Pravomoćno presuđena

Zločin u Petrinji (opt. Željko Rađenović i dr.)

 

Postupak protiv Željka Rađenovića, Nikole Plavljanića, Ljubana Zorića i Đure Krnjajića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Okružni sud u Sisku

Broj predmeta: K-29/92

Raspravno vijeće: sudac Željko Barać, predsjednik Vijeća, sutkinja Alemka Sladić, članica Vijeća, suci porotnici Ivan Zlovolić, Mirko Švaljek i Ivan Kasaić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužilaštva Sisak broj KT-176/92 od 4. prosinca 1992. godine

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. OKZ RH

Optuženici: Željko Rađenović, Nikola Plavljanić, Ljuban Zorić i Đuro Krnjajić, nedostupni

Branitelji optuženih: Ivo Rafaj, odvjetnik iz Siska

Žrtva – zlostavljan: Joso Mlađenović

Presudom Okružnog suda u Sisku broj K-29/92 od 22. siječnja 1993. godine optuženici su proglašeni krivima što su tijekom rujna i listopada 1991. godine, kao sudionici u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, u Vatrogasnom domu u Petrinji uhićenog civila Josu Mlađenovića tukli i mučili, nanijevši mu teške tjelesne povrede.

Optuženici Željko Rađenović, Nikola Plavljanić i Ljuban Zorić osuđeni su na kazne zatvora od po 10 godina svaki, a opt. Đuro Krnjajić na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudu Okružnog suda u Sisku pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž 661/1993-3 od 12. svibnja 1994. djelomično je uvažio žalbu opt. Željka Rađenovića, preinačio je presudu u odnosu na njega u odluci o kazni tako da ga je za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (čl. 142. st. 1. OKZRH stare numeracije) osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

Žalba optuženog Rađenovića u ostalom dijelu te žalbe ostale trojice optuženika odbijene su kao neosnovane te je prvostupanjska presuda u tim dijelovima ostala nepreinačena.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK U ODNOSU NA OKR. ŽELJKA RAĐENOVIĆA

Okr. Rađenović zatražio je obnovu postupka.

Glavna rasprava u obnovljenom postupku održana je 20. listopada 2014. godine na Županijskom sudu u Zagrebu. Ispitana su četvorica svjedoka, koji nisu potvrdili navode optužnog akta. Tužitelj je odustao od kaznenog progona, a Vijeće je odbilo optužbu, prethodno stavljajući izvan snage raniju osuđujuću presudu.

Zločin u Dalju

Postupak protiv Željka Čizmića za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Skracena optuznica.doc

Optuženiku se stavlja na teret da je, u razdoblju od 1. kolovoza do 1. prosinca 1991. godine, u Dalju i Erdutu, tijekom oružane pobune dijela lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, sudjelovao u osnivanju pararedarstvenih vlasti na tom području, postao zapovjednik tzv. Stanice milicije u Dalju, radio na ustrojavanju zatvora u podrumskim prostorijama Stanice milicije, s ciljem stvaranja uvjeta za uhićenje i zatvaranje civila nesrpske nacionalnosti; da je organizirao, naređivao i vodio nezakonita uhićenja i dovođenja velikog broja civila u zatvor, a kao zapovjednik dopuštao da se uhićenici drže u zatvoru u krajnje nehumanim uvjetima, da njegovi podređeni i osobe izvan Stanice milicije u Dalju, ako su to htjele, ulaze u zatvor i fizički i psihički muče zatvorenike; da je dana 3. kolovoza 1991. godine bio nazočan ispitivanju pri čemu je dopustio fizičko maltretiranje zarobljenika; da je u studenome 1991. godine, u Stanici milicije u Erdutu, ispitivao uhićenog civila Imru Mogera i tukao ga te da je polovinom kolovoza 1991. godine iz zatvora u Dalju odvezao Ištvana Bačka i oduzeo mu novac i alat.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-38/04

Vijeće za ratne zločine: sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća; sutkinja Katica Krajnović, članica Vijeća; sutkinja Dubravka Vučetić, članica Vijeća; u svibnju 2011. promijenjeni su članovi vijeća, umjesto sutkinja Katice Krajnović i Dubravke Vučetić članovi vijeća su sudac Zvonko Vekić i sutkinja Ružica Šamota Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, broj KT-103/94 od 9. srpnja 2004. godine

Zastupnik optužbe: Zlatko Bučević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin prativ civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH Optuženik: Željko Čizmić Branitelj optuženika: Dražen Srb, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve:

– tučeni: Damir Buljević, Stipo Sušić, Filip Đanko, Tomislav Hajduković, Marko Andabak, Ištvan Bačko, Slavko Palinkaš, Tomislav Kilić, Goran Šlinger, Vlatko Nikolić, Imra Moger

– oduzete stvari: Ištvan Bačko

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

DALJ izvještaji s rasprave.doc

Prvo ročište glavne rasprave održano je 12. rujna 2006. godine. Nakon toga održano je još šest ročišta, međutim, kako su odgode trajale duže vremena, rasprava je nekoliko puta kretala iznova. Nakon ročišta održanog 11. prosinca 2007. godine, glavna rasprava nije održavana sve do 08. svibnja 2009. godine, kada je krenula iznova. No od 8. svibnja 2009. do 2. lipnja 2011. ponovno nije održano niti jedno ročište glavne rasprave.

 

PRESUDA

Dana 27. prosinca 2011. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je okrivljenik proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

Presudu možete pogledati ovdje.

VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.

Nakon što je državno odvjetništvo izmijenilo činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice, u kazneno djelo surovog postupka s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, iz čl. 128 OKZ RH, za koje je nastupila zastara kaznenog progona, Županijski sud u Osijeku je 22. rujna 2014. obustavio kazneni postupak.

Zločin u Berku (opt. Gojko Eror)

 

Postupak protiv Gojka Erora, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je 5. travnja 2006. godine podiglo optužnicu broj K-DO-42/01 protiv 35 osoba zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva na štetu mještana Berka.

Navedenu optužnicu možete vidjeti ovdje.

Petooptuženi Gojko Eror je sa Malte, gdje je živio, na temelju europskog uhidbenog naloga u ožujku 2014. godine izručen Hrvatskoj.

Optužnica je u odnosu na Gojka Erora precizirana u svibnju 2014. godine. Tereti ga se da je kao zapovjednik Teritorijalne obrane u Berku s drugim pripadnicima TO od 2. rujna 1991. do kraja 1992. godine u cilju protjerivanja nesrpskog stanovništva i stvaranja etnički čistog sela sudjelovao u otvaranju logora te fizičkom i psihičkom zlostavljanju civila. Kao posljedica toga 28 osoba je ubijeno, 12 je pretučeno i zlostavljano, a 17 se vode kao nestale.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća, suci Damir Krahulec i Ninoslav Ljubojević, članovi Vijeća

Optužnicu zastupa: Miroslav Šarić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Optuženik: Gojko Eror, prisutan, Hrvatskoj izručen s Malte

Branitelj optuženoga: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BERAK (OPT. GOJKO EROR) izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 16. rujna 2014. godine  Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je odbijajuću presudu primjenivši odredbe Zakona o općem oprostu.

Prethodno je ŽDO iz Osijeka izmijenilo činjenični i pravni opis djela, prekvalificiravši ga u kazneno djelo oružane pobune.

 

POVEZANI POSTUPCI (po inicijalnoj optužnici ŽDO u Vukovaru broj K-DO-42/01 od 5. travnja 2006. godine)

O postupku protiv Stevana Perića, Slobodana Vučetića, Petra Gunja i Mirka Vujića pročitajte ovdje.

O postupku protiv Milorada Momića pročitajte ovdje.

Zločin u Sisku

 

Postupak protiv i Vladimira Milankovića i Drage Bošnjaka, za kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je podiglo optužnicu protiv Vladimira Milankovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH i iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ-a RH te zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ-a RH i protiv Drage Bošnjaka, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH.

Okrivljenom Vladimiru Milankoviću stavlja se na teret da je od sredine srpnja 1991. do sredine lipnja 1992. godine, obnašajući od 18. srpnja do 1. listopada 1991. dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine, a kroz cijelo navedeno razdoblje i dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave Sisak, iako je bio dužan, nije poduzeo ništa da se nezakonita postupanja (nasilni ulasci u kuće i stanove, nezakonite pretrage, ponižavanje i zastrašivanje, fizičko i psihičko zlostavljanje) spriječe, suzbiju i kazne, već je naprotiv, koristeći se svojim ovlastima zapovjednika svih policijskih postrojbi, sprječavao poduzimanje potrebnih mjera i radnji nužnih za utvrđivanje neposrednih počinitelja i na taj način odobravao nezakonite radnje sebi podređenih pripadnika navedenih postrojbi i ohrabrivao ih na poduzimanje takvih radnji, pristajući na to da oni nastave s takvim radnjama, te pristajući na posljedice takvih radnji, pri čemu je i osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civilne osobe, te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti. U opisanim postupanjima je usmrćeno 24-ero civila.
Okrivljenog Dragu Bošnjaka se tereti da je u drugoj polovici kolovoza 1991. godine, kao pripadnik specijalne jedinice policije “Vukovi” Policijske uprave Sisak, zajedno s više za sada nepoznatih pripadnika te jedinice, a radi zastrašivanja i odmazde nad građanima Siska srpske nacionalnosti, organizirao i predvodio skupinu nepoznatih pripadnika navedene postrojbe s kojima je neovlašteno lišavao slobode, zlostavljao i usmrćivao osobe srpske nacionalnosti, pa je tako usmrćeno osmero civila.

Optužnicu (činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela) možete pogledati ovdje.

Istraga za zločine u Sisku, koja je na Županijskom sudu u Osijeku započela u lipnju 2011. godine, vođena je i protiv Đure Brodarca, koji je u inkriminirano vrijeme obnašao dužnosti ratnog načelnika Policijske uprave Sisak, načelnika Štaba zapovjedništva banijsko – kordunskog područja i člana Regionalnog kriznog štaba za Sisak i Baniju. U srpnju 2011. Brodarac je preminuo te je kazneni postupak protiv njega obustavljen.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-3/11

Vijeće za ratne zločine: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća, sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća, sudac Ante Kvesić, član Vijeća 

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011.

Zastupnik optužbe: Miroslav Kraljević, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH i iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ-a RH te ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ-a RH

Optuženici:
Vladimir Milanković i Drago Bošnjak

Branitelji optuženika:
– Nataša Čučić, odvjetnica iz Siska, i Milenko Umičević, odvjetnik iz Zagreba, branitelji opt. Milankovića
– Domagoj Rešetar, odvjetnik iz Osijeka, i Berislav Krnic, odvjetnik iz Osijeka, branitelji opt. Bošnjaka

Žrtve: 
– ubijeni/nestali:
Vlado Božić, Zoran Vranešević, Branko Oljača, Željko Vila, Evica Vila, Marko Vila, Dušan Vila, Mlađo Vila, Nikola Trivkanović, Zoran Trivkanović, Berislav Trivkanović, Jovan Crnobrnja, Rade Španović, Stevo Ratković, Ljubica Solar, Milan Cvetojević, Petar Pajagić, Vojislav Trbulin, Stanko Martinović, Stevo Borojević, Miloš Čalić, Vaso Jelić, Nikola Drobnjak, Miloš Brkić i Dragan Miočinović

– protupravno uhićeni i/ili zlostavljani:
Stevo Brajenović, Dmitar Brajenović, Milan Slavulj, Miodrag Stojaković, Sveto Mijić, Gojko Lađević, Nenad Tintor, Živko Živanović, Obrad Štrbac, Milan Davorija, Stevo Miodrag, Mićo Mitrović, Pero Dragojević, Ivica Bišćan, Dobrila Crnobrnja, Milorad Ratković, Blažana Ratković, Danica Ratković, Dragica Subanović, Branko Subanović, Lazo Ostojić, Danica Ostojić, Dragan Ostojić, Mirko Drageljević, Neđeljka Drageljević, Nikola Batula, Milica Batula, Đuro Cvetojević, Dragomir Cvetojević, Mihajlo Mrkonja, Živko Goga, Milan Vasiljević, Nikola Arnautović, maloljetni Živko Vujanić, Ranko Davidović, Ratko Miljević, Miloš Gojić, Blagoje Savić, Radivoj Crevar, Ljuban Vukšić, nepoznati civil u dobi od oko 45 godina, Boško Subotić

– podmetanjem eksploziva ili pucanjem oštećene obiteljske kuće/objekti/automobili:
Steve Končara, Stevana Zeca, Miše Radonjića, Ljubice Knežević, Dobrivoja Buinca, Dragice Janjetović, Milana Kukića, Save Vukašinovića, Branka Lazića

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SISAK izvjestaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Dana 9. prosinca 2013. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je Vladimiru Milankoviću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 godina, a za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika kazna zatvora u trajanju od 2 godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 godina. Drago Bošnjak oslobođen je optužbe.

Sjednica Žalbenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske održana je 10. lipnja 2014. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, pa je opt. Milanković u konačnici osuđen na 10 godina zatvora. Oslobađajuća presuda opt. Dragi Bošnjaku je potvrđena.

Zločin kod Mrkonjić Grada II

 

Postupak protiv Ivice Pintarića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u zagrebu br. K-DO-312/10 od 3. veljače 2012. godine optuženom Ivici Pintariću se stavlja na teret da je kao pripadnik Samostalne satnije taktičkih snajpera Hrvatske vojske, točno neutvrđenog dana tijekom mjeseca rujna i listopada 1995. u selu u okolici Mrkonjić Grada, Republika Bosna i Hercegovina, ušao u kuću u kojoj se nalazila jedna nepoznata muška i jedna nepoznata ženska osoba, te da je u iste iz automatske puške “Kalašnjikov” ispalio više metaka i na taj način ih usmrtio pa da je na taj način počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-rz-10/2012

Vijeće: sudac Zdravko Majerović, predsjednik Vijeća, sutkinja Erna Dražanić, članica Vijeća, sudac Mirko Klinžić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, poslovni broj K-DO-312/10 od 3. veljače 2012. godine

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZRH

Optuženik: Ivica Pintarić, na odsluženju kazne zatvora u Lepoglavi zbog počinjenja drugog kaznenog djela

Branitelj optuženika: Juro Martinović, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve – ubijeni: jedan nepoznati muškarac i jedna nepoznata žena

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

ZLOČIN KOD MRKONJIĆ GRADA II izvještaji s praćenja glavne rasprave

 

PRESUDA

Dana 9. svibnja 2012. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom je opt. Pintarić, temeljem čl. 354. t. 3 (nije dokazano da je počinio kazneno djelo za koje ga se optužuje), oslobođen optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

Žalbeno vijeće VSRH 6. svibnja 2014. godine odbilo je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu. Presudu VSRH pogledajte ovdje.  

 

PRIKAZ POSTUPKA I MIŠLJENJE NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Optužnica i presuda

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-312/10 od 3. veljače 2012. Ivici Pintariću stavljeno je na teret da je kao pripadnik Samostalne satnije taktičkih snajpera Hrvatske vojske, točno neutvrđenog dana tijekom mjeseca rujna i listopada 1995. u jednom selu u okolici Mrkonjić Grada, Republika Bosna i Hercegovina, ušao u kuću u kojoj su se nalazili jedna nepoznata muška i jedna nepoznata ženska osoba te da je u iste iz automatske puške “Kalašnjikov” ispalio više metaka i na taj način ih usmrtio, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dana 9. svibnja 2012. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, nakon brzo i djelotvorno provedene glavne rasprave, temeljem čl. 354. t. 3. ZKP-a okrivljenog Ivicu Pintarića oslobodilo je od optužbe. Vijeće iz izvedenih dokaza nije moglo utvrditi da je okrivljenik počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Smatralo je da se iz iskaza samo jednog svjedoka ne može nedvojbeno zaključiti da je optuženi počinio kazneno djelo, da je iskaz svjedoka optužbe preštur, s premalo informacija, da je ostalo nerazjašnjeno je li optuženik usmrtio žrtve, a navelo je i da nisu pronađena tijela, da nije poznat identitet žrtava niti ime sela gdje je navodni zločin počinjen.

Mišljenje o kvaliteti optužnice

Ukoliko Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdi prvostupanjsku oslobađajuću presudu, pokazat će se da optužnica Županijskog državnog odvjetništva nije bila zasnovana na dostatnim i kvalitetnim dokazima. Time bi zapravo zbog primjene načela “ne bis in idem” bilo onemogućeno daljnje istraživanje zločina iz optužnice protiv ovoga okrivljenika. Ishitreno podizanje optužnice teško je opravdati, pogotovo imajući u vidu da se radi o kaznenom djelu koje ne podliježe zastari kaznenog progona, kao i da se očekuje bolja suradnja s pravosudnim tijelima Bosne i Hercegovine, koja bi mogla pomoći u rasvjetljavanju brojnih nepoznanica kojih je ovaj predmet prepun.

Zločin u Borovu Selu (opt. Milan Marinković)

 

Postupak protiv Milana Marinkovića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. te kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO u Osijeku br. K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. optuženi su Milan Marinković, Jovan Jakovljević, Dragan Rakanović, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović. Stavljeno im je na teret zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca Zvonimira Mekovića, Dalibora Križanovića, Boška Crčića-Kurtanjeka i Ivana Komšića 2. svibnja 1991. u Borovu Selu tj. počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO u Osijeku br. K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. možete pogledati ovdje.

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. u odnosu na optuženog Milana Marinkovića razdvojen je postupak od postupka prema ostalim optuženicima koji su nedostupni pravosudnim tijelima RH.

Izmjenjenu optužnicu (usklađenu) od 17. siječnja 2012. možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća, sudac Anto Rašić član Vijeća, sudac Ninoslav Ljubojević, član Vijeća

Broj predmeta: Krz 5/11.

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. godine, usklađena 17. siječnja 2012.

Optužbu zastupa: Miroslav Dasović, zamjenik ŽDO u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženi: Milan Marinković, u pritvoru od 11. studenoga 2010. do objave prvostupanjske presude 1. veljače 2012.

Branitelji: Marko Cvrković, odvjetnik iz Vukovara, i Zlatko Cvrković, odvjetnik iz Vinkovaca

Žrtve – tučene: Zvonimir Meković i Dalibor Križanović

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

BOROVO SELO (OPT. MILAN MARINKOVIĆ) izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 1. veljače 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je optuženi Milan Marinković proglašen krivim i kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Nepravomoćnu presudu možete preuzeti ovdje.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 10. travnja 2014. godine. Žalbeno vijeće VSRH djelomično je prihvatilo žalbu opt. Marinkovića i izmijenilo presudu u odluci o kazni, pa mu je umjesto 3 godine i 6 mjeseci izreklo kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Dana 1. veljače 2012. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je okrivljenog Milana Marinkovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Proglašen je krivim što je dana 2. svibnja 1991. u mjestu Borovo Selo, u predjelu zvanom Savulja, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojbi, zajedno s Jovanom Jakovljevićem i drugim pripadnicima srpske paravojske tukao letvama, rukama i nogama po tijelu zarobljene, a prethodno hicima iz vatrenog oružja ranjene policajce Policijske uprave Osijek Zvonimira Mekovića i Dalibora Križanovića, uslijed čega su ranjeni policajci, uz bol od zadobivenih strijelnih ozljeda, zadobili i druge ozljede, trpeći pri tome snažnu bol.

Pritvor, u kojemu se optuženik nalazio od 11. studenoga 2010., ukinut je prilikom objave presude.

Optuženje i razdvajanje postupka

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-28/11 od 10. svibnja 2011. optuženi su Milan Marinković, Jovan Jakovljević, Dragan Rakanović, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović. Stavljeno im je na teret zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca Zvonimira Mekovića, Dalibora Križanovića, Boška Crčića-Kurtanjeka i Ivana Komšića 2. svibnja 1991. u Borovu Selu.

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. u odnosu na optuženog Milana Marinkovića razdvojen je postupak od postupka prema ostalim optuženicima, koji su nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

Optužnica je 17. siječnja 2012., prije započinjanja glavne rasprave, usklađena u odnosu na opt. Marinkovića.

Tijek glavne rasprave i presuda

Održana su dva ročišta glavne rasprave, 19. i 30. siječnja, nakon kojih je 1. veljače donesena i objavljena prvostupanjska presuda.

Tijekom glavne rasprave saslušano je 12 svjedoka, među kojima i oštećeni policajci Meković i Križanović. Sudsko vijeće odbilo je prijedlog da se kao svjedoci ispitaju tri osobe koje su kao javnost prisustvovale raspravi 19. siječnja 2012.

Okrivljenik je svoju obranu iznio u tri navrata: u svojstvu osumnjičenika pred policijskim službenicima i pred istražnim sucem u studenome 2010. te na glavnoj raspravi 30. siječnja 2012. godine. U početku je tvrdio da se kritičnog dana nije udaljavao od svoje obiteljske kuće, da je čuvao tek rođenog sina te da je dio vremena proveo obavljajući radove oko kuće. Kasnije je tvrdio da je imao goste koji su bili u njegovoj kući na proslavi 1. maja, da je 2. svibnja proveo u svojoj kući s nekoliko rođaka i susjeda koji su to svojim iskazom i potvrdili, a razliku u odnosu na iskaz pred policijskim službenicima opravdavao je zatečenošću uhićenjem. Također je tvrdio da mu nije nadimak „Kurta“.

U postupku je bilo sporno je li optuženi Marinković osoba koju je svjedok Vaso Stanivuković vidio u vikendici u kojoj su zlostavljani oštećenici, a prema stavu obrane, i pravna kvalifikacija optužnice. Obrana je naime tvrdila da do ulaska redarstvenika u Borovo Selo i napada na njih nije postojala oružana pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj.

Sudsko vijeće nije povjerovalo obrani okr. Milana Marinkovića te je kao ključan dokaz prihvatilo iskaz svjedoka Vase Stanivukovića, ali prije nego što ga je počeo mijenjati i pokušao pogodovati obrani okrivljenoga. Svjedok Vaso Stanivuković je na glavnoj raspravi tvrdio da je Mišo „Kurta“, kojeg je zajedno sa zapovjednikom TO Borova Sela Šoškočaninom i Jakovljevićem vidio na kritičnom mjestu u kritično vrijeme, zapravo Milan Puškar zvani Kurta, a ne okrivljeni Milan Marinković. No sudsko je vijeće prvenstveno iz iskaza ovoga svjedoka iz istrage, u kojem je pobliže i uz detalje opisao inkriminirani događaj, zaključilo da je upravo okr. Milan Marinković osoba koju je u kritično vrijeme na kritičnom mjestu vidio svjedok.

Sud je u presudi naveo kako je opće poznata činjenica da su oružani sukobi u Republici Hrvatskoj započeli 28. ožujka 1991. napadom srpskih paravojnih postrojbi na pripadnike MUP-a na Plitvicama, a da su okolnosti koje su opisali oštećenici u ovome postupku upravo ukazale da se radilo o pripremljenom i organiziranom napadu pripadnika srpske paravojske, o pripremljenoj zasjedi u koju su upali oni i njihovi kolege. Iz toga je Vijeće zaključilo da se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu nije radilo o izoliranom slučaju sukoba, nego o nemeđunarodnom oružanom sukobu na koji se imaju primijeniti Ženevske konvencije i Dopunski protokol (Protokol II).

Iako je optužnicom okrivljenom Marinkoviću stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH i počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZ RH, Vijeće je zaključilo da se ne može raditi o stjecaju ovih kaznenih djela, jer jedno konzumira drugo, odnosno da se može raditi o prividnom stjecaju. S obzirom da pojam ratnog zarobljenika u sebi sadržava i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i koji su izvan bojnog stroja, između ostalog i uslijed ranjavanja, radi se o kaznenom djelu ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Okrivljenom Marinkoviću izrečena je kazna zatvora u kraćem trajanju od donje granice propisane zakonom za predmetno kazneno djelo. Vijeće mu je, primjenjujući odredbe o sudskom ublažavanju kazne, izreklo kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Vijeće je okrivljenika u potpunosti oslobodilo snošenja troškova kaznenog postupka.

Smatramo da je Vijeće korektno provelo prvostupanjski postupak. U obrazloženju presude posebna pozornost obraćena je na ključnu, a spornu okolnost identiteta počinitelja ovoga kaznenog djela.

Zločin u Lađevcima i Cicvarama (opt. Rajko Macura i dr.)

Postupak protiv Rajka Macure, Gojka Macure, Boška Macure, Dragana Reljića, Davora Mandića i Sime Mandića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. OKZ RH.

 

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Okružni sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-1/93

Raspravno vijeće: sutkinja Senka Klarić-Baranović, predsjednica Vijeća, sutkinja Dragica Bajić-Slipčević, članica Vijeća, suci porotnici Ante Bastić, Joško Kazinoti i Ratimir Jelovčić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužiteljstva u Šibeniku broj KT-44/92 od 4. veljače 1993. godine

Optuženici: Rajko Macura, Gojko Macura, Boško Macura, Dragan Reljić, Davor Mandić i Simo Mandić, nedostupni

Branitelj optuženih: Mile Bilić, odvjetnik iz Žaborića

Žrtve – zlostavljani: Stipe Brajković, Ivo Grgurević i Bosiljka Grgurević

 

Presudom Okružnog suda u Šibeniku broj K-1/93 od 8. travnja 1993. godine optuženici Rajko Macura, Gojko Macura, Boško Macura, Dragan Reljić i Davor Mandić proglašeni su krivima što su 16. studenoga 1991. u Lađevcima, u uniformama milicije tzv. SAO Krajine upali u obiteljsku kuću Stipe Brajkovića te ga udarali rukama, nogama i kundacima pušaka, a 22. prosinca 1991. godine u Cicvarama optuženi Davor Mandić sa optuženim Simom Mandićem na isti način postupio prema bračnom paru Grgurević (Ivi i Bosiljki), uz prijetnju da se moraju iseliti.

Optuženicima Rajku Macuri, Gojku Macuri, Bošku Macuri, Draganu Reljiću i Simi Mandiću izrečene su kazne zatvora u trajanju od 6 godina svakomu, a optuženom Davoru Mandiću kazna zatvora u trajanju od 8 godina.

Presudu Županijskog suda u Šibeniku pogledajte ovdje.

 

PRESUDA VSRH

Presudom VSRH broj I Kž-478/93-3 od 17. studenog 1993. odbijena je žalba optuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

OBNOVLJENI POSTUPAK

Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Kv-71/2001 od 15. lipnja 2001. godine dopuštena je obnova kaznenog postupka po zahtjevu branitelja osuđenog Boška Macure.

U ponovljenom postupku, u nazočnosti opt. Boška Macure, Županijski sud u Šibeniku dana 5. studenog 2001. godine je u odnosu na opt. Boška Macuru u cijelosti stavio izvan snage presudu Okružnog suda u Šibeniku broj K-1/93 od 8. travnja 1993. godine, potvrđenu presudom VSRH broj I Kž-478/93-3 od 17. studenog 1993. godine, kojom je Boško Macura proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, te je opt. Boško Macura oslobođen optužbe.

 

RJEŠENJE VSRH

Rješenjem VSRH broj I Kž 194/03-3 od 15. studenog 2006. godine prihvaćena je žalba državnog odvjetnika, ukinuta je prvostupanjska presuda od 5. studenog 2001. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Rješenje VSRH pogledajte ovdje.

 

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-98/06

Vijeće za ratne zločine: sudac Branko Ivić, predsjednik Vijeća, sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća, sutkinja Jadranka Biga Milutin, članica Vijeća

Optuženik: Boško Macura, prisutan

Braniteljica optuženog: Vera Bego, odvjetnica iz Šibenika

 

Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-98/06 od 3. travnja 2007. godine ponovno je stavljena izvan snage presuda Okružnog suda u Šibeniku broj K-1/93 od 8. travnja 1993. godine, potvrđena presudom VSRH broj I Kž-478/93-3 od 17. studenog 1993. godine, kojom je Boško Macura proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, te je opt. Boško Macura oslobođen optužbe.

Presudu Županijskog suda u Šibeniku pogledajte ovdje.

 

PRESUDA VSRH

Presudom VSRH broj I Kž 514/07-3 od 5. rujna 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Zločin u Bapskoj (opt. Radojko Radmilović)

 

Obnovljeni postupak protiv Radojka Radmilovića, ranije u odsutnosti osuđenog na kaznu zatvora od 3 godine zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

O RANIJEM POSTUPKU

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 14. lipnja 1996. godine optužnicu broj KT-86/95 protiv Željka Vučkovića i još 11 okrivljenika (opt. Radmilović bio je posljednji, dvanaestookrivljni), tereteći ih da su u razdoblju od 1992. do 1995. godine u selu Bapska u sklopu općeg plana protjerivanja svog hrvatskog i drugog nesrpskog stanivništva te stvaranja “Velike Srbije” preostalom hrvatskom stanovništvu ograničili kretanje uvođenjem obveznih propusnica, organizirali prisilne fizičke radove, vrijeđali ih i fizički i psihički zlostavljali, oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu, a u svibnju 1995. godine pod prijetnjom smrti iz domova protjerali 69 pripadnika hrvatske narodnosti, a zatim u njihove kuće uselili pripadnike srpske nacionalnosti, pa da su time počinili kazneno djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru 16. ožujka 2001. godine jedanaestoricu okrivljenika proglasio je krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida, kako ih se teretilo optužnicom, i osudio na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radmilović osuđen je na kaznu zatovra u trajanju od 5 godina.

No VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru preciziralo je optužnicu podneskom od 16. srpnja 2002. godine, a potom i 25. listopada 2004. godine.

Izmijenjen je činjenični opis i pravna kvalifikacija optužnice. Izmjenom činjeničnog opisa konkretizirane su radnje koje se optuženicima stavljaju na teret, a izmjenom pravne kvalifikacije optuženike se tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civlinog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a ne više genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru 10. prosinca 2004. godine devetoricu okrivljenika proglasio je krivima i osudio ih je na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Proglašen je krivim što je u Bapskoj istjerao iz kuće Andriju Kovačića, u koju je odmah potom uselio čovjek iz zapadne Slovonije; što je zaprijetio Mariji Adamec batinama da mora iseliti te od iste oduzeo zamrzivač; što je nasilno ušao u kuću Marinka Kovačića i što je u svibnju 1995. sudjelovao u nasilnom protjerivanju 69 stanovnika Bapske hrvatske nacionalnosti te useljavanju u njihove kuće pripadnika srpske nacionalnosti.

Više o navedenom postupku pogledajte ovdje.

 

UHIĆENJE I IZRUČENJE

Radmilović je u prosincu 2011. godine uhićen u selu Martinci kod Sremske Mitrovice, u Republici Srbiji, gdje je živio kao izbjeglica. 2012. godine izručen je Republici Hrvatskoj.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-27/2012

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća, sudac Mario Kovač, član Vijeća, sudac Zvonko Vrban, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KT-86/95 od 14. lipnja 1996. godine, preuzeta od Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru pod brojem DO-K-53/99., precizirana podneskom od 16. srpnja 2002. godine i 25. listopada 2004. godine, sada ŽDO Osijek broj K-DO-3/13 od 9. siječnja 2013.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Radojko Radmilović

Branitelj optuženog: Radoslav Arambašić, odvjetnik iz Osijeka, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtve:

– zastrašivani ili opljačkani: Marija Adamec, Marinko Kovačić i Andrija Kovačić

– protjerani: 69 stanovnika Bapske hrvatske nacionalnosti

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BAPSKA (OPT. RADOJKO RADMILOVIĆ) izvještaji s praćenja

 

PRESUDA

Nakon provedenog obnovljenog postupka Županijski sud u Osijeku je 20. ožujka 2013. godine u činjeničnom dijelu djelomično stavio van snage raniju presudu Županijskog suda u Vukovaru iz 2004. godine, potvrđenu presudom VSRH, no ostavio je na snazi kaznu zatvora od 3 godine koja je Radmiloviću izrečena navedenom presudom.

Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž-422/13-4 od 4. rujna 2013.godine odbio je žalbu optuženog  kao neosnovanu te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog obnovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 20. ožujka 2013. godine objavilo je nepravomoćnu presudu kojom je okrivljenoga Radojka Radmilovića proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

Proglašen je krivim što je od druge polovice 1992. do 18. svibnja 1995. godine, nakon okupacije mjesta Bapska od tzv. JNA i paravojnih postrojbi, kao pripadnik četničke omladinske organizacije osobno istjerao iz kuće Andriju Kovačića, u čiju je kuću odmah potom uselila osoba iz zapadne Slavonije, zaprijetio Mariji Adamec da se mora iseliti jer će u protivnom biti istjerana te joj oduzeo zamrzivač, kao i da je nasilno ušao u kuću Marinka Kovačića.

Zajedno s više osoba sudjelovao je u protjerivanju 69 poimenično nabrojanih osoba hrvatske nacionalnosti iz Bapske na slobodno područje Republike Hrvatske, a zatim su u njihove kuće useljeni pripadnici srpske nacionalnosti.

Ranija presuda Županijskog suda u Vukovaru, iz 2004. godine, djelomično je, u činjeničnom dijelu, stavljena izvan snage, no kazna koja je okr. Radmiloviću izrečena tom presudom ostala je na snazi.

Okrivljeniku se sudilo u njegovoj prisutnosti. Tijekom obnovljenog postupka nalazio se u istražnom zatvoru, koji je nakon objave presude produžen.

 

Tijek ranijeg postupka (u odsutnosti okrivljenih)

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 14. lipnja 1996. godine optužnicu broj KT-86/95 protiv Željka Vučkovića i još 11 okrivljenika (opt. Radmilović bio je posljednji, dvanaestookrivljeni), tereteći ih da su od 1992. do 1995. godine u selu Bapska, u sklopu općeg plana protjerivanja svog hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva te stvaranja „Velike Srbije“, preostalom hrvatskom stanovništvu ograničili kretanje uvođenjem obveznih propusnica, organizirali prisilne fizičke radove, vrijeđali ih i fizički i psihički zlostavljali, oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu, a u svibnju 1995. godine pod prijetnjom smrti iz domova protjerali 69 pripadnika hrvatske narodnosti, a zatim u njihove kuće uselili pripadnike srpske narodnosti, pa da su time počinili kazneno djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru, 16. ožujka 2001. godine, jedanaestoricu okrivljenika proglasio je krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida, kako ih se teretilo optužnicom, i osudio na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na 5 godina zatvora. No VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu te je predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru potom je izmijenilo optužnicu, konkretiziravši radnje koje se optuženicima stavljaju na teret te je izmijenilo pravnu kvalifikaciju tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida.

Županijski sud u Vukovaru, 10. prosinca 2004. godine, devetoricu okrivljenika proglasio je krivima i osudio ih na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Presuda u odnosu na Radojka Radmilovića postala je pravomoćna 15. veljače 2005. godine.

 

Tijek obnovljenog postupka

Nakon izručenja Radojka Radmilovića iz Republike Srbije, rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Kv-128/12 od 20. rujna 2012. godine dozvoljena je obnova ranije pravomoćno završenog postupka.

Obnovljeni postupak provodio se po odredbama novoga Zakona o kaznenom postupku. Dana 26. veljače 2013. godine održano je pripremno ročište, a potom su 18. i 19. ožujka održana ročišta glavne rasprave. Dan potom objavljena je prvostupanjska presuda.

Na dva ročišta neposredno je ispitano sedmero svjedoka. Pročitani su iskazi petero svjedoka, koji su umrli ili su tijekom postupka podnijeli medicinsku dokumentaciju o nemogućnosti dolaska na sud.

Svjedoci čiji su iskazi pročitani, jer su u međuvremenu umrli, teretili su okrivljenika. Pored njih, dvije svjedokinje koje ranije nisu iskazivale, na glavnoj raspravi 19. ožujka iskazivale su o svojim neposrednim saznanjima o sudjelovanju okrivljenoga u protjerivanju i zastrašivanju.

Jedan svjedok je izjavio da je vlasnik kuće, u kojoj je po dolasku u Bapsku živio Radojko Radmilović, živio u Njemačkoj, tako da je kuća bila prazna.

Nekoliko svjedoka je izjavilo da se zbog proteka vremena ne mogu sjetiti događaja iz inkriminiranog vremena niti uloge optuženog.

Okrivljeni Radojko Radmilović u cijelosti je porekao navode optužnice. Tvrdio je da nije bio u Bapskoj u vrijeme protjerivanja Hrvata, da je stanovao kod svojih sestara u BiH i Srbiji te da je samo povremeno dolazio u Bapsku kod majke i brata. Tvrdio je da je kuća u koju su 1992. godine u Bapskoj uselili ranije bila izgorjela. Do uhićenja je živio u Srbiji „pod čardakom“, bez struje. Smatra da se osobe koje su krale po Bapskoj i protjerivale ljude trebaju sramiti.

Sudsko vijeće nije poklonilo vjeru obrani optuženog, jer je suprotna iskazima svjedoka, koji su ga viđali i susretali u Bapskoj. Zaključilo je da je bio svjestan svoga djela i da je htio njegovo izvršenje.

Od olakotnih okolnosti, Sud je optuženom uzeo u obzir dosadašnju neosuđivanost i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Otegotnih okolnosti Sud nije našao.

Branitelj opt. Radojka Radmilovića podnio je žalbu na prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, iz svih žalbenih razloga predviđenih Zakonom o kaznenom postupku. Jedan od razloga, prema branitelju, je i povreda prava obrane. Branitelj je, naime, naveo da optuženik nije imao mogućnosti prikupiti dokaze kojima bi dokazao svoju nevinost. Suprotno tome, Žalbeno vijeće VSRH smatralo je da je optuženik cijelo vrijeme trajanja postupka, a posebno od dopuštanja obnove postupka 20. rujna 2012. do pripremnog ročišta 26. veljače 2013. godine imao vremena dogovoriti strategiju obrane i pronaći dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. No obrana, kako na pripremnom ročištu, tako i na ročištima glavne rasprave, nije imala dokaznih prijedloga.

VSRH je zaključio da je iskazima svjedoka dokazano da je Radojko Radmilović počinio djelo kako ga se tereti optužbom.

VSRH je također smatrao kako na štetu optuženoga nije povrijeđen Kazneni zakon, odnosno da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH (NN 125/11 i 144/12), konkretno čl. 91. st. 1. t. 4. S obzirom na obveznu primjenu blažeg zakona, primijenjen je OKZ RH, jer je njime propisana niža maksimalna kazna za predmetno kazneno djelo.

 

Mišljenje o obnovljenom postupku

U postupku je, kako je prethodno navedeno, bilo sporno postoji li pravni kontinuitet između kaznenih djela iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja zločina i zakona koji je trenutno na snazi. Iako zastrašivanje i teror, za što se, pored protjerivanja, teretilo Radmilovića, po novom zakonodavstvu nisu taksativno navedeni kao modaliteti počinjenja ratnog zločina, a pljačka imovine (zamrzivača), nije bila velikih razmjera , zauzet je stav da postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela propisanih spomenutim zakonima.

Mišljenja smo da je u postupku bilo potrebno utvrditi je li optuženi Radojko Radmilović bio (u potpunosti) svjestan svoga postupanja i je li mogao vladati svojom voljom. Naime, okrivljeni Radmilović je rođen 1974. godine. U razdoblju koje je obuhvaćeno optužnicom (1992. – 1995. godina) imao je 18-21 godinu. I sam je žrtva rata – neposredno prije njegovog dolaska u Bapsku, u zapadnoj Slavoniji ubijeni su mu otac i djed. Tijekom postupka ostavljao je dojam neshvaćanja položaja u kojem se nalazi.

Branitelj postavljen po službenoj dužnosti bio je pasivan. Nije podnio niti jedan dokazni prijedlog, a tijekom cijelog dokaznog postupka, svjedocima je postavio samo dva pitanja. Na pasivnost branitelja osvrnuo se i VSRH u presudi po žalbi od 4. rujna 2013. godine, odbijajući tvrdnju branitelja da je povrijeđeno pravo obrane u ovom postupku.

Iako je optuženikovo pravo na obranu formalno-pravno ispunjeno, pravičan postupak i djelotvorno zastupanje trebali bi podrazumijevati da stranka putem odvjetnika može učinkovito i djelotvorno raspravljati te da u odnosu na protivnu stranu može na jednak način braniti svoja prava i interese. Pasivnost branitelja po službenoj dužnosti u ovom je slučaju to dovela u pitanje.

Optuženika se na samom početku postupka, kao i ostale okrivljenike za zločine u Bapskoj, teretilo za počinjenje kaznenog djela genocida. Kasnije je inkriminacija ublažena, pa ga se teretilo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Opt. Radojko Radmilović zasigurno je (naj)slabija karika među optuženima za zločine u Bapskoj. Uhićen je u Republici Srbiji i izručen Hrvatskoj jer nije ishodio srbijansko državljanstvo, iako je, kao i ostale srpske izbjeglice sa područja Republike Hrvatske, to mogao učiniti. U Srbiji je živio u teškoj socijalnoj situaciji. Jedini je među optuženima za zločine u Bapskoj koji je postao dostupan hrvatskom pravosuđu.

 

Zločin u Novskoj III

 Na Županijskom sudu u Sisku 23. rujna 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv okrivljenih Željka Beline, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca, bivših pripadnika Hrvatske vojske optuženih za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva usmrćivanjem Goranke i Vere Mileusnić i Blaženke Slabak te ranjavanjem Petra Mileusnića, u Novskoj u prosincu 1991.

Dana 19. studenog 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je odbijajuću presudu temeljem čl. 353. t. 5 ZKP-a, smatrajući da se radi o presuđenoj stvari.

VSRH ukinuo je prvostupanjsku odbijajuću presudu u odnosu na prvooptuženog Belinu i drugooptuženog Milića. U odnosu na Ivana Grgića i Zdravka Pleseca potvrđena je prvostupanjska presuda. Ponovljeni prvostupanjski postupak u odnosu na Željka Belinu i Dejana Milića bit će održan na Županijskom sudu u Zagrebu.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. ožujka 2013. godine optuženike je proglasilo krivima. Belini je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10, a Miliću u trajanju od 9 godina.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 29. listopada 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužene Belinu, Milića, Grgića i Pleseca se tereti da su 18. prosinca 1991. u Novskoj, kao pripadnici Hrvatske vojske, zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom, krenuli prema kući Petra Mileusnića u namjeri da usmrte sve koje ondje zateknu, da su ondje zlostavljali Petra Mileusnića, da bi potom Belina, Milić i Leskovar hicima iz automatskih pušaka usmrtili Goranku Mileusnić, Veru Mileusnić i Blaženku Slabak, a Petra Mileusnića ranili.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, broj K-DO-35/08, od 09. srpnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

Sadržaj izmijenjene optužnice ŽDO Zagreb, K-DO-254/12: okrivljeni Belina i Milić se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva: da su 18. prosinca 1991. zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom, Ivanom Grgićem i Zdravkom Plesecom u uniformama hrvatske vojske i naoružani automatskim puškama krenuli prema kući Petra Mileusnića u ulici Zrinskog Frankopana 17, postupajući prema prethodnom dogovoru da ubiju sve koje u toj kući zateknu, dok je prvookrivljeni Belina ostao pred kućom čuvati stražu, ostali su ušli u kuću te su rukama i nogama tukli Petra Mieusnića, a nešto kasnije u kuću je ušao i počeo pucati Željko Belina, a potom su pucali Dejan Milić i Dubravko Leskovar te su usmrtili Veru Mileusnić, Goranku Mileusnić, Blaženku Slabak i ranili Petra Mileusnića.

Optužnica je izmijenjena i na raspravi 6. ožujka 2013. godine. U optužnicu je ugrađen dopunski nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka u odnosu na ozljede koje su tempore criminis zadobili oštećenici.

 

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Za inkriminirani događaj 1992. godine vođena je istraga protiv Željka Beline, Ivana Grgića, Dubravka Leskovara, Dejana Milića i Zdravka Pleseca zbog kaznenih djela ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 4 KZRH i pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 4 u svezi čl. 19. KZRH.

Nakon provedene istrage Vojno tužiteljstvo u Zagrebu odustalo je od progona Grgića i Pleseca, a protiv Beline, Leskovara i Milića nastavljen je postupak pred Vojnim sudom u Zagrebu, pod brojem K-44/92.

Postupak je okončan 02. studenog 1992. donošenjem rješenja o obustavi kaznenog postupka, primjenom zakona o oprostu.

Potom su oštećenici podnijeli kaznenu prijavu protiv istih osoba za navedeni događaj, no za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Broj predmeta:

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Sisku, K-DO-35/08, od 09. srpnja 2010. godine

Zastupnik optužbe: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženici: Željko Belina, Dejan Milić, Ivan Grgić i Zdravko Plesec – nalaze se u pritvoru od 20. kolovoza 2010.

Branitelji optuženih: Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti I. opt. Željka Beline; Marin Ivanović, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. opt. Dejana Milića; Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti III. opt. Ivana Grgića; Dragan Crnković, odvjetnik iz Siska, branitelj po službenoj dužnosti IV. opt. Zdravka Pleseca

Punomoćnik oštećenog Petra Mileusnića: Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske

Žrtve:

– ubijene: Goranka Mileusnić, Vera Mileusnić i Blaženka Slabak 

– zlostavljan i ranjen: Petar Mileusnić

 

Ponovljeni postupak

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-Rz-20/12

Vijeće za ratne zločine: sudac Marijan Garac, predsjednik Vijeća, sudac Petar Šakić, član Vijeća, sudac Zdravko Majerović, član Vijeća

Optužnica: ŽDO Zagreb, K-DO-254/12 (preuzeta i izmijenjena optužnica ŽDO-a u Sisku, K-DO-35/08, od 09. srpnja 2010. godine)

Zastupnik optužbe: Jadranka Huskić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Sisku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Željko Belina i Dejan Milić

Branitelji optuženih: Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska, branitelj I. opt. Željka Beline; Marin Ivanović, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. opt. Dejana Milića

Žrtve:

– ubijene: Goranka Mileusnić, Vera Mileusnić i Blaženka Slabak 

– zlostavljan i ranjen: Petar Mileusnić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

NOVSKA III – izvještaji s praćenja glavne rasprave

NOVSKA III – izvjestaji s praćenja glavne rasprave u ponovljenom postupku

 

PRESUDA

Dana 19. studenog 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je odbijajuću presudu temeljem čl. 353. t. 5 ZKP-a, smatrajući da se radi o presuđenoj stvari. Optuženicima je ujedno ukinut pritvor te su pušteni na slobodu.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 21. veljače 2012. godine. VSRH ukinuo je prvostupanjsku odbijajuću presudu u odnosu na prvooptuženog Belinu i drugooptuženog Milića. U odnosu na Ivana Grgića i Zdravka Pleseca potvrđena je prvostupanjska presuda.

Presudu i rješenje VSRH pogledajte ovdje.

Ponovljeni prvostupanjski postupak u odnosu na Željka Belinu i Dejana Milića bit će održan na Županijskom sudu u Zagrebu.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. ožujka 2013. godine optuženike je proglasilo krivima. Belini je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10, a Miliću u trajanju od 9 godina.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 29. listopada 2013. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. Prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Goranka Mileusnić, Vera Mileusnić i Blaženka Slabak stradale su kao žrtve ratnog zločina u Novskoj 18. prosinca 1991. godine, kao i Petar Mileusnić koji je teško ozlijeđen. Ovo je sumarni nalaz presude kojom je Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. ožujka 2013. godine, nakon ponovljenog postupka, provedenog dvadeset i dvije godine nakon počinjenja zločina, obojicu optuženika oglasilo krivim te im izreklo zatvorske kazne: Željku Belini 10, a Dejanu Miliću 9 godina zatvora.

O postupku vođenom 1992. godine i primjeni oprosta na počinitelje zločina

Za inkriminirani događaj 1992. godine vođena je istraga protiv Beline i Milića te Ivana Grgića, Zdravka Pleseca i danas pokojnog Dubravka Leskovara zbog kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva. Nakon provedene istrage Vojno tužiteljstvo u Zagrebu odustalo je od progona Grgića i Pleseca, a protiv Beline, Milića i Leskovara postupak je nastavljen pred Vojnim sudom u Zagrebu. No nakon što je u rujnu 1992. godine donesen Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv Republike Hrvatske (NN 58/92), kojim su abolirani počinitelji djela u oružanim sukobima, ratu protiv Republike Hrvatske ili u svezi s tim sukobima, odnosno ratom od 17. kolovoza 1990. godine do dana stupanja toga zakona na snagu, osim djela na čiji je progon RH bila obvezna prema odredbama međunarodnog prava, u studenom 1992. godine vijeće Vojnog suda u Zagrebu obustavilo je kazneni postupak protiv navedene trojice optuženika.

Iniciranje i ponovno pokretanje kaznenog postupka

Oštećenici su podnošenjem kaznene prijave protiv optuženika za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ponovno inicirali kazneni progon počinitelja zločina.

Po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 9. srpnja 2010. godine, kojom su optuženi Željko Belina, Dejan Milić, Ivan Grgić i Zdravko Plesec, u rujnu iste godine na Županijskom sudu u Sisku započela je glavna rasprava. Dana 19. studenoga 2010. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku presudom je odbilo optužbu, smatrajući da su optuženici već suđeni za isto kazneno djelo. No Vrhovni sud je ukinuo presudu u odnosu na Belinu i Milića, dok je u odnosu na Ivana Grgića i Zdravka Pleseca potvrdio prvostupanjsku odbijajuću presudu.

Ponovljeni prvostupanjski postupak

Ponovljeni prvostupanjski postupak, u odnosu na Belinu i Milića, proveden je na Županijskom sudu u Zagrebu. Tijekom dokaznog postupka neposredno su saslušana dvojica svjedoka: ranije okrivljeni Ivan Grgić te Drago Pršo. Pročitan je iskaz oštećenog Petra Mileusnića, koji je u međuvremenu preminuo. Pročitani su brojni iskazi svjedoka saslušanih tijekom prijašnje glavne rasprave te drugi materijalni dokazi.

Nakon provedenog dokaznog postupka, u optužnicu je inkorporiran dopunski nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, o ozljedama koje su tempore criminis zadobili oštećenici.

Na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza Sud je sa sigurnošću utvrdio da su optuženici počinili inkriminirane radnje te da one sadrže elemente kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Kritične zgode u kući oštećenog Petra Mileusnića iz automatskih pušaka pucali su optuženi Željko Belina i Dejan Milić te Dubravko Leskovar. Usmrtili su suprugu i kćerku oštećenog te njihovu susjedu Blaženku Slabak. Oštećenik je zadobio prostrijelnu ranu glave. Goranka Mileusnić zadobila je petnaest prostrijelnih rana i dvije ustrijelne ozljede glave i trupa. Vera Mileusnić zadobila je četrnaest prostrijelnih rana trupa, tri tangencijalne ozljede i jedno okrznuće. Ukupno 18 ozljeda. Blaženka Slabak zadobila je sedam prostrijelnih rana. Sve su zadobile teške i po život opasne ozljede koje su bile takvog karaktera da ni brza medicinska pomoć ne bi spasila njihove živote.

Obrana je kao prijeporno isticala zajedničko djelovanje optuženika te postojanje prethodnog dogovora da počine konkretno kazneno djelo i usmrte žrtve. Naime, optužnica implicira djelovanje optuženika po načelu diobe rada, odnosno svakom optuženiku kao supočinitelju implicira bitan doprinos počinjenju kaznenog djela („opt. Željko Belina i Dejan Milić u uniformama hrvatske vojske i naoružani automatskim puškama…, sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom, Ivanom Grgićem i Zdravkom Plesecom, krenuli su prema kući Petra Mileusnića…, postupajući zajedno i po prethodnom dogovoru da ubiju sve koje u toj kući zateknu, …, po dogovoru je I. opt. Željko Belina ostao u dvorištu na straži pazeći da netko ne naiđe…“).

Sud je nedvojbeno utvrdio postojanje obje komponente nužne za supočiniteljstvo, kolektivnu počiniteljsku volju, odnosno svijest o zajedničkoj suradnji na ostvarenju bića kaznenog djela te odlučujuće sudjelovanje u ostvarenju djela. U obrazloženju prvostupanjske presude istaknuto je „da za postojanje supočiniteljstva nije nužan detaljan prethodni dogovor, dovoljan je i prešutni sporazum, odnosno takvo zajedničko postupanje iz kojeg na neprijeporan i očit način proizlazi volja optuženika da sudjeluju u počinjenju zajedničkog kaznenog djela“.

No mišljenja smo da visina izrečenih kazni ne korespondira sa težinom zločina. Unatoč brojnim otegotnim okolnostima koje je Sud prepoznao u djelovanju optuženih: postupanje s izravnom namjerom, pogibeljnost kaznenog djela, nepopravljive posljedice supočiniteljske radnje, smrt triju osoba i zadavanje tjelesnih ozljeda jednoj osobi, Sud ovako odmjerene kazne šturo podupire navođenjem olakotnih okolnosti koje ne bi trebale utjecati da kazna unutar granica predviđenih za konkretno kazneno djelo bude bliža donjoj granici propisane kazne: primjereno držanje optuženih pred Sudom, njihov značajan doprinos u obrani Republike Hrvatske,…

 

Zločin u karlovačkom naselju Sajevac

 

Na Županijskom sudu u Zagrebu 17. prosinca 2010. započela je glavna rasprava u predmetu Željka Gojaka, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – ubojstvom troje članova obitelji Roknić.

Dana 28. veljače 2012. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu opt. Željko Gojak proglašen je krivim zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – počinjenog usmrćivanjem djevojčice Danijele Roknić i oštećene Dragice Ninković.

Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

VSRH je 16. svibnja 2013. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženom Željku Gojaku stavljeno je na teret da je 05. listopada 1991. u karlovačkom naselju Sajevac, za vrijeme ratnog sukoba na liniji razgraničenja s okupiranim teritorijem, gdje se nalazio kao djelatnik PU karlovačke sa zadaćom obrane Karlovca od napada paravojnih srpskih postrojbi i jedinica JNA, protivno čl. 3. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. g., zajedno s više nepoznatih pripadnika Zbora narodne garde ušao u obiteljsku kuću Marka Roknića te u prostoru kuhinje s više hitaca iz vatrenog oružja lišio života članove njegove obitelji Dragicu Ninković i Danijelu Roknić, dok su u hodniku kuće pucali u Marka Roknića i lišili ga života, dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Optužnica je izmijenjena na glavnoj raspravi 28. veljače 2012.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: 4-K-rz-2/10

Vijeće za ratne zločine: sudac Siniša Pleše, predsjednik Vijeća, sutkinja Martina Maršić, članica Vijeća, sutkinja Gordana Mihela Grahovac, članica Vijeća – nakon ponovnog započinjanja postupka u lipnju 2011. izmijenjeno je vijeće: sudac Ivan Turudić, predsjednik Vijeća, sutkinja Lidija Vidjak, članica Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-188/10 od 22. studenoga 2010., izmijenjena na glavnoj raspravi 28. veljače 2012.

Zastupnik optužbe: Jurica Ilić, zamjenik ŽDO-a u Zagrebu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Željko Gojak, u pritvoru od 22. listopada 2010.

Branitelj optuženika: Mijo Golub, odvjetnik iz Zagreba

Punomoćnica oštećenika: Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba

Žrtve: Marko Roknić, Dragica Ninković i mlt. Danijela Roknić

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

SAJEVAC izvjestaji s pracenja sudjenja

 

PRESUDA

Dana 28. veljače 2012. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu opt. Željko Gojak proglašen je krivim zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – počinjenog usmrćivanjem djevojčice Danijele Roknić i oštećene Dragice Ninković. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.
VSRH je 16. svibnja 2013. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog te je potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH pogledajte ovdje. 

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Postupak je proveden u razumnom roku. Od uhićenja i pritvaranja (svibanj 2010.) do objave prvostupanjske presude (veljača 2012.) protekla je 1 godina i 9 mjeseci. Tijekom postupka uočili smo opterećenost Županijskog suda u Zagrebu zbog povećanog priliva kaznenih predmeta, što je rezultiralo izmjenom u sastavu raspravnog vijeća, zbog koje je rasprava morala iznova započeti. Nepravodobno dostavljanje strankama pojedinih dokumenata prouzrokovalo je odgodu jednog ročišta. No ročišta glavne rasprave zakazivana su u pravilnim intervalima pa postupak možemo ocijeniti efikasnim.

No uočili smo problem u pohrani i čuvanju materijalnih dokaza. Naime, tijekom postupka postalo je upitno gdje su pohranjeni materijalni dokazi izuzeti prilikom očevida te čuva li sud odjeću žrtava izuzetu prilikom ekshumacije. Navedeni dokazi naposljetku su pronađeni kod vještaka balističara, koji nakon izrade nalaza i mišljenja iste nije vratio sudu. Ovakvo ponašanje moglo je ugroziti dokazni postupak.

 

Tijek postupka

Optužnica i izmjene optužnice

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-188/10 od 22. studenoga 2010. Željka Gojaka se teretilo za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva likvidacijom Dragice Ninković, maloljetne Danijele Roknić i Marka Roknića. Na glavnoj raspravi održanoj 28. veljače 2012. ŽDO u Zagrebu je izmijenilo činjenični opis optužnice na način da je iz opisa izvršenja kaznenog djela izostavljen dio inkriminacije vezan uz usmrćenje Marka Roknića, s obrazloženjem da za isto protiv okrivljenog Gojaka nema dovoljno dokaza.

Dokazni postupak

Istražni postupak, pokrenut tek 2010., iniciran je izjavom oštećene Branke Roknić danom u vanparničnom postupku proglašenja nestale osobe (Danijele Roknić) umrlom pred Općinskim sudom u Karlovcu tijekom 2006. godine. Daljnji poticaj kaznenom procesuiranju bila je izjava Branke Roknić Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koju je Tužilaštvo proslijedilo DORH-u. Tijekom 2009. je Ana Gojak, očevidac događaja, dala iskaz istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu. Posmrtni ostaci Marka Roknića, Danijele Roknić i Dragice Ninković ekshumirani su 15. travnja 2010.

Tijekom dokaznog postupka saslušano je 15 svjedoka. Samo dvoje svjedoka su neposredni očevici izvršenja ratnog zločina: oštećena Branka Roknić i svjedokinja Ana Gojak (saslušana samo tijekom istrage, preminula prije glavne rasprave). Ostali svjedoci nisu imali izravnih saznanja o događanjima u kući Marka Roknića u Sajevcu. Iskazivali su o događajima koji su prethodili izvršenju ratnog zločina, koji, po stajalištu suda, nisu bili značajni za utvrđenje odlučnih činjenica. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedokinja očevidaca, koja su uvelike potvrđena vještačenjima liječnika patologa te balističara.

Odluka o kazni

Pri odluci o visini kazne sud je okrivljeniku kao olakotne okolnosti cijenio obiteljske prilike, raniju neosuđivanost, smanjenu ubrojivost, kao i kasniji razvoj PTSP-a.

Kao otegotne okolnosti cijenjene su okolnosti počinjenja djela: bezobzirnost, posebno iskazana surovost i potpuni izostanak humanosti (pucanje djevojčici u leđa u trenutku kada je majka pokušava zakloniti držeći je u krilu), čime je iskazan visok stupanj kriminalne volje za usmrćenjem osoba koja nisu na bilo kakav način pridonijele ratnim zbivanjima, kao i nanesenu patnju majci ubijene djevojčice koja je bila prisiljena ostaviti ranjeno dijete kako bi se pobrinula za prijevoz do bolnice, i sina/brata djevojčice (tada starog 15 godina) koji se cijelo vrijeme skrivao na tavanu kuće te pronašao mrtvog oca, sestru i tetu.