Pravomoćno presuđena

Zločin u Slunjskoj Selnici (opt. Miroslav Bijelić i dr.)

Na Županijskom sudu u Karlovcu 29. travnja 2010. započela je glavna rasprava u ponovljenom postupku protiv optuženih Miroslava Bijelića, Save Padežanina, Đure Tepšića i Rade Bjeloša, koje se tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 29. lipnja 2010. optuženici Bijelić, Padežanin i Tepšić proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 10 godina. Optuženi Bjeloš oslobođen je optužbe.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu br. KT – 6/96 od 29. veljače 1996. godine tereti se II. opt. Miroslava Bijelića, III. opt. Savu Padežanina, IV. opt. Đuru Tepšića i V. opt. Radu Bjeloša da su u Slunjskoj Selnici kao pripadnici paravojske tadašnje “SAO Krajine” izvršavajući zapovjedi neposrednog zapovjednika Rade Peleša 15. svibnja 1992. lišili života Josipa Obranovića i time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K-1/04

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević, predsjednik Vijeća; sutkinja Jasminka Jerinić Mušnjak i sudac Marijan Janjac, članovi Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Karlovcu broj KT-6/96 od 29. veljače 1996. godine

Zastupnik optužbe: Zdravko Car, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Miroslav Bijelić, Savo Padežanin, Đuro Tepšić i Rade Bjeloš – sudi im se u odsutnosti

Branitelji optuženika: odvjetnik Stanislav Rožman, braniteljica opt. Bijelića, odvjetnik Hrvoje Rožman, branitelj opt. Padežanina, odvjetnik Davor Bartolac, branitelj opt. Tepšića, odvjetnica Sanda Kličarić, braniteljica opt. Bjeloša

Žrtva – ubijen: Josip Obranović

RANIJI TIJEK POSTUPKA

Prvotni postupak vođen je protiv petorice optuženika, četvorice gore navedenih te prvooptuženog Rade Peleša. Suđenju je bio nazočan samo prvooptuženik, dok je u odnosu na ostalu četvoricu provedeno suđenje u odsutnosti. Dana 27. studenog l996. sva petorica su oglašeni krivima i osuđeni na po deset godina zatvora.

Vrhovni sud RH u ožujku 1998. je ukinuo prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je sud prvog stupnja na jednom ročištu glavne rasprave ispitivao svjedoke bez prisustva branitelja II. do IV. optuženih.

Ponovljeni kazneni postupak proveden je samo protiv prisutnog opt. Rade Peleša. On je l6. ožujka l999. oglašen krivim i osuđen na l2 godina zatvora. VSRH je kasnije preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te opt. Peleša osudio na kaznu zatvora u trajanju do l0 godina. Kaznu je u međuvremenu i odslužio.

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

SLUNJSKA SELNICA izvjestaji s rasprave

PRESUDA

Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 29. lipnja 2010. optuženici Bijelić, Padežanin i Tepšić proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 10 godina. Optuženi Bjeloš oslobođen je optužbe.

Presudu pogledajte ovdje.

VSRH je 12. prosinca 2012. odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženih te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.Mirolav Bijelić i dr

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Ponovljeni prvostupanjski postupak proveden je u odsutnosti okrivljenih Miroslava Bijelića, Save Padežanina, Đure Tepšića i Rade Bjeloša.[1]

Sud je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da su Bijelić, Padežanin i Tepšić krivi za kazneno djelo koje im se stavlja na teret, no utvrđenjem krivnje, bez iznošenja obrane optuženika, ali i bez stvarnog kažnjavanja počinitelja, ne postiže se pravda, kako za okrivljenike, tako i za oštećenike i društvo u cjelini. Kako bi se navedeno postiglo, nužno je dostaviti materijale iz ovoga predmeta pravosudnim tijelima država u kojima se okrivljenici nalaze.

Ponovljeni postupak protiv II. opt. Bijelića, III. opt. Padežanina, IV. opt. Tepšića i V. opt. Bjeloša proveden je temeljem optužnice ŽDO u Karlovcu br. KT-6/96 od 29. veljače 1996. godine. Optuženike se tereti da su kao pripadnici postrojbi tzv. SAO Krajine u svibnju 1992. izvršavajući zapovijed neposrednog zapovjednika Rade Peleša lišili života Josipa Obranovića i time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Na raspravi je ispitano troje svjedoka, pročitani su iskazi dvoje svjedoka te su izvedeni materijalni dokazi.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 29. lipnja 2010. donijelo je presudu kojom je Bijelića, Padežanina i Tepšića proglasio krivima i osudilo na kazne zatvora u trajanju od 10 godina, dok je Radu Bjeloša oslobodio od optužbe.

Sud je svoju odluku o krivnji optuženika utemeljio prvenstveno na “Izvještaju o vanrednom događaju”, iz kojeg proizlazi da su pok. Josipa Obranovića ubili navedeni optuženici, da pok. Obranović nije ubijen prilikom sukoba ili pružanja otpora već samo zbog činjenice što je htio pobjeći s okupiranog područja te kako su vojnici (okrivljenici u ovome postupku) iz svog oružja u pok. Obranovića ispalili po jedan pojedinačni hitac, uslijed čega je pok. Obranović preminuo.

Vjerodostojnost navedenog Izvještaja sud potkrepljuje i iskazima pojedinih svjedoka, koji su izjavili da su upravo okrivljenike vidjeli kako vode pok. Obranovića prema Kupi, nakon čega se čuo pucanj.

No u odnosu na Radu Bjeloša, kojeg se kao petooptuženog tereti za supočinjenje ovog kaznenog djela, sud nije utvrdio krivnju pa ga je oslobodio od optužbe. Naime, tijekom postupka izveden je dokaz – uvid u izvješće PU karlovačke od 17. svibnja 2010. godine, iz kojeg proizlazi da osoba Rade Bjeloš, sa osobnim podacima iz optužnog akta, nije evidentirana od strane PU karlovačke niti je živjela na tom području. U evidenciji PU karlovačke zabilježena je osoba istog imena i prezimena, no rođena 1967., a ne 1952. godine, kako je navedeno u optužnici. Iz iskaza Rade Peleša, saslušanog kao svjedoka, proizlazi da je Rade Bjeloš osoba tek koju godinu starija od ostalih okrivljenika, rođenih 1972. i 1973. godine.

S obzirom da je državni odvjetnik strana u postupku koja određuje predmet rasprave – objektivni (činjenični) i subjektivni identitet optužbe (osobe uz koje su vezani i njihovi osobni podaci), a kako tijekom postupka nije odustao od optužbe protiv opt. Bjeloša, sud je u odnosu na njega donio oslobađajuću presudu. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da u pogledu subjektivnog identiteta između optužbe i presude ne postoji istovjetnost.[2]


[1] Prvotni postupak vođen je protiv petorice optuženika, četvorice navedenih te prvooptuženog Rade Peleša. Suđenju je bio nazočan samo prvooptuženik. Dana 27. studenoga l996. sva petorica su proglašeni krivima i osuđeni na po deset godina zatvora. No Vrhovni sud RH u ožujku 1997. je ukinuo prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je sud prvog stupnja na jednom ročištu glavne rasprave ispitivao svjedoke bez prisustva branitelja II. do IV. optuženih. Ponovljeni kazneni postupak proveden je samo protiv prisutnog Peleša. On je l6. ožujka l999. proglašen krivim i osuđen na l2 godina zatvora. VSRH je kasnije preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te opt. Peleša osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Kaznu je u međuvremenu i odslužio.

[2] Člankom 350. ZKP-a propisano je da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe.

Zločin u Petrinji (okr. Borislav Mikelić)

 

Obnovljeni postupak protiv Borislava Mikelića, ranije u odsutnosti osuđenog na 20 godina zatvora.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO Zagreb br. K-DO-45/12 Borislavu Mikeliću se stavlja na teret da je kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU, u SAO Krajini, na Čavić brdu formirao tzv. Štab četničkih formacija, a potom pripremao i koordinirao akcije oružane pobune, izdao naređenje za napad na grad Petrinju i ostala mjesta, naredio napad na pripadnike ZNG i MUP i ostalo nesrpsko civilno stanovništvo, progon istih, otuđenje pokretne imovine, uništavanje stambenih zgrada, gospodarskih i sakralnih objekata, naređivao nelegalna uhićenja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji su potom odvođeni u kasarnu “Vasilije Gaćeša” gdje su bili psihički i fizički zlostavljani, tijekom tih napada ubijen je Bučar Štef, a Drakulić Nikola, Banadinović Anđelina, Đurač Rajko, Herelić Ramiz, Vujatović Đuro i Bunjan Ivo zadobili su tjelesne ozljede, te su porušene zgrade u Petrinji: Općinski sud Petrinja, crkva Sv. Katarine, crkva Sv. Lovre, pa da je na taj način počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zagrebu

Broj predmeta: K-rz-7/2011

Vijeće: sudac Željko Horvatović, predsjednik Vijeća, sudac Ratko Šćekić, član Vijeća, sudac Zdravko Majerović, član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu poslovni broj K-DO-45/12, preuzeta od ŽDO Sisak/Okružnog javnog tužilaštva iz Siska KT-9/93 od 10. ožujka 1993.

Zastupnik optužbe:

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZRH

Optuženik: Borislav Mikelić, nedostupan

Branitelj optuženika: Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve:

– ubijen: Štef Bučar

-zadobili tjelesne ozljede: Nikola Drakulić, Anđelina Banadinović, Rajko Đurač, RamizHerelić, Đuro Vujatović i Ivo Bunjan

 

O RANIJEM TIJEKU POSTUPKA

Presudom Okružnog suda u Sisku broj K-13/93 od 9. lipnja 1993. proglašeni su krivima 1-okrivljeni Borislav Mikelić, 2-okrivljeni Dušan Jović, 3-okrivljeni Milan Muidža, 4-okrivljeni Dušan Kačar, 5-okrivljeni Ilija Nišević, 6-okrivljeni Milan Milanković, 7-okrivljeni Ilija Belajac, 8-okrivljeni Simo Karaica i 9-okrivljeni Stanko Divjakinja za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te su osuđeni na kaznu zatovra u trajanju od 20 godina svaki. Svim optuženicima se sudilo u odsutnosti i svi su bili zastupani po jednom branitelju, koji je, prema navodima iz presude, ustanovio da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kazena djela za koja ih se teretilo. Navedena presuda svojim obrazloženjem ne navodi dostatne podatke o dokazima te razlozima utvrđenja krivnje.

Možete je pogledati ovdje.

Presuda za osuđene Dušana Jovića, Milana Muidžu, Dušana Kačara, Iliju Niševića, Milana Milankovića, Iliju Belajca, Simu Karaicu i Stanka Divjakinju je stavljena van snage nakon što je u postupku obnovljenom po zahtjevu ŽDO u Sisku izmijenjena pravna kvalifikacija kaznenog djela u kazneno djelo oružane pobune, pa je primjenom Zakona o općem oprostu protiv navedenih osoba obustavljen kazneni postupak.

Rješenje o obustavi možete pogledati ovdje.

Županijski sud u Sisku je svojim rješenjem br. Kv-147/10 od 26. travnja 2011. prihvatio zahtjev osuđenog Borislava Mikelića i, u odnosu na njega, dopustio obnovu kaznenog postupka pravomoćno okončanog presudom Okružnog suda u Sisku br. K-13/93 od 9. lipnja 1993.

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

PETRINJA (OKR. BORISLAV MIKELIC) izvjestaji s pracenja obnovljenog postupka

 

SUDSKA ODLUKA Nakon odustanka tužiteljstva od optužbe postupak protiv Borislava Mikelića je krajem svibnja 2012. obustavljen.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Dana 31. svibnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu obustavilo je kazneni postupak protiv Borislava Mikelića, jer je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu odustalo od optužbe prije započinjanja glavne rasprave, zakazanoj po rješenju o obnovi postupka. Zahtjev za obnovom postupka podnio je Borislav Mikelić, 1993. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora.

Ovaj kazneni predmet jedan je od primjera obnova pravomoćno okončanih kaznenih postupaka iniciranih po samim optuženicima, koji i dalje nisu dostupni hrvatskom pravosuđu, a što je omogućeno izmjenama Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine.

Analiza presude Okružnog suda u Sisku koja je 9. lipnja 1993. donesena u odsutnosti Mikelića i drugih okrivljenika, potvrđuje problem nekvalitetnog optuživanja i presuđivanja devedesetih godina, godina rata i poraća. Postupak karakterizira nekvalitetna grupna optužnica (u ovome predmetu protiv devet okrivljenika), u kojoj krivnja nije dovoljno individualizirana, potpuno pasivna uloga branitelja imenovanog po službenoj dužnosti koji je zastupao sve optuženike, za 90-e godine uobičajno osuđivanje na maksimalne kazne te neulaganje žalbe na prvostupanjsku presudu od strane branitelja optuženika.

Postupak vođen na Okružnom sudu u Sisku 1993. godine obilovao je neprofesionalnošću. S obzirom da se vodio u odsutnosti optuženih, neobjektivnošću je pridonijela i nemogućnost saslušanja optuženih, kao i nemogućnost predlaganja i izvođenja njihovih dokaznih prijedloga.

 

Tijek postupka

Optužnica

Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva iz Siska broj KT-9/93 od 10. ožujka 1993. Borislav Mikelić i još osam osoba optuženi su da su na području grada Petrinje počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Prvooptuženom Borislavu Mikeliću stavljeno je na teret da je kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU u SAO Krajini, formirao tzv. Štab četničkih formacija, a potom pripremao i koordinirao akcije oružane pobune, izdao naređenje za napad na grad Petrinju i ostala mjesta, naredio napad na pripadnike ZNG-a i MUP-a i ostalo nesrpsko civilno stanovništvo, progon istih, otuđenje pokretne imovine, uništavanje stambenih zgrada, gospodarskih i sakralnih objekata, naređivao nelegalna uhićenja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji su potom odvođeni u kasarnu „Vasilije Gaćeša“ gdje su bili psihički i fizički zlostavljani. Tijekom navedenih napada ubijena je jedna osoba, a šestero ih je ozljeđeno.

 

Presuda u odsutnosti

Okružni sud u Sisku je 9. lipnja 1993. proglasio krivima svu devetoricu optuženih: Borislava Mikelića, Dušana Jovića, Milana Muidžu, Dušana Kačara, Iliju Niševića, Milana Milankovića, Iliju Bjelajca, Simu Karaicu i Stanka Divjakinju. Osuđeni su na maksimalne kazne: 20 godina zatvora svaki. Svim optuženicima se sudilo u odsutnosti i svi su bili zastupani po jednom branitelju, koji je prema navodima iz obrazloženja presude ustanovio da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kaznena djela kojima ih se tereti. Navedena presuda svojim obrazloženjem ne navodi dostatne podatke o dokazima te razlozima utvrđenja krivnje. Branitelj, iako je na to bio obvezan, nije se žalio na osuđujuću presudu pa je presuda već istekom roka za žalbu postala pravomoćna.

 

Obnova postupka za osmoricu suosuđenika

Presuda za sve osuđenike, osim prvoosuđenog Borislava Mikelića, stavljena je izvan snage 2009. godine. Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Sisku zatražilo je obnovu postupka u odnosu na osuđene Dušana Jovića, Milana Muidžu, Dušana Kačara, Iliju Niševića, Milana Milankovića, Iliju Bjelajca, Simu Karaicu i Stanka Divjakinju. Nakon što je zahtjev usvojen i postupak obnovljen, ŽDO u Sisku izmijenilo je pravnu kvalifikaciju kaznenog djela – u kazneno djelo oružane pobune, pa je primjenom Zakona o općem oprostu Županijski sud u Sisku obustavio kazneni postupak.

 

Rješenje o obnovi kaznenog postupka za Borislava Mikelića

Županijski sud u Sisku je rješenjem od 26. travnja 2011. prihvatio zahtjev osuđenog Borislava Mikelića i dopustio obnovu kaznenog postupka u odnosu na njega.

Zahtjev za obnovu kaznenog postupka osuđeni Mikelić podnio je u odsutnosti, sukladno odredbi čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP-a. U zahtjevu su iznesene nove činjenice i dokazi za koje je osuđenik smatrao da bi u obnovljenom postupku dovele do njegovog oslobađenja od kaznene odgovornosti ili blaže osude. ŽDO u Sisku je Mikelićev zahtjev smatralo neosnovanim. U postupku odlučivanja o zahtjevu za obnovu sud je saslušao tri svjedoka koji su osuđenog poznavali prije rata te su svojim iskazima potvrdili da je isti doživio prometnu nesreću, da je u inkriminirano vrijeme bio na liječenju i da ga u inkriminirano vrijeme nisu viđali u Petrinji, kao i da nemaju saznanja da je osuđeni sudjelovao u akcijama organiziranja i koordiniranja oružane pobune u Petrinji. Sud je izvršio uvid u materijalne dokaze predložene po osuđeniku te je slijedom izvida utvrdio da okolnosti navedene u zahtjevu za obnovom nisu razmatrane tijekom pravomoćno okončanog postupka, a da su podobne da dovedu do oslobađenja osuđenika za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZRH ili njegove osude po blažem zakonu. Zbog toga je obnova postupka dopuštena.

 

 

ZLOČIN U MORINJU

 

Na Višem sudu u Podgorici 15. svibnja 2010. objavljena je prvostupanjska presuda kojom su okrivljenici, bivši pripadnici JNA, proglašeni krivima zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, počinjenih protiv ratnih zarobljenika i civila sa dubrovačkog područja u logoru Morinj u blizini Kotora 1991. i 1992. godine.

Dana 06. prosinca 2010. Apelacioni sud je ukinuo prvostupanjsku presudu. Predmet je vraćen Višem sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjska presuda donesena je 25. siječnja 2012.

U srpnju 2012. godine Apelacioni sud ponovno je ukinuo prvostupanjsku presudu, a potvrdio je dio presude kojom su Govedarica i Tarle oslobođeni optužbe, pa je presuda u tom (oslobađajućem) dijelu postala pravomoćna.

Nakon trećeg (drugog ponovljenog) suđenja Viši sud u Podgorici je 31. srpnja 2013. objavio presudu kojom je Menzalin osuđen na četiri, Lučić i Gligić na po tri, a Gojnić na dvije godine zatvora.

Krajem travnja 2014. godine objavljeno je da je Apelacioni sud odbio žalbe tužiteljstva i obrane okrivljenih te potvrdio osuđujuću presudu Višeg suda u Podgorici od 31. srpnja 2013. godine.

 

OPTUŽNICA

Prema optužnici, pripadnici aktivnog i rezervnog sastava bivše JNA Mlađen Govedarica, Ivo Gojnić, Zlatko Tarle, Špiro Lučić, Boro Gligić i Ivo Menzalin su tijekom rata u logoru Morinj naređivali i vršili mučenje, nečovječno postupali i nanosili velike patnje ratnim zarobljenicima i civilima dovođenim s dubrovačkog područja početkom 1991. i 1992. godine.

Optužnicu Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore br. 7/08 od 15. kolovoza 2008. godine pogledajte ovdje.

 

OPĆI PODACI

Viši sud u Podgorici

Broj predmeta: K 214/08

Optužnica: Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore br. 7/08 od 15. kolovoza 2008.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. KZ SRJ i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144. KZ SRJ

Optuženici: Mlađen Govedarica, Ivo Gojnić, Zlatko Tarle, Špiro Lučić, Boro Gligić – do objave prvostupanjske presude nalazili su se u pritvoru, i Ivo Menzalin – po pretpostavkama podgoričkih medija skriva se u Beogradu

Žrtve – zlostavljani ratni zarobljenici i civili (169 osoba): Josip Herget, Damir Kos, Silvio Smoljan, Anto Pavlović, Jadran Barada, Ivo Šlangerberg, Josip Kopić, Zaim Užičanin, Tomislav Kuntić, Slavko Rajić, Nikša Matijaš, Ivo Žikić, Marko Margaretić, Đuro Margaretić, Božidar Trklja, Niko Uhodić, Marko Knežić, Lovro Šutalo, Mario Curić, Zdenko Bulić, Ivo Veramenta, Zlatko Bagoje, Mario Lučić, Ivan Zdravulić, Nestor Nestorov, Pero Arkulin, Pavo Verametna, Božo Jović, Srećko Batinć, Đuro Čučuk, Vlaho Veramenta, Ivo Kristić, Andro Ćupić (od oca Mate), Ivo Vidojević, Pero Baule, Andro Ćupić (od oca Mije), Željko Bronzan, Ivo Radovac, Ivo Mrkonjić, Mato Milković, Vilson Kužnin, Rikardo Kužnin, Nikša Ucović, Ivo Dimnić, Niko Brailo, Mato Vučica, Jurica Vištica, Đuro Bagović, Jozo Puljić, Boško Bošković, Božo Ćupić, Niko Vezelinić-Novaković, Srećko Bajo, Ivo Svetac, Ivo Lasić, Jure Markić, Antun Katić, Miljenko Ljubičić, Đuro Vitković, Đuro Matusić, Antun Brailo, Vlaho Bistrić, Metodije Prkačin, Đuro Vitković, Pero Brailo, Bruno Bokšić, Ante Mostina, Mato Strujić, Davor Grbić, Niko Štaka, Željko Svalina, Ilija Lonza, Vladimir Bakić, Milo Dupčić, Jure Radoš, Antun Moretić, Vido Oberan, Niko Alaga, Dario Brajević, Luka Piplica, Miljenko Šikić, Miho Fjorović, Ivo Marinović, Matija Novaković, Andrijan Piplica, Pero Radelj, Pavo Prlenda, Baldo Čagalj, Andro Radonjić, Antun Baule, Niko Kesovija, Nikola Šuljak, Pero Matijić, Đuro Burđelez, Kristo Lazarević, Radoslav Miličević, Miho Selak, Tomislav Kuntić, Željko Bajo, Robert Hausvička, Dominik Begić, Luka Urlović, Ivo Kordić, Filip Zadre, Ivo Bobić, Andrija Čagalj, Ivica Mezei, Anđelko Matić, Niko Šuljak, Igor Guljelović, Nikša Moretić, Ivo Arbanasin, Ivo Kukuljan, Božo Grizlo, Mijo Matijašević, Mijo Jaganjac, Ivan Letica, Mato Brajević, Grgo Miličević, Antun Cvjetković, Ivo Čeović, Slavko Natrlin, Anto Ćuk, Ivan Ćuk, Ivo Prokurica, Antun Laptalo, Andrija Mikić, Bruno Duplica, Željko Iličić, Antun Banović, Ivo Kralj, Antun Kralj, Niko Opušić, Petar Prendel, Miho Džano, Božo Pendo, Ivo Barišić, Niko Braičević, Jadran Barada, Damir Smoljen, Željko Pehar, Nedžad Hodžić, Selim Puntul, Marko Lučić, Pero Škoro, Ilija Radoš, Joško Puljić, Ivo Obad, Mato Butigan, Nikola Đurasović, Goran Čolak, Nikša Martić, Safet Idrizaj, Pero Matijić, Ivo Kordić, Petar Perutin, Josip Peteranec, Matko Krstičević, Vedran Vodopić, sada pokojni Miho Kralj, Vlaho Brailo, Miho Brailo, Božo Ban, Antun Čagalj, Nikola Zlovečar, Jako Obrad, Nikola Lučić, Pero Đurišić i Krešimir Bošković

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

U ovome predmetu pratili smo samo jedno ročište glavne rasprave, održano 24. rujna 2009. godine.

MORINJ_izvjestaj_sa_sudjenja

 

PRESUDA

Dana 15. svibnja 2010. okrivljenici su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora:

– Ivo Menzalin, kojemu se sudilo u odsutnosti, na 4 godine,

– Špiro Lučić na 3 godine i 6 mjeseci,

– Boro Gligić na 3 godine,

– Ivo Gojnić na 2 godine i 6 mjeseci,

– Mlađen Govedarica na 2 godine i

– Zlatko Tarle na 1 godinu i 6 mjeseci.

Svi su pušteni na slobodu do pravomoćnosti presude.

Dana 06. prosinca 2010. Apelacioni sud je ukinuo prvostupanjsku presudu. Predmet je vraćen Višem sudu na ponovno suđenje.

Nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka donesena je presuda kojom su Mlađen Govedarica i Zlatko Tarle oslobođeni optužbe, dok je Boro Gligić osuđen na 3 godine zatvora, Ivo Gojnić na dvije, Špiro Lučić na 3 i Ivo Menzalin na 4 godine zatvora.

U srpnju 2012. godine Apelacioni sud ponovno je ukinuo prvostupanjsku presudu u njenom osuđujućem dijelu, a potvrdio je dio presude kojom su Govedarica i Tarle oslobođeni optužbe, pa je presuda u tom (oslobađajućem) dijelu postala pravomoćna.

Nakon trećeg (drugog ponovljenog) suđenja Viši sud u Podgorici je 31. srpnja 2013. objavio presudu kojom je Menzalin osuđen na četiri, Lučić i Gligić na po tri, a Gojnić na dvije godine zatvora.

Priopćenje Akcije za ljudska prava nakon treće prvostupanjske presude pogledajte ovdje.

Krajem travnja 2014. godine objavljeno je da je Apelacioni sud odbio žalbe tužiteljstva i obrane okrivljenih te potvrdio osuđujuću presudu Višeg suda u Podgorici od 31. srpnja 2013. godine.

Palež sela Pušina i Slatinskog Drenovca

 

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 22. ožujka 2010. godine započela je glavna rasprava u postupku protiv Ivana Husnjaka i Gorana Sokola, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u vezi sa čl. 28. st. 2. OKZ RH.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 24. svibnja 2011. objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su okrivljenici oslobođeni optužbe.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 31. listopada 2013. godine. VSRH odbio je žalbu državnog odvjetništva i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima se stavlja na teret da su 01. veljače 1992., kao časnici HV-a, Husnjak kao zapovjednik II. bataljuna 132. brigade HV-a “R”, a Sokol kao zamjenik zapovjednika, nakon što su snage HV-a 18. prosinca 1991. oslobodile šire područje Orahovice i podpapučkih sela, a okr. Husnjak 31. siječnja izdao zapovjed za čišćenje terena u zauzetim selima Pušina i Slatinski Drenovac, u kojima su kontrolu preuzele postrojbe specijalne policije iz Osijeka i PP Orahovica, a tijekom koje operacije čišćenja je nekoliko nepoznatih pripadnika okrivljenicima podređenih postrojbi počelo sa paljenjem nepuštenih kuća stanovnika srpske nacionalnosti, zbog čega su došli u sukob sa pripadnicima specijalne policije i policije, koji su ih nastojali spriječiti, ali u tome nisu uspjeli, a I. i II. okrivljeni, iako su znali da se događaju protupravne radnje, nisu poduzeli ništa da se protupravna postupanja suzbiju i kazne te na taj način pristali da pripadnici njima podređenih postrojbi nastave sa takvim radnjama i na posljedice takvih radnji, nakon čega je podmetanjem vatre u selu Pušine namjerno uništeno 17 kuća, a pucanjem iz vatrenog oružja oštećen toranj pravoslavne crkve, dok je u Slatinskom Drenovcu zapaljeno 19 kuća, kao i lovački dom između Pušina i Slatinskog Drenovca, dakle, iako su bili dužni, propustili spriječiti protuzakonito i samovoljno uništenje imovine stanovništva u velikim razmjerima, što nije bilo opravdano vojnim potrebama, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Vijeće za ratne zločine: Sutkinja Sandra Hančić, predsjednica Vijeća za ratne zločine, sudac Mladen Piškorec, član Vijeća za ratne zločine, sutkinja Ivanka Šarko, članica Vijeća za ratne zločine

Broj spisa: K- 9/09

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH u vezi s čl. 28. st. 2. OKZRH

Tužitelj: Branka Merzić, Županijska državna odvjetnica u Bjelovaru

Okrivljenici: Ivan Husnjak i Goran Sokol, časnici Hrvatske vojske, brane se sa slobode

Branitelji okrivljenih: odvjetnik Marko Dumančić, za prvookrivljenoga, odvjetnik Zdravko Dumančić, za drugookrivljenoga

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

PUSINE I SLATINSKI DRENOVAC izvjestaji s glavne rasprave

 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru 24. svibnja 2011. objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su okrivljenici oslobođeni optužbe.

Presudu možete pogledati ovdje.

Sjednica Žalbenog vijeća VSRH održana je 31. listopada 2013. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je odbio žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

 

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Dana 24. svibnja 2011. godine Županijski sud u Bjelovaru donio je nepravomoćnu presudu br. K-9/09, kojom je oslobodio od optužbe Ivana Husnjaka i Gorana Sokola da bi počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kako im se to optužnicom ŽDO iz Bjelovara stavljalo na teret.

Ovaj postupak zanimljiv je jer su časnici HV-a optuženi po zapovjednoj odgovornosti[1] za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, u kojemu nema žrtava, no u kojemu je uništena privatna imovina u velikim razmjerima što nije opravdano vojnim potrebama. Na zapovjednu odgovornost primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela – Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (OKZ RH).

Optužnica ŽDO iz Bjelovara br. K-DO-6/06 od 23. rujna 2008. godine ne sadrži potpune podatke o oštećenicima. U izreci citirane optuženice navode se brojevi kuća koje su zapaljene u Pušinama i Slatinskom Drenovcu, ali se ne navode imena vlasnika tih kuća. Stoga je ta optužnica neprecizna. Na posljednjem ročištu za glavnu raspravu citirana optužnica precizirana je na način da su u optužnicu uvedena imena dvoje oštećenika koji su se ŽDO-u iz Bjelovara javili nakon što su iz medija saznali da je u tijeku ovaj kazneni postupak. Osim činjenice da u optužnici nisu navedeni vlasnici i pune adrese zapaljene/oštećene imovine, već su samo nabrojani kućni brojevi, na 3. str. navedene optužnice ŽDO navodi 43 objekta, dok prethodno navodi 17 objekata u selu Pušine i 19 u selu Slatinski Drenovac te zvonik pravoslavne crkve i lovački dom, što daje zbroj od 38 objekata.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru u presudi je utvrdilo da je paljenje kuća u Pušinama i Slatinskom Drenovcu izvršeno dana 1. veljače 1992. nakon završetka akcije čišćenja terena. Akciju čišćenja terena (u okolini navedenih sela) proveli su pripadnici A satnije i izvidnički vod II satnije 132. brigde HV “R”, u vremenu od 08,00 do 13,00 sati.

Vijeće je utvrdilo da je palež nastupila u trenutku kada se A satnija II bataljuna 132. brigade HV “R” vraćala u planinarski dom na Jankovac, u poslijepodnevnim satima, te da optuženici u kritično vrijeme paleži sela nisu bili prisutni u tim selima sa sebi podređenim vojnicima.

Vijeće je utvrdilo da u vrijeme oružanog sukoba izvršena palež imovine predstavlja uništavanje imovine velikih razmjera što nije bilo opravdano vojnom potrebom, pa stoga topredstavlja počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Kada počinitelji postupaju na rečeni način postupaju suprotno odredbi čl. 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba. Vijeće u citiranoj presudi smatra da je ratni zločin počinjen propuštanjem (nečinjenjem) “izričito reguliran međunarodnim kaznenim pravom i to Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, sa pripadajućim dopunskim protokolima iz 1977. godine”[2], stoga obrazlažući oslobađajuću presudu analizira odredbu čl. 86 Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije u odnosu na postupanje oba optuženika.

Vijeće je utvrdilo da su pripadnici A satnije II bojne 132. brigade HV “R” bili u određenoj vrsti ovisnosti prema opt. Ivanu Husnjaku kao zapovjedniku II bojne i opt. Goranu Sokolu kao zamjeniku zapovjednika te satnije. Tvrdnju optužbe da su optuženici znali da se na terenu događaju protupravne radnje, ali da nisu poduzeli ništa da se takva protupravna postupanja suzbiju i kazne, Vijeće smatra “nejasnom i neodređenom formulacijom zapovjedne odgovornosti”[3].

Obrazlažući oslobađajuću presudu Vijeće navodi da niti jedan od izvedenih dokaza ne ukazuje na zaključak da bi optuženici znali da će pripadnici njihove postrojbe počiniti zločin, odnosno da se pripremaju počiniti zločin. Također smatra da nije dokazano da bi o tome imali saznanja u vrijeme kada je zločin počinjen, odnosno u poslijepodnevnim satima, već su saznanja o izvršenom paležu i mogućim počiniteljima imali sljedećeg dana.

Vijeće je analiziralo i situaciju kada zapovjednik nema saznanja da se njegovi podređeni spremaju počiniti zločin, ali je to trebao znati i poduzeti potrebne i razumne mjere za sprečavanje zločina, jer je iz iskaza svjedoka pa i samih optuženika, a s obzirom na izvješće Zlatka Mesića od 31. prosinca 1991., razvidno da su se pripadnici izviđačke čete bataljuna već kompromitirali prekomjernim uživanjem alkohola, remećenjem javnog reda i izvršenjem pojedinih kaznenih djela.

Svoju odluku u odnosu na opt. Ivana Husnjaka Vijeće je temeljilo na činjenici da je optuženik sačinio tri zapovijedi (15.12.1991., 18.12.1991. i 31.1.1992. godine), u kojima je zabranio uništavanje stambenih objekata, a u zapovijedi koja se odnosi na konkretni događaj “1. optuženik je naložio da prije akcije zapovjednici postrojbi upoznaju sve vojake o značenju zadatka, kao i potrebi reda i discipline”[4]. Vijeće u analizi izvedenih personalnih dokaza navodi iskaze svjedoka koji govore o zapovijedima iz listopada 1991. godine koja su sadržavala uputstva o postupanjima prema zarobljenicima, materijalno tehničkim sredstvima i civilima u skladu sa svim konvencijama koje su bile na snazi. Osim toga, navedeno je da su protupravnosti koje su izvršene prije kritičnog događaja istraživane i da su neki od pripadnika 132. brigade HV-a procesuirani. Vijeće je našlo nespornim da je opt. Ivan Husnjak po saznanju za palež sela tražio od podređenih zapovjednika podnošenje izvješća o tom događaju. Iz analize provedenih dokaza, sud zaključuje da su optuženici poduzeli razumne mjere za sprečavanje zločina, iako se u konkretnom slučaju isti dogodio.

Vijeće je utvrdilo da na strani optuženika ne postoji krivnja zapovjednika, “čak ni najblaži oblik nehaja u odnosu na zločin i ne postoji uzročna povezanost između postupaka 1. optuženika kao zapovjednika i 2. optuženika kao njegovog zamjenika sa zločinom[5].

Nadalje, vijeće je utvrdilo da izostanak utvrđivanja tko su poimence počinitelji kaznenog djela može predstavljati “samo zasebno kazneno djelo neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela ili eventualno kazneno djelo pomaganja počinitelju nakon kaznenog djela, za što je, prema općim odredbama, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona”[6].

Na oslobađajuću presudu ŽDO iz Bjelovara uložilo je žalbu, stoga će biti interesantno vidjeli hoće li Vrhovni sud RH prihvatiti razloge za oslobađajuću presudu u odnosu na oba optuženika. Naime, u citiranoj presudi Vijeće nije posebno cijenilo opseg zapovjednih ovlasti u odnosu na oba optuženika, posebno u odnosu na opt. Gorana Sokola kao zamjenika zapovjednika II satnije 132. brigade HV “R”. U pravomoćno završenom kaznenom postupku protiv opt. Rahima Ademija i opt. Mirka Norca[7] Vrhovni sud RH prihvatio je mišljenje prvostupanjskog suda da izostanak zapovjedne ovlasti i moći predstavlja izostanak kazneno pravne odgovornosti optuženika, što je bio slučaj u odnosu na opt. Gorana Sokola, a što Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru nije utvrđivalo. Ako slijedimo logiku pravomoćno presuđenog predmeta za zločin u Medačkom džepu, onda zamjenik zapovjednika (po pravilima bivše JNA, ali i HV-a) ima drugi opis zadataka, ovlasti i obveza i uz zapovjednika ne ulazi u konkretnom slučaju u zonu kaznene odgovornosti. U odnosu na oslobađajuću presudu za opt. Ivana Husnjaka, ostaje pitanje nije li Vijeće za ratne zločine preuranjeno zaključilo da je optuženik postupao sukladno odredbi 86. Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije, s obzirom na iskaz svjedoka Mirka Koića (zapovjednika A satnije II bataljuna 132. brigade HV “R”) dan u istrazi. Svjedok je tada rekao da je 3. veljače 1992. godine napisao pismeno izvješće iza koga i danas stoji, da je u tom izvješću naveo imena pripadnika svoje satnije koji su izvršili paljenja kuća u Pušinama, ali da opt. Ivan Husnjak, a niti bilo tko drugi od njegovih pretpostavljenih, nije pokrenuo nikakav postupak protiv tih osoba. Ova sudska presuda ponovno otvara pitanje dosega i primjenjivosti zapovjedne odgovornosti u nacionalnom pravu.


[1] Čl. 120 st. 1. u svezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH. [2] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 16, odlomak 2. [3] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 16, odlomak 4. [4] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 18, odlomak 2. [5] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 19, odlomak 5. [6] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, br. K-9/09 od 24. svibnja 2011. godine, str. 19, odlomak 5. [7] Presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, br. II K-rz 1/06 od 30. svibnja 2008. godine.