 

Opći podaci

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-73/94

Raspravno vijeće: sudac Ante Budić, predsjednik Vijeća, sutkinja Hedviga Reisz, članica Vijeća, suci porotnici Slavko Sitar, Mijo Šepović i Zvonko Omrčen, članovi Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Goran Vušurović, Željko Keskenović, Pero Kličković, Vojo Halavanja i Marinko Stanković, prisutni

 

Presuda

Nakon provedenog obnovljenog postupka Županijski sud u Osijeku 27. svibnja 1999. donio je presudu broj K-73/94-257 kojom je djelomično, u odnosu na Gorana Vušurovića, stavljena izvan snage ranija presuda Županijskog suda u Osijeku, potvrđena presudom VSRH, i to u djelu kojom je odlučeno o kazni, pa je Vušurović, umjesto ranijih 11, osuđen na 8 godina zatvora.Prema ostalim okrivljenicima: Željku Keskenoviću, Peri Kličkoviću, Vuji Halavanji i Marinku Stankoviću ostavljena je na snazi ranija presuda.

Presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-73/94-257 od 27. svibnja 1999. pogledajte ovdje.

 

ODLUKA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o žalbama optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 27. svibnja 1999. godine, u sjednici održanoj 24. studenoga 1999. godine, prihvatio je žalbe optuženih Gorana Vušurovića, Željka Keskenovića, Pere Kličkovića, Voje Halavanje i Marinka Stankovića, ukinuo je presudu suda prvog stupnja i vratio predmetu tome sudu na ponovno suđenje.

Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

 

PONOVLJENI POSTUPAK

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-12/03

Raspravno vijeće: sudac Dragan Poljak, predsjednik Vijeća, sudac Igor Gojtan, član Vijeća, suci porotnici Paula Bertić, Ivan Saveljev i Zvonko Omrčen, članovi Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Goran Vušurović, odsutan, Željko Keskenović, Pero Kličković, Vojo Halavanja i Marinko Stanković, prisutni

 

Presuda

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-12/00-350 od 7. srpnja 2000. godine okrivljenici su oslobođeni optužbe.

Presudu pogledajte ovdje.

 

ODLUKA VSRH

VSRH u u sjednici održanoj dana 27. studenog 2003. godine djelomično je prihvatio žalbu državnog odvjetnika, ukinuo je prvostupanjsku (oslobađajuću) presudu u odnosu na optuženike Gorana Vušurovića i Marinka Stankovića i u tom dijelu predmet uputio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbijena je kao neosnovana te je u odnosu na optuženike Željka Keskenovića, Peru Kličkovića i Voju Halavanju potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda.

Presudu i Rješenje VSRH broj I Kž-630/00-6 od 27. studenoga 2003. godine pogledajte ovdje.

 

TREĆI (DRUGI PONOVLJENI) POSTUPAK

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-27/04

Raspravno vijeće: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća, sutkinja Branka Guljaš, članica Vijeća, sudac Anto Rašić, član Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Marinko Stanković, prisutan

 

Presuda

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 13. prosinca 2005. godine pravomoćna presuda VSRH od 14. veljače 1996., kojom je potvrđena presuda Županijskog suda u Osijeku od 25. svibnja 1995., u odnosu na opt. Marinka Stankovića stavljena je izvan snage, a potom je opt. Marinko Stanković oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-27/04-327 od 13. prosinca 2005. godine pogledajte ovdje.

 

PRESUDA VSRH

Dana 30. listopada 2007. VSRH je odbio žalbu državnog odvjetnika na presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-27/04-327 od 13. prosinca 2005. godine kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH broj I Kž 175/06-8 30. listopada 2007. pogledajte ovdje.