Pravomoćno presuđena

ZLOČIN U KP DOMU FOČA

 

Na Sudu BiH je 28. veljače 2008. godine objavljena prvostupanjska presuda u predmetu X-KRO-06/275 protiv optuženih Mitra Raševića i Save Todovića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stav 1. točka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a u vezi sa člankom 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) istog zakona, zločina počinjenoga u kazneno – popravnom domu u Foči u razdoblju od travnja 1992. do listopada 1994. godine. Prvooptuženom Raševiću je izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 godina i 6 mjeseci, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci.
Dana 06. studenog 2008. održana je sjednica pred Apelacionim vijećem. Prvostupanjska presuda je preinačena. Opt. Rašević pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci.

Predmet je Sudu BiH prepušten od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnica tereti Mitra Raševića i Savu Todovića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz čl. 172. st. 1. točka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u vezi sa sljedećim točkama:

  • lišenje druge osobe života (ubojstvo)
  • deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva
  • zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava
  • mučenje
  • prisilni nestanak osoba
  • druga nečovječna djela

a sve u vezi sa čl. 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) istog zakona.

Sažetak optužbe:
Prema navodima optužnice, Mitar Rašević i Savo Todović su od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine sudjelovali u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, kao i paravojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na širem području općine Foča. Optuženi Mitar Rašević i Savo Todović su, zajedno sa upravnikom KP doma “Foča”, stražarima i drugim licima, sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio zatočenje Muslimana i drugih nesrpskih civila iz Foče i okolnih područja u nehumanim uvjetima u KP domu “Foča”. U navedenom periodu u KP domu “Foča”, koji je imao sva obilježja logora, bez pravne osnove je nezakonito zatvoreno najmanje 700 zatvorenika nesrpske nacionalnosti.
Prema navodima optužnice, Mitar Rašević je, kao komandir straže KP doma “Foča”, bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara, te je imao efektivnu kontrolu nad njima.
Savo Todović, u svojstvu zamjenika upravnika KP doma “Foča”, imao je ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komandantu logora.
Optuženici su kao nadređene i odgovorne osobe propustili poduzeti nužne i razumne mjere u sprječavanju činjenja zločina i kažnjavanju počinitelja istih.
Prema navodima optužnice, u gore navedenom razdoblju, stražari pod komandom Mitra Raševića su birali zatvorenike na osnovi popisa koje je sastavljao Savo Todović. Ovi zatvorenici su zatim odvođeni u prostorije za ispitivanje u kojima su bili premlaćivani, mučeni, a neki i ubijeni.
U razdoblju od lipnja do kolovoza 1992. godine stražari pod komandom Mitra Raševića, te pripadnici vojske i policije, su uz znanje i dopuštenje Raševića i Todovića ulazili u KP dom te fizički i psihički mučili zarobljenike. Ova mučenja su, prema optužnici, rezultirala smrću 26 osoba.
Optužnica navodi da su, u razdoblju od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine, Rašević i Todović doprinosili stvaranju i održavanju atmosfere straha i loših životnih uvjeta u logoru. Prijetili su zarobljenicima nanošenjem teških fizičkih ozljeda u slučaju bijega.
Također, prema navodima optužnice, Rašević i Todović su sudjelovali u stvaranju sistema prisilnog rada u domu, između ostalog, sastavljajući popise zatvorenika koji će raditi na određenim lokacijama.

 

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRO-06/275

Optužnica broj: KT-RZ-162/06

Optužnica potvrđena: 29. prosinca 2006. godine

Tužilaštvo: Vesna Ilić

Branitelj Mitra Raševića: Slaviša Prodanović

Branitelji Save Todovića: Mladen Šarenac i Jovan Debelica

Sudsko vijeće:
sudac Hilmo Vučinić, Predsjednik Vijeća
Fisher Sheerin Avis, međunarodni sudac, član Vijeća
Paul Melchior, međunarodni sudac, čan Vijeća

Do izricanja presude okrivljenici su bili u pritvoru (nešto više od tri godine).

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Optuženici nisu pristupili ročištu za izjašnjavanje o krivnji, održanom 15. siječnja 2007. godine, te je Sud u skladu sa zakonom konstatirao da optuženici poriču krivnju.

Branitelji okrivljenog Save Todovića su stavili prigovore na optužnicu zbog formalnih grešaka, navodne nenadležnosti Suda te primjene materijalnog prava. Također, prigovarali su da optužnica nije samo prilagođena domaćem zakonodavstvu, nego i da su uvedeni i novi dokazi. Sutkinja za prethodno saslušanje je bila mišljenja da su dati prigovori ili preuranjeni ili da proceduralno ne mogu biti dio prigovora na prethodnom saslušanju.

Glavna rasprava je započela 6. travnja 2007. godine.

Tijekom procesa je saslušano je 36 svjedoka Tužilaštva i 6 svjedoka odbrane. Uglavnom se radilo o indirektnim (posrednim) svjedocima koji su bili zatočeni u KPD “Foča”, ali nisu bili direktni predmet inkriminacija.

Glavna rasprava je većinom bila otvorena za javnost, ali su gotovo svi svjedoci tražili mjere zaštite. Samo su dva sudska vještaka i dva svjedoka obrane svoje iskaze dali bez mjera zaštite. 9 svjedoka je imalo zaštićeni identitet. Tek nekoliko raspravnih ročišta – na kojima se raspravljalo o zaštitnim mjerama za svjedoke kao i svjedočenje samog Save Todovića kao prvog svjedoka svoje odbrane, bilo je zatvoreno za javnost. U jednom slučaju, 9. listopada, svjedok je zatražio da se tijekom njegovog svjedočenja javnost isključi, iako je postojao nalog da ta osoba iskazuje uz upotrebu pseudonima. Nakon što je Sudsko vijeće primijetilo da je zabrinutost svjedoka bezrazložna, te da je imaju gotovo svi svjedoci, zahtjev svjedoka je odbijen.

Kako u prethodnom postupku tako i tijekom same glavne rasprave, Sudsko vijeće je vršilo periodičnu kontrolu pritvora te je zaključilo da je mjera pritvora opravdana zbog opasnosti od bijega, s obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije i mogućnosti utjecaja na svjedoke, kao i ugrožavanja građana.

Suđenje je pratio regionalni tim za praćenje suđenja za ratne zločine, izvještava Eldar Jahić, Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo. Izvještaje s rasprava objavljujemo na jeziku izvjestitelja.
ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Monitor nije uočio pitanja koja bi izazivala zabrinutost, a koja bi se mogla ocijeniti kao kršenje prava optuženih na pravično suđenje ili kao povrede krivično-procesnih načela ili povrede Europske konvencije o ljudskim pravima.

Sudsko vijeće je zaključilo da je mjera pritvora opravdana zbog opasnosti od bijega, s obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije. Međutim, u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora navodio se i pojam ‘ugrožavanje građana’. Taj pojam je širok i neprecizan te bi, uvažavajući ljudska prava svih strana u postupku pa tako i optuženog, bilo za očekivati da se ovaj razlog za produženje pritvora ukloni ili da se precizira u mjeri u kojoj će biti jasan, kako stranama u postupku tako i široj javnosti.

Većina od 36 svjedoka Tužiteljstva bili su indirektni svjedoci – koji su bili zatočeni u KPD “Foča”, a koji, uglavnom, nisu bili direktni predmet inkriminacija.

Ovaj predmet je umnogome sličan predmetu ‘Krnojelac’ koji se vodio pred MKSJ (završen II stupanjskom presudom kojom je opt. Krnojelac osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina), a koji je bio upravnik KPD ‘Foča’, gdje su optuženi počinili zločine za koje su osuđeni u ovom predmetu, i pod čijom su komandom bili. Kako je većina svjedoka Tužilaštva u ovom predmetu već svjedočila u predmetu protiv ‘Kronojelca’ i u drugim predmetima pred MKSJ, Tužilaštvo je trebalo imati potpuniji uvid u prethodne iskaze pojedinih svjedoka pred MKSJ-u.

Zastupnica optužbe, tužiteljica Vesna Ilić, je navela da je u pripremi slučaja naišla na poteškoće, zbog činjenice da transkripti usmenih iskaza svjedoka pred MKSJ nisu bili prevedeni na lokalne jezike, što je utjecalo na kvalitetniju pripremu slučaja kao i ekonomičnost samog procesa. Ovakva sitauacija, u kojoj tužiteljica nije pregledala transkripte usmenih iskaza svojih svjedoka pred MKSJ, rezultirala je nedovoljnom tužiteljičinom pripremljenošću za ispitivanje pojedinih svjedoka. Ispitivanja tih svjedoka rezultirala su nejasnim i površnim iskazima pa su se, s razlogom, mogli čuti prigovori obrane da se previše svjedoka ispituje na identične okolnosti. Nakon takvih prigovora Sudsko vijeće je zahtijevalo od tužiteljice da bude selektivnija u izboru svjedoka kako bi se osigurala efikasnost postupka, izbjeglo iznošenje nerelevantnih ili ponavljajućih iskaza kao i nepotrebna dodatna viktimizacija svjedoka/žrtava.

Od saslušanih svjedoka Tužilaštva mogli su se čuti brojni iskazi koji su išli u korist optuženika, a pogotovo Mitra Raševića. Od 36 svjedoka, izvedenih od strane Tužilaštva, nije se mogao čuti niti jedan inkriminirajući iskaz koji bi teretio Mitra Raševića za nehumana postupanja, ubojstva, progone, mučenja i deportacije zatočenih Muslimana. Većina svjedoka je koristila priliku da se zahvali Mitru Raševiću dugujući mu zahvalnost za korektno postupanje tijekom njihovog zatočenja u KPD ‘Foča’. Neki od svjedoka Tužilaštva su bili spremni svjedočiti u korist obrane Mitra Raševića navodeći ga kao najzaslužnijeg što su danas živi i u prilici da svjedoče.
Iskazi svjedoka u pogledu Save Todovića su bili podijeljeni i neki od njih veoma inkriminirajući.

 

PRESUDA

Sudsko vijeće Suda BiH donijelo je 28. veljače 2008. godine prvostupanjsku presudu kojom su prvooptuženik Mitar Rašević i drugooptuženik Savo Todović oglašeni krivim za zločin protiv čovječnosti, u vezi sa čl. 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) po svim točkama optužnice, osim po jednoj pod-točki optužnice. Proglašeni su krivima da su u razdoblju od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine sudjelovali u uspostavljanju i održavanju sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatvorenika počinjenog od strane stražara te civilne i vojne policije i vojnika u KP domu “Foča”, koji je imao sva obilježja logora. Optužnicom je obuhvaćeno razdoblje u kome je bez pravne osnove nezakonito zatvoreno najmanje 700 zatvorenika nesrpske nacionalnosti. Stražari pod komandom Mitra Raševića su birali zatvorenike na osnovi popisa koje je sastavljao Savo Todović, zatim su odvođeni u prostorije za ispitivanje u kojima su bili premlaćivani i mučeni, a ubijeno je 26 osoba. (Optuženi nisu oglašeni krivima da su “u aprilu i maju 1992 godine, vojni policajci uhapsili i priveli određeni broj civila iste tukli i ispitivali tjerajući ih pri tome da priznaju da su članovi SDA, usljed čega se jedan civil onesvijestio, drugom je polomljena vilica dok su trećem polomljena tri rebra”, točka 1.a. optužnice).

Prvooptuženi Mitar Rašević, komandir straže KP doma “Foča”, koji je bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara, te je nad njima imao efektivnu kontrolu,osuđen je na osam godina i šest mjeseci kazne zatvora. Drugooptuženi Savo Todović, koji je u svojstvu zamjenika upravnika KP doma “Foča”, imao ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komadantu logora, osuđen je na kaznu zatvora od dvanaest godina i šest mjeseci.

Sudsko vijeće je u odnosu na optuženog Raševića pronašlo olakšavajuće okolnosti koje su utjecale na ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma propisanog za navedeno krivično djelo.

Dana 06. studenog 2008. održana je sjednica pred Apelacionim vijećem. Prvostupanjska presuda je preinačena. Opt. Rašević pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci.

Presudu vijeća Apelacionog Odjela I za Ratne zločine suda Bosne i Hercegovine možete vidjeti ovdje.

 

MIŠLJENJE

Predmet ‘Rašević i drugi’ protiv Mitra Raševića i Save Todovića za ratne zločine počinjene u Kazneno popravnom domu “Foča” je Sudu BiH prepušten od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju po pravilu 11 bis.

Tijekom prvostupanjskog postupka koji je proveden pred Sudskim vijećem Suda Bosne i Hercegovine monitori Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva nisu uočili povrede krivično-procesnih načela ili povrede Europske konvencije o ljudskim pravima u odnosu na pravo na pravično suđenje.

Međutim, monitori Istraživačkog dokumentacionog centra upozoravaju da su, uz Milorada Krnojelca koji je kao upravnik KPD ‘Foča’ pred MKSJ osuđen na 15 godina zatvora, optuženi Rašević i Todović jedini koji su po istoj komandnoj odgovornosti odgovarali za zločine počinjene prema zatočenima tokom 1992-1994 godine. Kreatori atmosfere straha i zločina u Foči, kao i neposredni izvršitelji – stražari, civilni i vojni policajci, isljednici službi bezbjednosti, poznati po svojoj okrutnosti su, za sada, ostali van domašaja pravde.

Za prilagodbu optužnice u ovom predmetu Tužilaštvo je utrošilo 3 mjeseca, a glavna je rasprava počela 3 mjeseca nakon prihvaćanja iste. U odnosu na optužene kojima je određen pritvor (a tekao je još od 2003., odnosno 2005. godine u MKSJ-u) je ovakva efikasnost bila važna i nužna. Tužilaštvo nije smatralo potrebnim koristiti mogućnost dodatnih istražnih radnji koje su, prema članu 2 st.1 i 2 Zakonu o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH, dopuštene. Štoviše, iako je praksa Tužilaštva da u spojenim slučajevima prvooptuženi bude osoba koja ima veću komandnu odgovornost ili odgovara za teže inkriminacije, u ovom slučaju Tužilaštvo nije interveniralo u optužnicu na način da se Savo Todović koji je kao zamjenik komandanta KP doma “Foća” prvooptuži. Tako je prvooptuženi Mitar Rašević bio niži u lancu rukovođenja, imao manju komandnu odgovornost i ovlasti, te je naposlijetku dobio i manju kaznu od Save Todovića, koji je kao zamjenik upravnika u KPD ‘Foča’ bio druga osoba u lancu komandovanja te je odgovarao i za teže optužbe.

Nadalje, Tužilaštvo se u predmetu oslonilo na indirektne svjedoke (što je, s obzirom na utvrđivanje komandne odgovornosti i prihvatljivo), no niti jedan od svjedoka nije svjedočio da bi optuženi Rašević osobno činio nehumana postupanja, ubojstva, progone, mučenja i deportacije zatočenih Muslimana. Većina svjedoka je koristila priliku da se zahvali Mitru Raševiću za korektno postupanje tijekom njihovog zatočenja u KPD ‘Foča’. Sama zastupnica optužbe navela je poteškoće u pripremi predmeta što je utjecalo na kvalitetu ispitivanja svjedoka i ekonomičnost postupka (transkripti usmenih iskaza svjedoka pred MKSJ nisu bili prevedeni na lokalne jezike).

Iako je većina ročišta održana u prisustvu javnosti, monitori Istaživačko dokumentacionog centra ukazuju da je 90% svjedoka Tužilaštva (35 od 37 svjedoka) te 50% (3 od 6 svjedoka) obrane svoje iskaze dalo uz neke od mjera zaštite, a svjedočenje samog Save Todovića kao prvog svjedoka svoje odbrane, održano je na zatvorenim sjednicama. Pitanje je da li se pri prenošenju predmeta sa MKSJ-a, i imajući u vidu promjenu društvenih okolnosti u prilog suđenjima za ratne zločine, Tužilaštvo može i treba koristiti mogućnost da provjeri koju zaštitu i koju podršku svjedoci trebaju.

Monitori Istraživačko dokumentacionog centra drže da je korektno obrazloženje koje je Sudsko vijeće dalo za produženje mjere pritvora – bojazan od bjekstva, obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije i mogućnosti uticaja na svjedoke, što, po našem mišljenju nije i u odnosu na razlog naveden kao ” ugrožavanje građana”. Smatramo da je neophodno ovaj razlog za produženje pritvora ili konkretnije obrazložiti ili ukloniti.

Što se tiče prigovora obrane optuženih u odnosu na primjenu materijalnog prava – da se protiv optuženih ima primjeniti krivični zakon SFRJ, koji je važio u vrijeme počinjenja djela, a koji je također, u ovom slučaju i blaži za optužene, podsjećamo da je to pitanje, po principu presedana riješeno u ranijim slučajevima pred Sudom BiH, prije svega u ‘slučaju Maktouf’. Žalba branilaca optuženih se odnosila na to da se u ovom slučaju odustalo od osnovnog principa krivičnog prava nullum crimen, nulla poena sine lege, kada se kazna ne smije izreći za djelo koje, prije njegovog izvršenja, nije u zakonu bilo navedeno kao krivično djelo, kao što je bio slučaj sa krivičnim djelom ratnog zločina koji nije postojao u KZ SFRJ dok je kao krivično djelo uveden u KZ BiH. Međutim, međunarodni instrumenti za ljudska prava, kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravima (čl. 7, stav 2) i Međunarodna konvencija za građanska i politička prava (čl. 15) jasno navode da taj princip nije u suprotnosti sa suđenjem i kažnjavanjem ikoga za djelo koje je u vrijeme počinjenja karakterisano kao krivično djelo, u skladu sa opštim međunarodno priznatim zakonskim principima. Nesporno je da su tokom perioda koji je u pitanju, prema međunarodnom običajnom pravu i principima međunarodnog prava, zločini protiv čovječnosti karakterisani kao krivična djela. Stoga, bez obzira što takva djela nisu bila predviđena zakonima SFRJ u vrijeme njihovog počinjenja, njihovo procesuiranje je sasvim legalno.

ZLOČIN U SREBRENICI – KRAVICE

Suđenje protiv optuženog Miloša Stupara i dr. za kazneno djelo genocida, počinjeno u skladištu Zemljoradničke zadruge Kravica, Srebrenica u srpnju 1995. godine, kažnjivo po članku 171. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, pred Vijećem Krivičnog odjeljenja – Odjela I za ratne zločine Suda BiH u Sarajevu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Tužilaštvo BiH – Odjel za ratne zločine u Sarajevu podignulo je optužnicu br. KT-RZ-10/05, od 12.12.2005. godine, protiv optuženih Miloša Stupara, Milenka Trifunovića, Petra Mitrovića, Brana Džinića, Aleksandra Radovanovića, Slobodana Jakovljevića, Miladina Stevanovića, Velibora Maksimovića, Dragiše Živanovića, Branislava Medana i Milovana Matića.

U periodu između 10. i 19. srpnja 1995. godine načinjen je plan prinudnog preseljenja oko 25 tisuća Bošnjaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenica. Optužnica tereti okrivljene da su sudjelovali u ostvarenju plana tako što su 12. i 13. srpnja 1995. godine osiguravali i kontrolirali put Bratunac-Milići, uključujući dio puta kod skladišta Zemljoradničke zadruge Kravica. Na spomenutom putu vršili su izviđanja i napadali iz tenkova i drugog oružja Bošnjake, prisiljavajući muškarce da se predaju. Tisuće zarobljenih muškaraca držali su na i oko livade u Sandićima. Jedan broj njih predali su pripadnicima Vojske Republike Srpske (VRS-a), a ostale su kamionima prevezli na različite lokacije, uključujući i skladište Zemljoradničke zadruge Kravica. 13. srpnja 1995. godine oko 18:00 sati zarobljenici su ubijeni, u prisustvu optuženog Miloša Stupara, a optuženi Trifunović Milenko, Jakovljević Slobodan, Radovanović Aleksandar, Stevanović Miladin, Mitrović Petar, Medan Branislav, Maksimović Velibor i Živanović Dragiša pucali su iz automatskih pušaka, Džinić Brano na njih bacao bombe, a Matić Milovan municijom punio okvire pušaka.

Optuženi Miloš Stupar i Milenko Trifunović se osim za genocid terete i po osnovu zapovjedničke odgovornosti (član 180. KZ BiH), jer su prisustvovali masovnom ubojstvu zarobljenika, a nisu intervenirali sa ciljem da zaštite zarobljenike, niti su poduzeli mjere da se izvršitelje ubijanja kazni.

Optuženima se time stavlja na teret da su nad bošnjačkim stanovništvom, u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske počinili genocid, opisan i kažnjiv po članku 171. KZ BIH.

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRN/05/24

Optužnica broj: KT-RZ-10/05

Potvrđena: 19. prosinca 2005.

Krivično delo: genocid, član 171 KZ BiH

Optuženici: Miloš Stupar zv. Mišo, Milenko Trifunović zv. Čop, Petar Mitrović zv. Pera, Brano Džinić zv. Čupo, Aleksandar Radovanović zv. Aca, Slobodan Jakovljević zv. Boban, Miladin Stevanović, Velibor Maksimović zv. Velja, Dragiša Živanović zv. Kele, Branislav Medan zv. Bane i Milovan Matić

Tužitelj: Ibro Bulić

Međunarodni tužitelj: Kwai Hong Ip

Branitelji optuženih: Radivoje Lazarević, Ozrenka Jakšić, Rade Golić, Petko Pavlović, Vesna Tupajić, Todor Todorović, Željana Jokić, Dragan Gotovac, Boško Čegar, Slavko Ešerić, Vera Lazić, Danilo Mrkaljević, Stanko Petrović, Ratko Genga, Borislav Jamina, Zoran Kisin, Ratko Jovičić, Miloš Perić

Sudsko vijeće:
Hilmo Vučinić, predsjednik Vijeća
Međunarodni sudac, Paul Melchior
Međunarodni sudac, Fisher Shireen Avis

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Suđenje prate monitori iz regionalog tima, odvjetnice Fonda za humanitarno pravo iz Beograda te Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo. Izvještaje s rasprava prenosimo na jeziku monitorica.

SREBRENICA KRAVICE izvještaji s praćenja

PRESUDA

29. srpnja 2008. godine sedmorica optuženika proglašeni su krivima za genocid (na zatvorske kazne od 42 godine osuđeni su Milenko Trifunović, Brano Džinić i Aleksandar Radovanović, na 40-godišnje kazne osuđeni su Miloš Stupar, Slobodan Jakovljević i Branislav Medan, dok je 38 godina zatvora dobio Petar Mitrović), a preostala četvorica optuženika (Velibor Maksimović, Dragiša Živanović, Milovan Matić i Miladin Stevanović) oslobođeni su optužbe te im je ukinuta mjera pritvora.

Stupar Miloš i dr. prvostupanjska presuda od 29.7.2008.

Mitrović Petar prvostupanjska presuda od 29.7.2008.

Stevanović Miladin prvostupanjska presuda od 29.7.2008.

07. rujna 2009. preinačena je prvostupanjska presuda opt. Mitroviću. Umjesto prvostupanjskom presudom izrečenih 38, drugostupanjskom presudom izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 28 godina.

Petar Mitrović  drugostupanjska presuda od 7.9.2010.

09. rujna 2009. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine potvrdilo je oslobađajuću presudu u odnosu na opt. Matića, uvažena je žalba opt. Stupara te je prvostupanjska osuđujuća presuda u odnosu na njega ukinuta te je određen pretres (rasprava) pred vijećem Apelacionog odjeljenja, a djelomično su prihvaćene žalbe ostalih prvostupanjskom presudom osuđenih optuženika te su im kazne smanjene: opt. Trifunoviću na 33, opt. Radovanoviću i opt. Džiniću na 32, a opt. Jakovljeviću i opt. Medanu na 28 godina zatvora.

Stupar Miloš drugostupanjska presuda od 9.9.2009.

Dana 09. studenog 2009. odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda za opt. Miladina Stevanovića.

Miladin Stevanović drugostupanjska presuda od 9.11.2009.

Nakon provedenog pretresa (rasprave) pred vijećem Apelacionog odjeljenja opt. Stupar oslobođen je optužbe.

Stupar Miloš drugostupanjska presuda od 28.04.2010.

PRESS CLIPPING

Suđenja pred Sudom BiH u Sarajevu redovno prate novinari Balkanske istraživačke mreže (Balkan Investigative Reporting Regional Network – BIRN). Njihove dnevne izvještaji sa sudjenja, kao i istraživačke radove, može se naći na WEB stranicama:

Izjava Fonda za humanitarno pravo_genocid u Srebrenici

ZLOČIN U DONJOJ DREŽNICI

 

Dana 27.08.2007. godine je pred Sudom Bosne i Hercegovine započet glavni pretres u predmetu Zijada Kurtovića optuženog za ratne zločine nad civilima i zarobljenicima počinjene u mjestu Donja Drežnica, općina Mostar. Dana 30.04.2008. optuženik je proglašen krivim te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.
Dana 25. ožujka 2009. vijeće Apelacionog odjeljenja preinačilo je prvostupanjsku presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju, no optuženiku je ponovno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optužnica broj KT-RZ 115/06, potvrđena: 10. 05. 2007. godine, tereti optuženoga Zijada Kurtovića za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 173 st. 1. točka c), e) i f) Krivičnog zakona (KZ) BIH, za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 173 st. 1. točka a) i b) KZ BIH, te za povrede zakona ili običaja rata iz čl. 179. st. 1. i 2. točka d) KZ BIH.
Optužnica tereti optuženoga Zijada Kurtovića što je, u drugoj polovici 1993. godine, za vrijeme oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije Republike BiH, u mjestu Donja Drežnica, općina Mostar, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, kao pripadnik Armije R. BiH, u svojstvu komandira Vojne policije Samostalnog bataljona ,, Drežnica′′ 4. korpusa Armije R BiH učinio sljedeće:

1. Neutvrđenog datuma u mjesecu listopadu 1993. godine, dvadesetoricu zatočenih Hrvata u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih optuženik je patio tako: što im je naredio da drže ruke iznad glave i tako ostanu duže vrijeme, što im je prouzrokovalo užasan strah. Pred oltarom navedene crkve zatočenike ispitivao i udarao šakama, željeznim cijevima i drvenim letvama.

2. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je zatočene Hrvate, civile i ratne zarobljenike, u više navrata udarao pendrecima i raznim crkvenim predmetima tjerajući ih da pjevaju: ′′Od negdje do nekih vrata, neće biti Srba ni Hrvata′′, te ih na taj način držao u stalnom strahu.

3. Tokom mjeseca listopada 1993. godine je optuženik u više navrata naređivao pripadnicima Civilne zaštite Drežnica da zatočene Hrvate vode na borbene linije i stavljaju u živi štit, da kopaju rovove te nose hranu, municiju i mrtve.

4. Tokom mjeseca listopada 1993. godine u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih optuženik je, zajedno sa Delić Hasanom, zatočenu braću A i B prisiljavao na oralni seks. Naredio je zatočeniku ′′NN′′ da se skine te ga, zajedno sa Delićem, tukao pendrekom i gasio cigarete po njegovom tijelu, usljed čega je zatočenik izgubio svjest, a tijelo mu je od udaraca bilo potpuno crno.

5. Početkom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, u noćnim satima, optuženik je, zajedno s nepoznatim pripadnicima Armije Republike BiH, prisiljavao zatočene Hrvate da golim rukama hvataju ogoljenu žicu od struje koja je pod naponom, a pod noge im prosipali vodu radi bolje provodljivosti, usljed čega su trpjeli snažnu bol.

6. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je, zajedno sa Hasanom Delićem, Senadom Bobićem, Izetom Kurtovićem i drugim nepoznatim pripadnicima Armije Republike BiH, tjerao zatočenike da sviraju na orguljama a zatim ih tukao odvaljenim tipkama orgulja po glavi onom njihovom stranom iz koje je virio ekser.

7. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, optuženik je drvenim nogarom više puta udario u predio bubrega zatočenika koji nije prijavio da ima sat.

8. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, držao je jednog zatočenika dok ga je drugi, nepoznati pripadnik Armije Republike BiH, udarao čizmom u predjelu kičme, nakon čega ga je i sam optuženik udario više puta šakom u predio glave.

9. Početkom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, naredio je jednom zatočeniku da se na podu vrti kao krokodil i bio je nazočan dok su tog zatočenika četvorica nepoznatih vojnika Armije Republike BiH udarali nogama.

10. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, po naredbi i u nazočnosti Zijada Kurtovića, nepoznati vojnik Armije Rep. BiH nogom je u predio usta udario zatočenika ′′NN′′ i golim mu rukama izvadio više zuba. Nakon toga optuženik je zatočenika prebacio preko klupe i udario više puta u predio leđa.

11. Tokom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, zajedno sa Hasanom Delićem, Senadom Bobićem i Izetom Kurtovićem uništavao je vjerske predmete, palio crkvene klupe i šarao unutrašnjost crkve uvredljivim grafitima.

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRO/06/299

Sudsko vijeće: Predsjednica Sudskog vijeća, sudkinja Minka Kreho član Vijeća; sudac Dekkers Roland Antonius, Theodora Mathieu član Vijeća, sudkinja Lindshet Tore Ingrar

Tužilaštvo: Vesna Tančica

Branitelj: Fahrija Karkin

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Tužiteljica Vesna Tančica je tijekom glavnog pretresa dovela 17 svjedoka od čega su 2 svjedoka dali svoje iskaze pod mjerama zaštite i na sjednici zatvorenoj za javnost. Na 20 održanih ročišta Tužilaštvo je izvelo blizu 100 materijalnih dokaza.

Tužilaštvo je predložilo i saslušanje Ante Rozića, svjedoka čije bi saslušanje bilo značajno u utvrđivanju stupnja krivične odgovornosti optuženog Zijada Kurtovića. Saslušanje se trebalo obaviti putem viodeo linka, s obzirom da se svjedok nalazi u Zagrebu nepokretan, te da je usljed fizičkog i psihičkog maltretiranja 70%-tni invalid. Nakon što je Sudsko vijeće zatražilo dopunu medicinske dokumentacije i vještačenje invalidnosti na glavnom pretresu, tužilaštvo je odustalo od ovog svjedoka objašnjavajući takvu odluku činjenicom da je tužilaštvo ‘izgubilo’ svaki kontakt sa svojim svjedokom. Smatramo da je ovakav postupak tužilaštva neprimjeren, jer se radi o svjedoku čiji je iskaz bitan za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Osim što je tužilaštvo propustilo ispitati navedenog svjedoka, može se reći da je najveći značaj poklonjen iskazima zaštićenih svjedoka A i B koji su svoj iskaz o torturama i poniženjima kojima su bili izloženi dali na sjednici zatvorenoj za javnost.

Pored zaštićenih svjedoka A i B tužilaštvo je pažnju posvetilo i sljedećim svjedocima koji su svjedočili o svom iskustvu u Crkvi svih Svetih u Drežnici:
Svjedok Mirko Zelenika: “Zatočenike je najviše ispitivao i tukao Zijad Kurtović. Posebno su bili psovani i tučeni oni koji su rekli da su iz Jajca. Ispitivanje je trajalo oko sat, nakon čega Zijad Kurtović naređuje da ih vode na prisilan rad. Po naredbi Zijada Kurtovića zatočenicima su podijeljena odjela sa brojevima. Svjedok je dobio odjelo s brojem 7”.
Svjedok Marinko Ljojo: “Zijad Kurtović, zapovjednik Vojne policije, je jednom prilikom naredio da se zatočenima podjele Biblije i da ih oni jedu. Neke zarobljenike su pri tome tukli”.
Svjedok Matija Jakšić: “Zijad Kurtović je bio ‘Bog i batina’ u Drežnici, a jednom prilikom mi je stavio i pištolj u usta”
Svjedok Miroslav Soko: “Sve slike križnog puta polomljene na glavama zatočenika, kipovi polomljeni na zatočenicima. Svi zatočenici su bili primoravani da jedu papire iz svetih knjiga i krunice”.
Svjedok Kamilo Dumančić: “Tu su nas tukli svim i svačim što su našli u crkvi, jele su se svete knjige, jele su se krunice…slikama, križevima, pendrecima, knjigama iza oltara, sve što je bilo u crkvi”.

Među 11 zatočenika koji su svjedočili o zlostavljanjima u Crkvi Svih Svetih u Drežnici, Tužilaštvo je izvelo samo jednu osobu koja je optuženog Kurtovića poznavala od ranije. Sud je takvom iskazu poklonilo povjerenje jer je i pored toga Sud pronašao da suglasne izjave ostalih svjedoka, koji su optuženog Kurtovića viđali svakodnevno u crkvi, neupitno potvrđuju da se radilo upravo o optuženom.

Za regionalni tim za praćenje suđenja ovaj su postupak pratili promatrači Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva čije izvještaje sa rasprava, zapažanje i mišljenje prenosimo.

Kurtović izvještaji s praćenja

PRESUDA

Sud je optuženog Zijada Kurtovića proglasio krivim po svih 11 točaka optužnice, s tim što ga je oslobodio odgovornosti da je kao zapovijednik Voda vojne policije izvršio zločine, jer to nije dokazano.

Međutim, Sud smatra kako je dokazano da je Kurtović izvršio kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratniog zločina protiv ratnih zarobljenika te povrede zakona i običaja rata, za svako od tih djela mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

Ovdje preuzmi Kurtović prvostupanjska presuda.

Odbijen je prijedlog tužilaštva za određivanjem pritvora optuženiku do pravomoćnosti presude.

Dana 25. ožujka 2009. preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na pravnu kvalifikaciju, jer je žalbeno vijeće smatralo da je prvostupanjsko vijeće trebalo primjeniti Krivični zakon SFRJ, a ne Krivični zakon BiH, no optuženiku je ponovno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina.

Ovdje preuzmi Kurtović drugostupanjska presuda od 25.ožujka 2009.

 

MIŠLJENJE

Monitoring tim Istraživačko dokumentacionog centra smatra da je suđenje zadovoljilo načela objektivnog postupanja, ali da je izrečena kazna blaga u odnosu na težinu počinjenih zločina.

Uz minimalne odgode suđenje je okončano u manje od godinu dana. Sudsko vijeće je korektno i efikasno vodilo proces ne dozvoljavajući trošenje vremena na utvrđivanje ranije, u drugim postupcima, utvrđenih činjenica, kao ni na pozivanje svjedoka koji ne bi svjedočili na nove okolnosti.

Sudsko vijeće donijelo je presudu kojom je optuženi Zijad Kurtović oglašen krivim po svih 11 tačaka optužnice – za zločin protiv civilnog stanovništva, za zločin protiv ratnih zarobljenika kao i za povrede zakona i običaja rata. Za svako krivično djelo osuđen je na po 10 godina zatvora (ukupno 30 godina). Sud je, u okvirima zakona, izrekao minimalnu jedinstvenu kaznu zatvora od 11 godina obrazlažući je jedinstvom zaštićenog objekta (jer su zločini protiv civila i ratnih vojnih zarobljenika zapravo činjeni protiv jedne grupe osoba), jedinstvom mjesta radnje i olakšavajućim okolnostima poput one da je optuženi porodični čovjek.

Uvažavajući argument da su zločini protiv civila i vojnih zarobljenika zapravo činjeni protiv jedne grupe osoba, smatramo da je minimalna kazna neprimjerena s obzirom na težinu počinjenog djela, stepen krivične odgovornosti, ispoljene mržnje i monstruoznosti koju je optuženi izrazio u izvršenju zločina, te namjere i spremnost da zločine ponavlja.

Sudsko vijeće nije uvažilo zahtjeve tužiteljice za određivanjem mjere pritvora, kako tokom samog procesa, tako i nakon izricanja prvostepene presude od 11 godina zatvorske kazne te optuženi Zijad Kurtović boravi na slobodi gdje čeka i odluku Apelacionog vijeća. IDC smatara da se time relativiziraju patnje žrtvi i otežava proces pomirenja i suživota.

Također, smatramo da bi, nakon što proces završi pravomoćnom presudom, Tužilaštvo trebalo, ukoliko smatra da je tijekom procesa bilo lažnih svjedočenja, zahtijevati progon protiv onih koji su ih davali.

ZLOČIN U STAROJ GRADIŠKI (suđenje u Republici Srbiji)

 

Suđenje Milanu Španoviću za ratni zločin protiv civilnog stanovništva (hrvatskih civila u zatvoru u Staroj Gradiški) započelo je 17. rujna 2009. na Višem sudu u Beogradu.
Prvostupanjska presuda kojom je okrivljenik oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od pet godina izrečena je 25. lipnja 2010.

Drugostupanjskom presudom od 24.01.2011. godine potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom se tereti Španovića da je, kao pripadnik TO SAO Krajine, od početka listopada 1991. do kraja siječnja 1992. godine, u prostorijama zatvora u Staroj Gradiški, okrutno postupao prema hrvatskim civilima, mučio ih i tjelesno povrjeđivao, nanoseći im velike patnje, fizičku i psihičku bol, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije (KZ SRJ).

Optužnicu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije pogledajte ovdje (PDF, 28,5 KB).

 

OPĆI PODACI

OKRUŽNI SUD U BEOGRADU

Odjeljenje: Vijeće za ratne zločine

Sudsko vijeće: sutkinja Vinka Beraha Nikičević, predsjednica Vijeća; sutkinja Snežana Nikolić Garotić, članica Vijeća; sudac Vesko Krstajić, član Vijeća

Optužnica: Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije od 03. lipnja 2009.

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije (KZ SRJ)

Okrivljenik: Milan Španović

Žrtve – fizički zlostavljani: Đuro Bogunović, Luka Filipović i Josip Kvočić

 

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

Glavna rasprava započela je 17. rujna 2009. godine čitanjem optužnice i iznošenjem obrane okrivljenog Španovića.
Nastavljena je 02. prosinca, kada su posredstvom video-konferencijske veze sa Županijskom sudom u Zagrebu svjedočila dvojica svjedoka.

STARA GRADISKA – izvjestaji s pracenja

 

PRESUDA

Dana 25. lipnja 2010. okrivljenik je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Drugostupanjskom presudom od 24.01.2011. godine potvrđena je prvostupanjska presuda.

ZLOČIN NA OVČARI (okr. DAMIR SIRETA)

 

Vijeće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu je 23. lipnja 2009. godine osudilo Damira Siretu na maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina za ratni zločin nad 200 (identificiranih 193) hrvatskih ratnih zarobljenika na poljoprivrednom dobru “Ovčara” kod Vukovara, 1991. godine.

Dana 20. rujna 2010. objavljeno je da je Vijeće za ratne zločine Prizivnog suda u Beogradu kaznu smanjilo sa 20 na 15 godina.

OPTUŽNICA

Optužnica Tužilaštva za ratne zločine od 17. listopada 2008. godine tereti Damira Siretu, da je kao pripadnik Teritorijalne odbrane Vukovara bio u streljačkom vodu koji je izvršio egzekuciju ratnih zarobljenika na jami “Grabovo”, na Ovčari kod Vukovara.

Optužnicu pogledajte ovdje (pdf, 101 KB).

 

OPĆI PODACI

Okružni sud u Beogradu

Odjeljenje: Vijeće za ratne zločine

Vijeće: sudac Vesko Krstajić, predsjednik Vijeća; sutkinje Vinka Beraha Nikičević i Snežana Nikolić Garotić, članice Vijeća

Optužnica: Tužilaštva za ratne zločine od 17. listopada 2008. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144. KZ SRJ, u vezi čl. 22. KZ SRJ

Optuženik: Damir Sireta

Žrtve: ubijenih 200 hrvatskih ratnih zarobljenika

 

TIJEK POSTUPKA

Damir Sireta izručen je srbijanskom pravosuđu iz Norveške 8. svibnja 2008. godine. U Norveškoj je lišen slobode u prosincu 2006. godine.
Suđenje je počelo 23. prosinca 2008. godine, održano je pet ročišta, tijekom kojih je saslušano sedam svjedoka. Okončano je 18. lipnja završnim riječima.

Protiv Sirete se, iz razloga ekonomičnosti suđenja, vodio razdvojen postupak u odnosu na 18 osoba kojima je, za isti događaj, po drugi put izrečena prvostupanjska presuda 12. ožujka 2009. godine. Trinaest osoba je tada osuđeno na ukupno 193 godine zatvora, dok ih je pet oslobođeno. Za ratni zločin na Ovčari Milan Bulić, pripadnik TO Vukovara, je u razdvojenom postupku, 1. ožujka 2007. godine pravomoćno osuđen na dvije godine zatvorske kazne zbog okrutnog postupanja prema ratnim zarobljenicima.

Za zločin počinjen u Vukovaru 1991. godine, Sireta je u Republici Hrvatskoj osuđen u odsutnosti na 12 godina zatvora.

PRESUDA

Prvostupanjskom presudom optuženi Damir Sireta nepravomoćno je proglašen krivim i osuđen na (maksimalnu) kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Dana 20. rujna 2010. objavljeno je da je Vijeće za ratne zločine Prizivnog suda u Beogradu kaznu smanjilo sa 20 na 15 godina.

ZLOČIN NA OVČARI (okr. MILAN BULIĆ)

 

Vrhovni sud Srbije preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu te je Milana Bulića zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika počinjenog zlostavljanjem ratnih zarobljenika na Ovčari 20. i 21. studenog 1991. godine osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

OPTUŽNICA 

Istom optužnicom Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije optuženo je više osoba zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika počinjenog na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara 20. i 21. studenog 1991. godine.

OPĆI PODACI

Okružni sud u Beogradu

Odjeljenje: Vijeće za ratne zločine

Vijeće: sudac Vesko Krstajić, predsjednik Vijeća; sutkinje Gordana Božilović-Petrović i Vinka Beraha-Nikičević, članice Vijeća

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144. KZ SRJ, u vezi čl. 22. KZ SRJ

Optuženik: Milan Bulić

Žrtve – fizički zlostavljani: Damjan Samardžić, Emil Čakalić i dvije NN muške osobe zvane Gašpar i Kemo

TIJEK POSTUPKA

Zbog bolesti optuženog Bulića postupak je u odnosu na njega 27. siječnja 2005. godine razdojen i posebno dovršen.
Postupak se vodio pred istim sudskim vijećem pred kojim se vodio i postupak protiv ostalih optuženika.

PRESUDA

Dana 30. siječnja 2006. godine objavljena je prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu kojom je okr. Milan Bulić proglašen krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, koje je tukao i maltretirao u špaliru na Ovčari i u hangaru u kojem su bili smješteni. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.

Presudu Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu možete pogledati ovdje.

No Vrhovni sud Srbije je preinačio presudu Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu u pogledu odluke o kazni te je okr. Bulića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

ZLOČIN U SLUNJU (suđenje u Srbiji)

 

Presudom Vrhovnog suda Srbije od 11. veljače 2009. godine uvažena je žalba tužiteljstva pa je presuda Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu od 08. srpnja 2008. preinačena u pogledu odluke o kazni pa je Zdravko Pašić, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog ubojstvom liječnika hrvatske nacionalnosti Dragutina Krušića u Slunju 1991. godine, pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

OPTUŽNICA

Optužnicu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije od 07. studenog 2007. godine pogledajte ovdje (pdf, 71 KB).

OPĆI PODACI

Okružni sud u Beogradu

Odjeljenje: Vijeće za ratne zločine

Vijeće: sutkinja Snežana Nikolić Garotić, predsjednica Vijeća; sudac Vesko Krstajić i sutkinja Vinka Beraha Nikičević, članovi Vijeća

Optužnica: Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije od 07. studenog 2007. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. KZ SRJ, u vezi s čl. 22. KZ SRJ (u supočiniteljstvu)

Okrivljenik: Zdravko Pašić

Žrtva – ubijen: Dragutin Krušić, civilna osoba hrvatske nacionalnosti

PRESUDA

Dana 08. srpnja 2008. godine Vijeće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu donijelo je i objavilo presudu kojom je opt. Zdravko Pašić oglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

Navedenu prvostupanjsku presudu možete pogledati ovdje (pdf, 511 KB).

Vrhovni sud Srbije je 11. veljače 2009. godine uvažio žalbu Tužilaštva za ratne zločine i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kazni te je okr. Pašića (pravomoćno) osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

ZLOČIN U VELIKOJ PERATOVICI KOD GRUBIŠNOG POLJA

 

Vijeće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu izreklo je 27. svibnja 2009. godine desetogodišnju zatvorsku kaznu Bori Trbojeviću za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području općine Grubišno Polje 1991. godine.

U prosincu 2009. presuda je potvrđena.

OPTUŽNICA

Optužnicu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije pogledajte ovdje (pdf, 71 KB).

OPĆI PODACI

Okružni sud u Beogradu

Оdjeljenje: Vijeće za ratne zločine

Vijeće: sutkinja Snežana Nikolić Garotić, predsjednica Vijeća; sudac Vesko Krstajić i sutkinja Vinka Beraha Nikičević, članovi Vijeća

Optužnica: Тužilaštva za ratne zločine od 26. 05. 2008. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. KZ SRJ

Okrivljenik: Bora Trbojević

TIJEK POSTUPKA

Temeljem sporazuma o suradnji i progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina spis predmeta protiv Bore Trbojevića hrvatsko je pravosuđe poslalo srbijanskim pravosudnim tijelima.

Tužilaštvo za ratne zločine je podiglo optužnicu protiv Trbojevića 21. svibnja 2008. godine.

Glavna rasprava započela je 26. rujna 2008. godine. Tijekom glavne rasprave održano je 10 ročišta na kojima je saslušano 26 svjedoka, od kojih 4 putem video konferencijske veze sa Županijskim sudom u Zagrebu.

PRESUDA

Dana 27. svibnja objavljena je prvostupanjska nepravomoćna presuda kojom je optuženik oglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. KZ SRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
Predsjednica vijeća Snežana Nikolić – Garotić rekla je, obrazlažući odluku, da je tijekom postupka utvrđeno da je Trbojević kriv za ratni zločin protiv hrvatskog civilnog stanovništva u selima Velika Peratovica i Topolovica u razdoblju od kraja kolovoza do kraja listopada 1991. godine. Sudsko vijeće je nesumljivo, na osnovu iskaza velikog broja svjedoka, utvrdilo da je Trbojević, kao pripadnik “Bilogorskog odreda” u sastavu TO Velike Peratovice, sudjelovao u uzimanju talaca, razdvajanju muškaraca i žena kao i u ubojstvu pet civila u podrumu škole u Velikoj Peratovici.

U prosincu 2009. presuda je potvrđena.

ZLOČIN U ĆELIJAMA

 

Na Višem sudu u Beogradu 06. svibnja 2010. godine započela je glavna rasprava u predmetu Darka Radivoja, optuženog da je u studenom 1991. lišavanjem života zarobljenog pripadnika Hrvatske vojske počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144. KZJ.

Presudom Vijeća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu okrivljenik je 17. studenog 2010. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Odlukom Apelacionog suda u Beogradu od 10. svibnja 2011. godine okrivljenik je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Darko Radivoj je optužen da je 20. studenoga 1991. godine, za vrijeme oružanog sukoba na teritoriju Republike Hrvatske između JNA, TO i milicije “SAO Krajine” s jedne strane i policijskih i vojnih jedinica Republike Hrvatske s druge strane, nakon oružanog sukoba kod Sarvaša i Orlovnjaka, kao pripadnik milicije u sastavu TO, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, protivno odredbi čl. 3. točka 1a Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima (III Ženevska konvencija) i čl. 4. st. 1. i 2a. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtva nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), izvršio ubojstvo ranjenog a potom zarobljenog Marijana Pleteša, pripadnika 130. brigade HV. Marina Pleteš kao zarobljenik prestao je sudjelovati u neprijateljstvima i bio je onesposobljen za borbu uslijed zadobivene rane – povrede u predjelu noge. Optuženi je djelo izvršio na način da je oštećenika, zajedno sa pripadnikom milicije Brnakom Stjepanovićem, izveo iz ambulante u Tenji. Branko Stjepanović trebao ih je prevesti svojim osobnim automobilom do komande u Boboti. Tijekom vožnje, kod mjesnog groblja u mjestu Ćelije, nakon što je optuženik rekao Branku Stjepanoviću da zaustavi vozilo, iz vozila izveo Marijana Pleteša i u blizini ulaza u groblje, u njega ispalio rafal iz automatske puške. Otećeniku je nanio povrede po glavi i cijelom tijelu, uslijed kojih je Marijan Pleteš umro.

Optužnicu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije možete pogledati ovdje.

 

OPĆI PODACI

Viši sud u Beogradu

Vijeće za ratne zločine: sudac Rastko Popović, predsjednik Vijeća; sutkinja Vinka Beraha Nikićević, članica Vijeća; sutkinja Snežana Nikolić Garotić, članica Vijeća

Optužnica: Tužilaštva za ratne zločine Republike br. KRTZ 9/08 od 11. ožujka 2010. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ranih zarobljenika iz čl. 144. KZJ

Tužitelj: Nebojša Marković, zamjenik Tužitelja za ratne zločine Republike Srbije

Optuženik: Darko Radivoj zvani “Gurgula” (tijekom istrage nalazio se u pritvoru, trenutno se brani sa slobode)

Branitelj: odvjetnik Vojislav Vukotić, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva: Marijan Pleteš, zarobljeni hrvatski vojnik, ubijen

 

IZVJEŠTAJI SA SUĐENJA

DORH je temeljem Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, u svojstvu dokaza, Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije dostavilo kopije predmeta.
Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije preuzelo je kazneni progon.

Zločin u Ćelijama – izvještaji sa praćenja suđenja.

PRESUDA

Presudom Vijeća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu okrivljenik je 17. studenog 2010. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Odlukom Apelacionog suda u Beogradu od 10. svibnja 2011. godine okrivljenik je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

ZLOČIN U BANSKOM KOVAČEVCU

 

Na Okružnom sudu u Beogradu 15. ožujka 2010. objavljena je (prvostupanjska) presuda u predmetu Paneta Bulata i Radeta Vraneševića, optuženih da su u ožujku 1992. u Banskom Kovačevcu kod Karlovca počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, lišavanjem života 6 civila hrvatske nacionalnosti. Proglašeni su krivima. Bulat je osuđen na 15, a Vranešević na 12 godina zatvora.

Drugostupanjskom presudom od 14.2.2011. godine Pane Bulat osuđen je na 20 godina, a Rade Vranešević na 13 godina zatvora.

OPTUŽNICA

Optužnicu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije od 16. travnja 2008. godine pogledajte ovdje (pdf, 94 KB).

 

OPĆI PODACI

Okružni sud u Beogradu

Odjeljenje: Vijeće za ratne zločine

Vijeće: sutkinja Olivera Anđelković, Predsjednica Vijeća; sutkinja Tatjana Vuković i sudac Dragan Plazinić, članovi Vijeća

Optužnica: Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije od 16. travnja 2008. godine

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142.. st. 1. KZ SRJ u vezi čl. 22. KZ SRJ (u supočiniteljstvu)

Okrivljenici: Pane Bulat i Rade Vranešević

Žrtve: 6 ubijenih civila hrvatske nacionalnosti (Grga Mihalić, Bara Mihalić, Kata Mihalić, Veronika Krupić, Mara Lesar i Mara Ćerek)

 

TIJEK POSTUPKA

Glavna rasprava započela je 2. rujna 2008. godine.

Prvostupanjska presuda objavljena je 15. ožujka 2010. godine.

Drugostupanjskom presudom od 14.2.2011. godine Pane Bulat osuđen je na 20 godina, a Rade Vranešević na 13 godina zatvora.