Pravomoćno presuđena

Zločin u Dragišićima

Na Županijskom sudu u Šibeniku 20. rujna 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Božidara Vukušića, optuženog da je 29. prosinca 1991. kao vojnik Hrvatske vojske usmrtio civila Jovana Ergića i time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Dana 22. rujna 2010. objavljena je presuda kojom je okrivljenik proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 9 godina.

VSRH je na sjednici održanoj 19. siječnja 2011. djelomično prihvatio žalbu optuženika, preinačio presudu u odluci o kazni, te opt. Vukušića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-16/10 od 15. srpnja 2010. optuženika se tereti da je 29. prosinca 1991. godine u Dragišićima, kao pripadnik 3. bojne 113. brigade Hrvatske vojske, dok je zapovjednik Voda za specijalne namjene pri 3. satniji 3. bojne 113. brigade Hrvatske vojske Nikola Rašić zvani Zec obavljao razgovor sa civilom Jovanom Ergićem o njegovim saznanjima o neprijateljskim snagama, iz puškomitraljeza ispalio rafal u Jovana Ergića, od čega je ovaj na licu mejsa preminuo,

pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku broj K-DO-16/10 od 15. srpnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-25/10

Vijeće za ratne zločine: Jadranka Biga Milutin, predsjednica Vijeća; sudac Dalibor Dukić, član Vijeća; sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku, broj K-DO-16/10, od 15. srpnja 2010. godine

Zastupnik optužbe: Emilijo Kalabrić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Božidar Vukušić, u pritvoru od 17. lipnja 2010.

Branitelj optuženog: Branimir Zmijanović, odvjetnik iz Šibenika, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva – ubijen: Jovan Ergić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

DRAGIŠIĆI – izvještaji s praćenja glavne rasprave

PRESUDA

Dana 22. rujna 2010. objavljena je presuda kojom je okrivljenik proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 9 godina.

U izrečenu kaznu uračunato je vrijeme koje je okrivljenik proveo u pritvoru. Prilikom objave presude pritvor prema njemu je produžen.

Presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku možete pogledati ovdje.

VSRH je na sjednici održanoj 19. siječnja 2011. djelomično prihvatio žalbu optuženika, preinačio presudu u odluci o kazni, te opt. Vukušića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE O PROVEDENOM PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj 25/10 od 22. rujna 2010. opt. Božidar Vukušić proglašen je krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, činjenično opisano kako ga se tereti optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-16/10 od 15. srpnja 2010. godine.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud našao utvrđenim da je opt. Vukušić 29. prosinca 1991. oko 13,00 sati u Dragišićima, kao pripadnik 3. bojne 113. brigade Hrvatske vojske, dok je zapovjednik Voda za specijalne namjene pri 3. satniji 3. bojne 113. brigade HV Nikola Rašić zvani “Zec” obavljao razgovor s civilom Jovanom Ergićem na okolnosti njegovih saznanja o neprijateljskim snagama, iz puškomitraljeza ispalio rafal od dvadesetak metaka u Jovana Ergića, od čega je ovaj na licu mjesta preminuo. Optuženik je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 9 godina.

U postupku je bilo nesporno da je optuženik, u trenutku dok je Nikola Rašić zvani “Zec” obavljao razgovor s civilom Jovanom Ergićem, u Ergića iz puškomitraljeza ispalio rafal od dvadesetak metaka, od čega je ovaj na mjestu preminuo. Navedenu radnju počinjenja kaznenog djela optuženik je, uostalom, priznao.

Sud u presudi nije decidirano naveo što je tijekom postupka bilo sporno, no to se može iščitati iz rečenice koja slijedi nakon rečenice u kojoj je navedeno što je nesporno. Rečenica glasi: “Sve naprijed iznijeto priznaje opt. Božidar Vukušić braneći se da je postupao po zapovjedi komande 113. brigade, koju zapovijed da su mu prenijeli sada pok. Ante Juričev Marinčev zvani “Boban”, kao i Nikola Rašić zvani “Zec”, koji mu je bio nadređeni zapovjednik.”

Sporno je bilo, dakle, je li opt. Vukušić, kako on to navodi u svojoj obrani, opisanu radnju počinjenja kaznenog djela počinio postupajući po zapovjedi.

Optuženik je u svojoj obrani tvrdio da je kazneno djelo počinio po zapovjedi jednoga od zapovjednika 113. brigade, sada pok. Ante Juričeva Martinčeva zvanoga “Boban” te Nikole Rašića zvanoga “Zec”, zapovjednika Voda za specijalne namjene pri 113. brigadi. Naveo je da mu je vojnik Ivica Morić prenio da je zapovijed komande da se civil ubije “ukoliko bude lagao” pa da mu je on na to rekao da će izvršiti tu zapovijed. Kao očevica toga događaja optuženik je naveo vojnika Ivicu Petrića. Također, tvrdio je da ga je o citiranoj zapovijedi potom izvijestio i sam Ante Juričev Martinčev zvani “Boban”, a isto tako i Nikola Rašić zvani “Zec”.

Sud je ovakvu obranu optuženika smatrao neosnovanom i neprihvatljivom, u cijelosti suprotnu rezultatima provedenog dokaznog postupka te usmjerenu na umanjenje stupnja kaznene odgovornosti.

Uporište za takvo stajalište Vijeće je pronašlo prvenstveno u iskazima svjedoka Nikole Rašića zvanoga “Zec”, Marijana Zorice, Ante Buhe i Nevena Slavice.

Svjedok Nikola Rašić je negirao izdavanje bilo kakve zapovijedi za ubojstvo Jovana Ergića, a isto tako i da bi bilo kakvom konkludentnom radnjom optuženiku dao zapovijed da puca i ubije navedenog civila.

U navodima svjedoka Nevena Slavice, koji je tvrdio da je Rašić bio izbezumljen, iznenađen i uzrujan kada je vidio što je optuženik učinio, sud je našao potvrdu vjerodostojnosti iskaza svjedoka Rašića te je zaključio da se Rašić ne bi tako ponašao kada bi bilo točno ono što je u svojoj obrani naveo optuženik.

Zaključak da iz zapovjedništva komande 113. brigade nije bila dana nikakva zapovijed za ubojstvo civila Jovana Ergića sud je izveo iz svjedočenja zapovjednika Ante Buhe, koji je tvrdio da je odmah po saznanju za kritični događaj pozvao Vojnu policiju, koja je optuženika odvela u zatvor.

Stajalište da je obrana optuženika nelogična i neuvjerljiva sud temelji i na iskazu svjedoka Marijana Zorice, koji je naveo da je odmah po rafalnoj paljbi i saznanju da je ubijen Jovan Ergić, drugoga civila, koji je s pok. Ergićem išao na područje pod kontrolom neprijatelja u Čistu Malu po tijelo poginuloga hrvatskog branitelja i koji je također bio doveden na ispitivanje, odvezao njegovoj kući u Gaćeleze te naredio osiguranje kuće i sela od strane pripadnika 113. brigade.

Iz navedenog Vijeće je zaključilo da optuženik ne govori istinu, jer bi u suprotnom ostalo upitno zbog čega bi se zapovijed o kojoj govori optuženik odnosila samo na jednoga civila, odnosno zbog čega se ne bi odnosila na obojicu civila.

Povrh navedenog, svjedoci Ivica Morić i Ivica Petrić su iskazali da uopće nisu prisustvovali kritičnom događaju, odnosno da nisu bili na mjestu događaja i da nemaju osobnih saznanja o istome.

Analizirajući iskaze ostalih svjedoka – Dejana Birina, Stipe Gojevića, Mirka Veleglavca, Ante Bareše, Marka Bareše, Nevena Ivasa, Milija Miloša i Marija Barišića – sud je naveo da isti nisu bili očevici događaja, nego da su naknadno iz priča pok. “Bobana”, Nikole Rašića i drugih pripadnika HV-a saznali da je opt. Vukušić ubio civila Jovana Ergića.

U dijelu obrazloženja koji se odnosi na odmjerenu kaznu sud je kao otegotne okolnosti naveo činjenicu da je optuženik u više navrata osuđivan te da je pok. Jovana Ergića ubio bez ikakvoga razloga i povoda, i to nakon što je ovaj 113. brigadi isporučio tijelo pok. hrvatskog branitelja s područja Čiste Male. Kao olakotne okolnosti sud je uzeo u obzir da je optuženik nositelj Spomenice Domovinskog rata te da se tijekom glavne rasprave ispričao obitelji ubijenoga i izrazio žaljenje i kajanje zbog počinjenja kaznenog djela.

Mišljenja smo da je postupak korektno proveden, no ukazali bismo na dio rasprave u kojemu se okrivljenik očitovao o krivnji. Naime, izjašnjavajući se o tome kakav stav zauzima prema optužnici optuženik je rekao: “Osjećam se krivim, ali ne u smislu…”, kada je prekinut od strane predsjednice Vijeća, koja je zapisnički konstatirala da je optuženik “priznao krivnju djela” te da se može pristupiti iznošenju obrane. No optuženik i njegov branitelj tada su suglasno izjavili da će obranu ipak iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Takvo postupanje predsjednice Vijeća, ali i postupanje ostalih sudionika u postupku, čija je reakcija u tom trenutku izostala, nekorektno je prema optuženiku, jer isti nisu ni pokušali utvrditi što optuženik uistinu misli i kakav stav zauzima prema optužbi. Naime, priznanje se ne može dati pod uvjetom. Ukoliko optuženik izjavi da se osjeća krivim, ali ne onako kako ga se tereti optužnicom, takvo se očitovanje ne može smatrati priznanjem krivnje.

Zločin u Borovu naselju

Pred Županijskim sudom u Vukovaru je dana 21. siječnja 2009. godine započela glavna rasprava u kaznenom predmetu protiv opt. Dušana Zinajića, optuženog zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Presuda kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine objavljena je 12. lipnja 2009. godine.
Dana 24. ožujka 2011. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optuženik se optužnicom ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-5/06, od 29. prosinca 2006., precizirane dana 09. lipnja 2009., tereti da je 20. studenoga 1991. godine, u Vukovaru, nakon okupacije Borova naselja, na raskrižju ulica Karla Marxa i Borovske ceste, na prostoru između caffe bara “Lion”, nakon što su pripadnici tzv. JNA i paravojnih postrojbi doveli i držali oko stotinu zarobljenih civilnih osoba i grupi od oko petnaest muških osoba naredili da legnu potrbuške na tlo, jedan pored drugog, s rukama na potiljku, što su ovi u strahu i učinili, među kojima se nalazio i Tomislav Kovačić, optuženik kao pripadnik paravojnih postrojbi, protivno odredbi čl. 3. st. 2. točkama a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 51. st. 2. i 6. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih skoba (Protokol I), prišao s leđa Tomislavu Kovačiću i iz puške ispalio hitac u smjeru njegove glave,ali je Tomislav Kovačić u tom trenutku pomaknuo glavu, pa ga je zrno okrznulo po tjemenu glave poslije čega ga je oblila krv, zadavši mu time tjelesnu ozljedu (laku) razdernu ranu tjemena glave,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme okupacije nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, te primijenio mjeru zastrašivanja i terora,
pa da je time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva broj K-DO-5/06, od 29. prosinca 2006. godine pogledajte ovdje (PDF, 1,26 MB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-11/07

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Željko Marin, član Vijeća; sudac Milan Kojić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Vukovaru, broj K-DO-5/06, od 29. prosinca 2006., precizirana dana 09. lipnja 2009.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog drževnog odvjetnika iz Vukovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Dušan Zinajić, brani se sa slobode

Braniteljica: odvjetnica Jasminka Mandić, braniteljica po službenoj dužnosti

Oštećenik: Tomislav Kovačić

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

BOROVO NASELJE – izvjestaji s rasprave

Glavna rasprava zakazana za 10. studenog odgođena je za 09. prosinca 2008. godine. No 09. prosinca u 08,30 u Sud je zaprimljen podnesak odvjetnika Miodragovića kojim on otkazuje punomoć optuženom Zinajiću. Upitan od strane predsjednika Vijeća, optuženik je izjavio da nema novca kojim bi platio izabranog branitelja.

Vijeće je riješilo dostaviti spis predmeta v. d. predsjednika Županijskog suda u Vukovaru radi postavljanja branitelja po službenoj dužnosti optuženiku.

Glavna rasprava započela je 21. siječnja 2009. godine.

Nastavljena je 02. ožujka, 01. i 28. travnja te 09. lipnja 2009. godine.

PRESUDA

Dana 12. lipnja 2009. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru kojom je optuženik proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine.

Dana 24. ožujka 2011. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH mozete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru je 12. lipnja 2009. nepravomoćno osudilo opt. Dušana Zinajića na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Optužnicom ŽDO iz Vukovara br. K-DO-5/06 od 29. prosinca 2006. Dušana Zinajića se tereti da je 20. studenog 1991. kao pripadnik paravojnih postrojbi, u Vukovaru, nakon okupacije Borova Naselja, na raskrižju ulica Karla Marxa i Borovske ceste, na prostoru ispred caffe bara “Lion”, na kojem su pripadnici JNA i paravojnih postrojbi doveli i držali oko 100 zarobljenih civila, od kojih su grupi od oko 15-ak muških osoba naredili da legnu potrbuške na tlo, jedan pored drugog, s rukama na potiljku, među kojima se nalazio i Tomislav Kovačić, prišao s leđa Tomislavu Kovačiću i iz puške ispalio hitac u smjeru njegove glave, ali je Tomislav Kovačić u tom trenutku pomaknuo glavu, pa ga je zrno okrznulo po tjemenu glave poslije čega ga je oblila krv, zadavši mu time tjelesnu ozljedu (laku), razdernu ranu tjemena glave,

dakle, da je na taj način nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu primijenivšimjeru zastrašivanja i terora i počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

U pisanoj presudi Sud je analizirao iskaze saslušanih svjedoka. Prihvatio je iskaze svih saslušanih svjedoka, oštećenika Tomislava Kovačića i nalaze i mišljenja vještaka sudsko medicinske struke.

Odbio je izvesti djelomičnu rekonstrukciju događaja, obrazloživši svoju odluku riječima: “djelomična rekonstrukcija događaja bi samo odugovlačila postupak, a istom se praktično ne bi mogla utvrditi ni jedna nova činjenica, niti je za istom bilo potrebe, jer je činjenično stanje bez djelomične rekonstrukcije događaja sa sigurnošću i u potpunosti utvrđeno, ….”[1].

Sud je odbio dokazni prijedlog za balističkim vještačenjem, obrazlažući: “… jer je i taj prijedlog dan u cilju odugovlačenja postupka i za istim nije bilo potrebe, a valja ukazati da inače niti je puška oduzeta od optuženika iz koje je pucao, niti je izuzeto eventualno zrno, čahura, tje. U svezi navedenog događaja kada je Kovačić ozlijeđen, niti je bilo očevida, niti je poduzeta bilo kakva radnja u tom smislu, već naprotiv, Kovačić je morao ostati u grupi zarobljenika, vođen je u Kombinat Borovo, zatim u hangar u Dalj, te u dvoranu “Spens” u Novi Sad i tek nakon ponoći iz dvorane “Spens” je pušten da ga odvedu njegovi prijatelji koji su ga prepoznali”[2].

Odbio je izvesti dokaz saslušanjem svjedoka Dragana Pantića, obrazlažući “…jer je prilikom prijedloga za saslušanje istog optuženi po branitelju odmah istaknuo da navedeni svjedok nema nikakvih saznanja o kritičnom događaju….”[3].

Sud je prihvatio dijelove obrane optuženog u kojima “on između ostalog navodi da je u rujnu 1991. godine postao pripadnik TO u Borovo Selu i da je zadužio maslinastozelenu “uniformu” kakvu je nosila tada bivša JNA. … Optuženi također ne spori da je na križanju ulica K. Marxa i Industrijske ulice, odakle je dolazio, tj. u blizini kafe bara “Lion” bilo mnoštvo civila koje su pripadnici JNA odvajali na “svakakve” strane, a bilo je i onih koji su “potrbuške” licem okrenutim k zemlji ležali, a neki su bili i sa strane. Također nije sporio da je on bio oko sat-dva na navedenom mjestu i da se radilo o zarobljenicima, s tim da je s nekim kontaktirao, ali ne i s Tomislavom Kovačićem. Potvrdio je da je vidio da je Kovačić ranjen, a da je tada prema njemu prišao pripadnik JNA i oduzeo mu pušku. Pojasnio je da je on kao i drugi koji su imali uniformu i oružje, šetao. … Također se prihvaća dio obrane da je optuženik, nakon što je pušten, otišao u svoj stan, normalno se stubama popeo u stan koji je bio na četvrtom katu,….”[4].

Sud “nije prihvatio “bit” obrane optuženika, jer je ista dana u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti, a proturječna je iskazima svjedoka Đure Pećkovskog, Josipa Blaževića, Vladimira Kukavice, Đure Vereša, Eduarda Vajanda i oštećenog Tomislava Kovačića. Ne prihvaća se obrana optuženog da on nije pucao u oštećenog Tomislava Kovačića, da se istom nije obraćao i da je on sve vrijeme imao pušku na ramenu, tje da je nije skidao s ramena. … valja ukazati da je svjedok Đuro Pećkovski koji je sjedio oko pola metra iza Kovačića jasno i neposredno vidio kada je optuženi Zinajić cijev puške skinuo s njegove sljepoočnice i okrenuo cijev prema glavi Tomislava Kovačića i rekao: “I ti si, Kovačiću”,….tj Pećkovski je iz neposredne blizine jasno i nedvojbeno vidio i sam čin kada je optuženi pucao u oštećenog. …. Svjedok Josip Blažević je vidio da optuženi Zinajić drži pušku, a iz iste je u njegovo lice išao ispušni dim, a okrenuo se odmah nakon što je čuo zvuk pucnja i činjenica je da je vidio da je vojnik koji je do tada imao upereno oružje u njega, Zinajiću uzeo oružje iz ruku.”[5]

Obrana opt. Dušana Zinajića prigovarala je da u konkretnom slučaju nema kaznenog djela jer su optuženik i oštećenik iste nacionalne pripadnosti.

Sud je to obrazložio na slijedeći način: “… a činjenica je li navedeni oštećenik Srbin (otac Srbin, a i sam je ukazao da se izjašnjavao kao Srbin, jer nije mogao kao Jugoslaven), da mu je žena Srpkinja, ničim ne utječu na njegov status zarobljenog civila. Naime, pripadnost nekoj naciji ne utječe na status osobe u konkretnoj situaciji”[6].

Takav stav u skladu je s odredbama Deklaracije o temeljnim pravima žrtava kaznenih djela i zlouporaba moći, koju je prihvatila Opća Skupština Ujedinjenih naroda dana 29. studenoga 1985. godine[7].

Sud je utvrdio da je postupanje optuženika predstavljalo kršenje pravila međunarodnog prava, odredbe čl. 3. st. 2. t.a i c IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. st. 2. i 6. Dopunskog Protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I).

Svoju odluku obrazložio je: “… činjenica da je optuženi prišao zarobljenom civilu Kovačiću s leđa i ispalio hitac u smjeru njegove glave, s tim da je zrno okrznulo istog po tjemenu glave, zbog čega je isti zadobio razdernu ranu tjemena glave, tj. tjelesnu ozljedu (laku), nasilje je protiv života i tijela, također je i povreda osobnog dostojanstva navedenog oštećenika, jer je isti morao ležati “potrbuške” kao zarobljenik i činjenica je da se oštećenik pridizao da bi pokušao objasniti da mu treba pomoć za oca, da je tad optuženi pucao, a također i činjenica da je oštećenik bio predmet napada od strane optuženika”[8].

Sud je utvrdio da je oštećenik kritične zgode imao status zarobljenog civila. Svoju je odluku objasnio: ” … da je nesporno da je oštećeni Kovačić prije nego što će optuženi pucati u njega imao status zarobljenog civila … a činjenica je da je oštećenik Kovačić izašao iz skloništa na poziv pripadnika JNA i stoji činjenica da je on išao tražiti prvenstveno pomoć za nepokretnog oca koji je ostao u priručnoj ambulanti, ali s druge strane vojnici JNA i njoj pridruženi vojnici naredili su mu da legne u grupu u kojoj je ležalo već najmanje petnaestak zarobljenika i sigurno je da je najmanje sat vremena oštećenik imao status zarobljenika prije nego što će biti ozlijeđen i da se više puta pokušao pridići i zatražiti pomoć”[9].

Obrana opt. Dušana Zinajića tvrdila je da je optužnica na “nestabilnim nogama”, da je kaznena prijava podnesena petnaest godina nakon kritičnog događaja i to od strane fizičke osobe.

Sud nije prihvatio taj prigovor obrane, što smatramo ispravnim, s obzirom na odredbu čl. 172. st. 1. ZKP (NN 62/03)[10].

Nadalje, obrana je tvrdila da kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva može počiniti onaj tko izda zapovijed za sustavno zlostavljanje, maltretiranje ili ubijanje civilnog stanovništva te da je čin koji se optuženiku stavlja na teret individualni čin alkoholizirane osobe, a da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno tko je zapovjedio zarobljenim osobama da legnu ispred caffe bara “Lion”.

Smatramo točnim da zločin pred caffe barom “Lion” u Borovom Naselju nije istražen. Naime, svjedoci koji su saslušani tijekom dokaznog postupka iskazivali su o višesatnom ležanju na spomenutom prostoru, o postupanju pripadnika srpskih paravojnih formacija prema njima, prijetnjama itd. No, predmet ovoga postupka bio je konkretno djelo optuženika prema oštećeniku.

Obrana je nadalje prigovarala da u optužnici nije naveden broj konvencije čije odredbe bi bile povrijeđene postupanjem optuženika.

Sud nije prihvatio taj prigovor, što smatramo opravdanim temeljem Odluke Ustavnog suda RH br. U-III-386/98 od 5. srpnja 2000. godine. [11]

Sud je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju ispod minimuma propisanog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio je raniju neosuđivanost, korektno držanje tijekom postupka, protek vremena od događaja do suđenja, kao i to “da optuženi svojim radnjama nije pridonio eventualnom odugovlačenju postupka”[12], te da je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv.

No, s obzirom da je u presudi utvrđeno da je optuženik kazneno djelo počinio s direktnim umišljajem, da je bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje, ostaje nejasno koje su to osobito olakotne okolnosti temeljem koje se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja[13].

[1] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. 11/07 od 12. lipnja 2009., str. 20. odjeljak 2, redak 20. do 23.

[2] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. 11/07 od 12. lipnja 2009., str. 20. odjeljak 2, redak 25. do 28. i str. 21. odjeljak 1, redak 1. do 3.

[3] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. 11/07, od 12. lipnja 2009., str. 21. odjeljak 1, redak 5. i 6.

[4] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 19, odjeljak 3, redak 1. do 16.

[5] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 19, odjeljak 4, redak 1. do 17.

[6] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 22, odjeljak 2, redak 14. do 17.

[7] Deklaracijom je utvrđeno da se pod žrtvom treba razumjeti svaku osobu koja je pojedinačno ili kolektivno pretrpjela stradanje, uključujući fizičku i psihičku povredu, emocionalni stres, ekonomsku štetu ili bitnu povredu osobnih prava činjenjem ili nečinjenjem koji su pozitivnim kaznenim zakonima društva članica predviđeni kao kaznena djela. Netko se može smatrati žrtvom bez obzira na to je li počinitelj identificiran, uhićen ili kazneno gonjen, te bez obzira na eventualne rodbinske odnose počinitelja i žrtve. Deklaracijom je utvrđeno da se njezine odredbe trebaju primjenjivati bez obzira na nečiju rasu, boju kože, spol, dob, vjeru, nacionalnu pripadnost, politička i druga uvjerenja, kulturnu pripadnost, imovinsko stanje, obiteljski status, bračno stanje, etničko ili socijalno podrijetlo i fizičku ili psihičku hendikepiranost. – iz knjige “Kriminologija”, autora Mladena Singera, u izdanju Nakladnog zavoda Globus, u Zagrebu, 1994. godine.

[8] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 22, odjeljak 2, redak 2. do 12.

[9] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 22, odjeljak 2, redak 13. do 24.

[10] Čl. 172. st. 1. ZKP-a glasi: “Građani trebaju prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.”

[11] U odluci Ustavnog suda RH U-III-386/98 od 5. srpnja 2000. navedeno je: “Budući da se ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH može počiniti samo kršenjem pravila međunarodnog prava, u presudi kojom se optuženik oglašava krivim zbog tog kaznenog djela sud je dužan točno navesti koja je pravila međunarodnog prava prekršio optuženik”. No budući da sud poznaje zakone i ostale propise (iura novit curia), ukoliko tužitelj u optužnici navede naziv konvencije, ali ne i njen broj, sud nije spriječen da zaključi da se radi o IV Ženevskoj konvenciji.

[12] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07od 12. lipnja 2009., str. 22. odjeljak 5, redak 3. i str. 23. odjeljak 1. redak 1.

[13] Čl. 38. st. 1. t. 2 OKZ RH glasi: ” Sud može počinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne: … 2) kad utvrdi da postoje osobito olakotne okolnosti, tako da bi se i ublaženom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja.”

Zločin na Veleprometu 2

 

Na Županijskom sudu u Vukovaru 26. studenog 2008. godine objavljena je presuda kojom je opt. Žarko Leskovac nepravomoćno oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u logoru u poduzeću Velepromet u Vukovaru, na štetu Slađane Curnić i Ljubice Tepavac.

VSRH je 8. rujna 2010. godine potvrdio prvostupanjsku presudu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je točno neutvrđenog dana 1991. godine u Vukovaru, prilikom oružane agresije i nakon okupacije grada dana 18. studenog 1991. godine od tzv. JNA i pridodanih joj paravojnih formacija, u logoru u krugu poduzeća “Velepromet”, u koji su dovođeni branitelji i civili, kao pripadnik tzv. teritorijalne obrane u odori JNA, u trenutku kada je civil Ljubica Tepavac nepoznatoj starijoj ženi davala kruh i čaj, udario je snažno tri puta gumenom palicom po glavi, a zatim dva puta po glavi i Slađanu Curnić, zbog čega su izgubile svijest i pale na tlo, te da je na taj način mučio i nečovječno postupao prema civilnim osobama i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta.

Optužnicu ŽDO u Vukovaru pogledajte ovdje (pdf, 1,88 MB).

Na raspravi 24. studenog 2008. godine zamjenik ŽDO iz Vukovara izmijenio je optužnicu u odnosu na vrijeme izvršenja kaznenog djela. U dispozitivu optužnice, iza riječi: „točno neutvrđenog dana“ dodao je riječi: „u razdoblju od prve polovice mjeseca studenoga 1991. godine do kraja mjeseca veljače 1992. godine“.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-9/05

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Stjepan Margić, član Vijeća; sutkinja Jadranka Kurbel, članica Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Vukovaru, br. K-DO-10/03, od 11. veljače 2005. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi od 24. studenog 2008. godine

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Žarko Leskovac (brani se sa slobode)

Branitelj optuženika: Zlatko Jarić, odvjetnik iz Vukovara

Oštećenice: Ljubica Tepavac i Slađana Curnić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

LESKOVAC izvještaji s rasprava.doc

Glavna je rasprava započela 20. veljače 2006. godine. Održano je ukupno 18 ročišta, s tim što je 12. prosinca 2006. godine, zbog prekida dužeg od dva mjeseca, glavna rasprava morala početi iznova.

U tijeku glavne rasprave ispitane su svjedokinje-oštećenice Ljubica Tepavac i Slađana Curnić (obje su po dva puta iskazivale na glavnoj raspravi) te svjedoci Terezija Geršić, Lazar Stanković, Ivica Miškić, Ružica Hodnik, Franjo Riman, Petar Brozović, Eržebet Kremerenski, Milovan Cvetičanin, Zlatko Martinović, Ivka Konjetić, Manda Mišić, Mira Lorberger, Ivica Kruljac, Franjo Riman, Stevan Curnić, Ivan Sablić, Marko Milić, Gena Bandić, Anka Švaljek, Ljubica Balić, Milan Milić i Vinko Gažo.

Provedena je i djelomična rekonstrukcija događaja.

Na ročištu glavne rasprave održanom 01. srpnja 2008. pregledan je video zapis snimljen na dan pada Borova Naselja, na kojemu je Ljubica Tepavac, oštećenica u ovom postupku, snimljena dok je davala izjavu o događajima u Vukovaru do okupacije grada.

Na ročištu održanom 24. studenoga 2008. godine Zamjenik ŽDO iz Vukovara izmijenio je optužnicu, precizirajući vrijeme izvršenja djela, a opt. Žarko Leskovac je izjavio da se niti po izmijenjenoj optužnici ne osjeća krivim. Iznio je svoju obranu, opisujući događaj vezan za Slađanu Curnić i njezin boravak na Veleprometu u podrumu. Za Ljubicu Tepavac je rekao da je čuo za nju, a da ju je prvi put vidio kad je započeo ovaj postupak.
Zamjenik ŽDO iz Vukovara je u završnom govoru rekao da je stav optužbe da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret te je predložio da ga se proglasi krivim i osudi po Zakonu.
Branitelj optuženika je u završnom govoru rekao da niti jedan od svjedoka, koji su bili zatočeni na Veleprometu, nije rekao da je vidio događaj koji navodi Slađana Curnić. Za Ljubicu Tepavac je rekao da je ona sigurno bila na Veleprometu, ali ne u statusu zatočene osobe. Stoga je predložio da se njegova branjenika oslobodi krivnje.

 

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

U tijeku dokaznog postupka nekoliko je svjedoka (Terezija Geršić, Lazar Stanković, Ivica Mikšić, Eržebet Kremerenski i Stevan Curnić) izjavilo da je na Veleprometu viđalo Slađanu Curnić. Inače, gotovo svi svjedoci ispitani u postupku bili su zatočeni na Veleprometu. I svjedoci Franjo Riman i Ivica Kruljac spominjali su osobu koja bi prema njihovom opisu mogla biti Slađana Curnić. Međutim, samo neki ispitani svjedoci (Anka Švaljek, Milan Milić, Vinko Gažo), osim oštećene Slađane Curnić, kao i same oštećene Ljubice Tepavac, iskazuju da se na Veleprometu nalazila i Ljubica Tepavac, no ne govore da se ona nalazila u statusu zarobljenice.

 

PRESUDA

Dana 26. studenoga 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu br. K-9/05, kojom je opt. Žarko Leskovac oslobođen optužbe, temljem odredbe čl. 354. t. 3. ZKP (nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret), da bi počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u logoru poduzeća Velepromet u Vukovaru.

VSRH je 8. rujna 2010. godine potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Postupak protiv Žarka Leskovca, optuženog da je krajem 1991. ili početkom 1992. godine u logoru u krugu poduzeća Velepromet u Vukovaru udarao civilne osobe Ljubicu Tepavac i Slađanu Curnić, na taj ih način mučio i nečovječno postupao prema njima i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, da je tako počinio kazneno djelo ratnog zločina prema civilnom stanovništvu iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, nepravomoćno je završen 26. studenoga 2008. godine izricanjem oslobađajuće presude Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru.

Vijeće je nastojalo predmet postupka u potpunosti raspraviti te je, nakon provedenog dokaznog postupka, donijelo presudu kojom je optuženik oslobođen optužbe da je počinio predmetno kazneno djelo.

Vijeće je poklonilo vjeru iskazu optuženika u dijelu u kojemu je on opisao događaj koji se zbio između njega i Slađane Curnić u podrumu logora u krugu poduzeća Velepromet, razloge njezina boravka i sukob koji su imali kada je htjela pobjeći, u čemu ju je spriječio. Nije poklonilo vjeru iskazu Ljubice Tepavac, kao ni dijelu iskaza Slađane Curnić, u kojemu ona opisuje postupanje optuženika prema njoj i Ljubici Tepavac. Vijeće također smatra da Ljubica Tepavac nikada na Veleprometu nije bila zatočena.

Predsjednik Vijeća je u kratkom usmenom obrazloženju nakon izricanja presude istaknuo da Vijeće nije cijenilo ponašanje optuženika prema drugim zatočenicima kao niti njegovu ulogu na Veleprometu, jer to nije ni bio predmet ovoga postupka.

Glavna rasprava u ovome postupku započela još 20. veljače 2006. godine. Ponovno je, zbog prekida dužeg od dva mjeseca, započela 18. srpnja 2007. godine. Ročišta su zakazivana rijetko, najčešće tek pazeći da se ne prekorači rok od dva mjeseca od posljednjeg održanog ročišta glavne rasprave. U dvije godine i devet mjeseci, koliko je proteklo od otvaranja glavne rasprave do objave presude, održano je samo 18 ročišta glavne rasprave, na kojoj su ispitana 23 svjedoka i izveden manji broj materijalnih dokaza.

Ne ulazeći u zauzetost predsjednika i članova Vijeća radom na drugim predmetima, mišljenja smo da je postupak potrebno efikasnije voditi i u kraćem roku provesti glavnu raspravu.

Zločin u Ravnim Kotarima

Na Županijskom sudu u Zadru 11. veljače 2010. započela je glavna rasprava u predmetu Nedjeljka Jankovića, optuženog da je u listopadu i studenom 1991. počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

15. ožujka 2010. proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. listopada 2010. VSRH je potvrdio prvostupanjsku presudu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je kao pripadnik 180. motorizirane brigade u sastavu IX korpusa JNA, sam i zajedno sa Slavkom Đokićem, pripadnikom iste postojbe, u listopadu i studenom 1991. godine u Zemuniku Gornjem i Jagodni Donjoj vršio zastrašivanje Hrvata kako bi ih natjerao da napuste svoje domove i područje tzv. RSK, tako što je pljačkao civilno stanovništvo i uništavao njihovu imovinu.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-43/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Dijana Grancarić – predsjednica Vijeća, sutkinja Enka Moković – članica Vijeća, sudac Milan Pečina – član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zadru broj KT-23/96 od 03. kolovoza 2009.

Zastupnik optužbe: Radovan Marjanović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Nedjeljko Janković, u pritvoru Zatvora u Zadru od 22. travnja 2009.

Branitelj optuženog: Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve (oduzet novac i/ili uništavana imovina): Jandra Žepina, Ika Žepina, Ružica Žepina, Zorka Žepina, Ranko Kovačević, Boris Guša, Branko Guša i Duje Žepina

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

RAVNI KOTARI – izvjestaji s pracenja sudjenja

PRESUDA

Dana 15. ožujka 2010. na Županijskom sudu u Zadru objavljena je presuda kojom je okr. Nedjeljko Janković proglašen krivim (po svim točkama optužnice) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, u koju mu je uračunato vrijeme uhićenja od 12. kolovoza 2008. do 22. travnja 2009., vrijeme provedeno u pritvoru od 22. travnja 2009. pa nadalje, te vrijeme izdržane kazne zatvora u trajanju od 2 godine, po presudi Vojnoga suda u Banja Luci od 23. ožujka 1992., koju je izdržao u KPZ Valjevo.

U odnosu na optuženika produljen je pritvor.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH od 20. listopada 2010. možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K-43/09 od 15. ožujka 2010. okrivljenik je proglašen krivim što je u listopadu i studenom 1991. u Zemuniku Gornjem, u zaseoku Goleš, i Jagodnji Donjoj, kao pripadnik “180. motorizirane brigade u sastavu IX. korpusa JA”, sam i zajedno sa Slavkom Đokićem, pripadnikom iste vojne formacije, provodeći velikosrpsku ideju vojnog osvajanja i izdvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske, vršio brutalno zastrašivanje Hrvata, pljačkao i uništavao imovinu civila kako bi ih natjerao da napuste svoje domove i područje tzv. RSK, odnosno onemogućio im da se vrate u svoje domove. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Okrivljeniku, koji je uhićen u Republici Sloveniji i izručen u Republiku Hrvatsku, u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme lišenja slobode od 12. kolovoza 2008. do 22. travnja 2009., vrijeme provedeno u pritvoru od 22. travnja 2009. pa nadalje, kao i vrijeme izdržane kazne zatvora u trajanju od 2 godine po presudi Vojnog suda u Banja Luci broj IK-54/92 od 23. ožujka 1992., koju je i izdržao.[1]

U skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem sud je iz činjeničnog opisa optužnice ispustio dijelove za koje je smatrao da nisu dokazani. Pored toga su, u izreci presude, dodane riječi “uništavao imovinu civila”, uz obrazloženje da je državno odvjetništvo to očito propustilo navesti u optužnici.

Obrana okrivljenog osporavala je optužnicu postavljajući sljedeća pitanja:

– je li u konkretnom slučaju stvar pravomoćno presuđena?

– je li počinitelj optuženik (Nedjeljko Janković sin Žarka) ili Nedjeljko Janković sin Petra?

– je li namjera počinitelja bila zaštrašivanje stanovnika s ciljem njihovog napuštanja područja tzv. RSK (i time počinjenja kaznenog djela ratnog zločina) ili se pak radi o razbojništvu, oštećenju tuđe stvari i dovođenju u opasnost općeopasnom radnjom drugih osoba?

Vijeće je smatralo nespornim da je upravo okrivljenik, u inkriminirano vrijeme ročni vojnik 180. motorizirane brigade IX. korpusa JA, počinitelj kaznenog djela, a ne osoba istog imena i prezimena, dobrovoljac iz Vojvodine, pripadnik iste postrojbe, iako je obrana tvrdila kako iz pojedinih materijalnih dokaza proizlazi suprotno.

Vijeće je zauzelo stav da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, uz obrazloženje kako se postupak vođen u Banja Luci bitno razlikuje od konkretnog kaznenog postupka, jer “osim što se neki objektivni elementi inkriminiranog događaja dijelom poklapaju, da su subjektivni elementi na strani optuženika potpuno različiti”. U presudi se navodi da kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za razliku od kaznenih djela za koja je optuženik pravomoćno osuđen pred Vojnim sudom u Banja Luci, sadrži drugi motiv, ima drugi zaštitni objekt te da je činjenično stanje u konkretnom kaznenom postupku znatno šire. U prilog toj svojoj tvrdnji sud je naveo da “kazneno djelo ratnog zločina nije imovinski delikt niti je cilj istog pribavljanje protupravne imovinske koristi, već se radi o kaznenom djelu koje je protivno Konvenciji o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba s motivom zastrašivanja lokalnog stanovništva i prinude na njihov odlazak iz Republike Hrvatske.”

Činjenični opisi kaznenih djela sadržani u presudi Vojnog suda u Banja Luci i u ovoj presudi nesumnjivo upućuju na zaključak da je riječ o istom događaju, koji je drugačije pravno kvalificiran. Imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu, prema kojoj je dozvoljeno suđenje počiniteljima kaznenih djela ratnih zločina, u odnosu na koje su optužbe zbog istih događaja ’90-ih godina primjenom Zakona o općem oprostu pravomoćno odbijene, kada su djela bila kvalificirana kao ubojstva, nije za očekivati da će VSRH smatrati da je predmet optužbe već ranije pravomoćno riješen.

No pitanje je hoće li i VSRH smatrati da je motiv počinjenja bilo tjeranje Hrvata na napuštanje njihovih domova s područja tzv. RSK i onemogućavanje njihova povratka, ili su motivi bili imovinskopravne prirode.

Naime, iako nije sporno da se kazneno djelo ratnog zločina može počiniti i prema pripadniku vlastitog naroda, navodimo da je u izreci presude Županijskog suda u Zadru navedeno da su oštećenici Hrvati, iako je iz izjava nekih oštećenika, ali i svjedoka, evidentno da su među oštećenicima i osobe srpske nacionalnosti, od kojih su neki svoje domove napustili tek u kolovozu 1995., dakle za vrijeme ili neposredno nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja, a da u postupku niti jedan oštećenik nije naveo da ih je okrivljenik tjerao na napuštanje domova i okupiranog područja Republike Hrvatske.[2]


[1] Citiranom presudom Vojnog suda u Banja Luci optuženik je, zajedno sa Slavkom Đokićem, za događaje u Jagodnji Donjoj, proglašen krivim za počinjenje produljenog kaznenog djela razbojništva, a sam je, za događaje u Zemuniku Gornjem, zaseoku Goleš, proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela oštećenja tuđe stvari u stjecaju s kaznenim djelom dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnim radnjama ili sredstvom.

[2] VSRH, na sjednici žalbenog vijeća održanoj 20. listopada 2010., u cijelosti je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Zločin u Letovaniću

Dana 22. veljače 2010. na Županijskom sudu u Sisku započela je glavna rasprava u kaznenom predmetu Ivice Kosturina i Damira Vrbana, optuženih da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Dana 12. svibnja 2010. proglašeni su krivima. Izrečene su im kazne zatvora u trajanju od po 7 godina.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 12. listopada 2010. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženike se tereti da su 07. rujna 1991. u Letovaniću, kao pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, za vrijeme oružanog sukoba na području Siska, nakon zaprimljene dojave da civil Slavko Ivanjek u alkoholiziranom stanju po javnim mjestima vrijeđa i psuje predsjednika RH Franju Tuđmana i govori da će Srbi pobijediti u ratu, otišli njegovoj kući, fizički ga svladali i vezali, odveli u prostoriju Mjesnog ureda Letovanić gdje su ga tukli, a zatim su ga vezanog utrpali u tovarni sanduk automobila i na nenaseljenom dijelu ceste između sela Letovanić i Žažina zaustavili automobil, iznijeli Slavka Ivanjeka iz tovarnog sanduka vozila i gumenim palicama snažno izudarali po tijelu nanijevši mu mnogobrojne teške tjelesne ozljede te ga pretučenog dovezli i ostavili na području vojarne zvanom “ORA” u Galdovu, a uslijed ozljeda je kod Slavka Ivanjka ubrzo nastupila smrt.

Tereti ih se da su, dakle, za vrijeme oružanog sukoba civilnu osobu mučili, prema njoj nečovječno postupali i ubili ju, pa da su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-49/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj: K-DO-22/2009 od 03. prosinca 2009. godine

Zastupnik optužbe: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Ivica Kosturin (u pritvoru od 30. rujna 2009.) i Damir Vrban (u pritvoru od 02. listopada 2009.)

Branitelji optuženika: Berislav Herceg, odvjetnik iz Zagreba, branitelj I-optuženog Ivice Kosturina, Stanislava Jerković Bjelajac, odvjetnica iz Siska, braniteljica II-optuženog Damira Vrbana

Žrtva (mučen i ubijen): Slavko Ivanjek

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA SUĐENJA

LETOVANIĆ – izvještaji s praćenja suđenja

PRESUDA

Dana 12. svibnja 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku optuženike je proglasio krivima. Svaki je osuđen na 7 godina zatvora.

Presudu od 12. svibnja 2010. možete pogledati ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 12. listopada 2010. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku tijekom glavne rasprave nije u potpunosti upozoravalo svjedoke kako je to predviđeno odredbama ZKP-a.

No propust koji je prilikom praćenja izazvao najdublji utisak učinjen je prilikom ispitivanja svjedokinje-oštećenice Barice Ivanjek, koja prije predočavanja fotoelaborata mrtvog tijela njezinog pokojnog supruga nije bila jasno upozorena o kakvim se fotografijama radi. Po predočavanju fotoelaborata oštećenici je pozlilo, počela se tresti i plakati i u stanju šoka izvedena je u hodnik pred sudnicom, na kojemu su se, s obzirom da je napravljena pauza, nalazile i sve osobe koje su pratile postupak, pa i rodbina okrivljenih za smrt njezinog supruga.

Unatoč tome što je Vijeće bilo upoznato da je oštećenica zbog psihičkih problema uzrokovanih smrću supruga ranije bila hospitalizirana predsjednica Vijeća nije osigurala nazočnost djelatnika Odjela za podršku svjedocima. Navedeno ukazuje na nedostatak senzibiliteta suda te na nužnost ustrojavanja službe za podršku žrtvama i svjedocima kaznenih djela na Županijskom sudu u Sisku.

Pri odmjeravanju kazne sud je okrivljenicima kao olakotne okolnosti, između ostalih, cijenio i sudjelovanje u Domovinskom ratu i protek vremena od počinjena, a prvookrivljeniku i višestruka odlikovanja u ratu.

Iako domaći sudovi okrivljenicima, u pravilu, sudjelovanje u Domovinskom ratu cijene kao olakotnu okolnost pri odmjeravanju kazne, mi smo u više navrata isticali kako smatramo da su počinitelji zločina tijekom svoga sudjelovanja u ratu svojim postupcima naštetili i društvu u cjelini i Republici Hrvatskoj te da pri odmjeravanju kazne za ratne zločine nije primjereno tretirati njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu olakotnom okolnošću, jer isto dovodi u sumnju objektivnost suda u postupcima protiv pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga.

Protek vremena od počinjenja zločina također ne bi trebalo smatrati olakotnom okolnošću, jer se radi o kaznenom djelu za koje progon ne zastarjeva, iz čega je očito da intencija zakonodavca nije bila da protek vremena utječe na kažnjavanje počinitelja kaznenih djela ratnih zločina.[1]

Odlikovanja, koja će vjerojatno prvookrivljenom biti oduzeta ukoliko bude pravomoćno proglašen krivim, već iz samog tog razloga ne bi trebala biti tretirana olakotnim okolnostima pri odmjeravanju kazne.

Tijek postupka

Optužnicom ŽDO u Sisku okrivljenicima se stavlja na teret da su 7. rujna 1991. u Letovaniću, kao pripadnici oružanih snaga RH, nakon zaprimljene dojave da civil Slavko Ivanjek u alkoholiziranom stanju po javnim mjestima vrijeđa i psuje predsjednika RH Franju Tuđmana i govori da će Srbi pobijediti u ratu, odveli Slavka Ivanjeka iz njegove kuće te ga izudarali po tijelu nanijevši mu brojne ozljede uslijed kojih je Slavko Ivanjek, nakon što su ga okrivljenici ostavili na području privremene vojarne tzv. ORA, ubrzo preminuo, pa da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Okrivljenici se nisu smatrali krivima za djelo koje im se optužnicom stavlja na teret.

U dokaznom postupku ispitano je 20 svjedoka i vještak sudsko-medicinske struke. Izvršeni su uvidi u brojne materijalne dokaze.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku 12. svibnja 2010. presudilo je da su okrivljenici postupili na način kako im se stavlja na teret optužnicom ŽDO u Sisku. Svakom je izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

S obzirom da su obojici okrivljenika izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od pet godina, pritvor protiv obojice je produljen, a dužni su platiti i troškove kaznenog postupka.[2]


[1] Sličnog stava bilo je i Vijeće Vrhovnog suda RH obrazlažući presudu u predmetu broj I Kž 1008/08-13 od 18. studenoga 2009. u predmetu optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca.

[2] VSRH, na sjednici žalbenog vijeća održanoj 12. listopada 2010., u cijelosti je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Zločin u šumi Brezovica

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku 26. kolovoza 2009. godine objavilo je presudu kojom je Ivica Mirić proglašen krivim da je kao pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak u listopadu 1991. godine počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od devet godina.

VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Sisku od 26. kolovoza 2009. i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Javna sjednica VSRH održana je 13. travnja 2010.

Nakon provedenog ponovljenog postupka okrivljenik je 10. lipnja 2010. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Sjednica žalbenog vijeća održana je 07. prosinca 2010. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je 09. listopada 1991. godine kao pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak, nakon što je saznao da se na liječenju u Zagrebu nalazi Miloš Ćalić, osoba srpske nacionalnosti koju je od ranije poznavao jer su živjeli u istoj ulici, otišao zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvne policije, Ilijom Čakarićem i nepoznatom ženskom osobom crvenim kombi vozilom u Klinički bolnički centar “Rebro”, pričekao Miloša Ćalića i rekao mu da pođe s njima, zatim ga dovezao u šumu Brezovica, gdje ga je zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije izvukao iz vozila te ga je zatim usmrtio hicima iz automatske puške, samo zbog toga jer je Miloš Ćalić bio osoba srpske nacionalnosti.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, broj K-DO-4/09, od 01. travnja 2009. godine pogledajte ovdje (PDF, 3,13 MB).

Izmjenjenu optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 07. lipnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća

Vijeće za ratne zločine u ponovljenom postupku: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sutkinja Alenka Lešić, članica Vijeća

Predmet: K-14/09; K-10/10

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, br. K-DO-4/09 od 1. travnja 2009. godine, izmijenjena 07. lipnja 2010.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 1. OKZRH

Tužitelj: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Siska

Optuženi: Ivica Mirić, nalazi se u pritvoru od 05. ožujka 2009.

Branitelj: Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Siska

Žrtva (ubijen): Miloš Ćalić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ŠUMA BREZOVICA izvjestaji s pracenja sudjenja

ŠUMA BREZOVICA izvjestaji s ponovljenog sudjenja

PRESUDA

Optuženik je 26. kolovoza proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) godina.

Pisanu presudu možete pogledati ovdje.

VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Sisku od 26. kolovoza 2009. i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Javna sjednica VSRH održana je 13. travnja 2010.

Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka okrivljenik je 10. lipnja 2010. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Presudu možete pogledati ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća održana je 07. prosinca 2010. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku objavilo je 26. kolovoza 2009. prvostupanjsku presudu br. K-14/09 kojom je opt. Ivica Mirić proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina. [1)

Optuženiku Miriću u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 2. ožujka 2009. pa nadalje. Prilikom objave presude protiv optuženika je produljen pritvor.

Suđenje opt. Ivicu Miriću prvi je postupak za ratni zločin proveden na Županijskom sudu u Sisku u kojem je optuženik pripadnik hrvatskih postrojbi. S tim u svezi, a s obzirom na naša ranija iskustva u praćenju suđenja za ratne zločine na županijskim sudovima u Republici Hrvatskoj, nismo iznenađeni negativnim pritiscima/otporom lokalne sredine (branitelja i dijela lokalne javnosti) suđenju pripadniku hrvatskih postrojbi.

Tijekom glavne rasprave zabilježili smo slijedeće pritiske i ometanja od strane publike:

– isključenje javnosti sa dijela glavne rasprave za vrijeme svjedočenja Predraga Pavlovića, koji je prilikom davanja iskaza osjećao veliku neugodu i strah za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji, a dopuštanje praćenja toga dijela rasprave promatračima Građanskog odbora za ljudska prava, Documente i OESS-a, izazvalo je veliko negodovanje publike, a na slijedećem ročištu glavne rasprave predsjednica Vijeća je obavijestila prisutne da je sa visokopozicioniranih mjesta dobila primjedbu što je “praznila sudnicu” pa je pojasnila ulogu promatrača Documente, Građanskog odbora za ljudska prava i OESS-a [2];

– za vrijeme svjedočenja Ilije Čakarića, koji je svojim iskazima teretio optuženika, iz publike su se čuli komentari, zbog čega je predsjednica Vijeća morala tražiti red u sudnici;

– od sestre oštećenog Čalića saznali smo da je jedna od osoba koje su svojom prisutnošću suđenju podržavali opt. Mirića grubim psovkama vrijeđala istu;

– nakon završetka glavne rasprave, dio osoba iz publike poredao se s obje strane ulaza u sudnicu te su pljeskale u trenutku izlaska opt. Mirića;

– za vrijeme iznošenja obrane optuženog predsjednica Vijeća je u više navrata morala reagirati na upadice rođakinje oštećenog Ćalića, koja se nalazila u publici;

– prilikom izricanja presude jedna je osoba iz publike, nezadovoljna presudom, glasno protestirala riječima: “E moji Hrvati, ništa nismo naučili iz povijesti”, nakon čega ju je predsjednica Vijeća udaljila iz sudnice, a potom je još jedna osoba prosvjedovala te sama izašala iz sudnice.

Ne ulazeći u slobodno sudačko uvjerenje i zaključak suda o (ne)postojanju činjenica bitnih za odlučivanje o meritumu, primjetili smo da se sud nije poslužio mogućnošću suočenja svjedoka čiji se iskazi nisu slagali o nekim činjenicama.[3]

Iako je okrivljenik u svojoj obrani spomenuo imena/nadimke dvije nepoznate osobe (“Blaž” i “Štef”), koje su inkriminiranog dana došle u bolnicu po ošt. Čalića, i čak naveo gdje im je bila postrojba i tko im je bio zapovjednik (Jadranko Garbin), te je naveo da ima saznanja da su “Blaž” i Jadranko Garbin kasnije poginuli, ni državno odvjetništvo ni sud nisu na raspravi pokušali utvrditi njihov identitet, iako se iz tijeka glavne rasprave nije moglo zaključiti da je identitet ovih osoba poznat.


[1] Optuženik je oglašen krivim što je 9. listopada 1991. kao pripadnik pričuvnog sastava Policijske uprave Sisak, nakon što je saznao da se na liječenju u Kliničkom bolničkom centru “Rebro” u Zagrebu nalazi Miloš Čalić, osoba srpske nacionalnosti kojeg je od ranije poznavao jer su živjeli u istoj ulici, otišao zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije te pričuvnim policajcem Ilijom Čakarićem i nepoznatom ženskom osobom kombi vozilom u Klinički bolnički centar “Rebro”, pričekao Miloša Čalića te mu rekao da pođe sa njima, a zatim dovezli Miloša Čalića u šumu Brezovica u blizini Siska, gdje ga je zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije izvukao iz vozila te ga natjerao da hoda prema mostiću na kanalu “Dužec” oko 50 metara udaljenom od vozila, gdje je zatim Miloš Čalić usmrćen hicima iz vatrenog oružja samo zbog toga što je bio srpske nacionalnosti.

[2] U čl. 294. st. 2. ZKP-a navedeno je da vijeće može dopustiti da na glavnoj raspravi iz koje je javnost isključena budu nazočne pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici.

[3] Radi se o iskazima svjedoka Predraga Pavlovića i Damira Božičevića, odnosno svjedoka Ivana Vojnića Hajduka i Damjana Ivaniša.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

U ponovljenom postupku[1] Županijski sud u Sisku 10. lipnja 2010. presudio je da je optuženi Ivica Mirić kriv što je dana 9. listopada 1991., kao pripadnik pričuvnog sastava Policijske uprave Sisak, nakon što je saznao da se na liječenju u Kliničkom bolničkom centru “Rebro” u Zagrebu nalazi Miloš Čalić, osoba srpske nacionalnosti, otišao zajedno s dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije, pričuvnim policajcem Ilijom Čakarićem i jednom nepoznatom ženskom osobom, kombi vozilom iz bolnice odveo Miloša Čalića, a zatim vozeći u pravcu Siska, između mjesta Lekenik i Dužica naložio vozaču da skrene s glavne ceste na šumski put i zaustavi automobil, a zatim s dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije izvukao Miloša Čalića iz vozila i krenuo s njim prema drvenom mostiću udaljenom oko 50 m od vozila, gdje je Miloš Čalić usmrćen hicima iz vatrenog oružja, samo zbog toga što je bio srpske nacionalnosti, da bi dana 10. listopada 1991. tijelo oštećenog bilo pronađeno u šumi Brezovica. Zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opt. Ivici Miriću izrečena je kazna zatvora u trajanju od devet godina.[2]

Ponovljeni postupak pred izmijenjenim vijećem Županijskog suda u Sisku proveden je na dva ročišta (26. svibnja i 10. lipnja 2010.). Novi dokazni prijedlozi županijskog državnog odvjetništva koji su se odnosili na okolnost premještanja tijela žrtve te utvrđenje identiteta jednog od nepoznatih počinitelja ponovnim saslušanjem svjedoka očevica odbijeni su kao nebitni.

Vijeće je utvrdilo kao nesporno da je žrtva Miloš Čalić, osoba srpske nacionalnosti, iz Siska, da je isti bio žrtva i prije samog usmrćivanja, jer je njegova obiteljska kuća u Sisku minirana 14. rujna 1991., da je patio od psihičkih smetnji, anksioznosti i tjeskobe te da se liječio u bolnici “Rebro” u Zagrebu. Nije bilo sporno niti da je oštećenik umro nasilnom smrću hicima iz vatrenog oružja 9. listopada 1991.

Nesporno je i da je skupina pripadnika pričuvnog sastava PU Sisak došla u bolnicu “Rebro” u Zagrebu te da je Miloša Čalića odvela iz bolnice. Nije sporno niti da su u skupini pričuvnih policajaca bili okrivljeni Ivica Mirić i svjedok Ilija Čakarić.

Prvostupanjski sud je kao vjerodostojno ocijenio svjedočenje Ilije Čakarića o načinu i mjestu izvršenja zločina. Svjedočenje Ilije Čakarića djelomično je potvrđeno i izjavama drugih svjedoka o okrivljenikovom prethodnom “proganjanju” (prijetnjama usmrćivanjem i sl.) žrtve.

I nakon ponovljenog postupka ostalo je neutvrđeno tko su druga dvojica počinitelja zločina te tko je djevojka koja je sudjelovala u odvođenju žrtve iz bolnice. Isto tako, ostalo je neutvrđeno kako je mrtvo tijelo pronađeno na posve drugoj lokaciji od one na kojoj je Miloš Čalić usmrćen.

Prvostupanjski sud nije postupio po uputama navedenim u ukidbenom rješenju Vrhovnog suda RH, jer niti nakon ponovljenog postupka nije analizirao sve izjave svjedoka i doveo ih u vezu, posebno s prikupljenim materijalnim dokazima, a nije izveo niti dodatne dokaze radi utvrđenja identiteta nepoznatih počinitelja.

Iako valoriziranje “sudjelovanja i doprinosa Domovinskom ratu” olakotnom okolnošću pri odmjeravanju kazne počiniteljima koji su kao pripadnici hrvatskih postrojbi počinili kazneno djelo ratnog zločina ukazuje na moguću pristranost, sud je kao olakotne okolnosti cijenio okrivljenikovo sudjelovanje u Domovinskom ratu tijekom cijelog njegovog trajanja, činjenicu da je višestruko odlikovan te njegovu raniju nekažnjavanost. Intenzitet ugrožavanja zaštićenog dobra i okolnosti počinjenja djela (izvođenje bolesne osobe iz bolnice) sud je ocijenio otegotnim okolnostima prilikom odmjeravanja kazne.

Iz praćenja ovoga sudskog postupka razvidno je da je istraživanje ovoga zločina započelo nakon pronalaska tijela Miloša Čalića u šumi Brezovica. Okrivljenik je već tada dao izjavu policiji te su već tada izvedene pojedine istražne radnje. Do pokretanja istrage pred Županijskim sudom u Sisku prošlo je punih 18 godina, što je pridonijelo nedorečenoj osuđujućoj presudi i otvorenim predistražnim postupkom radi utvrđenja ostalih, za sada nepoznatih počinitelja, u obrani okrivljenog Mirića spomenutih kao Blaž i Joža.


[1] Vrhovni sud RH rješenjem od 24. ožujka 2010. prihvatio je žalbu opt. Mirića, ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Sisku od 26. kolovoza 2009. kojom je optuženik bio proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina te je vratio predmet na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu. Vrhovni je sud smatrao da optuženik opravdano u žalbi osporava prvostupanjsku presudu ističući da prvostupanjski sud nije dao razloge i ocjenu pojedinih dijelova izvedenih dokaza, iskaza ispitanih svjedoka, koji bi mogli otkloniti optuženikovu kaznenu odgovornost.

[2] VSRH, na sjednici žalbenog vijeća održanoj 07. prosinca 2010., u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda donijetu od 10. lipnja 2010.

Zločin u Gospiću

Postupak protiv Tihomira Oreškovića, Ivice Rožića, Stjepana Grandića, Mirka Norca Keve i Milana Čanića za kazeno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Broj predmeta: K-11/01

Sudsko vijeće: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Ivan Vučemil, član Vijeća, suci porotnici Bogdan Marčelj, Branko Tadej i Zdenko Pleše, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci broj DO-K 130/2000 od 5. ožujka 2001., izmijenjena 13. ožujka 2003.

Zastupnik optužbe: Doris Hrast, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Optuženici: Tihomir Orešković, Ivica Rožić, Stjepan Grandić, Mirko Norac Kevo i Milan Čanić

Branitelji optuženih: odvjetnici Željko Olujić i Bosiljko Mišetić – za prvookr. Oreškovića; odvjetnik Mirko Ružić – za drugookr. Rožića; odvjetnici Milenko Škrlec i Ljubiša Kostić – za trećeokr. Grandića; odvjetnici Tomislav Sabljar i Ivan Kern – za četvrtookr. Norca Kevu; odvjetnik Velimir Došen – za petookr. Čanića

Žrtve (prema presudi):

– uhićeni civili: Simo Kljajić, Branko Štulić, Radovan Barać, Dane Bulj, Nikola Gajić, Bogdan Šuput, Radojka Diklić, Dušanka Vraneš, Đorđe i Mirjana Kalanj, Miloš i Mileva Orlović, Milan, Anđelka i Mirjana Pantelić, Branko Kuzmanović, Borislav Marić, Radmila Stanić, Stanko Smiljanić, Borka Vraneš, Petar Lazić, Željko Mrkić, Ljubica Trifunović, Mićo Pejnović, Sofija Lončar, Nebojša Trešnjić, Pantelija Radić, Danica Barać, Mile Čubelić, Gojko Hinić, Milan Smiljanić, Milica Krajnović, Ljubica Panjević, Janko Pavlica, Marica Đukić, Petar Svilar, Nikola Serdar, Dragan Rakić, Gojko Radmanović, Milica Radmanović, Mica i Boja Potkonjak, Nikola Stojanović, Vaso Jelinić, Branko Draganić, Luka Šulentić, Andrija Mileusnić, Stojanka Borić sa sinom, Nikola Ivanišević, Boško Tomičić te još neke NN osobe – od njih pušteni Luka Šulentić, Andrija Mileusnić i Stojanka Borić sa sinom;

a potom

dana 17. listopada 1991. ubijeni na lokalitetu plantaži borova “Žitnik” (Pazarište): najmanje 10 osoba, među kojima su zasigurno bili: Boško Tomičić, Nikola Ivanišević i Milica Radmanović;

dana 18. listopada ubijeni na lokalitetu “Lipova Glavica” kod Perušića: preostali uhićeni civili, među kojima su bili Simo Kljajić, Branko Štulić, Radovan Barač, Dane Bulj, Nikola Gajić, Bogdan Šuput, Radojka Diklić, Dušanka Vraneš, Đorđe i Mirjana Kalanj, Miloš i Mileva Orlović, Milan Pantelić, Branko Kuzmanović, Radmila Stanić, Stanko Smiljanić, Borka Vraneš, Petar Lazić, Željko Mrkić, Ljubica Trifunović, Mićo Pejnović, Sofija Lončar i ostali neidentificirani civili

PRESUDA

Dana 24. ožujka 2003. presudom Županijskog suda u Rijeci prvooptuženi Tihomir Orešković proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 15 godina, trećeoptuženi Stjepan Grandić proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, četvrtooptuženi Mirko Norac Kevo proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 12 godina, drugooptuženi Ivica Rožić oslobođen je optužbe, a prema petooptuženom Milanu Čaniću optužba je odbijena, jer je u odnosu na njega 13. ožujka 2003. tužitelj odustao od optužbe).

VSRH je na sjednici vijeća održanoj 31. svibnja i 1. i 2. lipnja 2004. potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Zločin u Čepinu

Vrhovni sud RH preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u dijelu koja se odnosi na opt. Freda Marguša, te je mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina zatvora (umjesto dotadašnjih 14). Vrhovni sud je potvrdio dio presude kojom je opt. Tomislav Dilber osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskoga državnoga odvjetništva (ŽDO) iz Osijeka prvooptuženi Fred Marguš i drugooptuženi Tomislav Dilber terete se da, su tijekom studenog i prosinca 1991. godine, na širem području grada Osijeka, u nakani da usmrte civile srpske narodnosti, počinili kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Prvooptuženi Fred Marguš tereti se da je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, protupravno zatvarao, mučio, nečovječno postupao i ubijao civilne stanovnike (ubijeni: Vukašin i Svetozar Bulat, Nedeljka i Nikola Vico, Ljubomir Grandić te Dragica i Stevan Gvozdenović), da je naredio da se civilni stanovnik ubije (Savo Pavitović) te da je pljačkao imovinu stanovništva. Drugooptuženi Tomislav Dilber tereti se da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubio civilnog stanovnika Savu Pavitovića.

Optužnicu ŽDO u Osijeku broj K-DO-54/05 od 26. travnja 2006. pogledajte ovdje.

Izmjenu optužnice od 20. veljače 2007. možete pogledati ovdje.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Suđenje je vođeno pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: Krunoslav Barkić (predsjednik), Mario Kovač i Dubravka Vučetić (članovi).

Optužnicu je zastupao Miroslav Kraljević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku.

U tijeku postupka optuženom Margušu su nekoliko puta mijenjani branitelji po službenoj dužnosti (odvjetnici Berislav Stanković, Radoslav Arambašić i Petar Sabolić). Branitelj opt. Dilbera bio je Krunoslav Hager.

Prva rasprava je održana 13. lipnja 2006. godine. Rasprave su često odgađane zbog procesne nesposobnosti optuženog Marguša. Zadnja rasprava održana je 19. ožujka 2007. godine.

06. ožujka 2007. godine rasprava je počela iznova (umjesto člana Vijeća – suca Ante Budića, u Vijeću je sutkinja Dubravka Vučetić). Istoga je dana pročitana izmijenjena optužnica.

Izvještaji s rasprava su u dodatku.

Izvjestaji lipanj-rujan 06.doc

Izvještaji listopad 06.doc

Izvještaj studeni 06.doc

Izvještaj siječanj 07.doc

Izvještaj veljača 07.doc

izvjestaj ožujak 2007.doc

PRESUDA

Dana 21. ožujka 2007. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je krivima optužene Marguša i Dilbera te im je izreklo kazne zatvora. Opt. Marguš osuđen je na kaznu zatvora od 14, a opt. Dilber na kaznu zatvora od 3 godine.

Presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-33/06-412 od 21. ožujka 2007. možete pogledati ovdje.

Vrhovni sud RH preinačio je presudu Županijskog suda u Osijeku te je opt. Margušu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina. U odnosu na opt. Dilbera presuda Županijskog suda u Osijeku je potvrđena.

Presudu Vrhovnog suda RH pogledajte ovdje.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Mišljenje

Postupak je proveden korektno.

Mišljenje i prikaz postupka za zločin u Čepinu.doc

U postupku protiv Freda Marguša i Tomislava Dilbera, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz čl. 120. st.1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, počinjenog u studenom 1991. godine na području Čepina i okolice, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je presudu kojom je opt. Marguš osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četrnaest (14) godina, a opt. Dilber na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine.

Postupak je procesno korektno proveden. Prije svake rasprave je medicinski vještak utvrđivao zdravstveno stanje i procesnu sposobnost optuženoga Marguša. Ovo je jedan od rijetkih procesa protiv pripadnika hrvatskih postrojbi koji je proveden u Hrvatskoj u kome su očevici bili spremni svjedočiti o počinjenom ratnom zločinu. Predsjednik Vijeća je isključio javnost u trenutku kada je procjenio da bi ona za svjedoka bila opterećenje koje ovaj ne bi mogao podnijeti.

Ključno pitanje ovoga procesa je hoće li Vrhovni sud RH potvrditi stav Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku da se, glede događaja obuhvaćenih u točkama a. (ubojstvo i ranjavanje članova obitelji Bulat) i b. (zatočenje, mučenje i ubojstvo Nikole i Nedeljke Vice) optužnice protiv Freda Marguša, ne radi o već pravomoćno presuđenoj stvari, iako je u pogledu tih događaja, primjenom Zakona o općem oprostu, u predmetu Županijskog suda u Osijeku br. K-4/97, ranije donijeta odbijajuća presuda.

Vijeće Županijskog Suda u Osijeku je prihvatilo obrazloženje zastupnika optužbe da odbijajuća presuda za ubojstvo, primjenom Zakona o općem oprostu, ne isključuje donošenje osuđujuće presude za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva jer se ne radi samo o djelu protiv života i tijela, nego o djelu koje je istovremeno upravljeno i protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koje kazneni progon ne zastarijeva i koje je RH, po međunarodnom pravu, dužna goniti. Takva presuda će, ukoliko je Vrhovni sud RH potvrdi, dati bar dijelomičnu satisfakciju žrtavama zločina, obiteljima Bulat i Vico. Ona bi, ujedno, trebala utjecati i na buduću pravosudnu praksu u Republici Hrvatskoj jer je izvjesno da ima još slučajeva u kojima je, primjenom Zakona o općem oprostu, donesena odbijajuća presuda za ubojstva počinjena tijekom Domovinskog rata od strane pripadnika hrvatskih postrojbi.

Osim navedenog, postavlja se još pitanje kakav će stav Vrhovni sud RH zauzeti u pogledu suučesništva opt. Dilbera u ubojstvu Save Pavitovića. Vijeće Županijskog suda smatra utvrđenim da je prvi hitac u tijelo ubijenoga Pavitovića ispalio opt. Dilber. Ukoliko bi Vrhovni sud RH zauzeo stav da u odnosu na tu inkriminaciju postoji proturječnost između iskaza svjedoka očevica i nalaza i mišljenja vještaka, moguće je da će zatražiti ponovno utvrđivanje činjeničnog stanja.

Također, pitanje je hoće li Vrhovni sud RH cijeniti olakotne i otegotne okolnosti na isti način kao što je to ocijenilo Vijeće za ratne zločine u Osijeku, ili će, uz uvjet da smatra činjenično stanje pravilno utvrđenim, preinačiti visinu izrečenih kazni.

Naš je stav da sudjelovanje i odlikovanje za sudjelovanje u Domovinskom ratu ne treba predstavljati olakotnu okolnost u presuđivanju za počinjenje ratnih zločina.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Documenta
Građanski odbor za ljudska prava
Hrvatski helsinški odbor

10. rujna 2007. godine

Zločin u Velikoj Kladuši

 

Na Županijskom sudu u Rijeci 25. ožujka 2009. godine objavljena je presuda kojom je opt. Zlatko Jušić oslobođen krivnje, a opt. Ibrahim Jušić proglašen je krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

Njih se dvojicu tereti da su za vrijeme oružanih sukoba u Republici Bosni i Hercegovini, 1993. i 1994. godine u Velikoj Kladuši počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Žalbena sjednica vijeća Vrhovnog suda RH održana je 16. rujna 2010. Vrhovni sud RH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci br. K-DO-90/07, od 19. ožujka 2008. godine, terete se

I opt. Zlatko Jušić, da je za vrijeme oružanih sukoba u BiH, u Velikoj Kladuši u razdoblju od 27. rujna 1993. do 21. kolovoza 1994. godine, kao predsjednik Vlade tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna naredio i organizirao formiranje sabirnih centara i logora s ciljem zadržavanja i zatvaranja civila, prema kojima se nečovječno postupalo i vršila se prisila s ciljem stupanja u vojnu službu u paravojnim postrojbama Autonomne pokrajine Zapadna Bosna te da je dana 11. lipnja 1994. kao predsjednik Vlade osobno potpisao naredbu kojom se naređuje da se protiv osoba koje su protiv ideje formiranja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna imaju primijeniti mjere pojačanog nadzora, mjere potpunog ograničenja kretanja te su slijedom te naredbe formirani sabirni centri i logori u koje je zatvarano civilno stanovništvo, muškarci u dobi od 14 do 75 godina, djeca do 14. godine, žene, prema kojima se nečovječno postupalo, koji su fizički i psihički zlostavljani, tučeni policijskim palicama, šakama, nogama, drvenim predmetima, kundacima, uslijed čega su gubili svijest, neki od zatočenih civila zadobili su teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma rebara, ruku, dok je jedan od zatočenika i podlegao ozljedama, da je kao predsjednik Vlade u više navrata je usmeno i pismeno izvješćivan o događajima u sabirnim centrima i logorima, ali nije ništa poduzeo u cilju poboljšavanja stanja,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata naredio, planirao i organizirao protuzakonito zatvaranje civilnog stanovništva, fizičko i psihičko zlostavljanje, odnosno da se prema njemu nečovječno postupa, da se prisiljava na prinudni rad i službu u vojsci tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna,

i

II opt. Ibrahim Jušić, da je u vremenskom razdoblju od 27. rujna 1993. do 21. kolovoza 1994. godine, a zatim od 16. studenog 1994. do 7. kolovoza 1995. godine, kao načelnik Odjeljenja za suzbijanje kriminaliteta stanice javne bezbijednosti u Velikoj Kladuši i kao načelnik Državne bezbijednosti samoproglašene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, sam i sa pripadnicima svojih službi sudjelovao u nezakonitom zatvaranju i izoliranju civila koji su smatrani protivnicima uspostavljene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, te je nad njima sam ili zajedno sa podređenim policajcima provodio ispitivanja, prilikom kojih je zatvorene muškarce i žene izložio nečovječnom postupanju, fizički i psihički ih zlostavljao, tukao rukama i nogama, drvenim i metalnim šipkama, policijskim palicama, prisiljavao ih da se međusobno tuku palicama, da sami sebe udaraju rukama po licu, vrijeđajući ih pogrdnim riječima, dvije zatočenice logora silovao,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata naredio i izvršio mučenje civilnog stanovništva, nečovječno postupanje, nanošenje velikih patnji te protuzakonita zatvaranja i silovanja,

te su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. OKZRH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, broj: K-DO-90/07, od 19. ožujka 2008. godine, možete pogledati ovdje (pdf, 1,49 MB).

Na glavnoj raspravi 16. prosinca 2008. godine pročitana je izmijenjena optužnica.
Izmijenjenom optužnicom opt. Zlatku Jušiću više se ne stavlja na teret da je osobno naredio i organizirao formiranje sabirnih centara i logora. Izmjenom ga se tereti da je u cilju provođenja politike Fikreta Abdića, koji je naredio formiranje navedenih logora i sabirnih centara, kao predsjednik Vlade sudjelovao u radu i donošenju naredbe od 11. lipnja 1994. godine te da je navedenu naredbu i osobno potpisao.

Izmjenu optužnice od 16. prosinca 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 264 KB).

Dana 20. ožujka 2009. godine izmijenjena je optužnica u odnosu na Ibrahima Jušića. Pri tome je zatupnik optužbe izjavio da je optužnicu izmijenio navodeći konkretne osobe koje su od strane optuženika i njemu podređenih policajaca i čuvara logora ispitivane te fizički i psihički zlostavljane, navodeći konkretne način kako je to činjeno. Tako izmijenjenom optužnicom Ibrahimu Jušiću se stavlja na teret da je civilno stanovništvo mučio, prema njemu nečovječno postupao, nanosio im velike patnje i protuzakonito ga zatvarao. Optuženiku se više ne stavlja na teret silovanje dvaju zatočenica, za što ga se teretilo optužnicom od 19.ožujka 2008 godine.

Izmjenu optužnice od 20. ožujka 2009. godine pogledajte ovdje (PDF, 238 KB).

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Broj predmeta: K-17/08

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća za ratne zločine, sutkinja Nataša Masovčić, članica Vijeća za ratne zločine, sudac Darko Lupi, član Vijeća za ratne zločine

Optužnica: ŽDO-a u Rijeci, K-DO-90/07, od 19. 03. 2008 godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 16. prosinca 2008. godine te 20. ožujka 2009. godine.

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Zlatko Jušić i Ibrahim Jušić

Branitelji optuženika: Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba, i Ana Trošelj, odvjetnica iz Rijeke – branitelji I opt. Zlatka Jušića; Slobodan Večerina, odvjetnik iz Rijeke – branitelj II opt. Ibrahima Jušića

Punomoćnik oštećenika: Josip Sladić, odvjetnik iz Siska

Žrtve:

– prema izmjeni optužnice od 16. prosinca 2008. u odnosu na prvooptuženika: Alija Feriz, Mujo Milak, Šemsudin Husić, Emin Redžić, Husein Mušić, Aziz Abdilagić, Hasib Delić zvan “Heba”, Mehmed Jušić, Mehmed Sijamhodžić, Kasim Ćano, Đeko Bibuljica, Hasan Đanić, Rasim Erdić (preminuo uslijed zlostavljanja), Asja Galijašević, Beiza Kekić, Fatima Dorić, Nura Salkić, Fata Omeragić, Zuhra Hozanović

– prema izmjeni optužnice od 20. ožujka 2009. u udnosu na drugooptuženika:
Smail Huskić, Mirsad Šakinović, Rasim Ićanović, Hasib Keserović, Zlatko Balić, Safija Huskić, Zuhdija Alagić, Alema Grahović, Omer Murgić, Mehmedalija Miljković, Rifet Đogić, Osman Galijašević, Bešir Dautović, Almadin Trgovčević, Mirsad Mušić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

VELIKA KLADUSA – izvjestaji s pracenja

Glavna rasprava u postupku protiv optuženih Zlatka i Ibrahima Jušića započela je 05. rujna 2008. godine.

Nakon čitanja optužnice optuženici su izjavili da se ne osjećaju krivima za kaznena djela koja ima se njome stavljeju na teret te da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Održano je dvanaest ročišta glavne rasprave (05. rujna, 20., 21., 22., 23., 24. listopada i 16. prosinca 2008. godine, 02. i 03. veljače te 19., 20. i 24. ožujka 2009. godine).

Prilikom svjedočenja pojedinih svjedoka javnost je bila isključivana, uključujući i monitore OSCE-a i GOLJP-a.

Dana 24. listopada 2008. godine, na prijedlog branitelja I opt. Zlatka Jušića, ukinut je pritvor protiv njegovog branjenika. I opt. Zlatko Jušić pušten je da se brani sa slobode te su određene mjere opreza (oduzimanje putne isprave te obveza javljanja). No, nakon žalbe Županijskog državnog odvjetništva, Vrhovni je sud RH opt. Zlatku Jušiću ponovno odredio pritvor.Na raspravi 16. prosinca, nakon što je zamjenik Županijskog državnog odvjetnika izmijenio činjenični opis optužnice te na taj način znatno smanjio količinu radnji koje se prvooptuženiku stavljaju na teret, Vijeće je prvooptuženiku, na prijedlog njegove braniteljice, ponovno ukinulo pritvor.

Odvjetnik Saša Poldan je otkazao punomoć opt. Ibrahimu Jušiću, pa je ovome optuženiku postavljen branitelj po službenoj dužnosti, Slobodan Večerina, odvjetnik iz Rijeke.

 

PRESUDA

Dana 25. ožujka 2009. godine predsjednica Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci objavila je presudu kojom je opt. Zlatko Jušić oslobođen optužbe, dok je opt. Ibrahim Jušić proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

Žalbena sjednica vijeća Vrhovnog suda RH održana je 16. rujna 2010. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Vrhovni sud RH potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Zločin na Drvenoj pijaci u Vukovaru

Vrhovni sud RH je na sjednici održanoj 12. studenog 2009. potvrdio presudu kojom je u ponovljenom postupku (22. siječnja 2009.) okrivljenik proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Opt. Slobodan Raič se optužnicom ŽDO-a u Vukovaru, br. K-DO-28/06, od 02. ožujka 2007., izmijenjenoj 06. travnja 2007. godine, na glavnoj raspravi 08. svibnja 2007. godine, podneskom od 11. veljače 2008. i na glavnoj raspravi 20. siječnja 2009., tereti da je dana 16. studenoga 1991. godine, u dopodnevnim satima, u Vukovaru, prilikom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku, protivno čl. 3. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 75. st. 2. i st. 6. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), kao pripadnik paravojnih postrojbi naoružan poluautomatskom puškom zajedno s još tri nepoznata pripadnika paravojnih postrojbi u jednoj razrušenoj kući na Trgu Drvena pijaca pronašao i zarobio civila Slavka Batika, u dobi od 48 godina, koji je očevidno bio bolestan i u teškom psihofizičkom stanju, te ga odveo do jedne kuće u tadašnjoj Proleterskoj ulici i predao nepoznatim pripadnicima tzv. JNA i paravojnih postrojbi na koji način ga je protuzakonito lišio slobode i zatvorio i nakon čega mu se gubi svaki trag, te ni do danas nije pronađen,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i na opisani način protuzakonito ga zatvarao,

pa da je time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. .1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Do izmjene optužnice od 11. veljače 2008. godine optuženik se teretio da je zajedno s još tri nepoznata pripadnika paravojnih postrojbi pronašao i zarobio civila Slavka Batika, odvodio ga u nepoznatom pravcu, nakon čega se Slavku Batiku gubi svaki trag i ni do danas nije pronađen, dakle da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo.

Nakon navedene izmjene od 11. veljače 2008. godine ŽDO ga je teretilo da je zarobio civila Slavka Batika, koji je bio očigledno bolestan i u teškom psihofizičkom stanju, da se nije pobrinuo oko liječničke pomoći te da ga je predao nepoznatim pripadnicima tzv. JNA i paravojnih postrojbi, nakon čega se Slavku Batiku gubi svaki trag i ni do danas nije pronađen, dakle da je na taj način nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i protuzakonito ga zatvarao. No, na glavnoj raspravi u ponovljenom postupku, 20. siječnja 2009. godine, ŽDO je izmijenilo činjenični opis optužnice, tako da se optuženik više ne tereti za propuštanje pružanja liječničke pomoći Slavku Batiku.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Predmet broj: K-19/07

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optužnica: K-DO-28/06 od 02. ožujka 2007. godine, izmijenjena 06. travnja 2007. godine, na glavnoj raspravi 08. svibnja 2007., podneskom od 11. veljače 2008. godine i na glavnoj raspravi 20. siječnja 2009. godine

Optuženi: Slobodan Raič, u inkriminirano vrijeme pripadnik srpskih paravojnih postrojbi, u pritvoru od 06. svibnja 2006. godine do 30. listopada 2008. godine

Žrtva: Slavko Batik – vodi se kao nestala osoba

Zastupnik optužnice: Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru: zamjenik, Vlatko Miljković

Branitelj: Zlatko Jarić, odvjetnik iz Vukovara

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Stjepan Margić, član Vijeća i sudac Željko Marin, član Vijeća

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

RAIC izvjestaji sa rasprave

RAIC – ponovljeno sudjenje – izvjestaji sa rasprave

PRESUDA

Dana 20. veljače 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu kojom je optuženi Slobodan Raič proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

Pritvor protiv optuženika tada je produžen.

Presudu od 20. veljače 2008. možete vidjeti ovdje.

Vrhovni je sud, na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2008. godine, prihvaćanjem žalbe okrivljenika, ukinuo presudu Županijskog suda u Vukovaru i vratio predmet na ponovno suđenje. U rješenju Vrhovnog suda RH navedeno je da se utvrđenje prvostupanjskog suda, vezano za nečovječno postupanje optuženika prema ošt. Slavku Batiku, temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Istoga dana, 30. listopada 2008. godine, ukinut je i pritvor protiv opt. Slobodana Raiča te je isti odmah pušten na slobodu (u pritvoru je proveo gotovo dvije godine i šest mjeseci).

Rješenje Vrhovnog suda RH od 30. listopada 2008. godine pogledajte ovdje.

Županijski sud u Vukovaru je, nakon provedenog ponovnog postupka, 22. siječnja 2009. godine opt. Raiča proglasio krivim zbog protupravnog zarobljavanja (ne i nečovječnog postupanja) te mu je izrekao identičnu kaznu zatvora kao i pri prvom suđenju, u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru od 22. siječnja 2009. godine pročitajte ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 12. studenog 2009. godine. Izvještaj možete pročitati ovdje. VSRH je potvrdio prvostupanjsku presudu. Ovdje možete pročitati presudu Vrhovnog suda RH.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG (PRVOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Postupak pokrenut protiv Slobodana Raiča jedan je od nekoliko postupaka pokrenutih od strane Županijskog državnog odvjetništva iz Vukovara u zadnje dvije godine u kojima se optužnice, po našem mišljenju, podižu na temelju nedovoljno kvalitetnih istraga, neke od njih su neprecizne (optužnica za zločinu u Berku) ili nisu utemeljene na zatvorenom krugu indicija (osim ove optužnice mislimo na optužnicu za zločin počinjen u Berku i u Sotinu). Tijekom postupka zastupnik optužbe odustaje od optuženja ili potpuno mijenja činjenični opis kaznenog djela, a sud donosi ili oslobađajuće presude ili presude u kojima se optuženici osuđuju na kazne zatvora koje su niže od minimalne propisane za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Tako je i postupak protiv Slobodana Raiča pokrenut na temelju optužnice koja mu je na teret stavljala teški ratni zločin – zarobljavanje i ubojstvo civila Slavka Batika u Vukovaru 1991. godine. Nakon što je srušena vjerodostojnost iskaza ključne svjedokinje optužbe, nikakvih dokaza da je ubio Batika nije bilo te je optužba odustala od optuženja za ubojsto. Optužnica je izmijenjena te je optuženiku stavljeno na teret nečovječno postupanje prema protuzakonito zarobljenom Slavku Batiku, na način da mu je optuženik propustio osigurati liječničku pomoć.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru proglasilo je Slobodana Raiča krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, jer je protuzakonito zatvorio civila i propustio mu osigurati liječničku pomoć. Vijeće smatra da je dokazano da je okrivljeni Raič protupravno zarobio Slavka Batika, a da je i nečinjenjem (propuštanjem osiguranja liječničke pomoći oštećeniku), povrijedio propise međunarodnog prava, odnosno počinio kazneno djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ-a RH. Međutim, izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, dakle značajno ispod propisanog minimuma za kazneno djelo ratnog zločina uzimajući u obzir niz olakotnih okolnosti .Ukazujemo na sljedeće elemente koji bi mogli biti spornima:

– Hoće li i VSRH smatrati da je u konkretnim okolnostima okrivljenik stvarno propustio osigurati medicinsku pomoć i time, nečovječno postupivši, ispunio biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva?

– Hoće li VSRH smatrati da je optuženiku dokazano da je zatočio civila? Pri tomu, u pogledu radnji optuženika, zaključci se mogu izvoditi iz optuženikove obrane, odnosno dokaza Odvjetništva (fotografije na kojoj je zabilježeno vođenje oštećenika, te video-zapisa na kojemu je zabilježen isti događaj).

– Moguće je da će VSRH ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, već radi apsolutno bitne povrede odredbe Zakona o kaznenom postupku iz čl. 367. st. 8., ako stane na stanovište da je pri izvođenju dokaza, čitanjem izvoda iz kaznene evidencije optuženika, navedeni članak zakona povrijeđen. Izvođenje dokaza, čitanjem izvoda iz kaznene evidencije optuženika, provedeno je nakon što je optuženik iznio obranu na glavnoj raspravi, a uz okolnost da je na početku glavne rasprave izjavio da će svoju obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka. U zapisniku sa glavne rasprave navedeno je, da je izvod iz kaznene evidencije pročitan uz suglasnost stranaka, ali nije izričito navedeno, odnosi li se navedena suglasnost na suglasnost obrane da se taj dokaz izvede nakon iznošenja obrane.

Pritvor protiv okrivljenog Raiča nakon izricanja prvostupanjske presude produžen je zbog opasnosti od bijega (čl. 102. st. 1. t. 1. ZKP-a). U trenutku izricanja prvostupanjske presude, kojom je okrivljenik osuđen na kaznu zatvora u visini od 2 god i 6 mjeseci, u pritvoru se nalazio 1 godinu i 9 mjeseci, dakle u pritvoru je proveo više od polovine kazne zatvora, izrečene, istina, nepravomoćnom presudom. Kako je okrivljeniku prilikom objave presude pritvor produžen, on se u konkretnom slučaju, uspoređujići izrečenu kaznu zatvora i vrijeme provedeno u pritvoru, praktično, pretvorio u odsluženje kazne.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Centar za suočavanje s prošlošću “Documenta”, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb

Sažeti prikaz postupka pročitajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru je 22. siječnja 2009. proglasilo okr. Slobobana Raiča krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog protupravnim zarobljavanjem civila Slavka Batika te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

Prvotno se okrivljenog Raiča teretilo da je u studenom 1991. zajedno sa tri nepoznata pripadnika paravojnih postrojbi pronašao i zarobio civila Slavka Batika i odveo ga u nepoznatom pravcu, nakon čega se Slavku Batiku izgubio svaki trag, te da je na taj način ubio civilnog stanovnika.

U veljači 2008., nakon provedenog dokazanog postupka, optužnica je izmijenjena. Njome je okrivljeniku stavljeno na teret da je protupravno zarobio civila Slavka Batika te da je prema njemu nečovječno postupao, s obzirom da mu nije osigurao liječničku pomoć, iako je oštećenik očigledno bio bolestan i u teškom psihofizičkom stanju.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru je 20. veljače 2008. optuženika proglasilo krivim, kako ga se teretilo izmijenjenom optužnicom, i osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

No Vrhovni sud RH je 30. listopada 2008. ukinuo presudu Županijskog suda u Vukovaru i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

U rješenju VSRH je navedeno da se utvrđenje prvostupanjskog suda o nečovječnom postupanju optuženika propuštanjem osiguranja medicinske pomoći prema ošt. Slavku Batiku temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Istoga je dana VSRH ukinuo i pritvor protiv okr. Raiča.[1]

U ponovljenom postupku održano je samo jedno ročište glavne rasprave na kojemu je, uz suglanost stranaka, konstatirano da su ponovno izvedeni svi ranije izvedeni dokazi.

Tužiteljstvo je izmijenilo optužnicu. Zastupnik optužbe je istaknuo da je optužnica precizirana sukladno navodima ukidbenog rješenja Vrhovnog suda RH pa je iz precizirane optužnice izostavljen dio koji se odnosi na nepružanje prve pomoći oštećenom Slavku Batiku.

Dana 22. siječnja 2009. okrivljenik je proglašen krivim da je protupravno zarobio civilnog stanovnika te da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je identična mjera kazne zatvora kao i pri prvom suđenju, u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

Iako je ukinutom presudom okrivljenik proglašen krivim zbog dva načina izvršenja kaznenog djela (nečovječnim postupanjem nepružanjem pomoći te protupravnim zarobljavanjem), a u ponovljenom postupku samo zbog jednog (protupravnog zarobljavanja), u oba slučaja Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru izricalo mu je istu mjeru kazne zatvora.

Uzevši u obzir trajanje pritvora, teško se oteti dojmu da se upravo izrečenom mjerom kazne pokriva vrijeme koje je okrivljenik proveo u pritvoru.

[1] Optuženik je bio pritvoren od 06. svibnja 2006. do 30. listopada 2008., dakle gotovo 2 godine i 6 mjeseci, koliko iznosi i mjera kazne zatvora koja mu je izrečena ukinutom presudom Županijskog suda u Vukovaru.