Pravomoćno presuđena

Zločin u Vukovaru, Stajićevu i Sremskoj Mitrovici (opt. Stevan Curnić i dr.)

Postupak protiv Stevana Curnića, Damira Sirete, Radivoja Jakovljevića, Sime Samardžije, Nenada Žigića, Miloša Bulića, Bože Latinovića, Slađane Korda, Milana Samardžije, Petra Rašića, Stanka Vujanovića, Mirka Vojnovića, Mihajla Kataline, Milana Ikača, Darka Fota, Marka Crevara, Stanimira Avramovića, Gorana Lančužanina, Marka Kraguljca, Gorana Mugoše, Zorana Stankovića i Stevana Vladisavljevića.

OPTUŽNICA

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 20. svibnja 1999. optužnicom DO-K-12/99 optužilo je Stevana Curnića zv. Cigan, Damira Siretu zv. Sićo, Radivoja Jakovljevića zv. Frižider, Simu Samardžiju, Nenada Žigića, Miloša Bulića zv. Buliđa, Božu Latinovića zv. Boro, Slađanu Korda, Milana Samardžiju, Petra Rašića, Stanka Vujanovića, Mirka Vojnovića zv. Čapalo, Mihajla Katalinu zv. Pahulj, Milana Ikača zv. Turukalo, Darka Fota, Marka Crevara, Stanimira Avramovića zv. Micko, Gorana Lančužanina zv. Lančo, Marka Kraguljca, Gorana Mugošu zv. Kuštro, Zorana Stankovića zv. Kesega i Stevana Vladisavljevića, zbog počinjenja kaznenih djela genocida iz čl. 119. OKZ RH i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Prvooptuženi Stevan Curnić jedini je hrvatskom pravosuđu dostupan okrivljenik. Svi ostali su u bijegu.

Optužnicu ŽDO u Vukovaru broj DO-K-12/99 od 20. svibnja 1999. pogledajte ovdje.

Optužnica je izmijenjena u završnom govoru 18. travnja 2000. godine.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-86/98

Raspravno vijeće: sudac Miroslav Šovanj, predsjednik Vijeća, sudac Željko Marin, član Vijeća, suci porotnici Drago Poljak, Ivica Rušnov i Borislav Obradović, članovi Vijeća

Kazneno djelo: genocid iz čl. 119. OKZRH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Presuda (sažetak)

Presudom Županijskog suda u Vukovaru od 16. svibnja 2000. godine zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva slijedeći optuženici proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora: Stevan Curnić na 15 godina, Damir Sireta na 12, Radivoje Jakovljević na 20, Simo Samardžija na 15, Nenad Žigić na 20, Božo Latinović na 15, Slađana Korda na 3 godine i 6 mjeseci, Goran Mugoša na 5 i Zoran Stanković na 5 godina. Zbog pomaganja u počinjenju kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva Mihajlo Katalina osuđen je na 5, a Milan Ikač na 7 godina zatvora.

Optuženici su proglašeni krivima što su kao pripadnici različitih postrojbi (rezervnog sastava tzv. JNA, četnika, šešeljevaca, arkanovaca i dr.):

Stevan Curnić kao stražar na “Veleprometu”:

– usmrtio Zorana Bajića prerezavši mu vrat;

– nanio teške ozljede Stipanu Lučiću ispalivši mu rafal u noge;

– izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, kojemu se od tada gubi svaki trag;

– izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i Silvestra Fundu i Anu Horvatinec;

– izdvajao iz autobusa zarobljenike i tukao ih, pa tako i Miroslava Frasa;

Stevan Curnić i Damir Sireta zajedno,

– nakon što je Sireta naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzima, što je ovaj i učinio, iz automatskih pušaka ispalili po nekoliko rafala prema Ekremu Nakičeviću i usmrtili ga;

Radivoj Jakovljević:

– zajedno s nekoliko osoba zlostavljao vukovarskog Roma Zdravka (sina Đene), zvanog Edi, a potom ga usmrtio hicima iz automatske puške;

– zarobljenog Fanoli Gojanija pokušao usmrtiti nožem, u čemu ga je spriječio nepoznati oficir JNA;

– iz grupe zarobljenika izdvojio pripadnika albanske narodnosti imenom Daut, i dok su ga drugi pripadnici srpskih postrojbi držali, nožem mu presjekao vrat i odrezao glavu;

– zajedno s nekoliko neutvrđenih osoba strijeljao osam ili devet osoba, a potom strijeljao još dvije osobe, i to jednog bivšeg pripadnika policije i nepoznatog mladića iz Sotina;

– pljačkao zarobljenike, pa je tako Fanolu Gojaniju uzeo 2.000,00 DM;

– fizički zlostavljao zarobljene civile u Vukovaru;

Simo Samardžija:

– ulazio u hangare te tražio i pokazivao tko je sudjelovao u obrani grada te ih odvodio prema ciglani, gdje su vršena strijeljanja;

– tukao zarobljene civile, pa je tako pretukao braću Molnar;

Nenad Žigić:

– kao zapovjednik logora “Velepromet” prilikom ispitivanja mučio zarobljenike, tako što je dopuštao neidentificiranim osobama da ih tuku, pa je tako postupio i prema Ani Horvatinec, ali i osobno ih tukao, pa je tako tukao Damira Lilija;

– nakon ispitivanja i mučenja slao je pojedine osobe na strijeljanje, pa je po njegovoj naredbi ubijen i Ivan Ravlić;

Božo Latinović:

– ulazio u hangare na “Veleprometu” i prokazao najmanje dvadeset branitelja i izveo ih van, među njima i Nediljka Buljubašića, nakon čega bi se čuli kratki rafali, a svim izvedenim osobama se od tada gubi svaki trag;

Slađana Korda:

– u dva navrata prilikom ispitivanja udarala Anu Horvatinec;

– zastrašivala i terorizirala zarobljene civile, među njima i Dragutina Berghofera;

Mihajlo Katalina:

– pljačkao imovinu zarobljenog stanovništva, pa je tako prislonio pištolj na čelo zarobljenog Rudolfa Grafa i oduzeo mu 5.000,00 DM;

– prokazivao branitelje pa je tako odveo na ispitivanje i Vinka Karalića, kojemu se od tada gubi svaki trag;

Milan Ikač:

– nakon zarobljavanja prešao na stranu šešeljevaca, ulazio u hangare i prokazivao branitelje, a zatim bi te osobe bile izvođene van, odakle su se čuli pucnji, a od tada im se gubi svaki trag;

– pretuko Živorada Miljkovića;

Goran Mugoša:

– pljačkao, pa je tako na Ovčari pretresao zarobljenike, uzimao im novac i pritom ih tukao, pa je od Dragutina Berghofera uzeo 350,00 DM i ručni sat;

Zoran Stanković:

– pljačkao, pa je tako od Roberta Mataušeka uzeo 1.4000,0 DM i 500 tadašnjih dinara.

Nasuprot tome, optuženici Petar Rajšić, Miloš Bulić, Mirko Vojnović, Stanko Vujanović, Darko Fot, Marko Crevar, Stanimir Avramović i Marko Kraguljac oslobođeni su optužbe.

Ponaosob su oslobođeni optužbi:

– Miloš Bulić da je izdvajao i tukao zarobljenike hrvatske nacionalnosti, pri čemu je Damjana Samardžića usmrtio, da je izdvajao građane nesrpske nacionalnosti i odvodio ih na strijeljanje te da je odlazio u logor Stajićevo te zatvor u Sremskoj Mitrovici i zlostavljao zarobljene Hrvate;

– Petar Rajšić da je izdvajao zarobljenike za logore u Srbiji, prijetio zarobljenicima da ih treba pobiti te zlostavljao zarobljenog Zvonka Ivaniševića;

– Mirko Vojnović da je sudjelovao u strijeljanju ratnih zarobljenika na “Veleprometu”;

– Stanko Vujanović da je na “Veleprometu” čuvao zarobljenike;

– Darko Fot da je izdvajao zatvorenike i vodio ih na ispitivanje te dolazio u zatvor u Sremskoj Mitrovici tući i ispitivati te da je ondje ispitivao i tukao Josipa Brekala;

– Marko Crevar da je prokazivao ljude na “Veleprometu”, ondje istukao zarobljenog Ivicu Salomona, te u zatvoru u Sremskoj Mitrovici ispitivao i zlostavljao zarobljenike;

– Stanimir Avramović da je zlostavljao i tukao zarobljenike, u Stajićevu prokazivao zarobljenike, nakon čega su bili zlostavljani;

– Marko Kraguljac da je razdvajao zarobljenike na Srbe i nesrbe, tukao ih na “Veleprometu”, ondje istukao Fanoli Gojana, u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici ispitivao i zlostavljao zarobljenike.

Prema optuženicima Milanu Samardžiji, Goranu Lančužaninu i Stevanu Vladisavljevićuoptužba je odbijena, jer je državna odvjetnica u završnom govoru odustala od kaznenog progona.

Presuda Županijskog suda u Vukovaru broj K-86/98 od 16. svibnja 2000. godine

prvi dio

drugi dio

PRESUDA I RJEŠENJE VSRH

VSRH u sjednici održanoj 6. studenog 2000. godine djelomično je prihvatio žalbu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni u odnosu na optužene Simu Samardžiju, Božu Latinovića, Slađanu Korda, Mihajla Katalinu, Milana Ikača i Gorana Mugošu, pa je ove optuženike osudio:

– Simu Samardžiju i Božu Latinovića na kaznu zatvora od po 20 godina;

– Slađanu Korda na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina;

– Mihajla Katalinu na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina;

– Milana Ikača na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i

– Gorana Mugošu na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuta je presuda u odnosu na Zorana Stankovića, Stanka Vujanovića, Darka Fota, Marka Crevara, Stanimira Avramovića i Marka Kraguljca pa je u odnosu na njih predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.

Presudu i rješenje VSRH broj I Kž 666/00-7 od 6. studenoga 2000. pogledajte ovdje.

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-27/00

Raspravno vijeće: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Željko Marin, član Vijeća, suci porotnici Martin Jurić, Stanko Vukojević i Zoran Bračić, članovi Vijeća

Optuženici: Stanko Vujanović, Darko Fot, Marko Kraguljac, Marko Crevar i Stanimir Avramović, odsutni

Presuda (sažetak)

Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj 27/00 od 25. travnja 2003. godine optuženici Stanko Vujanović, Darko Fot, Marko Kraguljac, Marko Crevar i Zoran Stanković proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora: Stako Vujanović na 5 godina, Darko Fot na 5 godina, Marko Kraguljac na 8 godina, Marko Crevar na 3 godine i Zoran Stanković ne 8 godina.

Stanko Vujanović proglašen je krivim što je u vukovarskoj bolnici izdvajao pojedine zarobljenike i odvodio ih u “Velepromet”, tu ih čuvao da ne pobjegnu i time spase život.

Marko Kraguljac proglašen je krivim što je naredio opt. Darku Fotuda istuče zarobljenog Josipa Brekala, što je ovaj i učinio, što je osobno tukao zarobljenog Josipa Crnjca te što je u Stajićevu naredio da se.istuče Vlado Vodopija i osoba prezimena Ragač.

Darko Fot proglašen je krivim što je po naredbi Marka Kraguljca istukao Josipa Brekala, što je u “Veleprometu” prijetio Mirku Hucu.

Marko Crevar proglašen je krivim zbog zlostavljanja Ivice Salomona na “Veleprometu”.

Zoran Stanković proglašen je krivim zbog prijetnji upućenima Fanoli Gojaniju i višekratnog fizičkog zlostavljanja istog, kao i zbog oduzimanja 1.400,00 DM Robertu Mataušeku.

Opt. Stanimir Avramović oslobođen je optužbe da je nakon okupacije Vukovara zlostavljao zarobljenike.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru broj 27/00 od 25. travnja 2003. godine možete pogledati ovdje.

PRESUDA I RJEŠENJE VSRH

VSRH u sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine ukinuo je prvsotupanjsku presudu u odnosu na Stanimira Avramovića (oslobađajući dio) te Marka Crevara i Stanka Vujanovića (osuđujući dio).

U tom je dijelu predmet vraćen sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

Djelomično je prihvaćena žalba opt. Marka Kraguljca pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina.

U ostalom dijelu presuda suda prvog stupnja je potvrđena.

Presudu i rješenje VSRH broj I Kž 57/04-5 od 18. listopada 2007. godine pogledajte ovdje.

OBUSTAVA POSTUPKA

Nakon što je ŽDO u Vukovaru odustalo od optužbe protiv Stanka Vujanovića i Marka Crevara, Županijski sud u Vukovaru 29. siječnja 2009. godine obustavio je kazneni postupak u odnosu na njih.

Rješenje Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07 od 29. siječnja 2009. godine možete pogledati ovdje.

Tijekom treće (druge ponovljene) glavne rasprave Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 08. travnja 2009. godine je dopisom Županijskom sudu u Vukovaru izjavilo da odustaje od kaznenog progona opt. Stanimira Avramovića, a potom je Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07, od 30. travnja 2009. godine, kazneni postupak protiv navedenog optuženika obustavljen.

Više o navedenom postupku protiv opt. Stanimira Avramovića pogledajte ovdje.

Zločin u Šodolovcima i Koprivni (opt. Stojan Živković i dr.)

Postupak protiv Stojana Živkovića, Milana Miljkovića, Zorana Stojčića, Luke Milisavljevića, Srećka Radovanovića, Radovana Brđanina, Ranka Kojčinovića, Rade Kojčinovića i Vlade Simića, zbog kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA

Okružno državno odvjetništvo Osijek 12. prosinca 1994. godine podiglo je optužnicu broj KT-81/92 kojom je optužilo Željka Ražnjatovića zv. Arkan, Stojana Živkovića, Milana Miljkovića, Zorana Stojčića, Luku Milisavljevića, Srećka Radovanovića, Radovana Brđanina, Ranka Kojčinovića, Rade Kojčinovića i Vlade Simića, zbog kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Navedenu optužnicu možete pogledati ovdje.

Optužnica je izmijenjena na ročištu za glavnu raspravu od 6. srpnja 2001. godine.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-104/94

Raspravno vijeće: sudac Dragan Poljak, predsjednik Vijeća, sudac Igor Gojtan, član Vijeća, suci porotnici Marija Budak, Ervin Zečić i Ana Jemrić, članovi Vijeća

Kazneno djelo: genocid iz čl. 119. OKZRH

Optuženici: Stojan Živković, Milan Miljković, Zoran Stojčić, Luka Milisavljević, Srećko Radovanović, Radovan Brđanin, Ranko Kojčinović, Rade Kojčinović i Vlado Simić – optuženici Luka Milisavljević i Radovan Brđanin prisustvovali su suđenju, ostalima je suđeno u odsutnosti

Žrtve – protjerani: Magdalena Škvorc, Matija Škvorc, Mato Škvorc, Marko Augustinović, Jadranka Augustinović, Ivica Augustinović, Marijan Kelić (rođ. 1933.), Ilija Kelić, Andrija Kelić, Reza Špoljarić, Ivan Špoljarić, Marijan Kelić (rođ. 1979.), Mijo Lončarić, Josip Lončarić, Ivan Ižak, Vesna Lončarić, Franjo Sučić (rođ. 1921.), Kata Sučić, Franjo Sučić (rođ. 1951.), Eva Sopka, Ante Katić, Marko Sertić i Drago Mikac

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 6. srpnja 2001. godine optuženici Stojan Živković, Milan Miljković, Zoran Stojčić i Srećko Radovanović proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela genocida i osuđeni na kazne zatvora: Stojan Živković na 10 godina, Milan Miljković na 5, Zoran Stojčić na 5 i Srećko Radovanović na 12 godina.

Od 15. do 18. veljače 1992. s ciljem etničkog čišćenja na privremeno okupiranom području RH i s ciljem njegova priključenja tzv. Velikoj Srbiji, opt. Srećko Radovanović je organizirao istjerivanje Hrvata i Mađara iz njihovih domova u Šodolovcima i Koprivni i njihovo zatvaranje u podrumu kuće Voje Stanisavljevića u Koprivni, što su izvršili neidentificirani pripadnici srpskih paravojnih postrojbi (tzv. Šešeljevci i Arkanovci), kojima se pridružio i Stojan Živković, da bi potom pod prijetnjom oružjem dvadeset petero oštećenika ukrcali u kamion i odvezli kroz Ernestinovo u Paulin Dvor, odakle su oštećenici cestom, koja je bila minirana, pješice došli do mjesta Hrastin, koje je bilo pod kontrolom hrvatskih postrojbi. Optuženi Milan Miljković, tzv. komandant štaba TO Šodolovci, i opt. Zoran Stojčić, tzv. komandant štaba TO Koprivna, najviši vojni i civilni organi vlasti u Šodolovcima, odnosno Koprivni, iako su znali za protjerivanje, propustili su ga spriječiti.

Prema optuženicima Luki Milisavljeviću, Radovanu Brđaninu, Ranku Kojčinoviću, Radi Kojčinoviću i Vladi Simiću optužba je odbijena, jer je zastupnik optužbe prije završetka glavne rasprave odustao od njihovog kaznenog progona.

Presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-104/94-123 od 6. srpnja 2001. godine možete pogledati ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u sjednici održanoj dana 14. siječnja 2004. godine odbio je žalbe branitelja optuženih Živkovića, Miljkovića i Stojčića kao neosnovane te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH broj I Kž 865/01-3 od 14. siječnja 2004. godine pogledajte ovdje.

Zločin u Zrinu

Na Županijskom sudu u Sisku 14. travnja 2011. započela je glavna rasprava u postupku protiv Jablana Kejića, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Prvostupanjka presuda, kojom je opt. Kejić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, objavljena je 5. rujna 2011.

Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je odluku prvostupanjskog suda u odluci o kazni pa je opt. Kejića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.  

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO Sisak br. K-DO-37/10 od 13. prosinca 2010. optuženima: Jablanu Kejiću, Mirku Ćurčiji, Milenku Milkoviću i Momčilu Buincu stavlja se na teret da su kao pripadnici oružanih postrojbi tzv. SAO Krajine, nakon što je prvooptuženi Kejić u Kuljanima zarobio ranjenog pripadnika MUP-a RH Šefika Pezerovića, tukli navedenog zarobljenika, unijeli ga u prtljažnik automobila i odvezli do jedne livade u Zrinu, gdje su ga ubili iz vatrenog oružja, pa da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

Optužnica je na glavnoj raspravi 16. svibnja 2011. izmijenjena. Preciziran je činjenični opis, s obzirom da je postupak protiv prisutnog optuženika Jablana Kejića razdvojen od postupka protiv ostalih optuženika.

Optužnica je dodatno izmijenjena na glavnoj raspravi 5. rujna 2011.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-37/2010

Vijeće: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj K-DO-37/10 od dana 13. prosinca 2010. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 16. svibnja 2011. i 5. rujna 2011.

Zastupnik optužbe: Marijan Zgurić, zamjenik ŽDO Sisak

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. OKZRH

Optuženik: Jablan Kejić (pripadnik vojske tzv. “SAO Krajine”), u pritvoru

Branitelj optuženika: Zorko Konstanjšek, odvjetnik iz Siska

Žrtva: Šefik Pezerović, ratni zarobljenik, ubijen

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

ZRIN izvjestaji s pracenja sudjenja

PRESUDA

Prvostupanjka presuda, kojom je opt. Kejić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, objavljena je 5. rujna 2011.

Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je odluku prvostupanjskog suda u odluci o kazni pa je opt. Kejića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u zatvoru Stara Gradiška (okr. Đorđe Božičić)

Postupak protiv Đorđa Božičića, za kazneno djelo surovog postupka s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Požegi

Broj predmeta: K-13/93

Vijeće: sudac Branimir Miljević, predsjednik Vijeća; sutkinja Ivanka Pilon-Vukelić, članica Vijeća; suci porotnici Josip Đuranović, Ivan Čavar i Stjepan Živković, članovi Vijeća

Optužnica: Izmijenjena optužnica Okružnog državnog odvjetništva u Požegi broj KT 2/94 od 8. rujna 1994.

Kazneno djelo: surovi postupak s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZ RH

Optuženik: Đorđe Božičić, odsutan

Braniteljica: Julka Lučić-Prša, odvjetnica iz Požege

Žrtva – lakše tjelesno ozlijeđen: Živko Matekalo

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Požegi od 3. travnja 1995. godine opt. Đorđe Božičić proglašen je krivim što je od kraja studenog 1991. pa do 12. prosinca 1991., kao pripadnik paravojne formacije tzv. SAO Zapadne Slavonije, u zatvoru Stara Gradiška sudjelovao u saslušavanju zarobljenih hrvatskih vojnika, među kojima se nalazio i Živko Matekalo, maltretirajući ih pri tome, te je tom prilikom Živku Matekalu nanio laku tjelesnu povredu (prijelom rebra).

Navedenom presudom okr. Đorđu Božičiću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci.

Presudu možete pogledati ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 1995., potvrdio je presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u Baranji (opt. Stokan Sekanić)

Postupak protiv Stokana Sekanića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KT-136/94 od 3. travnja 2001. godine 58 osoba (Svetislav Vranić i dr.) optuženo je da je u raznim mjestima Baranje počinilo kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Nakon što je odlukom izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku br. Kv-38/04 od 20. veljače 2004. godine razdvojen postupak protiv prisutnog 36-okr. Stokana Sekanića, ŽDO je u podnesku od 2. ožujka 2004. godine izdvojilo činjenični i pravni dio izreke optužnice koji se odnosi na 36-okr. Sekanića. Navedeni podnesak možete pogledatiovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-14/04

Vijeće za ratne zločine: sudac Drago Grubeša, predsjednik Vijeća, sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća, sutkinja Branka Guljaš, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj 136/94 od 3. travnja 2001. godine, podneskom od 2. ožujka 2004. izdvojena za okr. Stokana Sekanića, a potom izmijenjena 21. srpnja 2004.

Optuženik: Stokan Sekanić, prisutan

Branitelj optuženog: Boris Kunček, odvjetnik iz Osijeka

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 22. srpnja 2004. optuženi Stokan Sekanić proglašen je krivim što je od kolovoza do prosinca 1991. u Belom Manastiru, Kneževu i Kozarcu sudjelovao u aktivnostima pobunjeničkih snaga protiv nesrpskog stanovništva Baranje koje su se ogledale u napadima na nebranjena naselja, uhićenjima i zatvaranjima Hrvata, što je bilo praćeno i ubojstvima, ranjavanjima, zlostavljanjima i zastrašivanjima u cilju teroriziranja i progona, pa je tako 18. kolovoza 1991. zajedno sa više osoba sudjelovao u prepadu na stan obitelji Grujić; 27. kolovoza 1991. godine u zatvoru tzv. Sekretarijata za unutrašnje poslove u Belom Manastiru ispitivao uhićenog Veljka Salonju te ga prilikom ispitivanju udario puškom u predio lijevog uha; 28. kolovoza 1991. sudjelovao u oružanom napadu na nebranjeno stanovništvo sela Kozarac, u kojem su napadači pucali po kućama, provaljivali u kuće, tukli seljane, uzimali ih kao taoce, pri čemu je on upao u dvorište Matilde Vranić, a istovremeno je jedan od napadača pucao u nju, nanijevši joj prostrijelnu ozljedu, dok je od strane drugih napadača ubijen Ivo Malek te ranjen Josip Vida; 13. prosinca 1991. tukao Nikolu Kršića; 9. kolovoza 1991. u Belom Manastiru zajedno s više drugih naoružanih pobunjenika zarobio Branka Kezerlea, Dražena Babića i Vitomira Novoselića, pripadnike MUP-a RH, te su ih zatočili, ispitivali i tukli, pri čemu je on osobno tukao svu trojicu.

Za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina, a za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH kazna zatvora u trajanju od 6 godina, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-14/04-129 od 22. srpnja 2004. godine pogledajte ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske 20. rujna 2005. godine odbio je žalbe opt. Stokana Sekanića i državnog odvjetnika kao neosnovane te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH broj I Kž 968/04-6 od 20. rujna 2005. godine pogledajte ovdje.

Zločin u Paulin Dvoru

Suđenje Nikoli Ivankoviću i Enesu Viteškiću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je, 12. ožujka 2003. godine, optužnicu broj K-DO-68/2002, kojom se Nikola Ivanković i Enes Viteškić terete da su se, dana 11. prosinca 1991. godine, kao pripadnici 2. pješačke čete, 1. bojne, 130. brigade Hrvatske vojske, zajedno sa više nepoznatih počinitelja, nakon što su čuli da je preminuo njihov ranjeni suborac, dogovorili da odu u Paulin Dvor i iz odmazde ubiju tamošnje mještane srpske nacionalnosti, te su, došavši do kuće Andrije Bukvića, u Paulinom Dvoru, i uvjerivši se da su tamo civili koje su tražili, rafalnom paljbom iz automatskih pušaka, i bacanjem aktiviranih ručnih bombi u prostorije u kojima su civili bili smješteni, usmrtili osamnaest civilnih osoba, te su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120., stavka 1., OKZ-a RH.

Cjelovitu optužnicu možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Boj predmeta:
K-18/03 – prvo suđenje
K-08/06 – ponovljeno suđenje
K- 73/10 – treće (drugo ponovljeno) suđenje

Vijeće:

sudac Dragan Poljak – predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Vučetić – članica Vijeća, suci porotnici Zdenka Lubina, Stanislav Karnaš i Karlo Samardžija – članovi Vijeća – prvo suđenje
sudac Zvonko Vekić – predsjednik Vijeća, sudac Nikola Sajter – član Vijeća, sutkinja Branka Guljaš – članica Vijeća – ponovljeno suđenje
sudac Darko Krušlin – predsjednik Vijeća, sudac Mario Kovač – član Vijeća, sudac Damir Krahulec – član Vijeća – treće (drugo ponovljeno) suđenje

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. K-DO-68/2002 od 12. ožujka 2003., djelomično izmijenjena na ročištu 05. travnja 2004.

Optužnicu zastupa: Željko Krpan, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku; Miroslav Dasović, zamjenik Županijskog državnog državnog odvjetnika u Osijeku – u trećem (drugom ponovljenom) postupku 

Optuženici: Nikola Ivanković (pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, nalazi se na odsluženju kazne) i Enes Viteškić (u ponovljenom postupku branio se sa slobode)

Branitelji: odvjetnik Domagoj Rešetar (za opt. Ivankovića); odvjetnik Davor Krtić (za opt. Viteškića)

Žrtve (ubijeni): Milan Labus, Spasoja Milović, Boja Grubišić, Božidar Sudžuković, Bosiljka Katić, Dragutin Kečkeš, Boško Jelić, Milan Katić, Dmitar Katić, Draginja Katić, Vukašin Medić, Darinka Vujnović, Anđa Jelić, Milica Milović, Petar Katić, Jovan Gavrić, Milena Rodić, Marija Sudžuković

Punomoćnici oštećenih: odvjetnici Darko Šuper i Luka Šušak

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

U pridruženom dokumentu možete vidjeti izvještaje s glavne rasprave u ponovljenom suđenju.

PAULIN DVOR izvještaji s rasprava u ponovljenom sudjenju.doc

Izvještaje s glavne rasprave u trećem (drugom ponovljenom) suđenju možete pogledati u pridruženom dokumentu.

PAULIN DVOR izvjestaji s trećeg (drugog) ponovljenog sudjenja 

TIJEK POSTUPKA I PRESUDE

Županijski sud u Osijeku donio je 08. travnja 2004. godine presudu kojom je opt. Nikola Ivanković proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, a u odnosu na Enesa Viteškića donio je oslobađajuću presudu.

Presudu Županijskog suda u Osijeku K-18/03 od 08. travnja 2004. možete pogledati ovdje.

Žalbu ŽDO u Osijeku na presudu Županijskog suda možete pogledati ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, 10. svibnja 2005. godine, preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na opt. Nikolu Ivankovića, u dijelu odluke o kazni, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. U odnosu na opt. Enesa Viteškića VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluku Vrhovnog suda RH broj I Kž 1196/04 od 10. svibnja 2005. možete pogledati ovdje.

U ponovljenom postupku pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku opt. Enes Viteškić 29. siječnja 2007. oslobođen je optužbe. Vijeće je svoju odluku temeljilo na odredbi čl. 354. st. 1. t. 3. ZKP (da tijekom postupka nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavljalo na teret).

Navedenu presudu možete vidjeti ovdje.

Žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 02. ožujka 2007. možete pogledati ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 07. rujna 2010. godine. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Vrhovni sud RH je ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku od 29. siječnja 2007. i vratio predmet na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Glavna rasprava u trećem (drugom ponovljenom) postupku započela je 19. rujna 2011.

Prvostupanjska presuda, kojom je Enes Viteškić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, objavljena je 17. svibnja 2012. godine.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 12. veljače 2013. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. VSRH je potvrdio prvostupanjsku presudu iz svibnja 2012. godine. Presudu pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Mišljenje

Nakon ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku nije jasno i utemeljeno obrazložilo oslobađajuću odluku čime je ignoriralo razloge zbog kojih je Vrhovni sud Republike Hrvatske prethodnu presudu ukinuo.
U ponovljenom postupku protiv Enesa Viteškića optuženog za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva prema čl. 120. st.1. Osnovnog krivičnog zakona RH, počinjen u prosincu 1991. godine usmrćivanjem 18 mještana Paulinog Dvora (17 srpske i 1 mađarske nacionalnosti), Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a (nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje ga se tereti), oslobađajuću presudu.
Presuda je, kao što je to i obrazloženje presude, istovjetna prethodnoj koju je Vrhovni sud RH ukinuo zbog pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja navodeći da je prvostupanjski sud zanemario brojne dokaze i iskaze izvedene i izrečene u dokaznom postupku te da ih nije posebno analizirao. Županijskom sudu u Osijeku je naloženo da u ponovljenom postupku ponovo izvede sve dokaze, po potrebi i nove, te da tada odluči ostaje li u odnosu na optuženog Viteškića izvršenje zločina samo indicija, ili se na temelju zatvorenog kruga posredno utvrđenih činjenica može zaključiti da je bio supočinitelj ubojstva civila u Paulinom Dvoru. Novu presudu je trebalo valjano i potpuno obrazložiti.
Zadatak Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku je bio težak jer je eventualnu kaznenu odgovornost okrivljenoga Enesa Viteškića s obzirom na počinjenje zločina trebalo utvrditi na temelju posrednih dokaza, povezivanjem relevantnih činjenica – indicija. Neposredni dokazi nedostaju zato što okrivljeni Viteškić (i osuđeni Ivanković) poriču svoje sudjelovanje u zločinu, očevici zločina nisu identificirali počinitelje, svjedoci iz vojne, policijske i obavještajno-sigurnosne hijerarhije koji su kao državni dužnosnici bili informirani o događaju tvrde da ne znaju imena počinitelja zločina, odnosno tko je sve sudjelovao u zločinu. Materijalni dokazi su namjerno uništeni ili prikrivani (kuća u kojoj su civili poubijani je dan nakon zločina minirana a tijela žrtava su u organizaciji državnih institucija u tajnosti prebačena u sekundarnu grobnicu). Svjedoci su tvrdili da je postojala usmena zapovijed da se izvještaje o zločinu ne piše.
Ponovljeni postupak je zadovoljio formu, izvedeni su svi (uglavnom već ranije izvedeni) dokazi. Mnogi svjedoci su i sada iskazivali bitno različito nego li kod istražnoga suca, nevoljko su odgovarali na pitanja i tvrdili da se ne sjećaju ili nemaju spoznaja o počinjenom zločinu. Nisu obrazlagali razlike u svojim iskazima. Tužitelj nije predložio direktno ispitivanje jedinog preživjeloga svjedoka koji živi u Srbiji. Tužitelj nije tražio od Suda da s web stranice Branimira Glavaša naloži uklanjanje iskaza svjedoka koji je svjedok dao Državnom odvjetniku kako bi ga zaštitio od pritisaka odnosno zastrašivanja. Novi dokazi nisu predlagani.
Pri donošenju presude Sud je u obzir uzeo većinu iskaza svjedoka, koje su oni dali pred istražnim sucem, držeći ih vjerodostojnima, a davali su više informacija o okolnostima i samom ubojstvu civila nego izmijenjeni iskazi dani na glavnoj raspravi.
Međutim, u obrazloženju oslobađajuće presude analizirani su isključivo iskazi onih istih svjedoka koje je Sud prihvatio i u prošlom postupku a, ponovno, nije jasno kako se Sud određuje prema iskazima drugih svjedoka o indicijama koje bi, eventualno, mogle teretiti optuženoga Viteškića te zašto njihova saznanja o zločinu ne smatra relevantnima, a na što je Vrhovni Sud upozorio. Na primjer, je li utvrđeno, da je okrivljeni:
  1. zajedno s osuđenim Nikolom Ivankovićem utovarivao tijela ubijenih;
  2. bio u disku u Našicama kao dio grupe vojnika kojima je Grošelj dozvolio odlazak u taj disko prije nego ih se, umjesto kazne za počinjeni zločin, uputilo na vojni zadatak čuvanja «Pumpe»;
  3. bio kao dio grupe, umjesto kazne za počinjen zločin, na vojnom zadataku čuvanja položaja «Pumpe» na koji su po kazni upućeni počinitelji.
Zapravo, obrazloženje oslobađajuće presude se ni po svom sadržaju, ni argumentaciji, a niti po formulacijama, ni u čemu bitnomu ne razlikuje, već je, takorekuć, kopija obrazloženja presude u prvostupanjskom postupku koju je VSRH ukinuo. Pitanje je, dakle, hoće li VSRH ovaj puta donijeti drugačiju odluku od prethodne, ili će braniti svoj stav i svoje zahtjeve iz ukidbenog rješenja u kojem će slučaju ovu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Ističemo da bi samo potpuno i jasno obrazloženje presude, kako je to tražio i VSRH, bilo pravedno i korektno prema žrtvama zločina, prema optuženiku, a i prema cjelokupnoj javnosti.
Očekivali smo da Sud u ovom predmetu bude posebno pažljiv jer su žrtve zločina u Paulinom Dvoru, ionako, već više puta obezvrijeđivane – onda kada su masakrirane, kada su se počinitelji vratili da ih noževima dokrajče, kao i propuštanjem javnog obznanjivanja zločina i njegova sudbenoga procesuiranja, zataškavanjem počinjenoga, sakrivanjem i premještanjem trupala pobijenih, uništavanjem mjesta zločina i upornim prešućivanjem imena zločinaca. U vrijeme počinjenja bio je to zločin skupine od 6 ili 8 ljudi koji su – u jednom momentu nedopustive slabosti – samovoljno i brutalno svom angažmanu u ratu dali lik golog međuetničkog istrebljenja. Dugogodišnjim je ustupcima počiniteljima, činjenima od državnih dužnosnika – od policijskih do političkih, odgovornost za zločin time postepeno, i naoko neopazice, postala DRŽAVNA ODGOVORNOST. Budući da su propuštali ili odbijali kriminalizirati skupinu počinitelja zbog etnički motiviranoga zločina, žig je nesankcioniranoga kriminala ostao i na državi i naciji.
Stoga očekujemo da vlasti Republike Hrvatske, nakon što je u sudskom procesu pred domaćim sudom utvrđeno da su pripadnici hrvatskih postrojbi počinili zločin masakrirajući osamnaest civila, u ime hrvatskih građana poginulim žrtvama osigura primjerenu simboličku a preživjelima, kao i njihovim najbližima, moralnu i materijalnu nadoknadu.
Osim toga slučaj zločina u Paulinome Dvoru jasno pokazuje kako je skrivanje tijela ubijenih također radnja izvršenja kaznenoga djela ratnog zločina. Zahtjevamo da Državno odvjetništvo i sudovi počnu procesuirati takva djela koristeći praksu Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju te odredbe Ženevskih konvencija i drugih međunarodnih akata iz oblasti ratnoga i humanitarnoga prava.
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek

Documenta, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor

Osijek, 10. rujna 2007.

Zločin u Slunju i okolnim mjestima

 

Na Županijskom sudu u Karlovcu 01. prosinca 2009. okr. Mićo Cekinović proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Karlovcu.

U ponovljenom postupku Vijeće za ratne zločine Županijskog suda Karlovcu 04. svibnja 2010. opt. Cekinovića proglasilo je krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Žalbena sjednica VSRH održana je 27. listopada 2010. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Iako je glavna rasprava u trećem (drugom ponovljenom) postupku započela na Županijskom sudu u Karlovcu – Stalnoj službi u Gospiću, predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci.

Nakon provedene treće (druge ponovljene) rasprave Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. prosinca 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Sjednica žalbenog Vijeća VSRH održana je 30. siječnja 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeniku se optužnicom ŽDO u Karlovcu stavlja na teret da je u studenom 1991. kao zapovjednik čete “TO Primišlje” koja je bila u sastavu paravojske “SAO Krajine”, na području grada Slunja i okolnih mjesta, protivno odredbama međunarodnih konvencija, dozvoljavao i naređivao da se mještane hrvatske nacionalnosti lišava slobode, fizički zlostavlja i ubija te da se pale i razaraju zgrade. Sukladno tome, pripadnici njegove postrojbe jednu su osobu uhitili, izudarali i bez pravne osnove zatvorili, dok su jednog civila ubili i zapalili njegovu kuću, a veći su dio stanovništva hrvatske nacionalnosti protjerali iz njihovih domova.

Tereti ga se da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu možete pročitati ovdje.

Izmjenu optužnice od 4. listopada 2011. možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević, predsjednik Vijeća, sutkinja Alenka Laptalo, članica Vijeća, sudac Juraj Dujam, član Vijeća

Vijeće za ratne zločine u trećem (drugom ponovljenom) postupku: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica vijeća, sutkinja Milka Vraneš, članica vijeća

Županijski sud u Rijeci

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci u trećem (drugom ponovljenom) postupku: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sudac Valentin Ivanetić, član Vijeća

Broj spisa: K-17/09

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj KT-36/95 od 30. srpnja 2009., izmijenjena na glavnoj raspravi 04. svibnja 2010. te na glavnoj raspravi 4. listopada 2011.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH

Tužitelj: Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, zastupano po zamjeniku županijskog državnog odvjetnika Zdravku Caru; Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, zastupano po zamjeniku županijskog državnog odvjetnika Dorisu Hrastu

Okrivljenik: Mićo Cekinović, u pritvoru od 06. srpnja 2009.; prethodno u ekstradicijskom pritvoru (od 16. travnja 2009.)

Branitelj okrivljenika: Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: Pavo Ivšić (ubijen), Tomo Kos i Milan Kos (zatvoreni, pretučeni)

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji

SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji s ponovljenog sudjenja

SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji s treceg (drugog ponovljenog) sudjenja

Iako je glavna rasprava u trećem (drugom ponovljenom) postupku započela na Županijskom sudu u Karlovcu – Stalnoj službi u Gospiću, predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci.

SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji s treceg (drugog ponovljenog) sudjenja pred ZS Rijeka

 

PRESUDA

Dana 01. prosinca 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu donijelo je presudu kojom je okr. Mićo Cekinović proglašen krivim. Primjenom odredaba o ublažavanju kazne zbog naročito izraženih olakotnih okolnosti izrečena mu je kazna zatvra u trajanju od jedne godine.

Presudu Županijskog suda u Karlovcu od 01. prosinca 2009. pogledajte ovdje.

Javna sjednica VSRH održana je 24. ožujka 2010. godine. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Presuda Županijskog suda u Karlovcu je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Ukidbeno rješenje VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu opt. Cekinovića je 04. svibnja 2010. proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Presudu Županijskog suda u Karlovcu od 04. svibnja 2010. možete pogledati ovdje.

Žalbena sjednica VSRH održana je 27. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Nakon provedene treće (druge ponovljene) rasprave Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. prosinca 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.

Sjednica žalbenog Vijeća VSRH održana je 30. siječnja 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Karlovcu broj K-19/02 od 1. prosinca 2009. opt. Mićo Cekinović proglašen je krivim što je u studenom 1991. kao zapovjednik čete TO Primišlje, u sastavu vojske tzv. SAO Krajine, prije i za vrijeme napada i okupacije Slunja te okolnih mjesta, u svrhu protjerivanja pučanstva hrvatske nacionalnosti dozvoljavao i naređivao da se mještani hrvatske nacionalnosti lišavaju slobode i fizički zlostavljaju, pa su tako optuženiku potčinjeni uhitili i izudarali civila Tomu Kosa, a prilikom napada na Slunj dozvolio da se građani ubijaju zbog čega je od pripadnika njegove postrojbe lišen života Pave Ivšić, te da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine.[1]

Optužnicom se opt. Cekinovića tereti šire od kriminalne količine za koju je osuđen. Stavlja mu se na teret i da je dozvoljavao da pripadnici njegove postrojbe pale i razaraju zgrade te da protjeruju stanovništvo hrvatske nacionalnosti.

Nakon provedenog postupka za sud je bilo nesporno:

‑ da je u kritično vrijeme optuženik bio zapovjednik čete TO Veljun, koja je bila dio Rejonskog štaba TO Veljun (dalje RŠTO Veljun), a sve u sastavu paravojske tzv. SAO Krajine;

– da je četa sudjelovala u okupaciji Slunja i okolnih hrvatskih naselja;

– da je akcija, koju je zapovijedio zapovjednik RŠTO Veljun Milan Strunjaš, imala za konačni cilj protjerivanje hrvatskog pučanstva;

– da su u vojnoj akciji paljene i razarane zgrade;

– da je optuženikov potčinjeni ubio civila Pavu Ivšića;

– da su prije akcije gotovo svi Hrvati napustili područje zahvaćeno akcijom.

Sporno je za sud bilo:

– može li se postrojbi kojom je zapovijedao optuženik pripisati uništavanje civilnih objekata;

– jesu li optuženikovi potčinjeni protjerivali stanovništvo hrvatske nacionalnosti;

– koja je odgovornost optuženika u pogledu lišavanja slobode i fizičkog zlostavljanja Tome Kosa;

– koja je odgovornost optuženika u pogledu lišavanja života Pave Ivšića.

U odnosu na dio optužbe kojim se optuženika tereti da je dozvoljavao paljenje i razaranje zgrada, pored nesporne činjenice da su u vojnoj akciji paljene i razarane zgrade, sud je utvrdio da nema dokaza da bi to činili upravo optuženikovi podređeni, pa u odnosu na taj dio optuženik nije ni proglašen krivim.

U odnosu na protjerivanje stanovništva hrvatske nacionalnosti sud je utvrdio da u trenutku početka vojnog djelovanja zapovjednikove postrojbe, kao i nakon okupacije Slunja i okolnih mjesta, gotovo nitko od hrvatskog pučanstva više nije bio na tom području. Zbog toga izreka presude nije obuhvatila taj dio činjeničnih navoda iz optužnice.

Sud zaključak o odgovornosti optuženika u pogledu lišavanja slobode i fizičkog zlostavljanja Tome Kosa temelji na iskazima samog oštećenog, kao i svjedoka Mile Jančića, koji je potvrdio da je u kritično vrijeme Đuro Grubor, neposredni počinitelj lišavanja slobode i nanošenja ozljeda Tomi Kosu, bio u postrojbi TO Primišlje.

Sud je iskaz oštećenika Tome Kosa ocijenio uravnoteženim.[2]

Dio obrane optuženika u kojem on navodi da mu uopće nije poznat ovaj događaj, kao niti iskaz svjedoka Jove Miloševića, koji potvrđuje optuženikovu obranu, sud nije prihvatio, uz obrazloženje da je navedeni svjedok predložen po optuženiku, da je bio pripadnik optuženikove postrojbe te da je stoga iskazivao zaštitnički u odnosu na optuženika.[3]

Činjenica da u Popisu pripadnika čete TO Primišlje nema imena Đure Grubora, sud nije našao problematičnim, s obzirom da je svjedok Jovo Milošević tvrdio da je Đuro Grubor bio stvarni pripadnik te postrojbe, da su pripadnici jedne postrojbe često prelazili u drugu, a da se o tome nije vodila uredna evidencija, a povrh toga sud je naveo da je, čak i da Đuro Grubor nije bio pripadnik TO Primišlje, iz iskaza Tome Kosa razvidno da je optuženik tempore criminis imao nad Gruborom nadređenu ulogu.

U odnosu na ubojstvo civila Pave Ivšića nesporno je da je isti lišen života po pripadniku TO Primišlje Nenadu Tepavcu (ispitanom u ovome postupku u svojstvu svjedoka), o čemu postoji i pravomoćna presuda.[4]

Sud je zaključio “da je optuženik dozvolio da ovako postupa pripadnik njegove postrojbe Nenad Tepavac”, u prilog čemu navodi da nema garancije da je optuženik jasno upozorio pripadnike svoje postrojbe na dužnost poštivanja Ženevskih konvencija u pogledu civila i ratnih zarobljenika, da je optuženik morao biti u blizini događaja te da optuženik nije ni na koji način proveo postupak oko ispitivanja odgovornosti Nenada Tepavca. Odgovornost optuženika sud nalazi u “suštinskim propustima u rukovođenju optuženika”, iz čega zaključuje da je riječ o kaznenom djelu nečinjenjem, odnosno da je optuženik svojim propustima pridonio da do lišenja života oštećenika dođe, tj. da nije kao zapovjednik poduzeo dužne radnje da do najtežih posljedica ne dođe.

No sud, pored činjenice da nije naveo na kojoj zakonskoj odredbi temelji osnovu odgovornosti optuženika za nečinjenje, a radi se o odredbi čl. 28. OKZRH, nije razjasnio ni svoj zaključak da je optuženik dozvolio postupanje Nenada Tepavca kao pripadnika optuženikove postrojbe.

U ponašanju optuženika (eventualno) se radi o nepoduzimanju dužnih radnji (upozoravanja sebi podređenih na obvezu poštivanja odredbi Ženevske konvencije) kako bi se spriječio nastup posljedica (u konkretnom slučaju smrt i fizičko zlostavljanje civila).

Formulacija “dozvolio”, koju koristi sud, je neadekvatna jer se može višeznačno shvatiti, iako se u nastavku presude objašnjava kako je riječ o nečinjenju i optuženikovim propustima, no nigdje, kako je ranije već rečeno, se ne navodi korelacija između čl. 120. i čl. 28. OKZRH.

Nadalje, činjenica je da je opt. Tepavac osuđen za ubojstvo iz čl. 34. st. 1. KZRH, dok je njemu nadređeni Cekinović proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Iako se utvrđena odgovornost opt. Cekinovića zasniva na dva događaja: lišavanju slobode i fizičkom zlostavljanju Tome Kosa te ubojstvu Pave Ivšića, a uvažavajući stajalište da nadređeni odgovara za svoje propuštanje, a ne za radnje sebi podređenih, postavljamo pitanje je li pravno prihvatljivo da podređeni, kao neposredni počinitelj, bude osuđen za jedno kazneno djelo (ubojstvo), a njegov nadređeni, kao naredbodavac ili osoba koja je propustila spriječiti počinjenje, za drugo (teže) kazneno djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva)?

Kao olakotne okolnosti navedene su ranija neosuđivanost, pozitivan odnos prema civilima smještenim u skloništu u Slunju te prema zarobljenom hrvatskom vojniku Jurju Jurašinu. Posljednje navedeno cijenjeno je kao naročito izražena olakotna okolnost, što je poslužilo kao osnova za izricanje kazne zatvora od godinu dana, minimumu koji je moguće izreći za predmetno kazneno djelo uz korištenje odredbi o ublažavanju kazne.


[1] VSRH je 24. ožujka 2010. ukinuo navedenu presudu, a potom je u ponovljenom postupku optuženik 4. svibnja 2010. proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora od 4 godine.

[2] Oštećenik je najveće negativnosti pripisao Đuri Gruboru, dok je optuženika doživljavao kao dominantnu vojnu osobu u događaju, s obzirom da je upravo njega Đuro Grubor pitao: “Cekin, kuda s njim”, s tim što je kasnije i čuo da je optuženik bio zapovjednik voda.

[3] Svjedok Milošević je naveo da je kritične zgode vidio Đuru Grubora, no ne i optuženika.

[4] Presudom Županijskog suda u Karlovcu br. K-17/07 11. listopada 2007. opt. Nenad Tepavac proglašen je krivim za kaznena djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH (činjenično: ubojstvo Pave Ivšića) i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH (činjenično: zlostavljanje civila Slavka Flanjka i Tome Kosa) te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Presudom VSRH br. I Kž-1265/07 1. listopada 2008. prvostupanjska presuda je preinačena te je odbijena optužba za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, jer je sud povrijedio pravilo specijalnosti čl. 14. Europske konvencije o izručenju, čime je povrijeđen i kazneni zakon na štetu optuženika. Naime, u odnosu na navedeno djelo izručenje nije traženo pa se opt. Tepavcu nije moglo niti suditi. U dijelu presude koji se odnosio na ubojstvo Pave Ivšića VSRH je izmijenio odluku o sankciji, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Ponovljena glavna rasprava u postupku protiv opt. Miće Cekinovića završena je na samo jednom ročištu, koje je trajalo ukupno četiri sata.

Iako je način izvršenja djela uglavnom nečinjenje, niti u optužnici niti u presudi u pravnoj kvalifikaciji djela nije navedena zakonska odredba kojom je reguliran takav način izvršenja djela.

Prilikom izricanja presude optuženiku je produljen pritvor i zbog zakonske osnove iz čl. 102. st. 1. t. 4. Zakona o kaznenom postupku (naročito teških okolnosti počinjenja djela), iako je pri odlučivanju o visini kazne sud optuženiku cijenio brojne olakotne okolnosti, zbog čega mu je u konačnici i izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, blažu od propisane za predmetno kazneno djelo.

Obrazloženje

U ponovljenom postupku[1] održanom 4. svibnja 2010. Županijski sud u Karlovcu presudio je da je optuženi Mićo Cekinović kriv što je u studenom 1991., kao zapovjednik čete “TO Primišlje” koja je bila u sastavu paravojske “SAO Krajine”, na području grada Slunja i okolnih mjesta, protivno odredbama međunarodnih konvencija, dozvoljavao i naređivao da se mještane hrvatske nacionalnosti lišava slobode, fizički zlostavlja i ubija te da se pale i razaraju zgrade. Sukladno tome, pripadnici njegove postrojbe jednu su osobu uhitili, izudarali i bez pravne osnove zatvorili, dok su jednog civila ubili i zapalili njegovu kuću, a veći dio stanovništva hrvatske nacionalnosti protjerali su iz njihovih domova. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine.[2]

Ponovljeni postupak pred neizmijenjenim vijećem Županijskog suda u Karlovcu (dokazni postupak, vijećanje i objava presude) trajao je ukupno četiri sata. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u iskaze svjedoka i materijalnu dokumentaciju spisa, a novi dokazni prijedlog branitelja na okolnost utvrđenja je li žrtva Pavo Ivšić bio civil odbijen je kao nebitan.

U tako provedenom ponovljenom postupku, u kojemu je razvidno da se u provođenju glavne rasprave i donošenju presude rukovodio stavovima Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je:

– za palež i razaranje zgrada u Slunju i okolnim mjestima te za protjerivanje stanovništva hrvatske nacionalnosti kao dokaz uzeo vojnu taktiku JNA da se prije napada na pojedino mjesto isto sustavno granatira, s osnovnim ciljem zastrašivanja civilnog stanovništva radi napuštanja područja, zaplijenjenu dokumentaciju nakon vojne-redarstvene operacije Oluja (temeljne zapovijedi napada na Slunj) te svjedočenje Branka Adžibabe koji je potvrdio da je Slunj bio granatiran prije zaposjedanja grada. Sud je optuženikovu odgovornost sagledao u širem kontekstu cijele vojne operacije, a ne samo u izoliranom ponašanju njegove postrojbe;

– za zlostavljanje i protupravno zarobljavanje civila Tome Kosa, kao istinit ocijenio iskaz oštećenog, kao i tvrdnje Đure i Jove Miloševića da je optuženik znao da je Tomo Kos fizički maltretiran te da je naredio njegovo privođenje;

– u odnosu na ubojstvo Pave Ivšića, zaključio da nema čvrste garancije da je optuženik kao zapovjednik jasno upozorio svoje podređene da se čvrsto drže pravila Ženevske konvencije te da se može izvesti zaključak da je optuženik dozvolio da prilikom vojnog djelovanja pripadnici njegove čete lišavaju života civile, što je i učinio Nenad Tepavac, pripadnik njegove postrojbe. Sud je posebno naveo da je optuženik počinio kazneno djelo nečinjenjem (nije izravno zapovijedio ubojstvo), da kao zapovjednik nije poduzeo dužne radnje da osigura uvjete da do najtežih posljedica ne dođe.

Vijeće je kao olakotne okolnosti cijenilo optuženikovu raniju neosuđivanost, obiteljske prilike, što se izravna odgovornost ogleda samo kroz uhićenje Tome Kosa, dok se ostale posljedice pripisuju njegovim propustima, odnos optuženika prema uhićenim civilima i zaštitu života zarobljenog hrvatskog vojnika Jurja Jurašina pa je optuženiku stoga odredilo kaznu nižu od propisanog minimuma za ovo kazneno djelo.

Pravna kvalifikacija kaznenog djela u ovom predmetu ne slijedi u potpunosti činjenični opis samog djela. Naime, opt. Cekinovića se tereti i nepravomoćno je osuđen što je kao zapovjednik dozvoljavao i naređivao nedopuštena postupanja, no u pravnoj kvalifikaciji se ne navodi čl. 28. OKZRH, koji bi sugerirao da je djelo izvršeno i nečinjenjem. Za razliku od pravne kvalifikacije u optužnici i presudi, u obrazloženju presude izričito se navodi da je djelo, izuzev izdavanja naredbe za uhićenje Tome Kosa, izvršeno nečinjenjem, tj. propustom optuženika da poduzme dužne radnje.

Prilikom objave presude okrivljenom Mići Cekinoviću rješenjem Vijeća produljen je pritvor temeljem čl. 102. st. 1. točka 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku[3]. Vrhovni sud RH je 14. svibnja 2010. djelomično prihvatio žalbu okrivljenog te preinačio rješenje prvostupanjskog suda pa je pritvor optuženiku produljen samo temeljem pritvorske osnove iz čl. 102. st. 1. točka 1. ZKP, jer i dalje postoje okolnosti koje upućuju na opasnost bijega (optuženik ima dvojno državljanstvo, u Republici Srbiji mu prebiva obitelj, iz čega proizlazi da nije čvrsto vezan za područje Republike Hrvatske). Prema ocjeni VSRH nisu ostvareni razlozi za određivanje pritvora iz čl. 102. st. 1. točka 4. ZKP, odnosno posebno teške okolnosti djela. To je uostalom i sam prvostupanjski sud, obrazlažući izricanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma za predmetno kazneno djelo, naveo u svojoj presudi.


[1] Prethodno je Vrhovni sud RH 24. ožujka 2010. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Karlovcu kojom je optuženik 1. prosinca 2009. proglašen krivim i, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. VSRH nije bio mišljenja da je ispravan zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti odgovornosti optuženika za uništavanje zgrada i protjerivanje hrvatskog stanovništva. VSRH uputio je prvostupanjski sud da u ponovljenom postupku analizira sve dokaze pojedinačno, ali i da ih poveže u cjelinu, da inkorporira događaj u širi kontekst zbivanja u Slunju u tom vremenu te razmotri i ocijeni djelovanje optuženikove postrojbe u organiziranoj i koordiniranoj operaciji zauzimanja čitavog grada, kao i da iskaze svjedoka valorizira u korelaciji s obimnom dokumentacijom iz spisa.

[2] VSRH je na sjednici žalbenog vijeća ukinuo navedenu presudu i predmet po drugi puta vratio prvostupanjskom sudu na ponovljeno suđenje. Navedena sjednica održana je 24. listopada 2010.

[3] Članak 102. stavak 1:

Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

1) ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost….)

4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanja za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PROVEDENOM PONOVLJENOM PRVOSTUPANJKOM POSTUPKU PRED ŽUPANIJSKIM SUDOM U RIJECI

Dana 23. prosinca 2011. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci proglasilo je optuženog Miću Cekinovića krivim jer je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti, a time je podržao, ubijanje civilnog stanovništva, nanošenje ozljeda tjelesnog integriteta civilnom stanovništvu, protuzakonito i samovoljno uništavanje i pljačkanje njihove imovina, provođenje njihovog raseljavanja ili preseljavanja te općenito nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.

Provedenim dokaznim postupkom utvrđena je optuženikova zapovjedna odgovornost, jer iako je kao zapovjednik TO Primišlje, koja je djelovala u sastavu vojske tzv. SAO Krajine, imao znanje da su njegovo podređeni činili radnje koje ulaze u zakonski opis kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ujedno je imao i ovlasti da takvo njihovo ponašanje spriječi, suzbije ili kazni, nije ništa u tom pogledu poduzeo. Optuženi Cekinović proglašen je in concreto krivim zato što su njemu podređeni pripadnici jedinice TO Primišlje:

a)      dana 14. studenoga 1991. u mjestu Gornje Primišlje uhitili i bezrazložno izudarali civile Tomu i Milu Kosa, a zatim ih bez pravne osnove odveli na poligon JNA pokraj Slunja, gdje su isti bili zatvoreni;

b)      dana 16. studenoga 1991. u Ivšić Naselju, u predgrađu Slunja, lišili života civila Pavu Ivšića;

c)      samovoljno zapalili kuće Rude Ivšića, Pave Ivšića i sjenik Dane Modrušana;

d)      protjerali iz njihovih domova najveći dio stanovništva hrvatske nacionalnosti te odnosili stvari iz njihovih kuća.

Optuženi Mićo Cekinović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

U predmetnom kaznenom postupku za Vijeće nije bilo sporno da su se inkriminirani događaji zbili za vrijeme trajanja (međunarodnog) oružanog sukoba, što je nužan preduvjet za egzistiranje utuženog kaznenog djela. Nije bila sporna ni činjenica da je optuženi Cekinović bio zapovjednik TO Primišlje i da su se inkriminacije dogodile na području njegove nadležnosti i odgovornosti, a da je nad postrojbom isti nesporno imao autoritet i kontrolu.

Vijeće je presudom dijelom izmijenilo činjenični supstrat optužnice, čime u pitanje nije doveden objektivni ni subjektivni identitet optužbe. To je bitno istaknuti s obzirom da je optuženik radi vođenja ovog kaznenog postupka izručen iz Bosne i Hercegovine. Tako je iz činjeničnog opisa izostavljen navod da je optuženik sudjelovao u planiranju i razradi vojne operacije napada na Slunj s ciljem zauzimanja grada i protjerivanja hrvatskog stanovništva, kao i navod da je naredio protuzakonito zavaranje civila. Zamjenski je u dispozitivu presude navedeno da je optuženik neposredno prije, za vrijeme i nakon napada i okupacije Slunja i okolnih mjesta, sa svrhom okupacije i protjerivanja hrvatskog pučanstva, postupao protivno odredbama IV. Ženevske konvencije i  I. Dopunskog protokola Ženevskih konvencija. Budući da ove činjenice, koje je sud smatrao potrebnim oduzeti odnosno dodati od činjeničnog opisa djela, nisu bitne za samu radnju ostvarenja predmetnog kaznenog djela, njima nije izmjenjen identitet djela[1] niti se njima povređuju uvjeti pod kojima je optuženik izručen Republici Hrvatskoj.

Dokaznim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da je postrojba kojom je optuženik zapovijedao sustavno i aktivno pripremana za napad i okupaciju Slunja i okolnih mjesta, a njezini pripadnici počinili su inkriminirane radnje koje su, po načelu zapovjedne odgovornosti, optuženiku stavljene na teret. Iz izvedenih materijalnih dokaza i iskaza ispitanih svjedoka za Vijeće je nedvojbeno proizašlo da je optuženik imao djelotvorna sredstva za sprečavanje i sankcioniranje njemu poznatih, nedopuštenih radnji, podređenih mu pripadnika TO Primišlje, koja je propustio iskoristiti. Upravo iz tih premisa proistekla je njegova garantna obveza prema zaštićenom dobru, odnosno njegova zapovjedna odgovornost. Blanketna narav odredbe čl. 120. OKZ RH, kojim je normirano kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, proizlazi iz činjenice da se ovom zakonskom odredbom obuhvaćene inkriminacije mogu smatrati odnosnim kaznenim djelom, samo ako predstavljaju povredu vrijednosti zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom, u konkretnom slučaju odredbi Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i Dopunskih protokola Ženevskih konvencija. Primjenjujući potonje odredbe na utvrđeno činjenično stanje, Vijeće je zaključilo da su oštećenici Pave Ivšić[2], Tomo Kos i Mile Kos nedvojbeno imali status civila i kao takvi ušli pod okrilje zaštite Ženevske konvencije. Optuženi Cekinović je proglašen krivim jer nije spriječio, suzbio niti kaznio sebi podčinjene pripadnike postrojbe, koji su uhitili, izudarali i zatvorili Tomu i Milu Kosa (sada pokojni Đuro Grubor[3] i drugi pripadnici jedinice) i usmrtili Pavu Ivšića (Nenad Tepavac). Temeljem izvedenih dokaza Vijeće je utvrdilo da su pripadnici TO Primišlje samovoljno zapalili kuće Pave Ivšića[4], Rude Ivšića i sjenik Dane Modrušana, kao i protjerali najveći dio stanovništva hrvatske nacionalnosti iz Slunja[5] i okolice i pljačkali njihovu imovinu[6]. Paljenje kuća i sjenika, koji su predstavljali objekte u civilnoj upotrebi, neovisno kojim sredstvima su zapaljeni[7], a sagledani u širem kontekstu tadašnjih događanja na području Slunja, u kojem su brojne kuće razrušene, opljačkane i spaljene,  ocijenjeni su kao protuzakonito i samovoljno uništavanje imovine velikih razmjera koje nije bilo opravdano vojnim potrebama. Civilni objekti, spaljeni tempore criminis, nalazili su se na području nadležnosti jedinice kojom je zapovijedao optuženik. Stoga je, u odnosu na sve supra izložene inkriminacije, primjenom čl. 28. st. 2. OKZ RH optuženik proglašen krivim za nečinjenje jer je propustio činjenje koje je prema svojim podređenim bio dužan izvršiti po pravilima međunarodnog humanitarnog prava.

Optuženik je, s obzirom da se od početka kaznenog postupka nalazi u pritvoru te stoga nije mogao ostvarivati prihode, oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka jer je sudsko vijeće procijenilo da bi plaćanje istih dovelo u pitanje uzdržavanja njega samoga i po njemu uzdržavanih članova obitelji.

Primjenjujući zakonske odredbe o ublažavanju kazne Vijeće je optuženiku izreklo kaznu manju od zakonskog minimuma propisanog za predmetno kazneno djelo, koji iznosi 5 godina. Primjena odredaba o ublažavanju kazne u obrazloženju presude nije detaljnije elaborirana. Optuženikova ranija neosuđivanost cijenjena je kao olakotna okolnost, a kao otegotna okolnost cijenjena je društvena opasnost dokazanog mu kaznenog djela. Kao olakotnu okolnost Vijeće optuženiku nije uvažilo činjenicu da je spasio život svjedoku Juraju Jurašinu, tempore criminis pripadniku ZNG-a, što je potonji naglašavao u svim svojim svjedočkim iskazima.[8]

Oštećenici Zvonko i Milan Modrušan, koji su tijekom glavne rasprave postavili imovinsko-pravne zahtjeve, s istima su upućeni u parnicu jer rezultati provedenog kaznenog postupka nisu dali pouzdanu osnovu za odnosno presuđenje.

Kazneni postupak proveden je na visokoj profesionalnoj razini, s predanim i studioznim pristupom predsjednice Vijeća u provođenju dokaznog postupka, pri čemu su došle do izražaja sve odlike inkvizitornog postupovnog načela. Budući da je, s obzirom na optuženikovo srbijansko državljanstvo, kako raspravno i izvanraspravno, tako i apelaciono sudsko vijeće, opetovano smatralo da je nužno produljivanje pritvora zbog opasnosti od bijega te da pritvorom nije narušeno načelo razmjernosti, optuženik se nalazi u pritvoru još od 16. travnja 2009. godine, što će uskoro predstavljati cjelokupan iznos zatvorske kazne na koju je nepravomoćno osuđen.

Zaključno, mišljenja smo da je predmetni kazneni postupak protiv okrivljenog Miće Cekinovića proveden korektno, stručno i u razumnom vremenskom roku, s obzirom da je znatan broj svjedoka, iz opravdanih razloga, zbog njihovog zdravstvenog stanja i odmakle životne dobi, ispitan izvanraspravno od strane predsjednice Vijeća u mjestu njihova boravišta, pred Općinskim sudom u Karlovcu, Stalnom službom u Slunju.

Pravno rezoniranje raspravnog vijeća u skladu je s postojećeom hrvatskom judikaturom u pogledu zapovjedne odgovornosti.[9]

 



[1] Prema: Garačić, Ana, Zahvati suda u činjenični opis optužbe, Zagreb, 2004., str. 3.

[2] Iz dokaznim postupkom utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi (str. 77. i 78. presude) da je oštećeni Pavo Ivšić, izašavši ispred svoje kuće, uperio pušku u pripadnike TO Primišlje i da nije htio baciti pušku pa ga je Nenad Tepavac, pripadnik TO Primišlje, usmrtio iz vatrenog oružja za što je osuđen pravomoćnom presudom VSRH broj I Kž 1265/07-7 (nota bene isti je osuđen, u odnosu na tu inkriminaciju, za kazneno djelo ubojstva, a ne za kazneno djelo ratnog zločina). Prema čl. 3. IV Ženevske konvencije i čl. 13. st. 3. Protokola II Ženevskih konvencija civilno stanovništvo kao takvo uživa zaštitu dok ne sudjeluje izravno u neprijateljstvima i za vrijeme dok ne sudjeluje u neprijateljstvima. Razjašnjenje sporne okolnosti oštećenikove naoružanosti i njegovog postupanja neposredno prije usmrćivanja bilo je odlučno za utvrđivanje optuženikove kaznene odgovornosti za usmrćivanje oštećenika od strane optuženikovog podređenog.

[3] Tijekom dokaznog postupka obrana optuženika sporila je pripadnost Đure Grubora jedinici TO Primišlje, tvrdeći da je isti kao pripadnik milicije tzv. SAO Krajine bio izvan zapovjedne kontrole optuženog Cekinovića. Cijeneći pojedinačne materijalne i personalne dokaze, a zatim ih dovevši u međusobnu vezu, Sudsko vijeće ocijenilo da je optuženik, kao zapovjednik TO Primišlje bio nadređen Đuri (Đuki) Gruboru (str. 72-76. presude).

[4] Svjedok Juraj Jurašin izjavio je da je kuća Pave Ivšića bila cijela i nezapaljena kada je on u vrtu kraj kuće pokapao Pavino tijelo, i onda kada ga je optuženik vodio na Ivšić Brdo tražiti minska polja (str. 24. i 82. presude), ali u tom dijelu Vijeće nije poklonilo vjeru njegovom iskazu (str. 83. presude). Vijeće je zaključilo da su kuće Pave i Rude Ivšića spaljene 16. studenoga 1991. godine, uz napomenu da taj datum nije niti presudan za utvrđivanje optuženikove kaznene odgovornosti jer se vrijeme optuženja ne odnosi samo na taj dan, već na razdoblje neposredno prije, za vrijeme i nakon napada i okupacije Slunja (str. 82-84. presude).

[5] Iako iz presude proizlazi da je Slunj u trenutku napada i okupacije, 16. studenoga 1991. godine, već napustila velika većina hrvatskog stanovništva, Vijeće je našlo dokazanim da je jedinica TO Primišlje, kojom je zapovijedao optuženik, zajedno s JNA stacioniranom na vojnom poligonu pokraj Slunja i drugim postrojbama TO tzv. SAO Krajine, borbeno djelovala po gradu Slunju i okolnim mjestima, čime je nesumnjivo doprinijela protjerivanju nesrpskog civilnog stanovništva (str. 67-68. i str. 84. presude).

[6] Utvrđenje Vijeća o pljački imovine protjeranog hrvatskog stanovništva od strane optuženiku podređenih pripadnika TO Primišlje obrazloženo je na str. 87. presude.

[7] Iz materijalnih i personalnih dokaza u spisu proizašlo je da je u sklopu TO Primišlje djelovalo i minobacačko odjeljenje (str. 80. presude).

[8] Razlog za ovakav svoj stav Vijeće je izložilo na str. 88. presude.

[9] Presudom Županijskog suda u Zagrebu u predmetu II-K-rz-1/06 protiv optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca, koju je potvrdio VSRH, stvoreni su temelji primjene koncepta zapovjedne odgovornosti u Republici Hrvatskoj. Presuda u ovom, s MKSJ-a transferiranom, predmetu detaljno je elaborirala mogućnosti kaznene odgovornosti zapovjednika za protupravna postupanja svojih podčinjenih primjenom tempore criminis važećih normi međunarodnog i domaćeg prava (čl. 86. st. 2. i čl. 87. Dopunskog protokola I Ženevskih konvencija; čl. 39. i čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o obrani; čl. 28. OKZ RH).

Zločin u Batini (opt. Stjepan Petrešev i dr.)

Postupak protiv Stjepana Petreševa i Stipana Senerđija.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-89/01

Raspravno Vijeće: sudac Damir Krahulec, predsjednik Vijeća; sudac Danijel Zubović, član Vijeća; suci porotnici Josip Jakovetić, Ana Jemrić i Antun Jurišić, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KT-86/96 od 18. prosinca 1996. godine, zbog kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH, u završnoj riječi nakon provedenog dokaznog postupka prekvalificiranog na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH za opt. Stjepana Petreševa, odnosno na kazneno djelo oružane pobune iz čl. 235. KZ RH u odnosu na Stipana Senerđija

Optuženici: Stjepan Petrešev i Stipan Senerđi, prisutni

Branitelj optuženih: Radoslav Arambašić, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve:

– fizički zlostavljan: Ladislav Kubik

– zastrašivani: Jožef Mak i njegova obitelj

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 18. prosinca 2001. godine opt. Stjepan Petrešev proglašen je krivim što je u baranjskom selu Batini, u kojem je živjelo većinsko hrvatsko i mađarsko stanovništvo, znajući da su članovi Štaba TO u cilju progona započeli sa fizičkim i psihičkim zlostavljanjem nesrpskog stanovništva, kao pripadnik tzv. TO i izvršavajući zadatke dobivene od TO-a pridružio se zlostavljanju, pa je tako:

– 25. rujna u prostorijama Štaba valjkom za razvijanje tijesta udarao uhićenog civila Ladislava Kubika, zadavši mu prijelome više rebara i ozljede više pršljenova kralježnice;

– pred Božić 1991. došao naoružan pred kuću Jožefa Maka, lupao na vrata, vikao da ustane i da ga vodi na strijeljanje, zastrašujući time Jožefa Maka, njegovu ženu i maloljetnu djecu.

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

S obzirom da je optužba protiv opt. Stipana Senerđija prekvalificirana u činjeničnom dijelu i u pogledu pravne kvalifikacije – na kazneno djelo oružane pobune, uz primjenu Zakona o općem oprostu optužba protiv njega je odbijena.

Presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-89/01-13 od 18. prosinca 2001. pogledajteovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske 17. prosinca 2003. godine odbio je žalbe državnog odvjetnika i opt. Stjepana Petreševa te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH broj I Kž-223/02-3 od 17. prosinca 2003. godine pogledajte ovdje.

Zločin u Sremskoj Mitrovici (opt. Slobodan Gojković)

Postupak protiv Slobodana Gojkovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-30/02

Raspravno Vijeće: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Stjepan Margić, član Vijeća; suci porotnici Zoran Bračić, Stanko Vukojević i Branko Kurucić, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj K-DO-14/02 od 23. srpnja 2002. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Slobodan Gojković, prisutan

Branitelj optuženog: Marko Babić, odvjetnik iz Vinkovaca

Žrtva – zlostavljan: Hrvoje Mađarević

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Vukovaru od 24. rujna 2002. godine opt. Slobodan Gojković proglašen je krivim što je 3. veljače 1992. godine u zarobljeničkom logoru u Sremskoj Mitrovici, kao pripadnik milicije tzv. SAO Krajine, prilikom ispitivanja civila Hrvoja Mađarevića naizmjenično ga tukao gumenom palicom – pendrekom sa Žarkom Amidžićem, što je trajalo oko jedan sat, od kojih je udaraca i bolova Hrvoje Mađarević počeo klecati na koljena i pomokrio se, da bi istog prestali udarati tek na zahtjev nepoznatog oficira tzv. JNA.

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru broj K-30/02 od 24. rujna 2002. godine možete pogledati ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske 15. srpnja 2003. prihvatio je žalbu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni pa je opt. Slobodana Gojkovića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

Presudu VSRH broj I Kž-303/03-5 od 15. srpnja 2003. godine pogledajte ovdje.

Zločin u Pakracu (opt. Mićo Radić i dr.)

Postupak protiv Miće Radića i Dušana Lukića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Požegi

Broj predmeta: K.20/96

Raspravno Vijeće: sudac Predrag Dragičević, predsjednik Vijeća; sudac Nenad Vlašić, član Vijeća; suci porotnici Stjepan Užarević, Dubravka Đurčević i Mirko Šimunović, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Požegi broj KT-35/96 od 3. srpnja 1996. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Mićo Radić i Dušan Lukić, odsutni

Branitelj optuženih: Ivan dundović, odvjetnik iz Požege, odvjetnik po službenoj dužnosti

Žrtve – ubijeni: Robert Ivanović i Petar Sič

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Požegi od 13. siječnja 1997. godine optuženici Mićo Radić i Dušan Lukić proglašeni su krivima što su 17. veljače 1993. godine, u Pakracu, kao pripadnici srpskih paravojnih formacija, naoružani automatskim puškama krenuli iz okupiranog područja na Gavrinici te prešavši liniju razgraničenja postavili zasjedu uz cestu u Školskoj ulici i sačekali nailazak traktora na kojem su se nalazili Robert Ivanović i Petar Sič, te su otvorili vatru iz pušaka, kojom prilikom su Robert Ivanović i Petar Sič zadobili strijelne ozljede od kojih su preminuli.

Svakom optuženiku izrečena je kazna zatvora u trajanju od 15 godina.

Presudu Županijskog suda u Požegi broj K.20/96-24 od 13. siječnja 1997. godine pogledajte ovdje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske 15. svibnja 1997. odbio je kao neosnovane žalbe i potvrdio je presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH broj I Kž-116/1997-3 od 15. svibnja 1997. pogledajte ovdje.