Pravomoćno presuđena

Zločin u selu Poljanak

Nakon zahtjeva ŽDO iz Gospića obnovljen je kazneni postupak protiv Boška Žujića, Boška Grbića, Vinka Grbića, Miće Grbića, Vladimira Grbića, Slavka Grbića i Dane Rodića, 1994. godine u odsutnosti pravomoćno osuđenih na po 15 godina zatvora zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Nakon donošenja rješenja kojim je dopuštena obnova ŽDO u Gospiću je izmijenilo optužnicu, tereteći navedene osobe za kazneno djelo oružane pobune.

Sud je stavio izvan snage raniju presudu te je, primjenom Zakona o općem oprostu, obustavio kazneni postupak protiv navedenih optuženika.

TIJEK POSTUPKA

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Gospić teretilo se opt. Boška Žujića i ostale (ukupno osmoricu) da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civinog stanovništva iz čl. 142. OKZ RH, počinjenog usmrćivanjem civilnih stanovnika hrvatske nacionalnosti sela Poljanak, koje se nalazi na koreničkom području.

Presudom Županijskog suda u Gospiću broj K-15/92 od 04. srpnja 1994. osmorica optuženika (Boško Žujić, Boško Grbić, Vinko Grbić, Mićo Grbić, Vladimir Grbić, Slavko Grbić, Dane Rodić i Momčilo Grbić) su u odsutnosti proglašeni krivima što su 7. studenog 1991. nakon ulaska u selo Poljanak (općina Titova Korenica), u kojemu je živjelo isključivo stanovništvo hrvatske nacionalnosti, stanovnike koji su toga dana bili u selu izveli iz kuća i okupili u dvorištu jedne kuće i pucali po njima te na taj način ubili: Josipa Matovinu, Nikolu Matovinu, Danu Vuković, Nikolu Vukovića, Milku Vuković, Luciju Vuković, Nikolu Vukovića i Vjekoslava Vukovića, a potom i Ivana i Nikolu Vukovića, a nakon toga iz kuća pokupili sve vrijednije stvari i novac, a potom kuće zapalili.

Zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva svaki je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

U obrazloženju presude navedeni su iskazi svjedoka. No niti jedan svjedok nije naveo da je prepoznao optuženike među počiniteljima zločina u Poljanku. Svjedoci navode da su počinitelji bili maskirani i da ih se nije moglo prepoznati.

Presudu Županijskog suda u Gospiću možete pogledati ovdje.

Presuda Županijskog suda u Gospiću potvrđena je presudom Vrhovnog suda RH broj: I-Kž-121/1995 od 1. listopada 1997. godine.

Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću podnijelo je Zahjev za obnovom postupka broj: KT-28/92 od 11. veljače 2009. godine.

U njemu je navedeno da je rješenjem Županijskog suda u Gospiću od 7. lipnja 2004. dopuštena obnova postupka u odnosu na Momčila Grbića, koji je podnio zahtjev za obnovom nakon povratka u RH, te da je u obnovljenom postupku 1. listopada 2004. optužba u odnosu na njega odbijena.

U zahtjevu ŽDO-a iz Gospića navedeno je i da su djelatnici PP Korenica obavili razgovore sa osobama koje su tijekom jeseni 1991. prebivali na području Poljanka te da te osobe nemaju saznanja da bi netko od osuđenika ubijao civilno stanovništvo, pljačkao i palio imovinu. Poznato im je da su Vladimir Grbić i Vinko Grbić bili angažirani na zakapanju tijela, a pogovorom su čuli da su počinitelji zločina pripadnici paravojnih postrojbi iz Korenice, koje je vodio major Cvjetičanin, te dobrovoljci i plaćenici iz Srbije.

U zahtjevu se predlaže da predsjednik vijeća izvidi činjenice saslušanjem mještana Poljanka.

Zahtjev za obnovom postupka možete pročitati ovdje.

Rješenjem Županijskog suda u Gospiću broj: Kv-18/09 od 21. travnja 2009. godine dopuštena je obnova kaznenog postupka.

Naime, nakon izvida obavljenih po predsjedniku vijeća zaključeno je da su ispunjeni uvjeti za obnovom kaznenog postupka.

Navedeno rješenje o obnovi pogledajte ovdje.

Dopisom od 09. studenog 2009. ŽDO u Gospiću izmijenilo je činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice.

Optuženike se sada tereti za počinjenje kaznenog djela oružane pobune.

Izmjenu optužnice pogledajte ovdje.

S obzirom da je kazneno djelo oružane pobune obuhvaćeno oprostom, kazneni postupak je obustavljen.

Rješenje Županijskog suda u Gospiću kojim je izvan snage stavljena osuđujuća presuda i kojim je obustavljen postupak pogledajte ovdje.

Zločin u Virovitici

Vijeće VSRH je, na sjednici održanoj 24. ožujka 2009. godine, odbilo žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdilo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, koje je u ponovljenom postupku oslobodilo krivnje Željka Iharoša i Luku Peraka, optužene za počinjenje zločina u Virovitici.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženi Željko Iharoš, optuženi Ivan Vrban, optuženi Anđelko Kašaj, optuženi Luka Perak, optužnicom br. K-DO-62/01, od 15. siječnja 2001. godine, optuženi su da su u vremenskom razdoblju od 1. studenoga do 17. prosinca 1991. godine, u Virovitici, tijekom oružanog sukoba oružanih snaga RH sa JNA i njoj pridruženih paravojnih formacija, u namjeri prinudnog dovođenja, mučenja i ubijanja civila, protivno čl. 4. st.1. t.a II Dopunskog protokola iz 1997. godine I Ženevkse konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, I-opt. Željko Iharoš, kao zapovjednik voda vojne policije, zapovijedio vojnim policajcima da prisilno dovedu između ostalih i civilne osobe Mudrinić Bogdana, Mitrić Ranka, Svorcan Radu i Svorcan Đuru, I nakon što je ispitao Mudrinić Bogdana, predao ga je vojnim policajcima II-opt. Vrban Ivanu, III-opt. Kašaj Anđelku i IV-opt. Perak Luki, koji su ispred i u zatvoru pretukli, što je imalo za posljedicu da je od zadobivenih povreda oštećenik umro, nakon čega je njegovo tijelo uklonjeno, dok je Mitrić Ranko prisilno doveden s radnog mjesta, podvrgnut ispitivanju, te višekratno pretučen i kroz dulje vrijeme maltretiran, potom je izveden iz zatvora i ubijen, a njegovo tijelo bačeno u odvodnu šahtu pokraj magistralnog puta br. 16. Svorcan Đuro i Svorcan Rade, bez osnove su prisilno dovedeni, od strane vojnih policajaca, u vojni zatvor, gdje su više dana ispitivani uz prijetnje smrću i maltretiranja, od strane maskiranih vojnih policajaca višekratno su udarani po cijelom tijelu kundacima, puškama, palicama, te rukama i nogama, od čega su zadobili mnogobrojne povrede s trajnim posljedicama, što je sve znao I-opt. Iharoš Željko, ali nije ništa poduzimao, niti poduzeo da se to spriječi.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Predmet: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st.1. OKZ RH

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva iz Bjelovara, br. K-DO-62/01, od 15. studenoga 2001. godine

Optuženik: Žaljko Iharoš i dr.

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Milenka Slivar, Predsjednica Vijeća; sudac Božidar Iverac, član Vijeća; sutkinja Davorka Hudoletnjak, Ačlanica Vijeća

Zastupnik optužbe: Darko Žegarac, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Bjelovaru

Branitelji: Mirko Petraš, odvjetnik iz Virovitice, Boris Kozjak, odvjetnik iz Virovitice, Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba, Stjepan Vošćak, odvjetnik iz Virovitice

Žrtve:

– umro od posljedica zlostavljanja: Bogdan Mudrinić

– zlostavljan pa ubijen: Ranko Mitrić

– zlostavljani: Rade Svorcan i Đuro Svorcan

Punomoćnici: nema

Sažete informacije o postupku:

Županijsko državno odvjetništvo iz Bjelovara podiglo je optužnicu br. K-DO-62/01, od 15. studenoga 2001. godine, protiv optuženika, zbog kaznenoga djela ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva.

Županijski sud u Bjelovaru donio je presudu br. K-55/01, od 24. siječnja 2002. godine, kojom je drugooptuženoga, trećeoptuženoga i četvrtooptuženoga proglasio krivima, izrekao im, svakomu, kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, a prvooptuženoga. oslobodio krivnje.

Ukidbenim rješenjem Vrhovni sud RH-a, br. I Kž-238/02, od 6. studenoga 2003. godine, ukinuo je citiranu presudu, te je predmet vratio na ponovni postupak, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja.

Ponovljeni postupak je započeo 19. listopada 2005. godine, a završio 07. ožujka 2006. godine

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Virovitica-izvjestaji

IZJAVE ZA JAVNOST

Na raspravi održanoj 19. listopada 2005. godine promatrači su uočili slijedeće probleme:

  1. optuženici nisu u pritvoru, iako su optuženi za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što je u suprotnosti s odredbom čl. 102. st.1. t. 4. ZKP
  2. dokazni postupak: protivno odredbi čl. 238. st.1. ZKP, koja kaže da se svjedoci ispituju svaki posebno i bez ostalih svjedoka, dva su svjedoka, M.M. i N.B, u sudnici pratili saslušavanje svjedoka prije nego što su sami dali iskaz o istim okolnostima o kojima su prethodni svjedoci iskazivali svoje svjedočenje
  3. u zapisnik s glavne rasprave nije evidentirano izbivanje odvjetnika III optuženika, sa zadnjeg dijela rasprave toga dana, kao niti tko mijenja branitelja, što je direktno u suprotnosti s odredbom čl. 306. ZKP. U konkretnom slučaju radi se o suđenju za kazneno djelo ratnog zločina za koje djelo je zapriječena kazna zatvora najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina, gdje je, temeljem odredbe čl. 65. st. 1. ZKP propisano da optuženik mora imati branitelja.
  4. predsjednica Vijeća, a niti zamjenik ŽDO iz Bjelovara nisu reagirali kada je IV optuženik je tijekom dokaznog postupka verbalno napao na svjedoka M. K.
  5. predsjednica Vijeća, a niti zamjenik ŽDO iz Bjelovara nisu pokušali zaustaviti ispitivanje svjedoka na način da se inkriminiraju žrtve i svjedoci oštećenici nego su te inkriminacije zapisnički konstatirane
  6. u sudnici nije prisutna pravosudna policija, koja bi, eventualno reagirala u slučaju potrebe

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine objavilo je, 7. ožujka 2006. godine, presudu kojom se optuženi Željko Iharoš i Luka Perak, oslobađaju opužbe da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Vijeće VSRH je, na sjednici održanoj 24. ožujka 2009. godine, odbilo žalbu državnog odvjetnika te je potvrdilo presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE O PONOVLJENOM PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU I PRIKAZ POSTUPKA
U ponovljenom postupku je optužba protiv Ivana Vrbana i Anđelka Kašaja odbačena jer je Županijsko je državno odvjetništvo iz Bjelovara tijekom postupka odustalo od daljeg kaznenog progona. Protiv optuženog Željka Iharoš i Luke Peraka donesena je oslobađajuća presuda koju Vijeće za ratne zločine obrazlaže nemogućnošću da na temelju izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdi zapovjednu odgovornost optuženoga Željka Iharoša, odnosno individualnu odgovornost optuženoga Luke Peraka. Pri tomu ni Vijeće niti zastupnik optužbe nisu insistirali na ponovnom svjedočenju ključnih svjedoka optužbe za što je trebalo koristiti međunarodnu suradnju na pitanjima ratnih zločina sa Srbijom. Osim toga nije se upozoravalo niti propitivalo na okolnosti mogućih pritisaka od strane podržavatelja optuženih ili od strane samih optuženih (branili su se sa slobode) na one svjedoke optužbe koji su svoje iskaze mijenjali tvrdeći da su pod istragom bili pod pritiskom – tvrdnje koje je Vijeće odbacilo.

Analiza kaznenog postupka protiv opt. Iharos i drugi.doc

Zločin u Zamlači, Strugi i Kozibrodu II

Na Županijskom sudu u Sisku je 08. lipnja 2009. godine održana glavna rasprava u predmetu opt. Predraga Orlovića i dr., optuženih da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženike Simu Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića te izmjene optužnice (prekvalifikacija na oružanu pobunu) u odnosu na njih trojicu, donijeta je presuda kojom se, primjenom Zakona o općem oprostu, optužba odbija.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optuženike se tereti da su dana 26. srpnja 1991., u selima Zamlaća, Struga i Kozibrod, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv. “Milicije Krajine”, svi naoružani teškim naoružanjem, a u cilju obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, a nastojeći odcijepiti područja općine Kostajnice i Dvor od RH i pripojiti ga para-državi “SAO Krajini” ušli u navedena sela, protjerali stanovništvo iz tih sela i to isključivo hrvatske nacionalnosti, vodili ga ispred sebe kao živi štit, palili i eksplozivnim napravama rušili kuće, a zatim iz vatrenog oružja ničim izazvani ispaljivali hice na goloruko stanovništvo, pri čemu su usmrtili mnogobrojne civile.
Optužnicu Okružnog državnog odvjetništva Sisak broj KT-61/93 od 04. studenog 1994. godine protiv Predraga Orlovića i dr. pogledajte ovdje (2.523 KB).
OPĆI PODACI
Županijski sud u Sisku
Vijeće za ratne zločine: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća
Predmet: K-45/94
Optužnica: ŽDO-a u Sisku, br. KT-61/93 od 04. studenog 1994., izmijenjena 08. lipnja 2009.
Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženike Simu Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića prekvalificirana (u odnosu na navedenu trojicu) na kazneno djelo oružane pobuna iz čl. 236. f st.1. KZRH.
Tužitelj: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Siska
Optuženici: I-opt. Predrag Orlović, II-opt. Milan Begović, III-opt. Nedjeljko Pašić, IV-opt. Predrag Korizma, V-opt. Nenad Korizma, VI-opt. Leonardo Janković, VII-opt. Toše Sundać, VIII-opt. Drago Kladar, IX-opt. Dubravko Kovačević, X-opt. Dragan Vranešević, XI-opt. Đuro Đurić (optužba u odnosu na njega odbijena u veljači 2009. nakon prekvalifikacije kaznenog djela na oružanu pobunu), XII-opt. Slavko Tadić, XIII-opt. Mirko Tomašević, XIV-opt. Nikola Borčić, XV-opt. Goran Barač, XVI-opt. Mile Sundać, XVII-opt. Dušan Badić, XVIII-opt. Dalibor Borota, XIX-opt. Jan Janković, XX -opt. Nikola Sundać, XXI-opt. Rade Tintor, XXII-opt. Rade Lukač, XXIII-opt. Matija Cvetojević, XXIV-opt. Mirko Drač, XXV-opt. Simo Gaić, XVI-opt. Milan Joke, XVII-opt. Mustafa Kadunić, XXVIII-opt. Sebastian Sanela, XXIX-opt. Pero Krneta, XXX -opt. Željko Žilić, XXXI-opt. Nikola Krnjeta, XXXII-opt. Jovo Akika, XXXIII-opt. Đorđe Borojević, XXXIV-opt. Zoran Tadić, XXXV-opt. Dušan Tomašević
Branitelji: Dijana Brezak, braniteljica XXXIII-opt. Đorđa Borojevića, Zdravko Baburak, branitelj XXV-opt. Sime Gaića i Zrinka Grabas, braniteljica XXXIV-opt. Zorana Tadića
Žrtve – ubijeni civili: Mile Blažević, Pajo Žuljevac, Pajo Knežević, Mile Begić, Mile Pušić, Manda Begić, Pero Špančić, Milan Bartolović, Žarko Gundić, Goran Faljević, Ivica Perić, Mladen Halapa, Branko Vuk, Zoran Šaronja, Davor Vukas, Željko Filipović.
IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA
Većina optuženika nedostupna je pravosudnim tijelima RH.
Do sada je osuđen samo X-optuženi Dragan Vranešević i to na kaznu zatvora od 15 godina.
Optuženici Tošo Sundać, Slavko Tadić, Goran Barač, Dušan Badić, Dalibor Borota i Rade Lukač su navodno umrli ili poginuli, ali kako nema službenih dokumenta relevantnih institucija o tome, postupak protiv ovih osoba još nije obustavljen.
U veljači 2009. godine pratili smo razdvojeni postupak protiv XI-opt. Đure Đurića. Nakon prekvalifikacije kaznenog djela na oružanu pobunu, donijeta je presuda kojom se optužba protiv ovoga optuženika odbija.
Na raspravi 08. lipnja 2009. godine razdvojen je postupak u odnosu na optuženike Simu Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića, koji su nedostupni hrvatskom pravosuđu. U odnosu na njih je izvršena izmjena optužnice. Navedenom izmjenom terete se za počinjenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. iz čl. 236. f st.1. KZRH.
PRESUDA
Vijeće je 08. lipnja 2009. donijelo presudu kojom se protiv okrivljenika Sime Gaića, Đorđa Borojevića i Zorana Tadića, temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP-a, a u vezi čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, optužba odbija.

Zločin u Kninu

Dana 03. srpnja 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku proglasilo je opt. Sašu Počuču krivim zgog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH, i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ-a RH, te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 16. prosinca 2008. godine) je preinačio presudu Županijskog suda u Šibeniku u odluci o kazni te je opt. Počuči za svako kazneno djelo utvrdio kazne zatvora od 5 godina te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je, u razdoblju od kraja lipnja 1991. godine do veljače 1992. godine u Kninu, tijekom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih snaga iz SR Jugoslavije, te naoružanih srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Republike Srpske Krajine na Republiku Hrvatsku, nakon što su pripadnici «Martićeve Milicije» protupravno lišili slobode civilne osobe (točka I optužnice) i pripadnike Hrvatske vojske, te pripadnike MUP-a (točka II optužnice), te ih zatočili u Okružni zatvor smješten u prostorijama stare i napuštene bolnice u Kninu, optuženik je, postupajući u svojstvu “Martićevog policajca” na mjestu stražara u tom zatvoru, navedene zatočenike svakodnevno tukao nogama, šakama, gumenom palicom, kundakom puške, drvenom drškom motke, drvenim kolcem i palicom i drugim ih tvrdim predmetima udarao po glavi i cijelom tijelu, mučio ih elektrošokovima zbog čega bi ovi padali na pod i gubili svijest, skakao po njima, pa su nastale ozljede po njihovom tijelu, u usta im stavljao kuhinjsku sol, gasio im žar cigareta u ustima prisiljavajući ih da tu žar i kuhinjsku sol progutaju, prisiljavao ih da jezikom operu pod WC-a, i da ustima pokupe opuške cigareta po dvorištu zatvora, prisiljavao ih na oralni seks prijeteći im da će ih ubiti, što su oni u silnom strahu i činili, pa su im zbog zadobivenih brojnih teških tjelesnih ozljeda opasnih po život, u vidu prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja i raznih drugih teških tjelesnih ozljeda, te zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja, nastala trajna oštećenja tjelesnog i mentalnog zdravlja, te trajna invalidnost,

I. dakle je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, civilno stanovništvo mučio i nečovječno postupao prema njemu,

II. dakle je, kršeći pravila međunarodnog prava mučio, nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, te im nanosio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja,

pa je time počinio u stjecaju, pod točkom I. kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZ-a RH, pod točkom II. kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ-a RH, kažnjivo prema čl. 43. istog Zakona.

Optužnicu ŽDO-a u Šibeniku, broj K-DO-21/07 od 16. listopada 2007., pogledajte ovdje(pdf, 3,73 MB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K 52/07

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Biga – Milutin, Predsjednica Vijeća; sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća; sudac Ivo Vukelja, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku, broj K-DO-21/07 od 16. listopada 2007. izmijenjena podneskom od 28. ožujka 2008. godine, te na raspravi 23. svibnja 2008. godine

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika i Sanda Pavlović – Lučić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ-a RH

Optuženik: Saša Počuča

Braniteljica optuženika: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

Žrtve (civili):
– preminuo od ozljeda:
 Ivan Hodak
– zlostavljani: Šime Čačić, Ante Mioč, Drago Šimić, Ivan Šimić, Ivica Zrno, Ivana Lipak, Živko Mikulić, Diki Šaban, Tomislav Teskera, Krsto Silov, Marko Salopek, Stipe Banovac, Franjo Haužan, Mirko Barbarić, Marko Sikavica, Mato Baković, Marko Baković, Marko Lojić, Davor Lojić, Mirko Pilipović, Mićo Katuša, Ivan Požeg, Lenko Škibola, Stanko Kolčeg, Mile Šindilj, Ante Lojić, Mile Skorup, Ilija Hodak, Ante Kamber, Mile Modrić, Mile Maričić, Ivan Žarković, Ivan Buljan i Mile Slavić.
Žrtve (zlostavljani zarobljenici): Jakov Ćosić, Žarko Matenda, Ivica Graberski, Nenad Lazarušić, Miho Periš, Ivica Matić, Željko Mrkonjić, Josip Keselj, Božo Franić, Tomislav Grubišić, Zdenko Blažević, Denis Delić, Slavko Silov, Ante Grgić, Ivica Jamičić, Pajo Jamičić, Jure Rogić (pripadnici Hrvatske vojske); Radoslav Bobanović, Milan Špoljarić, Mirko Medunić, Ivan Škorić i Željko Lipak, Velibor Bračić, Ante Slavić, Vladimir Mikulić, Zvonko Maloča, Ante Kunac, Ivica Klanac, Ivan Validžić, Ivan Pavičić, Ante Marinović, Denis Bronić i Ivan Atelj (pripadnici MUP-a RH).

IZVJEŠTAJI O PRAĆENJU SUĐENJA

KNIN izvjestaji s rasprave

23. siječnja 2008. godine održano je prvo ročište, a nakon njega još osam ročišta.na kojima je ispitano ukupno 26 svjedoka. Ispitani su svjedoci: Šime Čačić, Ivan Hodak, Ivan Šimić, Jakov Ćosić, Ivica Matić, Ivica Graberski, Anđelko Krvavica, Radoslav Bobanović, Tomislav Grubišić, Mirko Medunić, Ivan Škorić, Milan Špoljarić, Ivan Lipak, Nenad Lazarušić, Anto Mioč, Žarko Matenda, Miho Periš, Ilija Hodak, Milan Conjar, Marko Salopek, Dikin Šaban, Tomislav Teskera, Franjo Halužar, Mirko Barbarić, Ivan Požeg i Zvonko Maloča.
Na prvom ročištu 23. siječnja 2008. godine pročitana je optužnica te se optuženik izjasnio o krivnji i iznio svoju obranu. Na ročištu 5. ožujka 2008. godine za vrijeme svjedočenja Tomislava Grubišića isključena je javnost, kao i na ročištu održanom 7. travnja 2008. godine za vrijeme svjedočenja svjedoka Nenada Lazarušića. Navedeni iskazi predstavljaju tajnu te nisu objavljeni u izvještajima sa suđenja.

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika je pisanim dopisom, dostavljenim Sudu 31. ožujka 2008. godine, dopunio činjenični opis optužnice K-DO-21/07 od 16. listopada 2008. godine, tako što je uz imena oštećenika iz kaznenog djela pod točkom I. dodao i imena: Diki Šaban, Tomislav Teskera, Krsto Silov, Marko Salopek, Stipe Banovac, Franjo Halužan, Mirko Barbarić, Marko Sikavica, Mate Baković, Marko Baković, Marko Lojić, Davor Lojić, Mirko Pilipović, Mićo Katuša, Ivan Požeg, Lenko Škibola, Stanko Kolčeg, Mile Šindilj, Ante Lojić, Mile Skorup, Ilija Hodak, Ante Kamber, Mile Modrić, Mile Maričić, Ivan Žarković, a uz imena oštećenika iz kaznenog djela, pod točkom II dodao je imena: Zdenko Blažević, Denis Delić, Slavko Silov, Ante Grgić, Ivica Jamičić, Pajo Jamičić, Jure Rogić, Velibor Bračić, Ante Slavić, Vladimir Mikulić, Zvonko Maloča, Ante Kunac, Ivica Klanac, Ivan Validžić, Ivan Pavičić, Ante Marinović, Denis Bronić, Ivan Atelj.

3. srpnja 2008. godine na Županijskom sudu u Šibeniku završena je glavna rasprava, te je Vijeće, nakon završenog vijećanja i glasovanja, donijelo presudu kojom je optuženi Saša Počuča proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, pa je nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

PRESUDA

Optuženi Saša Počuča proglašen je krivim što je, u razdoblju od kraja kolovoza 1991. godine do početka siječnja 1992. godine u Kninu, tijekom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih snaga SR Jugoslavije i naoružanih srpskih paravojnih postrojbi, nakon što su pripadnici «Martićeve Milicije» protupravno lišili slobode civilne osobe (Šimu Čačića, Antu Mioča, Dragu Šimića, Ivana Šimića, Ivicu Zrna, Živka Mikulića, Mirka Pilipovića, Ivana Požega, Ivana Buljana i Milu Slavića), pripadnike Hrvatske vojske (Jakova Ćosića, Žarka Matendu, Ivica Graberskog, Nenada Lazarušića, Mihu Peruša, Ivicu Matića, Željka Mrkonjića, Josipa Keselja, Božu Franića, Tomislava Grubišića, Zdenka Blaževića i Denisa Delića) i pripadnike MUP-a (Radoslava Bobanovića, Mirka Medunića, Ivana Škorića, Antu Slavića, Vladimira Mikulića i Ivana Atelja) te ih zatočili i zatvorili u Okružni zatvor smješten u prostorijama stare i napuštene bolnice u Kninu, gdje je optuženik zatočene civilne osobe kao i zatočene ratne zarobljenike svakodnevno tukao nogama, šakama, gumenom palicom, kundakom od puške, drvenom drškom od motke, drvenim kolcem, palicom i dr. tvrdim predmetima, na nastale im ozljede stavljao kuhinjsku sol, gasio žar cigareta u ustima, punu šaku kuhinjske soli stavljao im u usta, silio ih da žar cigareta i kuhinjsku sol progutaju, silio ih da jezikom operu pod od WC, ustima kupe opuške od cigareta po dvorištu zatvora, silio ih na oralni seks, na način da jedan drugome naizmjence stavljaju penis u usta, prijeteći im da će ih ubiti i odsjeći im penis ako to ne budu činili, što su oni u silnom strahu i činili, a uslijed čega je kod imenovanih civilnih osoba i ratnih zarobljenika, zbog zadobivenih teških tjelesnih ozljeda, kao npr., prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja, raznih drugih tjelesnih ozljeda, te zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja, nastalo trajno oštećenje tjelesnog i mentalnog zdravlja, te trajna invalidnost. Time je počinio, u stjecaju, pod točkom I kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st 1. OKZ-a RH te pod točkom II kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.122. OKZ-a RH.

Za svako kazneno djelo optuženom Počuča Saši utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 3 godine te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

U navedenu kaznu zatvora biti će mu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u kojemu se nalazi od lišenja slobode 19. travnja 2007. godine.

Protiv optuženika pritvor je produžen.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 16. prosinca 2008. godine) je preinačio presuduŽupanijskog suda u Šibeniku u odluci o kazni te je opt. Počuči za svako kazneno djelo utvrdio kazne zatvora od 5 godina te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je opt. Sašu Počuču proglasilo krivim zbog mučenja i nečovječnog postupanja, nanošenja velikih patnji i tjelesnog ozljeđivanja zatočenih civila i zarobljenih pripadnika MUP-a RH i HV-a u zatvoru u tzv. Staroj bolnici u Kninu. Za oba kaznena djela, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, utvrđene su mu kazne zatvora u trajanju od tri godine te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Pri odmjeravanju kazne kao olakotnu okolnost sud je cijenio da je optuženik bio mlađa punoljetna osoba pa je, primjenom instituta ublažavanja kazne, za svako kazneno djelo utvrdio kaznu manju od donje granice propisane za konkretna kaznena djela.

Iako je optuženik poricao krivnju, Vijeće za ratne zločine njegovu je obranu ocijenilo neuvjerljivom, imajući u vidu iskaze svjedoka koji su ga teretili. Čak 14 saslušanih svjedoka, zatvorenih ili zatočenih u zatvoru u kojemu je optuženik bio stražar u inkriminiranom vremenu, izravno je teretilo optuženika. Većina njih je navodila da ih je optuženik kao stražar u zatvoru tukao, a nekolicina je govorila i da je sudjelovao u seksualnom zlostavljanju i drugim oblicima zlostavljanja.

Sud je prilikom odmjeravanja kazne primijenio mogućnost ublažavanja kazne. Pri tome je prvenstveno kao olakotnu okolnost cijenio okrivljenikovu dob u vrijeme počinjenja, no pitanje je hoće li i VSRH, ukoliko bude smatrao da je činjenično stanje u prvostupanjskom postupku točno utvrđeno, a posebno s obzirom na brojnost radnji optuženika, na veliki broj oštećenika koje je, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tukao, na druge načine fizički (stavljao na rane kuhinjsku sol, gasio im žar od cigareta u ustima …) i seksualno (prisiljavajući ih na oralni seks) zlostavljao, smatrati da je bilo mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne.[1]

Glavnoj raspravi nismo u cijelosti nazočili, no ipak ukazujemo na propuste zabilježene tijekom praćenja:

• Materijalni dokazi i dokumenti nisu čitani niti ukratko usmeno izlagani, kao niti iskazi iz istrage, no u zapisnicima s rasprave konstatirano je da su pročitani, pa javnost nije bila u mogućnosti biti upoznata sa istima.

• U zapisnike je unošeno da su svjedoci propisno upozoreni na dužnost svjedočenja te su upozoravani na konkretne zakonske odredbe, no svjedoci pri tome nisu u cijelosti bili upoznati sa sadržajem zakonskih odredbi.

• Predsjednica Vijeća postavljala je sugestivna pitanja prepričavajući iskaze pojedinih svjedoka iz istrage, navodeći imena, datume i sl., ne čekajući da svjedok sam to učini pa je u tom smislu ostavljen dojam sugestivnog utjecanja.

• Predsjednica Vijeća je prekinula optuženikov završni govor. Iako u nekim slučajevima, nakon prethodnog upozorenja, na to ima pravo, u ovom je slučaju u zapisnik o glavnoj raspravi propušteno navesti da je govor bio prekinut i iz kojeg razloga.

• Predsjednica Vijeća nije omogućila promatračima dobivanje zapisnika s rasprave, a niti mogućnost uvida u spis predmeta.


[1] Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 16. prosinca 2008. godine) je preinačio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku u odluci o kazni te je opt. Počuči za svako kazneno djelo utvrdio kazne zatvora od 5 godina te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Zločin u Borovu Selu

Ponovljeno suđenje protiv optuženog Jovana Čurčića i drugih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civila pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru. Nepravomoćna prvostupanjska presuda donesena u prosincu 2005. godine.
Vrhovni sud RH potvrdio je presudu Županijskog suda u Vukovaru.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom su se teretili Jovan Čurčić i ostali da su u vremenskom razdoblju od 1. kolovoza do 13. rujna 1991. godine, u Borovu, za vrijeme oružane agresije JA i pridruženih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku, kao pripadnici milicije tzv. SAO Krajine naredili i provodili pretraživanje domova bez naloga, zatvaranje civila u stanicu milicije i vatrogasni dom, njihovo odvoženje na prinudni rad i fizičko zlostavljanje od kojeg je civil Željko Hodak umro.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Pred Vijećem za ratne zločine u sastavu Ante Zeljko (predsjednik) te Stjepan Čolaković i Jadranka Kurbel (članovi) optužnicu je zastupao Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru.

Sažetci izvještaja monitora s rasprava su u prilogu.

B Opći podaci.doc

B ožujak – lipanj 05.doc

B 8. i 9. studeni 2005.doc

PRESUDE

Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru br. K-44/03 od 13. srpnja 2004. g. kojom je Jovan Ćurčić bio osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina, Miloš Držaić na 11 godina, Mladen Maksimović na 8 godina, a Dušan Mišić, Dragan (Čeda) Savić i Jovica Vučenović na kaznu u trajanju od po 7 godina. Ponovljeni postupak vodio se pred istim sudom, ali izmijenjenim vijećem.

Dana 15. prosinca 2005. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru u sastavu: sudac Ante Zeljko, predsjednik Vijeća; sutkinja Jadranka Kurbel, članica Vijeća i sudac Stjepan Čolaković, član Vijeća, objavilo je presudu broj K-12/05, od 15. prosinca 2005. godine, kojom je proglasilo krivima opt. Jovana Ćurčića, opt. Miloša Držajića, opt. Dušana Mišića, opt. Mladena Maksimovića, opt. Dragana (Čede) Savića i opt. Jovicu Vučenovića, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.

Citiranom presudom izrečene su bezuvjetne kazne zatvora:

Opt. Jovanu Ćurčiću, kazna zatvora u trajanju od 14 godina

Opt. Milošu Držajiću, kazna zatvora u trajanju od 10 godina

Opt. Dušanu Mišiću, kazna zatvora u trajanju od 6 godina

Opt. Mladenu Maksimoviću, kazna zatvora u trajanju od 7 godina

Opt. Draganu (Čede) Saviću, kazna zatvora u trajanju od 6 godina

Opt. Jovici Vučenoviću, kazna zatvora u trajanju od 6 godina

Presudu Županijskog suda u Vukovaru br. K-12/05 od 14. prosinca 2005. pogledajte ovdje(PDF, 369 KB).

Žalbe su uložili optuženi Jovan Čurčić, optuženi Miloš Držajić, optuženi Mladen Maksimović, optuženi Dušan Mišić, optuženi Dragan Savić i optuženi Jovica Vučenovič (po braniteljima Anti Nobilu, Nediljku Rešetaru, Biserki Treneski i dr.)

Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Kž-257/06 od 24. svibnja 2006., u cijelosti je odbio žalbe optuženog Jovana Čurčića, optuženog Miloša Držajića, optuženog Mladena Maksimovića, optuženog Dušana Mišića, optuženog Dragana Savića i optuženog Jovice Vučenovića i to kao neosnovane te potvrdio prvostupanjsku presudu.

Presudu VSRH br. I Kž 257/06-7 od 24. svibnja 2006. pogledajte ovdje (PDF, 154 KB).

Trojici optuženika: Mladenu Maksimoviću, Draganu (Čede) Saviću i Jovici Vučenoviću suđeno je u odsutnosti.

Zločin u Erveniku

Na Županijskom sudu u Šibeniku je 09. veljače 2009. godine u obnovljenom postupku protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, primjenom Zakona o općem oprostu donijeta odbijajuća presuda, nakon što je ŽDO izmijenilo činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Okružnog javnog tužiteljstva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, 30 osoba je optuženo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Osmorica optuženika terete se da su sredinom siječnja 1992. godine lišili života Dragu Čengića, njegovu suprugu Nevenku i malodobne sinove Slobodana i Gorana.
22 optuženika, među kojima se nalazi i Sreten Peslać, terete se da su kao pripadnici paravojnih jedinica tzv. Krajine u razdoblju od svibnja 1991. godine do siječnja 1992. godine na području mjesta Ervenik, u cilju da civilno stanovništvo napusti teritorij tzv. SAO Krajine, vršili terorističke akcije prema tom stanovništvu, prijetili im, vrijeđali ih, fizički ih maltretirali, pljačkali im i uništavali pokretnu imovinu, a nepokretnu palili, lišavali ih slobode i odvodili u zatvore u Knin gdje su bili fizički i psihički maltretirani, a zbog čega su mnogi mještani, da bi sačuvali goli život, morali pobjeći iz mjesta.

Optužnicu Okružnog javnog tužilaštva Šibenik, broj KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine pogledajte ovdje (PDF, 529 KB), a presudu Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine pogledajte ovdje (PDF, 1,75 MB).

Na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine zamjenica ŽDO-a je promijenila činjenični i zakonski opis kaznenog djela, pa je optuženiku stavila na teret da se u razdoblju od svibnja 1991. godine pa do kraja 1992. godine u Erveniku, s ciljem nasilnog rušenja legalne vlasti RH, priključio paravojnim postrojbama tzv. SAO Krajine te naoružan automatskom puškom sa ostalim pripadnicima čuvao neprijateljske položaje, sudjelovao u pretragama kuća i lišavanju slobode mještana Ervenika i u drugim akcijama, dakle, sudjelovao u oružanoj pobuni, pa da je time počinio kazneno djelo protiv RH, oružanom pobunom, označenom u čl. 235. st. 1. KZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-59/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Branko Ivić, predsjednik Vijeća; sudac Ivo Vukelja, član Vijeća; sutkinja Jadranka Biga Milutin, članica Vijeća za ratne zločine

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Šibenik br. KT-27/92, od 23. listopada 1992. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 09. veljače 2009. godine

Zastupnik optužbe: Sanda Pavlović Lučić, zamjenica ŽDO Šibenik

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, 09. veljače 2009. godine prekvalificirano na oružanu pobunu

Optuženik: Sreten Peslać

Braniteljica optuženika: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ERVENIK izvjestaji s rasprave

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku 01. prosinca 2008. godine započelo je suđenje opt. Sretenu Peslaću.

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Šibeniku od 23. travnja 1993. godine proglašen je krivim za kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Postupak je proveden u njegovoj odsutnosti.

18. veljače 2008. godine Sreten Peslać uhićen je u Veroni u Italiji prilikom odlaska na policiju. Tada ga je policijska službenica obavijestila da je za njim raspisana međunarodna tjeralica. Određen mu je pritvor i nakon što je dobio i pročitao optužnicu odlučio je podnijeti zahtjev za izručenje Hrvatskoj.

Na ročištu održanom 1. prosinca 2008. godine optuženik je izjavio da je optužnicu razumio i da se ne osjeća krivim. Svoju obranu iznio je na početku postupka.

Od pet pozvanih svjedoka trojica se nisu odazvala pozivu, dok su dvojica dali svoje iskaze.

Vijeće je odbilo prijedlog braniteljice za ukidanjem pritvora optuženiku kao neosnovan.

09. veljače 2009. godine ŽDO iz Šibenika izmijenilo je činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kazneno djelo oružane pobune.

PRESUDA

Temeljem izmjene činjeničnog i zakonskog opisa kaznenog djela i prekvalifikacije djela u oružanu pobunu, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je 9. veljače 2009. godine presudu kojom se, primjenom Zakona o općem oprostu, optužba odbija.
Protiv optuženika je ukinut pritvor, isti je pušten na slobodu te je povućena tjeralica.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG OBNOVLJENOG POSTUPKA

Obnovljeni kazneni postupak protiv opt. Sretena Peslaća, 1993. godine u odsutnosti osuđenog na 10 godina zatvora, koji je u veljači 2008. godine uhićen u Italiji, a potom izručen Hrvatskoj, vođen pred Vijećem za ratne zločine ŽS u Šibeniku okončan je 9. veljače 2009. godine.

Nakon što je ŽDO u Šibeniku na posljednjem ročištu glavne rasprave izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela s kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu u kazneno djelo oružane pobune sud je, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donio presudu kojom se optužba odbija.

Ovaj je postupak još jedan primjer iz kojeg je vidljiva ranija praksa podizanja nedovoljno kvalitetnih i nedovoljno konkretnih optužnica prema većem broju okrivljenika. Potom su optuženici, gotovo u pravilu, u odsutnosti osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne.

U novije smo vrijeme svjedoci obnova postupaka protiv osoba koje su ranije u odsutnosti pravomoćno osuđene, u kojima tužiteljstvo, tijekom dokaznog postupka, odustaje od kaznenog progona ili mijenja pravnu kvalifikacija kaznenog djela na kazneno djelo oružane pobune pa sudovi, uz primjenu Zakona o općem oprostu, donose odbijajuće presude ili rješenja o obustavi postupka.

Zbog takvog je postupanja tužiteljstva i sudova, uobičajenog devedesetih godina, Sreten Peslać proveo u pritvoru godinu dana, unatoč tome što se dokazi, kojima se raspolagalo pri prvome i u obnovljenom postupku, nisu bitno mijenjali.

Prateći postupak zabilježili smo situaciju na koju, iako ona u konačnici nije utjecala na ishod postupka i “sudbinu” optuženika, ukazujemo radi eventualnih budućih sličnih slučajeva obnova postupaka.

Naime, na prvom ročištu glavne rasprave, nakon što je pročitana optužnica i nakon što se optuženik očitovao o njoj, izjavivši da se ne smatra krivim niti za jednu radnju koja mu je optužnim aktom stavljena na teret, predsjednik Vijeća za ratne zločine izjavio je da se postupak vodi prema Zakonu o krivičnom postupku iz 1993. godine (NN 34/93), te nije udovoljio zahtjevu optuženika da svoju obranu iznese na kraju dokaznog postupka. [1]

Očito je da je uporište za takav stav imao o odredbama o obnovi postupka Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97), važećem u vrijeme trajanja obnovljenog postupka, u kojemu je propisano da za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste odredbe kao i za prvi postupak. [2] U prvome postupku, u kojemu je optuženiku suđeno u odstutnosti, primjenjivao se Zakon o krivičnom postupku koji je bio na snazi 1993. godine.

Smatramo da se u konkretnom slučaju u obnovljenom postupku vođenom protiv opt. Sretena Peslaća, trebao primjenjivati zakon koji je važio u vrijeme vođenja obnovljenog postupka, tj. ZKP iz 1997. godine. Mišljenja smo da se čl. 411. ZKP odnosi na primjenu materijalno pravnih odredbi pa je shodno tome trebalo primjenjivati kazneni zakon koji je važio u vrijeme vođenja prvog postupka, no ne i procesni zakon. I sam zakonodavac je u “najnovijem” Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08) precizirao tu odredbu navodeći kako će za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova postupka važiti iste materijalno pravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredbi o zastari.[3]

Da je obnovljeni postupak vođen po tada važećem zakonu, optuženik bi bio u mogućnosti svoju obranu iznijeti na kraju postupka, s obzirom da je propisano da će se optuženik, koji se očituje da se u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe ne smatra krivim, ispitati na završetku dokaznog postupka, osim ako optuženik drugačije ne zahtijeva.[4]

Ukazali bismo i na odredbu iz čl. 191. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (NN 58/02) prema kojoj, ukoliko glavna rasprava, u predmetu vođenom po dosadašnjim odredbama (dakle ranije važećem zakonu), treba započeti iznova, uzet će se očitovanje optuženika o optužbi u smislu čl. 320. st. 3. Zakona o kaznenom postupku i nastaviti s postupkom prema odredbama ovog Zakona, dakle Zakona o kaznenom postupku iz 1997. godine. Tako će sud postupiti i u slučaju kada je presuda povodom pravnog lijeka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. [5]

Ponavljamo da situacija nije bitno utjecala na ishod konkretnog postupka, no da tužiteljstvo nije prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice, smatramo da bi navedena situacija predstavljala bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 8. ZKP-a te da bi presuda bila ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.


[1] U članku 306. spomenutog Zakona propisano je da predsjednik vijeća, nakon što je optužnica ili privatna tužba pročitana ili je usmeno izložen njihov sadržaj, pristupa ispitivanju optuženika kao i da će se optuženik, nakon što se izjasni o svakoj točci optužbe, pozvati da izloži svoju obranu.

[2] Članak 411. stavak 1. ZKP-a (NN 110/97).

[3] Članak 508. stavak 1 ZKP-a (NN 152/08). Navedeni članak inačica je čl. 411. ZKP-a (NN 110/97).

[4] Članak 320. stavak 7. ZKP-a (NN 110/97).

[5] Sporno je da li se navedeni članak odnosi samo na situacije kada glavna raspravazapočinje iznova povodom redovnih pravnih lijekovi, kada se izmijenio sastav Vijeća ili jeodgoda trajala više od dva mjeseca ili se pak može primijeniti i u slučajevima obnovepostupka.

Zločin u Sremskoj Mitrovici

U siječnju 2009. godine ŽDO iz Vukovara odustalo je od optužbe da je Milovan Ždrnja počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA

Optuženiku se stavljalo na teret da je dana 20. studenog 1991. godine u ranim jutarnjim satima, u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica, kada su nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine doveženi autobusima zarobljeni i ranjeni civili, kao pripadnik vojne prometne policije tzv. JNA pratio autobuse, za vrijeme dok je Ivica Pavić bio u dvorištu zatvora postrojen na pisti s ostalim zarobljenicima, iako je vidio da je isti ranjen u stopala obje noge i da jedva stoji od iscrpljenosti, prišao mu i udario ga gumenom palicom u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest i pao na tlo, pa su ga u besvjesnom stanju odnijeli u prostorije zatvora Ivan Levačić i još jedan nepoznati zarobljenik,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civile mučio i nečovječno postupao prema njima, te im nanio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta,

čime je počinio krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Predmet : K 30/07

Vijeće za ratne zločine : sudac Slavko Teofilović, predsjednik Vijeća, sutkinja Zlata Sotirov, član Vijeća, sudac Berislav Matanović, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a Vukovar, broj K-DO-25/02 od 26. rujna 2002. godine, izmijenjena 09. srpnja 2004. godine

Zastupnik optužbe: Zdravko Babić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Vukovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH

Optuženik: Milovan Ždrnja, branio se sa slobode

Branitelj optuženika: odvjetnik Igor Plavšić, izabrani branitelj opt. Milovana Ždrnje

Žrtva:

– tučen: Ivica Pavić

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA

Sremska Mitrovica – izvjestaji s rasprava

Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je žalbu opt. Milovana Ždrnje i ukinuo prvostupanjsku presudu od 31. prosinca 2004. godine (kojom je opt. Ždrnja proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci) i predmet vratio sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Vrhovni sud RH je naložio da se u ponovljenom postupku temeljito i detaljno provjere svi dokazi i da se njihovom pažljivom analizom ocjeni ima li dokaza da je optuženik noću 19./20. studenog 1991. godine bio u zatvoru u Mitrovici i je li prema oštećeniku poduzeo inkriminirane radnje (radnju). Ako sud utvrdi da je optuženik gumenom palicom jednom udario oštećenika u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest, treba ocijeniti predstavlja li takva radnja mučenja civila nečovječno postupanje prema njemu, je li takvim postupkom oštećeniku nanijeta velika patnja, što predstavlja bitna obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, ili se, eventualno, radi o nekom drugom kaznenom djelu.

05. lipnja 2008. godine započeo je ponovljeni postupak protiv optuženog Milovana Ždrnje.

Optuženik je izjavio da se ne smatra krivim te da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Ispitan je svjedok Šimun Karlušić.

OBUSTAVA POSTUPKA

Povodom odustanka Županijskog državnog odvjetništva iz Vukovara od optužbe protiv optuženika Milovana Ždrnje, Županijski sud u Vukovaru je dana 23. siječnja 2009. godine temeljem čl. 291. st. 1. toč. 1. ZKP-a donio rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak protiv optuženika Milovana Ždrnje zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Bračni drug i djeca oštećenika Ivice Pavića upozoreni su na mogućnost nastavka kaznenog progona jer je oštećenik Ivica Pavić umro u tijeku postupka.

MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG POSTUPKA

Kazneni postupak protiv Milovana Ždrnje obustavljen je 23. siječnja 2009. na Županijskom sudu u Vukovaru zbog odustanka od optužbe županijskog državnog odvjetnika iz Vukovara.

Optuženiku se, izmijenjenom optužnicom iz srpnja 2004., stavljalo na teret da je 20. studenog 1991. godine u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica prišao Ivici Paviću i udario ga gumenom palicom u potiljak tako da je ovaj izgubio svijest i pao na tlo, te da je na taj način za vrijeme oružanog sukoba mučio civile i nečovječno postupao prema njima nanoseći im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, čime je počinio krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Do navedene izmjene optuženika se teretilo i za udaranje Šimuna Karlušića.

Dana 31. prosinca 2004. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru proglasilo je opt. Milovana Ždrnju krivim te ga je, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Vrhovni sud RH 20. ožujka 2007. ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjenim vijećem. VSRH utvrdio je da je činjenično stanje na kojem se temelji odluka o odgovornosti optuženika pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Budući da se presuda temeljila samo na iskazu oštećenika Ivice Pavića i svjedoka Šimuna Karlušića, u ponovljenom je postupku prvostupanjski sud, po nalogu Vrhovnog suda RH, trebao detaljnije, kritički i sveobuhvatnije ocijeniti njihove iskaze. Ukoliko bi utvrdio da je optuženik jednom udario gumenom palicom oštećenika u potiljak, tako da je ovaj izgubio svijest, trebao bi ocijeniti predstavlja li takva radnja mučenja civila nečovječno postupanje prema njemu, da li je takvim postupkom nanijeta velika patnja oštećeniku što predstavlja bitna obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, ili se, eventualno, radi o nekom drugom kaznenom djelu.

Izmjenom činjeničnog opisa optužnice u srpnju 2004., tijekom prvoga postupka, ŽDO je, nakon ispitivanja svjedoka Šimuna Karlušića, ispustio dio inkiriminacije koje su se odnosile na radnje poduzete na njegovu štetu.

U konačnici, optužba se temeljila samo na iskazu oštećenika Ivice Pavića koji je tijekom ponovljenog postupka umro.

Nakon sedmogodišnjeg sudskog postupka, tijekom kojih je donijeta i jedna nepravomoćna osuđujuća presuda, tužiteljstvo je odustalo od optužbe.

Mišljenja smo da bi u svakom kaznenom postupku optužnice trebale biti podizane nakon kvalitetno provedenih istraga i na temelju dokaza iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da je okrivljenik počinitelj kaznenog djela.

Sudski postupak koji je trajao sedam godina, a nakon kojeg je tužiteljstvo odustalo od optužbe ne govori u prilog tome.

Zločin na Veleprometu

Nakon što je Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 08. travnja 2009. godine dopisom Županijskom sudu u Vukovaru izjavilo da odustaje od kaznenog progona opt. Stanimira Avramovića, Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07, od 30. travnja 2009. godine, kazneni postupak protiv njega je obustavljen.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO iz Vukovara broj DO-K-12/99, od 9. siječnja 2003. godine, opt. Stanimiru Avramoviću je stavljeno na teret da je, zajedno sa ostalim optuženicima, nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine, od strane tzv. JNA i njoj pridruženih paravojnih postrojbi, kao pripadnik tih postrojbi, prilikom odvođenja zarobljenih pripadnika ZNG i civila iz vukovarske bolnice i drugih dijelova grada, a koji su prethodno istjerani iz svojih domova i skloništa u sabirni centar skladišta “Velepromet” u Vukovaru, u kojem je vršeno razdvajanje građana po nacionalnoj osnovi, pri čemu im je oduziman novac, zlato i druge osobne stvari, gdje su fizički maltretirani na razne načine, a veliki broj osoba i ubijen, te ostale zarobljenike i civile odvodio u zarobljeničke logore u SR Jugoslaviju – Stajićevo i Sremska Mitrovica, postupajući protivno čl. 3., 27., 31. i 33. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, u svezi s čl. 4. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, kojom je zabranjeno nečovječno postupanje, nasilje protiv života i tijela, osobito ubojstva, okrutno postupanje i mučenje, povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci, zastrašivanje, tjelesna prinuda da bi se dobila obavještenja, pljačka i druge represalije prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu iz bilo kojih razloga, pa je tako

– zarobljavao zarobljenike govoreći im: “Vjerovali smo vam 40 godina, a sada hoćete da nas koljete”, udarao ih kundakom puške i nogama,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme okupacije mučio i nečovječno postupao s civilnim stanovništvom, nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, primjenjivao mjere zastrašivanja,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud Vukovaru

Broj predmeta: K-66/07

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Stjepan Margić, član Vijeća, sudac Željko Marin, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, broj DO-K-12/99, od 9. siječnja 2003. godine

Zastupnik optužbe: Božidar Piljić, Županijski državni odvjetnik u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Stanimir Avramović, sudilo mu se u odsutnosti

Branitelj optuženika: Vojislav Ore, odvjetnik iz Vukovara

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

VELEPROMET izvjestaji s pracenja

Tijekom treće (druge ponovljene) glavne rasprave Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 08. travnja 2009. godine je dopisom Županijskom sudu u Vukovaru izjavilo da odustaje od kaznenog progona opt. Stanimira Avramovića, a potom je Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj K-66/07, od 30. travnja 2009. godine, kazneni postupak protiv navedenog optuženika obustavljen.

Optuženom Stanimiru Avramoviću sudilo se u odsutnosti.

Ukratko o tijeku postupka za zločin na Veleprometu pročitajte ovdje.

Zločin u Dalju 3

Na Županijskom sudu u Osijeku 21. travnja 2008. optuženici Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Opt. Simić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, opt. Kikanović na pet godina i šest mjeseci, a opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 03. prosinca 2008. godine, preinačio je presudu u odluci o kazni pa je Simić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, Kikanović u trajanju od šest godina i šest mjeseci te Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

DALJ III optuznica_red.pdf

Optužnicom ŽDO-a u Osijeku, broj K-DO-20/07, od 06. lipnja 2007. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi 18. travnja 2008. godine, Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić se terete da su, nakon što su se uključili u VP tzv. Vojske RSK, u nakani zastrašivanja i zlostavljanja nesrpskog stanovništva, a suprotno odredbama čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata te suprotno odredbama čl. 4., 5. i 13. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), sudjelovali u privođenjima, ispitivanjima, premlaćivanjima i drugim oblicima zlostavljanja Hrvata i Mađara, da su :

1) dana 03. svibnja 1995. godine, nakon što je u zgradu VP tzv. Vojske RSK priveden ošt. Antun Kundić jer je napustio prisilne radove, ispitivali ga i udarali, pri čemu je ošt. Antun Kundić zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je preminuo,

2) u svibnju 1995. godine fizički zlostavljali ošt. Ivana Bodzu,

3) optuženici Novak Simić i Miodrag Kikanović se terete da su, zajedno sa drugim pripadnicima VP, fizički zlostavljali ošt. Karola Kremerenskog,

4) opt. Novak Simić se tereti da je u nekoliko navrata fizički zlostavljao ošt. Ivana Horvata, uslijed čega je ovaj zadobio više ozljeda,

5) opt. Novak Simić se tereti da je fizički zlostavljao ošt. Tomu Duvnjaka,

6) opt. Miodrag Kikanović da je u prostorije VP u Dalju priveo ošt. Emerika Huđika i fizički ga zlostavljao,

7) opt. Radovan Krstinić da je kao vojni policajac na Mišinom brdu, u blizini Dalja, udario metalnom šipkom po leđima i nogama civila Josipa Ledenčana,

dakle, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili mu ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i ubili civilnog stanovnika, pa da su time počinili k.d. protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Do izmjene optuženice opt. Miodrag Kikanović se teretio i za zlostavljanje Marija Lazara.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Predmet broj: Krz-42/07

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optužnica broj: K-DO-20/07, od 06. lipnja 2007. godine, izmijenjena na ročištu od 18. travnja 2008. godine

Optuženici:

Novak Simić (sudi mu se u odsutnosti), u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv.Vojske RSK

Miodrag Kikanović, u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv. Vojske RSK, u pritvoru od 22. veljače 2007. godine

Radovan Krstinić, u inkriminirano vrijeme pripadnik VP tzv. Vojske RSK, u pritvoru od 22. veljače 2007. godine do objave presude 21. travnja 2008. godine

Žrtva – preminuo nakon zlostavljanja: Antun Kundić

Žrtve – zlostavljani: Ivan Bodza, Karol Kremerenski, Ivan Horvat, Tomo Duvnjak, Emerik Huđik, Marijo Lazar (izmjenom optužnice tužitelj je odustao od točke optužnice prema kojoj se opt. Kikanoviću stavljalo na teret zlostavljanje Marija Lazara) i Josip Ledenčan

Zastupnik optužnice: Dražen Križevac, zamjenik ŽDO-a u Osijeku

Branitelji:

odvjetnik Hrvoje Krivić, branitelj po službenoj dužnosti opt. Novaka Simića (kojemu se sudi u odsutnosti)

odvjetnik Dinko Matijašević, branitelj opt. Miodraga Kikanovića

odvjetnik Mihajlo Marušić, branitelj opt. Radoslava Krstinića

Vijeće za ratne zločine:

sudac Krunoslav Barkić – predsjednik Vijeća

sutkinja Branka Guljaš – članica Vijeća

sutkinja Dubravka Vučetić – članica Vijeća

DALJ III izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 21. travnja 2008. godine optuženici su proglašeni krivima. Opt. Simić osuđen je nadevet godinaopt. Kikanović na pet godina i šest mjeseci, a opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Optuženom Kikanoviću produljen je pritvor, a optuženom Krstiniću pritvor je ukinut (prilikom objave presude).

Vrhovni sud RH, na sjednici održanoj 03. prosinca 2008. godine, preinačio je presudu u oluci o kazni pa je opt. Simić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, opt. Kikanović u trajanju od šest godina i šest mjeseci te opt. Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje

Postupak protiv Novaka Simića, Miodraga Kikanovića i Radovana Krstinića optuženih da su u Dalju, kao pripadnici Vojne policije tzv. Vojske RSK, počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, korektno je proveden.

Postupak je proveden korektno.

Nepravomoćnom presudom optuženici su proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora: Simiću u trajanju od devet godina, Kikanoviću u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te Krstiniću u trajanju od četiri godine.

Opt. Simiću sudilo se u odsutnosti, dok su otpuženici Kikanović i Krstinić prisustvovali glavnoj raspravi. Iako se zalažemo da se ne sudi u odsutnosti optuženika, mislimo da je u ovome slučaju, s obzirom da se optuženike, pogotovo s obzirom na najtežu točku optužbe (zadavanje fizičkih ozljeda oštećenomu Antunu Kundiću uslijed kojih je preminuo), tereti kao supočinitelje, bilo opravdano suditi i odsutnome Novaku Simiću. Naime, činjenice koje su bile utvrđivane u odnosu na Kikanovića i Krstinića ionako su se u najvećoj mjeri odnosile i na Novaka Simića, a utvrđivanje činjenica u pogledu dvije točke optužnice u kojima se opt. Simića tereti kao pojedinačnoga počinitelja (fizička zlostavljanja oštećenih Ivana Horvata i Tome Duvnjaka) nije uzrokovalo bitan utrošak vremena, tj. postupak se zbog toga nije odužio.

Pitanje koje se postavlja je: Hoće li Vrhovni sud RH cijeniti olakotne i otegotne okolnosti onako kako ih je cijenilo Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku?

Naime, prvostupanjski Sud optuženima Kikanoviću i Krstiniću nije pronašao otegotnih okolnosti, a u odnosu na opt. Krstinića je olakotne okolnosti (primjereno držanje pred Sudom tijekom kaznenog postupka, neosuđivanost, dobru uklopljenost u socijalnu sredinu Dalja, dobre obiteljske relacije (oženjen i otac dvoje djece), te teško narušeno zdravstveno stanje (tuberkuloza pluća), s obzirom da otegotne okolnosti nije pronašao, cijenio kao osobito olakotne, što je i rezultiralo izricanjem kazne zatvora od četiri godine i šest mjeseci (manjom od minimuma propisanog za predmetno kazneno djelo).

Za razliku od navedene dvojice optuženika, Sud je optuženom Simiću kao otegotne okolnosti cijenio sudjelovanje u usmrćivanju jedne osobe, i nanošenje teških tjelesnih ozljeda četirima osobama, pretpostavljenost suoptuženicima u vojnoj hijerarhiji, osvetu kao djelomičan motiv počinjenja djela, zbog uspješno provedene vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, te bezobzirnost u njegovim radnjama. U obrazloženju presude se ne navodi iz kojeg je razloga neke od navedenih okolnosti (sudjelovanje u usmrćenju jedne osobe, osvetu kao djelomičan motiv) Sud cijenio kao otegotne za jednog od optuženika, dok za ostalu dvojicu nije.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Centar za suočavanje s prošlošću «Documenta», Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb

Sažeti prikaz suđenja je u pridruženom dokumentu:

Prikaz postupka protiv opt. Simića i dr.

Zločin u Rašteviću

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskoga suda u Zadru provedeno je suđenje protiv optuženoga Nevena Pupovca za kazneno djelo ratnoga zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u mjestu Raštevići, od veljače do kolovoza 1992. godine. Dana 15. svibnja 2006. optuženi je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na 6 godina zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskoga državnoga odvjetništva (ŽDO) iz Zadra, br. KT-71/97, od 16. lipnja 2003. godine, preuređena je 7. studenoga 2005. godine, na način da je razdvojena u odnosu na optuženoga Nevena Pupovca, a 18. svibnja 2006. je zamjenik ŽDO-a iz Zadra uskladio optužnicu s utvrđenim činjeničnim stanjem.

Neven Pupovac je optužen da je, u razdoblju od veljače do kolovoza 1992. godine, u Rašteviću, kao pripadnik paravojnih formacija pobunjenih Srba, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, vršio nasilje nad civilima – Danicu Šopić je zastrašivao, nečovječno prema njoj postupao, teško je ozlijedio, te uništio njezinu imovinu.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Enka Moković (predsjednica Vijeća), sudac Ante Anić (član Vijeća) te sudac Boris Babić (član Vijeća), optužnicu zastupa Slobodan Denon – zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Zadra.

Nismo pratili ovaj slučaj.

R Opći podaci.doc

PRESUDA

Dana 19. svibnja 2006. godine, u 11.30, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zadru je objavilo presudu kojom je optuženi Neven Pupovac proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Vrhovni sud RH je 07. ožujka 2007. godine odbio žalbu Nevena Pupovca kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zadru.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Kazneni postupak protiv opt. Nevena Pupovca nismo pratili, osim jednog dana glavne rasprave. Stoga analizu suđenja nismo radili.