Pravomoćno presuđena

Zločin u Cerni

Na Županijskom sudu u Vukovaru dana 14. veljače 2008. godine objavljena je presuda kojom su optuženici Tomislav Madi, Mario Jurić, Zoran Poštić, Davor Lazić i Mijo Starčević proglašeni krivima zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog 17. veljače 1992. godine u Cerni nad obitelji Olujić. Opt. Madiju izrečena je kazna zatvora u trajanju od 20 godina, opt. Juriću od 12, opt. Poštiću od 8, opt. Laziću od 7 te opt. Starčeviću od 10 godina.

Javna sjednica VSRH održana je 25. ožujka 2009 godine. Juriću i Laziću je kazna potvrđena, dok je ostalim optuženicima smanjena pa je Madi osuđen na kaznu zatvora od 15 godina, Poštić na 7, a Starčević na 8 godina zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

ŽDO u Vukovaru podiglo je optužnicu br. K-DO-52/06, od 29. prosinca 2006. godine, izmijenjenu podneskom od 08. veljače 2008. godine, kojom se optuženicima stavlja na teret da su dana 17. veljače 1992. godine, u predvečernjim satima, u Komletincima, u zgradi osnovne škole u kojoj se nalazio stožer izviđačko-diverzantske satnije HOS-a, prvookrivljenik Tomislav Madi, kao zapovjednik satnije, izdao zapovijed pripadnicima satnije: drugookrivljeniku Mariu Juriću, pripadniku 131. brigade HV-a, trećeokrivljeniku Zoranu Poštiću, četvrtookrivljeniku Davoru Laziću i nepoznatoj osobi nadimkom “Bosanac”, pripadnicima izviđačko-diverzantske satnije, da odu u Cernu i pobiju četnike za koje on zna, iako je znao da se radi o civilnim osobama, da iz kuće uzmu vrijedne stvari, a kuću da miniraju, a petookrivljenom Miji Starčeviću, pripadniku satniju, je zapovjedio da ih tamo odveze, što je isti i učinio te im je u Cerni pokazao kuću u ulici Braće Radića na broju 51a, pa su oni to učinili tako što su u kuću ušli drugookrivljenik Mario Jurić i osoba nadimkom Bosanac i iz vatrenog oružja ispalili više hitaca u Radomira Olujića, Anicu Olujić, mljt. Milenu Olujić i dijete Marka Olujića, zadavši im ustrijelne rane uslijed kojih su odmah umrli, za koje vrijeme su trećeokrivljenik Zoran Poštić i četvrtookrivljenik Davor Lazić u kući pronašli i uzeli lovačku pušku, patrone, iznos novca od 1500 tadašnjih DEM, kapu – beretku, lančić boje zlata s privjeskom djeteline s četiri lista i par zlatnih naušnica s tri plava kamenčića, a potom su kuću u cilju da ih sruše pokušali minirati, ali zbog nestručnog postavljanja do eksplozije nije došlo, za koje vrijeme ih je petookrivljenik Mijo Starčević čekao u osobnom automobilu, pa kad su ovi došli natrag do automobila noseći stvari i novac koji su pronašli u kući, prevezao ih do Komletinaca, gdje su stvari i novac predali prvookrivljeniku Tomislavu Madiju,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba prvookrivljenik naredio da se ubija i pljačka civilno stanovništvo, a drugookrivljenik, trećeokrivljenik, četvrtookrivljenik i petookrivljenik na opisani način ubijali i pljačkali civilno stanovništvo,

pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj K-DO-52/06 od 29. prosinca 2006. možete vidjeti ovdje.

Izmjenu optužnice od 08. veljače 2008. pogledajte ovdje.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

CERNA izvještaji s rasprava.doc

Postupak je vođen pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru u sastavu: sudac Ante Zeljko – Predsjednik Vijeća, te sutkinje Jadranka Kurbel i Branka Ratkajec-Čović – članice Vijeća.

Optužnicu je zastupao Vlatko Miljković – zamjenik ŽDO-a u Vukovaru.

Branitelji: odvjetnici Emil Havkić i Zlatko Cvrković, branitelji opt. Madija; odvjetnik Vjekoslav Cestar, branitelj po službenoj dužnosti opt. Jurića; odvjetnik Gordan Perić, branitelj opt. Poštića; odvjetnik Marko Dumančić, branitelj opt. Lazića i odvjetnik Dražen Matijević, branitelj opt. Starčevića.

Žrtve – ubijeni: Radomir, Anica, mlljt. Milena i mlljt. Marko Olujić

PRESUDA

Dana 14. veljače 2008. godine optuženici su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: opt. Tomislav Madi u trajanju od 20 (dvadeset) godina, opt. Mario Jurić u trajanju od 12 (dvanaest) godina, opt. Zoran Poštić u trajanju od 8 (osam) godina, opt. Davor Lazić u trajanju od 7 (sedam) godina i opt. Mijo Starčević u trajanju od 10 (deset) godina.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru možete pogledati ovdje (PDF, 4,70 MB).

Javna sjednica VSRH održana je 25. ožujka 2009. godine. Izvještaj sa javne sjednice možete pogledati ovdje.

Juriću i Laziću je kazna potvrđena, dok je ostalim optuženicima smanjena pa je Madi osuđen na kaznu zatvora od 15 godina, Poštić na 7, a Starčević na 8 godina zatvora.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje

Suđenje je provedeno u skladu s međunarodnim standardima pravičnog suđenja, optuženima su izrečene kazne u skladu sa zakonom i težinom počinjenog djela. Mišljenja smo da su postupak i izrečena sankcija doprinos uspostavljanju individualne i društvene odgovornosti za zločin, pravde za žrtve kao i prevenciji kršenja međunarodnog humanitarnog prava u budućnosti.

Ovo suđenje je specifično i po tome što je Vijeće za ratne zločine, kako bi raščistilo nedoumice, tijekom dokaznog postupka naložilo dodatno izvesti brojne dokaze koji su mogli (i trebali biti) izvedeni u toku istrage.

Istraga o zločinu nad obitelji Olujić je pokrenuta tek 2005. godine, trinaest godina nakon što je zločin počinjen i to nakon što je javnost doznala za ovaj teški zločin iz emisije “Latinica”. Iz iskaza pojedinih svjedoka vidi se da su nadležne institucije za zločin, kao i za moguće počinitelje toga zločina, znale još 1992. godine. Tijekom dokaznog postupka utvrđeni su propusti policije koja je obavljala uviđaj. Predsjednik Vijeća za ratne zločine, sudac Ante Zeljko, rekao je: “Policijska istraga provedena u ovom slučaju školski je primjer kako se ne bi smjelo raditi”.

Obrazloženje

Nepravomoćnom presudom br. K-5/07, od 12. veljače 2008. godine optuženici su proglašeni krivima za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH zbog ubojstva bračnog para Olujić i njihove dvoje maloljetne djece te su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od: Tomislav Madi – 20 godina (maksimalna kazna zatvora), Mario Jurić – 12 godina (maksimalna kazna zatvora koja se može izreći osobi koja je u vrijeme izvršenja djela bila mlađa punoljetna osoba), Zoran Poštić – 8 godina, Davor Lazić – 7 godina, Mijo Starčević – 10 godina.

Glavna rasprava je trajala 11 mjeseci u tijeku koje je održano 29 ročišta. U odnosu na broj izvedenih dokaza suđenje je bilo efikasno. S druge strane, niz dokaza je mogao biti izveden u toku istrage, a ne u toku glavne rasprave. Naime, osim dokaza koje su predložili zastupnici optužbe i optuženici, odnosno njihovi branitelji, Vijeće za ratne zločine je tijekom dokaznog postupka naložilo dodatno izvesti brojne dokaze, kako bi raščistilo nedoumice.[1]

Trojica (opt. Madi, opt. Jurić i opt. Starčević) od petorice optuženih svoje obrane po prvi put iznijeli tek na glavnoj raspravi. Predsjednik Vijeća je, na traženje opt. Jurića, dozvolio da se iznošenje obrane optuženih audio-vizualno snimi.

Sud obrazlaže da je pri određivanju visine kazni imao na umu težinu zločina i njegove tragične posljedice te okrutnost i upornost izvršitelja. Opt. Tomislav Madi osuđen je na maksimalnu kaznu zatvora po zapovjednoj odgovornosti uz obrazloženje da se radi o najtežem obliku krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i o najvišem stupnju krivnje: “Kumulacija zločinačke energije čini optuženog Tomislava Madia središnjom figurom kriminalnog događaja. Naredba da se cijela obitelj ubije i opljačka, da se nakon svega kuća eksplozivom “digne” u zrak, bila je bestijalna…”. Opt. Mario Jurić osuđen je, također, na maksimalnu kaznu zatvora koja se može izreći mlađoj punoljetnoj osobi, temeljem odredbe čl. 110. st. 1. Zakona o sudovima za mladež, po izravnoj odgovornosti. Sud je obrazložio da je ubojstvo obitelji Olujić bilo krajnje surovo i zastrašujuće: “U trenu prestala je postojati cijela obitelj. Otac, majka, kći i sin ubijeni su u okruženju doma i obitelji kao simbola sigurnosti. Sin Marko (12 godina) ubijen je iz apsolutne blizine, “usta” cijevi oružja bila su prislonjena u trenutku pucanja na njegovo tijelo.” Sud je pri izricanju visine kazne za Zorana Poštića imao u vidu da je okrivljeni opisao stanje šoka u kome je bio dok se nalazio u kući ubijenih, no, da je, pored svega doživljenog, ipak, po povratku, od optuženog Tomislava Madija tražio zadržavanje kape – beretke koju su pokupili u kući ubijene obitelji.

Optuženici su u pritvoru bili temeljem odredbe čl. 102. st. 1. t. 4. ZKP.


[1] Vijeće je tražilo izvođenje niza dokaza: DNK analizu uzoraka krvi svih optuženika i uzorka epitelnih stanica s opuška izuzetog s mjesta počinjenog zločina; provjeru podudarnosti odnosno nepodudarnosti, jednog zuba i dijela natkoljenične kosti ekshumiranog tijela pokojnog Stojana Vujnovića “Srbina” i uzoraka izdvojenih s opuška cigarete nađene na mjestu počinjenog zločina; provjeru podudarnosti, odnosno nepodudarnosti, uzoraka jednog zuba i dijela natkoljenične kosti ekshumiranog tijela pokojnog Stjepana Maleničića s uzorkom epitela izdvojenih s muškog prstena oduzetog od svjedokinje Nevenke Madi; provjeru podudarnosti, odnosno nepodudarnosti, uzoraka jednog zuba i dijela natkoljenične kosti ekshumiranog tijela pokojnog Radomira Olujića s uzorkom epitela izdvojenih s muškog prstena oduzetog od svjedokinje Nevenke Madi.

Zločin u Petrinji 2

Vrhovni sud RH je, na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2009. godine, odbio žalbe i potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku kojom su u ponovljenom postupku optuženici Janko Banović i Zoran Obradović proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH te osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 5 godina svaki.

Prvooptuženi Janko Banović je u bijegu te mu se sudilo u odsutnosti. Drugooptuženi Zoran Obradović je u pritvoru.

OPTUŽNICA

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj K-DO-7/05 od 2. ožujka 2007., izmijenjena na glavnoj raspravi 21. kolovoza 2007. godine.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PETRINJA II izvjestaji 2007 (prvo sudjenje)

PETRINJA II izvjestaji 2008 (ponovljeno sudjenje)

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.

Vijeće za ratne zločine (u ponovljenom postupku):

Snježana Mrkoci, Predsjednica Vijeća

Predrag Jovanić, član Vijeća

Višnja Vukić, članica Vijeća

Zastupnik optužnice:

Marijan Zgurić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Branitelji:

Saša Kelava, odvjetnik – branitelj opt. Janka Banovića

Josip Sladić, odvjetnik – branitelj opt. Zorana Obradovića

Žrtve – ubijeni:

Ivan Stanić i Slavko Matković

PRESUDE

Dana 31. kolovoza 2007. godine optuženici Janko Banović i Zoran Obradović proglašeni su krivima te su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Presudu možete vidjeti ovdje.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana je 21. siječnja 2008. godine) je ukinuo presudu Županijskog suda u Sisku, objavljenu 31. kolovoza 2007. godine. Odluku VSRH možete vidjeti ovdje.

U ponovljenom postupku Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku objavilo je 19. lipnja 2008. godine presudu kojom je optuženicima izreklo kazne zatvora u trajanju od po 5 godina. Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud RH je, na javnoj sjednici održanoj dana 28. siječnja 2009. godine, odbio žalbe te je potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.
Izvještaj sa sjednice VSRH od 28. siječnja 2009. možete pogledati ovdje.
Presudu VSRH od 28. siječnja 2009. godine možete pogledati ovdje.

Zločin u Pakracu

Na Županijskom sudu u Požegi je 13. studenoga 2007. godine održana glavna rasprava u predmetu K-22/00 protiv opt. Predraga Gužvića optuženoga za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. st.1. OKZRH-a počinjeno u Pakracu tijekom 1993. godine. Radi se o razdvojenom postupku u odnosu na Petra Baždara i Branka Bjelana. Petar Baždar je osuđen na 7 godina zatvora i umro je na izdržavanju kazne, dok je protiv Branka Bjelana kazneni postupak obustavljen jer je ŽDO u Požegi odustalo od kaznenog progona.

Suđenje je provedeno u odsutnosti optuženoga Predraga Gužvića.

Istog dana, nakon dovršetka dokaznog postupka, Vijeće je objavilo nepravomoćnu presudu kojom je okrivljeni proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od 7 godina.

Vrhovni sud RH je, na sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2008. godine, ukinuo presudu Županijskog suda u Požegi i predmet vratio sudu na ponovno suđenje.

Dana 05. prosinca 2008. godine postupak protiv Petra Gužvića je rješenjem Županijskog suda u Požegi obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

OPTUŽNICA

Optužnicu broj KT-15/97 od 23. lipnja 1997. godine, podiglo je Županijsko državno odvjetništvo iz Požege.

Unatoč pisane i usmene zamolbe upućene ŽDO-u iz Požege monitorima nije omogućeno dobivanje preslika optužnice.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Izvještaj sa suđenja.doc

Sudsko vijeće:

sudac Žarko Kralj, Predsjednik Vijeća

sutkinja Jasna Zubčić, članica Vijeća

sudac porotnik Ivica Pavlović, član Vijeća

sutkinja porotnica Slađana Pejaković, članica Vijeća

sutkinja porotnica Dragica Trupina, članica Vijeća

Tužiteljstvo: Krešimir Babić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Požegi

Braniteljica: Mira Matić-Primorac, odvjetnica iz Požege

Oštećenik: Stjepan Picek

IZJAVE ZA JAVNOST

Prikaz postupka.doc

Zapažanja monitora

Glavna rasprava u predmetu K-22/00 protiv opt. Predraga Gužvića održana je 13. studenoga 2007. godine na Županijskom sudu u Požegi. Vijeće Županijskog suda u Požegi pod predsjedanjem suca Žarka Kralja je po završetku dokaznog postupka, istog dana, javno objavilo presudu kojom je u odsutnosti, nepravomoćno, osudilo Predraga Gužvića na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. st.1. OKZRH-a počinjeno u Pakracu tijekom 1993. godine. Prema izreci presude optuženik je proglašen krivim, što je u svibnju 1993. godine u Pakracu, zajedno s Petrom Baždarom i Brankom Bjelanom, kao pripadnik paravojnih formacija, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijema rata, uhitio civila Stjepana Piceka, dakle, što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba drugoga protupravno zarobio. Radi se o razdvojenom postupku u odnosu na Petra Baždara i Branka Bjelana. Petar Baždar je osuđen na 7 godina zatvora i umro je na izdržavanju kazne, dok je protiv Branka Bjelana kazneni postupak obustavljen jer je ŽDO u Požegi odustalo od kaznenog progona.

Tijekom provedenog postupka učinjene su dvije bitne povrede kaznenoga postupka, jedna u pogledu sastava sudskog vijeća a druga u pogledu prava okrivljenika na obranu.

Već u otvaranju glavne rasprave učinjena je bitna povreda kaznenog postupka iz članka 367. st.1.t.1. ZKP-a, jer je Vijeće bilo sastavljeno od 2 suca i 3 suca porotnika iako je u Republici Hrvatskoj od 2003. godine, dakle, već 4 (četiri) godine, na snazi Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. U članku 13. st. 2. tog zakona izričito se navodi da vijeća županijskih sudova, pred kojima se provode suđenja zbog kaznenih djela ratnog zločina, čine po 3 (tri) suca koji se odlikuju iskustvom u radu na najsloženijim predmetima. Očekuje se da sud koji provodi kaznene postupke za ratne zločine primjenjuje zakon koji je na snazi.

Za zapaziti je da ni zastupnik optužnice, niti braniteljica, nisu imali primjedbi na ovakav sastav Vijeća.

2. Tijekom dokaznog postupka saslušan je svjedok-oštećenik Stjepan Picek, pročitani su spisi po prijedlogu optužnice te je izvršen uvid u spis K-27/99 (pročitana je obrana Branka Bjelana). U trenutku dok je saslušavan oštećeni Picek, jedini i ključni svjedok koji potvrđuje optužnicu, braniteljica po službenoj dužnosti, Mira Matić-Primorac, odvjetnica iz Požege, napustila je raspravnu dvoranu bez odobrenja Predsjednika Vijeća, zbog, kako smo kasnije saznali, istovremene glavne rasprave na Općinskom sudu u Požegi. Glavna rasprava je nastavljena, iako je Predsjednik Vijeća, temeljem članka 306. ZKP-a, istu trebao odgoditi. Smatramo da je time počinjena bitna povreda postupka iz članka 367. st. 3., jer je Sud u tijeku glavne rasprave povrijedio pravo obrane, a to je moglo utjecati na presudu.

Braniteljica je ovakvim postupkom iskazala nepoštovanje Suda, ali još više zabrinjava što je time svom branjeniku nanijela, možda, nenadoknadivu štetu. Naime, Zakon o odvjetništvu, u članku 7., kaže da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, te da imaju dužnost u granicama zakona poduzimati sve, što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

Praksa suđenja za ratne zločine u odsutnosti, na način kako je ilustriran ovim primjerom je, s pravom, izložena kritici, te je nedopustivo da se 2007. godine takve prakse ponavljaju. Ujedno, ona otvara pitanje i trebaju li, odnosno, mogu li po svojim kapacitetima svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj biti stvarno nadležni u suđenjima za ratne zločine!?

Ukazujemo i na činjenicu da je Županijsko državno odvjetništvo u Požegi bez ikakvog obrazloženja i nakon nekoliko pisanih zamolbi, a i nakon osobnog upita člana monitoring tima zamjeniku ŽDO-a u Požegi Krešimiru Babiću, uskratilo monitorima preslik optužnice. Optužnica nakon pravomoćnosti postaje javni dokument te smatramo da nije bilo ikakvog opravdanog razloga za ovakav postupak. Ujedno podsjećamo da, prema Ustavu, ali i prema Zakonu o državnom odvjetništvu, Državno odvjetništvo u svojim radnjama zastupa Republiku Hrvatsku, dakle sve njezine građane.

16. studenoga 2007. godine

PRESUDA

Vijeće Županijskog suda u Požegi pod predsjedanjem suca Žarka Kralja je po završetku dokaznog postupka je 13. studenoga 2007. godine javno objavilo presudu kojom je u odsutnosti osudilo Predraga Gužvića na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. st.1. OKZRH-a počinjeno u Pakracu tijekom 1993. godine. Prema izreci presude optuženik je proglašen krivim, što je u svibnju 1993. godine u Pakracu, zajedno s Petrom Baždarom i Brankom Bjelanom, kao pripadnik paravojnih formacija, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijema rata, uhitio civila Stjepana Piceka, dakle, što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba drugoga protupravno zarobio.

Vrhovni su RH je, na sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2008. godine, prihvatio žalbe optuženog Petra Gužvića i državnog odvjetnika, ukinuo presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Presuda Županijskog suda u Požegi ukinuta je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 11. toč. 1. ZKP-a, jer je glavna rasprava vođena u vijeću sastavljenom od dvojice sudaca i trojice sudaca porotnika, a za vođenje predmetnog kaznenog djela nadležno je vijeće u sastavu trojice sudaca županijskog suda.

Odluku VSRH pogledajte ovdje.

Dana 05. prosinca 2008., po primitku predmeta sa Vrhovnog suda RH, postupak protiv Petra Gužvića je rješenjem Županijskog suda u  Požegi obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

Zločin u Dalju 2

Vrhovni sud je na sjednici Vijeća održanoj 04. veljače 2009. godine odbio žalbe i potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku od 29. studenog 2007. godine kojom je opt. Vlastimir Denčić proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a opt. Zoran Kecman oslobođen optužbe za isto kazneno djelo.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženike se teretilo da su dana 18. travnja 1992. godine u Dalju, u nakani da civilno stanovništvo nesrpske narodnosti isele i okupirano područje učine etnički čisto srpskim, zajedno sa okrivljenicima Borivojem Milinkovićem, Đorđem Čaloševićem, Boškom Bolićem, Georgijem Milinkovićem, Perom Đurićem, Miloradom Lončarevićem, Jovanom Milinkovićem, Đorđem Važićem i Ilijom Utvićem te uz pomoć više nepoznatih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, nasilno istjerali 104 građanina nesrpske narodnosti iz njihovih kuća.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

DALJ II izvještaji s rasprava.doc

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: Krunoslav Barkić (Predsjednik Vijeća), Katica Krajnović (sutkinja – članica Vijeća) i Anto Rašić (sudac – član Vijeća).

Optužnicu zastupao: Miroslav Bušbaher, zamjenik ŽDO u Osijeku.

Branitelji optuženih: Tomislav Filaković (branitelj prvooptuženoga) i Dragutin Mioč (branitelj drugooptuženoga)

PRESUDA

Dana 29. studenog 2007. godine javno je objavljena presuda. Opt. Denčić nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Opt. Kecman je nepravomoćno oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Osijeku pogledajte ovdje (pdf, 4,23 MB).

Javna sjednica VSRH održana je dana 04. veljače 2009. godine. Vijeće VSRH je odbilo žalbe opt. Denčića i državnog odvjetnika te je potvrdilo presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Prikaz suđenja.doc

Mišljenje

Postupak je proveden korektno.

U postupku protiv Vlastimira Denčića i Zorana Kecmana, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, počinjenog protjerivanjem 104 građana Dalja nesrpske nacionalnosti 18. travnja 1992. godine (Velika subota, tj. dan uoči Uskrsa po gregorijanskom kalendaru), Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je presudu kojom je opt. Denčić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a opt. Kecman je oslobođen optužbe.

Postupak je procesno korektno proveden. Tijekom postupka saslušani su, ili su pročitani, iskazi dvadeset i osmorice (28) svjedoka, većinom mještana Dalja protjeranih inkriminirane zgode, a odbijen je samo jedan dokazni prijedlog (dokazni prijedlog optužbe podržan i od strane obrane), koji se odnosio na prijedlog za saslušanje kao svjedokinje bolesne osobe i to o okolnostima o kojima su već svjedočili članovi njene obitelji.

Jedine primjedbe koje su iznesene tijekom glavne rasprave primjedbe su obrane opt. Denčića iskazima svjedoka kojima je Sud poklonio vjeru i na koje se ponajviše oslonio obrazlažući osuđujući dio presude.

Mislimo da pripadnost optuženika Prijelaznoj policiji pod jurisdikcijom UN-a, odnosno kasnije MUP-a RH, ne bi trebala biti cijenjena olakotnom okolnošću pri odmjerivanju kazne.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Centar za suočavanje s prošlošću «Documenta», Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb

Okr. Maks Podgornik i dr.

Nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u kojemu su okrivljenici Maks Podgornik i Zdravko Ranđelović osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i izmjene optužnice, kazneni postupak protiv navedenih optuženika je obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

TIJEK POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru pod brojem K-4/95 od 26. siječnja 1995. pravomoćno su osuđeni u odsutnosti prvooptuženi Maks Podgornik i drugooptuženi Zdravko Ranđelović zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po 8 godina.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je zahtjev za obnovom postupka pod brojem KT-44/93, dana 11. veljače 2009.

Županijski sud u Zadru je rješenjem br. Kv-67/09 12. listopada 2009. prihvatio zahtjev državnog odvjetnika, dopustio je obnovu kaznenog postupka i kazneni postupak vratio u fazu istrage.

Podneskom od 11. ožujka 2010. državni je odvjetnik izmjenio činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela, tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela protiv Republike Hrvatske, ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 231. st. 1. KZ RH.

S obzirom da je to kazneno djelo obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu, sud je obustavio kazneni postupak, ukinuo prijašnju osuđujuću presudu i određeni pritvor te naložio povlačenje tjeralica protiv okrivljenika.

Rješenje i nalog Županijskog suda u Zadru od 12. travnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

okr. Zoran Lakić i dr.

Nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u kojemu su okrivljenici Zoran Lakić, Marko Lacmanović, Rajko Radmanović, Zoran Radmanović, Bogdan Repaja i Drago Repaja osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i izmjene optužnice, kazneni postupak protiv navedenih optuženika je obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

TIJEK POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru pod brojem K-58/95 od 15. ožujka 1996. optuženici su pravomoćno osuđeni u odsutnosti na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je 16. veljače 2009. zahtjev za obnovom postupka broj KT-87/95.

Županijski sud u Zadru je rješenjem br. Kv-68/09 09. listopada 2009. prihvatio zahtjev državnog odvjetnika te dopustio obnovu kaznenog postupka protiv svih osuđenika i kazneni postupak vratio u fazu istrage.

U fazi istrage državni je odvjetnik izmjenio činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela, tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 231. st. 1. KZ RH, koje podliježe Zakonu o općem oprostu, radi čega je istražni sudac obustavio postupak 01. travnja 2010.

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru ukinulo je u cijelosti presudu Županijskog suda u Zadru broj K-58/95 od 15. ožujka 1996., kao i pritvor te je naložilo i povlačenje tjeralica.

Rješenje Županijskog suda u Zadru od 09. travnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

Okr. Milenko Drača i dr.

Nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u kojemu su okrivljenici Milenko Drača, Stevan Drača, Stevan Milanko, Milan Milanko, Branko Lakić, Dragan Končarević, Živko Milanko, Branislav Milanko, Željko Sanković, Davor Sanković i Dragan Drača osuđeni zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i izmjene optužnice, istražni sudac Županijskog suda u Zadru obustavio je kazneni postupak protiv navedenih optuženika primjenom Zakona o općem oprostu.

TIJEK POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru pod brojem K-47/92 od 07. prosinca 1994. pravomoćno su osuđeni navedeni okrivljenici i to svaki na kaznu zatvora u trajanju od 6 do 8 godina, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je zahtjev za obnovom postupka protiv svih osuđenika pod brojem KT-79/92, dana 16. veljače 2009. Zahtjeve za obnovom podnijeli su i orivljenici Dragan Končarević, Željko Sanković i Dragan Drača.

Županijski sud u Zadru je rješenjem br. Kv-66/09 13. listopada 2009. dopustio obnovu kaznenog postupka i kazneni postupak vratio u fazu istrage.

Državni je odvjetnik izmjenio činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela, tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH. Ujedno je i predložio obustavu postupka temeljem Zakona o općem oprostu.

Istražni je sudac obustavio kazneni postupak i ukinuo pritvor određen rješenjem 1995. godine, te je van snage stavio nalog kojim je protiv okrivljenika naloženo raspisivanje tjeralice.

Rješenje istražnog suca Županijskog suda u Zadru od 09. travnja 2010. možete pogledati ovdje.

Nakon pravomoćnosti rješenja, predmet će biti ustupljen izvanraspravnom vijeću radi donošenja odluke o ukidanju ranije osuđujuće presude (čl. 508. st. 2. ZKP).

Zločin u Vrhovinama

Dana 24. veljače 2009. godine na Županijskom sudu u Karlovcu započela je glavna rasprava u kaznenom postupku protiv optuženog Nenada Pejnovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Prvostupanjska presuda objavljena je 03. travnja 2009. godine. Optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina.

VSRH je u cijelosti potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. g. tereti se Nenad Pejnović da je dana 04. listopada 1991. g. u selu Vrhovine, zaselak Ćorci, za vrijeme oružanog sukoba i okupacije od strane pobunjenih Srba u okviru tzv. “SAO Krajine”, u kasnim poslijepodnevnim satima, kao pripadnik Milicije tzv. “SAO Krajine”, prema dogovoru i zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, najprije nezakonito lišio slobode mještane Vrhovina hrvatske nacionalnosti, i to: Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Čorka i Slavka Čorka, koje su odveli u stanicu Milicije u Vrhovinama, gdje su isti prenoćili, da bi ih idućega dana svi zajedno odveli na predio Ćurinke – Oštri Vršak, gdje su ih potom sve lišili života – dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, protuzakonito zatvorio i ubijao civilno stanovništvo, pa da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću, broj: K-DO-4/08, od 27. svibnja 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 967 KB)

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K – 11/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević – predsjednik Vijeća, sudac Mladen Kosijer – član Vijeća, sutkinja Vesna Britvec – članica Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću, broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. g.

Zastupnik optužbe: Zdravko Car, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Nenad Pejnović (u pritvoru od 10. veljače 2008. godine)

Branitelji optuženika: Đuro Vučinić i Slađana Čanković, odvjetnici iz Zagreba

Žrtve (ubijeni): Martin Čorak, Mato Čorak, Kata Čorak, Stjepan Čorak, Vladimir Čorak i Slavko Čorak

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

VRHOVINE izvjestaji s rasprave

Dana 18. lipnja 2002. g. djelatnici NP “Plitvička jezera” pronašli su više ostataka ljudskih tijela u šumskom predjelu Ćurinka – Oštri Vrh. Tijekom očevida i ekshumacije, provedenih po Istražnom centru Županijskog suda u Gospiću, pronađeno je više skeleta ljudskih tijela. Dana 15. studenog 2002. g. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Katedri za sudsku medicinu, izvršena je identifikacija mrtvih tijela, kojom prilikom su identificirane naprijed navedene žrtve.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je predmet sa Županijskog suda u Gospiću delegirao Županijskom sudu u Karlovcu, i to iz formalnih razloga. Naime, u predmetima ratnih zločina sudsko vijeće mora u cijelosti biti sastavljeno od sudaca profesionalaca, a budući da se pri Županijskom sudu u Gospiću nije moglo sastaviti vijeće u kojem bi sudili suci koji se već nisu bavili predmetnim slučajem, suđenje je premješteno na Županijski sud u Karlovac.

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu je 03. travnja 2009. godine opt. Nenada Pejnovića oglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

Opt. Pejnović oglašen je krivim da je protuzakonito zatvorio civile, koji su dan potom, od strane nepoznatih osoba, odvedeni i lišeni života.

Vijeće nije smatralo dokazanim da je opt. Pejnović sudjelovao u likvidaciji civila.

Temeljem čl. 102. st. 4. ZKP-a pritvor protiv optuženika je produljen.

Presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu pogledajte ovdje (pdf, 3,66 MB).

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 04. studenog 2009. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je u cijelosti potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu.  Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 03. travnja 2009. proglasilo je opt. Nenada Pejnovića krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Temeljem čl. 102. st. 4. Zakona o kaznenom postupku optuženiku je produljen pritvor, u kojemu se nalazi od 10. veljače 2008.

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. optuženog Nenada Pejnovića se tereti da je 04. listopada 1991. u selu Vrhovine, zaseoku Ćorci, kao pripadnik milicije tzv. SAO Krajine, prema dogovoru i zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, najprije nezakonito lišio slobode mještane Vrhovina hrvatske nacionalnosti, i to: Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Čorka i Slavka Čorka, koje su odveli u stanicu Milicije u Vrhovinama, gdje su isti prenoćili, da bi ih idućega dana svi zajedno odveli na predio Ćurinke – Oštri Vršak, gdje su ih potom sve lišili života – dakle, da je protuzakonito zatvorio i ubijao civilno stanovništvo i time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Opt. Pejnović oglašen je krivim da je protuzakonito zatvorio civile, koji su dan potom, od strane nepoznatih osoba, odvedeni i lišeni života. Vijeće nije smatralo dokazanim da je optuženik sudjelovao u likvidaciji civila.

Predmet je Vrhovni sud RH sa Županijskog suda u Gospiću delegirao Županijskom sudu u Karlovcu, zbog nedostatnog broja sudaca na Županijskom sudu u Gospiću.

S obzirom da je vršena delegacija predmeta, smatramo da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv vrijednosti međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/039) i predmet trebalo delegirati jednom od četiri mjesno nadležna suda po tome Zakonu.

Iako je predsjednik vijeća tijekom dokaznog postupka detaljno i strpljivo ispitivao svjedoke te se prema svim sudionicima u postupku odnosio s uvažavanjem, smatramo da je tijekom postupka počinjeno nekoliko pogrešaka koje bi u konačnici mogle utjecati na valjanost provedenog postupka, ali i na opstojnost presude.

Unatoč protivljenju branitelja optuženog svjedokinja Snježana Valinčić ispitana je na glavnoj raspravi, iako je u svojstvu oštećenika, kao kći ubijenoga Stjepana Čorka, bila prisutna tijekom ispitivanja ostalih svjedoka u istrazi. Prema čl. 198. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06 i 152/08 – dalje ZKP) oštećenik, tijekom istrage, može biti nazočan ispitivanju svjedoka samo kad je vjerovatno da svjedok neće doći na glavnu raspravu.

Nadalje, upozorenja svjedocima, u smislu odredbe čl. 324. i 236. ZKP-a, u više navrata nisu uopće pročitana ili upozorenje nije dano dovoljno jasno. Također, prilikom saslušavanja pojedinih svjedoka predsjednik vijeće ih je često prekidao u njihovom izlaganju.[1]

Tijekom unošenja u zapisnik odgovora svjedoka na pitanja predsjednik vijeća pojedine odgovore nije unosio posebno, nego ih je naknadno umetao u prethodno dati sadržaj iskaza pojedinog svjedoka što može stvoriti pogrešnu sliku po pitanju čega se svjedok sam sjetio i rekao u slobodnom izlaganju, a čega se prisjetio nakon postavljenih pitanja. Iako je i ovakvo diktiranje zapisnika u skladu s postojećim zakonskim propisima, ovakva praksa je višestruko manjkava, prvenstveno zbog nemogućnosti potpune rekonstrukcije tijeka suđenja za potrebe Vijeća, Vrhovnog suda, stranaka i čuvanja autentičnih izjava svih sudionika u postupku. Stoga smatramo da sudovi češće trebaju koristiti mogućnosti audio (i vizualnog) snimanja suđenja u svrhu pravljenja prijepisa (transkripata).

Iako nam nije namjera zadirati u institut slobodnog sudačkog uvjerenja, kojim se sud rukovodi prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, jer se ono po svojoj prirodi niti ne da preispitivati, smatramo da je sud prvoga stupnja suočenjem svjedoka, kao i ispitivanjem pojedinih svjedoka na glavnoj raspravi (ili kod njihovih kuća, ukoliko se radi o svjedocima koji zbog bolesti nisu u mogućnosti pristupiti na sud), a ne čitanjem njihovih iskaza iz istražnog postupka, mogao preciznije utvrditi činjenice bitne u postupku, što bi moglo utjecati na opstojnost presude pri ocjeni drugostupanjskog suda.


[1] Odredba čl. 239. ZKP-a glasi: “Nakon općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a nakon toga će mu se postavljati pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja.”, iz čega proizlazi da svjedoku prvo treba dati mogućnost da samostalno, u neometanom izlaganju, kaže što zna o predmetnom događaju.

Zločin na Koridoru, u Potkonju, Vrpolju i Kninu

Dana 07. svibnja 2009. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku kojom su, nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženici Milan Atlija i Đorđe Jaramaz proglašeni krivima te je opt. Atliji izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, dok je opt. Jaramazu izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina.

VSRH, u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2009. godine, preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku. Obojici je optuženika za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (za koja im je prvostupanjski sud odmjerio kazne u trajanju od po 10 godina), VSRH odmjerio kazne u trajanju od 8 godina. Opt. Milan Atlija, s obzirom da je ranije već pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

ŽDO iz Šibenika podiglo je optužnicu broj K-DO-14/06 od 19. rujna 2006. godine kojom je optužilo Milana Atliju i Đorđa Jaramaza:

I) optuženici Atlija i Jaramaz terete se da su u drugoj polovini lipnja 1992. u BiH, na području tzv. koridora, između Doboja i Modriče, opt. Atlija kao zapovjednik “jedinice za posebne namjene milicije SAO Krajine”, a opt. Jaramaz kao pripadnik te jedinice “milicije”, nakon što je protupravno lišena slobode nepoznata oštećena civilna muška osoba, opt. Jaramaz odveo navedenu osobu u zapovjedništvo opt. Atliji, gdje ga je opt. Atlija ispitivao, a potom naredio opt. Jaramazu da ubije oštećenika, nakon čega je opt. Jaramaz odveo optuženika do korita rijeke Bosne, a za njima je došao i opt. Atlija, koji je snažno udario oštećenika otvorenim dlanom po glavi, a zatim mu uzeo 700 do 800 švicarskih franaka, naređujući i dalje opt. Jaramazu da ubije oštećenika, nakon čega je opt. Jaramaz iz pištolja pucao i pogodio oštećenika, a potom ga, sa još jednim “milicajcem” odvukao do rijeke Bosne, u oštećenika ispalio još jedan hitac i usmrtio ga, a potom oštećenikovo mrtvo tijelo bacio u korito rijeke Bosne,

II) opt. Atlija se tereti da je u prvoj polovini 1991. godine kao zapovjednik “jedinice za posebne namjene” tzv. SAO Krajine, s “ministrom milicije” tzv. SAO Krajine Milanom Martićem i njegovim zamjenikom Milenkom Zelenbabom, planirao, organizirao i naredio oružane napade na Potkonje i Vrpolje, isključivo na građane hrvatske nacionalnosti, s ciljem teroriziranja i zastrašivanja, pa je sukladno tome 01. svibnja 1991. oko 120 pripadnika “milicije” izvršilo oružani napad na Potkonje i Vrpolje, i to isključivo na oko 300 mještana hrvatske nacionalnosti, zastrašivali ih i terorizirali, nezakonito im pretresali kuće, istjerivali ih iz kuća, protupravno ih lišavali slobode, odvodili ih u “stanicu milicije” u Kninu i ondje ih zatvarali, u Potkonju više građana hrvatske nacionalnosti, među kojima je bio i starac Nikola Požar, tjerali ispred sebe kao živi štit, u Potkonju pretukli Zlatka Gambirožu, Milu Jelića i Ivana Požara, u Vrpolju Antu Milića, Nikolu Milića i Emiliju Milić, a opt. Atlija zajedno sa 60-ak podređenih milicajaca izvršio oružani napad na Potkonje, protupravno lišili slobode mldb. Tonia Požara i Milu Jelića te ih postrojili uza zid, gdje ih je opt. Atlija držao tako postrojene više od pola sata uperivši prema njima pušku sa tromblonskom minom na cijevi, a mještane Branka Batića, Antu Jelića, Branka Požara i Miroslava Jelića protupravno lišili slobode, odveli ih u “stanicu milicije” u Knin, pretukli ih i zatvorili, dok su pripadnici “milicije” u Vrpolju protupravno lišili slobode Dragomira Grgića, odveli ga u “stanicu milicije” u Knin, gdje ga je opt. Atlija, nakon što mu je Grgić odgovorio da je Hrvat, najsnažnije što je mogao šakama i nogama udarao po cijelom tijelu i glavi, a nakon svega navedenog je gotovo kompletno stanovništvo iz navedenih mjesta napustilo svoje domove i prešlo na slobodno područje RH,

III) opt. Atlija se tereti da je od 12. do 16. svibnja 1991., nakon što su pripadnici specijalne policije MUP-a RH Slavko Turudić, Ivan Knezović i Nebojša Škalic protupravno lišeni slobode i dovedeni u Knin, svu trojicu oštećenika zatvorio u tri odvojene ćelije u podrumu “stanice milicije”, koje su bile bez ikakvih higijenskih uvjeta, vode, ležaja, pokrivača i prozora, mučio ih izgladnjivanjem i žeđom, a tijekom noći oštećenike Turudića i Knezovića izvodio iz ćelije i odvodio u prostoriju iznad ćelija te ih tu po cijele noći tukao, dok su ošt. Škalica u susjednoj prostoriji po optuženikovom naređenju tukli njemu podređeni pripadnici “milicije”, tako da su oštećenici zadobili brojne teške tjelesne ozljede opasne po život.

Optuženog Atliju se pod točkama I) i II) optužnice tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, pod točkom III) za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, dok se opt. Jaramaza pod točkom I) optužnice tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO iz Šibenika pogledajte ovdje (pdf, 1,57 MB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Biga – Milutin, predsjednica Vijeća; sudac Sanibor Vuletin – član Vijeća i sudac Ivo Vukelja – član Vijeća

Optužnica: ŽDO Šibenik broj K-DO-14/06 od 19. rujna 2006. godine, toč. I. i II.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku


Kazeno djelo:
 ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Milan Atlija i Đorđe Jaramaz (okrivljenik Atlija je u Lepoglavi na izdržavanju kazne zatvora, a okrivljenik Jaramaz u pritvoru)

Branitelji optuženika: za prvoopt. Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba, za drugoopt. Zoran Petković, odvjetnik iz Šibenika

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA

KORIDOR, POTKONJE, VRPOLJE I KNIN – izvještaji sa prvog suđenja

Glavna rasprava u ponovljenom postupku započela je 02. prosinca 2008. godine.

KORIDOR, POTKONJE, VRPOLJE I KNIN – izvjestaji s ponovljenog suđenja

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 25. studenog 2009. godine. Izvjestaj sa sjednice možete pogledati ovdje. Odluka VSRH nije nam poznata.

PRESUDE

Dana 4. lipnja 2007. godine Vijeće je donijelo presudu kojom su Milan Atlija i Đorđe Jaramaz proglašeni krivima za sva djela koja su navedena u optužnici, osim što je Milan Atlija oslobođen optužbe za djelo pod toč. II. optužnice, odnosno odgovornosti da je, zajedno sa ostalima, prvenstveno Milanom Martićem i Milenkom Zelembaba, planirao, organizirao i naredio oružani napad na Potkonje i Vrpolje.

Opt. Milanu Atliji je za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH-a opisano pod toč. I. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH-a, opisano pod toč. II. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pa mu je određena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.
Đorđe Jaramaz osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Istom presudom (toč. III. izreke), optuženik Milan Atlija je, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a (nije dokazano da je počinio djelo za koje se tereti), oslobođen optužbe za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (djelo iz toč. II. optužnice).

Vrhovni sud RH je, na javnoj sjednici održanoj 16. travnja 2008. godine, ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (toč. I. izreke presude, odnosno toč. I. optužnice) i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (toč. III izreke presude, odnosno toč. II. optužnice) te je u tom dijelu vratio predmet na ponovno suđenje.

U odnosu na toč. II. izreke presude, za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH (djelo opisano pod toč. III. optužnice), preinačena je odluka o kazni u odnosu na opt. Atliju (prvostupanjskom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Protiv optuženika je produžen pritvor.

Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH pogledajte ovdje (pdf, 2,99 MB).

Dana 07. svibnja 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je presudu kojom su optuženici Atlija i Jaramaz proglašeni krivima za kazneno djelo za koje ih se tereti točkom I optužnice.

Optuženom Atliji je za navedeno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina te mu je, s obzirom da je za kazneno djelo iz točke III optužnice ranije pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina.

Optuženom Jaramazu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina.

Optuženi Atlija oslobođen je krivnje za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret točkom II optužnice.

Presudu Županijskog suda u Šibeniku od 07. svibnja 2009. godine pogledajte ovdje (pdf, 648 KB).

VSRH, u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2009. godine, preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku. Obojici je optuženika za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (za koja im je prvostupanjski sud odmjerio kazne u trajanju od po 10 godina), VSRH odmjerio kazne u trajanju od 8 godina. Opt. Milan Atlija, s obzirom da je ranije već pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje se temelji na zapažanjima s glavnih rasprava koje smo pratili. Monitori nisu dobili odobrenje predsjednice Vijeća za zapisnike s rasprava, optužnicu ni pisanu presudu što je otežavalo praćenje i onemogućilo pravnu analizu predmeta.

Tijekom postupka promatrači nisu zabilježili povrede procesnih odredbi, postupovno je suđenje provedeno korektno i u skladu s pravilima struke. Komentari koje ćemo iznijeti odnose se na činjenice kojima bi se doprinijelo poboljšanju samog postupka, no navedene okolnosti, po našem mišljenju, nisu bitno utjecale na kvalitetu postupka i njegov ishod.

Iako su u postupku općenito poštovane sve procesne odredbe, ocjena je promatrača da su postojale okolnosti koje bi u suđenjima za ratne zločine trebalo izbjegavati, a odnose se na ostvarivanje prava na javnost postupka.

Naime, promatrači (kao ni druga zainteresirana javnost) nisu u mogućnosti izvršiti uvid u spise i dokumente iz istražnog postupka, niti mogu pratiti istražni postupak. Stoga bi trebalo izbjegavati uobičajenu praksu da se na glavnim raspravama zapravo ne čitaju dokumenti i iskazi iz istražnog postupka, već se samo konstatira njihovo čitanje. Time se onemogućuje zainteresiranoj javnosti i sadržajno pratiti dokazni postupak, i opservirati odluke Vijeća u pogledu ostvarivanja prava na nepristrano suđenje.

Glavni prigovori branitelja u ovom postupku su se odnosili na činjenicu odbijanja zahtjeva za ponovnim saslušanjem nekih svjedoka. Vijeće je odbilo ponovno saslušavati neke od predloženih svjedoka jer izjave istih, prema iskazima u istrazi, nisu bile od bitnog značenja za postupak, odnosno njihovi novi iskazi ne bi utjecali na konačnu odluku čime je Vijeće doprinijelo ubrzanju postupka. No, u interesu javnosti, trebalo je stvarno pročitati iskaze iz istrage, posebice stoga jer se iskazi iz istrage i oni dati na glavnoj raspravi, a koji se odnose na same okrivljenike, nisu podudarali u bitnim okolnostima. Tako se nekim dijelovima postupka činilo kako Vijeće bez opravdanog razloga odbija saslušati predložene svjedoke.

Treba upozoriti i na činjenicu da je «glavni svjedok» optužbe na glavnoj raspravi saslušavan više od četiri sata, što ne bi trebala biti praksa. Naime, bilo je razvidno da svjedok posljednjih sat vremena više nije bio u stanju koncentrirano pratiti tok glavne rasprave i odgovarati na pitanja, te je bilo za očekivati da radi toga Vijeće prekine glavnu raspravu i zakaže novu.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Na Županijskom sudu u Šibeniku, nakon provedenog ponovljenog postupka, Milan Atlija i Đorđe Jaramaz 07. svibnja 2009. proglašeni su krivima. Milan Atlija nepravomoćno je osuđen na (jedinstvenu) kaznu zatvora u trajanju od 14, a Đorđe Jaramaz na kaznu zatvora od 10 godina.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku optuženici su tuženi zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidacije nepoznatog civila u lipnju 1992. u BiH, na području tzv. Koridora, a opt. Atlija i za planiranje, organiziranje i naređivanje napada na građane hrvatske nacionalnosti Potkonja i Vrpolja, s ciljem zastrašivanja i teroriziranja te posljedičnog iseljavanja, kao i za zlostavljanje Dragomira Grgića u stanici milicije u Kninu). Opt. Aliju teretilo se i za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH (nečovječno postupanje i zlostavljanje zarobljenih pripadnika MUP-a RH).

Presudom Županijskog suda u Šibeniku iz 2007. optuženici su proglašeni krivima zbog k.d. iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidacije nepoznatog civila ) te je svakom izrečena kazna zatvora od 10 godina. Opt. Atlija proglašen je krivim i za k.d. iz čl. 122. OKZRH, za što mu je utvrđena kazna zatvora od 3 godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna od 12 godina. Oslobođen je optužbe za planiranje, organiziranje i naređivanje napada na Potkonje i Vrpolje, s posljedičnim iseljavanjem stanovništva hrvatske nacionalnosti.

Potom je Vrhovni sud RH u travnju 2008., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidaciju nepoznatog civila) i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje) i u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U pogledu kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH (zlostavljanje zarobljenih pripadnika MUP-a), prvostupanjska je presuda preinačena te je Atlija osuđen na 5 godina zatvora.

Istom presudom Vrhovni sud RH je sudu prvoga stupnja naložio da u ponovljenom postupku provede sve već do sada provedene dokaze, da u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidaciju civilnog stanovnika) sasluša neposredno ili zamolbenim putem potencijalno mogućeg oštećenika Jaska (Haluma) Gazdića te da utvrdi je li on osoba koja se u inkriminiranom događaju spominje kao “nepoznata oštećena civilna osoba”, tj. je li on osoba koja je kritičnog događaja prema optužnici ubijena, a u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje i zlostavljanje Dragomira Grgića) da provođenjem daljnjih dokaza utvrdi položaj Milana Atlije u miliciji tzv. SAO Krajine, njegov odnos s Milanom Martićem i Milenkom Zelenbabom te da saslušanjem već do sad saslušanih svjedoka, a po potrebi i drugih, utvrdi činjenice o njegovom sudjelovanju u napadima na Potkonje i Vrpolje, o protupravnom lišavanju slobode civila, posebno Dragomira Grgića, kao i što se točno s njim događalo u stanici milicije u Kninu.

U ponovljenom postupku optuženici su proglašeni krivima za kazneno djelo počinjeno na tzv. Koridoru i osuđeni na kazne zatvora od po 10 godina. Opt. Atlija oslobođen je optužbe za organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje i zlostavljanje Dragomira Grgića.

Vijeće je, doduše, utvrdilo da je opt. Atlija u zgradi kninske milicije udario ošt. Grgića, no, kako je to navedeno u obrazloženju presude, taj događaj nije moguće izdvojiti iz cjelokupnog činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za koje je Atlija oslobođen optužbe. Opt. Atliji, s obzirom da je za k. d. iz čl. 122. OKZRH već pravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, izrečena je jedinstvena kazna u trajanju od 14 godina.

U ponovljenom postupku, usprkos svim naporima da to učini, vijeće nije saslušalo Jaska Gazdića, ni neposredno ni zamolbenim putem. Vijeće je, naime, imenovanog tražilo putem Interpola i Ministarstva pravde Republike Srpske, no to nije dalo rezultate. Sud je od Interpola obavješten da se Jasko Gazdić nalazi u bijegu na nepoznatoj adresi te da se protiv njega vodi postupak za kazneno djelo ratnog zločina. Sud je iskaz Jaska Gazdića, dan ranije pred sudom u Beogradu, u kojemu je naveo da je upravo on oštećena osoba u inkriminiranom događaju na tzv. Koridoru, no da u njega nije pucano, ocijenio neistinitim, danim u cilju da pomogne optuženicima.

Svjedok Pero Bajić, na čijem je iskazu u prvom postupku utemeljena osuđujuća presudu, nije ponovno saslušan. Nejasno nam je zbog čega se vijeće nije, usprkos prijedlogu obrane, poslužilo mogućnošću upotrebe video-linka kao načina ispitivanja svjedoka koji iz bilo kojih razloga nije u mogućnosti pristupiti sudu.

Vijeće je odbilo i prijedlog obrane za pribavljanjem skice kuće obitelji Vidaković sa bližom okolicom, a vezano uz svjedočki iskaz Pere Bajića danog pred istražnim sucem, u kojem on navodi da se iz toga dvorišta vidi cesta i rijeka u koju je kritične zgode bačeno tijelo nepoznatog muškarca. Teoretski gledano, takva skica je mogla poslužiti kao kontrolni dokaz u odnosu na svjedočki iskaz Pere Bajića, kojemu je vijeće poklonilo vjeru, što bi naposlijetku moglo dati veću sigurnost vijeću za ispravno presuđenje.

Iako smatramo da je ponovljeni postupak proveden sukladno ZKP-u, ostaje nejasno zbog čega je sud odbio prijedlog da se pribavi skica mjesta, s obzirom da pribavljanje toga dokaza ne bi bilo na uštrb ekonomičnosti i efikasnosti postupka.

Doduše, pravo je vijeća da odluči koje će dokazne prijedloge prihvatiti i izvesti. Vijeće je brojne dokazne prijedloge obrane odbijalo sa obrazloženjem da su suvišni i nepotrebni za pravilno presuđenje, no VSRH je upravo zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukinuo raniju presudu.

Zločin u selu Pecki – zaseoku Bjelovac

VSRH je utvrdio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Okružnog suda u Sisku br. K-24/92 od 25. svibnja ’93. i presudom VSRH br. I Kž 833/93 od 30. studenog ’93. povrijeđen zakon na štetu osuđenih Nikole Radiševića, Jove Zubanovića, Sime Plavljenića i Dušana Paunovića, pa je ukinuo navedene presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Glavna rasprava na Županijskom sudu u Sisku započela je 15. rujna 2009.

Nakon što je državno odvjetništvo odustalo o optužbe, sud je 07. siječnja 2010. obustavio kazneni postupak protiv Radiševića, Zubanovića, Plavljenića i Paunovića.

OPTUŽNICA

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku br. KT-178/92, izmjenjenoj 15. rujna 2009. godine, optuženike se tereti da su 16. kolovoza 1991. u zaseoku Bjelovac pored Peckog, zajedno sa više nepoznatih pripadnika srpske paravojne postrojbe, naoružani puškama i sjekirama, znajući da Stjepan, Đuro i Mato Horvat te Ivan Bugarin svakodnevno dolaze hraniti stoku u Bjelovac, napali ih samo zato što su hrvatske nacionalnosti i usmrtili ih ispalivši u njih više hitaca iz pušaka te udarajući ih sjekirom po glavi i tijelu, dakle da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili napad na civilne osobe kojeg posljedica je smrt pa da su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Izmjenu optužnice od 15. rujna 2009. pogledajte ovdje.

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Okružno javno tužilaštvo Sisak je podiglo optužnicu br. KT-178/92 od 30. studenog 1992.kojom je optuženike teretilo za počinjenje krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. preuzetog KZJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH).

Okrivljnicima je suđeno u odsutnosti.

Okružni sud u Sisku je 25. svibnja 1993. objavio presudu kojom su okrivljenici proglašeni krivima i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina (svaki). Presudu možete pogledati ovdje.

Presudom VSRH broj I Kž 833/1993 od 30. studenog 1993. odbijena je žalba okrivljenika, izjavljena po braniteljici po službenoj dužnosti, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

No DORH je u siječnju 2009. godine podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti proti navedenih presuda Okružnog suda u Sisku i Vrhovnog suda RH.

VSRH je, u sjednici vijeća održanoj 25. veljače i 11. ožujka, presudio da je zahtvjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je gore navedenim presudama Okružnog suda u Sisku i Vrhovnog suda RH povrijeđen zakon na štetu osuđenih, pa je ukinuo navedene presude i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Pogledajte presudu VSRH.

Prema Vrhovnom sudu RH, zakon je povrijeđen jer se osuđujuća presuda temelji na iskazu koji se ne može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku. Naime, svjedok Marijan Gregurinčić, koji je jedini kao počinitelje imenovao okrivljenike, svoja saznanja crpi iz obavijesti koje su mu kao policajcu dali građani i to kada je, postupajući po kaznenoj prijavi u drugom krivičnom postupku, tražio obavijesti.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-15/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj: KT-178/92 od 30. studenog 1992., izmijenjena na glavnoj raspravi 15. rujna 2009.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZRH

Optuženici: Nikola Radišević, Jovo Zubanović, Simo Plavljenić i Dušan Paunović – nalaze se u bijegu, sudi im se u odsutnosti

Optužnicu zastupa: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Branitelji:

Domagoj Rupčić, branitelj I-optuženog Nikole Radiševića,

Zorko Kostanjšek, branitelj II-optuženog Jove Zubanovića,

Željko Andrijević, branitelj III-optuženog Sime Plavljanića,

Danko Kovač, branitelj IV-optuženog Dušana Paunovića.

Žrtve – ubijeni:

Stjepan Horvat, Đuro Horvat, Mato Horvat i Ivan Bugarin

IZVJEŠTAJI S RAPRAVE

Glavna rasprava započela je 15. rujna 2009. godine.

Ročišta su održana i 26. listopada i 8. prosinca. Dana 21. prosinca rasprava, iako zakazana, nije nastavljena.

SELO PECKI – ZASEOK BJELOVAC – izvjestaji s rasprave

Nakon što je državno odvjetništvo odustalo o optužbe, sud je 07. siječnja 2010. obustavio kazneni postupak protiv Radiševića, Zubanovića, Plavljenića i Paunovića.

Rješenje o obustavi možete pogledati ovdje.