Pravomoćno presuđena

Zločin u Doljanima kod Daruvara

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskoga suda u Bjelovaru, od 05. do 07. studenog 2007. godine, održano je ponovljeno suđenje (naime, odlukom Vrhovnog suda broj I Kž 790/04-5 od 12. listopada 2006. g. prihvaćena je žalba Državnog odvjetnika te je ukinuta prvostupanjska oslobađajuća presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje) protiv optuženih Stojana Vujića i Dobrivoja Pavkovića za kazneno djelo ratnoga zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH, počinjenog u selu Doljani kod Daruvara, 01. rujna 1991.

OPTUŽNICA (SAŽETAK) 

I optuženog Stojana Vujića i II optuženog Dobrivoja Pavkovića optužnicom broj K-DO-81/03, od 05. veljače. 2004. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru tereti da su dana 01. rujna 1991. godine, u ranim jutarnjim satima, zajedno sa većim brojem naoružanih pripadnika srpske paravojne formacije tzv. „TO Pakrac“ izvršili minobacački napad na Doljane, nakon čega su, podijeljeni u nekoliko grupa, iz više smjerova izvršili pješački napad na Doljane. Po upadu u selo ulazili su u kuće i odvodili neke, od tamo zatečenih, civila i pripadnika seoske straže. II okr. Dobrivoje Pavković kundakom automatske puške je udario u leđa zarobljenog pripadnika seoske straže Vladimira Zimića te mu iz puške ispalio u noge dva kraća rafala ranivši ga u lijevo stopalo. Zatim su svi zajedno uz upotrebu ručnih bacača, tromblonskih mina i pušaka napali kuću Miroslava Polenusa u predjelu zvanom „Kopeček“ u kojem se nalazilo više pripadnika MUP-a RH i seoske straže koje su, prijetnjom da će ubiti prisilno dovedenog Zimić Vladimira, prisilili na predaju. Nakon što su svi odložili oružje i izašli iz kuće, bili su svučeni do gaća. Zarobljene su zatim udarcima kundaka pušaka oborili na cestu glavom prema dolje, te su im žicom vezali ruke te ih tako vezane udarali po cijelom tijelu i glavi. Potom su u tako vezane i nemoćne zarobljenike iz blizine pucali iz vatrenog oružja. Pri tome su su Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marijan Polenus zadobili teške tjelesne ozlijede, dok su Srećko Manđini, Željko Bublić i Eugen Lapčić zadobili mnogobrojne teške i po život opasne tjelesne ozlijede od kojih su preminuli, što je sve bilo u suprotnosti s odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. g.

dakle, na taj su način, kršeći pravila međunarodnog prava ratne zarobljenike mučili, prema njima nečovječno postupali i ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika koji je kao takav propisan i kažnjiv po članku 122. OKZRH.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Rasprava je vođena pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, u sastavu: sutkinja Antonija Bagarić – predsjednica Vijeća, sutkinja Milenka Slivar – članica Vijeća i sutkinja Ivanka Šarko – članica Vijeća. Optužnicu je zastupao Ivan Rahlicki, zamjenik ŽDO-a iz Bjelovara.

Branitelji:
– za I opt.: Momčilo Borčanin, odvjetnik iz Zagreba, branitelj po službenoj dužnosti
– za II opt.: Božica Jakšić, odvjetnica iz Bjelovara, braniteljica po službenoj dužnosti

Žrtve: Srećko Manđani, Željko Bublić i Eugen Lapčić(smrtno stradali); Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić i Vladimir Zimić (zadobili teške tjelesne ozlijede); Marijan Polenus (zadobio tjelesne ozljede)

Na roćištu održanom 05. studenog razdvojen je postupak, koji će se posebno dovršiti, u odnosu na opt. Stojana Vujića (ovaj optuženik nije pristupio na ovo roćište).

PRESUDA

Vijeće je 07. studenoga 2007. godine, nakon vijećanja i glasovanja, objavilo presudu kojom je opt. Dobrivoja Pavkovića oglasilo krivim za počinjenje k.d. iz čl. 122. OKZRH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. 
Temeljem čl. 122. st.1. ZKP-a optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, a temeljem čl. 102. st. 4. ZKP-a optuženiku je određen pritvor.

Optuženi Dobrivoje Pavković, koji se branio sa slobode, nije bio nazočan objavi presude.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 14. svibnja 2008. godine) potvrdio je presuduVijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru kojom je opt. Dobrivoje Pavković osuđen na kaznu zatvoru u trajanju od 15 godina.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Ponovljeni kazneni postupak je proveden korektno.

Analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze Sud je – donoseći osuđujuću presudu – utvrdio, da je dokazano, da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Osuđen je na kaznu zatvora u
trajanju od 15 godina. Pri donošenju presude Sud je povjerenje dao svjedočenju onih dvaju svjedoka koji su vidjeli i prepoznali optuženika.

Okrivljeni Pavković je bio prisutan tijekom glavne rasprave, branio se sa slobode. Neposredno prije objave presude napustio je Hrvatsku, te ga se smatra bijeguncem, i za njim je raspisana međunarodna tjeralica. Inače prebiva u Republici Srbiji, a pored hrvatskog posjeduje i državljanstvo Republike Srbije.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, u Vijeću sastavljenom od sutkinja Antonije Bagarić kao predsjednice Vijeća, te Milenke Slivar i Ivanke Škaro, kao članica Vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog  Pavkovića zbog kaznenog djela iz 122. čl. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj: K-DO-81/03 od 05. veljače 2004., a izmijenjene na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave, u prisutnosti  zamjenika Županijskog državnog odvjetnika, Ivana Rahlickog, braniteljice po službenoj dužnosti Božice Jakšić, dana 07. studenog 2007. godine donio je osuđujuću presudu. Sud je presudio, da je optuženik Dobrivoje Pavković počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika dana 1. rujna 1991. godine, kada je, zajedno s drugim naoružanim pripadnicima srpskih paravojnih formacija s kojima je bio povezan zajedničkom odlukom o djelu, bio svjestan da se muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, ali je usprkos tome sudjelovao u maltretiranju pripadnika seoske straže i hrvatske policije kojom prigodom su bili ranjeni Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marjan Polenus, dok su Srećko Manđini, Željko Bulić i Eugen Lapčić smrtno stradali. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

U prvotnom postupku prvooptuženik Stojan Vujić i drugooptuženik Dobrivoje Pavković su oslobođeni optužbe temeljem članka 354. točka 3. ZKP-a – zbog nedostatka dokaza.
Vrhovni sud vratio je predmet na ponovni postupak smatrajući da razlozi prvostupanjskog suda, o nedostatku dokaza da su optuženici ostvarili kazneno djelo zbog kojeg ih se tereti, nisu prihvatljivi, jer ti razlozi nisu takve prirode da bi mogli obezvrijediti iskaze prvenstveno onih svjedoka koji su vidjeli i prepoznali oba optuženika.
Ponovljeni postupak je proveden u odnosu na optuženog Dobrivoja Pavkovića, jer je kazneni postupak u odnosu na prvooptuženog Stojana Vujića, koji je bio nedostupan, iz razloga svrhovitosti  azdvojen.
U ponovljenom postupku od sedamnaest svjedoka optuženika su teretili: svjedok Vladimir Zimić, navodeći da je 100% siguran da mu je optuženi Pavković kritičnog dana pucao u noge, i svjedok Mirko Joščak ustvrdivši da je optuženik Pavković bio među onih 20-ak pripadnika srpskih paravojnih formacija koji su ih vezali, udarali kundacima i čizmama dok su ležali na cesti. Svjedok Zdravko Joščak naveo je, da je od drugih čuo, da je optuženik bio među srpskim paravojnim formacijama čiji su ih pripadnici tukli i zlostavljali. Sud je puno povjerenje poklonio i iskazima svjedoka Klimeša, Halupeckog, Mlinarića i Ružičke koji su, osporavajući alibi optuženika, istaknuli da kritičnog dana, na dan napada na Doljane, nisu vidjeli opt. Dobrivoja Pavkovića u selu, niti kod trgovine. Naime, tijekom kaznenog  postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi ukazivao na razloge zbog kojih bi navedeni svjedoci lažno teretili optuženika Pavkovića. Ovi svjedoci su, naime, u svojim svjedočenjima apostrofirali višenacionalni sastav mještana Doljana kao činjenicu koja je išla u prilog jačanju dobrosusjedskih odnosa. Iskaz svjedokinje Dušanke Pavković je doprinio rješavanju dvojbi o činjenicama u suštinskom, logičko-spoznajnom smislu. Ona je, naime, potvrdila da je s optuženikom razgovarala onog dana kada je MUP-ovo oklopno vozilo prolazilo kroz selo, a što je, prema iskazima pojedinih svjedoka i optuženikovoj obrani, bilo sutradan, dan nakon inkriminiranog događaja.
Sud je obrazložio na temelju čega je utvrdio da je optuženik, koji je bio povezan s ostalim počiniteljima međusobnom zajedničkom  odlukom o djelu, bio svjestan da se na ovakav način muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, od kojih su trojica ubijeni, a kako je i sam u tome sudjelovao, upravo je to i htio, postupao je s izravnom namjerom. Time je počinio kazneno djelo
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
Tijekom glavne rasprave nisu zabilježene povrede odredbi ZKP-a.
Predsjednica Vijeća upozorila je optuženika na sva njegova zakonska prava i obveze, profesionalno i koncentrirano je upravljala glavnom raspravom, brinula se da predmet postupka bude svestrano raspravljen, vodeći pri tom računa i o načelu ekonomičnosti postupka.

Također je korektno diktirala izjave svjedoka u zapisnik. Optuženiku je vrijeme provedeno u pritvoru od 16. do 19. prosinca 2003. godine, i od 07. studenog 2007. pa nadalje, uračunato u izrečenu kaznu.

Zločin u Petrinji

Ponovljerno suđenje protiv optuženoga Jove Begovića za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120., stavku 1., Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića vođen je pred Okružnim sudom u Sisku. Donesena je presuda br. K-10/93, od 27. travnja 1993. godine, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Uhićen je u Njemačkoj, i temeljem Interpolove tjeralice izručen Republici Hrvatskoj. Uložio je zahtjev za obnovu postupka. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku, na sjednici toga Vijeća, dana 17. ožujka 2006. godine, donijelo je Rješenje br. Kv-53/06, kojim je prihvatilo zahtjev Jove Begovića za obnovu kaznenog postupka, ukinuo je presudu te predmet vratilo u stanje istrage.

ŽDO iz Siska je dana 21. srpnja 2006. godine podigao optužnicu, br. K-DO-12/06, protiv opt. Jove Begovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog nad civilnim stanovništvom u Petrinji, 2, 16. i 21. rujna 1991. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiglo je optužnicu br. K-DO-12/06, od 21. srpnja 2006. godine, protiv opt. Jove Begovića. Optuženiku se stavlja na teret da je, dana 2., 16. i 21. rujna 1991. godine, u Petrinji, tijekom artiljerijskih napada na Petrinju kojima je zapovijedao Slobodan Tarbuk, komandant 622. motorizirane brigade JNA, kao komandir 1. odjeljenja minobacača od 82 mm, 1. motoriziranog bataljuna 622. motorizirane brigade JNA, smještenog na poligonu vojarne „Vasilj Gaćeša“, u predjelu Gavrilović Kose, iako je znao da u Petrinji nema jedinica HV, ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarnu u Petrinji, niti jedinica koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada, primivši naredbu komandira minobacačkog voda, Đure Samardžije, da izvrši napad na grad Petrinju i njegovo civilnog stanovništvo, pristao provesti ovakvo naređenje i, suprotno odredbama čl. 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, i čl. 51. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, izdao zapovijed posluzi minobacača koja je bila u sastavu njegovog odjeljenja da otvore vatru po civilnom stanovništvu grada Petrinje i po stambenim, komunalnim i drugim značajnijim objektima u Petrinji. Njemu podređeni vojnici su izvršili njegovu zapovijed pa je u napadima ubijeno više stanovnika Petrinje. Poginuli su: Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milan i Mouča Alojz. Teške i lake povrede zadobili su: Halerić Ramiz, Đurinčić Rajko, Bunjan Mirko, Banadinović Angelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko, Ceković Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović Zvonko, Vidović Ivan i drugi. U tim napadima razrušeno je i uništeno više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

Optuženiku se stavlja na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubio civile, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo u čl. 120., st. 1., Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH.

Tijekom ponovljenog postupka optužnica je u činjeničnom opisu mjenjana u dva navrata, 23. travnja 2007. godine. Izmjenjenom optužnicom se okrivljeni tereti da je 2. rujna 1991. godine, kao poslužitelj na minobacaču kao poslužitelj minobacača, primivši naredbu od zapovjednika minobacačkog voda Đure Samardžije da izvrši napad na Petrinju i njegovo civilno stanovništvo, pristao je provesti ovakvo naređenje što je za posljedicu imalo smrt Bučar Štefa, ranjavanje više osoba te uništavanje više stambenih, komunalnih, sakralnih i dr. objekata u gradu Petrinji, među kojima gotove sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva „sv Katarine“, crkva „sv Lovre“ i drugi objekti.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine u sastavu: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća, sudac Danko Kovač, član Vijeća.

Prve dvije rasprave su održane 1. prosinca 2006. godine i 19. prosinca 2006. g. Dokazni postupak završen 23. travnja 2007. godine.

Izvještaj s rasprava nalazi se u pridruženomu dokumentu.

Izvjestaji s rasprava.doc

PRESUDA

Dana 25. travnja 2007. godine opt. Jovo Begović proglašen je krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana je dana 30. siječnja 2008. godine) potvrdio je presudu Županijskog suda u Sisku  kojom je opt. Begović proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Prikaz i mišljenje predmet Begović .doc

Mišljenje

Suđenje koje je protiv Jove Begovića provedeno na Županijskom sudu u Sisku u njegovoj odsutnosti, 1993. godine, je primjer farsičnog sudskog postupka u kome je flagrantno prekršeno pravo optuženika na obranu. Jovo Begović je tada bez dokaza optužen i osuđen na dvadeset godina zatvora da je kao zapovjednik minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za granatiranje civilnog stanovništva u Petrinji. Branitelj po službenoj dužnosti nije uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ovu presudu.

Županijsko državno odvjetništvo je nakon ponovljene istrage podignulo optužnicu s identičnim činjeničnim opisom – zapovijedanje minobacačkim odjeljenjem i izdavanje zapovijedi za granatiranje civila u Petrinji, što nije moglo dokazati, te je od te inkriminacije na kraju dokaznog postupka odustalo.

U ponovljenom suđenju odluku o krivnji Jove Begovića da je inkriminiranog dana posluživao minobacač kojim je granatirana Petrinja Vijeće je donijelo na temelju povezanih indicija, a odbacujući dokaz obrane da je okrivljenik toga dana bio bolestan. Ostaje na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudi je li odluka o odbacivanju dokaza obrane donijeta na temelju zakonito utvrđenih činjenica.

Ovo suđenje upozorava da je ponavljanje farsično provedenih postupaka u odsutnosti optuženika pred istim županijskim pravosudnim tijelima u samom startu stigmatizirano prethodnom pristranošću i nastojanjem da se tijekom ponovljenog postupaka pokušaju, bar djelomice, „zataškati“ propusti i povrede pravila pravičnog suđenja u prethodnom postupku. Stoga smatramo da su to ozbiljni razlozi da se ponavljanje postupaka u takvim slučajevima delegira u istražne centre za ratne zločine.

Obrazloženje

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku na temelju ponovljenog postupka donijelo je presudu kojom je Jovo Begović proglašen krivim da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, što je kao član posluge odjeljenja minobacača od 82 mm pristao izvršiti naredbu zapovjednika Đure Samardžije i 2. rujna 1991. godine izvršio napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju, a posljedice čega su smrt Stjepana Bučara i teške tjelesne ozljede Ramiza Halerića, Angeline Banadinović, Đure Vujatovića i Zvonka Dumbovića, te je razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i sakralnih objekata, među kojima i stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine i crkva sv. Lovre. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Prvi kazneni postupak protiv Jove Begovića i još četvorice optuženih (Milorad Babić, Ranko Tarbuk, Šimo Podunavac i Budimir Jovanovski) proveden je pred Okružnim sudom u Sisku tijekom 1993. godine. Istraga i sudski postupak su vođeni u odsutnosti okrivljenika, jer su bili na okupiranom području, te nedostupni tijelima gonjenja Republike Hrvatske.

Presudom br. K-10/93 od 27. travnja 1993. godine je Jovo Begović proglašen krivim, što je kao komandir 1. minobacačkog odjeljenja izdao zapovijed za artiljerijski napad na Petrinju, odnosno zapovjedio neselektivno i prekomjerno granatiranje civilnih objekata u gradu Petrinji, što je za posljedicu imalo smrtna stradanja i ranjavanje više osoba, te materijalnu štetu velikih razmjera. Zajedno sa još četvoricom okrivljenika Begović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Postupak proveden tijekom 1993. godine na Okružnom sudu u Sisku po našem sudu karakteriziraju ove činjenice:

Optužnica protiv Jove Begovića za zapovjednu odgovornost podignuta je bez dokaza (jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je i u istrazi i na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Bez i jednog dokaza Sud je optuženoga Jovu Begovića proglasio krivim da je zapovjedio 1. minobacačkom odjeljenju da granatira Petrinju i odredio mu maksimalnu kaznu od 20 godina (isti i jedini svjedok koji je o ulozi optuženika u inkriminiranim radnjama imao neposrednih spoznaja je na Sudu iskazivao da je optuženik bio u posluzi minobacača).

Branitelj po službenoj dužnosti, Hamdija Urlić, nije na prvostupanjsku presudu (maksimalna kazna od 20 godina zatvora) podnio žalbu Vrhovnom sudu RH te je ona postala pravomoćnom.

Nakon uhićenja, na temelju međunarodne tjeralice, Jovo Begović je izručen RH. Temeljem odredbe čl. 412. ZKP-a postupak je ponovljen od faze istrage.

Optužnica koja je nakon ponovljene istrage podignuta od strane Županijskog državnog odvjetništva je ponovno teretila Jovu Begovića za zapovijedanje 1. minobacačkom vodu da granatira civilne ciljeve u Petrinji. Kao dokaz za tu optužbu Državno odvjetništvo navodi, ponovno, samo jednog neposrednog svjedoka koji, međutim, tvrdi da je Jovo Begović bio poslužitelj na minobacaču, a ne komandir. Osobu, čiju pisanu izjavu, u kojoj stoji da je okrivljenik bio komandir minobacačke postrojbe Odvjetništvo predlaže kao dokaz, samo Odvjetništvo nije pozvalo kao svjedoka, odnosno nije pribavilo njegovu adresu! Tek nakon završetka sudbenoga dokaznog postupka Odvjetništvo odustaje od inkriminacije da je okrivljenik bio komandir.

Tijekom glavne rasprave pred Vijećem za ratne zločine nismo zamijetili povrede procesnih odredbi. Vijeće je uvažilo sve dokazne prijedloge stranaka u postupku. Osuđujuća presuda: da je okrivljenik primio i izvršio zapovijed, te kao poslužitelj na minobacaču granatirao civile i civilne ciljeve u Petrinji, donesena je (prema stavu Suda) na temelju povezanih indicija – da je okrivljenik bio u vodu u funkciji poslužitelja, da je 2. rujna 1991. godine minobacač koji je on posluživao djelovao i da je okrivljenik tada bio u kasarni. Dokazi o tomu da je okrivljenik primio zapovijed od komandanta Đure Samardžije i da su žrtve stradale baš od inkriminiranog minobacačanisu u ovom postupku izvedeni.

Smatramo, međutim, ključnim kako će VSRH procijeniti vjerodostojnost tvrdnje, kao i pisane potvrde, kojom okrivljenik dokazuje da je u vrijeme inkriminiranog događajabio bolestan te da, stoga, nije mogao posluživati minobacač.

Za ostale elemente na kojima je temeljena obrana branitelji nisu predlagali dodatne dokaze ni svjedoke.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Documenta, Zagreb
Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Hrvatski helsinški odbor, Zagreb 

Zločin u Ravnom Rašću

U ponovljenom postupku pred Županijskom sudom u Sisku, Vijeće za ratne zločine je 26. rujna 2007. godine izreklo kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina opuženom Draganu Đokiću, zbog kaznenog djela ratnog zločina potiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st.1 OKZ-a RH.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 30. siječnja 2008. godine) je potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku.


Raniji tijek postupka:

Na temelju optužnice K-DO-43/04 Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 8. studenog 2005. godine pred Županijskim sudom u Sisku je proveden prvostupanjski proces koji je okončan 29. lipnja 2006. Vijeće za ratne zločine donijelo je presudu kojom je Dragan Đokić proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljano na teret te mu je izrečena nepravomoćna kazna zatvora od 12 godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) je utvrdio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i donio rješenje I KŽ 897/06-6 kojim je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom je postupku, kako je već ranije navedeno, optuženik ponovno osuđen na 12 godina zatvora, a Vrhovni sud RH je takvu presudu potvrdio.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljeni Dragan Đokić, zvan „Popizdeo“, državljanin SiCG optužen je da je dana 9. kolovoza 1991. godine u Ravnom Rašću kao pripadnik paravojnih formacija tzv. vojske „SAO Krajine“, koristeći okolnosti oružane pobune, nakon što je sa Zoranom Arbutinom došao do kuće Đure Vučićevića, iz puške M-48 pucao po kući, potom nasilno ušao u kuću te iz nje izveo Đuru Vučićevića i odveo ga na predio Bare kod izvora Točak nedaleko Dernovca Banskog, te mu iz iste puške iz neposredne blizine ispalio hitac u glavu , pa je od nastale povrede Đuro Vučićević na licu mjesta umro:
– dakle, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, protupravno počinivši ubojstvo civila, Dragan Đokić je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kažnjivo po čl. 120. OKZ-a RH.


IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Ponovljeni postupak je proveden pred Vijećem za ratne zločine, u sastavu:
Sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća
Sutkinja Melita Avedić, članica Vijeća
Sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća

Zastupnik optužnice:

Zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Ivan Petrkač

Braniteljica: 
odvjetnica Dušanka Nenadović

Žrtva-ubijeni civil:

Đuro Vučičević

Oštećena:
Janja Vučičević

Ponovljeni postupak je započeo 20. lipnja 2007. godine. Okrivljeni je izjavio da se ne osjeća krivim za djelo za koje ga se optužnicom tereti.

PRESUDA

Dana 26. rujna 2007. godine opt. Dragan Đokić proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Vrhovni sud RH je potvrdio presudu Županijskog suda u Sisku kojom je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Zločin u Korenici

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci vođen je kazneni postupak protiv opt. Željka Šuputa i opt. Milana Panića, koji se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ-a RH. Dana 3. listopada 2008. godine objavljena je nepravomoćna presuda kojom su optuženici proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora (opt. Šuputu u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću od 3 godine i 6 mjeseci).

VSRH je na sjednici 8. lipnja 2011. g. prihvatio žalbe optuženika, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Županijskom sudu u Rijeci na ponovno suđenje.

Ponovljeni postupak započeo je 25. listopada 2011. godine. Dana 26. travnja tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

OPTUŽNICA

Izmjenjenom optužnicom ŽDO iz Rijeke od 02. listopada 2008. godine, optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. godine do kraja travnja mjeseca 1992. godine u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića i Milu Lukača koji su kao pripadnici PU Karlovačke zarobljeni dana 15. listopada 1991. godine, a isto tako i Pericu Bičanića zarobljenog 23. listopada 1991. godine, koji su zajedno sa ostalim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih, higijenskih i egzistencijalnih uvjeta, protivno čl. 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine, pa budući su imali pristup u navedenu zagradu u više navrata u grupama sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili imenovane zarobljenike pojedinačno izvan prostorija ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, dok je I. opt. Željko Šuput u najmanje dva navrata zapovjedio Mili Lukaču da stoji mirno uz zid te ga udarao uzastopno nogom gađajući ga pri tom u predjelu glave, da bi u jednom navratu kada su ih kao stražari izvodili na prisilni rad opt. Željko Šuput naredio Perici Bičaniću da pere osobno vozilo unatoč činjenici da se voda zbog vanjske temperature smrzavala, te je pri tome dopustio da imenovanog grupa vojnika koja je tu slučajno prolazila izudara nogama i rukama kroz koje vrijeme ga je vrijeđao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi prijeteći mu pri tom da ga svakog trenutka može nekažnjeno ubiti i da zbog toga neće nikome odgovarati, a kroz koje vrijeme boravka u navedenom zatvoru je Nikola Nikolić zadobio pored brojnih ozljeda i hematoma i ozljedu kralježnice i kontuziju glave s potresom mozga te posljedičnim posttraumatskim stresom, Mile Lukač brojne ozljede glave i tijela s posljedicom oslabljenja sluha, dok je Perica Bičanić uz brojne lake tjelesne ozljede zadobio i prijelom prstiju lijeve ruke i podlaktice,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava ratnim zarobljenicima nanosili velike patnje i povrede zdravlja, pa su time počinili kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Dana 26. travnja 2012. tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Rijeci

Predmet broj: K-54/07

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Đurđa Jovanić, Predsjednica Vijeća; sudac Duško Abramović, član Vijeća; sudac Vlado Skorup, član Vijeća

– u ponovljenom postupku: sutkinja Jasenka Kovačić, Predsjednica Vijeća, sutkinja Dina Brusić, članica Vijeća, sutkinja Ksenija Zorc, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO) iz Gospića K-DO-24/06 od 31. siječnja 2007. godine, ŽDO iz Rijeke izmjenilo 02. listopada 2008. i 26. travnja 2012. godine

Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Rijeke

Kazneno djelo: Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH; nakon izmjene optužnice 26. travnja 2012. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženici:

– Željko Šuput – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

– Milan Panić – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku

Branitelji optuženika: Goran Crnković, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Željka Šuputa, u ponovljenom postupku Đuro Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj opt. Šuputa; Dragan Smolić-Ročak, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Milana Panića

Žrtve:

– protuzakonito zatvoreni: Nikola Nikolić, Mile Lukač i Perica Bičanić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

KORENICA – izvještaji s praćenja

Glavna rasprava je pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci započela 03. rujna 2007. godine, nakon što je Vrhovni sud RH nadležnost u ovome predmetu sa Županijskog suda u Gospiću (na prijedlog Predsjednice Suda u Gospiću, zbog nemogućnosti sastava Vijeća, a nakon pribavljenog mišljenja Državnog odvjetnika) nužno delegirao na Županijski sud u Rijeci. Istragu se vodilo na Županijskom sudu u Gospiću u odnosu na osumnjičenike Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no Državni odvjetnik je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Obrana je stavila primjedbu da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela. Predsjednica Vijeća objavila je da je sastav Vijeća u skladu sa zakonom (vidi Zapažanja).

Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivim, obranu su iznijeli na kraju dokaznog postupka.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 24 svjedoka (Perica Bičanić, Aldo Ivančić, Ranko Luketić, Marijan Luketić, Ivica Luketić, Mirko Luketić, Marko Luketić, Milan Pavlić, Jure Smolčić, Živko Matovina, Mile Lukač, Dražen Rendulić, Darko Holjevac, Ante Pleš, Jure Matovina, Milorad Žigić, Milan Mrle, Nikša Karamatić, Vojin Vukadinović, Mate Rendulić, Nikola Nikolić, Damir Mikec, Nikola Žigić i Jovica Žakula).

Pročitani su iskazi svjedoka Nikole Perkovića i Dane Perkovića.

Saslušana je stalna sudska vještakinja Renata Dobi-Babić o vremenu zadavanja ozljeda oštećenicima.

Tijekom suđenja 6 zakazanih ročišta glavne rasprave je bilo odgođeno.

Postupak je prolongiran (produživan) i od strane branitelja i od strane optuženika, pa je morao početi iz početka, radi odgode koja je trajala dulje od dva mjeseca. Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju, smatrajući da se optuženicima krše prava i da ih se onemogućava u obrani, jer su svi njihovi prijedlozi odbijeni, pa je rasprava odgođena radi postavljanja branitelja po službenoj dužnosti. Optuženicima su morali biti dodjeljeni branitelji po službenoj dužnosti, no ipak je izabrani odvjetnik Miloš Markiš nastavio braniti opt. Željka Šuputa. Zbog bolesti navedenog branitelja, na raspravi 30. 06. 2008. godine opt. Šuput poučen je o pravu na izbor branitelja, pored činjenice što ga zastupa i branitelj po službenoj dužnosti.

KORENICA -izvještaji s praćenja ponovljenog postupka

 

PRESUDA

Dana 03. listopada 2008. godine objavljena je presuda kojom su optuženici proglašeni krivima. Opt. Šuputu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, no prema njima su primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju i oduzimanje putnih isprava.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Sjednica VSRH održana je 8. lipnja 2011. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje i rješenje ovdje

Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.

Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

 

MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci Željko Šuput je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci.

Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, s obzirom da ne postoje naročito teške okolnosti djela, zbog kojih je pritvor bio određen i produživan, no prema njima su primijenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju Korenica i oduzimanje putnih isprava, a koje mogu trajati najdulje do pravomoćnosti presude.

Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.

Optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u zgradi milicije u Korenici ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića u više navrata sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili pojedinačno izvan ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, prisiljavali na rad te ih vrijeđali i prijetili, čime su počinili krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH.

Istraga na Županijskom sudu u Gospiću vođena je protiv okrivljenih Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no tužiteljstvo je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.

Predmet je Vrhovni sud RH, na prijedlog predsjednice Suda u Gopiću, zbog nemogućnosti sastava vijeća, delegirao na Županijski sud u Rijeci.

Primjedba obrane da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela, nije uvažen. Naime, u čl. 13. st. 2. navedenog zakona je propisano da Vijeće za ratne zločine čine “po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima”. S obzirom da Zakon nije izričit koji su to najsloženiji predmeti, želimo upozoriti na tu “slabost” navedenog zakona.

Smatramo da bi članovi Vijeća za ratne zločine morali biti suci kaznenog odjela koji se odlikuju iskustvom rada u kaznenim predmetima (zbog težine kaznenog djela i poznavanja materije kaznenog prava), a nikako suci građanskog odjela. [1]

Smatramo da bi Županijski sud u Rijeci, kao jedan od posebnih sudova[2] u suđenjima za ratne zločine morao u vijeća imanovati suce/sutkinje s iskustvom u kaznenim predmetima, inače, čemu na njega delegirati predmete iz drugih sudova?

Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju tvrdeći da se krše prava njihovih branjenika. Ne vidimo kakav su učinak odvjetnici očekivali od protesta otkazivanjem punomoći. Takav postupak nije u skladu s etičkim kodeksom branitelja, budući da branitelji ne smiju odbiti stranci pružanje pravne zaštite, zbog toga što bi položaj branjenika bio pogoršan.

Za napomenuti je da se strankama i sudionicima postupka nakon završenog raspravnog dana nije uručivao primjerak raspravnog zapisnika, što je u suprotnosti sa praksom ostalih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. Zapisnici se braniteljima i tužitelju dostavljaju tek po isteku minimalno dva tjedna od završenog ročišta, premda su branitelji tražili da im se nakon završenog ročišta odmah preda raspravni zapisnik. Sukladno odredbi članka 314. ZKP-a zapisnik mora biti završen sa zaključivanjem zasjedanja, a stranke imaju pravo pregledati završeni zapisnik, staviti primjedbu na sadržaj zapisnika ili zatražiti ispravak.

Sažeti prikaz postupka možete pogledati ovdje.


[1] Vijeće Vrhovnog suda RH (rješenje br. II 4 Kr 11/09-3 od 03. veljače 2009.) smatra da se vijeće za ratne zločine treba sastojati isključivo od sudaca sa iskustvom rada u kaznenim predmetima pa je prihvatilo prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti Županijskog suda u Virovitici, jer navedeni sud nije bio u mogućnosti sastaviti raspravno vijeće koje bi činili tri suca kaznenog odjela.

[2] U Zakonu o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03) u članku 12. st.1. navedeno je da su za vođenje kaznenog postupka za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona, uz sudove mjesno nadležne prema općim propisima, mjesno nadležni i županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon provedenog ponovljenog postupka na Županijskom sudu u Rijeci 12. lipnja 2012. objavljena je presuda kojom su okrivljenici Željko Šuput i Milan Panić ponovno proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora, identične kao u ranije provedenom prvostupanjskom postupku: Šuputu 4 godine, a Paniću 3 godine i 6 mjeseci.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci teretilo je Šuputa i Panića da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića, koji su sa drugim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih egzistencijalnih higijenskih uvjeta, u više navrata sa drugim pripadnicima milicije tzv. SAO Krajine u hodniku zgrade i u dvorištu udarali, vrijeđali, maltretirali ih i nad njima se iživljavali.

U travnju 2012. tužiteljstvo je izvršilo prekvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice. Izmijenjenom optužnicom Šuputa i Panića tereti se da su kazneno djelo počinili na štetu civilnih osoba, a ne kao ranije, na štetu ratnih zarobljenika.

Tijek prijašnjeg postupka

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci okrivljenici su u listopadu 2008. proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i osuđeni su na zatvorske kazne u trajanju od 4 godine (Željko Šuput) i 3 godine i 6 mjeseci (Milan Panić). VSRH je prihvatio kao osnovane žalbe okrivljenika koje su uložili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo je prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno raspravljanje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je trebao utvrdi jesu li oštećenici imali status ratnih zarobljenika, s obzirom da su u trenutku zarobljavanja bili u civilnim odijelima i bez naoružanja i zarobljeni su izvan borbenih djelovanja. VSRH je ukazao i na određene nedosljednosti u iskazima svjedoka koji su teretili okrivljenike pa je ostalo dvojbeno jesu li u počinjenju ratnog zločina u Korenici sudjelovali optuženici i, ukoliko jesu, da li su ga počinili osobno ili su sudjelovali u grupi koja ga je počinila.

VSRH je smatrao da je ostalo upitno jesu li okrivljenici počinili ratni zločin nad oštećenim Nikolom Nikolićem. Naime, oštećeni Nikolić je izjavio da Šuputa ne prepoznaje kao osobu koja ga je tukla u zatvoru u Korenici. Oštećeni Nikolić je rekao i da je bilo lakše kada su optuženici, kao pripadnici tzv. 13. Garave brigade, preuzeli zatvor, da nisu dopustili da se zatvorenici tuku. Tvrdio je kako ga je upravo Milan Panić spasio od klanja, a pojasnio je da nije točno da je pred istražnim sucem izjavio da ga je Panić „razbio“ prvi dan kada je dospio u zatvor. Za VSRH ostalo je sporno da li su okrivljenici počinili kazneno djelo, s obzirom da su sa svojom postrojbom preuzeli zatvor tek 2-3 mjeseca nakon što su oštećenici ondje dovedeni. VSRH je ukazao i na proturječnosti u svjedočenjima Perice Bičanića u istrazi i na glavnoj raspravi. U istrazi je tvrdio da su ga okrivljenici tukli, a na glavnoj raspravi da ga nisu tukli već omalovažavali i vrijeđali. Nadalje, svjedok Dražen Rendulić je tvrdio da je Pericu Bičanića okr. Šuput jednom udario te da misli da je okr. Panić tukao i Bičanića i Nikolu Nikolića. Po VSRH, ostalo je neutvrđeno je li istinita tvrdnja Perice Bičanića da ga Panić nije tukao ili tvrdnja Rendulića da jest. Jedini svjedok koji je dosljedno teretio oba okrivljenika je Mile Lukač. Tvrdio je da su ga obojica tukli, a da je specijalnost Šuputa bila udarac nogom u glavu iz okreta. VSRH i u ovom je slučaju tražio od prvostupanjskog suda da u ponovljenom postupku dovede u vezu iskaz ovog svjedoka sa iskazima ostalih. Konačno, prema popisu pripadnika Policijske stanice Titova Korenica okrivljenici su od 3. prosinca 1990. evidentirani kao pripadnici rezervnog sastava, koji nisu svakodnevno obnašali dužnost, već samo u izvanrednim okolnostima, tako da je u ponovljenom postupku trebalo preispitati zaključak da su okrivljenici od navedenog datuma bili raspoređeni kao pripadnici posebne jedinice u Titovoj Korenici, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane, što su okrivljenici tijekom postupka i u žalbama osporavali.

O ponovljenom postupku

Ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. listopada 2011., a okončan je 12. lipnja 2012. Na sedam ročišta glavne rasprave izvedeni su brojni dokazi. Neposredno su saslušani svjedoci koji su svojim iskazima teretili okrivljenike, a na čije je nedosljednosti u iskazima upozoravao VSRH. Uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi trinaest svjedoka koji u ranijem postupku nisu teretili okrivljenike. Dana 19. i 20. ožujka 2012. u prisutnosti stranaka neposredno su u Korenici saslušana dvanaestorica svjedoka. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu.

Sud nije prihvatio dokazne prijedloge obrane jer je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno u odnosu na okolnosti na koje je predloženo izvođenje tih dokaza (npr. na okolnost ranjavanja prvookrivljenog, na okolnost uvjeta u zatvoru…).

Nakon provedenog prvostupanjskog postupka Vijeće je zaključilo da su zatvorenici u zatvoru u Korenici bili podvrgavani udarcima i zlostavljanju stražara, koji su to činili u grupama, tako što su zatvorenike izvodili iz ćelija na hodnik ili dvorište i skupno ih tukli palicama, nogama obuvenim u čizme i raznim predmetima. Zatvorenik koji je bio izložen zlostavljanju u pravilu nije smio gledati zlostavljače pa se neki svjedoci nisu mogli sa sigurnošću izjasniti o osobama koje su ih zlostavljale. Osim stražara, u prvo vrijeme boravka u zatvoru tukle su ih i osobe koje su izvana dolazile u zatvorske  prostorije. U dokaznom postupku sud je utvrdio da su među osobama koje su tukle i zlostavljale zatvorenike bili i okrivljenici.

Svjedok Nikolić pojasnio je da je u ranijem iskazu, navodeći da je bilo lakše kada su okrivljenici preuzeli zatvor, mislio reći da je zatvorenicima bilo lakše jer okrivljenici nisu više dozvoljavali civilima da dolaze u zatvor i zlostavljaju zatvorenike. Ponovio je da su ih okrivljenici više tukli u početku, dok su bili na položajima i dolazili u zatvor, a kasnije, kada su preuzeli zatvor, zlostavljanje se smanjilo. Potvrdio je da je istina da ga je Panić „razbio“ prvog dana kada je došao u zatvor. Pri tome je mislio na dan kada je Panić preuzeo nadzor nad njima, a ne na dan kada je svjedok dospio u zatvor. Iskaz ovog svjedoka Vijeću je bio dovoljan za zaključak da su baš okrivljenici tukli zatvorenike i to u prva dva mjeseca njihova boravka u zatvoru.

U ponovljenom postupku su i svjedoku Perici Bičaniću predočene nedosljednosti u njegovim iskazima. U istrazi je rekao da su ga okrivljenici tukli, dok je na prijašnjoj glavnoj raspravi izjavio da misli da ga okrivljenici nisu tukli već vrijeđali i omalovažavali. Pojasnio je kako su okrivljenici dolazili u skupini te nije mogao ocijeniti tko ga je koliko tukao, ali istina je da su ih svi iz grupe tukli.

Iskaz svjedoka Dražena  Rendulića, koji je izjavio da je Pericu Bičanića Šuput udario jednom, a da je Panić tukao i Bičanića i Nikolića, Vijeće je ocijenilo vjerodostojnim jer je potvrđen iskazima Nikolića i  Lukača.

Nadalje, Vijeće je utvrdilo da su u inkrimiranom razdoblju okrivljenci bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine. Od 3. prosinca 1990. bili su pripadnici posebne jedinice milicije u Policijskoj stanici Titova Korenica, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane. Sjedište tzv. 13. Garave brigade bilo je u zgradi milicije u Korenici. Okrivljenici su navedeni u spisku boraca i u spisku za plaću tzv. 13. Garave brigade, iz čega nedvojbeno proizlazi da su bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine.

Vijeće je utvrdilo da su oštećenici Nikola NIkolić, Mile Lukač i Perica Bičanić za vrijeme boravka u koreničkom zatvoru imali status civilnih osoba, budući da su u trenutku zarobljavanja imali civilnu odjeću, bili su bez oružja, a zarobljeni su izvan borbenih djelovanja.

Iako su okrivljenici poricali počinjene kaznenog djela, Vijeće je i u ponovljenom postupku okrivljenike iznova proglasilo krivima i izreklo iste zatvorske kazne kao i u prijašnjem postupku. Kao olakotnu okolnost Vijeće je okrivljenima Šuputu i Paniću cijenilo raniju neosuđivanost i obiteljske prilike, činjenicu da su se sa svojim obiteljima vratili u Republiku Hrvatsku smatrajući je svojom domovinom, kao i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Prvooptuženom Šuputu Vijeće je kao otegotnu okolnost ocijenilo upornost u počinjenju kaznenog djela, koja se očitovala u brutalnom postupanju prema zatvoreniku Mili Lukaču, kojem je zadavao udarce nogom u glavu, pričinjavajući mu veliku bol od koje je gubio svijest, a što za posljedicu ima ozljedu trajne naravi.

Zločin u Novom Selištu

Rješenjem VSRH od 01. prosinca 2010. odlučeno je da će se okrivljenom Stojanu Letici suditi u odsutnosti.

Rješenje možete vidjeti ovdje.

Dana 9. prosinca 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku okrivljenog Leticu proglasilo je krivim. U odsutnosti je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom je Stojanu Letici stavljeno na teret da je kao pripadnik neregularne vojske tzv. SAO Krajine 30. studenoga 1991. oko 19,00 sati u Novom Selištu prilikom ophodnje, znajući da je Stjepan Šubić, civilna osoba hrvatske nacionalnosti, ostao sam u svojoj kući, iz puške “M-70” kroz otvoreni prozor njegove kuće ispalio više hitaca u leđa Stjepana Šubića, koji je od zadobivenih rana na licu mjesta umro, te da je time počinio kazneno ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Optužnicu možete pročitati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: K-43/08

Vijeće: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Ljubica Rendulić Holzer, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj K-DO-44/06 od dana 26. studenoga 2008.

Zastupnik optužbe: zamjenica ŽDO Sisak Sonja Rapić

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Stojan Letica, pripadnik vojske tzv. “SAO Krajine”, nije nazočan suđenju

Branitelj optuženika: Antonio Kaleb, odvjetnik iz Siska

Žrtva: Stjepan Šubić – civilna osoba, ubijen

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

NOVO SELIŠTE izvještaji sa suđenja

PRESUDA

Dana 9. prosinca 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku okrivljenog Leticu proglasilo je krivim. U odsutnosti je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

Presudom VSRH od 17. travnja 2012. odbijena je žalba optuženog Stojana Letice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u Frkašiću II

Dana 25. veljače 2010. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću proglasilo je opt. Gorana Zjačića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Sjednica vijeća VSRH bila je zakazana za 11. svibnja 2011. godine. Zbog proceduralnih pogrešaka VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Gospiću.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću) dana 8. rujna 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženiku se stavlja na teret da je od početka svibnja 1994. do 5. kolovoza 1995., kao pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. Vojske RSK, u zatvoru za ratne zarobljenike koji se nalazio u zgradi osnovne škole u Frkašiću, gdje su bili zatvoreni ratni zarobljenici pripadnici HV, HVO te Armije BiH, na dane kada je vršio stražarsku službu ratne zarobljenike, kršeći pravila međunarodnog prava, mučio i prema njima nečovječno postupao i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. pogledajte ovdje (PDF, 362 KB).

Optužnica je izmijenjena na raspravi 7. rujna 2011.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-11/09

Vijeće za ratne zločine: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, sutkinja Matilda Rukavina, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 7. rujna 2011.

Zastupnik optužbe: Željko Brkljačić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, čl. 122. OKZ RH

Optuženik: Goran Zjačić, u pritvoru u Zatvoru u Gospiću od 28. rujna 2008. godine

Branitelj optuženika: Ljubiša Drageljević, odvjetnik iz Rijeke

Žrtve:
– fizički zlostavljani: Johannes Tilder, Ivan Čaić, Ivan Dadić (pripadnici HV); Marko Tomić (pripadnik HVO); Kadir Bećirspahić (pripadnik Armije BiH)

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću)

Broj predmeta: K-43/2011

Vijeće za ratne zločine: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, sutkinja Matilda Rukavina, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću br. K-DO-13/08 od 09. ožujka 2009. godine

Zastupnik optužbe: Željko Brkljačić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna rasprava započela je 03. lipnja 2009. godine.
Prva dva ročišta glavne rasprave nismo pratili. Izvještaji sa tih ročišta napisani su na temelju raspravnih zapisnika.

Zjacic – izvjestaji s rasprave

Zjacic – izvjestaji s rasprave u ponovljenom postupku 

PRESUDA

Dana 25. veljače 2010. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću proglasilo je opt. Gorana Zjačića krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.
Pritvor protiv optuženika je produžen.

Sjednica vijeća VSRH bila je zakazana za 11. svibnja 2011. godine. Zbog proceduralnih pogrešaka VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Gospiću.

Nakon provedenog ponovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu (Stalna služba u Gospiću) dana 8. rujna 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

VSRH je 28. prosinca 2011. odbio žalbu opt. Gorana Zjačića i potvrdio presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću je 25. veljače 2010. donijelo presudu kojom je optuženog Gorana Zjačića proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

Sud je u izreci presude pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je pogrešno naveo ime oštećenog, zamijenivši ga imenom jednog svjedoka.

Optužnicom se optuženika tereti da je od početka svibnja 1994. do 5. kolovoza 1995. kao pripadnik čete “Vojne policije 15. korpusa” tzv. Vojske RSK u zatvoru za ratne zarobljenike smještenom u zgradi Osnovne škole u Frkašiću, gdje su bili ratni zarobljenici pripadnici HV-a, HVO-a te Armije BiH, na dane kad je vršio službu ratne zarobljenike tukao, maltretirao te im nanio niz ozljeda, što je za posljedicu imalo teško narušavanje njihovog psihičkog i fizičkog zdravlja i trajnu invalidnost.

Sud je obranu optuženika, koji je tvrdio da je bio pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. Vojske RSK i da se nalazio u zatvoru u Frkašiću, no da nije počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, ocijenio kao proizvoljnu i proturječnu samu sebi te je poklonio vjeru ispitanim svjedocima-oštećenicima. Štoviše, i sam optuženik je prilikom prvog ispitivanja iskazao da je istukao zarobljenog Johannesa Tildera, smatrajući ga odgovornim za stradanje svog rođaka, te da je znao zarobljenike udariti.

Sud je utvrdio da je optuženike tukao šakama, nogama, vojničkom lopaticom, drvenim kolcima i palicama, a naročito zarobljene pripadnike HV-a Johannesa Tildera, Ivana Čaića i Ivana Dadića, da je tukao i maltretirao zarobljenog pripadnika Armije BiH Kadira Bećirspahića te zarobljenog pripadnika HVO-a Marka Tomića.

Optužnicom se optuženika teretilo, a presudom je utvrđeno, da je zarobljenog Marka Tomića maltretirao i tukao po leđima vojničkom palicom. No, tijekom dokaznog postupka ispitani su svjedoci Marko Tomić i Mate Tomić, koji su svoje iskaze dali i tijekom istrage. Iz njihovih iskaza je vidljivo da optuženik nije zlostavljao Marka, kako je utvrđeno presudom, već Matu Tomića. Svjedok Marko Tomić iskazao je kako mu optuženi Goran Zjačić nije osobno naudio, ali jest zarobljenicima Dadiću i Čaiću.

Ovakvom greškom suda očito je da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je došlo do greške u navođenju osobe oštećene ponašanjem optuženika, odnosno jer utvrđenja u presudi (u pogledu osobe oštećenika) nisu u skladu sa sadržajem zapisnika o iskazima svjedoka koji su iskazivali o odlučnim činjenicama.

U dijelu presude u kojem sud obrazlaže odluku o kaznenoj sankciji navodi se da je Vijeće imalo u vidu težinu počinjenog kaznenog djela, činjenicu da se radi o najtežim kaznenim djelima predviđenim u kaznenom zakonu i upornost u izvršenju. No, s druge strane, Vijeće je procijenilo da je “jedina olakotna okolnost prema optuženiku donekle protek vremena, s obzirom da je od događaja prošlo više od 15 godina”.

Mišljenja smo da “protek vremena”, pogotovo kad uz isti pojam stoji i riječ “donekle”, u kaznenom zakonu nije navedena kao okolnost koja bi utjecala da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te da je nejasno zbog čega je Vijeće navedeno ocijenilo olakotnom okolnošću, tim više što je riječ o kaznenom djelu za koje progon ne zastarijeva. Naime, upravo zbog toga što “kazneni progon za krivična djela ratnih zločina ne zastarijeva… intencija zakonodavca nije bila da protek vremena utječe na kažnjavanje počinitelja tih krivičnih djela, iako je inače ta okolnost… često pri odmjeravanju kazne značajna olakotna okolnost, uz uvjet da sam optuženik svojim postupanjem nije pridonio proteku vremena”.[1]


[1] Presuda VSRH, broj I Kž 1008/08-13, od 16., 17. i 18. studenoga 2009., predmet optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca, za kaznena djela iz čl. 120. i 122. OKZ RH.

Zločin u Bijeloj

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda Bjelovaru 11. listopada 2010. optuženi Dragomir Ćasić oslobođen je optužbe jer nije dokazano da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru KT-49/94 od 12. lipnja 1997. podignuta je protiv 28 optuženika.

Njome se Dragomira Ćasića, kao 19.- optuženog, tereti za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika: da je kao pripadnik paravojne postrojbe tzv. “Teritorijalna obrana Zapadne Slavonije” zajedno sa Žarković Krstom, Banjeglav Ljubomirom, Šopalović Milanom, Majić Nenadom, Kulić Sretenom, Zorić Miodragom, Pavković Vasilijem, Kuridža Petrom, Tomić Borom, Glumac Rajkom i Romanić Milanom u noći 18/19. kolovoza uhitio pripadnike policije u Daruvaru Starešinić Zlatka, Petrovecki Darka, Rambousek Damira i Petrovečki Marijana te ih odveli u zatvor u selu Bijela, gdje su isti bili mučeni i zlostavljani, potom prebačeni u zatvor u Bučju, gdje se Petrovicki Darku, Rambousek Damiru i Petrovečki Marijanu gubi svaki trag te se drži da su ubijeni.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

Po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 06. kolovoza 2010. godine, broj: K-DO-29/10, Dragomira Ćasića se tereti da je zajedno sa ostalim navedenim osobama protupravno lišio slobode građane RH Starešinić Zlatka, Petrovicki Darka, Rambousek Damira i Petrovečki Marijana te ih poveo u četnički zatvor u Bijeloj gdje su mučeni i zlostavljani, a nekoliko dana kasnije prebačeni u centralni zatvor u Bučju, gdje se gubi svaki trag Petrovicki Darku, Rambousek Damiru i Petrovečki Marijanu te se drži da su ubijeni, pa da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Broj predmeta: K-6/2010

Vijeće za ratne zločine: Sandra Hančić, predsjednica Vijeća, Mladen Piškorec, član Vijeća, Antonija Bagarić, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 06. kolovoza 2010. godine, broj: K-DO-29/10.

Zastupnik optužbe: Branka Merzić, Županijska državna odvjetnica u Bjelovaru

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Dragomir Ćasić (uhićen na graničnom prijelazu Bajakovo 01. kolovoza 2010., u pritvoru do objave prvostupanjske oslobađajuće presude 11. listopada 2010.)

Branitelji optuženog: Krešimir Papac, odvjetnik iz Koprivnice, Krunoslav Kunštić, odvjetnik iz Koprivnice

Žrtve:

 zatočeni u logor, mučeni i zlostavljani, vode se kao nestali: Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki;

– zatočen u logor, mučen i zlostavljan: Zlatko Starešinić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BIJELA izvještaj s praćenja suđenja

PRESUDA

Dana 11. listopada 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru opt. Dragomir Ćasić oslobođen je optužbe jer nije dokazano da je počinio djelo za koje ga se optužuje.

Presudom VSRH od 10. svibnja 2012. odbijena je žalba državnog odvjetnika te je potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je opt. Dragomir Ćasić oslobođen optužbe. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon prvostupanjskog postupka provedenog 11. listopada 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru optuženog Dragomira Ćasića oslobodilo je optužbe da je u noći 18./19. kolovoza 1991., kao pripadnik paravojne postrojbe tzv. Teritorijalne obrane zapadne Slavonije zajedno s Krstom Žarkovićem, Ljubomirom Banjeglavom, Milanom Šopalovićem, Nenadom Majićem, Sretenom Kulićem, Miodragom Zorićem, Vasilijem Pavkovićem, Petrom Kuridžom, Borom Tomićem, Rajkom Glumcem i Milanom Romanićem protupravno lišio slobode građane RH Zlatka Starešinića, Darka Petrovickog, Damira Rambouseka i Marijana Petrovečkog te ih poveo u četnički zatvor u Bijeloj gdje su mučeni i zlostavljani, a nekoliko dana kasnije prebačeni u centralni zatvor u Bučju, gdje se gubi svaki trag Darku Petrovickom, Damiru Rambouseku i Marijanu Petrovečkom te se drži da su ubijeni.

Optuženi Ćasić oslobođen je od optužbe jer nije dokazano da je počinio djelo za koje ga se tereti. Pritvor, u kome se nalazio od 1. kolovoza 2010., kada je uhićen na graničnom prijelazu Bajakovo, ukinut je prilikom objave presude.

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KT-49/94 od 12. lipnja 1997. podignuta je protiv 28 optuženika (Milan Lončar i dr.), a obuhvaća 12 različitih inkriminiranih događaja s područja tadašnje općine Daruvar u razdoblju od kolovoza do prosinca 1991. godine. No optužnicom nije jasno i dostatno individualizirana uloga pojedinih okrivljenka u izvršenju pojedinih djela koja im se stavljaju na teret.

Navedenom optužnicom Dragomira Ćasića, zajedno sa ostalim navedenim okrivljenicima, teretilo se za mučenje i ubijanje ratnih zarobljenika, s obzirom da je navedeno da su oštećenici Zlatko Starešinić, Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki bili pripadnici policije.

No 6. kolovoza 2010. optužnica je izmijenjena. U novoj optužnici broj K-DO-29/10 navedeno je da su četvorica oštećenih bili civili pa se optuženog Ćasića tereti da je protuzakonito u logor odvodio civilno stanovništvo i time počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

U dokaznom postupku sud je ispitao trojicu te je pročitao izjave još dvojice svjedoka. Ispitani svjedoci su potvrdili da su u inkriminirano vrijeme vidjeli optuženog u selu Bijela, ali ne i da je on sudjelovao u njihovom uhićenju ili mučenju zarobljenika. Svoje prisustvo u Bijeloj i sam okrivljenik potvrdio je u iznijetoj obrani. Svjedok Zlatko Starešinić, koji je u iskazu u istrazi 1997. godine tvrdio da je optuženik sudjelovao prilikom uhićenja i privođenja njega i drugih zarobljenika u pritvor u Bijelu, tijekom glavne rasprave izmijenio je iskaz iz istrage rekavši da se ne sjeća da je u skupini osoba koje su ih uhitile bio i Dragomir Ćasić.

Analizom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je nesporno da je optuženi Ćasić nekoliko dana u kolovozu 1991. bio pripadnik paravojne postrojbe – Teritorijalne obrane zapadne Slavonije i da se u tom svojstvu nalazio u selu Bijela, što bi eventualno govorilo o počinjenju kaznenog djela oružane pobune, koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu, dok nije dokazano da je osobno i u sastavu skupine lišavao slobode građane, odvodio ih u zatvore gdje su mučeni, zlostavljani, a neki i ubijeni.

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KT-49/94 od 12. lipnja 1997. te ishod ovog sudskog postupka ukazuje na potrebu daljnjeg preispitivanja optužnica podignutih nakon provedenih istraga u odsutnosti okrivljenih.

Dragomir Ćasić uhićen je na graničnom prijelazu Bajakovo 1. kolovoza 2010. U pritvoru je, do donošenja oslobađajuće presude 11. listopada 2010. proveo 2 mjeseca i 10 dana. Prema riječima branitelja okrivljenog isti će, ukoliko VSRH potvrdi prvostupanjsku presudu, tražiti naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja.

Zločin u Novskoj

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku vođen je postupak protiv Branislava Mišćevića i Željka Vrljanovića, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Javna sjednica VSRH održana je 13. listopada 2009. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010. godine. Žalba opt. Miščevića je odbijena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženici se terete da su dana 19. ožujka 1993. god. u Novskoj, kao pripadnici diverzantske grupe koja je djelovala u sastavu izviđačko diverzantskog odreda 54. pješačke brigade 18. korpusa vojske Republike Srpske Krajine, zajedno sa pripadnicima te grupe Ljubinkom Bijelićem i Draganom Kneževićem, maskirani u odore pripadnika HV-a i naoružani automatskim pištoljima marke ”Škorpion”, sa privremeno okupiranog područja Novsko Brdo, spuštajući se pješice šumskim putem prema gradu Novska, u predjelu zv. ”Samar” u ulici Alberta Knoppa, ušli u obiteljsku kuću u vlasništvu obitelji Grgić gdje su usmrtili Stjepana Grgića, dozapovjednika privremene formacije novljanske domobranske satnije, njegovu suprugu Tomislavu Grgić, te njihovu djecu Ivana Grgića i Anamariju Grgić. Nakon počinjenog umorstva su, pretražujući stvari po kući, pronašli pogonske ključeve automobila marke ”Isuzu”, te ga odvezli u privremeno okupirano područje Okučana,

dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločin protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Alenka Lešić, član Vijeća

Optužnicu zastupa: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Siska

Branitelji :

za I-optuženika, Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba

za II-optuženika, Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska i Veljko Miljević, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: ubijeni članovi obitelji Grgić: Stjepan Grgić, Tomislava Grgić, Ivan Grgić, Anamarija Grgić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA izvjestaji s pracenja

 

PRESUDA

Dana 24. listopada 2008. godine oglašena je presuda kojom je prvooptuženik Branislav Miščević oglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Drugooptuženik Željko Vrljanović oslobođen je optužbe.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH odražana je 13. listopada 2009. Izvještaj sa javne sjednice pogledajte ovdje. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Presudu VSRH možete pročitati ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010. Izvještaj sa sjednice pročitajte ovdje. Žalba opt. Miščevića je odbijena. Presudu možete vidjeti ovdje.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Kazneni postupak za ubojstvo obitelji Grgić, supružnika i njihovo dvoje malodobne djece, koje je izvršeno egzekucijom iz neposredne blizine, pokrenut je trinaest godina nakon njegova izvršenja.

Težina i brutalnost zločina zahtijevaju najstrožu kaznu za sve počinitelje tog zločina.

Sudsko vijeće je imalo zahtjevan zadatak utvrditi činjenice i donijeti odluku s obzirom da nije bilo neposrednih očevidaca zločina, jedan od ključnih svjedoka je negirao svoj iskaz dan u istrazi, a drugi je pojasnio da u istrazi nije mislio na opt. Vrljanovića nego na drugu osobu. Sudu je predočeno da je taj svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Upravo stoga, donoseći presudu (i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu) na temelju indicija Sud je obavezan vrlo jasno obrazložiti utvrđene činjenice.

Sudsko je vijeće utvrdilo da je opt. Branislav Miščević zajedno s pripadnicima svoje grupe, među kojima su bili i Ljubinko Bijelić “Tolobić” te Dragan Kovačević “Toša”, hicima u zatiljak likvidirali članove obitelji Grgić, otuđili njihov automobil, čime su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Opt. Miščević je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina.

Željko Vrljanović uslijed nedostatka dokaza oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti optužnicom.

U tijeku postupka obrana je inzistirala na pribavljanju spisa u kaznenom predmetu koji se, prema tvrdnji obrane, vodio protiv Deana Milića 1993. godine na Vojnom sudu u Zagrebu za isti događaj za koji se u ovome postupku sudilo optuženicima Miščeviću i Vrljanoviću. No nakon pribavljanja spisa koji se očito ne odnosi na predmetni događaj, Sud nije uvažio zahtjev obrane za ponovnim pribavljanjem spisa.

Ukoliko Vrhovni sud Republike Hrvatske bude smatrao da su činjenice u ovome postupku točno utvrđene, smatramo nužnim procesuiranje svih počinitelja zločina nad obitelji Grgić, za što će biti nužna suradnja s tijelima progona Republike Srbije.

Obrazloženje

Kazneni postupak protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića pokrenut je 13 godina nakon počinjenja zločina koji im je optužnim aktom stavljen na teret. Istražni zahtjev od 31. ožujka 2006. godine bio je upravljen protiv 7 (sedam) osoba, i to: Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića, Branislava Miščevića, Ljubinka Bijelića, Dragana Kneževića i Željka Vrljanovića. Optužnica je podignuta protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića, koji su postali dostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Branislav Miščević, bez državljanstva sa izbjegličkim statusom u Srbiji, izručen je Hrvatskoj iz Srbije, a Željko Vrljanović, državljanin SAD-a, uhićen je u Njemačkoj temeljem međunarodne tjeralice i izručen Hrvatskoj.

Prvostupanjski sud smatra da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je Branislav Miščević sudjelovao u likvidaciji četveročlane obitelji Grgić te da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina (maksimalna zatvorska kazna). Željko Vrljanović je zbog nedostatka dokaza, temeljem čl. 354. t. 3. ZKP-a, oslobođen optužbe.

Sud je ne zadirući u identitet optuženog akta intervenirao u činjenični supstrat sačinjen po tužitelju usklađujući ga s utvrđenim činjeničnim stanjem, budući da, po ocjeni suda, tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno da bi predmetno kazneno djelo bilo počinjeno temeljem zapovjedi Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića te nepoznatog kapetana I. klase JNA, pa je ove navode ispustio iz činjeničnog opisa kaznenog djela za čije počinjenje je Branislava Miščevića oglasio krivim.

Tijekom dokaznog postupka neposredno je saslušano sedam svjedoka, dok su iskazi šest svjedoka, po odluci Vijeća, pročitani. Tijekom ispitivanja svjedoka Milana Mirolovića s glavne rasprave je radi zaštite njegovog osobnog i obiteljskog života, sukladno odredbama ZKP-a, bila isključena javnost. Sugestiju za isključenje javnosti dao je Odjel za podršku žrtvama i svjedocima u kaznenim postupcima i postupcima za kaznena djela ratnog zločina. Sudu je predočeno da je svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Sud je osuđujući dio presude temeljio na iskazima triju svjedoka – Dušana Grbića (danog tijekom istražnog postupka, ispitan neposredno na glavnoj raspravi opovrgnuo je iskaz dan u istrazi), Milana Mirolovića i Milke Pavković.

Sud je iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića utvrdio da su ovi kritičnog dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati temeljem zapovijedi osiguravali područje kod sela Paklenica, pri čemu su pripadnici grupe Branislava Miščevića krenuli lijevo u pravcu Novske, dok je grupa Čede Relića otišla u suprotnom pravcu, a njihova grupa ostala je na mjestu. Miščevićeva grupa je pri tom nosila kratko naoružanje tzv. “škorpione”, a svjedok Mirolović naveo je da su imali prigušivače te uniforme hrvatske vojske. Čuli su da su isti po povratku dovezli automobil, džip koji se putem pokvario pa ga je traktorom izvlačio Milan Pavković. Tek treći dan su čuli da je pobijena obitelj Grgić.

Svjedok Dušan Grbić je naveo i da su sa Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac. Rekao je da je poslije 24,00 sata iz pravca Novske došao “Tolobić” u uniformi Hrvatske vojske i da je rekao da mu treba traktor. Motorolom je pokušao nazvati Juru Šajatovića, no nije ga dobio, pa je nazvao Mišu Bajića i od njega zatražio da ode po Milana Pavkovića da dođe u šumu sa traktorom. Dan ili dva potom čuo je da su Miščević, “Tolobić” i “Toša” popravljali džip. Čuo je da je osim džipa oduzet i novac te uniforme Hrvatske vojske, a da je traktor trebao jer se automobil putem pokvario.

Svjedok Mirolović je rekao da su opisanog dana oko 16,00 sati s Miščevićem bili i “Tolobić”, “Toša” i “Vrči”.

Svjedokinja Milka Pavković je potvrdila navode svjedoka da je njezin suprug Milan Pavković jedne noći 1993. godine bio pozvan da svojim traktorom izvlači neko vozilo koje se zaglavilo. Po njega su te noći došli Jure Šajatović i Milenko Bajić obučeni u hrvatske uniforme. Suprug joj je rekao da je u početku mislio da se radi o vozilu koje je negdje ukradeno, a kad je saznao što su učinili, otišao je u komandu koja se nalazila u Rajićima i svašta im rekao, zbog čega je kasnije obitelj imala problema. Suprug joj je rekao i da je od Marka Vladića, koji je u međuvremenu preminuo, saznao da je u grupi koja je izvršila ubojstvo članova obitelji Grgić bila osoba po nadimku “Toša”, za kojeg misli da se zove Dragan Knežević.

Sublimirajući naprijed navedene iskaze Sud je utvrdio da je upravo optuženi Branislav Miščević, sa svojom izviđačko-diverzantskom grupom u sastavu koje su se nedvojbeno nalazili Ljubinko Bijelić, zvani “Tolobić” i Dragan Knežević, zvani “Toša”, počinio predmetno kazneno djelo, jer je, kako je to obrazložio sud, optuženik kritične zgode dovezao jedan terenski automobil za koji se opravdano može uzeti da je pripadao obitelji Grgić, s obzirom da je dovezen kritične noći na položaj vojske “SAO Krajine”, a nitko od svjedoka ne potvrđuje obranu optuženika da bi isti njima UNPROFOR bio dao na raspolaganje, s tim da svjedoci navode da se pričalo kako je taj automobil prodan u Beograd, a svjedok Slavomir Solomon je naveo da je pokojni Stjepan Grgić u to vrijeme imao džip.

Iz zapisnika o očevidu i fotoelaborata proizlazi da je ubojstvo obitelji Grgić počinjeno 19. ožujka 1993. godine u njihovoj kući u Novskoj. Sud je očito, povezujući nedvojben datum smrti članova obitelji Grgić i događaj koji su opisivali svjedoci Grbić i Mirolović (govorili su o ožujku 1993. godine), utvrdio točan datum izvršenja kaznenog djela. No, u obrazloženju presude je navedeno da “… iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića koji su suglasno, u tijeku istrage, a svjedok Mirolović i na glavnoj raspravi iskazali da su toga dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati imali zadatak da ….”, iako navedeni svjedoci nikada nisu govorili o točnom danu u kojemu se zbio događaj koji su opisivali.

Sud je zaključio da je optuženik pri izvršenju kaznenog djela postupao sa izravnom namjerom, motiviran nacionalnom netrpeljivošću prema građanima hrvatske nacionalnosti, a što je u konačnici rezultiralo četverostrukom egzekucijom civila, među kojima je bilo i dvoje djece starosti 14 i 5 godina, pri čemu je svako ponaosob prije likvidacije bio prisiljen gledati kako se lišava života najbliži član obitelji. Sud nije obrazložio na temelju čega je donio zaključak da je zločin motiviran nacionalnom netrpeljivošću.

Obrazlažući oslobađajući dio presude, Sud je naveo da se opt. Vrljanović branio navodeći da je u kritično vrijeme bio u Banja Luci, što su potvrdili njegova tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Dragana Vrljanović te njezina sestra Daliborka Potajac, te da je prije kritičnog događaja prebačen u minobacačku jedinicu, što su potvrdili svjedoci Dušan Sutara i Milorad Tešanović.

Svjedok Mirolović je na glavnoj raspravi pojasnio da je osoba nadimkom “Vrči”, koju je spominjao u istrazi, ustvari Željko Mostarac, a ne Željko Vrljanović, koji ima nadimak “Vrljo”. I svjedoci Dušan Grbić, Dragana Vrljanović i Daliborka Potajac su naveli da je nadimak optuženog bio “Vrljo”.

Iskaz svjedoka Nikole Polimca, koji je u tijeku istrage izjavio da je opt. Vrljanović njemu osobno pričao da je zajedno sa opt. Miščevićem sudjelovao u likvidaciji Sud je ocijenio neuvjerljivim.

U oslobađajućem dijelu presude uopće nije vrednovan dio iskaza svjedoka Dušana Grbića, koji je u istrazi rekao da su s Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac.

Obrana je inzistirala na pribavljanju spisa kaznenog predmeta od Županijskog suda u Zagrebu, koji se, prema tvrdnji obrane, 1993. godine vodio pred Vojnim sudom u Zagrebu protiv Deana Milića, tadašnjeg pripadnika hrvatskih postrojbi, za isti događaj za koji su optuženi Miščević i Vrljanović.

Županijski sud u Sisku pribavio je od Županijskog suda u Zagrebu, po mišljenju obrane, pogrešan spis koji nije ni u kakvoj vezi s predmetnim kaznenim djelom. Na prijedlog branitelja da se svakako pribavi navedeni spis na temelju kojeg bi se utvrdilo da li je pred tadašnjim Vojnim sudom protiv Deana Milića za brutalno ubojstvo obitelji Grgić donijeta osuđujuća presuda te da li je protiv istog ubrzo, temeljem Zakona o općem oprostu, optužba odbijena, dokazni prijedlog je odbijen kao nevažan.

Zločin u Selkovcu i Šatornji

Dana 14. studenog 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je i objavilo presudu kojom je opt. Milu Leticu oslobodilo optužbe da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicom ŽDO iz Siska, br. K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, optuženi su Siniša Martić, zvani «Šilt», i Mile Letice, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Rješenjem Vijeća za ratne zločine postupak protiv opt. Mile Letice razdvojen je od postupka protiv opt. Siniše Martića, zvanog «Šilt», koji je u bijegu i nedostupan hrvatskom pravosuđu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, broj: K-DO-21/06, od 01. kolovoza 2008. godine, pogledajte ovdje (pdf, 1,95 MB).

Optužnicom ŽDO iz Siska, broj K-DO-21/06 od 01. kolovoza 2008. godine, mijenjanoj 01. listopada i 14. studenog 2008. godine opt. Mile Letica tereti se da je dana 18. rujna 1991. godine, suprotno čl. 3., 13., 32., 33. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4. st. 1. i 2., čl. 13. i čl. 16. Dopunskog protokola II Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. godine, u svojstvu komandanta 2. odreda TO obrane Glina pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu po položajima vojnih i policijskih snaga RH u Šatornji, koja je tada i započela po položajima hrvatskih oružanih snaga u samom naselju kao i po civilnim objektima, znajući da u selu prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa su tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog napada razorene i razrušene sve kuće u selu Šatornja, a potom u razdoblju od 29. rujna do 03. listopada 1991. godine provodeći zapovijed komandanta Operativne grupe 1 generala Dušana Koturovića, s ciljem zauzimanja šireg područja Viduševca i izbijanja na rijeku Kupu, pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu i pješački napad na položaje vojnih i policijskih snaga RH u Donjem i Gornjem Selkovcu, koja paljba i napad su tada doista i započeli po položajima hrvatskih oružanih snaga u navedenim selima kao i po civilnim objektima, znajući da u tim selima prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati nepotrebnu pogiblju i bijeg tih civila u smjerovima napadanih djelovanja, kao i razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa je tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog i pješačkog napada na području Donjeg i Gornjeg Selkovca smrtno stradao civil Franjo Sučec te su razrušene i spaljene sve kuće,

dakle, kršeći pravila međunarodnog pravila za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na naselja, kojega je posljedica smrt civilne osobe i naredio napad bez izbora cilja, kojim se pogađa civilno stanovništvo,

pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1 OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta: 32/08

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća

Optužnica: K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 1. listopada 2008. godine i 14. studenog 2008. godine

Zastupnik optužbe: Ivan Petrkač, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Mile Letica (do objave presude 14. studenog 2008. godine nalazio se u pritvoru)

Branitelji optuženika: odvjetnici Zorko Kostanjšek i Domagoj Rupčić

Žrtva: Franjo Sučec; izmjenom optužnice od 14. studenog iz optužnice su izostavljena imena Franjo Klobučar i Andrija Grgić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SELKOVAC I SATORNJA izvjestaji s pracenja

Održano je ukupno 5 ročišta glavne rasprave: 1., 2. i 3. listopada te 13. i 14. studenoga 2008. godine.

ŽDO iz Siska podiglo je optužnicu br. K-DO-21/06, od 1. kolovoza 2008. godine, protiv opt. Siniše Martića i opt. Mile Letice.
Na prvom ročištu glavne rasprave branitelj opt. Mile Letice predložio je da se kazneni postupak protiv njegova branjenika razdvoji od kaznenog postupka protiv opt. Siniše Matića, koji je u bijegu. Zamjenik ŽDO iz Siska protivio se razdvajanju postupka. Raspravno Vijeće je Rješenjem, temeljenim na odredbi čl. 30. st. 1. OKZ RH, razdvojilo postupak protiv opt. Mile Letice od kaznenog postupka protiv opt. Siniše Matića.

Na prvom ročištu glavne rasprave (01. listopada ’08.) Zamjenik ŽDO iz Siska precizirao je zakonski opis kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Tijekom dokaznog postupka izvedeni su personalni i materijalni dokazi.
Saslušani su svjedoci: Vlado Crnković, Zlatko Školneković, Kata Šantek, Milan Đukić, Petar Sužnjević, Mirko Lapčević, Marijan Pereković, Luka Sučec, Milan Drekić, Stjepan Radočaj, Slavko Strgar, Mirko Kruhović, Slavko Sučec, Vlado Gregorić, Veljko Milojević, Zoran Rula, Brako Djaković, Mate Kruhović i Nikola Čavić.
Pročitani su iskazi svjedoka: Steve Borića, Luke Šanteka, Đurđe Leskovac, Srećka Ostojića, Luke Pereković, Đure Turopoljca, Adama Lazića i Ilije Jandrića.
Pročitana je dokumentacija pod nazivom na ličnost komandanta, od 29. rujna 1991. godine; Bilten br. 3 od 7. listopada 1991. godine, od 11. studenoga 1991. godine i Bilten br. 5 od siječnja 1992. godine.

Na ročištu za glavnu raspravu, održanom dana 14. studenoga 2008. godine, Zamjenik ŽDO iz Siska izmijenio je optužnicu.
Optuženik se niti po prvoj, a niti po izmijenjenoj optužnici nije osjećao krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Na istom ročištu optuženik je iznio obranu.
U završnom govoru Zamjenik ŽDO iz Siska je rekao da se iz tijeka dokaznog postupka vidi da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to opisano u optužnici, stoga je predložio da ga Sud proglasi krivim i osudi po zakonu.
Branitelji optuženika su rekli da tijekom dokaznog postupka nije dokazano da bi opt. Mile Letica počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Odvjetnik Domagoj Rupčić u završnom govoru pozivao se na odredbe Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije. Branitelj Zorko Kostanjšek analizirao je izvedene dokaze i rekao da se upravo iz tijeka dokaznog postupka vidi da nije dokazano da je njegov branjenik izdao zapovijed, da nije dokazano na koji način je nastala šteta, kada je nastala šteta, te nije dokazano da je zapovjeđena prekomjerna uporaba snaga. Nadalje je rekao da je dokazano da je Franjo Sučec poginuo nakon napada na Selkovac, jer je u trenutku napada, kada ostalo stanovništvo više nije u selu, Franjo Sučec ostao u selu živ.

PRESUDA

14. studenog 2008. godine predsjednica Vijeća za ratne zločine je objavila i ukratko obrazložila presudu kojom je optuženi Mile Letica oslobođen od optužbi koje su mu optužnicom stavljene na teret.

Ukinut je pritvor protiv optuženika te je naloženo da se isti pusti na slobodu.

U kratkom obrazloženju istaknula je da je za oslobađajuću presudu primarna bila činjenica da je Vijeće utvrdilo da je zapovjedni nivo na kojem je bio raspoređen optuženik bio niži zapovjedni nivo od onog koji ulazi u kategoriju zapovjedne odgovornosti koja je kao takva određena zakonom.

Dana 10. listopada 2012. VSRH odbio je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu kojom je opt. Mile Letica oslobođen optužbe.

Presudu VSRH pogledajte ovjde.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je presudu br. K-32/08, od 14. studenoga 2008. godine, kojom je opt. Milu Leticu oslobodilo od optužbe temeljem odredbe čl. 354. t.3. ZKP, nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

Postupak je bio javan, Vijeće je odbilo prijedlog branitelja da postupak bude zatvoren za javnost zbog zaštite optuženikova osobnog i obiteljskog života.

Sud je, donoseći oslobađajuću presudu utvrdio da se opt. Mile Letica u kritično vrijeme nalazio u paravojnoj postrojbi i da je bio komandant II. odreda TO Glina te da je u kritično vrijeme uslijedio napad paravojnih postrojbi pomognutih snagama JNA na sela Šatornju i Gornji i Donji Selkovac. No, u citiranoj presudi konstatira se da Sud nije na nedvojben način utvrdio da bi upravo opt. Mile Letica bio odgovoran za napad na sela Šatornji i Gornji i Donji Selkovac, odnosno, da bi kao komandant II. odreda TO Glina naredio te napade. Sud nije mogao utvrditi je li optuženik sa svojim odredom borbeno djelovao tako da bi uslijed toga bile razrušene i zapaljene kuće i gospodarski objekti u Gornjem i Donjem Selkovcu, te da bi uslijed toga smrtno stradao civil Franjo Sučec.

Donoseći oslobađajuću presudu: „ocjena je ovoga suda da u konkretnom slučaju nema niti dokaza da bi zapovjedni nivo koji je zauzimao II opt. Mile Letica kao komandant 2. odreda TO Glina, bio na tako visokoj razini koja bi imala moć i ovlast da pokrene sve vojne snage koje su sudjelovale u napadu na ova sela ili ih spriječi u razaranju objekata i ubijanju civila nakon što se ušlo u ta sela“.

Zločin u Korlatu

Drugo ponovljeno suđenje protiv optuženih Steve Macakanje i drugih, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, završio je pred izmjenjenim Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zadru.

Zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjenicnog stanja Vrhovni sud RH je Rješenjem br. I-Kz-565/00, od 19.12.2002. godine, ukinuo presudu Županijskog suda u Zadru, br. K-39/95, od 23.6.2000. godine i predmet vratio Županijskom sudu u Zadru na ponovno raspravljanje. Suđenje se provodi u odsutnosti optuženih.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva iz Zadra, br. KT-78/92, od 1. kolovoza 1995. godine stavlja na teret optuženima, Stevi Macakanji, Željku Ležaji, Branku Kužetu i Željku Cupaću, da su 5. lipnja 1992. godine u Korlatu, na privremeno zaposjednutom teritoriju RH, kao pripadnici paravojnih postrojbi, tijekom oružanog sukoba između postrojbi pobunjenih Srba i oružanih snaga RH, zajedno s još petoricom nepoznatih osoba, odlučili ubiti te maltretirali i ubili civila Milana Bulića.

Optužnica.doc

OPĆI PODACI

Ponovljeno suđenje protiv optuženih Steve Macakanje i drugih, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, započelo je pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zadru 30. ožujka 2006. godine.

Županijski sud u Zadru

Optužnica broj: KT-78/92, od 1. kolovoza 1995. godine, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO) iz Zadra

Broj ukidbenog rješenja Vrhovnog suda RH: I Kž-565/00 od 19. prosinca 2002. godine I Kž-682/03, od 29. rujna 2005. godine

Vijeće za ratne zločine : sutkinja Enka Moković, Predsjednica Vijeća; sudac Vladimir Mikolčević, član Vijeća i sudac Boris Babić, član Vijeća

Zastupnik optužbe: Slobodan Denon, zamjenik ŽDO-a iz Zadra

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Optuženici: Stevo Macakanja, Željko Ležaja, Branko Kužet i Željko Cupać


Branitelji optuženika:
 odvjetnik Ante Ivković – branitelj opt. Steve Macakanje, odvjetnik Ante Krajina – branitelj opt. Željka Ležaje, odvjetnik Ivica Ivanić – branitelj opt. Branka Kužeta, odvjetnik Goran Nižić – branitelj opt. Željka Cupaća, svi odvjetnici iz Zadra

Žrtva – ubijen: Milan Bulić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Proces smo pratili samo povremeno. Prikaz drugog ponovljenog suđenja je u pridruženom dokumentu.

Prikaz ponovljenog suđenja.doc

PRESUDA

Dana 04. listopada 2006. godine, Predsjednica Vijeća za ratne zločine, sutkinja Enka Moković, objavila je presudu br. K-70/05, kojim je opt. Stevu Macakanja i opt. Željka Ležaju proglasilo krivima.

Stevo Macakanja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Željko Ležaja je osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Opt. Branko Kužet i Željko Cupać su oslobođeni optužbe.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj I Kž 1062/06-3 od 17. veljače 2009. godine djelomično prihvatio žalbe državnog odvjetnika i opt. Macakanje, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni pa je opt. Stevu Macakanju osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, a opt. Željka Ležaju u trajanju od 6 godina. U ostalom dijelu žalbe su odbijene te je u ostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 Presudu VSRH pogledajte ovdje.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

Izmijenjeno Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zadru korektno je provelo drugi ponovljeni kazneni postupak protiv optuženih Steve Macakanje, Željka Ležaje, Branka Kužeta i Željka Cupaća. Utvrdilo je kako iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, nije moguće izvan svake razumne sumnje zaključiti da su Branko Kužet i Željko Cupać supočinitelji kaznenog djela iz čl. 120., st. 1., OKZ-a RH ili da su I i II optuženomu davali podršku i bodrili ih u njihovim postupcima prema civilu Milanu Buliću, kako je tvrdila optužba.

Ostaje nejasno iz kojih razloga prijašnje Vijeće, u prvom ponovljenom postupku, nije postupilo po uputama Vrhovnog suda RH, pa je na taj način postupak nepotrebno produžen jer je morao biti proveden i drugi ponovljeni postupak.