Pravomoćno presuđena

Zločin u Dardi (opt. Branko Stanković)

Postupak protiv Branka Stankovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-118/96 od 2. srpnja 2002. pogledajte ovdje.

Činjenični opis optužnice djelomično je izmijenjen na glavnoj raspravi 9. rujna 2002.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-50/02

Vijeće: sudac Anto Rašić, predsjednik Vijeća; sutkinja Hedviga Reisz, članica Vijeća; suci porotnici Jozo Miličević, Mirela Erdeljić i Kata Đapić, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-118/96 od 2. srpnja 2002., djelomično izmijenjena na glavnoj raspravi 9. rujna 2002.

Zastupnik optužbe: Miroslav Bušbaher, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Branko Stanković, prisutan

Braniteljica: Ljiljana Banac, odvjetnica iz Osijeka

Žrtva – zlostavljan: Adam Mesar

PRESUDA (SAŽETAK)

Županijski sud u Osijeku 9. rujna 2002. godine objavio je presudu kojom je opt. Branka Stankovića proglasio krivim što je točno neutvrđenog dana u vremenu od polovine rujna 1991. do 4. travnja 1992. u Dardi, kao inspektor u miliciji Krajine, Adama Mesara, koji je prethodno uhićen i zatvoren bez pisanog rješenja, zajedno sa Zoranom Rujevićem u milicijskoj stanici u najmanje deset navrata ispitivao, kojom prilikom su ga tukli gumenom palicom po glavi, leđima i rukama, gurali mu gumenu palicu kroz usta u grlo, udarali ga željeznom šipkom po leđima te otvorenom šakom po glavi u predjelu ušiju, sve dok se Adam Mesar ne bi onesvijestio i pao sa stolice na pod, nanijevši mu tjelesne ozljede od čijih posljedica mu je smanjena funkcija sluha za 23%.

Okrivljeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

Presudu Županijskog suda u Osijeku pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2003., preinačio je presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni te je opt. Branka Stankovića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u Kopačevu

Postupak protiv Aleksandra Čugalja i Branimira Ivanovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-47/94

Vijeće: sudac Bogdan Penjić, predsjednik Vijeća; sudac Mladen Filipović, član Vijeća; suci porotnici Marija Vargić, Mirko Tutnjević i Marko Relati, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-44/94 od 11. svibnja 1994.

Zastupnik optužbe: Željko Krpan

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Aleksandar Čugalj i Branimir Ivanović, odsutni

Branitelji: Julka Bandić i Hrvoje Banić, odvjetnici iz Osijeka

Žrtva: silovana jedna ženska osoba (ime ne navodimo)

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 1994. optuženici Aleksandar Čugalj i Branimir Ivanović proglašeni su krivima što su 25. prosinca 1991. oko 23,00 sata u Kopačevu, općina Beli Manastir, kao pripadnici tzv. Milicije Krajine, u namjeri da preostalo civilno stanovništvo nesrpske narodnosti izlože zaplašivanju, poniženju i zlostavljanju te nagnaju na iseljenje, zajedno sa još trojicom nepoznatih pripadnika tzv. Milicije Krajine, naoružani pištoljima, bombama i noževima došli u kuću jedne obitelji (prezime ne navodimo), naredili jednoj ženskoj osobi (ime ne navodimo) da dođe u blagovaonicu, a njenog supruga, sina i druge članove obitelji otjerali u spavaću sobu, a zatim uz prijetnju da će baciti bombu na krevet u kojem joj je sin, sva petorica nad njom izvršili spolni odnos, pri čemu je Čugalj poticao Ivanovića riječima: “Napumpaj kurvu, da rodi srpsko dete, a ne mađarsko kopile!”, nakon čega su se spremili i napustili kuću, a pri odlasku joj je Branimir Ivanović zaprijetio da će dići u zrak kuću zajedno sa ukućanima ako o ovome bude kome pričala, pa je oštećenica zbog straha za sigurnost 1. siječnja 1992. s obitelji napustila Kopačevo i sklonila se u Republiku Mađarsku.

Okrivljenicima su izrečene kazne zatvora u trajanju od po 10 (deset) godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u sjednici održanoj 6. srpnja 1995. godine, uvažio je žalbu državnog odvjetnika te je donio presudu kojom je preinačio presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni te je Čugalja i Ivanovića osudio na kaznu zatvora od 15 (petnaest) godina, svaki.

Zločin u Sekulincima

Postupak protiv Borivoja Lukića, Dragoslava Lukića, Željka Ivkovića i Drage Starijaša, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-24/93

Vijeće: sudac Bogdan Penjić, predsjednik Vijeća; sutkinja Zora Majić, članica Vijeća; suci porotnici Zdenka Matoković, Marko Elez i Josip Kasan, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Osijek broj KT-229/92 od 26. veljače 1993.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH

Optuženici: Borivoje Lukić, Dragoslav Lukić, Željko Ivković i Drago Starijaš, odsutni

Branitelji: Dubravko Marjanović, Dražen Matijević, Josip Matković i Zvonimir Mesić, svi odvjetnici iz Osijeka

Žrtva: silovana jedna ženska osoba (ime ne navodimo)

 

PRESUDA (SAŽETAK)

Presudom Županijskog suda u Osijeku 13. svibnja 1993. okrivljenici su proglašeni krivima što su kao pripadnici paravojne formacije u službi agresora, opt. Borivoje Lukić kao zapovjednik, te Dragoslav Lukić, Željko Ivković i jedna nepoznata osoba dana 26. kolovoza 1991. iz obiteljske kuće u selu Krasković, Općina Orahovica, uz prijetnje smrću odveli u Gudnogu, općina Podravska Slatina, 19-ogodišnju djevojku (ime ne navodimo), podvrgli je ispitivanju prilikom kojeg su je udarali rukama i nogama po tijelu, vrijeđali je i psovali, Dragoslav Lukić tjerao ju da pojede kosu koju joj je prethodno odrezao, a nakon toga su je zatvorili u metalni kontejner na lageru Sekulinci u kojem su je držali zatvorenu 38 dana, za koje je vrijeme više osoba i u više navrata, prisilno, uz prijetnje smrću, nad njom izvršilo spolni akt, a među njima i opt. Drago Starijaš. Dana 2. studenoga 1991. predali su je pripadnicima MUP-a RH prilikom razmjene zarobljenika.

Navedenom presudom svakom od optuženika izrečena je kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u sjednici vijeća održanoj 10 veljače 1994. godine, prihvatio je žalbu državnog odvjetnika te je preinačio presudu suda prvog stupnja te je svakog od optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina.

Zločin u Sotinu

Na Županijskom sudu u Vukovaru optuženici Živko Opačič i Milan Bjedov su dana 19. srpnja 2007. godine nepravomoćno oslobođeni optužbe za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 1 OKZ-a RH.

VSRH je na sjednici Vijeća, održanoj 10. prosinca 2008., obustavio kazneni postupak u odnosu na opt. Opačića (preminuo 12. listopada 2007.), a u odnosu na opt. Bjedova odbio je žalbu državnog odvjetnika i potvrdio oslobađajuću presudu Županijskog suda u Vukovaru.

Radilo se o razdvojenom postupka protiv opt. Živka Opačića i opt. Milana Bjedova u odnosu na ostale optuženike koji nisu dostupni državnim tijelima Republike Hrvatske, a protiv kojih je podignuta optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj K-DO-3/01 od 5. svibnja 2006. godine. Rješenje o razdvajanju postupka donijelo je Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-125/07 od 23. svibnja. Protiv optuženoga Veljka Vasiljevića postupak je obustavljen.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je nakon provedene istrage podnijelo optužnicu broj: K-DO-3/01 od 5. svibnja Županijskom sudu u Vukovaru protiv okrivljenika: Milana Ostojića, Živka Opačića, Mladena Drače, Žarka Miloševića, Biserka Kovačevića, Slobodana Kovačevića, Mirka Kovačevića, Branka Lalića, Zoreta Macure, Milana Bjedova, Gorana Pavića, Borisa Anojčića, Željka Jokića, Jovanke Martić, Željka Mijakovca, Predraga Bezbradice i Veljka Vasiljevića zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom-ratnoga zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1.OKZ-a RH.

Nakon razdvajanja postupka ŽDO u Vukovaru je 11. srpnja 2007. u odnosu na okr. Živka Opačića i okr. Milana Bjedova nije bitno činjenično izmijenilo optužnicu.

Okrivljene se tereti da su od 10. listopada 1991. godine do travnja 1992.godine, nakon okupacije mjesta Sotin od strane tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi, uspostavili okupacijsku vlast i osnovali tzv. Štab teritorijalne obrane kao tijelo mjesne vlasti u kojem je okrivljeni Milan Ostojić kao zapovjednik, skupa sa ostalim okrivljenicima kao pripadnicima tzv. Štaba, a u namjeri da preostalo hrvatsko civilno stanovništvo otjeraju iz mjesta Sotin i učine to mjesto potpuno srpskim etničkim mjestom, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata ubijali (Stipan Mikulić) i tukli (Stjepan Rac, Andrija Novosel, Đuro Miholjčanin, Miroslav Đulabić) civile hrvatske nacionalnosti, prema njima nečovječno postupali, provodili raseljavanja, primjenjivali zastrašivanje i teror, protuzakonito zatvarali, prinuđivali na službu u oružanim snagama neprijateljske sile, prinuđivali na prinudni rad, pljačkali imovinu stanovništva, odvodili ljude u nepoznatim pravcima, od kada im se gubi svaki trag (35 osoba) dok su 27. prosinca 1991. sve hrvatske obitelji morale napustiti svoje kuće i imanja ostavljajući svu svoju imovinu, te prijeći na slobodni dio Republike Hrvatske. Opt. Živka Opačića posebno se tereti da je iz kuće Ivana Matijaševića odveo Tomislava Marinovića od kada se ovome gubi svaki trag te da je zajedno s drugim okrivljenicima, prema ranije sačinjenim spiskovima, uz prijetnju oružjem utjerivao Hrvate u autobuse kada su protjerani. Opt. Milana Bjedova se posebno tereti da je zajedno s Zoretom Macurom pretukao Andriju Novosela.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Izvještaji s rasprava.doc

Postupak sa vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru u sastavu: Ante Zeljko – predsjednik Vijeća, Jadraka Kurbel i Slavko Teofilović – članovi Vijeća.

Optužnicu zastupao: Emil Mitrovski – zamjenik ŽDO-a u Vukovaru.

Branitelji: Marko Babić, izabrani branitelj opt. Milana Bjedova, Vojislav Ore, branitelj po službenoj dužnosti opt. Živka Opačića

Žrtve:

pretučeni: Stjepan Rac, Andrija Novosel, Đuro Miholjčanin, Miroslav Đulabić

nestali: Vladimir Radić, Miroslav Raguž, Andrija Rajs, Martin Fischer, Anđelko Kunac, Tomislav Marinović, Krešimir Đukić, Hrvoje Đukić, Sidonija Đukić, Marko Ivančić, Đuro Počić, Stipo Mikulić, Mijo Andrijanić, Josip Hodovan, Andrija Varga, Dražen Tolp, Danko Kušić, Ante Luketić, Zoran Margarin, Dražen Luketić, Marko Filipović, Kata Filipović, Marko Raguž, Mira Raguž, Marko Kušić, Manda Kušić, Ivo Matiješević, Henrik Sili. Naknadno ekshumirani: Stipan Mikulić, Marin Škarica, Josip Novak, Slavko Novak, Vlatko Marinović, Pero Procek, Smajo Halilović, Nikola Kušić.

Glavna rasprava otpočela 12. srpnja 2007.g. Pročitana je optužnica. Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivima za kazneno djelo koje im se stavlja na teret.

Opt. Živko Opačić i opt. Milan Bjedov nalazili su se u pritvoru zbog posebno teških okolnosti pod kojima je djelo počinjeno.

PRESUDA

Dana 19. srpnja 2007. godine predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru, Ante Zeljko, objavio je presudu kojom se, temeljem članka 354. st.3. Zakona o kaznenom postupku, optuženici Živko Opačić i optuženi Milan Bjedov oslobađaju optužbe.

Predsjednik Vijeća ukratko je obrazložio da tijekom dokaznog postupka nije na nedvojben način utvrđeno da su optuženici počinili kazneno djelo koje im se optužbom stavlja na teret.

Vijeće je donijelo rješenje o ukidanju pritvora za obojicu optuženika i odmah su pušteni na slobodu.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru pogledajte ovdje.

VSRH je na sjednici Vijeća, održanoj 10. prosinca 2008., obustavio kazneni postupak u odnosu na opt. Opačića (preminuo 12. listopada 2007.), a u odnosu na opt. Bjedova odbio je žalbu državnog odvjetnika i potvrdio oslobađajuću presudu Županijskog suda u Vukovaru.

Presudu i rješenje VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Prikaz postupka.doc

Mišljenje

Kazneni postupak protiv optuženih Živka Opačića i Milana Bjedova zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva postupovno je proveden korektno.

Analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze Sud je – donoseći oslobađajuću presudu – utvrdio da nije dokazano da su optuženici počinili kazneno djelo kojim ih tereti optužnica.

Ovaj postupak vidimo kao primjer podizanja optužnice na temelju istraga koje nisu kvalitetno provedene, a nakon velikog vremenskog proteka od počinjenja zločina, kada su mnogi očevici već umrli. Tužiteljstvo je prvotnu optužnicu mijenjalo dva puta, a zastupnik optužnice je tijekom dokaznog postupka predlagao da se kao svjedoke ispita osobe koje su u istrazi davale iskaze upravo o, iz optužnice, izostavljenim događajima. Umjesto takvih “lutanja” s podignutim optužnicama, uz očekivanje da se, takoreći, “prave” istrage provode tek na glavnim raspravama, smatramo nužnim preotvoriti istrage. U suprotnom ostat će neugodan dojam da organi pravosudnih vlasti nisu na razini primjerenog odgovora nesreći koja se dogodila žrtvama zločina u Sotinu i tolikih drugih zločina. Ostat će dojam da se razmjerima zločina i njegovim posljedicama ne pristupa sustavno, nego prigodničarski s obzirom na aktualne političke i pravosudne događaje koji negdje drugdje zaokupljaju pozornost hrvatske javnosti i više je razdražuju manipulirajući njome, no što joj pokazuju da se, dugoročno gledano, ratni zločin ne smije nikomu “isplatiti”.

Obrazloženje

Županijski sud u Vukovaru, u Vijeću sastavljenom od suca Ante Zeljka kao Predsjednika Vijeća, te sudaca porotnika Slavka Teofilovića i Jadranke Kurbel kao članova Vijeća u kaznenom predmetu protiv optuženog Živka Opačića iz Sotina i dr., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj: K-DO-3/01. od 12. srpnja 2007., nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave, u prisustvu optuženog Živka Opačića i optuženog Milana Bjedova, zamjenika županijskog državnog odvjetnika Emila Mitrovskog, branitelja po službenoj dužnosti Vojislava Orea i branitelja dr. Marka Babića, dana 19. srpnja 2007. presudio je da se, temeljem članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku, optuženi Živko Opačić i optuženi Milan Bjedov oslobađaju od optužbe.

Analizirajući i ocjenjujući izvedeni dokazni postupak, te iskaze optuženog Živka Opačića i optuženog Milana Bjedova, Vijeće je utvrdilo da nije dokazano da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH-a prema kojem ih tereti optužnica. Naime, prema presudi, nije dokazano da je optuženi Živko Opačić iz kuće Ivana Matijaševića odveo Tomislava Marinovića, od kada se ovomu gubi svaki trag, i da je tjerao u autobuse, u progonstvo, pripadnike hrvatskog naroda, te da je optuženi Milan Bjedov snažno tukao Andriju Novosela.

Nakon što je optužnica stupila na pravnu snagu, rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-125/07. od 23. svibnja 2007., razdvojen je kazneni postupak u odnosu na optuženog Živka Opačića i optuženog Milana Bjedova. Tijekom postupka prvotna je optužnica mijenjana dva puta. Izmjenama od 27. lipnja 2007., a nakon razdvajanja postupka, optuženom Živku Opačiću stavljeno je na teret više kriminalnih radnji, a dopisom od 11. srpnja zastupnik optužbe je iz činjeničnog opisa optužnice izbacio te inkriminacije zbog, kako je obrazložio, omaške pri pisanju optužnice od 27. lipnja 2007. godine.

Ovakvi postupci zastupnika optužbe iznenađuju jer su tijekom istrage određeni svjedoci – neposredni očevici (Ivan Matijašević, Ana Radić, Denis Tolp, Nevenka Majcan) – iskazivali upravo o događajima koji su se odnosili na radnje optuženika Opačića, izostavljene zadnjim izmjenama optužnice od 11. srpnja 2007. godine, a u svojoj naravi upravo bi te radnje predstavljale neke od modusa počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Štoviše, tijekom dokaznog postupka zastupnik optužbe predlagao je da upravo te osobe budu ispitane kao svjedoci o tim (izostavljenim) događajima. Predsjednik Vijeća je odbio takav prijedlog s obrazloženjem da te inkriminacije više nisu predmet postupka, tj. da se opt. Opačić izmjenjenom optužnicom više ne tereti za te kriminalne radnje.

No, niti jedna od ovih optužnica nije obuhvatila događaj o kojemu je tijekom istrage govorila Franciska Halilović, i koji se navodi u obrazloženju prvotne optužnice. Naime, rekla je da je od susjede, Ane Torbice, čula da je njenog muža Smaju ubio optuženi Živko Opačić.

Tijekom glavne rasprave nismo zabilježili povrede odredbi ZKP-a. Predsjednik Vijeća je upozorio optuženike na sva njihova zakonska prava i obveze, profesionalno i koncentrirano je upravljao glavnom raspravom, brinuo se da predmet postupka bude svestrano raspravljen, ali vodeći računa i o načelu ekonomičnosti postupka. Kod nekih svjedoka mogla se osjetiti nelagoda i zatečenost onim što ih je očekivalo tijekom ispitivanja.

28. prosinca 2007. godine

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Documenta, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb

Zločin u Ravnim Kotarima 2

 

Dana 24. ožujka 2011. godine na Županijskom sudu u Zadru započela je glavna rasprava u kaznenom postupku protiv prvooptuženog Nebojše Baljka i drugooptuženog Steve Ivaniševića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO u Zadru broj K-DO-51/07 od 14. rujna 2009. terete se:

– prvooptuženi Nebojša Baljak – da je kao naoružani pripadnik tzv. milicije RSK na području Ravnih Kotara, u okupiranom selu Popovići, u razdoblju od listopada 1991. do 18. ožujka 1992., zlostavljao civile Zvonka Zelića, Boru Zelića i Milu Zelića;

– prvooptuženi Nebojša Baljak i drugooptuženi Stevo Ivanišević – da su 08. lipnja 1992. u popodnevnim satima u okupiranom selu Rodaljice, kao naoružani pripadnici tzv. milicije RSK, mučili i zlostavljali civilne osobe Ivana Paića i Stoju Paić.

Optužnicu ŽDO u Zadru broj K-DO-51/07 od 14. rujna 2009. pogledajte ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: 17 K – 45/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Marijan Bitanga, predsjednik Vijeća, sutkinja Dijana Grancarić, članica Vijeća, sudac Vladimir Mikolčević, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zadru, broj K-DO-51/07 od 14. rujna 2009. godine

Zastupnik optužbe: Slobodan Denona, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Nebojša Baljak i Stevo Ivanišević (obojica nepoznatog boravišta i nedostupni državnim tijelima RH te im se sudi u odsutnosti)

Branitelji optuženika: Filip Brdar, odvjetnik iz Zadra, za prvooptuženika; Tanja Budimir, odvjetnica iz Zadra, za drugooptuženika

Žrtve (zastrašivani, pretrpjeli tjelesne ozljede): Zvonko Zelić, Bore Zelić, Mile Zelić, Ivan Paić, Stoja Paić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

RAVNI KOTARI II izvjestaji s pracenja sudjenja

Nakon što je glavna rasprava započela na Županijskom sudu u Zadru, predmet je delegiran Županijskom sudu u Splitu.

Županijski sud u Splitu 2012. godine donio je Rješenje kojim je obustavljen postupak protiv Baljka i Ivaniševića. Naime, Baljak i Ivanišević 1996. godine u odsutnosti su osuđeni na po 20 godina zatvora zbog počinjenja ratnog zločina. Riječ je o istovjetnom prostoru i vremenu djelovanja optuženika kao i u optužnici Županijskog državnog odvjetništva iz 2009. godine, s tim što su 1996. osuđeni zbog znatno težih radnji počinjenja kaznenog djela – usmrćivanja civilnih stanovnika, dok ih se u optužnici podignutoj 2009. godine teretilo za mučenje, zlostavljanje, nečovječno postupanje i zastrašivanje.

VSRH odbio je žalbu državnog odvjetništva kao neosnovanu. Time je rješenje kojim je postupak obustavljen postalo pravomoćno. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Presudu Županijskog suda u Zadru od 18. siječnja 1996. godine kojom su Ivanišević i Baljak proglašeni krivima i osuđeni na 20 godina zatvora svaki pogledajte ovdje.

Presudu VSRH broj I Kž-187/1996-3 od 4. travnja 1996., kojom je odbijena žalba branitelja okrivljenika i potvrđena presuda suda prvog stupnja, pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ POSTUPKA

Županijski sud u Splitu 30. siječnja 2012. godine donio je Rješenje kojim je obustavio kazneni postupak protiv nedostupnih okrivljenika Nebojše Baljka i Steve Ivaniševića zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Sud je donio takvo rješenje nakon ocjene kako su isti okrivljenici već pravomoćno osuđeni za isto kazneno djelo.

Tijek postupka

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru 2009. godine optužilo je Nebojšu Baljka i Stevu Ivaniševića zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Prvom točkom optužnice okr. Baljka tereti se da je u okupiranom selu Popovići, na području Ravnih Kotara, kao naoružani pripadnik tzv. Milicije RSK početkom listopada 1991. godine došao do vinograda u kojem je civil Zvonko Zelić brao grožđe te ga ondje zlostavljao. Prisilio ga je da se popne na smokvu, s tim da ga je prethodno udario kundakom puške po leđima, vezao mu oči maramom i pritom mu prijetio da će ga ubiti. Nakon izvjesnog vremena dopustio mu je da siđe sa smokve, a potom ga je udario kundakom puške po glavi, a s cijevi puške u predjelu rebara. U ožujku 1992. godine, zajedno s još jednim neimenovanim pripadnikom paravojnih postrojbi, došao je u obiteljsku kuću Zvonka i Bore Zelića u mjestu Popovići. Iz kuće su pojedinačno izvodili civile Zvonka Zelića, Boru Zelića i sada pokojnog Milu Zelića, odvodili ih u krš i ondje tukli, tražeći navodno skriveno oružje. Tom je prilikom okr. Baljak Zvonka Zelića udarao kundakom puške i nogama po glavi i tijelu i tako mu izbio osam zubi, Boru Zelića su okr. Baljak i drugi pobunjenici udarali šakama i nogama po glavi i tijelu, a pok. Milu Zelića su isto tako brutalno istukli.

Drugom točkom optužnice okrivljene Baljka i Ivaniševića tereti se da su 8. lipnja 1992. godine došli u obiteljsku kuću civila Ivana i Stoje Pajić u selo Rodaljice i ondje ih zlostavljali. Odmah po dolasku su Ivana Pajića počeli udarati čizmama i pištoljem po tijelu i glavi govoreći mu „da mu ustašku majku“ i da „što čeka tamo“. Nakon što je Ivan Pajić pao na tlo, podigli su ga i prebacili preko zida u susjedno dvorište te su ga ondje nastavili udarati. Pritom su mu nanijeli ozljede po tijelu i izbili mu zube. Nakon upita slijepe i invalidne Stoje Pajić zbog čega tuku Ivana, srušili su je sa stolice i njome je udarali po tijelu i glavi. Pritom su joj ozlijedili glavu. Iznemogle Ivana i Stoju su ostavili da leže u dvorištu. Potom su iz njihove kuće i susjednih kuća odnosili stvari.

Županijski sud u Zadru se oglasio stvarno nenadležnim za vođenje ovog kaznenog postupka pa je predmet transferiran Županijskom sudu u Splitu.

Tijekom pripreme za glavnu raspravu utvrđeno je da su okrivljenici Baljak i Ivanišević pred Županijskim sudom u Zadru već pravomoćno osuđeni za isto kazneno djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Naime, Županijski sud u Zadru je u siječnju 1996. godine donio presudu, kasnije potvrđenu od strane VSRH, kojom su Baljak i Ivanišević u odsutnosti proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 20 godina jer su tijekom 1992. godine u Rodaljicama, Podgrađu i ostalim mjestima Ravnih Kotara nastanjenih Hrvatima, kao pripadnici milicije tzv. RSK, s ciljem iseljavanja hrvatskog stanovništva ubijali civile i vršili teror prema civilima. Konkretno, 11. lipnja 1992. godine zajedno s još jednim neidentificiranim pripadnikom istih paravojnih formacija u Rodaljicama su ubili Mariju Šunić, Milku Grgas, Grgicu Šunić i Luku Šunića te ozlijedili Matiju Šunić, a 21. ožujka 1992. godine u Podgrađu kod Benkovca ubili su Nikolu Žilića. Sve okrivljenike usmrtili su hicima iz vatrenog oružja, osim Luke Šunića, kojemu je prerezan vrat.

Usporedbom činjeničnog opisa kaznenog djela za koje su okrivljenici pravomoćno osuđeni sa činjeničnim opisom kaznenog djela koji je predmet optužnice utvrđeno je kako su u mnogim elementima oni istovjetni ili gotovo istovjetni: svojstvo u kojem su okrivljenici djelovali (pripadnici tzv. Milicije RSK), prostor na kojem su djelovali (područje Ravnih Kotara), vremensko razdoblje u kojem su djelovali (1992. godina). Jedina razlika činjeničnog opisa kaznenog djela iz pravomoćne presude i činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice jest ishod djelovanja okrivljenih. U presudi je navedeno da su ubili petero civila te ranili jednu civilnu osobu, dok iz optužnice proizlazi da su zlostavljali civile nanijevši im tjelesne ozljede.

Prema stavu Županijskog suda u Splitu, bez obzira na navedene razlike u ponašanju okrivljenih, imajući u vidu kazneno djelo za koje su pravomoćno osuđeni i kazneno djelo za koje je podignuta optužnica, radi se o istim kaznenim djelima. Obrazlažući ovakav stav, sud je naveo kako je za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH alternativno navedeno više radnji počinjenja, pa se ono može počiniti usmrćivanjem, teškim tjelesnim ozljeđivanjem, teškim narušavanjem zdravlja ljudi,… Kazneno djelo egzistira i ako je poduzeta i samo jedna od navedenih radnji, ali i ako se počini više radnji navedenih u čl. 120. st. 1. OKZ RH. Međutim, počinjenje više zabranjenih radnji čija je posljedica smrt civila, a potom počinjenje više zabranjenih radnji čija je posljedica teško tjelesno ozljeđivanje civila, ne tvori stjecaj više kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Radi se o jednom kaznenom djelu, tzv. prividnom stjecaju po osnovi alternativiteta. Zbog toga je zaključeno kako su okrivljeni Baljak i Ivanišević optuženi za kazneno djelo za koje su već pravomoćno osuđeni. Kako nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen, odnosno za koje je donesena pravomoćna sudska presuda, postupak protiv njih je obustavljen.

Protiv ovakvog rješenja žalio se državni odvjetnik, smatrajući ga nezakonitim, no njegovu žalbu VSRH ocijenio je neosnovanom.

VSRH je u svom rješenju istaknuo kako je cjelokupan kontekst inkriminacije iz pravomoćne presude smješten u istom prostoru, u istom vremenskom razdoblju, a optuženici su postupali u istom svojstvu i sa istim ciljem kao i u predmetnoj optužnici. Razlika je samo u identitetu oštećenika i nastalim  posljedicama.

U konkretnom slučaju riječ je o kaznenom djelu ratnog zločina protiv civila gdje je zaštićen objekt civilno stanovništvo. Broj žrtava pojedinog ratnog zločina nije od utjecaja na broj kaznenih djela koje počini dotični počinitelj. Zločin je moguće počiniti i ako se ugrozi samo jedna žrtva, no broj žrtava može biti i neograničen. Kriminalna količina za koju su osuđeni Baljak i Ivanišević nadmašuje količinu koja im je novom optužnicom stavljena na teret. U vidu treba imati da im je pravomoćnom presudom odmjerena maksimalna kazna zatvora.

Činjenica da je riječ o različitim oštećenicima ne eliminira mogućnost i nužnost konstrukcije produljenog kaznenog djela. Tek ukoliko bi kriminalna količina za koju su osuđeni i kazna na koju su osuđeni bila značajno ispod kriminalne količine za koje im se ponovno sudi i kazne koja bi ih mogla sustići u ponovnom suđenju, konstrukcija produljenog kaznenog djela ne bi se mogla uspostaviti.

Zločin u Lori

Prethodni postupak: Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Hrvatske br. I Kž-259/03, od 25. ožujka 2004. godine, ukinuta je oslobađajuća presuda donijeta u ranijem postupku, prvenstveno radi nepotpunog utvrđenih činjenica. Ovim Rješenjem Vrhovni sud RH-a naložio je, da se ponovljeni postupak provede pred potpuno izmjenjenim Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Splitu, koje je trebalo ponovno izvesti sve dokaze sa prvoga suđenja, te saslušati svjedoke iz SiCG-a i BiH-a, koji nisu saslušani na prvomu suđenju.

Pred Županijskim sudom u Splitu, završen je ponovljeni prvostupanjski postupak protiv osmorice optuženika, pripadnika Vojne policije Hrvatske vojske, za kazneno djelo ratnoga zločina nad civilima u Vojno-istražnom centru Lora. Prvostupanjska, osuđujuća, presuda na kazne zatvora od 6- 8 godina donesena je 2. ožujka 2006. godine. Presuda je potvrđena od VSRH te postala pravomoćnom 6. veljače 2007. godine. Ponovljeni postupak je proveden u odsutnosti optuženih Tomislava Duića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića i Emilia Bungura, koji su se nalazili u bijegu.

Dana 29. prosinca 2009. godine proveden je obnovljeni postupak protiv Josipa Bikića, ranije u odsutnosti pravomoćno osuđenog na 6 godina zatvora. U obnovljenom postupku izrečena mu je kazna u trajanju od 4 godine.

Dana 14. svibnja 2012. proveden je obnovljeni postupak protiv Miljenka Bajića, ranije u odsutnosti osuđenog na 6 godina zatvora. U obnovljenom postupku izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva iz Splita, broj KTO 131/02 od 25. ožujka 2002. godine, tereti optužene pripadnike 72. bojne Vojne policije HV-e da su, u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu – Tomislav Duić kao zapovjednik, Tonči Vrkić kao njegov zamjenik; Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, kao pripadnici interventne grupe – voda, te Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić kao stražari, zajedno sa do sada neidentificiranim osobama, bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih ososba, uglavnom srpske nacionalnosti, zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv RH. Pri tome su vrijeđali njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavali ih, fizički i psihički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj K-DO-131/01 od 25. ožujka 2002. možete pogledati ovdje.

O izmjeni optužnice od 13. veljače 2006. možete pročitati ovdje.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Ponovljeni postupak:

Pred Vijećem za ratne zločine u sastavu Spomenka Tonković (predsjednica), Ljiljana Stipišić (članica) i Damir Primorac (član), optužnicu zastupa Michelle Squiccimarro, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Splita.

Postupak je trajao od 20. rujna 2005. do 2. ožujka 2006. godine.

U pridruženim dokumentima su detaljni izvještaji s rasprava.

L Opći podaci.doc

L 12.-15. rujna 2005.doc

L 19-23. rujna 2005.doc

L 26-30. rujna 2005.doc

L 24.-27. listopad 2005.doc

L 7-11.studeni 2005.doc

L 21.-22. studeni 2005.doc

L 23.- 25. studeni 2005.doc

L 17. do 19.1.06..doc

L 9. 02. 2006.doc

L 20 – 22.02. 2006..doc

L 27-28.veljače 2006.doc

U pridruženom dokumentu je sažeti prikaz suđenja i rasprava.

Sazetak izvjestaja s rasprava.doc

Nakon predaje optuženog Josipa Bikića pravosudnim tijelima RH, obnovljeni postupak protiv ovoga optuženika vođen je pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sudac Neven Cambij, predsjednik Vijeća, sutkinja Marija Majić, članica Vijeća te sudac Davor Svalina, član Vijeća.

Optužnicu je zastupao Michele Squiccimarro, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Splitu.

Optuženog Bikića branio je odvjetnik Željko Gulišija.

Izvještaj sa glavne rasprave u obnovljenom postupku protiv okr. Josipa Bikića možete pročitati ovdje.

Dana 25. rujna 2010. u zaseoku Bajići, odakle potječe, u zaleđu Omiša, nakon šestogodišnjeg bijega pronađen je Miljenko Bajić. Priveden je u splitski zatvor. Obobrena mu je obnova postupka.

Obnovljeni postupak proveden je 14. svibnja 2012. godine. Nakon provedenog obnovljenog postupka ostaljena je na snazi ranija osuđujuća presuda, osim u dijelu koji se odnosi na kaznenu sankciju, pa je Bajiću izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci, što je bio prijedlog županijskog državnog odvjetništva. Ranije je bio osuđen na 6 godina zatvora.

Izvještaj sa glavne rasprave u obnovljenom postupku protiv okr. Miljenka Bajića možete pročitati ovdje.

 

IZJAVE ZA JAVNOST

Izjava povodom praćenja suđenja za zločin u «Lori» od 20. prosinca 2005.

Član Vijeća sudac Damir Primorac, je po zapisima promatrača, dana 23. studenoga 2005. godine, u više navrata, neverbalno komunicirao prema braniteljima/cama, što nije uobičajeno u sudskom procesu jer se može interpretirati na različite načine. Smatramo da je formulacija: « Mogla bi se staviti primjedba na objektivnost člana Vijeća Damira Primorca ….»ishitrena. U analizi s ključnim nalazima s praćenja suđenja, koji smo nedavno objavili, nismo na takav način interpretirali zabilježeno ponašanje. Stoga smo, uz ispriku sucu g. Damiru Primorcu izmijenili interpretaciju na Web stranici, i dalje, upozoravajući na ponašanje koje smo uočili. Ovaj primjer pokazuje koliko bi važno bilo da sudski procesi za ratne zločine budu popraćeni i video zapisima.

Ocjena monitora 9. studenoga 05.doc

 

PRESUDE

Presudom sudskog vijeća Županijskog suda u Splitu, pod predsjedanjem suca Slavka Lozine, 20. studenog 2002. sva osmorica optuženika oslobođena su optužbe.

Navedenu presudu možete vidjeti ovdje.

Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Hrvatske br. I Kž-259/03, od 25. ožujka 2004. godine, ukinuta je oslobađajuća presuda i predmet je vraćen na ponovni postupak.

Dana 2. ožujka 2006. godine, Predsjednica Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu, sutkinja Spomenka Tonković, objavila je presudu, kojom su optuženici Tomislav Duić, Tonči Vrkić, Davor Banić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Emilio Bungur, Ante Godić i Anđelko Botić, proglašeni krivima i nepravomoćno osuđeni na kazne zatvora od 6 do 8 godina, i produžen im je pritvor, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civila, počinjeno u Vojno-istražnom centru «Lora» u Splitu od 12. lipnja do rujna 1992. godine.

Opt. Tomislav Duić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina Opt. Tonči Vrkić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina Opt. Davor Banić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina Opt. Miljenko Bajić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina

Opt. Josip Bikić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina

Opt. Emilio Bungur osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina Opt. Ante Gudić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina

Opt. Anđelko Botić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina

Presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu od 02. ožujka 2006. godine možete pogledati ovdje:

– prvi dio, stranice 1-40 (pdf 2,86 MB)

– drugi dio, stranice 41-80 (pdf 2,93 MB)

Dana 17. svibnja 2006. pokrenut je žalbeni postupak pred Vrhovnim sudom RH.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 6. veljače 2007. godine donio presudu i rješenje kojim se odbijaju žalbe opt. Tomislava Duića, Tončija Vrkića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Davora Banića, Emilia Bungura, Ante Gudića i Anđelka Botića, te državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja. Odbacuje se žalba Anite Bikić, supruge opt. Josipa Bikića kao nepravodobna.

Odluku VSRH od 06. veljače 2007. možete pogledati ovdje.

Nakon predaje Josipa Bikića, koji je u odsutnosti pravomoćno osuđen na 6 godina zatvora, u odnosu na njega obnovljen je postupak.

Dana 29. prosinca 2009. provedena je glavna rasprava i objavljena je presuda. Ranija presuda je ukinuta u dijelu odluke o kazni te je okr. Bikiću izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 godine.

Presudu od 29. prosinca 2009. pogledajte ovdje.

Miljenko Bajić uhićen je u rujnu 2010. godine. Odobrena mu je obnova postupka. Nakon provedenog obnovljenog postupka ranija presuda ostala je na snazi, s tim što je kazna umanjena. Novom presudom osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG KAZNENOG POSTUPKA

Ponovljeni kazneni postupak protiv optuženika Tomislava Duića, Tonča Vrkića, Davora Banića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Emilia Bungura, Ante Gudića i Anđelka Botića za ratni zločin protiv civila počinjen u Vojnom zatvoru Lori 1992. godine proveden je profesionalno i korektno. Manjkavost izmijenjene optužnice je u tomu što nije dostatno specificirala koje se inkriminacije stavljaju točno određenom optuženiku na teret.

Javnost suđenja je bila osigurana, atmosfera i sigurnost u sudnici je za svjedoke i optuženike bila zadovoljavajuća. Suradnja pravosuđa i policije RH, Srbije i Bosne i Hercegovine radi dovođenja svjedoka iz Srbije i Bosne i Hercegovine dobro je funkcionirala i predstavlja iskorak u novu praksu sudovanja za ratne zločine u Republici Hrvatskoj koja pogoduje utvrđivanju materijalne istine i ostvarivanju pravde za žrtve.

Međutim, svjedoci iz Hrvatske, koji su svjedočili u prilog optužbe, nisu svjedočili slobodno i iskazivali su strah radi pritisaka izvan sudnice. Jedan nije pristupio svjedočenju a jedan je tražio status zaštićenoga svjedoka. U budućnosti će hrvatsko pravosuđe u procesima za ratne zločine morati unaprijediti praksu podrške i, ako je to potrebno, zaštite svjedocima koji žive u Hrvatskoj.

Ovaj je sudski proces obilježen ponašanjem nekih branitelja i braniteljica koji su načinom ispitivanja i komentarima napadali dostojanstvo svjedoka kao osoba. Svoje su političke stavove i prosudbe iznosili u sudnici i stavljali ih iznad vrijednosti zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom čime nisu pridonosili obrani svojih branjenika.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA PROTIV OPT. JOSIPA BIKIĆA

Obnovljeni postupak protiv ranije pravomoćno osuđenog Josipa Bikića, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu provelo je na samo jednom ročištu glavne rasprave. Dokazi zapravo nisu izvođeni, već je, uz suglasnost stranaka, samo zapisnički konstatirano njihovo čitanje.

Propuste u provođenju glavne rasprave nismo uočili.

U obnovljenom postupku optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 godine, umjesto ranije izrečenih 6 godina. Prenisko odmjerena kazna u prethodnom postupku te novoutvrđene olakotne okolnosti rezultirali su izricanjem kazne u trajanju kraćem od minimuma propisanog za predmetno kazneno djelo.

Teške posljedice optuženikova ponašanja (smrt dvije osobe), unatoč dobrovoljnoj predaji, priznanju i kajanju, ne opravdavaju izricanje kazne ispod minimuma propisanog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Obrazloženje

Po zahtjevu osuđenika Josipa Bikića, koji se u studenom 2008. predao hrvatskim vlastima, rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Splitu br. Kv-398/09 od 05. listopada 2009. dopuštena je obnova kaznenog postupka te je predmet vraćen u fazu glavne rasprave.

Prvotno su osmorica optuženika (Tomislav Duić, Tonči Vrkić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić) u studenom 2002. presudom Sudskog vijeća Županijskog suda u Splitu, pod predsjedanjem suca Slavka Lozine, oslobođeni krivnje da su u Vojnoistražnom centru “Lora” zatočene civile zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, sve do usmrćenja dvojice civila, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Nakon što je VSRH u ožujku 2004. ukinuo oslobađajuću presudu i naložio ponavljanje postupka pred potpuno izmijenjenim vijećem prvostupanjskoga suda, u ponovljenom su postupku svi okrivljenici 02. ožujka 2006. proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 6 do 8 godina.[1]

Navedenu presudu VSRH u cijelosti je potvrdio u veljači 2007.

Nakon što se 18. studenoga 2008. dragovoljno predao i stupio na izdržavanje kazne, po branitelju je podnio zahtjev za obnovom postupka, u kojem je naveo da je postupak vođen u njegovoj odsutnosti, da nije znao za postojanje pravomoćne presude te da se po saznanju odmah predao tijelima progona.

U obnovljenom postupku u potpunosti je priznao počinjenje djela, kako mu je optužnicom stavljeno na teret. Iskoristio je zakonsko pravo da obranu više ne daje niti odgovara na eventualna pitanja.[2]

Nakon provedenog dokaznog postupka 29. prosinca 2009. objavljena je presuda kojom je pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu br. K-93/04 od 28. veljače i 02. ožujka 2006., u cijelosti potvrđena presudom i rješenjem VSRH br. I Kž-456/06-13 od 06. veljače 2007., stavljena van snage u dijelu koji se odnosi na odluku o kaznenoj sankciji za opt. Bikića, pa mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 godine.

Sud je odluku o smanjenju kazne obrazložio bitno drugačijim činjeničnim stanjem koje se odnosi na postojanje olakotnih okolnosti na strani optuženika, u odnosu na stanje koje je u tom dijelu bilo utvrđeno u prethodnom postupku. Kao takve, u obnovljenom su postupku cijenjene optuženikova dobrovoljna predaja i odlazak na izdržavanje zatvorske kazne, priznanje počinjenog kaznenog djela te iskreno kajanje i žaljenje. Nadalje je navedeno da se po stajalištu hrvatskih sudova, a još više MKSJ, priznanje počinjenja osobito cijeni kao olakotna okolnost koja ima bitan utjecaj na izbor vrste i mjere kazne, kao i kasnije na eventualnu odluku o uvjetnom otpustu.

Prema informacijama kojima raspolažemo, na presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu od 29. prosinca 2009. nisu ulagane žalbe, pa je ona protekom roka za žalbu postala pravomoćna.


[1] Opt. Bikiću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 6 godina. Dokazano je da je kao pripadnik 72. bojne VP, zajedno sa ostalim okrivljenicima, sudjelovao u premlaćivanju Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, koji su uslijed zadobivenih ozljeda preminuli. Opt. Bikić bio je u bijegu pa mu je suđeno u odsutnosti, kao i optuženicima Tomislavu Duiću, Miljenku Bajiću i Emiliju Bunguru.

[2] Optuženik je ranije obranu iznio samo jednom pred istražnim sucem Županijskog suda u Splitu. Tada je naveo da je bio u sastavu 72. bojne VP te da bi intervenirao ukoliko bi pripadnici HV-a remetili javni red i mir, da dopušta mogućnost da je nekoliko puta izgrednike doveo do kapije zatvora, no da u dvorište zatvora i sam zatvor nikada nije ulazio i da nema saznanja o postojanju nekakvog bloka “C”. U ostalom dijelu obrane negirao je da je ikada ikoga zlostavljao u zatvoru.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON OBNOVLJENOG POSTUPKA PROTIV OPT. MILJENKA BAJIĆA

Nakon šest godina provedenih u bijegu, u rujnu 2010. godine uhićen je Miljenko Bajić, koji je presudom Županijskog suda u Splitu od 2. ožujka 2006. godine, potvrđenom od strane VSRH 7. veljače 2007. godine, u odsutnosti osuđen na kaznu zatvora od šest godina jer je 14. lipnja 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu sudjelovao u premlaćivanju dvojice muškaraca koji su od zadobivenih ozljeda preminuli.

Nakon uhićenja Bajiću je odobrena obnova postupka. Glavna rasprava u obnovljenom postupku provedena je 14. svibnja 2012. godine. Istog dana Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu donijelo je presudu kojom je ostavljena na snazi ranija osuđujuća presuda, osim u dijelu koji se odnosi na kaznenu sankciju, pa je Bajiću izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci, što je bio prijedlog tužiteljstva.

Obrazloženje

VSRH je u ožujku 2004. ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu iz 2002. godine kojom su okrivljeni pripadnici Vojne policije Hrvatske vojske oslobođeni optužbe da su u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Ponovljeni prvostupanjski postupak, održan pred potpuno izmijenjenim Vijećem, okončan je objavom presude kojom su svi okrivljeni vojni policajci: Tomislav Dujić, Tonči Vrkić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić, proglašeni krivima zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja, mučenja i tjelesnog kažnjavanja zatočenih civila, što je prouzročilo smrt dvojice civila: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 6 do 8 godina. Ponovljeni postupak je proveden u odsutnosti četvorice okrivljenika: Tomislava Duića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića i Emilia Bungura, koji su bili u bijegu.

Nakon uhićenja 2010. godine Miljenko Bajić je podnio zahtjev za obnovu kaznenog postupka. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu udovoljilo je Bajićevom zahtjevu. U obnovljenom postupku, provedenom na jednom ročištu glavne rasprave, izvedeni su brojni dokazi koji su provedeni i u prijašnjem postupku. Sadržaj samih dokaza nije pročitan, no uz suglasnost stranaka u zapisnik je konstatirano da su dokazi pročitani. Kao novi dokaz pročitana je pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu donesena krajem 2009. godine u obnovljenom postupku protiv Josipa Bikića, koji se prethodno dobrovoljno predao vlastima. U tom je postupku Bikić priznao da je, zajedno sa Bajićem i ostalim okrivljenicima, sudjelovao u premlaćivanju Nenada Kneževića i Gojka Bulovića.[1]

Okrivljeni Miljenko Bajić porekao je počinjene radnji koje su mu, kao i Bikiću, stavljene na teret. Izjavio je da se ne osjeća krivim. U svojoj obrani izrazio je žaljenje zbog smrti Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, no rekao je da on s njihovim stradavanjem nema veze.

Sudsko vijeće nije smatralo da su u obnovljenom postupku činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude temeljem kojih je utvrđena krivnja Miljenka Bajića dovedena u pitanje pa je u odnosu na krivnju Miljenka Bajića presuda ostala na pravnoj snazi. No Vijeće je utvrdilo postojanje novih okolnosti, koje su, po stavu vijeća, imale utjecaj na odmjeravanje kazne. Tako je navedeno da se Bajić nakon dugogodišnjeg bijega ipak izložio uhićenju, da se tijekom postupka primjereno ponašao, da je iskazao iskreno žaljenje zbog smrtnog stradavanja Nenada Kneževića i Gojka Bulovića. Olakotnim okolnostima pri odmjeravanju kazne Vijeće je cijenilo i što je Bajić brižan otac troje djece, što svoju mirovinu u cijelosti ostavlja djeci iz prvog braka, dok je osmogodišnje dijete iz drugog braka bio prinuđen napustiti zbog bijega, što je u vrijeme počinjena djela bio mlad, što je bio i sudionik Domovinskog rata i, kao takav, izložen stradanju. Cijeneći sve navedene okolnosti vijeće je stavilo izvan snage pravomoćnu presudu u dijelu odluke o kaznenoj sankciji te je Bajiću izreklo kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci.

Imajući u vidu činjenicu da je okrivljeni Bajić, zajedno sa ostalim okrivljenicima, svojim radnjama prouzročio teške posljedice – smrt dvije civilne osobe, izricanje kazne ispod minimuma propisanog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (5 godina) smatramo spornim.


[1] U obnovljenom postupku Bikić je proglašen krivim, a umjesto ranijih 6 godina izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine.

 

Zločin u Berku

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske djelomično je prihvatilo žalbu opt. Stevana Perića te je preinačilo presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni (Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru izreklo mu je 24. prosinca 2007. godine kaznu zatvora u trajanju od 4 godine) pa ga je za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog u Berku, osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je 05. travnja 2006. godine podnijelo optužnicu broj K-DO-42/01 protiv 35 osoba zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva na štetu mještana Berka.

Navedenu optužnicu možete vidjeti ovdje.

Izvanraspravno Vijeće Županijskog suda u Vukovaru je odlučilo da se postupak protiv Slobodana Vučetića, Petra Gunja, Mirka Vujića i Stevana Perića izdvoji i posebno dovrši. S tim u svezi ŽDO je 08. rujna 2006. prilagodilo optužnicu.

Navedeni se terete da su, zajedno sa ostalim optuženicima, od 02. rujna 1991. do kraja 1992. godine u Berku, sa većinskim hrvatskim stanovništvom, nakon okupacije sela od tzv. JNA i paravojnih formacija, prihvatili okupacijsku vlast i osnovali tzv. Štab teritorijalne obrane, kao organ mjesne vlasti, te su u zajedničkom cilju da područje Berka učine srpskim etničkim područjem, preostali dio nesrpskog stanovništva ubijali, protupravno odvodili u logor, mučili i nečovječno postupali prema njemu, primjenjivali mjere zastrašivanja, tjerali na prisilan rad, pljačkali imovinu stanovništva, protuzakonito prisvajali i uništavali imovinu civilnog stanovništva, te su zbog toga gotovo sve hrvatske obitelji morale napustiti svoje kuće i prijeći na slobodni dio Republike Hrvatske.

Prilagođenu optužnicu od 08. rujna 2006. možete pogledati ovdje.

Naknadno je, na glavnoj raspravi 22. prosinca 2006. godine, zbog raspravne nesposobnosti uslijed bolesti, razdvojen postupak u odnosu na opt. Mirka Vujića.

ŽDO u Vukovaru je svojim podneskom od 19. studenoga 2007. godine odustalo od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja te je izmijenilo optužbu u odnosu na optuženog Perića. Izmijenjenu optužnicu protiv opt. Stevana Perića možete vidjeti ovdje.

Nakon što je ŽDO u Vukovaru dopisom od 22. prosinca 2008. godine izmijenilo optužnicu, na način da 12-oricu optuženika (Dragana Erora, Đuru Krošnjara, Stevana Vučetića, Milana Kneževića, Milosava Jovanovića, Ranka Mirilovića, Žarka Kajganića, Željka Erora, Nikolu Erora, Stevana Gledića, Milu Krošnjara i Dragana Tepšića) tereti za kazneno djelo oružane pobune, Sud je, sukladno Zakonu o općem oprostu, rješenjem od 20. veljače 2009. godine obustavio kazneni postupak u odnosu na njih.

U odnosu na preostalih 19 optuženika optužnica je također precizirana, no oni se i dalje terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BERAK izvještaji s rasprava.doc

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru u sastavu: Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, Branka Ratkajec-Čović, članica Vijeća, Željko Marin, član Vijeća. Optužnicu zastupa Zdravko Babić, zamjenik ŽDO-a u Vukovaru.

Branitelj opt. Perića je odvjetnik Tomislav Filaković.

Popis imena žrtava moguće je vidjeti u pridruženom dokumentu pod nazivom BERAK izvještaji s rasprava.doc.

Na raspravi 22. prosinca 2006. g. Vijeće je donijelo rješenje prema kojemu je, zbog bolesti, razdvojen kazneni postupak protiv opt. Mirka Vujića u odnosu na postupak protiv optuženih Vučetića, Gunja i Perića.

Promatrači Centra za mir, nenasilje i ljudska prava nisu prisustvovali raspravi 14. svibnja 2007. godine. Stoga nemamo izvještaj sa te rasprave.

ŽDO je podneskom od 19. studenog 2007. godine odustalo od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja.

PRESUDA

Dana 24. prosinca 2007. godine predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavio je presudu kojom je opt. Stevan Perić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru K-48/06 od 24. prosinca 2007. pogledajte ovdje.

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske (javna sjednica održana dana 05. studenog 2008. godine) djelomično je prihvatilo žalbu opt. Stevana Perića te je preinačilo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru pa ga je osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2008. godine pogledajteovdje (PDF, 775 KB).

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje

Glavna rasprava, koja je nakon razdvajanja postupka vođena u procesu protiv četvorice (od ukupno 35) optuženika, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Berku, trajala je od rujna 2006. do prosinca 2007. godine. Zbog procesne nesposobnosti razdvojen je postupak u odnosu na opt. Mirka Vujića. Državno odvjetništvo je tijekom postupka odustalo od optužnice protiv Slobodana Vučetića i Petra Gunja te je postupak protiv njih obustavljen.

U prosincu 2007. godine opt. Stevan Perić nepravomoćnom je presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Sud je utvrdio, da je Stevan Perić, tada maloljetan, počinio konkretne radnje zlostavljanja zatočenih civila, no, smatrao je, da optužba nije dokazala navode optužnice prema kojima je opt. Perić bio uključen u planiranje etničkog čišćenja Berka, formiranja logora, ubijanja i protjerivanja nesrpskog stanovništva. Sud je cijenio činjenicu da je u vrijeme izvršenja djela okrivljeni imao nepunih 17 godina, tj. kao olakotnu okolnost uzeo je mladost, nezrelost i nepromišljenost optuženika te njegovu neosuđivanost. Također, Sud je olakotnom okolnošću ocijenio i činjenicu što je kao stražar u logoru u određenim prilikama bio “dobar” prema zatočenicima (tu okolnost navelo je nekoliko svjedoka), a u pogledu pobuda i osobnih prilika optuženika navedeno je da su i optuženikovi otac i brat također bili stražari u logoru.

Mislimo da je ovaj postupak očiti primjer postupka u kojemu je bilo nužno preotvoriti istragu protiv okrivljenika dostupnih pravosuđu RH, a tek potom, u zavisnosti od rezultata istrage, podići optužnicu, ili odustati od kaznenog progona.

Faza glavne rasprave nije, i ne bi smjela biti, dio postupka u kojemu se “provodi” istraga. U protivnom žrtve zločina su dodatno povrijeđene, i, kao i okrivljenici, samo mogu biti nezadovoljni površnošću rada pravosudnih tijela Republike Hrvatske, dok počinitelji zločina ostaju izvan “ruku pravde”. Društvo u cjelini opetovano “prima poruku” koja dugoročno i dalekosežno “signalizira” da nije uspostavljena pravna sigurnost građana, niti uvjeti za održivi mir – odnosno da se pravdu nakon rata ne uspjeva postići u ključnom “mediju” pravne države – u sudskim procesima.

Također, pitanje je kako je optužnica, u kojoj se od 35-orice optuženika 16-orica ne terete za ijednu konkretnu radnju, postala pravomoćna. Nije nam pozato jesu li branitelji optuženika ulagali prigovore na optužnicu, ali i u slučaju kada obrana nije uložila prigovor, Sud ju je ovlašten ispitivati te eventualno vratiti tužitelju radi otklanjanja uočenih nedostataka. U ovome postupku, takvu procjenu Suda, nažalost, nismo zabilježili.

U tijeku glavne rasprave svjedoci, koji su evidentno oštećeni kaznenim djelom (čak i po izreci presude), uopće nisu upozoravani o pravu postavljanja imovinskopravnog zahtjeva, niti im je na bilo koji način ukazano da u postupku imaju položaj oštećenika.

Po našem mišljnju su svjedoci u ovome postupku, koji su u ratnim događajima pretrpjeli teške traume i kojima su ubijeni članovi obitelji trebali imati stručnu psihološku pomoć, osim podrške koju su dobili od volonterske službe za podršku svjedocima.

Obrazloženje

Sam zastupnik optužbe je u svom završnom govoru istaknuo teškoće s kojima se suočavao ovaj postupak: da je istraga vođena još 90-ih godina, da je vođena protiv velikog broja okrivljenika (njih 53), da su svjedoci, velikom većinom prognanici, ispitivani na sudovima u Rijeci, Puli, Zagrebu, Osijeku, te da je prava istraga “provedena” tek sada, na glavnoj raspravi.

Unatoč tomu, Županijsko državno odvjetništvo odlučilo je, 15 godina od počinjenja zločina, podignuti optužnicu protiv 35 osoba na temelju ranije provedene a, očito, nedovoljno kvalitetne istrage. Zastupnik optužbe je istakao da su ŽDO i Sud “bili prisiljeni provesti istragu na glavnoj raspravi”. Naime, rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnoj raspravi je odustanak tužitelja od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja te značajna izmjena optužnice protiv opt. Perića (konkretne radnje koje mu se stavljaju na teret su gotovo u potpunosti izmijenjene).

Optužnicom se 16-oricu optuženika ne tereti niti jednom konkretnom radnjom (među njima je i opt. Vujić), spominju se samo u “preambuli” činjeničnog opisa optužnice, osnovanost takve optužnice je upitna, a optužnica je unatoč tome postala pravomoćna. Nije nam poznato jesu li obrane optuženika prigovarale takvoj optužnici, no i sam Sud je (izvanraspravno vijeće na zahtjev predsjednika vijeća pred kojim se treba održati glavna rasprava) ovlašten odlučiti o svakom pitanju o kojemu se rješava na temelju prigovora.

Okrivljenik za teško kazneno djelo (do odustanka od optužbe opt. Gunja se teretilo da su on i još tri osobe ubili Ljubicu i Tunicu Garvanović i Anu Magić, te njihova tijela isjekli, bacili u bunar, a potom u bunar bacili bombu) se branio sa slobode, iako bi, ukoliko osnovana sumnja da je optuženik to djelo doista počinio, težina navedenog djela trebala biti dovoljan razlog za određivanja pritvora po čl. 102. st. 1. t. 4. (posebno teške okolnosti djela).

Nekoliko svjedoka je izjavilo da ih je dan, ili nekoliko dana, prije rasprave posjetio djelatnik policije, zbog čega je obrana podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, jer smatra da su policijski djelatnici posjećivali svjedoke s ciljem “osvježivanja pamćenja”.

Mnogi svjedoci, koji su prema optužnici, a neki i prema izreci presude (Marica Mitrović, Tadija Mrkonjić, Zlata Latković, Petar i Marija Penavić), oštećeni kaznenim djelom, na glavnoj raspravi uopće nisu upitivani postavljaju li imovinsko-pravni zahtjev, niti je na bilo koji način konstatirano da imaju status oštećenika.

Također smatramo da je Sud, nakon što je tužitelj odustao od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja u fazi glavne rasprave, umjesto rješenja o obustavi postupka trebao razdvojiti postupak u odnosu na opt. Perića, i u odnosu na Vučetića i Gunja donijeti presudu kojom se optužba odbija. Naime, postupak se može obustaviti jedino ukoliko je tužitelj odustao od optužbe prije započinjanja glavne rasprave. Kako to ovdje nije bio slučaj, Sud je trebao postupiti kako je to naprijed navedeno. Položaj Vučetića i Gunja bi sa pravomoćnom odbijajućom presudom bio nešto povoljniji, ukoliko bi u obzir eventualno došla obnova postupka.

Usprkos radu volontera (iz Udruge za podršku žrtvama/svjedocima u sudskim postupcima koja djeluje pri Županijskom sudu u Vukovaru) koji su bili na usluzi svjedocima, svjedoci u ovome postupku, koji su u ratnim događajima pretrpjeli teške traume i kojima su ubijeni članovi obitelji, često su bili nervozni i dekoncentrirani. Rad volontera je pohvalan i služi za primjer ostalim sudovima u Republici Hrvatskoj. Međutim, u ovome postupku je bilo vidljivo da je, osim spomenutog rada volontera, potrebno pronaći i mehanizme kojima bi se svjedocima koji su u teškom psihičkom stanju pružila i psihološka pomoć.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Centar za suočavanje s prošlošću “Documenta”, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz postupka

IZMJENA OPTUŽBE TE RJEŠENJE O OBUSTAVI POSTUPKA U ODNOSU NA NEKE OKRIVLJENIKE SA PRVOTNE OPTUŽNICE

Nakon što je početkom 2009. godine ŽDO u Vukovaru izmijenilo prvotnu optužnicu, na način da je 12-orici optuženika (Draganu Eroru, Đuri Krošnjaru, Stevanu Vučetiću, Milanu Kneževiću, Milosavu Jovanoviću, Ranku Miriloviću, Žarku Kajganiću, Željku Eroru, Nikoli Eroru, Stevanu Glediću, Mili Krošnjaru i Draganu Tepšiću) na teret stavilo počinjenje kaznenog djela oružane pobune (do tada su se teretili za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva), Županijski sud u Vukovaru je Rješenjem br. K-26/06, od 20. veljače 2009. godine, sukladno Zakonu o općem oprostu, obustavio kazneni postupak u odnosu na navedene optuženike.

Rješenje o obustavi možete pogledati ovdje.

Zločin u Kruševu

Treći (drugi ponovljeni) postupak protiv Milana Jurjevića i Davora Tošića, optuženih za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zadru kojom se optuženike oslobađa optužbe objavljena je 8. lipnja 2011. godine.

Žalbeno vijeće VSRH 16. studenog 2011. odbilo je žalbu državnog odvjetništva i potvrdilo prvostupanjsku presudu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti optužene Milana Jurjevića i Davora Tošića da su 19. prosinca 1991. godine, u mjestu Kruševo, kao pripadnici IV lake obrovačke brigade, vojske tzv. RSK-a projektilima iz vatrenoga oružja lišili života civila, Hrvata Milu Brkića – Kuzmana, rođenoga 1911. godine, koji nije pružao nikakav otpor, na način da je II – opt. Davor Tošić iz pištolja ispalio više metaka, a kada je ranjeni oštećenik pao na zemlju, I – opt. Milan Jurjević je iz svoje poluautomatske puške ispalio još tri projektila u Milu Brkića, od čega je ovaj umro. Nakon toga optuženici su otišli kamionom, ostavivši tijelo na mjestu zločina.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Zadru broj KT-266/97 od 18. lipnja 1997. pogledajte ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-44/07

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Enka Moković, predsjednica Vijeća; sudac Boris Babić, član Vijeća; sutkinja Dijana Grancarić, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Zadru broj KT-266/97 od 18. lipnja 1997.

Zastupnik optužbe: Radovan Marjanović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civlnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Milan Jurjević (nalazio se u pritvoru 26. svibnja do 01. prosinca 1997.) i Davor Tošić (u bijegu, sudi mu se u odsutnosti)

Branitelji: Ivica Ivanić, odvjetnik iz Zadra, branitelj I-optuženog Milana Jurjavića; Rikardo Perković, odvjetnik iz Zadra, branitelj II-optuženog Davora Tošića

Žrtva – ubijen: Mile Brkić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Podatke i izvještaje sa ponovljenog suđenja (održanog 2005. godine) možete vidjeti ovdje.

Treća (druga ponovljena) glavna rasprava započela je u svibnju 2010.

KRUSEVO izvjestaji s treceg sudjenja

PRESUDE

Županijski sud u Zadru 01. prosinca 1997. oslobodio je optuženike optužbe.

VSRH je 13. rujna 2000. godine ukinuo oslobađajuću presudu Županijskog suda u Zadru. Rješenje VSRH možete pogladati ovdje.

Nakon provedenog ponovnog suđenja, optuženici su presudom Županijskog suda u Zadru 15. rujna 2005. godine proglašeni krivima za kazneno djelo ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH-a. Prvooptuženi Milan Jurjević osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri, a drugooptuženi Davor Tošić u trajanju od petnaest godina.

Vrhovni sud je 14. ožujka 2007. godine donio rješenje kojim su prihvaćene žalbe optuženih Milana Jurjevića i Davora Tošića te je ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Županijskom sudu u Zadru na ponovno suđenje. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zadru kojom se optuženike oslobađa optužbe objavljena je 8. lipnja 2011. godine.

Presudu pogledajte ovdje.

Žalbeno vijeće VSRH 16. studenog 2011. odbilo je žalbu državnog odvjetništva i potvrdilo prvostupanjsku presudu. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Zločin u Bjelovaru

Postupak protiv Luke Markešića, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića, za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv ranih zarobljenika (čl. 122. OKZ RH u vezi s čl. 22. OKZ RH) i kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. OKZ RH u svezi s čl. 22. OKZ RH).

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-57/01 od 25. rujna 2001., izmjenjenom podneskom ŽDO u Varaždinu K-DO-27/04 od 23. veljače 2005. i na glavnoj raspravi 27. studenoga 2007. optuženicima se stavlja na teret da su pomogli nepoznatim osobama u počinjenju kaznenog djela ratnog zločina prema ratnim zarobljenicima i kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu.

Prvotnom optužnicom, i nakon prve izmjene, optuženici su terećeni da su kazneno djelo počinili s namjerom i prema prethodnom dogovoru, dakle kao supočinitelji. Izmjenom od 27. studenoga 2007. djelomično je izmijenjen činjenični, ali i zakonski opis optužnice, pa ih se tereti da su pomogli nepoznatim osobama u počinjenju kaznenog djela ratnog zločina prema ratnim zarobljenicima i kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu.

Optužnicu ŽDO u Bjelovaru broj K-DO-57/01 od 25. rujna 2001. pogledajte ovdje, izmjenu od 23. veljače 2005. ovdje, a od 27. studenoga 2007. ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Varaždinu

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine:

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-57/01 od 25. rujna 2001., izmjenjena podneskom ŽDO u Varaždinu K-DO-27/04 od 23. veljače 2005. i na glavnoj raspravi 27. studenoga 2007.

Kazneno djelo:

Optuženici: Luka Markešić, Zdenko Radić, Zoran Maras i Ivan Orlović

Branitelji optuženika:

Žrtve:

– ubijeni: Radovan Berbetović, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hojsak, Boško Radonjić i jedna nepoznata osoba

– preživio: Savo Kovač

Četvrti (treći ponovljeni) postupak:

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: Sudac Željko Horvatović, predsjednik Vijeća, sudac Marijan Garac, član Vijeća, sudac Zdravko Majerović, član Vijeća

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Branitelji: odvjetnica Gordana Grubeša, za opt. Markešića; odvjetnik Marijan Ramuščak, za opt. Radića; odvjetnik Zorislav Krivačić i odvjetnica Ana Marija Gospočić, za opt. Marasa; odvjetnik Rajko Rudnički, za opt. Orlovića

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BJELOVAR sažetak izvještaja s praćenja drugog (prvog ponovljenog) sudjenja

BJELOVAR izvještaji s praćenja trećeg (drugog ponovljenog) suđenja

BJELOVAR izvještaji s praćenja četvrtog (trećeg ponovljenog) suđenja

PRESUDE

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 20. siječnja 2001. godine optuženici su oslobođeni optužbe.

Rješenjem VSRH I Kž-111/02-7 od 22. travnja 2004. godine ukinuta je prvostupanjska presuda. Rješenje možete pogledati ovdje.

Presudom Županijskog suda u Varaždinu od 28. veljače 2005. optuženici su ponovno oslobođeni optužbe. Presudu možete pogledati ovdje.

VSRH ukinuo je navedenu presudu.

Presudom Županijskog suda u Varaždinu od 21. prosinca 2007. optuženici su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: opt. Markešić u trajanju od 4 godine, a ostali optuženici (Radić, Maras i Orlović) u trajanju od po 3 godine. Presudu možete vidjeti ovdje.

Sjednica žalbbenog vijeća VSRH održana je 1. veljače 2011. Izvještaj sa sjednice možete vidjeti ovdje. VSRH ukinuo je presudu Županijskog suda u Varaždinu od 21. prosinca 2007. i vratio predmet na ponovno raspravljanje.

Dana 17. studenog 2011. predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu objavio je presudu kojom su optuženici oslobođeni optužbe. Presudu možete pogledati ovdje.

Na navedenu prvostupanjsku presudu nije uložena žalba.

MIŠLJENJA O POSTUPKU

Mišljenje nakon trećeg (drugog ponovljenog) suđenja možete pogledati ovdje.

Zločin u vukovarskoj bolnici

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 07. travnja 2008. započela je glavna rasprava u postupku protiv opt. Bogdana Kuzmića, optuženog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog u Bolnici u Vukovaru, 18/19. studenoga 1991. godine.

Dana 15. srpnja 2010. nepravomoćno je proglašen krivim. Izrećena mu je kazna zatvora u trajanju od 7 godina.

VSRH je dana 21. travanja 2011. godine preinačio presudu Županijskog suda u Vukovaru na način da je osuđeniku Bogdanu Kuzmiću samanjilo kaznu zatvora sa sedam godina na 5 godina i 6 mjeseci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO iz Vukovara, br. DO-K-12/98, od 19. ožujka 2001. godine, optuženika se tereti da je noću 18/19. studenoga 1991. godine, u Vukovaru, za vrijeme oružane agresije tzv. JNA i pridruženih neprijateljskih postrojbi na Republiku Hrvatsku, kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA, nakon okupacije grada Vukovara, u Općoj bolnici, protivno odredbi čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949 godine, izdvojio među civilnim osobama Martina Došena, Marka Mandića, Branka Lukendu, Stanka Duvnjaka i Tomislava Hegeduša i odveo ih u nepoznatom smjeru, nakon čega su isti na za sada točno neutvrđeni način ubijeni.

Optužnicu ŽDO iz Vukovara, br. DO-K-12/98, od 19. ožujka 2001. godine, pogledajte ovdje(pdf, 4,82 MB).

Dopisom od 06. srpnja 2010. izmijenjena je optužnica. Izmjenom činjeničnog opisa optuženiku se više ne stavlja na teret izdvajanje Martina Došena i Stanka Duvnjaka. U zakonskom opisu djela ne stavlja mu se na teret ubijanje, nego protuzakonito zatvaranje civila, koji su kasnije na neutvrđen način ubijeni.

Izmjenu optužnice možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K- 16/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Stjepan Margić, član Vijeća; sutkinja Nevenka Zeko, članica Vijeća (od 17. ožujka 2010. godine umjesto suca Margića u Vijeću je sutkinja Jadranka Kurbel)

Optužnica: ŽDO-a u Vukovaru, broj DO-K-12/98, od 19. ožujka 2001. godine, izmijenjena dopisom od 06. srpnja 2010.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog drževnog odvjetnika iz Vukovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Bogdan Kuzmić, sudi mu se u odsutnosti

Branitelj: odvjetnik Stjepan Šporčić, branitelj po službenoj dužnosti

Oštećenici: Ljiljana Mandić, Anica Lukenda

Žrtve-ubijeni: Marko Mandić, Tomislav Hegeduš, Stanko Duvnjak, Branko Lukenda i Martin Došen – izmjenom optužnice od 06. srpnja 2010. optuženika se više ne tereti za izdvajanje i smrt Stanka Duvnjaka i Martina Došena

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

VUKOVARSKA BOLNICA izvjestaji

Istragu protiv optuženika proveo je istražni sudac Županijskog suda u Osijeku, koji je rješenjem br. Kio-408/97 odredio pritvor protiv opt. Bogdana Kuzmića. Istražni sudac Županijskog suda u Osijeku izdao je dana 18. lipnja 1997. godine nalog za raspisivanje tuzemne tjeralice. Iz izviješća PU Vukovarsko-rijemske, od 26. lipnja 1997. godine, se kome vidi da je tuzemna tjeralica za opt. Bogdanom Kuzmićem raspisana još 3. lipnja 1993. godine, temeljem naredbe Vojnog suda u Osijeku.

Na zahtjev Predsjednika vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru, PU Vukovarsko-srijemska dostavila je izviješće dana 11. travnja 2001. godine, iz koga se vidi da je opt. Bogdan Kuzmić 1997. godine odselio sa članovima svoje obitelji u BiH na nepoznatu adresu, ali da od 19. kolovoza 1985. godine ima prijavljeno prebivalište u Borovu naselju, koje nije odjavio.

Županijski sud u Vukovaru izdao je nalog za izdavanje međunarodne tjeralice dana 14. rujna 2004. godine, koja je raspisana protiv optuženika i objavljena u Biltenu tjeralica i objava za osobama MUP RH, pod brojem 351-96000-7974, od 16. prosinca 2004. godine.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru, br. Kv-289/06, od 3. siječnja 2007. godine, odlučeno je da će se opt. Bogdanu Kuzmiću suditi u odsutnosti. Na citirano Rješenje žalbu je uložilo ŽDO iz Vukovara. Rješenjem Vrhovnog suda u Zagrebu, br. I Kž 901/07, od 21. veljače 2007. godine, žalba je odbijena kao neosnovana.

Glavna rasprava je počela dana 7. travnja 2008. godine. Optuženiku se sudi u odsutnosti.

Rasprava je iznova započela 17. ožujka 2010.

PRESUDA

Dana 15. srpnja 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru proglasilo je optuženika krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Osuđen je zbog protuzakonitog zatvaranja trojice civila, kojima se potom izgubio svaki trag i do danas nisu pronađeni.

Presudu možete pogledati ovdje.

VSRH je dana 21. travanja 2011. godine preinačio presudu Županijskog suda u Vukovaru na način da je osuđeniku Bogdanu Kuzmiću samanjilo kaznu zatvora sa sedam godina na 5 godina i 6 mjeseci, u ostalom djelu žalbe ŽDO-a i branitelja su odbijene.

Dostava osuđeniku je izvršena putem oglasne ploće ŽS u Vukovaru.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Oštećenice imaju saznanja, posredna i neposredna, da je optuženik odveo njihove muževe iz podruma Bolnice.

Na raspravi održanoj dana 16. lipnja 2008. godine svjedokinja dr Vesna Bosanac je rekla da ima saznanja da optuženik živi u Bijeljini.

Na raspravi održanoj dana 22. srpnja 2008. godine, obje saslušane svjedokinje su tvrdile da su vidjele kad je optuženik odveo Branka Lukendu iz podruma. Međutim, Anka Furundžija je tvrdila da ga je odveo iz atomskog skloništa, a Zdenka Žulj da ga je odveo sa šaltera Rentgena. Na pitanje koliko su udaljene te dvije lokacije, svjedokinja Zdenka Žulj je rekla da se nalaze u dvije zgrade Bolnice u Vukovaru.

Žrtva Stanko Duvnjak ekshumiran je na masovnoj grobnici na Grabovu. Ostale žrtve do danas nisu nađene, vode se na popisu nestalih osoba s Ovčare. Dakle, u konkretnom slučaju treba dokazati kauzalnu vezu između odvođenja žrtava iz Bolnice i njihova stradavanja na Ovčari. Isto tako treba dokazati da je radnja optuženika (odvođenje) bila pokrivena njegovom sviješću i znanjem da će biti ubijeni.

01. prosinca 2008.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru završen je prvostupanjski postupak protiv opt. Bogdana Kuzmića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH počinjenog 19. studenoga 1991. godine u vukovarskoj bolnici nad Markom Mandićem, Brankom Lukendom i Tomislavom Hegedušem.

Nepravomoćnom presudom od 15. srpnja 2010. optuženik je u odsutnosti proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. [1]

Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 29. svibnja 1997. podnijelo je istražni zahtjev protiv Bogdana Kuzmića. Nakon provedene istrage ŽDO iz Vukovara optužnicom br. DO-K-12/98 od 19. ožujka 2001. Kuzmića je teretilo da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Kao radnja izvršenja navedeno je ubojstvo civila Martina Došena, Marka Mandića, Branka Lukende, Stanka Duvnjaka i Tomislava Hegeduša na neutvrđeni način.

Nakon što je u dokaznom postupku izveden određeni broj personalnih dokaza 6. srpnja 2010. optužnica je izmijenjena. Optuženiku je stavljeno na teret da je protuzakonito zatvorio civile Marka Mandića, Branka Lukendu i Tomislava Hegeduša, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Glavna rasprava započela je u travnju 2008. godine, no ročišta nisu zakazivana od veljače 2009. do ožujka 2010., pa je tada morala početi iznova.

Nakon provedenog dokaznog postupka i završnih govora stranaka i sudionika postupka, sud je optuženika proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Identitet optuženoga sud je utvrdio na temelju iskaza više svjedoka, koji su poznavali optuženika jer su sa njim više godina radili u Medicinskom centru u Vukovaru, gdje je optuženik radio na mjestu portira.

Temeljem iskaza više svjedoka, koji su optuženika vidjeli u trenutku ulaska tzv. JNA u vukovarsku bolnicu nakon pada grada, sud je utvrdio da je optuženik bio pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA. Vidjeli su ga u SMB uniformi tzv. JNA, naoružanog, sa šljemom na glavi. Iz iskaza više svjedoka sud je utvrdio da je optuženik u bolnicu u Vukovaru ušao 19. studenoga 1991. godine.

Iz iskaza više svjedoka sud je utvrdio da je optuženik između osoba koje su se u kritično vrijeme nalazile u bolnici izdvojio i odveo Branka Lukendu, Tomislava Hegeduša i Marka Mandića “Gipsera”. Prvobitna optužnica teretila je optuženika da je izdvojio, odveo i ubio pet osoba: Martina Došena, Stanka Duvnjaka, Tomislava Hegeduša, Branka Lukendu i Marka Mandića. Izmijenjenom optužnicom optuženiku je stavljeno na teret da je protuzakonito zatočio Tomislava Hegeduša, Branka Lukendu i Marka Mandića. Sud je prihvatio iskaze svjedoka koji su navodili da je optuženik ispitivao i odveo iz bolnice Stanka Duvnjaka, no našao je nespornim da je Stanko Duvnjak bio u autobusu koji je bio u vojarni na Sajmištu, a zatim je odveden na Ovčaru, gdje je ubijen. Tijelo Stanka Duvnjaka pronađeno je u masovnoj grobnici Grabovo na Ovčari, ekshumirano je i identificirano. Stanko Duvnjak jedna je od 200 identificiranih žrtava Ovčare. Sud je prihvatio i iskaze svjedoka koji su tvrdili da je optuženik izdvojio ranjenog Martina Došena i njegovog brata, no iz iskaza svjedoka utvrdio je i da su sljedećeg jutra Martina Došena i njegovog brata odvele druge nepoznate osobe.

Sud je utvrdio da je optuženik Branka Lukendu, Tomislava Hegeduša i Marka Mandića odveo iz bolnice 19. studenoga 1991. u kasnim poslijepodnevnim satima. Iz iskaza Josipa Lovrinića, danog na glavnoj raspravi, sud je utvrdio da je optuženik odveo i protuzakonito zatvorio oštećenike u prvu kuću do bolnice (gledano u smjeru Osijeka).

Sud je utvrdio da oštećenicima nitko “ni jednog trenutka nije rekao da su zarobljeni, nisu stavljeni na bilo kakav popis zarobljenih osoba, niti su evidenirani kao zarobljenici bilo gdje. Naprotiv, ne da su navedeni oštećenici evidentirani kao zarobljenici, da su imali “prava kao zarobljenici” već naprotiv, baš iz razloga što su protuzakonito zatvoreni u prvu kuću do bolnice gubi im se svaki trag i do danas nisu pronađeni”.[2]

Nasuprot ovom utvrđenju, svjedokinja Ljiljana Mandić, supruga Marka Mandića, na glavnoj raspravi je izjavila da je pokušala intervenirati kod majora bivše JNA Veselina Šljivančanina. Rekla je: “Dva puta sam ponovila i sjećam se da je major Šljivančanin upisao ime i prezime i to na poseban papir i vidjela sam kad je taj papir stavio u lijevi džep uniforme. Vojnik koji je bio s njim inače je pravio i imao spisak najvjerojatnije muških djelatnika bolnice i na tom spisku negdje oko 16. mjesta vidjela sam ime svoga supruga”.[3]

Sud je prihvatio stav ŽDO iz Vukovara da su Branko Lukenda i Tomislav Hegeduš u kritično vrijeme “bez obzira što su bili policajci” u bolnici bili zatečeni kao civilne osobe. Sud se poziva na “činjenicu da su nekoliko mjeseci prije pada bolnice njih dvojica obavljala funkciju na evidenciji i zbrinjavnaju ranjenika i stoga isti ne mogu imati status eventualnih ratnih zarobljenika već isključivo civilnih osoba, a također je nesporno da su u bolnici zatečeni u civilnoj odjeći i bez oružja”.

Nasuprot tome iz “Popisa nestalih djelatnika u obrani suvereniteta RH” (izvor: MUP RH Policijska uprava Vukovarsko srijemska), Branko Lukenda i Tomislav Hegeduš se vode kao policijski djelatnici. Svjedokinja Vesna Bosanac je na raspravi izjavila: “Branko Lukenda je od strane policije bio određen da kod prijema ranjenika evidentira iste, da vodi računa da se izuzme oružje i slično i to je radio do dana okupacije bolnice. Stanko Duvnjak je također ranije bio policajac, ali isti se u bolnici nalazio kao ranjenik, jer je bio ranjen u stopalo i čekao je evakuaciju kao ranjenik. Tomislav Hegeduš je također od strane policije kao policajac bio zadužen da vodi evidenciju o poginulima i o svim njihovim stvarima i to je činio do dana okupacije bolnice. Martin Došen je bio težak ranjenik i u bolnici je čekao evakuaciju.”[4]

Sud je prihvatio i iskaz Anke Furundžija, koja je iskazala:”Branka Lukendu sam znala, on je bio inspektor u policiji, a tih zadnjih dana, pa i mjeseci, pred pad Vukovara i bolnice on je obavljao svoje policijske dužnosti u samoj bolnici, a što je baš konkretno radio to i znam.”[5]

Svjedokinja Zdenka Žulj je iskazala: “Branka Lukendu i Tomislava Hegeduša sam poznavala jer su isti par mjeseci prije pada bolnice radili kao policajci i u okviru toga obavljali neke dužnosti u bolnici.”[6]

Osim navedenog, Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, od 12. kolovoza 1949. godine, u članku 4. kaže: “Ratni zarobljenici, u smislu ove Konvencije, jesu osobe koje pripadaju jednoj od ovih kategorija, a koje su pale pod vlast neprijatelja: pripadnici oružanih snaga stranke sukoba, kao i pripadnici policije i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga….”[7]

Dakle, sporan može biti status oštećenika Branka Lukende i Tomislava Hegeduša.

Za napomenuti je da se Branko Lukenda, Tomislav Hegeduš i Marko Mandić nalaze na popisu žrtava Ovčare, evidentirani kao nestale osobe. Ta činjenica je važna i stoga je bilo za očekivati da će ŽDO iz Vukovara još tijekom istrage inzistirati na saslušanju svjedoka koji su bili u bolnici, u vojarni i u hangaru na Ovčari, da bi se utvrdila ili otklonila dvojba jesu li žrtve ovoga postupka završile u dvorištu zgrade do bolnice ili kao žrtve Ovčare. Sporazum potpisan između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužilaštva za ratne zločine Srbije dopušta razmjenu dokaza, stoga nije postojala niti jedna formalno pravna prepreka za daljnje istraživanje ovoga zločina.

Sud nije prihvatio mišljenje ŽDO iz Vukovara da je optuženik postupao protivno odredbi čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Prihvatio je stav ŽDO iz Vukovara da je optuženik postupao protivno odredbi čl. 75. st. 3. i 6. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I).

Sud je utvrdio da je optuženik postupao s umišljajem, da je bio svjestan svoga djela i da je htio izvršenje istoga. Taj stav temeljio je na iskazima svjedoka koji su govorili o postupanju optuženika kritične zgode u bolnici u Vukovaru i njegova odnosa prema oštećenicima žrtvama.

Mišljenja smo da je ŽDO iz Vukovara trebalo uložiti dodatni napor, zatražiti preotvaranje istrage i utvrđivanje jesu li navedene žrtve jedine žrtve koje se optuženiku mogu staviti na teret. Tim više jer se na snimkama pregledanim tijekom dokaznog postupka vide i druge žrtve koje se vode kao žrtve Ovčare, koje su ondje pronađene ili se još uvijek vode kao nestale.[8] Osim toga, činjenica je da su Ljiljana Mandić i Anica Lukenda, supruge žrtava, izrijekom rekle da im je važno saznati istinu o sudbini njihovih muževa, pronaći njihova tijela i dostojno ih sahraniti. Činjenica je da niti jedna od oštećenica u ovom postupku nije bila nazočna izricanju prvostupanjske presude. To se može shvatiti kao izraz njihova nezadovoljstva postignutim tijekom ovoga postupka. Unatoč činjenici da je postupak proveden pravno korektno on oštećenicama nije donio očekivane informacije o sudbini njihovih muževa.

Osim navedenog, suđenje u odsutnosti, unatoč mišljenju Vrhovnog suda RH, u konkretnom slučaju nije dovelo do kvalitativnog pomaka. Naime, kako između Državnog odvjetništva RH i nadležnog tužiteljstva u Bosni i Hercegovini nije potpisan sporazum o suradnji, kakvi postoje između DORH i tužiteljstava u Srbiji i Crnoj Gori, koji bi omogućavao razmjenu dokaza, predmet ne može biti ustupljen Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, gdje se optuženik nalazi. S obzirom da mu je suđeno u odsutnosti, presuda se po pravomoćnosti u Republici Hrvatskoj neće moći izvršiti u Bosni i Hercegovini, jer se mogu izvršiti samo one pravomoćne presude koje su donesene u nazočnosti optuženika.


[1] Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru br. Kv-289/06, od 3. siječnja 2007., odlučeno je da će se opt. Kuzmiću suditi u odsutnosti. ŽDO iz Vukovara žalilo se na to rješenje, no Vrhovni sud RH je rješenjem br. I Kž 91/07, od 21. veljače 2007. godine, odbio žalbu kao neosnovanu.

[2] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. K-16/01, od 15. srpnja 2010. godine, str. 14.

[3] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru od 7. travnja 2008. godine, str. 3 i 4.

[4] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru, od 18. lipnja 2008. godine, str. 3.

[5] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru, od 22. srpnja 2008. godine, iskaz Anke Furundžija.

[6] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru od 22. srpnja 2008. godine, str. 2.

[7] Narodne novine, Međunarodni propisi, br. 5/94.

[8] Na glavnoj raspravi pregledana su dva CD-a:

– na CD-u koji je predalo ŽDO iz Vukovara vide se snimci bolnice u Vukovaru dana 20. studenoga 1991. godine, razgovor majora tzv. JNA Veselina Šljivančanina sa predstavnikom Međunarodnog crvenog križa iz Geneve, iznošenje ranjenika iz bolnice i izlazak civila i osoblja bolnice;

– na CD-u koji je predala gđa Vesna Bosanac vide se snimci bolnice u Vukovaru dana 19. studenoga 1991. godine, iskaz koji su dali Đuro Šrenk i Ivan Herman, koji su ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari, iskaz koji je dao Jean Michel Nicolier, koji je nestao dana 20. studenoga 1991. u Vukovaru, uz koga se na snimci nalazi opt. Bogdan Kuzmić. Jean Michel Nicolier na popisu je žrtava s Ovčare.